Zdravstveni i društveni fenomen

Moglo bi se reći da je svijet danas povezaniji nego ikada prije. Prijatelji, obitelj i neznanci koji žive kilometrima daleko jedni od drugih mogu komunicirati u svakom trenutku zahvaljujući društvenim medijima ili e-mailovima. Svatko može uskočiti u avion i za nekoliko sati biti u nekoj drugoj državi. U velikim, milijunskim gradovima tisuće i tisuće ljudi iz različitih zemalja i kultura se druže, rade zajedno i sjede za istim stolom. Čini se kao da su vrijeme i prostor dokinuti i da smo svi, koliko god bili različiti, približeni jedni drugima, no istodobno se mnogi od nas osjećaju usamljeno i ne mogu se osloboditi tog osjećaja. Ne samo samci, bolesni ili stari ili pak oni koji su nedavno ostali bez bliske osobe ili životnog partnera, već svi. I mladi i stari, i zaposleni i nezaposleni, i zdravi i bolesni i oni koji zaista nemaju nikoga svoga, kao i oni koji su okruženi prijateljima i obitelji.

Prema podacima Europskog socijalnog istraživanja iz 2020. oko 30 milijuna odraslih Europljana osjeća se usamljeno, a u SAD-u su znanstvenici govorili o pandemiji usamljenosti još i prije pandemije uzrokovane koronavirusom. Istraživanje iz 2018. koje je provela Kaiser Family Foundation pokazalo je da se čak 22 posto Amerikanaca konstantno osjeća usamljeno. Iste je godine, u nastojanju rješavanja tog problema, u Velikoj Britaniji osnovano čak i Ministarstvo usamljenosti, a Ministarstvo usamljenosti osnovano je u veljači prošle godine i u Japanu i njegova je misija pokušati ublažiti taj društveni fenomen koji je postojao i prije, a tijekom pandemije se još više rasplamsao.

Usamljeni "u gužvi"

Prisjetite se samo koliko ste se puta osjećali usamljeno u prepunom uredu okruženi kolegama s kojima se možda čak i dobro slažete. Ili dok ste s prijateljima sjedili na kavi ili možda u vlastitom domu okruženi obitelji. Jedno je biti usamljen kad si doslovno sam i bez ikog bliskog, kao što je to često slučaj s osobama starije dobi, a drugo kad se osjećaš usamljeno iako, na neki način, za to nema nekog realnog razloga jer imaš obitelj koja te voli i podržava, posao, prijatelje. Pa ipak, usamljenost je danas podjednako prisutna i među onima koji su zaista socijalno izolirani kao i među onima koji su stalno okruženi kolegama, prijateljima ili obitelji. Možemo se zapitati kako je moguće, a moguće je, da netko živi sam i ima malo društvenih kontakata i ne osjeća se usamljeno, a da se usamljeno osjeća netko tko je okružen i povezan s mnogo ljudi. - Usamljenost je zapravo percipirana, a ne objektivna socijalna izolacija. Ljudi zaista mogu živjeti relativno samostalno i ne osjećati se usamljeno, dok drugi mogu imati bogat društveni život, ali se svejedno osjećaju usamljeno. Da bi uopće došlo do osjećaja usamljenosti, važna je diskrepancija između željene i ostvarene razine društvenog kontakta, odnosno razlika između toga kako mi zamišljamo da bi naši međuljudski odnosi trebali izgledati i toga kako oni zapravo izgledaju. Iz toga proizlazi zaključak da se neki pojedinci zaista mogu osjećati usamljeno unatoč bogatom društvenom životu, jer smatraju da bi taj društveni život trebao izgledati drugačije, dok se oni koji nemaju puno socijalnih interakcija mogu osjećati sasvim zadovoljno i nimalo usamljeno - kaže psihologinja Ines Begčević, osnivačica i

U SAD-u SU GOVORILI O PANDEMIJI USAMLJENOSTI I PRIJE PANDEMIJE KORONAVIRUSA. U VELIKOJ BRITANIJI I U JAPANU OSNOVANA SU ČAK I MINISTARSTVA ZA USAMLJENOST

