Vrabac

Page 1

Vrabac

Mirjana Mrkela


Mirjana Mrkela Vrabac Copyright © Naklada Nika, 2016. Izdavač Naklada Nika Amruševa 10, Zagreb tel./fax.: 01/ 557 85 50 e-mail: info@nakladanika.hr www.nakladanika.hr Urednica Kata Ivanković Marić Dizajn i priprema Eps format d. o. o. Fotografije u knjizi i na naslovnici Iva Perinčić Ilustracije www.123rf.com www.freepik.com Lektura Daniela Nižić Pogovor Sanja Knežević ISBN 978 953 7284 480 prvo izdanje, Zagreb, prosinac 2016. Izdavanje ove knjige potpomogao je Grad Zadar.


Vrabac

Mirjana Mrkela

Naklada Nika, Zagreb 2016


Vrabac Moj prvi susjed je vrabac. Običan. Živi u krošnji koja mi može dotaknuti prozor. Prijatelji smo. Ponekad me ljuti, a vjerojatno i ja njega. Ali opraštamo. Nemojte misliti kako sam s ljudima šutljiv i povučen. Nisam. Imam obitelj i mnogo susjeda. Uglavnom su svi sjajni. No, taj vrabac je osobit. Bar za mene. Postoje stvari koje ne možeš glasno izgovoriti. Postoje trenutci kad te nitko nema vremena saslušati. A on je neumoran. Mislim, po danu. Nestašniji je i bučniji od sve djece na dvorištu. I kako je samo brz! Doduše, i mačka je brza. Jednom ga je skoro zgrabila. Vidio sam s prozora. Pandže su joj se bile zaplele u njegov rep. Derao se na sav glas. Strogo sam priprijetio mačketini i ona ga je pustila. Rep mu je ostao malko čupav. Možda je i živčan. Ali meni to ne smeta. Stavljam mu mrvice na prozorsku dasku. Pojede sve. Skroman je, zar ne? Često se brinem o njemu. Osobito zimi. Smrznut je i gladan. Vjetar mu puše kroz perje. Kiša mu se slijeva u gnijezdo. Golubovi ga tjeraju. Svrake mu se rugaju. Kanarinci mu okreću leđa. Papige ga strogo ispituju. Čini se da on puno ne mari za to. Najčudniji je s ljudima. Ljudi ga uopće ne primjećuju. A on je uvijek tu. Voli ih. I mene. Prijatelji smo.

4


Mila Zaljubio sam se. To se dogodilo na dvorištu. Iznenada. Proljeće, trava, sunce. Bilo mi je toplo iznutra i izvana. Onda je došla Mila. Planuo sam. Znate kakve su djevojčice. Plašljive, plačljive. Ne žele pokvariti frizuru. Ne žele smočiti cipele. Misle na svoje uredne nokte. Misle na svoje bijele čarape. A ako čujem da se netko zove Mila, čini mi se da sam se prejeo pudinga od vanilije. Mila je morala biti na našem dvorištu i prije nego što sam prohodao. Zato što je starija od mene. Stid me je kad pomislim da me je vidjela u pelenama. Ja nju uopće nisam poznavao svih ovih godina. Zapravo, znao sam da postoji, ali nije me bilo briga. Sve do jednog dana. Obukao sam novu trenirku i spustio sam se na travnjak. Neki su dečki bušili rupe u vlažnoj zemlji. Nisam pitao zašto. Bilo mi je glupo. Moja trenirka je prošla nezapaženo. Onda dođe Mila i drekne mi u uho: - Čuj, šminkeru, možeš li me uloviti? Samo tako! Što ona umišlja? Pogledao sam je u oči. - Koliko hoćeš prednosti? - Ništa. Kimnuo sam da pristajem. Krenuli smo. Lepršala je preda mnom kao leptir. Bila mi je na dohvatu, ali je stalno izmicala. Bio sam bijesan kao ranjena zvijer. Tada je ona posrnula. Ščepao sam rub njenog džempera. Nije stala. Brzala je vukući me za sobom. Vikao sam da je gotova. Ona se naglo okrenula: - Što radiš, budalo? Vidi, puce si mi otrgnuo! Nisam dospio progovoriti. Stisnula je oči i nabrala nos. Onda me je dobro namlatila. Nitko živ ne zna da sam se zaljubio.

