Objektiv, Četvrtak 28. maj 2020. by Pobjeda

Četvrtak, 28. maj 2020. • broj 221.

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

ili :

kako je atipičan pristup gangsterskom žanru pošao po zlu u smjelom, ali vrlo tankom ﬁlmu „Capone“ u režiji Džoša Tranka Str. 6. i 7.

Brlog što guši čak i Hardija

Ä&#x152;etvrtak, 28. maj 2020.

Četvrtak, 28. maj 2020.

a cappella

Drž’ rep! N

alazimo se svi u nekom čudnom trenutku. Ne samo mi na Balkanu, već i cijeli svijet. Sve izgleda nekako predvidivo, poznato, a opet, jasno je da se neke stvari zaista dešavaju brzo i nenadano. Od Amerike pa do Japana, svijet je uzdrman krizom uzrokovanom korona virusom. I još nekim drugim krizama. Svijet drma i kriza na tržištu nafte, medicinske opreme i još koječega; ali izgleda da je na udaru ponajviše civilizacijsko ustrojstvo, u kome bi trebalo da živi čovjek modernog doba – gdje god da živi.

*** Povampirenje fašizma u raznim oblicima, na raznim meridijanima. Čudno. Svijet izgleda nekako zapušteno, kao lijep momak koji je počeo da pije iz zabave, s društvom, a već nakon određenog vremena, shvatio (ili još nije) da ima ozbiljan problem s alkoholizmom. Gorući, koji prijeti da ga potpuno pregazi. U svemu tome, iako smo vjekovima kaskali za civilizacijom, region, i mi u njemu, nikako da uhvatimo „voz“ koji vodi u društvo najrazvijenijih. I taman kad pomislimo da smo nadomak cilja, on nam se izmakne. Zamor materijala vidljiv je na svakom ćošku. Nije to euroskepticizam, nego popizditis od činjenice da se najčešće osjećamo kao da jurimo sopstveni rep. I da nam vazda fale ta dva santimetra da ga dohvatimo. Jureći civilizacijske i opšte standarde, čini se da zaboravljamo pomalo one naše, domaće. Oni naravno nijesu u nesaglasju s ovim „velikim“, globalnim, ali jesu posebni za sve nas koji živimo ovdje. Znate već one uvriježene predrasude koje datiraju još iz doba SFRJ, koje nam sugerišu da su Crnogorci lijeni, Bosanci neinteligentni, Slovenci cicije... E pa, osim što sve to možemo da tretiramo kroz prizmu zabave i bezazlenog humora, ipak postoji i lično iskustvo. Moje, recimo, kazuje da je u većini slučajeva stvar na terenu bila potpuno drugačija. O tradicionalnom junaštvu i čojstvu u Crnogoraca da ne govorimo – to je takođe bila moralna vertikala svakog predubjeđenja i predrasude. Nažalost, vrlo često bez pokrića.

*** U kontekstu te priče naletio sam prije par dana na informaciju da su kandidati za buduće sudije varali na testiranju i da je test poništen. Dakle, policija i tužilaštvo u saradnji sa Sudskim savjetom utvrdili su nepravilnosti

Piše: Vladimir MARAŠ

Da li je mnogo tražiti od svoje države da za 15 posljednjih godina, od kada smo joj dali vjetar u leđa, nije bila u stanju da sprovede ispit za buduće sudije bez problema? Pa ljudi moji, ja ne mogu da zamislim budućeg djelioca pravde koji do te funkcije dođe na taj način! Što je s ljudima? pa će procedura biti ponovljena. E zamislite vi to. Za nekoliko kandidata utvrđeno je da su, uprkos činjenici da je internet protok bio prekinut, uspjeli da se nekako konektuju na internet i dođu do rješenja testova. Jedan od budućih sudija uspio je čak da svoj lični USB drajv unese na ispit i lagano obavi sve što treba. U prevodu, mogao je bilo ko od nas to da položi toga dana, očigledno. I što je poruka? Kakve nade treba da gajimo mi koji ovdje planiramo da provedemo ostatak života? Da li je moguće da s ovom

pameću, već debelo zagazivši u 21. vijek, nijesmo u stanju da držimo pod kontrolom standarde koji su početna pozicija svakog uređenog društva? Čekaj… Da li smo mi ikada bili uređeno društvo, pa su ove pojave izuzetak - ili je priča oko ispita budućih sudija (moguće i nekih drugih visokih zvanja i funkcija) slučajno procurila sada, a dešava se ko zna od kada? Sve se ovo pitanja koja u ovim okolnostima muče svakog normalnog i dobronamjernog građanina ove zemlje. I koliko god se trudili da sve ove pojave svedemo na nivo šala o kojima uz opušteni smješak raspredamo u nekoj kafani, brinu nas, ipak. Moramo im stati na put, jer ovo društvo neće biti uređeno ukoliko se ovakve pojave ne svedu na nivo rijetkog incidenta. Dok se to ne dogodi, imamo pravo da sumnjamo u sve. Pogotovo mi koji ovdje živimo i stvari vidimo i doživljavamo svakog dana – u prodavnici, na ulici, u piljari, banci ili apoteci.

*** Naslušali i nagledali smo se raznih anomalija unazad petnaestak godina. Za dosta njih tražili smo opravdanja u mladoj, neiskusnoj državi, jer šta je zaboga pet, deset ili petnaest godina u odnosu na vječnost! Ništa. Ništa to nije u odnosu na vječnost. Dajmo joj šansu. Ali za život običnog čovjeka pet, deset ili petnaest godina je - sve. Dajući joj šansu, uzesmo šansu sebi. A ako je uzmemo sebi, onda je i ona, naša država - nema. Opet ono s mačkom i repom. Ukrug. Kad svakodnevno analizirate društvene anomalije, svrbe vas, smetaju vam jer znate da može i mora bolje. Pa da vidite korupciju, nepotizam, partijske kombinatorike pri zapošljavanju… a vi samo volite svoju zemlju. Pa se onda pitate, iznova i iznova, da li je moguće da nije moglo više za ovih 15 godina? Da li je mnogo tražiti od svoje države da za 15 posljednjih godina, od kada smo joj dali vjetar u leđa, nije bila u stanju da sprovede ispit za buduće sudije bez problema? Pa ljudi moji, ja ne mogu da zamislim budućeg djelioca pravde koji do te funkcije dođe na taj način. Što je s ljudima? Da ne griješim dušu, siguran sam da i među njima ima onih koji časno i pošteno planiraju svoj put; ali poučen dosadašnjim iskustvom, njima ne bi tako lako dopalo ono što jure i nažalost najčešće dobiju ovi s bubicama ili puškicama. Ili internetom. Kako god. Drž’ rep.

Četvrtak, 28. maj 2020.

U fokusu naj koji ga pravi – prodaje ga. Onaj koji ga kupuje – ne koristi ga. Onaj koji ga koristi – i ne zna da ga koristi. Što bi to moglo biti? Ako ne znate odgovor, a voljeli biste da ga čujete, nećemo vam olakšati posao. Rješenje zagonetke čeka vas u epizodi „The Stakeout“ hipnotišućoj završnici pete sezone BBC antologije „Inside No 9“. Bravurozna polučasovna epizoda koja može da posluži kao lična karta kreatora, scenarista i glavnih glumaca Risa Širsmita i Stiva Pembertona, izvući će vam tepih pod nogama. I natjerati da osjetite beskrajnu krivicu zbog toga što ranije nijeste kušali ovaj unikatni i odvažni, a kriminalno potcijenjeni nugat iz britanske kužine.

Skriveni nugat denofgeek.com

Antologija „Inside No 9“ Risa

Širsmit i Pemberton u genijalnoj epizodi „The Stakeout“

Guštanje redom

No, prije nego što rastavimo „The Stakeout“ – onoliko koliko se to može učiniti bez spojlera, riječ više o serijalu koji nije toliko poznat mejnstrim publici, a od 2014. kada je startovao na trećem kanalu televizije BBC, gradi malu ali opsesivno odanu bazu fanova. Prezimena Širsmit i Pemberton vam vjerovatno ne znače, ali sigurno znate lica ovih izuzetnih glumaca. Ris i Stiv pamte se makar po raznim britanskim projektima, od Rajtove serije „Spaced“ i zombi komedije „Shaun of the Dead“ (2004) u kojima je Širsmit igrao uz Sajmona Pega, do sjajnih Pembertonovih krimi-serijala „White Chapel“ i „Happy Valley“. „Inside No 9“ nije prvi, ali jeste najzreliji projekat Širsmita i Pembertona, poslije serija „Psychoville“ i „The League of Gentlemen“. S obzirom na to da je riječ o antologiji - 30 zasebnih polučasovnih epizoda i jednom specijalu – možete da je počnete odakle hoćete. Ipak, preporučujemo guštanje redom, od hvatogušačkog starta „Sardines“ do istog takvog finiša „The Stakeout“. Četiri od pet sezona možete da pronađete na platformi HBO GO.

Radnja svake epizode odvija se u stanu, kući, zamku, automobilu, fudbalskoj svlačionici ili bilo kojoj drugoj lokaciji koja je označena brojem devet. Širsmita i Pembertona „posni“ koncept ne sprečava da naprave čudnovato raskošno jelo.

