ništa zato

Tvoj staklasti vjetar lomi se na obali bez povika i šulja oko ruže. Gle kako prije obilna snijega, prije nego što se laka praznina noći spusti na nas, naše svjetiljke bacaju obrise starih drugova i potom hladno ništa.

Koji je nož ogulio taj sat.

Potopio bove.

Puše onamo gdje nam bješe kuća. Ništa za to idemo dalje.

Njezin Beckett

Posjet majci sliči početku čitanja nekog Beckettova djela. Poznat vam je taj osjećaj propadanja kroz koru, duboko crno o ne sobice čiji se zidovi gotovo dodiruju, koja je tako dobro znana. Štropot i polagano iščezavanje igračaka što pripadaju sjećanju ali se greškom pojavljuju ovdje, skitničke i ugušene na stranici boli.

Lošije odgovara kad je pitam, čak i kada joj (je li to bilo u travnju?) neki fin humor zatitra u oku –

„išli smo veslati na jezeru Como” ne dospije reći.

Naša ljubav, ta poluluda luč, još jednom obleti sobu šibajući sve i ponovno se skrije.