5


Prodavac ˇica ˇarapa c Imate li ih? Jasna stvar! A kad su najjasnije? Kad su čiste. A kad su najčistije? Kad su nove. Poznajem jednu tetu koja ima pune torbe čarapa. Donosi odnekud. Zato joj se stric Pero ruga da je torbarka. Posao odlično ide. Na svijetu se ništa toliko ne kupuje kao te njezine čarape. Ništa, osim kruha. Patrik kaže da bijeli kruh nije zdrav. Moja mama kaže da su najzdravije končane čarape. Čudno kako ljudi mogu napraviti tolike čarape od običnog konca! I to baš jeftino! Ma, skoro besplatno. Tako kaže prodavačica. Ona radi samo da bi nama udovoljila. Njezine su čarape svježe. Ne smrde kad ih kupiš. Ona hvali svoju robu, mi volimo svoje noge. Naši ormari mirišu, njezine torbe rastu. Jedva ih vuče. - Imam krasnih čarapa! - viče pred ulazom - Rasprodaja! - Ja ljeti volim biti bos! - rekao joj je stric Pero. - Ovo su debele čarape, za zimu! - A kako ti znaš da će biti zima? - smijulji se stric Pero. - Hoće, hoće! Samo onda će ovakve čarape biti duplo skuplje. - Ne vjerujem! Čuo sam da se Zemlja zagrijava. - Ako je tako, trebat će čarape koje upijaju znoj! - Oh, zbilja? - lažno se uozbiljio stric Pero. - Nisam znao da i Zemlja nosi čarape! Od koga ona kupuje? Prodavačica je pocrvenjela. Baš kao njezina najljepša novogodišnja zbirka. Jer za Novu godinu treba obuti crvene čarape. U našoj zgradi svi tako rade. Svi osim strica Pere koji prespava doček. A on nikad ne spava u čarapama.

6


Drugac ˇiji

Ja vam, znate, živim u velikom gradu. Moje dvorište je veliko, a na nj gledaju tri, također velike, zgrade. Ljudi kao u priči. Svakakvih. I svi različiti. Čak i ako su braća, jedan je po nečemu drugačiji od drugoga. Ne treba mnogo gledati da se opaze razlike. A Galini roditelji, oni samo gledaju. Ne čuju i ne govore. Kad nešto žele reći, pokazuju rukama, čak i glavom. Njima ništa ne možete doviknuti u prolazu. Morate stati i promatrati. To nije uvijek lako. I Gala ponekad izgubi strpljenje. Onda joj mama prijeti prstom, a tata se jako namršti. Gala okrene lice od njih, ali opet zna da su ljuti. Krešo joj je jednom rekao: - Blago tebi, Galo, tvoji nikad ne viču na tebe! To je i smiješno i tužno. No Galini roditelji nisu ni smiješni, ni tužni. Oni su samo malo drugačiji od ostalih. Tiše razgovaraju i pozornije gledaju. Baba Zlata kaže da oni čitaju s usana. Ta baba Zlata je također drugačija. To vam je najbrbljavija žena na cijelom svijetu! Nitko ne bi mogao zapisati sve što siđe s njenih usana. Recimo da Galini roditelji hvataju riječi kao leptire u letu. Onda bismo mogli reći da baba Zlatine riječi više sliče pčelama. Uglavnom raznose pelud, ali znaju i ubosti. Galina mama je izgledala kao bocnuta kad je baba Zlata rekla: - Blago Vama, Vi nikad ne čujete tuđu viku! Na to se Galin tata osmjehnuo i odmahnuo rukom. Svi smo znali što misli, iako nije ni pisnuo. Zapravo, samo je baba Zlata mislila da ništa nije rekao.