Više gledanja

U seriji „Inside No 9“ sudaraju se psiho-trileri, priče o duhovima i spaljivanjima vještica, sportske satire, čarličaplinovske pljačke, policijski

proceduralci sa fantazijskim obrtima, porodične sapunice koje prerastaju u drame dostojne Kena Louča... Nema tog žanrovskog zmaja kojeg Širsmit i Pemberton ne mogu da pomaze i zajašu. Kao i u svakoj antologiji, i u „Inside No 9“ ima neujednačenih epizoda. Ali, ne i loših. Jer, „slabiji“ utisak samo je znak da je prethodna toliko razvalila sva čula, da vam se sad čini da ova „i nije nešto“. Ali, jeste. Što ukapirate već nakon drugog gledanja. I to je jedna od glavnih karakteristika ovog projekta: nijednu epizodu nećete pogledati samo jednom - i djelovaće vam još bolje nakon svakog narednog gledanja. Osim impresivnog baratanja žanrovima, kao i upečatljive hemije i glume, glavni krivac za to je i perfektno ispolirano pisanje.

wired.com

Trudni znakovi

Sjajna sportska satira „The Referee’s A Weaner“

U svakoj, pa i „najslabijoj“ epizodi serije „Inside No 9“ čeka vas makar jedan nevjerovatan obrt. No, nijesu samo ta neočekivana skretanja nevjerovatna, nego i činjenica da kreatorski duo sve vrijeme, kroz dijaloge i ludački pažljivo osmišljene detalje – nagovještava što će se dogoditi. Znakovi se sve vrije-

Kriminalno potcijenjena serija koncepcijski je bolja od Brukerovog hita, i to ne samo zbog toga što je njegov kvalitet splasnuo nakon prelaska na Netfliks. Stvar je u tome što su Širsmit i Pemberton mnogo nepredvidljiviji me prosipaju po putu i fascinantni su sami po sebi, ali tek kada prođete kroz finiš shvatite njihova puna značenja. Da bismo ilustrovali što to znači, vratimo se na briljantnu odjavu pete sezone. „The Stakeout“ počinje kao klasični policijski proceduralac. Na zadnjem sjedištu automobila vidimo Širsmita kojem krv lipti iz usta. Čujemo njegov glas iz off-a: „Jedno od najneizbježnijih opštih mjesta u policijskim filmovi-

Četvrtak, 28. maj 2020.

Širsmita i Stiva Pembertona može da postidi i „Black Mirror“

iz britanske kuhinje Odlična studija podijeljene ličnosti „Thinking Out Loud“

ma jeste to da novi partner uvijek završi mrtav. I evo mene, živog dokaza te tvrdnje. Dobro, možda i ne baš tako živog...“ U tom trenutku ne znate: ali, već u samom nazivu epizode i Širsmitovoj uvodnoj naraciji dobili ste nekoliko hintova. Baš zbog tih referenci u dijalozima, čije ćete značenje shvatiti kasnije, obrt na kraju ne postoji samo radi obrta – već predstavlja krunu pažljivo osmišljene epizode.

Uzbudljivi dijalozi

Osim u uvodu i nazivu epizode, brojne znakove dobijate i u svakoj drugoj rečenici izgovorenoj u policijskom automobilu broj devet. Hint je i rješenje zagonetke sa početka ovog teksta, ali i brojne igre koje dva policajca igraju kako bi prevarili vrijeme – i pobjegli od činjenice da se Pembertonov lik davi u krivici zbog smrti prethodnog partnera. Epizoda „The Stakeout“ nije uzbudljiva samo zbog poigravanja sa konvencijama proceduralca, već i kao psihološki precizna analiza griže savjesti, i kao odlična karakterna studija, i kao satira sa šiljatim vrhom. Uzmimo, na primjer, jednu od igara koju igraju. Ona ide otprilike ovako: prva osoba kaže: „Srećom, dobio sam na lotou.“, a druga odgovara: „Na nesreću, izgubio sam dobitni listić.“ Onda prva nastavlja: „Srećom, pronašla ga je moja supruga.“, a druga dodaje: „Na nesreću, poslije toga je umrla.“ Kroz naizgled bezazlenu igru, otkrivaju se njihove karakterne osobine. Vazduh u automobilu postaje sve rjeđi dok

Širsmitov „novi partner“ pokušava da razvedri smračenog kolegu. Kamo sreće da su neke ovogodišnje serije, poput drugog BBC projekta „Dracula“, imale ovakve pisce... Njihovi kreatori opučili su i sebe i publiku koristeći nekoliko sati da prilično neuspješno kažu nešto što Širsmit i Pemberton spakuju u samo 30 minuta. Najbolje od svega? Ako se za neke epizode donekle i može naslutiti makar to hoće li njeni kreatori ostati na mračnoj strani, za mnoge ne možete ni da pretpostavite u koji će vas žanr odvesti. Novije, i to mnogo popularnije antologije kao što je vrlo dobra „Room 104“ i Pilov očajni rimejk klasika „The Twilight Zone“ – mogu samo da uče od britanskih majstora.

Isplativi rizici

„Inside No 9“ je koncepcijski bolja čak i od Brukerove „Black Mirror“, i to ne samo zbog toga što je njen kvalitet splasnuo nakon prelaska na Netfliks. Stvar je u tome što su Širsmit i Pemberton mnogo nepredvidljiviji. „Black Mirror“ u biti jeste genijalna, ali ima i mnogo praznih epizoda, onih koje postoje samo da bi vam ko zna koji put ponovile stoput elaborirano da je svijet otišao u Honduras. I da ne možemo učiniti ništa da to promijenimo. Najbolji dokaz te kockarske raznolikosti, tih stalnih, sedmičnih skokova od čudačkih žanrovskih izdanaka, do toplih i dirljivih epizoda, jeste treći nastavak pete sezone – „Love’s Great Adventure“. I njegova verzija Božića u jednoj sasvim običnoj porodici koja,

imdb.com

Mađioničarski triler „Misdirection“

opet, nije tako obična. No, ništa manje ubjedljive nijesu ni žanrovski „prljavije“, četvrta „Misdirection“ i peta„ Thinking Out Loud“. Širsmit i Pemberton uspijevaju da prodaju oba rizična koncepta: i triler o mađioničaru kojeg stiže jedan davno zakopani zločin, i pripovijest o sedam različitih osoba koje se ogoljavaju pred kamerom – i čije se sudbine na kraju spajaju gradeći fantastičnu studiju podijeljene ličnosti.

Omiljeni opijat

Sjajna je i prva epizoda, „The Referee’s A Weaner“, koja kroz satiričnu priču o podmićenom sudiji pokazuje da je fudbal mnogo ozbiljnije pitanje od „pitanja života i smrti“. Ali, i druga, „Death Be Not Proud“, u kojoj su fanovi dobili pametno skockanu referencu na jednu od prethodnih epizoda i znatno drugačiju priču o mladom, tek useljenom paru, čiji su stan zaposjeli dusi. Nećemo načinjati analizu prethodnih sezona: sve što treba da znate jeste da je svaka vrijedna pažnje... I da će vam donijeti neprocjenjiva iskustva, naročito ako je vaš omiljeni narkotik umjetnost storitelinga. Da završimo tekst u „The Stakeout“ maniru: Srećom, peta sezona bila je genijalna. Na nesreću, morala je da se završi. Srećom, BBC je već odobrio snimanje šeste i sedme sezone. Na nesreću, ko zna kada ćemo ih dobiti: između posljednje dvije instalacije prošle su duge dvije godine. No, srećom, sudeći prema šest godina tokom kojih Širsmit i Pemberton nije-

Kunić za oči sokolove Nakon što postanete dio „Inside No 9“ univerzuma, moći ćete da se uključite i u sjajnu igru na društvenim mrežama. Nakon emitovanja svake epizode, fanovi se utrkuju da odgovore na izazov „Spot the Hare“ i da pronađu srebrnu figuru kunića koji se pojavljuje u svakoj epizodi. Nekad je moguće primijetiti figuru na prvu loptu, a nekada je tako lukavo skrivena da je teško uočiti čak i poslije nekoliko gledanja. Vremenom, Širsmit i Pemberton postali su vrlo kreativni u igri žmurke koja zapravo – ne znači ništa. Skrivanje je počelo kao šala, ali nakon što su gledaoci provalili kunića, umetanje figure postalo je nešto što su kreatori i imali na kraju pameti: mali znak pažnje za najžešće fanove.

su izgubili ni mrvicu kreativnosti i entuzijazma – kad god stigle, biće sjajne. A u međuvremenu, bilo bi lijepo da se njihovoj seriji dogodi neka striming platforma poput Netfliksa i mnogo šira publika. Fanovi makar znaju da ju je antologija „Inside No 9“ zaslužila... Možda čak i više od „Black Mirrora“. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,4/5

Četvrtak, 28. maj 2020.

zerkalo

Režiser i scenarista Džoš Trank jeste pokazao smjelost da se porve sa konvencijama i očekivanjima od biograﬁja tako gigantski zloglasnih ličnosti kakav je Al Kapone. Ali, pucao je previše visoko Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

ekim glumcima potrebno je 1.000 riječi za sve ono što stane u samo jedan gruntaj Toma Hardija. Ali, zbog ludački ekspresivnih uloga po kojima je postao tako prepoznatljiv, lako je zaboraviti da i u njegovu tišinu mogu da stanu čitavi svjetovi. Najbolji dokaz je „Locke“ (2013), u kojem je sjajni Stiven Najt morao da ga zarobi u školjci automobila kako bi pokazao koliko jedan Čarls Bronson, Bejn, Alfi Solomons, Džejms Kezija Delejni, Džon Ficdžerald, Forest Bondurant, i Redži i Roni Krej – može da bude delikatan. Opet, iako jeste izvanredan i predan glumac, iako je tačno da u njegovom ludilu uvijek ima metode, činjenica je i da je Hardiju potrebna „sigurna ruka“ da bi - i tišinom i gruntajima i riječima i furioznim govorom tijela oslobodio najbolje uloge.

Negraciozan pad

Bez dobrog vodiča-šamana, jednog Injaritua, Nolana, Refna ili Najta,

Hardi je izgubljen, kao onomad u „Venomu“ (Ruben Flajšer, 2018). Naravno, najčešće ne sopstvenom, nego krivicom režisera koji više vjeruju njemu nego sebi. I misle da Hardijeva furiozna energija može da zamaskira svaku filmsku rupu. Listi takvih režisera sa kojima je sarađivao Hardi ove godine priključio se i Džoš Trank. Poslije interesantnog superherojskog debija „Chronicle“ (2012) sa Majklom B. Džordanom i toliko epskog podbačaja „Fantastic Four“ (2015), da je zbog njega izgubio priliku da režira „Star Wars“ film – ovo je trebalo da bude njegov povratak na velika vrata.