ČINI LI NAS MODERAN ŽIVOT USAMLJENIMA

Ako mnogi znanstvenici govore o pandemiji usamljenosti, nameće se zaključak da je danas usamljenost raširenija pojava nego prije nekoliko desetljeća. Na pitanje je li to posljedica modernog načina života i kapitalistički i konzumeristički ustrojenog društva, specijalistica psihijatrije doc. prim. dr. sc. Tihana Jendričko potvrđuje da je usamljenost jedan od značajnih problema modernog društva. - Osim što sam način života koji uključuje niz obaveza, užurbanost, orijentiranost na vanjske vrijednosti i uspjehe dovodi do nedostatka ne samo kvalitetnog vremena nego općenito vremena, također se potiče razvoj individualizma, u čemu se često oslabljuje i gubi upravo taj spomenuti osjećaj povezanosti, a nadomješta ga osjećaj usamljenosti pa i praznine. Možemo reći kako je fizička i emocionalna povezanost s drugima temeljna u održavanju mentalne ravnoteže. Pandemija, koja je

članica udruge "kako si?", te dodaje da je samoća, s druge strane, stanje fizičke odvojenosti od drugih ljudi, tj. vrijeme koje netko provodi sam, bilo da to sam bira i želi ili ne.

Samoća je činjenica, a usamljenost doživljaj - Kada je samoća preferirana i aktivna, osobe se najčešće bave aktivnostima koje su im ugodne i opuštajuće, poput slušanja glazbe, šetanja, čitanja, crtanja, vrtlarenja i slično. Ponekad osobe samoću biraju i kao način suočavanja s usamljenošću jer im samoća pomaže da slobodno prorade svoje emocije. Međutim, kada samoća nije voljno izabrana, govorimo o socijalnoj izolaciji koja sa sobom često nosi i osjećaj usamljenosti. Naime, ako netko ne želi biti sam nego je odvojen od drugih bez mogućnosti da to promijeni, vjerojatnije je da će biti usamljen nego onda kad sam izabere samoću, primjerice zbog neke kreativne aktivnosti. Vjerojatnije je i da će se osoba osjećati usamljeno kada je izolirana od drugih nego kada je u društvu, pogotovo u društvu bliskih ljudi. Međutim, moguće je da se osoba osjeća usamljeno čak i u situacijama kada nije fizički sama, a to se često dogodi zbog straha da nećemo biti prihvaćeni, tj. kada skrivamo svoje pravo ja. Također, moguće je da su osobe koje se u društvu osjećaju usamljeno imale ranija iskustva odbacivanja ili osude od drugih, što ih onda sprečava da pred drugima budu potpuno opuštene i svoje - pojašnjava Ines Begčević. Sličnog je mišljenja i doc. prim. dr. sc. Tihana Jendričko, specijalistica psihijatrije i pročelnica Zavoda za psihoterapiju u Klinici za psihijatriju Vrapče, koja dodaje da se usamljenost može odnositi i na osjećaj da ne pripadamo nekoj grupi ljudi s kojom možemo podijeliti brige i interese, da nije prisutna ili da u životu nemamo osobu s kojom se osjećamo ispunjeno i sigurno, kao i da se osjećaj usamljenosti često javlja nakon što smo izgubili važnu i blisku osobu. Za osjećaj usamljenosti u situacijama kad smo zapravo stalno okruženi ili u kontaktu s ljudima kriva su i društvena očekivanja, smatra Ajana Löw, socijalna psihologinja i docentica na Edukacijskorehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. - Usamljenost, koja je ponajprije subjektivni doživljaj, dijelom ovisi i o društvenim očekivanjima o tome kako bi naši odnosi s drugim ljudima trebali izgledati, koliko bismo i kakvih vrsta odnosa trebali imati te koliko bismo često s drugim ljudima trebali komunicirati. Istraživanja su pokazala kako veći doživljaj usamljenosti imaju ljudi koji procjenjuju da takva očekivanja nisu ostvarili jer, primjerice, nemaju romantičnog partnera ili nemaju velik broj prijatelja - navodi Ajana Löw.