7


Atka i Eki

Oni su blizanci. Idu u isti razred, slave rođendan istog dana. Pa? Ništa čudno. Svatko poznaje bar jedan par blizanaca. Ovi idu zajedno i u glazbenu školu. Kod kuće imaju (jedan) glasovir i znaju svirati skupa. Četveroručno. Ni to baš nije osobito. Sviraju i druga djeca. Vidio sam. Ali, ima nešto što Atku i Ekija čini specijalnima. Nešto o čemu se pred zgradom nikad ne govori. Ni sam ne znam kako sam ja to doznao. Eki i Atka nisu Hrvati! Pomislite samo! Nikad ne idu s nama na misu. Nedjeljom odlaze u nepoznatom smjeru. Cijela obitelj. Sigurno imaju neku svoju crkvu. Sve je to neobično. I sumnjivo. Poznajete li vi djecu kojima su prava imena Eki i Atka? Imaju li oni neki svoj jezik kojim govore kad su sami? Mole li se Bogu ili kakvoj životinji? Putuju li ikad u neku svoju zemlju? Na dvorištu su Atki rekli da je antikrist. Plakala je. Zna li ona što znači ta riječ? Ja nisam baš siguran da znam. Inače, na njima se ništa ne zamjećuje. Nikakva razlika. Čak im je i u stanu posve obično. Promatram svaki put kad odem tamo. Eki nas zove na slatkiše. Slatkiši su odlični. Na klaviru stoji kajdanka. Možda je među notama neki skriveni ključ! A možda sam ja nešto pogrešno zaključio. Znate kako je kad se šapće? Neke riječi budu i nerazgovjetne. Uostalom, Atka i Eki su draga vesela djeca. Samo su mi pomalo nerazgovjetni. Ili su nerazgovjetni babi Zlati. Znate, to je jedna naša susjeda koja želi znati sve o svakome! Ali ona se nikad ne igra s Atkom i Ekijem. Ni slatkiše od njih ne dobije.

8


Beskuc ´nik Igrali smo se Spasilačke službe. Planinari su ležali gore, na zidu. Ranjeni, bolesni ili tako nekakvi. Medicinari su čekali u ambulanti kod grma. Ostali su spašavali unesrećene planinare. Nitko nije gledao prema klupama. Ne znamo kad i otkud se ondje stvorio beskućnik. Kao da je ispao iz kontejnera! Sve je na njemu bilo staro i prljavo. Obukao je nekoliko majica jednu preko druge. Oči mutne, a nos velik poput vrećice za papuče. Nema nikakvih papuča! A i što će mu? On nosi cipele, a cipele nose njega po bijelome svijetu. Iznošene cipele. Prilazimo oprezno. Nikad se ne zna! Beskućnik žmirka. Smeta mu sunce. Pitamo ga: - A što Vi radite? Eh, na takvo pitanje ne može se pametno odgovoriti! Nije ni pokušao, ali se nije ni naljutio. To nas je ohrabrilo. Htjeli smo znati kako se zove, odakle je, koliko ima godina... Hoće li zauvijek živjeti na našoj klupi? Zbilja! Mogli bismo mu sagraditi kolibu. Za početak ćemo dovući kartone. To je bilo na televiziji: beskućnici u kartonima! Još smo se dosjetili da bi mogao biti gladan. A i boca mu manjka! Odjurili smo kao žohari kad se upali svjetlo. Pokupili smo što je tko mogao. Neki su morali i moljakati svoje. Baš smo budale! Nitko nije ostao na dežurstvu. Dok nas nije bilo, beskućnik je kidnuo! Ne vjerujem da može trčati bez dobrih tenisica. Mi smo onda napravili krasnu kućicu od granja i kutija. Zavukli smo se unutra. Pojeli smo sve što smo bili donijeli. Imamo i novaca. Kupit ćemo nešto zajednički! A beskućnik? Mogao je ostati s nama. Da je htio.

9


Mekušac Nije mi bilo teško krenuti u školu. Polovicu razreda sam otprije poznavao. Tako isto i cekavce. Neznancima sam polako pamtio imena. Neznankama nešto sporije. Ali već drugog dana sva lica su mi postala poznata. Tada je učiteljica najavila: - Bit ćemo na igralištu s prvim C. - Zgazit ćemo cekavce, zgazit ćemo cekavce! - vikali smo uglas. Ne, nismo imali ništa protiv njih. Oni su oni, mi smo mi. A zna se tko je bolji! Koliko smo vidjeli, nemaju ni dobrog braniča. Pa što ako su Basti i Josip moji susjedi? Ono je ono, a ovo je ovo. Protivnici su, a protivnike treba slomiti! Izađemo, dakle, na to igralište. Kad među cekavcima neki Andrija. Onakvog mekušca svijet još nije vidio! Taj se boji lopte kao atomske bombe. A kad ga takneš, odmah padne i dere se: - Jao, jao! Ih, kao da ima potres mozga! Samo što nosila ne traži! Jednom ga je lopta zakvačila po uhu. On se uhvatio za glavu i otišao učiteljici. Nije više ni ulazio u igru. Cekavci živnu pa okrenu brzo i oštro. Jedva smo ih dobili! Samo gol razlike. Vidjelo se iz aviona da im je Andrija smetao. Kasnije se raspitam kod Bastija i ostalih. - Mekušac! - uzdahnuo je Josip pa je prezirno pljucnuo u travu. Tako sam i mislio - promrsio sam. A kakav je na satu? - Bezvezan! - odgovorio mi je Basti. - Stari mu je neki ravnatelj.