Alkatraz uma

Nažalost, jedino što je veliko u filmu o ne tako gracioznom padu jednog od najepskijih mafijaša svih vremena jeste pad – ali ne Alfonsa Kaponea. U atipičnom i smjelom, ali vrlo tankom filmu „Capone“ od posrnuća čuvenog Ala mnogo je veći, glasniji i epskiji pad samog Džoša Tranka. Jer, film koji je režirao, napisao i montirao toliki je brlog svega i svačega, da se čak i jedan Hardi umalo udavio u njemu.

imdb.com

Brlog što guši čak i Hardija

Atipičan pristup gangsterskom

Hardijeva gluma ne može da popuni režiserske rupe

Trankov „Capone“ nije fokusiran na najsjajnije dane, već na zalazak života, totalni sunovrat, postepeno gašenje epskog gangstera. Kapone ima 47, ali izgleda starije barem dvije decenije. Nakon šloga, pušten je iz zatvora, gdje je odrobijao deset godina. Fonso je konačno kući, sa Ralfom (Al Sapijenca), suprugom Mej (Linda Kardelini) i sinom Džuniorom (Noel Fišer, najpoznatiji kao Majki iz serije „Shameless“, možda i najbolji izbor za glavnu ulogu za neki naredni film o mladom Kaponeu). No, iako je fizički iskoračio iz ćelije sa rešetkama, iako je u velikoj porodičnoj vili punoj umjetnina na Floridi, ponio je Alkatraz sa sobom. Kaponeov nikad liječeni neurosifilis počeo je da otima svoje. Jedan od najopasnijih tipova svih vremena postao je zatvorenik sopstvenog uma, galopirajuće demencije, tijela koje nekontrolisano izbacuje tekućine na svim tjelesnim otvorima i totalno odbija poslušnost. Kapone ne može da se sjeti ni imena, ni lica sopstvene supruge i sina, a kamoli toga gdje je, dođavola, prije utamničenja, sakrio deset miliona dolara. A potrebni su mu... Potrebniji

nego ikada dok porodica klizi u bankrot i posmatra kako radnici iz dana u dan iz vile iznose umjetnine i skupocjeni namještaj: simbolično odnoseći i dio po dio njegovog uma. I dok ga paranoišu FBI agenti skriveni s druge strane močvare kraj koje se nalazi njegova vila, motreći svaki pokret, prisluškujući svaku riječ, loveći i najmanji pomen tih famoznih deset miliona.

Smiješni horor

Zvuči zanimljivo, zar ne? I te kako... I bilo bi zanimljivo, da su simbolika statue „Lady Atlas“ i režija pali u ruke nekog iole iskusnijeg režisera, a kamoli staromajstora kakav je Martin Skorseze. Trank jeste pokazao smjelost da se porve sa konvencijama žanra i očekivanjima od biografija tako gigantski zloglasnih ličnosti kakav je Kapone. Ali, pucao je previše visoko... U suštini, „Capone“ nije koncipiran kao gangsterski, već kao egzistencijalni ep. Trank je zamislio film kao neki čudan spoj paranoje i mraka Dejvida Linča i body horora Dejvida Kronenberga, uz prstohvat preispitivanja smrtnosti, morala, gubit-

Četvrtak, 28. maj 2020.

m žanru pošao je po zlu u smjelom, ali tankom filmu „Capone“

Tjeskobna lekcija

Da je Trank ipak probao nešto malo konvencionalnije, poput ubacivanja fleš- bekova koji prikazuju Kaponea na vrhuncu slave kako bi kontrast sa njegovim padom u sadašnjosti bio još jači – možda bi snimio barem gledljiv film. Ali, nije želio ni to, niti da pruži ikakav, bilo kakav bekgraund, makar da bi razradio Kaponeov odnos sa sporednim likovima i dodao im malo „mesa“. I to malo „intriga“ što je ubacio, poput ljekara koji igra za FBI i agenta koji se nameračio na Fonsa, nije ni

pomaknuto sa stratne pozicije... a činjenica je da je mogao da začini film i osmišljavajući nekakav obrt sa sakrivenim novcem, pa i po cijenu da je to samo plod njegove imaginacije, jer tih deset miliona nikada nije pronađeno. Da se razumijemo: „Capone“ jeste donio još jednu blistavu ulogu Toma Hardija. I koliko god bio loš, opet vrijedi biti mazohista i izdržati 103 preduga minuta samo zbog njega. Ali, osim po sjajnoj glumi, ovo ostvarenje ostaće upamćeno i kao tjeskobna lekcija o tome zbog čega režiseri ne smiju da svedu cijeli film na pijedestal za Hardija. Jer, ni najbolji glumci ne „bačaju magije“, niti moign.com

Jedan od rijetkih momenata kada pomislite da je karikatura konačno proradila dolazi pri kraju, kada Kapone utekne iz kuće, siđe u dvorište i onako bizaran, krvavih očiju, u kućnom ogrtaču i pelenama, sa šargarepom među zubima kojom je morao da zamijeni tompus po savjetu ličnog ljekara (Kajl Meklaklen), raspali zlatnim Tomi mitraljezom po zabrinutim ukućanima koji ga traže u svakom ćošku vile. Iako prizor više liči na nešto što biste mogli da vidite u video-igri, a ne u ovakvom filmu – scena funkcioniše... Ali, samo do trenutka kada je Trank upropasti i oduzme joj težinu svodeći je na još jednu Kaponeovu halucinaciju. Šteta, jer to je jedan od rijetkih momenata kada film proradi, uz nekoliko scena koje Hardi dijeli sa Me-

tom Dilonom u ulozi Kaponeovog mentora Džonija Torija, a koje su opet mogle da budu znatno bolje da nije tako smotana i pretranjana Trankova montaža realnosti i imaginacije njegovog junaka. No, ni Džoni, ni Mej, ni Džunior, ma nijedan sporedni lik nije osmišljen kako bi trebalo. Glumci su odlični, ali zbog slabe karakterizacije nemaju prostora ni da živnu, a kamoli da se razmašu. „Capone“ je toliko zbrčkan i nabacan, da vam se poslije svakih 15 minuta čini da film ponovo počinje. Trankova dobra ideja prošla je Golgotu kroz realizaciju, ali ako imate živaca da se malo zadubite, neće vam biti teško da prepoznate potencijalnu filmčinu udavljenu u režiserskom brlogu.

imdb.com

Fiktivna paljba

Met Dilon funkcioniše kao Kaponeov mentor Džoni Torio

Režija i scenaRio: Džoš Trank Uloge: Tom Hardi, Linda Kardelini, Met Dilon, Noel Fišer, Kajl Meklaklen TRajanje: 103 min

ign.com

ka moći, trošnosti novca, tijela i uma u stilu Skorsezeovog epa „The Irishman“ (2019). I to je moglo da bude super – da je Trank imao talenta i vještine da kanališe tri majstora i da se nije toliko oslonio na Hardija. Linčovsko u Trankovom filmu svodi se na nekoliko ne tako ubjedljivih, iako atmosferičnih halucinacija u Kaponeovom sluđenom umu. Mnogo više, čak i previše prostora dao je kronenbergovskim motivima. Nažalost, kad se smotani Trank bavi body hororom to ne izgleda jezivo i strašno, već smiješno, gotovo parodično. Taj „body horor“ pretvorio je Kaponea u karikaturu, u zombija u pelenama za odrasle, u zlu bebu koja baulja nakolo bljuckajući nerazumljivosti i psovke na engleskom i italijanskom. Nema tog Hardija koji vas može ubijediti da je ovo bio Kapone, pa čak i ako su štrikirani svi mogući simptomi neurosifilisa i postepenog otkazivanja tijela koje svodi ljudsko biće na mašinu za sranje, pišanje, slinjenje, plakanje, balavljenje i povraćanje.

Meklaklen, Kardelini i Sapijenca (slijeva nadesno) nijesu dobili dovoljno prostora

gu da ožive likove koji su zanovani samo na njihovoj igri, a ne na pažljivoj imaginaciji scenariste i režisera. Ako nijeste, a ipak odlučite da pogledate „Capone“, pripremite protivotrov u obliku serije „The Boardwalk Empire“ ili klasika „Untouchables“ (Brajan de Palma, 1987) u kojem nam je Robert De Niro dao kultnog Ala. Trankov Kapone ne može ni da im se primakne, iako ima jednog Toma Hardija. A njemu bi bilo mnogo bolje da prikrajči tu drugu sezonu Najtove sjajne serije „Taboo“ koju čekamo duže od tri godine... Sa režiserima poput Tranka očigledno nema što da traži.

Ocjena: 5/10

Četvrtak, 28. maj 2020.

serije

Odlazak Džulije Roberts i Sema Ismaela pretvorio je Amazonov psiho-triler u prazno vozilo

Od masterpisa paranoje ostala je sjena

išta vam ne kaže toliko jasno, da je neki televizijski projekat došao do perfektno zaokruženog kraja i mjesta gdje se više ništa ne mora reći – kao odluka režisera i/li glavnog glumca da ga napusti, uprkos visokim ocjenama i publike i kritičara. Sa Amazonovim psiho-trilerom „Homecoming“, doduše, od početka nijesu bila baš čista posla. Na primjer, glavna glumica Džulija Roberts nije se obavezala na obje, u paketu dogovorene sezone. Ali, režiser Sem Ismael koji nam je dao izvanrednog „Mr. Robota“ jeste potpisao baš takav ugovor sa Amazonom. No, na kraju je ispalo da se taj dogovor nije odnosio i na režiju – već samo na produkciju jedne od najboljih serija 2018. godine.