Usamljenost, koja je ponajprije subjektivni doživljaj, dijelom ovisi i o društvenim očekivanjima. Istraživanja su pokazala kako veći doživljaj usamljenosti imaju ljudi koji procjenjuju da takva očekivanja nisu ostvarili.

Ajana Löw, socijalna psihologinja

nastavak na sljedećoj stranici

zbog epidemiološke ugroze uvela novu paradigmu mogućnosti održavanja kontakata uz potrebu distanciranja, svakako je dovela do promjena u socijalnim aktivnostima. Britanska je vlada prva, a potom su to učinile i japanska i australska vlada, prevenciju usamljenosti proglasila jednim od javnozdravstvenih prioriteta. U Velikoj Britaniji se provodi kampanja za smanjivanje usamljenosti i pokazalo se kako je još prije pandemije bilo devet milijuna usamljenih osoba, a tijekom pandemije taj se broj i povećao. Koliko je to problem modernog društva i mlađih generacija, govori i podatak da jedna od četiri mlade osobe rođene nakon 1999. uopće nema bliskih prijatelja. Dakle, problem usamljenosti s kojim se sve više susrećemo nije usamljenost kod osoba starije dobi koje su izloženije raznim ograničenjima, narušenom zdravlju i gubitku bliskih osoba, već upravo povećanje usamljenosti kod mladih osoba, i to upravo kod onih koje češće koriste društvene mreže, a dio njih navodi da su im socijalne interakcije izvor stresa - ističe doc. Jendričko, napominjući da se često radi o osobama koje su sramežljive i introvertirane. I socijalna psihologinja doc. Ajana Löw upozorava na sve učestaliju pojavu usamljenosti među mlađim osobama. - Premda je česta pretpostavka da su ljudi danas usamljeniji nego što su bili, zbog promjena u strukturi i funkcioniranju obitelji (manji broj djece, rjeđi suživot s bakama i djedovima, povećana stopa razvoda i dulji životni vijek), takva pretpostavka nije jednoznačno potvrđena u istraživanjima. Štoviše, pokazalo se da među ljudima starije dobi nema značajnih promjena u razini usamljenosti u posljednjih stotinu godina. No, porast usamljenosti dogodio se među ljudima mlađe odrasle dobi i među adolescentima. Taj je porast osobito naglašen od početka pandemije covida-19, a veća usamljenost tijekom pandemije, osim s mlađom dobi, povezana je i sa ženskim spolom te s nižim socioekonomskim statusom - napominje doc. Ajana Löw.

kome okrenuti za podršku, ako nam nedostaje društvo ili se osjećamo izostavljeno iz svog društvenog kruga te ako izbjegavamo druženja, iako zapravo imamo želju i potrebu za društvom. No, napominje da je kod drugih usamljenost ipak teže prepoznati, pogotovo ako se osoba osjeća usamljeno iako se i dalje jednako uključuje u socijalne aktivnosti. Međutim, ako kod nekog bliskog primijetimo da se udaljava od društva, ne viđa se s drugima jednako kao prije ili ne sudjeluje aktivno u druženjima i tiši je nego inače, možemo osobi reći da smo primijetili promjene u njezinu ponašanju i pitati kako se osjeća te možemo li što učiniti za nju.