10


- Ravnatelj škole? - prestraših se ja. - Pa što da je i škole!? Sin mu je bijednik i gotovo! - ozbiljno će Josip. Nismo više govorili o Andriji. Upriličili smo jednu prijateljsku na domaćem terenu. Simon, onaj što ga zovemo Puž Koji Sjedi, taj je Simon otezao igru. Vikali smo na njega. Zašto je tako spor? Josip mu je rekao nekoliko prostih riječi. Onda je zaurlao: - Priđi mi pod šaku, pa ću ti pečatirati dozvolu za blebetanje! Psovač nije prilazio. Znao je da se Simon ne šali. Možeš ga zvati kako hoćeš, ali mu ne smiješ psovati. Od psovki dobije napadaj snage. I pravog tigra bi zadavio kad bi pravi tigar pokušao prostačiti! Tako su prolazili prvi tjedni prvog razreda. Ni naši dečki, a ni cekavci, nisu ostavljali Andriju na miru. Presretali smo ga i štipkali smo ga. Rugali smo mu se: - Andrija mekušac, mek je kao krušac! Nismo mislili o kruhu. Gadila nam se mekuščeva mekoća. Čak ni djevojčice nisu željele s njim stati u red. - Fuj! - složno su rekle. Uzalud se žalio učiteljicama. Uzalud su nas učiteljice korile. Kao da je neka netrpeljivost kipjela iz nas. Zašto se taj Andrija bar malo ne isprsi? Zašto plače, bježi i tužaka? Zašto se ne ponaša kao ostali? Jednog popodneva cekavci su ga iscipelarili. Stajao sam s ostalima i promatrao. Neka djevojčica je dozvala učiteljice. Došla je hitna pomoć. Došla je i policija. Sutradan - roditeljski. - Zar vi ne vidite što vam djeca rade? - pitao je ravnatelj naše roditelje. Roditelji nisu mekušci. Branili su se. Oni šalju djecu školi na brigu, rekli su. Tako je planula svađa. Svi su vikali. Onda je pedagog držao govor. Mi smo čekali na malom dvorištu. Sve se čulo. Nije bilo ugodno. Bio sam zabrinut. Što će mi tata kod kuće reći? Kakvu će kaznu smisliti? Siguran sam da će mi nešto biti uskraćeno. Osramotio sam ga, to se mogu zakleti!

11


Alma Ciganc ˇica

Ona je baš to - mala Ciganka! Odmah ste se stvrdnuli kao brusni papir. Jeste li? Ali vi ne poznajete Almu. Zapravo, ni ja ju baš ne poznajem. Znam o njoj tek nešto. A otkad stanuje pokraj mene, ponešto sam i naučio. Mislio sam da su Cigani prljavi. Alma ima fantastično čistu haljinu! Kad stoji na terasi, svjetluca kao mali vilenjak. Onda sam mislio kako se Cigani uvijek svađaju i viču. A ona samo šuti i gleda nas, odozgo. Pa sam mislio da Cigani imaju puno djece. Ova je mala jedinica. Nju roditelji zaključaju kad izlaze jer ostaje sama u stanu. Još sam mislio da Cigani rade uvijek nešto ružno, kradu i to... Njezina mama po cijeli dan prodaje zastore. Tata ima štand na tržnici. I mislio sam kako Cigani jedu nešto kao smeće. Ali navečer se iz njihovog stana šire predivni mirisi. Izađem na hodnik, pa pogađam. Uštipci, cannelloni, pizza, pita od luka... Moram vam priznati još nešto! Mislio sam da Cigani ne mogu biti lijepi. Ali Alma je krasotica, nema joj ravne! Vjerojatno je visoka kao ja. Mogli bismo se i sprijateljiti. Eh, samo kad bi sišla na dvorište! No Alma samo stoji na onoj svojoj terasi. Oči joj velike kao dvije čokoladne krafne. Stoji i gleda nas. Gleda nas i šuti.