Spotaknuti saspens

Malo je reći da je odlazak režisera i glavne glumice, uprkos tome što Ismael i Roberts jesu ostali koproducenti, uprkos tome što su kreatori serije i dalje Eli Horovic i Majka Blumberg iz čijeg se istoimenog podkasta izrodio serijal bitno uticao na kvalitet sedmodjelne druge sezone. „Homecoming“ više nije jedan od upečatljivijih psihotrilera u modernoj televiziji, već prazno vozilo, sjena masterpisa paranoje, slabo uspjeli pokušaj da se silu na sramotu nastavi aplauz koji je odjekivao mjesecima poslije emitovanja prve sezone.

indiewire.com

vulture.com

Homecoming

Umjesto Roberts, uskočila je muzičarka i producentkinja Džanel Mone, koja se oprobala u dramskim vodama u filmovima „Hidden Figures“ (Teodor Melfi, 2016) i „Moonlight“ (Bari Dženkins, 2016). U režiserskoj stolici, iskusnog Ismaela zamijenio je Kajl Patrik Alvarez (tinejdž-limunada „13 Reasons Why“, solidni triler „The Stanford Prison Experiment“ (2015)). Ni Mone, ni Alvarez nijesu toliko krivi zbog toga što druga instalacija djeluje suvišno. Talentovana dama postala je zarobljenica idejno bogate, a praksom poprostačene junakinje... a Alvarez je pokazao poštovanje prema Ismaelu zadržavajući osnovni vizuelni identitet šoua: duge kadrove, krupne planove, podijeljeni ekran, hičkokijanske kompozicije i cjelokupni pristup „ganjanju“ saspensa. Nažalost, i jedno i drugo spotakla je tanka priča, koja najviše liči na razvučeni epilog već lijepo zaokružene pripovijesti.

Mehanička radnja

Da su Mone i Alvarez na istoj teritoriji, ali naoružani znat-

no slabijom municijom, jasno je već od uvodne scene u kojoj se njena junakinja budi u čamcu, nasred jezera, ne znajući ni sopstveno ime, a kamoli kako je tu dospjela. Dakle, opet imamo malo modifikovanu varijaciju heroine iz prve sezone, Hajdi Bergman (Roberts), konobarice koja kroz maglu, nakon istrage FBI, pokušava da poveže konce vlastitog života i shvati kakvu je ulogu imala u korporativnoj firmi koja je, pod maskom rehabilitacije, brisala najtraumatičnija ratna sjećanja vojnicima prije nego što bi ih vratili nazad u borbu. Za razliku od početka prve, start druge instalacije ne djeluje rizično, tenzično i promišljeno. Uprkos „brzoj“ polučasovnoj minutaži i Alvarezovim pokušajima da rekreira paranoju originala, radnja se raspliće mehanički. Hičkok, De Palma, Pakula, svi majstori tenzije kojima se Ismael poklonio u prvoj sezoni – bili bi ponosni na njegove omaže. Kada novi režiser hoda Ismaelovom elegantnom, gotovo opsesivno-kompulsivno skockanom teritorijom, deža vi jeste tu – ali osjećaj

poznatog ne varniči. Tu više nema one hladnoće koja je učinila „Homecoming“ svijet punokrvnim iskustvom.

Brisačica frke

U novim epizodama, vizuelno više nije u službi narativa – ne služi da razdvoji i ojača različite vremenske i pripovjedačke linije kao onda kada je za kormilom bio Ismael. Stoga, Alvarezovo podražavanje istog stila nema vrijednost. Vizuelno je forma kojom se pokriva nedostatak suštine... I postoji samo radi pukog održavanje kontinuiteta i prepoznatljivosti „Homecoming“ univerzuma. Najgore od svega je to što su novi likovi, pa i stari Volter Kruz (ubjedljivi povratnik Stefan Džejms, šteta što nije imao bolji materijal na raspolaganju i partnerku-zamjenu dostojnu Džulije Roberts) - i te kako imali potencijala. Da su se kreatori više fokusirali na njihove relacije, kao na Volterov odnos sa Hajdi u prvoj sezoni, možda smo mogli da dobijemo nastavak koji zaslužuje više od etikete „gledljivo“.. Ali, nijesu razradili vrlo inte-

Talentovana Mone postala je talac ograničenja sopstvene junakinje

resantnu junakinju Džanel Mone. Njen posao „brisačice problema“ ili „menadžerke za korporativne krizne situacije“ svodi se na i legalna i nelegalna ubjeđivanja, na primjer, žrtava seksualnog uznemiravanja, da odustanu od tužbi velikih kompanija. Nije pretjerano reći da je takva glavna junakinja koja je, pritom, i Afroamerikanka i lezbejka i rijetka žena u muš-

Četvrtak, 28. maj 2020. Odri Templ (Čau) ne djeluje upečatljivo kao u rafalnoj postkredits sceni prve sezone

The Eddy

Propao televizijski debi slavnog reditelja filmova ,,La La Land“ i ,,Whiplash“

Džez u kavezu predvidljivosti

glavnih rukovodilaca „Homecoming“ programa (Bobi Kanevale).

Sanjarski rasplet

kocentričnom svijetu – mogla da ostavi mnogo jači utisak u #MeToo eri u kojoj živimo. Nažalost, kreatori nijesu uložili ni u lik Džanel Mone, ni u njenu partnerku koju igra Hong Čau (izvanredna u HBO seriji „Watchmen“). Odri Templ upoznali smo bolje već u postkredits sceni prve sezone, u kojoj obična sekretarica nekako postaje toliko moćna, da može da otpusti jednog od

Možda je baš lik Odri Templ najjači argument protiv druge sezone i dokaz da nije opravdala postojanje. Jer, u toj postkredits sceni, Ismaelu i Čau bilo je dovoljno svega nekoliko minuta da pošalju led niz kičmu. U drugoj sezoni, Templ ima prostora koliko god hoćete – ali ne djeluje ni približno ubjedljivo. Šteta, jer hemija Mone i Čau uopšte nije loša. Ništa bolje nijesu prošli ni sporedni glumci poput Džoan Kjuzak, u još jednoj klasičnoj ulozi luckaste zloćkice ili Krisa Kupera, koji je dobio rolu razočaranog direktora kompanije „Geist“. No, pitanje je da li biste povjerovali u romantizovani rasplet u finišu čak i da svi skicirani junaci jesu razvijeni. Kraj je definitivno nešto najgore što može da ponudi ovakva vrsta psiho-trilera čija suština većinom počiva na ambivalentnosti i/li mraku... Sve u svemu, druga sezona Amazonovog hita može da se pogleda, ali i ne mora. Svakako ne očekujte nešto za pamćenje, pogotovo ne na nivou Ismaelovog remek-djela. E, njegov „Homecoming“ ne može da izbriše nikakav „Geistov“ proizvod... a ovaj se zaboravlja bez ijednog seruma za brisanje pamćenja. M. I.-N.

Ocjena: 3/5

Stvaranje kroz muku

Franko-američki oskarovac Šazel proslavio se filmovima ,,Whiplash“ (2014) i ,,La La Land“ (2016). U oba, ali i već u debitantskom crno-bijelom mjuziklu ,, Guy and Madeline on a Park Bench“ (2009), njegova tema uvijek je umjetnost koja nastaje kroz patnju, muku. Za Šazela, blistavi sjaj nastaje jedino kroz žestoko i grubo trenje suprostavljenih, intenzivnih ili nedorečenih emocija. Za džez-trubača Gaja u filmskom debiju, to je bila razapetost između nove veze i stare ljubavi; džez-pijanistu Sebastijana (Rajan Gosling) u ,,La La Land“ je to veza koja pođe po zlu... U do sada najjačem projektu ,,Whiplash“ to je dinamika na tankoj liniji krivice, šikaniranja i agresije između mentora i učenika... U seriji ,,The Eddy“, krst o koji se Šazelov glavni lik, umjetnik na putu ostvarenog autorstva, trebao razapeti - je moderni Pariz. Eliot Udo je bivši, ili tek povremeni pijanista; vlasnik neisplativog džez kluba u predgrađu koji kao da funkcioniše isključivo na ego-tripu svojih otkačenih i pomalo neotesanih muzičara. Eliota tum a č i A n d re Ho l a n d , proslavljen ulogom Kevina u oskarovski nagrađenom filmu ,,Moonlight“, jedan od najbitnijih i najboljih afroameričkih glumaca današ-

thatshelf.com

a svakakve načine moderni autori dovijali su se da dokažu, da je fabulaško insistiranje na narativu samo kavez što lomi krila i prigušuje pjesmu svake umjetnosti. Serija ,,The Eddy“, televizijski debi slavnog reditelja Demijena Šazela ima toliko lošu radnju - da prosto poželite da u njoj nema bilo čega, osim muzike!

Protraćen raskošan talenat Andrea Holanda i Joane Kulig

Žali bože divne muzike koja je prosuta po ovakvoj predvidljivosti od priče. I žali bože Demijena Šazela, jer pitanje je kad će mu sljedeći put na’m pasti da snima seriju njice. Raskošan talenat izrazito karakternog tipa namirisaćete već u prvoj od osam epizoda. Biti ,,na prepad“ oduševljeni što džezpjevačicu Maju, sa kojom Eliot balansira na trapezu hoću-neću strastvene veze, tumači poljska diva Joana Kulig - baš ona glumica što je vječnost zaslužila rolom u nezaboravnom filmu ,,Cold War“ (Pavel Pavlikovski, 2018).

Torn je uprskao

I sve to, pa i katalog potencijalno sjajnih sporednih likova poput Farida (Tahar Rahim), Eliotovog partnera i saučesnika u tom propalom džez-biznisu, Šazel uspijeva da prospe već do kraja premijerne epizode. Jer prosto je nevjerovatno koliko je britanski scenarista Džek Torn (radio na kultnim serijama ,,Shameless“, ,,Skins“) uprskao posao. I ukratko, učinio da sve što čine akteri serije jeste bolno predvidljivo, dosadno i nepodnošljivo - osim kad se dohvate instrumena-

ta. Da prosto povjerujete, da se taj tekst i samom Šazelu brzo smučio, pa je zbog toga režirao samo dvije uvodne od osam epizoda. Sam ,,seting“, ta geometrija savršeno pariskog džez-kluba u kojem akteri driblaju svaki pakao i svaki trip svoje duše, nije dovoljna. Utisak je i da je svijet serijala previše hermetičan, da je sveden na nekoliko ulica i nesposoban da prigrli to čudo od modernog Pariza. Da mu pred fajront i zoru skloni čaršaf sa golog bedra i okupa ga džezimjesečinom... Tako se pokušaj autentičnosti svela na folpoze, autfite, teatralne pokrete i mršt-gardove, koji su sa jedne strane užasno plitka generalizacija i slika Parižana... a sa druge još teatralnija tragikomedija od prikaza modernih džezera. Žali bože divne muzike, što je prosuta po ovakvoj predvidivosti od priče. I žali bože Šazela, jer pitanje je kad će mu sljedeći put na’m pasti da snima seriju. S. S.

