Intervju: prof. Stjepko Pleština

Prof. dr. sc. Stjepko Pleština, dr. med., specijalist interne medicine, uži specijalist internističke onkologije, predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Radne grupe Ministarstva zdravstva za praćenje ishoda liječenja u okviru Povjerenstva za Nacionalni strateški okvir protiv raka

struka, stručnjak jednog profila ne može raditi sam ma koliko bio kvalitetan i educiran. Potreban je niz vrlo profiliranih stručnjaka za kvalitetnu i sveobuhvatnu brigu o onkološkim bolesnicima, ne samo o onima s metastatskim rakom dojke. Dakle, ustanova koja ne može vlastitim snagama ili u suradnji s drugima osigurati rad topički orijentiranog multidisciplinarnog tima ne bi se smjela upuštati u liječenje onkoloških bolesnika. Što se tiče fonda posebno skupih lijekova, to je najbolje kontrolirani segment potrošnje lijekova. Jasno se zna koji su kriteriji za uključivanje nekog lijeka, praćenje učinka i eventualni prekid terapije, a sve troškove izvan dogovorenog okvira snosi nositelj odobrenja za promet tog lijeka. Dakle, nema nepredviđenih troškova. Nebitno je kako se ta računovodstvena stavka zove, ali omogućila je veću dostupnost uključenih lijekova uz kontroliran i planiran trošak pa mislim da taj princip treba zadržati. No, lijekovi su samo jedan segment u ishodu liječenja. Nije svejedno gdje i kako se ti lijekovi primjenjuju, rezultati mogu biti drugačiji. Ključni su svi segmenti, od dijagnostike, preko kirurgije, dostupnosti kvalitetnog sistemskog liječenja, ali i radioterapije, koju smo potpuno zapustili i ispod je svake razine koja bi bila primjerena bar prosjeku EU. ■ Zašto je važno pratiti ishod

liječenja metastatskog raka dojke?

- Ishod liječenja je najvažniji u svemu. Dakako, možemo diskutirati o tome hoćemo li pratiti sveukupno preživljenje, preživljenje bez napredovanja bolesti, postotak onih koji odgovore na neku terapiju ili kvalitetu života. To svakako treba unaprijed definirati. Najčešće se govori o praćenju ishoda liječenja kao preduvjetu da osiguravatelj nešto plati. No, mi, bojim se, nismo spremni definirati koji je to iznos koji smo kao društvo spremni platiti za godinu dana kvalitetnog života hrvatskog građanina, premda je to uobičajeno u zemljama koje su nam uzor. Ako to ostavimo po strani, praćenje ishoda liječenja ključno je za akreditaciju, bolesnik mora znati s čim može računati i koju će zdravstvenu ustanovu odabrati. I zdravstvenim profesionalcima to je ključan podatak, mogu se prema njemu ravnati i popraviti ako nešto eventualno nije dobro. To sve vrijedi kako u metastatskom raku dojke tako i u svim drugim bolestima. ■ Treba li uključiti liječnike

primarne zdravstvene zaštite u praćenje onkoloških bolesnika nakon završetka specifičnog onkološkog liječenja?

- Svakako, ali ne nakon, nego od početka. Liječnik obiteljske medicine ključan je od prve sumnje, inici-

Smrtnost od raka u Hrvatskoj je 20 posto veća od europskog prosjeka. Prof. dr. sc. Stjepko Pleština objašnjava zašto je važno pratiti ishode liječenja i kolika je važnost obiteljskih liječnika u unapređenju kvalitete života oboljelih od raka

jalne dijagnostike i tijeka liječenja pa do kasnijih kontrolnih pregleda. Danas se većina onkoloških bolesnika, posebice kada govorimo o raku dojke, tretira ambulantno, odnosno u dnevnoj bolnici. Dakle, ne leže u bolnici i nužna je briga i zbrinjavanje u sklopu primarne zdravstvene zaštite. Moramo puno više poraditi na poticanju i osposobljavanju liječnika obiteljske medicine za tu ulogu. Najmanji je problem besmisleno upućivanje onkologu bolesnika niskog rizika za povrat zloćudne bolesti koji ju je prebolio prije puno godina. ■ Koliko često i sami bolesnici, iz

straha od povratka bolesti, traže pojedine pretrage? Kako to utječe na kvalitetu života onkološkog bolesnika?