12


Djed Karlo On ima dvije kćeri koje negdje rade. Ili su na poslu ili tko zna gdje. Samo ih vidiš kako protrče stubištem. Karlo kaže da one nikad nemaju vremena. Da su mlade i pune snage. Kako ne bi bile, kad im on sprema i kuha! Ni djed Karlo nije baš star. Ali on više ne radi. Ranije je nosio policijsku odoru. Pištolj oko pasa i sve ostalo. Molio sam ga da mi pokaže pucu. Odbio je. Ja sam se naljutio. Ali on je, na moje iznenađenje, uskoro ostao bez oprave. Sad je u mirovini. Odljutio sam se, pa sam rekao: - Oh, možda sam ja nešto zabrljao! Karlo se nasmijao. Sam je, kaže, sebi to skuhao. Čudio sam se. Promatrao sam i razmišljao sam. Svakog dana djed Karlo ide na tržnicu. Smijem mu zavući ruku u torbu. Kao kad se odabire sretan broj! Iz torbe izvlačim iznenađenje. Jabuku, breskvu ili što drugo. Djed Karlo tvrdi kako je to bolje od onog voća na opasaču. Shvaćam što misli (Znate, već sam predškolac!). Ipak, ne razumijem sve. Djed Karlo kuha kod kuće. I još kako! Za prste polizati! Njegove kćeri pojedu sve do posljednje mrvice. Tako je mogao i u policiji, zar ne? Ali, oni nisu bili zadovoljni. Probirljivci! Kad je pripremao okruglice sa šljivama, pitao sam ga: - A što jedu policajci? - Ne jedu ni šljive, ni knedle! - povjerljivo će on. Otad mi je stvar mnogo bistrija. Nekome je čudno to što policajci ne mare za djed Karlova ukusna jela. Meni nije. Svatko ima pravo na svoj izbor. Ja volim okruglice. I ne pitam dalje jer ne želim biti dosadan.

13


Zaljubljeni

Ljubili su se na klupi. Pred svima. Ne znam zašto mi je to bilo smiješno. Baba Zlata je kazala da ih treba biti sram. U vrtiću smo se ljubili filmski. Kao glumci. Onda su nam tete zabranile. Nije pristojno! Nije lijepo! Nije mi bilo ni lijepo ni ružno. Mokro i bez veze. Ali oni, zaljubljeni, ne prestaju. Njima je, izgleda, lijepo. Stali smo malo podalje i smijali se. Njih su dvoje gledali samo jedno u drugo. Onda smo se približili, pa smo buljili. Došao je stric Pero. Rekao je da je To zlo I naopako. Potjerao je i nas i njih. Oh, htjeli smo naljutiti one što su se ljubili, a ne strica Peru! Ništa ne razumijem! Pitao sam mamu. Rekla mi je da se i ona ljubila s tatom na nekoj klupi. Znate, moja mama nikad ne laže. Eh, malo sam razočaran. Je li se glupo ljubiti na klupi? Zašto su to radili? Kazala je kako su bili zaljubljeni. Je li moguće? Mama nema pojma o mojoj zaljubljenosti u Milu. Ali ja se ne želim ljubiti s Milom. I ne bih se nikad ljubio na dvorištu. Bar ne na našem. Pokušao sam saznati što misli moj prijatelj vrabac. Užurbano je vrtio glavom. Sad na jednu, sad na drugu stranu. On je uvijek tako brz! Mora biti da se brzo i ljubi. Još ga nikad nisam ulovio. Ali i vrapci se zaljubljuju. Gledao sam crtić o tome. Komadić kruha joj je bacio pod noge, taj nacrtani... Zaljubljene sam opet vidio na stubištu. Naslonili se na rukohvat, pa se žvale. Skoro sam se zapleo među njih! Bio sam jako žedan, pa sam žurio. Ovoga puta neću ih gledati. Samo uzdahnem i otrčim gore. Sanjam o dobroj limunadi. 14