Ako si usamljen, nisi luzer

Logično je da se zapitamo nije li razlog težeg prepoznavanja usamljenosti kod drugih činjenica da ljudi taj osjećaj zapravo skrivaju. Naime, usamljenost je osjećaj koji nam je sigurno svima dobro poznat, mada ga često držimo za sebe jer u današnjem društvu, koje je, čini se, usamljenije nego ikad, usamljenost zapravo nije jako popularna. Kad netko za nekoga kaže "ah, on je jako usamljen", to gotovo uvijek ima neki neugodan prizvuk kao da s tom osobom nešto nije u redu, kao da je se smatra neuspjelom, nesposobnom, ukratko luzerom. Istina je da usamljenost čini da se osjećamo ranjivima - to zna svatko tko se ikada osjećao usamljeno. No, dojam je da se na usamljenost kulturološki gleda kao na znak slabosti i neuspjeha iako je to apsurd. Ako bismo onoga tko se tako osjeća proglasili luzerom, ovo bi bio svijet luzera s obzirom na činjenicu da se svaka normalna osoba barem povremeno tako osjeća, a kao što istraživanja pokazuju, sve češće je među ljudima taj osjećaj prisutan u dužim periodima. - Stigma vezana za usamljenost svakako postoji te se ljudi usamljenosti često srame. Neki istraživači smatraju da je usamljenost u populaciji i veća od 10-40 posto, koliko kažu nalazi, jer osobe zbog negativnih konotacija ne žele priznati da se osjećaju usamljeno. Usamljenost se i dalje smatra socijalno nepoželjnom osobinom pa osobe radije neće priznati da se tako osjećaju i potražiti podršku nego riskirati da budu osuđivane ili Usamljenost se može odnositi i na osjećaj da ne pripadamo nekoj grupi s kojom možemo dijeliti brige i interese, da nemamo osobu s kojom se osjećamo ispunjeno. Zabrinjavajući je podatak da određeni broj osoba kao posljedicu usamljenosti navodi i suicidalna promišljanja.

Doc. Tihana Jendričko, spec. psihijatrije

odbačene - potvrđuje psihologinja Begčević, ali ostavlja i prostor za nadu da bi se to u budućnosti moglo promijeniti ili se promjena polako već počela događati posljednjih godinu dana. - Čini mi se da je situacija s koronavirusom ipak donijela veće razumijevanje za psihičke smetnje općenito, pa tako i za usamljenost, posebice kada uzmemo u obzir restriktivne mjere socijalne izolacije koje su bile uvedene diljem svijeta. Iako do toga dolazimo polako, trend sve većeg razumijevanja za usamljenost ipak postoji.

Mladi i stari najusamljeniji

Iako usamljenost ne poznaje spol, dob ili ekonomski status, među nekim skupinama ona je ipak češća. - Svi mogu osjećati usamljenost, no postoje određene razlike u tome koliko se često usamljenost javlja kod određenih skupina. Iako mnogi pomisle da su najusamljenije osobe starije dobne skupine, jednako, a ponekad i više, usamljena je i skupina adolescenata i mladih odraslih. Graf usamljenosti kroz dob izgledao bi kao slovo U - kod mladih je visoka, zatim u srednjoj dobi opada i ponovno raste kada dođemo u stariju dob. Mogući razlog za to je što je u starijoj dobi veća vjerojatnost gubitka bližnjih osoba, ali i smanjena mobilnost te time sužen socijalni krug i dostupna emocionalna podrška, dok je kod mladih stvar u kvaliteti odnosa više nego u kvantiteti jer odnosi u toj dobi često još nisu dovoljno stabilni, pogotovo oni romantični. Vezano za socioekonomski status, neka istraživanja ukazuju na povezanost niskog socioekonomskog statusa s većim razinama usamljenosti. No, na ovakve rezultate ne utječe samo ekonomski status, već vjerojatno i druge varijable u pozadini, primjerice nedostupnost programa u zajednici koji bi potaknuli socijalizaciju, stigma vezana za osobe slabijeg socioekonomskog statusa i slično. Vezano za rod, postoje neslaganja u tome jesu li usamljenije žene ili muškarci, a izgledno je da se javlja interakcija s dobi - u mlađoj su dobi usamljeniji muškarci, dok su u starijoj dobi usamljenije žene. Djevojke su otvorenije i spremnije zatražiti, a stoga i dobiti, emocionalnu podršku, koja mladićima nedostaje, te imaju širi socijalni krug na koji se mogu osloniti - smatra psihologinja Begčević, dodajući da u starijoj dobi dolazi do obrata vjerojatno zbog toga što je veća vjerojatnost da će u toj dobi žene izgubiti partnera nego muškarci, a kada se sagleda važnost romantičnih odnosa, razumljivo je da zbog takvog gubitka dolazi i do više razine usamljenosti.