- Nerijetko svjedočimo tome da bolesnik sam traži određene pretrage koje nemaju smisla, a onda ih njihov liječnik linijom manjeg otpora podrži. To ne samo da generira liste čekanja i nepotrebne troškove nego i narušava kvalitetu života. Puno puta mi je došla bolesnica u ambulantu sva izbezumljena jer je, primjerice, tumorski biljeg CA 15-3 malo porastao, a da pretraga nije bila indicirana i ne služi baš ničemu u praćenju bolesnica niskog rizika za povrat bolesti nakon završenog liječenja. ■ Jesu li definirane preporuke za

praćenje onkoloških bolesnika ili je to ostavljeno svakom onkologu da sam odredi prema individualnom pristupu svakom onkološkom bolesniku?

- Preporuke su jasno definirane svjetskim i hrvatskim smjernicama, pitanje je samo koliko ih tko poznaje i koliko ih se pridržava. Individualni pristup, dakako, mora postojati, nije svejedno je li osoba niskog, srednjeg ili visokog rizika za povrat bolesti. ■ Hrvatsko društvo za internističku

onkologiju donijelo je preporuke i definiralo skupine bolesnika koje će imati korist od ranijeg otkrivanja recidiva bolesti te racionalizacije i standardizacije dijagnostičkih postupaka u svakodnevnoj

I ZDRAVSTVENIM PROFESIONALCIMA PRAĆENJE ISHODA JE KLJUČAN PODATAK, MOGU SE PREMA NJEMU RAVNATI I POPRAVITI AKO NEŠTO EVENTUALNO NIJE DOBRO. TO SVE VRIJEDI KAKO U METASTATSKOM RAKU DOJKE TAKO I U SVIM DRUGIM BOLESTIMA

kliničkoj praksi. Što je sadržano u preporukama? Kada će se početi primjenjivati?

- Postoje jasne smjernice od inicijalne dijagnostike i praćenja bolesnice tijekom liječenja do upute o praćenju bolesnice po završetku liječenja. Sve ovisno o obilježjima bolesti i bolesnika, riziku za pojedinca. Uglavnom se postupa po tim preporukama, premda ima iznimaka jer su to preporuke, a ne obvezujuće upute. Kod nas osiguravatelj donekle kontrolira primjenu lijekova, ali za dijagnostiku ne pita… ■ Kakva je preporuka za praćenje

oboljelih žena od metastatskog raka dojke? Treba li njih pratiti specijalist onkolog ili obiteljski liječnik? Utječe li racionalizacija dijagnostičkih pretraga kod njih na produljenje preživljenja i kvalitetu života ili veću korist imaju od intenzivnih kontrola i praćenja?

- Ako govorimo samo o ženama s metastatskim rakom dojke, njih svakako treba pratiti onkolog, dakako uz suradnju s liječnikom obiteljske medicine. To je potpuno druga situacija u usporedbi sa ženom koja je davno preboljela rak dojke i niskog je rizika za povrat bolesti. U njih je dijagnostika rijetko pretjerana, za razliku od onih koje su bez znaka aktualne zloćudne bolesti. ■ Podržavate kampanju "Ne

odustajem", koja je posvećena ženama s uznapredovalim rakom dojke. Kakvu ulogu imaju takve kampanje i što one znače za unapređenje liječenja i kvalitete života žena oboljelih od metastatskog raka?

- Apsolutno podržavam. I naslov kampanje mi se sviđa, ne samo sadržaj. Jer, premda je i danas metastatski rak dojke po definiciji neizlječiva bolest, uspjeli smo postići da postane kronična bolest s kojom se živi godinama. Ključno je pri tome, dakako, održati i kvalitetu života. Ni jedna kronična bolest nije ugodna, šećerna bolest i hipertenzija primjerice, ali s njima se može dugo i kvalitetno živjeti. To smo uspjeli postići i u značajnog broja bolesnica s rakom dojke. Dakle, nema predaje! No, kratkotrajne kampanje same nisu dovoljne, potrebno je sustavno djelovati kako bi se postiglo unapređenje onkološke skrbi u Hrvatskoj i promijenila crna slika.