Ocjena: 1,9/5

Četvrtak, 28. maj 2020.

serije

Betty

Nova HBO komedija: odličan duhovni nasljednik filma „Skate Kitchen“

Sestre po skejtu Mouzelin igrani spin-of ima ukus dokumentarca

nima koji misle da feministi treba mnogo manje da se bore protiv patrijarhata, a mnogo više za matrijarhat – najljepše će pasti nova skejterska HBO tinejdž-komedija „Betty“. Opet, nijedan ljubitelj izvanredne televizije ne mora da bude ni mlad, ni skejter, ne feminista da bi istinski uživao u seriji Kristal Mouzel. Jer, duhovni nasljednik njenog simpatičnog filma „Soul Kitchen“ (2018) nudi mnogo više od naglabanja o tinejdž, skejt i femi-problemima. Na početku šestodjelnog spin-ofa, čije su četiri epizode već emitovane i dostupne na platformi HBO GO, uranjamo u vibrantno njujorško ljeto.

Male žene

Dvije godine nakon što smo upoznali njenu petočlanu (filmsku) bandu, ponovo smo na skejtu sa Kirt (Nina Moran). Kraljica „kuloće“ i opuštenosti ostala je najbliža onome kako bi izgledao jedan i jedini Veliki Lebovski - kad bi bio prčasta tinejdžerka. Osim harizmatične Kirt, slične

slobodne forme i vajba filma, tu su ponovo i Džanej (Dedi Lovlejs), Haniber (Kabrina „Munber“ Adams), Indigo (Ajani Rasel) i Kamil (Rašel Vinberg). I one su ostale dosljedne sebi, jedna drugoj i želji da skejtuju po sopstvenim pravilima u svijetu kojem gotovo isključivo opstaju i vladaju muškarci. No, ne dajte se zavarati... Iako i trejler, i zvanični poster, i ovaj opis to možda naslućuju, „Betty“ nije samo još jedna serija o mladim ženama koje se bore za svoje mjesto u „svijetu koji slavi kobasice“... Iako bi joj, doduše, po uzoru na čuveni roman Luize Mej Alkot, još bolje pristajao naziv „Male žene na skejtovima“. Mouzel joj je namjerno dala ime „beti“, po pogrdnom, mizoginom izrazu koji su skejteri nametnuli svim curama koje žele da se „bave“ skejtovanjem – baš da bi pokazala koliko im ne pristaje i koliko je suštinski glupo na takav način ukalupiti bilo koju osobu. Njena „Betty“ je slava različitosti. I u njoj se mogu pronaći i pripadnici

LGBTIQ zajednice, i stidljivi umjetnici, i „ćoškaši“ koji gušteraju i dangube na suncu sa džointima za zubima, i žene koje se ne stide da priznaju da ih boli to što nijesu prihvaćene u muškom svijetu – kao i one koje tom istom svijetu apsolutno ne žele da pripadnu.

Intiman ples

Dakle, zaboravite na etiketu „nacifeminizam“ koju skeptici pokušavaju da zakače mnogim projektima čiji autori imaju jasno artikulisanu profemi-poruku. Mouzelina je takođe jasna, ali je i kompleksnija od pukog zagovaranja za bilo čiju stranu priče. Dovoljan primjer je način na koji pokriva #MeToo pokret u narativnom podrukavcu u kojem kroz interakciju Džanej i Donalda sijaju Lovlejs i Kejleb Eberhart. Ili kako pametno ubacuje komentar o policijskoj brutalnosti prema Afroamerikancima, u epizodi u kojoj skejterke završavaju u zatvoru. Najbitnije od svega u vezi sa „Betty“ je ipak to što su Kirt i njene djevojke toliko lagane, prirodne,

opuštene u sopstvenoj koži, da ovaj projekat ne ostavlja utisak igrane, nego doku-serije. Neopterećenost naturščika, uz improvizovane dijaloge, pitak skript Lesli Arfin i vrlo intimni ples kamere, guraju Mouzelino djelo u specifičan „žanr“: hangout komediju. Sve što želite jeste da visite sa tako simpatičnim i kul curama, da bijete njihove bitke i tješite ih nakon trenutnih poraza. Jer, ovo tomsojerovski harizmatično posestrimstvo po skejtu - izvlači sjajne, bitne pouke i o mladim ženama i o čitavom svijetu svakodnevnim razgovorima o sasvim običnim stvarima. Mouzel obožava Kirt, njenu bandu, njihove različitosti i način na koji ih je posestrila ljubav prema skejtu, a žarko želi da ih zavolite i vi. I budite sigurni, obožavaćete ih – čak i kada vam budu išli na živce, čak i onda kad ih određene okolnosti iz najiskuliranijih osoba pretvore u najljuće i najagresivnije pse zaštitnike. A ko zna, možda ćete ih baš tada najviše i voljeti... M. I.-N.

Ocjena: 3,8/5

medium.com

Četvrtak, 28. maj 2020.

PRePoRUKa

FILM Od novijih ostvarenja preporučujem „Jojo Rabbit“ reditelja Taike Vaititija, satiru iz Drugog svjetskog rata koja prati usamljenog njemačkog dječaka, koji se na kraju bolno suočava sa svojim slijepim nacionalizmom. Film „The Favourite“ u režiji Jorgosa Lantimosa „kupio“ je moju pažnju odličnom glumom Rejčel Vajz, Eme Stoun i Olivije Kolman. Radnja se dešava početkom 18. vijeka u Engleskoj. Kolman je za ulogu kraljice Ane osvojila nekoliko nagrada, uključujući i Oskara.

TV Ne pratim TV program, najviše slobodnog vremena provodim uz Netflix i HBOGo, pa bi lista serija i dokumentaraca koje preporučujem bila dugačka, ali izdvojicu seriju „Kidding“ u kojoj glavnu ulogu igra Džim Keri. Serija Paola Sorentina „The New Pope“ opravdala je nestrpljivost i iščekivanje, jer maestralna prva sezona „Young Pope“ nije ostavila publiku ravnodušnom, pa ni mene. Sve tri serije su posebne jer nose duboke poruke i životne lekcije koje su važne. Kao vizuelni umjetnik najviše uživam u kratkim animiranim filmovima, koje najčešće nalazim na Jutjub kanalima, a favorit je „Coda“, vizuelno pitko i jednostavno prikazan život, i šta prije i poslije njega.

MUZIKA

koji sam preslušavala u periodu stvaranja. Posljednjih godina na repertoaru se nalaze fantastične mlade umjetnice Sabrina Klaudio i Jorja Smit koje na savršen način spajaju r’n’b, pop i soul zvuk (muziku) i njih najtoplije preporučujem. Volim da slušam englesku grupu Jungle i američki sastav Black Pumas uz čiju pjesmu „Colors“ mi počinju dani. Oni su pravo osvježenje današnje scene i mislim da ih vrijedi ispratiti.

Zaobiđi FILM/TV/MUZIKA Ukusi su različiti, pa ne bih imala pravo nekome da odredim šta da ne gleda, a ja nijesam fan akcionih i naučno-fantastičnih filmova. Zaobiđite rijaliti programe i loš zvuk „moderne“ muzike našeg regiona, prezasićen autotjunom i vulgarnim tekstovima. Sada je pravo vrijeme da umjesto odlaska na kafu, pogledamo izložbu! Preporučujem izložbu fotografija poznate francuske fotografkinje Brižit Lakomb „CINEMA / PORTRAITS“ u Dvorcu Petrovića, gdje na velikim formatima možete doživjeti magiju filma, snimanja i cijelog filmskog svijeta sa licima najčuvenijih reditelja, glumaca, umjetnika.

imdb.com

Dijete sam r’n’b, hip-hopa i popa devedesetih. Muzika je veoma bitan faktor dok stvaram, pa me svako djelo vrati na određeni album, pjesmu, kompoziciju

Crne pume za ,,obojene“ dane

Sorentinov „Novi papa“ opravdao očekivanja

Privatna arhiva

Zgrabi

Iva Ivanović, ilustratorka i graﬁčka dizajnerka

rlin

Ekipa zagrebačke pank šestorke benda Mašinko

indiagoneviral.com

d ž uboks

Četvrtak, 28. maj 2020.

ra Ma

novilist.hr

Laura Marling savršena hroničarka svakodnevnog iskustva života moderne žene

edina realna zamjerka albumu ,,Danas ću, sutra ću“ tiče se klimave promocije; izbor singlova, prisustvo na onlajn platformama, biće razlog zbog kojeg će projekat zagrebačke pank šestorke vjerovatno ostati ispod radara.