Introverti u većem riziku

Usamljenost se može povezati i s nekim karakternim osobinama pa su tako introvertirane ili stidljive osobe sklonije usamljenosti nego otvorene i "glasne" osobe. - Introvertirani su pojedinci povučeni, šutljivi i sramežljivi, dok se na suprotnom kraju te dimenzije nalaze ekstraverti, koji se vole zabavljati i ulaziti u društvene interakcije, spontani su, puno priča-

DRUŠTVENI MEDIJI - uzrok usamljenosti ili lijek?

Teško se oteti dojmu da društveni mediji imaju priličan utjecaj na osjećaj usamljenosti, no pitanje je kakav utjecaj. Čine li nas oni još usamljenijima ili mogu ublažiti osjećaj usamljenosti? Naime, s jedne strane možemo biti povezani istodobno s tko zna koliko ljudi na svim stranama svijeta, a s druge strane iluzija sretnog i veselog i društveno bogatog života drugih koje pratimo na istim tim medijima može učiniti da se počnemo osjećati usamljeno jer možda mi sami nemamo tako širok krug prijatelja, pratitelja i slično. Možda čak i sama činjenica da netko nije prisutan na društvenim mrežama može pridonijeti tome da se osjeća isključeno, a samim time i usamljeno. Kad je riječ o vezi između društvenih medija i usamljenosti, doc. Ajana Löw kaže da to hoće li društvene mreže pojačavati ili ublažavati doživljaj usamljenosti uvelike ovisi o tome u koju se svrhu koriste. - Kada se društvene mreže koriste ponajprije kako bi olakšale i ubrzale povezivanje među ljudima i/ili kako bi komunikacija i izmjena informacija bila praktičnija, tada one mogu smanjiti osjećaj usamljenosti. Nasuprot tome, istraživanja pokazuju kako se doživljaj usamljenosti povećava kada se društvene mreže koriste u drugačije svrhe, primjerice kao potpuna zamjena za izravnu komunikaciju online komunikacijom, kojom se nastoje nadoknaditi slabe socijalne vještine. Također, pokazalo se da će društvene mreže povećavati osjećaj usamljenosti kod osoba koje su općenito sklone češćem uspoređivanju s drugim ljudima - pojašnjava.

ju te potiču druge na živahnost i entuzijazam. Jedna od glavnih razlika između introverata i ekstraverata je u načinu zadovoljenja vlastitih potreba - ekstraverti su više usmjereni na okolinu, dok su introverti više okrenuti sebi. Ekstraverti se češće upuštaju u socijalne interakcije i stoga dobivaju više podrške od drugih, što dovodi do zaključka da se na tu podršku mogu osloniti i onda kada su suočeni sa životnim teškoćama ili se nose s neugodnim emocijama kao što je usamljenost. Naravno, postoje i druge osobine koje mogu biti povezane s usamljenošću pa možemo spomenuti i strategije emocionalne regulacije. Naime, adaptivne strategije suočavanja s problemima, kao što su prihvaćanje, restrukturiranje misli ili traženje rješenja problema, mogu pojačati pozitivne učinke ekstraverzije i smanjiti negativne učinke introverzije na subjektivnu dobrobit. S druge strane, upravo neadaptivne strategije, poput ruminacija, katastrofiziranja ili potiskivanja, dovode do većih razina usamljenosti kod introverata - pojašnjava psihologinja Ines Begčević.