Jojka Ovo je mala tajna! Na mom katu živi jedna teta koja ima svoje ime i sve ostalo. Onako, normalno. Ali kad mislim na nju, samo za sebe, nazivam ju Jojka. Nitko u susjedstvu ne zna za to. Pa zašto ne bih nešto i zatajio? Mama me ponekad opominje da se ne izbrbljavam. Jer više puta sam otpustio kočnice. Ispričao sam sve. O lažnoj potvrdi za dobijanje kredita. O tatinom bolovanju kad je išao u Njemačku brati jabuke. O novcu u jednoj ladici koji mama skriva od tate. Rekao sam tetama u vrtiću, baba Zlati, kumu i kumi - gotovo cijelom svijetu. Nakon toga sam se opametio. Ali ta takozvana Jojka, ona je nedostižna! Njene tajne se šire kao poplava. O njoj morate znati sve. Sve o njenim troškovima, tugama i problemima. A najviše o zdravlju. Kad počne redati, kao da želi slušatelja preliti vlastitim boljkama. Nije dobro spavala, kruli joj u crijevima, hvataju je grčevi, zvoni joj u ušima, sijeva joj u križima... Sijeva! Baš tako kaže. Zaustavi me, primjerice, na stubištu dok me dečki čekaju. Ne da mi proći. - Kako si, cvrčkiću? - Ha? Ja, ja... - Oh, nešto si mi blijed! Nisi li, možda, slabokrvan? Meni manjka željeza! Čuj, morali bismo... Jedva se uspijem provući između nje i rukohvata. Onda u sebi ponavljam: - Joj, joj, Jojka, Jojka, Jojka. I sve tako jaučem, dok mi ne bude lakše. Jer, znate, baš me pritišće! Nemam zraka čim ona stane daviti. Mislite li da Jojkina jojkanja nisu za dječje uši? Joj, dosađuje ona i drugima! Ja mislim, kad bi imala mamu, mama bi je podučila. Možda bi otišle i liječniku. 15


Sadržaj 4 Vrabac 5 Mila 6

Prodavačica čarapa

7 Drugačiji

28

Razotkriveni Djed

8

29

Dimitros Lungas

Atka i Eki

9 Beskućnik

31 Fotograf

10 Mekušac

32 Cvjećarica

12

Alma Cigančica

33

13

Djed Karlo

35 Gljive

Dado Prvi Velevažni

14 Zaljubljeni

37

Odlična noga

15 Jojka

39

Mamin Gogo

16

40

Bolest P

17 Svađalice

42

Po modi

18 Lili

43

Miki i pas

19 Ehkolozi

44

Sirota djeca

20 Fr-Franjo

45

Jedan neznanac

21

46 Mali

Puž koji Sjedi

Martina bolest

22 Žućo

47

Tajno društvo kau-kau

23 Basti

50

Vlatka i Davorka

24 Vojnik

51

Helena prije i poslije

25

Mihovilkin rođendan

52

Naša Slaja

26

Sudac Martin

53 Patrik

27 Neprijatelj

54

Ludi Rudi


55 Nina

82

56

83 Skijaši

Gospodin Horvat

Mala Dora

57 Streindžer

84 Urotnici

58 Crtač

86

59 Šećerka

87 Ruana

60 Bogataši

88 Sutrica

64

Dobra djevojčica

89

65

Bijela vještica

90 Mačkar

Stari grof

Krešino obećanje

66 Bucići

91

Igorov palac

67 Crveneta

92

Profesorova žena

68 Borna

93

Milijunaš do milijunaša

69

95 Neznalica

Ivini gosti

70 Dojenče

96 Magdalena

71

97

Kuma Janja

72 Hvalisavci

99

Majstor Borzić

73

100

Marko i mi

74 Denisa

103

Izmišljeni krokodil

75 Koraljko

106 Tonka

76 Nosonja

107 Turkina

77 Lopov

122

Korisni Jurica

78 Eftihija

123

Mlada majka

79 Prosjaci

124 Narkići

80

Odrasli snjegović

125

81

Teta Ela

126 Nastavljači

Baba Perićka

Novi susjed

Sonjin tata


Mirjana Mrkela

Vrabac

Zanimljivi događaji i nezaboravni likovi pletu se oko susjedstva u neimenovanome gradu. Možda ćete ovdje pronaći vlastite znance, no sigurno ćete se i zabaviti i nasmijati. A neke nove odluke mogli biste donijeti baš dok ovo čitate! Iako progovaraju o krupnim temama, ove priče nisu duge niti naporne za čitanje. A njihovi junaci, iako većinom djeca, nikako nisu blijedi i beznačajni. Jer, kao što je već odavno rečeno: oni su mali ali su veliki!

Cijena 89,00 kn


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.