Svemu naredni

Najﬁniji porodične

Mašinko se na novom projektu prosto ne trudi, da vidljivo pokaže da je tu mnogo više od lamenta dobroćudnih pankerskih ladovina iz predgrađa. A zaista, tu ima mnogo više; prije svega neke profane tuge vezane za dug vremena, jedne generacije koja nema predstavu kuda je ludi svijet i život nosi. Kroz sve to muzički se korača sa nekim štosnim, dostojanstvenim stoicizmom. ,,Nakon četiri godine faksa i tri stažiranja, živčanoga sloma silom prilika“, Mašinko nam poručuje - da je svemu naredan. Ovakvi tipovi i ovakva pan-

Zašto su sisari preživjeli Osjećaj ,,već viđenog“ nije nužno loš - naprotiv, nova generacija je zvuku i senzibilitetu pružila novu svježinu. Za vrlo sunčane pank horizonte inspirisane velikim kalifornijskim bendovima keraja bi bili lijep dokaz, zašto su nakon planetarne katastrofe gospodari svijeta dinosaurusi izumrli - a sitni i bezazleni sisari ipak preživjeli. Jer koliko god ova garažna muzika bila i pogana sistemska kritika, svođenje dugog računa za one koji su im posljednjih decenija mladost iskrivili, timovi iz Mašinka ne žele da bilo čime pokažu da im to može pokvariti lični gušt. I taj osjećaj, stabilnosti, utemeljenosti u ćoškove svog kvarta i svoje ekipe, je posebno jak motiv albuma iako ne po bilo čemu originalan kada je regionalna pank scena u pitanju. e.org

highwaystarmagazin

ašinko

,,Danas ću, sutra ću“ je ploča utemeljena u ćoškovima svog kvarta i svoje ekipe

Nova svježina

Naravno da to sve, stihovima ali i stilom, dominantno miriše na novosadski Atheist Rap - čak mnogo više nego na njihove

zagrebačke kolege iz mnogo poznatijeg benda Hladno pivo, na primjer. Taj osjećaj ,,već viđenog“ nije nužno loš - naprotiv, ova nova generacija je tom zvuku i senzibilitetu pružila novu svježinu. Za vrlo sunčane pank horizonte inspirisane velikim kalifornijskim bendovima. Vrlo je vjerovatno da će Mašinko i za deset ili 20 godina svirati vrlo sličnu muziku; toliko je dominantan osjećaj da su pjesmama poput vrlo pozitivne i romantične ,,Mirta“, ili ,,Jedne davne jeseni“ sa Lovely Quinces, ovi pankeri čvrsto utemeljeni. I zadovoljni onim što jesu. Tako dominantan osjećaj sopstvene ispravnosti između redova vam neće zasmetati - naprotiv, rijetka je na regionalnoj sceni u posljednjim godinama. Što mnogo govori i o tome u kakvom cajtgajstu nam mladost živi. S. S.

Ocjena: 70/100

egdje na pola preslušavanja prelijepe pjesme ,,Fortune“, Laura Marling ubijediće vas da je sposobna da jednu munju ukroti i sabije u prostor šolje omiljenog jutarnjeg napitka. I to u pjesmi o ženi koja se nada bjekstvu iz svog života, svjesna da nema snage da promijeni bilo što. Na muzičkoj sceni Marling bi već bila prepoznata kao najbolja hroničarka svakodnevnog života moderne žene - da za ono što stvara ne treba nešto poput uputstva za upotebu. I jasna smjernica, da to nije muzika kojoj je lako pristupiti; da su za to potrebna strpljenje, temeljnost, posebna izoštrenost čula. Čak i takva, sa albumom ,,Semper Femina“ prije tri godine stigla je do Gremi nominacije.

Prkos i suptilnost

Sa albumom ,,Song for Our Daughter“, ovog samotnjačkog proljeća Marling je dokazala da je dovršena, kompletna autorka. Istovremeno, servirala je najzaokruženiji, a široj publici svoj najprijemčiviji album. Na pasto-

,,Song for Our Daughter“ je ne samo najzreliji, već i široj publici najprijemčiviji projekat vile iz Berkšira ralnim gitarskim pejzažima prostrla je paperjasto lake meditacije o ljubavi, prolaznosti i iskustvu. Ova vila iz bajkovitog Berkšira suptilnija je nego bilo kada, ali istovremeno i vrlo prkosna, svjesna svoje zrelosti. Zagazila je u četvrtu deceniju i to svjesno proživjela kao važan period životne tranzicije. Zato je oval album katalog sjećanja, poput smjernica za još nerođenu i nezačetu kćerku. Koliko je taj katalog iskustva ženske svakodnevice dragocjen, shvatićete u pjesmi ,,Blow by Blow“; lamentu istrajnosti, koji je delikatan poput najfinijeg kristala, koji generacijama čuva jedna porodica. Ljekovito djeluje način na koji se Laura rva sa žaljenjem i neprebolom. Za-

Berkširska vila Laura Marling za gitarom

eg a

Četvrtak, 28. maj 2020.

Memoarski album rok ikone grandž ere

to ,,Song for Our Daughter“ nikako nije tužan album; naprotiv, katarzično je trijumfalan. ,,Ostani sama, budi hrabra“ govori sama sebi i svim svojim kćerkama u pjesmi ,,Strange Girl“; na dugom putu u između lavirinta samotnjačkog posla u ,,Biblioteci Britanije“ u Londonu i intime sobe porodičnog doma.

Roditeljski zavjet

townsendmusic.store

Njeni temeljni fanovi dobro znaju, a sada i šira publika ima priliku da nauči, kakav je Marling virtuoz posebnog senzibiliteta na gitari. ,,Često mislim o tome kakva će s*anja naša kćerka morati da

sluša dok bude odrastala“ izgovara bez bilo kakvog bijesa i revanšizma, konstatuj u ć i ko l i ko m o ra b i t i posvećena i brižna kao roditelj (djetetu, pjesmi, nekoj dalekoj duši koju je duboko dotakla svojom muzikom). I sve to u tako osobenoj i jedinstvenoj kombinaciji amerikane 70-ih i tradicionalnog engleskog folka. Jedna violina, maestra Roba Musa (The National, Bon Iver) je dodatni zalog za vjeru, da kroz ove elegije sazrijevanja, Laura Marling ne grabi sama. I da je u onom pastoralnom miru sve, samo ne usamljena. S. S.

Ocjena: 84/100

Šteta što je ,,Straight Songs of Sorrow“ pretjerano fokusiran upravo na period života 90-ih

alo svjetla za najmračnije godine života. Kurt Kobejn i Lejn Stejli su govorili da je Mark Lanegan posljednji tip koji će se „očistiti“ od droga. Obojicu je nadživio. Legenda iz Sijetla Mark Lanegan je i decenijama praćen mitom o gotovo maničnoj gladi za bilo kakvim narkoticima; a za muzički svijet je ravno čudu to što je adikciju ostavio iza sebe. Album ,,Straight Songs of Sorrow“ za Marka je zato poput memoara. Rijedak uvid u prostor i vrijeme koje je, gotovo marketinški ciljano, dugo ostavljao nejasnih i nedorečenih ivica. Da bi drugi, naravno, pravili mitove od toga.

Igra sa elektronikom Uspjeh takvog projekta zavisi isključivo od sposobnosti autora da svoju priču iskreno iznese. Za Lanegana, tipa koji je Liamu Galageru, britanskoj ikoni iz benda Oasis, jednom odbrusio da je ,,samo prokleta pozerčina“, to naravno nije problem. Bivši frontmen benda Screaming Trees i kolaborator projekta Queens of

the Stone Age je vrlo direktan. U laganoj, reflektivnoj baladi ,,Apples From a Tree“ to je posebno očigledno - a gitarski dodir Marka Mortona iz benda Lamb of God gotovo magičan. Uvodna ,,I Wouldn’t Want to Say“ donosi interesantan eksperiment s elektronikom, kompjuterski generisan orguljaški odjek. Šteta što taj primjer nije slijedio u nastavku albuma, poput primjera na nepravedno potcijenjenom albumu ,, It’s Not How Far You Fall, It’s The Way You Land“ (2007).

Bolno sjećanje

Znakovit je i dirljiv momenat gostovanja velikana Džon Pola Džonsa iz Led Zeppelina koji svira melo-

tron na ponoćno mrkloj ,,Ballad of a Dying Rover“. Jasna je paralela sa Laneganovim momentima saradnje sa Kurtom Kobejnom, prije svega na pjesmi ,,Where Did You Sleep Last Night?“. U takvim momentima je jasno koliko je Marku ovakvo preispitivanje i kopanje po prošlosti bolno; koliko ga lako može usmjeriti u neki stari začarani krug. ,,Život sam potrošio pokušavajući na baš svaki način da umrem. I nije li ironična ta sudbina posljednjeg koji je ostao na nogama?“ - pita se jedan od posljednjih preživjelih grandž ere. Šteta što je ,,Straight Songs of Sorrow“ album pretjerano fokusiran upravo na taj period života 90-ih. Tako jednostavnost fantastično omamljujuće i mračne ,,Ketamine“ ima samo jednu manu, a to je ta grandži jednoznačnost. Uz nepotreban utisak koji nije istinit (o čemu svjedoče svi silni i kvalitetni albumi iz prethodne dvije decenije) - da je Lanegan ostao da luta u začaranim krugovima svoje mladosti. Kao da juri sjenke ljudi koji više nijesu tu - što, diskretno ali vrlo jasno, donosi ukus osjećaja krivice. S. S.

xsnoize.com

kristal e škrinje

U začaranom krugu mladosti

guitar.com

a rk L a n

Ocjena: 68/100

Četvrtak, 28. maj 2020.

Što se kr

33 oBRTaja Luka Šipetić, muzičar

lbum koji je obilježio proteklu godinu na alternativnoj sceni je zasigurno „Tarot Funk“ pulskozagrebačkog psihodeličnog fank sastava Nemanja. Baš tako, sa početnim malim slovom - jer nemanja nije ime, bend, već ideja. Pokretač projekta Luka Šipetić kupio nam je devet karata (čitaj pjesama) za daleko putovanje. Afrika, Anadolija, Kambodža... očarale su nas misticizmom. Zvuk ovih zemalja omađijao je beduinska naša srca. Ukoliko uživate u tišini, meditirate uz orijentalne

recepte za iscjeljenje, želite dosegnuti „umne praznine“ i otplesati u mir, onda će vam partija „Tarota“ doći kao prijeki lijek. Frontmena Šipetića pozvali smo na čaj i čavrljali o planovima za nove puteve.Kazao nam je da je karantinske dane iskoristio za snimanje materijala. Još nema tačan datum objavljivanja albuma, ali nada se da će vani negdje kroz godinu, a kako nema koncerata, nigdje ne žuri. A do tada, hrani se suncem i morem.

Četvrtak, 28. maj 2020.