Nije poremećaj, ali je neugodno iskustvo

Zapravo nije lako procijeniti kada je osjećaj usamljenosti normalan, a kada prerasta u problem ili možda patologiju jer, kako kaže psihologinja Begčević, postoje različiti načini na koje se usamljenost može promatrati te se neki istraživači razlikuju prema stajalištima o tome je li usamljenost prirodna ili predstavlja psihološki poremećaj, proizlazi li iz nas samih ili je uzrokovana vanjskim čimbenicima, pa čak i prema tome je li usamljenost u načelu ugodna ili neugodna. Većinom, kaže, ipak postoji slaganje da je potreba za povezanošću i toplim međuljudskim odnosima jedna od osnovnih psiholoških potreba, a kada ta potreba nije zadovoljena, opada naša osobna dobrobit i dolazi do osjećaja usamljenosti. - Iako usamljenost može služiti kao motivator za zadovoljenje potrebe za povezanošću, ona je u svojoj srži averzivno, neugodno iskustvo, ali se na nju ne gleda kao na patologiju, odnosno bolest. Svi će ljudi, bez iznimke, u nekom trenutku osjetiti usamljenost

jer je ona univerzalno ljudsko iskustvo. Povremeni osjećaji usamljenosti najčešće su situacijski izazvani, odnosno postojao je neki događaj koji je uzrokovao usamljenost, primjerice vršnjačko nasilje, promjena škole, smrt bliske osobe ili rastava. Međutim, usamljenost može postati problem ako je intenzivna i dugotrajna te prijeđe u kronično stanje. Usamljenost postaje kronična kada traje mjesecima te u tom periodu nismo uspjeli uspostaviti zadovoljavajuće odnose s drugima. Tada usamljenost može biti praćena i drugim pojavama kao što su depresivno raspoloženje, tjeskoba vezana za odnose s drugima, bespomoćnost, samookrivljavanje ili nisko samopoštovanje. U tom je slučaju dobra ideja potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje kako bi osoba dobila adekvatnu podršku za sebe i pomoć u suočavanju s usamljenosti. I dalje postoji pogrešna pretpostavka da se psihologu ili psihoterapeutu odlazi samo kada je netko "lud", što je posve krivo - nema potrebe za tim da se osjećamo usamljeno, beznadno i nezadovoljno kada postoje stručnjaci koji nam mogu i žele pomoći.

Usamljenost i psihičke bolesti Kad razmišljamo o povezanosti usamljenosti i psihičkih bolesti, to pomalo nalikuje na pitanje "Što je bilo prije, kokoš ili jaje?" Je li usamljenost samo posljedica i simptom nekih psihičkih poremećaja i duševnih bolesti ili pak ona može biti uzrok psihičkih poremećaja, pitali smo doc. prim. dr. sc. Tihanu Jendričko, koja je još jednom istaknula razliku između dobrovoljne usamljenosti ili samoće koja je naš osobni izbor, kada se privremeno ili trajno udaljimo od drugih ljudi iz različitih razloga, primjerice kreativnih, umjetničkih ili duhovnih

Opasne posljedice na zdravlje

- Zdravstvene posljedice usamljenosti svakako postoje te mogu biti brojne i raznovrsne. Dugotrajna usamljenost povezana je s negativnim posljedicama na naše emocionalno, misaono pa čak i fiziološko funkcioniranje. Usamljenost je, među ostalim, povezana s poremećajima ličnosti, depresivnim simptomima i suicidalnošću te smanjenim izvršnim funkcijama zaduženim za kontrolu i samoregulaciju ponašanja, a što se tiče fizioloških procesa, najjaču povezanost s usamljenošću imaju problemi s kardiovaskularnim sustavom - kaže psihologinja Begčević. Da usamljenost ima ozbiljne posljedice na naše tjelesno zdravlje, dovodeći do hipertenzije, oslabljenog imunosnog sustava te općenito češćih upalnih procesa, smatra i doc. Jendričko te ističe da je suprotnost od osjećaja usamljenosti razvijanje povezanosti koja ne samo da osigurava interesantniji život nego možemo reći da je vitalna za naše preživljavanje. ” Mozak treba stalne poticaje da bi uredno funkcionirao tijekom života. Osoba koja je usamljena, bez potrebnih socijalnih kontakata i društvenih poticaja, postaje depresivna i apatična, dolazi do kognitivnih poremećaja te posljedično i do demencije.

Akademkinja Vida Demarin

i intelektualnih. Takva se iskustva uglavnom doživljavaju kao korisno i obogaćujuće iskustvo. - No, s druge strane, postoji samoća ili usamljenost koja je nametnuta ili neželjena i nije osobni izbor i u toj se skupini često nalaze osobe sa psihičkim poremećajima, ali i osobe koje boluju od neke zarazne bolesti, kao što su situacije tijekom pandemije kada se zbog izolacije ili samoizolacije osoba prinuđena izolirati. Prinudna samoća ili usamljenost česta je posljedica kod pojedinaca koji imaju poteškoća u uspostavljanju odnosa s drugim ljudima ili kod pojedinaca koji osjećaju da su njihovi društveni ili bliski odnosi nezadovoljavajući

ili površni. Može se razviti kod introvertiranih ili sramežljivih osoba koje nemaju dovoljno razvijene socijalne vještine kako bi mogle adekvatno i na zadovoljavajući način sklapati odnose. Općenito, možemo reći da osjećaj usamljenosti sam po sebi ne predstavlja problem mentalnog zdravlja, no ako potraje dulje vrijeme, mogu se kao posljedica javiti depresija, anksioznost, sniženo samopouzdanje, poremećaj spavanja i osjećaj povećanog stresa. S druge strane, važno je istaknuti kako su osobe s problemima mentalnog zdravlja pod povećanim rizikom za razvoj osjećaja usamljenosti. Rizični čimbenici za razvoj osjećaja usamljenosti su nedostatak prijatelja ili obitelji, otuđenje od obitelji, osobe koje su samohrani roditelji ili osobe koje se skrbe o nekome jer im je samim time otežano održavanje socijalnog života, pripadnici manjinskih skupina i život u području bez nekoga iz sličnog okruženja, nemogućnost uključivanja u društvene

AKO KOD NEKOG BLISKOG PRIMIJETIMO DA SE UDALJAVA OD DRUŠTVA I TIŠI JE NEGO INAČE, MOŽEMO REĆI DA SMO PRIMIJETILI PROMJENE I PITATI KAKO SE OSJEĆA TE MOŽEMO LI ŠTO UČINITI

aktivnosti zbog financijskih problema ili otežane mobilnosti, problemi zbog izloženosti diskriminaciji i stigmi zbog disabiliteta, različitih kroničnih zdravstvenih problema, a u to su uključeni i problemi mentalnog zdravlja - navodi doc. Jendričko, upozoravajući na zabrinjavajući podatak da, osim depresije i anksioznosti, određeni broj osoba kao posljedicu usamljenosti navodi i prisutnost suicidalnih promišljanja.

Začarani krug ovisnosti i usamljenosti

Kao što postoji povezanost između usamljenosti i psihičkih poremećaja, postoji i između usamljenosti i raznih ovisnosti, od one o alkoholu do ovisnosti o drogi, kocki ili internetu. - Kada se nalaze u situacijama izloženosti povećanom stresu i pritisku koji dovode do otežanog funkcioniranja, ljudi vrlo često pribjegavaju lošim i nerijetko autodestruktivnim strategijama nošenja s tim stresom pa počinju konzumirati psihoaktivne tvari, alkohol, okreću se kocki ili pretjeranom korištenju interneta s ciljem umanjivanja različitih negativnih osjećaja. Ponekad to rade kako bi popravili svoje raspoloženje ako se osjećaju potišteno, umorno, bezvrijedno i usamljeno. Dio začaranog kruga je upravo to da je ovisnost povezana s nizom novih psiholoških problema, a vrlo često je to osjećaj usamljenosti - pojašnjava doc. Jendričko, navodeći i da neka istraživanja sugeriraju kako, primjerice, pretjerano korištenje interneta uzrokuje usamljenost. - Dio toga je i smanjena komunikacija s članovima obitelji, smanjena socijalna aktivnost i posljedično manji broj ” Da bi uopće došlo do osjećaja usamljenosti, važna je diskrepancija između željene i ostvarene razine društvenog kontakta, odnosno razlika između toga kako mi zamišljamo da bi naši međuljudski odnosi trebali izgledati i toga kako oni zapravo izgledaju.