Animirana serija „Futurama“ zaslužila je veću gledanost

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - „Kung Fu Panda“, sva tri nastavka. Odlična animacija, dobar soundtrack, uvijek aktualna poruka i kung fu. Što više poželjeti? Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - „Suicide Squad“ (Dejvid Ajer, 2016). Ne znam zašto sam to pogledao, al kad sam video kakav diletantski nered, nisam mogao stati. Najgori film ikad, bez sumnje. Film koji uopšte nijeste skapirali? - „Last Year at Marienbad“ (Alen Rezne, 1961). Koliko god puta mislio da sam ga skapirao, zapravo uvijek nešto izmiče shvačanju. I to je dobro – tako treba da bude! Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Bilo bi super na platnu vdjeti ekranizaciju crnohumornog romana Borisa Dežulovića „Jebo sad hiljadu dinara“. Ili još bolje, „Šuma Striborova“ Ivane Brlić Mažuranić, s time da se napravi kao dugometražni animirani film u fazonu irskog redatelja Toma Mura i mađarskog redatelja Marsela Jankoviksa. Platio bih masne pare da to mogu pogledat. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - „Lion King“ (Rob Minkov, Rodžer Alers, 1994). Ne znam je li bio prvi, al tog se sjećam jer sam molio roditelje da me odvedu.

Omiljeni filmski rivali? - Džon Meklejn (Brus Vilis ) i Hans Gruber (Alan Rikman) u filmu „Die Hard“ (Džon Maktirnan, 1988). Upečatljivafilmska scena sa nekom životinjom? - „Kino Lika“ (Dalibor Matanić, 2008). Scenu pokušaja seksa sa svinjama je teško izbrisat iz glave. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Locirajte svoje mesto u koordinatnom sistemu konfuzije“ iz filma „Munje“ (Radivoje Andrić, 2001). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Tasmanijski đavo. Smiruje ga glazba, to mi je uvijek bilo simpatično. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Bilo bi zanimljivo iskustvo živjeti, a da se u pozadini stalno vrti „Shaft“ Isaka Hajesa. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - „Raiders of the Lost Ark“ (Steven Spielberg, 1981). Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod.U koju kafanu i na koje piće? - Federiko Felini, Alehadro Hodorovski i Dejvid Linč. I Stenli Kjubrik. Mislim da nijedan od tih redatelja ne pije, tako da bi to bili geekovski razgovori uz čaj. Možda dosadno na prvu, ali Felini i Hodorovski su (bili) pobornici LSD-a, tako da tko zna što je u tom čaju. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Kao neki film ceste kroz Liku i Dalmatinsku Zagoru pun ekspicitnog nasilja i kaosa. Ili pak one set film, smješten u sobu s par živopisnih likova s balkanskog područja – čisto bure baruta.

gunxin.com

film

rije u Felinijevom čaju

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Teach Your Children“, Crosby, Stills, Nash. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „The Creator Has a Master Plan“, Pharoah Sanders. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Freedom“, Richie Havens. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Eleanor Rigby“, The Beatles. Vaša pjesma za karaoke? - Mislim da nikad nisam bio na karaokama, ne znam bih li se snašao. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - The Beatles. Ako baš mora da bude autor onda Bach.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Dorđe Balašević. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Danijela Džonstona. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Butterfly“, Crazy Town. Još je veći kaos ako se gleda spot. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Poster benda Led Zeppelin. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Tijelom ne, duhom da.

Serija idealna za kišni vikend? - „Cosmos“ i onda „Planet Earth“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Baywatch“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Futurama“. Serija koju nikada nijeste završili? - Mnogo njih, većinom jer budem razočaran. Zadnji put odustao sam od „Watchmena“ i „Picarda“. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu? - „Game of Thrones“. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Onaj pištoj za otvaranje interdimenzionalnih portala iz serijala „Rick & Morty“. Najdraži par iz serije? - Homer i Mardž iz „The Simpsons“, ali samo prvih 10 sezona, ovo kasnije je malo tužno. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - „Star Trek“. Kako novac ne postoji u 24. stoljeću, svi idu gdje ih srce vodi. Divno! Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 28. maj 2020.

kalendar

Trideset pet godina od premijere spektakularnog japanskog komada ,,Ran“ Akire Kurosave

Kralj Lir Dalekog istoka N

išta bolje ne govori o autoru nekog djela od samog djela. Legendarni japanski sineasta Akira Kurosava ovim je riječima je u memoarima ,,Something Like an Autobiography“, objavljenim 1981. godine, potvrdio ono što je još pedesetih godina prošlog vijeka bilo sasvim jasno. Da smo svjedoci jednog ne tako uobičajenog predstavnika filmske auteur teorije, bilo je jasno mnogo ranije, pedesetih godina, kada nas je pogodio legendarnim komadom ,,Rashomon“, 1950. godine. Ono što nijesmo znali, a mogli smo predosjetiti, je da će upravo nakon ovih memoara i ove legendarne sentence, 1985. godine Kurosava završiti djelo koje potvrđuje jačinu autorstva ove rediteljske legende. I time se s razlogom prozvati jednim od najboljih filmova snimljenih u istoriji sedme umjetnosti.

Spajanje haosa

imdb.com

Nakon što je 1957. godine ,,pozajmio“ Magbeta, Kurosava 1985. godine od Šekspira ,,preuzima“ i

U to vrijeme najskuplji japanski komad, imao je sve - spektakularnu estetiku, grandiozne mizanscene, poetičnu fotograﬁju, dobru fabulu, odnosno kombinaciju zbog koje vam ponestaje vazduha „Kralja Lira“ kao filmsku platformu za istorijsko epsko djelo ,,Ran“. Ne tako lagana, ali jednostavna fabula, smještena u Japan 16. vijeka, duboko je ispitivanje koncepta rata, ali mnogo više karakternih granica ličnosti kojima nepresušuje želja za segmentima moći. Predivan japanski izraz ,,ran“ (u slobodnom prevodu haos) koji je Kurosava uzeo za naslov filma, simbolično već u startu donosi haotične elemente koje ćemo spajati skoro tri sata. Da će ovo biti jedno od Kurosavinih (a na neki način i japanskih) najvećih djela, bilo je jasno već u startu, u pripremama, u kastingu, i budžetu. U to vrijeme najskuplji japanski komad, ,,Ran“, imao je sve - spektakularnu estetiku, grandiozne mizanscene, poetičnu

fotografiju, dobru fabulu, odnosno kombinaciju zbog koje vam ponestaje vazduha…

Brutalna poetika Kurosavin popularan komad ,,Ran“ bio je nominovan za Oskara u četiri kategorije, uključujući i režiju, scenografiju i fotografiju, ali ne i za strani film (!). Sasvim očekivano, zlatnu statuu uzela je samo Emi Vada za fenomenalan kostim, dok Kurosava, kao ni njegovi majstori scenografije i fotografije, nijesu uspjeli da se istaknu pored tada najpopularnijeg komada ,,Out of Africa“ Sidnija Polaka. Ni ovaj tipični oskarovski scenario nije bio ovako ,,regularan“, s obzirom na to da Akademija nije imala namjeru da Kurosavu uopšte nominuje u kategoriji reditelja. Ovu grešku iza

kulisa je ispravio američki miljenik Sidni Lumet sa famoznom holivudskom kampanjom koja je dovela Kurosavu gdje mu je bilo mjesto. Ovo je bila jedina Kurosavina nominacija tokom rediteljske karijere (!), a počasnog Oskara je dobio pet godina kasnije. Ova specijalna verzija Šekspirovog „Kralja Lira“ brutalna je poetika u filmskoj istoriji koju ne možemo sa lakoćom pronaći. Artističan dodir Kurosave, koji je u godinama pred snimanje ovog epskog komada ,,vježbao“ ne bi li došao do kadriranog savršenstva, jasan je pokazatelj zbog čega je Japanac nezaobilazno parče u filmskoj auteur teoriji. ,,Kurosava je najveći primjer onoga što filmski auteur mora biti“ bile su riječi italijanskog maestra Federika Felinija, dvije decenije prije komada ,,Ran“. Šta bi on i drugi tog ili sličnog filmskog senzibiliteta rekli te 1985. godine na premijeri filma, ili pak danas, 35 godina kasnije, ostaje da zamislimo dok gledamo ,,ratne crvenkaste pejzaže“…

Leila MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 28. maj 2020.

Jan Gilan i Riči Blekmor

Desant na bubne opne U

nekom paralelnom svijetu Riči Blekmor bio bi onaj fudbalski skaut sa najboljim njuhom da ispred nosa konkurenciji ugrabi najjače talente. Jednom takvom rabotom bavio se početkom ljeta 1969. godine; u lovu na talenta kapitalca za novog pjevača benda Deep Purple, Jana Gilana. Za to koliko je Blekmor temeljan i dobar posao odradio, postoji ,,corpus delicti“ - godinu kasnije album ,,Deep Purple in Rock“ koji će bend učiniti planetarno popularnim. Objavljen prije pola vijeka, u junu 1970. godine, imao je sasvim prost koncept sadržan u nekoliko Blekmorovih riječi. ,,To mora biti totalni desant na bubne opne. Ako to nije dramatično i šokantno, nema što da traži na ovom albumu!“. Kakav bombastični opis za nešto što je u ranoj fazi moralo nastajati u totalnoj tajnosti.

Riči Blekmor je bio ubijeđen da je bendu potrebna odstupnica od rok psihodelije sa diskretnim ukusom klasike. Imali su etiketu ,,tvrđih Bitlsa“ u javnosti i grozio se toga očaran pred onim što su stvarali Led Zeppelin, tražio je tvrđi zvuk, iskorak ka hard roku... I imao je potpunu podršku orguljaša, onog čuvenog namrštenog brka za ,,hamondom“ Džona Lorda da je potrebno zamijeniti pjevača Roda Evansa. Prosto, njegov glas nije mogao do onih limita, niti imao boju prikladnu za ono šo su oni željeli. Tražili su jednog, a dobili dva ta-

lenta u paketu: na svirci lokalnog benda Episode Six u Londonu ,,pikirani“ su ne samo Gilan, već i basista Rodžer Glover. Tip koji bendu neće donijeti samo potrebnu čvrstinu i osobenu, muževnu delikatnost za basom, već i promišljene, vrlo autentične tekstove. Problem? Trebalo je to sakriti od Evansa lijepa dva mjeseca, dok je trajao ugovor za još aktuelnu turneju! Sve do sredine jula 1969. bend je funkcionisao na svirkama sa starim pjevačem - a u jutarnjim časovima, ,,na skrovitoj lokaciji“, sa Gloverom i Gilanom koncipirao ono što će postati ,,DP in Rock“.