Ines Begčević, psihologinja

osoba s kojima komuniciramo. Upravo učestalije korištenje interneta te općenito okretanje različitim ovisnostima rezultira negativnim životnim ishodima, kao što su problemi na poslu i u školi, osiromašeni društveni kontakti te da ne dolazi do smanjenja usamljenosti, što je zapravo bio i prvotni poriv za, primjerice, okretanje komunikaciji putem interneta.

Kada potražiti pomoć

Možda baš zato što je usamljenost tako raširena i uobičajena pojava, običnom je čovjeku vjerojatno teško procijeniti gdje je granica kada taj inače normalan osjećaj postaje prijetnja i znak za uzbunu. - Ako su smetnje dugotrajnije, što bi značilo dulje od dva tjedna svakodnevno, i izraženije, u smislu da značajnije narušavaju naše funkcioniranje zbog sniženog raspoloženja, bezvoljnosti, gubitka motivacije, zapuštanja svakodnevnih aktivnosti, izbjegavanja socijalnih kontakata, tjeskobe, smetnji spavanja ili suicidalnih misli, to upućuje na potrebu stručne konzultacije. Od koraka samopomoći koje svatko od nas može primijeniti istaknula bih prepoznavanje i verbaliziranje svojih osjećaja, ulaganje u odnose koje već imate i prepoznavanje da niste sami u usamljenosti. Uzmite vremena, usporite, provodite vrijeme u prirodi, volontirajte, ne stvarajte površne odnose, osvijestite i priznajte osjećaje, nemojte se pretvarati da je sve u redu, pričajte s nekim tko zna slušati. Također je vrlo korisno primjenjivati tehnike disanja, vježbati, planirati, prepoznati što je pod vašom kontrolom i prihvatiti ono što nije - savjetuje doc. Jendričko, ističući humor kao jedan od najzdravijih mehanizama obrane. - I, naravno, kada osjetite potrebu, svakako potražite pomoć.

Suočavanje s problemom - Danas su poznate razne metode suočavanja s usamljenosti, a različite će metode biti korisne različitim ljudima. Ono što najprije možemo pokušati jest nježno i suosjećajno suočavanje s osjećajem usamljenosti. To ne znači da treba odustati od nastojanja da promijenimo stanje koje na nas negativno utječe, već da ga trebamo prepoznati i prihvatiti, a ne poricati. Osoba može raditi i na vlastitom razvoju i razumijevanju sudjelovanjem u organiziranim grupama podrške ili primanjem profesionalne pomoći. Nabavljanje kućnog ljubimca također se pokazalo korisnim za nošenje s usamljenosti jer oni mogu pružiti društvo i ljubav, ali i dovesti nas u situacije gdje ćemo upoznati druge ljude. Nekim osobama pomažu religija

Zašto je tako teško ne osjećati se usamljeno

Možda bi bilo bolje postaviti pitanje zašto je usamljenim osobama tako teško pronaći društvo u kojem se neće osjećati usamljeno. - Ponekad usamljene osobe imaju tendenciju ruminaciji i katastrofizaciji, odnosno često razmišljaju o svom nezadovoljstvu te im je teško zamisliti pozitivne ishode. Osim toga, oni će često negativno interpretirati socijalne interakcije u koje stupaju, tj. vidjet će znakove potencijalnog odbacivanja čak i kada ih objektivno nema te će iz tog razloga izbjegavati izlaganje društvu radije nego riskirati tuđu osudu - kaže psihologinja Begčević te dodaje da se ponekad radi i o tome da osoba ima nisko samopoštovanje pa za sebe smatra da nije dovoljno dobra ili vrijedna ispunjavajućih međuljudskih odnosa.