U čemu je kvaka: već na proljeće 1969. godine i bez obzira na uspjeh benda u Americi (veliki hit ,,Hush“), Blekmor je bio ubijeđen da je bendu potrebna odstupnica od rok psihodelije sa diskretnim ukusom klasike. Imali su etiketu ,,tvrđih Bitlsa“ u javnosti i grozio se toga. Potpuno

Šav Hladnog rata

amazon.com

Na skrovitoj lokaciji

Svaki iole pristojan rokenrol zaljubljenik zna - ključni momenat albuma je kultna, desetominutna ,,Child in Time“, koja zaključuje A stranu ploče. Pjesma koja će bend proslaviti van engleskog govornog područja - a pogotovo u Evropi. Album nosi tu provokatorsku zeru kontroverze sa ,,flertovanjem“ sa temama zavisnosti (od

loudersound.com

Kultni album ,,Deep Purple in Rock“ objavljen prije pola vijeka

,,Speed King“ na početku do one ,,linije“ što se stvara pred očima djeteta u ,,Child in Time“). Kultna pjesma ima u suštini dva lica - prvo je ono psihodelično, razvijena oko glavnog rifa koji je opet ,,pokupljen“ kao i sam Gilan, na jednoj svirci u Londonu. Blekmoru se dopala pjesma ,,Bombay Calling“ benda It’s a Beautiful Day i to nikad nije krio; sa frontmenom te grupe dogovorio je da pozajmi tu temeljnu osnovu za novu pjesmu. I ,,trampio“ rif iz njegove pjesme ,,Wring That Neck“ - u suštini prošao je mnogo bolje. Druga strana je upravo ona ,,linija“ - a tiče se prije svega tada vrlo aktuelne hladnoratovske podjele koja je zapadnom svijetu nosila najviše anksioznosti. Uz diskretan odjek rata u Vijetnamu, i užasnom prijetnjom, da neko buduće ,,dijete u vremenu“ podijeli duboko, po onom najfinijem šavu. Danas je ,,Child in Time“ podjednako himna art roka i hevi metal muzike jer uspijeva da se kreće od Lordovih hipnotišućih udara po dirkama ,,hamonda“ do Gilanovog transa za mikrofonom... S tim što je ključna figura bio upravo Jan Gilan: onaj jedini koji je, i u momentu kada ,,otkači“ totalni delirijum u kulminaciji pjesme - znao da djeluje u totalnoj kontroli! Tada bi Riči Blekmur znao, da je savršeno odradio onaj ,,skautski“ posao. S. S.

Četvrtak, 28. maj 2020.

PoDgoRi č aRenje

Titogradski NFL kiker

Za sve brojnije i ,,potkovanije“ crnogorske NFL sladokusce, dragocjena je i u isti mah nevjerovatna činjenica, da je u najpopularnijem američkom sportu nastup zaslužio - jedan rođeni Titograđanin, Novo Bojović. Ipak, prije nego makar odškrine priča Novove karijere i životne trajektorije mjerene desetinama hiljada kilometara - valja istaći nešto važno. Novo Bojović nije jedini Crnogorac koji je igrao u NFL. I tema temeljnijeg istraživanja naših hroničara sporta mora jednog dana biti, hronika svih onih Amerikanaca crnogorskog porijekla koji su ostavili trag u američkom profesionalnom sportu.

Šampioni, vestern glumci Na primjer: jedan Norm Bulajić, raning bek Baltimora, Filadelfije i Majamija tokom 70-ih, rođeni Teksašanin, bio je Super bol šampion 1971. sa Baltimor Koltsima. I iste godine bio je na naslovnici čuvenog magazina Sports ilustrejtid, u novembarskom izdanju... Ed Obradović (zamislite, potpisan kao O’Bradovich) je tokom 60-ih nastupao za Berse na poziciji difenziv enda i prošle godine je izabran među najboljih 100 igrača u istoriji slavnog kluba iz rodnog Čikaga. Milt Popović je za Čikago Kardinalse kao halfbek igrao 40-ih; sin Joka Popovića odrastao u gradiću

Buti u Montani. Sportsku karijeru završio je 1946. kada je oženio zemljakinju Rut Milović u Rinou u Nevadi; 2000. je u Sports ilustrejtidu izabran za ,,atletu 20. vijeka iz države Montane“... Kćerka Milta Popovića Mitrana (Mitriann) bila je Mis Montane; a unuka Aleksandra dobitnica čuvene nagrade ,,Tomas Džeferson“ za revolucionarna istraživanja u biohemiji! Bil Radović nije bio samo odličan igrač Detroit Lajonsa 40-ih, već i ostvaren glumac koji je uglavnom glumio negativce u vesternima i akcionim filmovima. Poput ,,Trouble Along the Way“ (1953) Majkla Kurtiza sa Džonom Vejnom ili ,,The World in His Arms“ (1952) sa Gregori Pekom i Entoni Kvinom! Den Radaković, bivši NFL igrač iz Pensilvanije bio je trener ofanzivne linije slavnog Pitsburga koji je osvojio četiri Super bol titule 70-ih... Za ostvarene NFL igrače poput Sema Jankovića (generalni menadžer čuvenih Nju Ingland Pejtriotsa, preminuo u oktobru prošle godine), Pita i Milana Lazetića, Majka Mamule - tek treba ispitati porijeklo. Poput, na primjer, Pola Salate - kalifornijske NFL i filmske zvijezde 50-ih; sina imigranta Ćetka Salate, iz jednog hercegovačkog sela blizu crnogorske granice... U „Plesu na kiši“ glumio je pokraj Freda Astera, u ,,Časovi-

Zaglavi se

Novo Bojović

ma očaja“ igrao je uz Hemfrija Bogarta. U biblijskom spektaklu „Deset zapovijesti“ glumio je jevrejskog pastira i u opasnim scenama dublirao Čarlstonu Hestonu u ulozi Mojsija!

Zaslužena stranica Od svih tih kršnih NFL tipova, samo je Novo Bojović (60) rođen u Crnoj Gori; prva generacija imigranata sa ovih prostora. Sada uspješan biznismen iz Detroita, američkog ,,Motor sitija“ (sjedište kompanije Dženeral motors i centar automobilske industrije sa druge strane Atlantika) je odrastao u posljeratnom Titogradu. Podgorica je za njega ostala onaj niz prvih prekomoračkih zgrada koje su se sa druge strane rijeke pružile 60-ih. Kao tinejdžer je sa roditeljima pošao za Ameriku. Upravo početkom 80-ih, kao uspješan student biznisa i marketinga univerziteta Central Mičigen, ostao potpuno opčinjen američkim fudbalom i NFL-om. Tu je postao i specijalista za tako posebnu i neobičnu poziciju kikera. Tipa čiji je zadatak da nakon što ekipa ostvari tačdaun, preciznim udarcem obezbijedi timu dodatne poene... Proslavio se 1983; tada je njegov udarac donio titulu Mičigen Pantersima u finalu protiv Filadelfije, u

Crta: Srđan Ivanović

picclick.com

sada rasformiranoj USFL ligi (alternativni šampionat NFL-u). I naredne godine igrao je finale USFL, u dresu Ouklenda; potom dočekao NFL debi za Sent Luis Kardinalse (današnji Arizona Kardinalsi, tim iz Finiksa), 1985. godine. Uporedo sa biznis karijerom, nije odustajao od američkog fudbala; pet godina igrao je za Detroit Drajv u AFL ligi ,,dvoranskog fudbala“. Na prelazu između 80-ih i 90-ih osvojio četiri titule, bio najbolji kiker u AFL 1990. godine... Titograđanin Novo Bojović je već dvije godine predsjednik B2B Industrial Supply Group... I Amerikanac koji je potpuno zaslužio jednu posebnu, drugačiju stranicu hronika podgoričkog i crnogorskog sporta. S. StAMENIĆ

Četvrtak, 28. maj 2020.

lonDon calling

Leila Murseljević

o l i n e l e z u g e j i B

Džejms park na sjeveru Londona

razne ulice, zatvoreni pabovi, pusti tržni centri, ad-hok bioskopi instalirani u dnevnim boravcima… Bez koncerata, roštilja ili bilo kakvog druženja, koje ne zahtijeva distancu od minimum dva metra. Dok nadležni organi uredno ,,šetaju“ po londonskim okruzima kako bi bili sigurni da se i nove oslabljene mjere poštuju, Londonci, posebno oni koji su stopirali svoj posao, traže bijeg u drugim sferama. Oni stanovnici Ostrva kojima je obala prema Atlantiku, Sjevernom moru ili pak Kanalu blizu, imaju krajnje jednostavno rješenje bijega - trk na plažu. Iako je i ta opcija ,,ograničena“, Britanci su se koliko- toliko

London ima više od 3.000 (!) parkova različitih veličina. Naravno, najpoznatiji su oni koji spadaju u kategoriju ,,kraljevskih“ poput Hajd parka, Ridženta, ,,divljeg“ Ričmonda, Grin parka i fenomenalnog Griniča pridržavali osnovnog pravila socijalne distance.

Gužva u parkovima Oni Londonci kojima nije do vožnje do obale, imaju Temzu. No, obala pored Temze tokom cijele godine (u regularnim uslovima) nema baš tu ulogu, pa ćete rijetko koga vidjeti da u ovoj

novonastaloj krizi sjedi pored rijeke. Za takve rješenje je takođe jednostavno - parkovi. London ima više od 3.000 (!) parkova različitih veličina. Naravno, najpoznatiji su oni koji spadaju u kategoriju ,,kraljevskih “ poput Hajd parka, Ridženta, ,,divljeg“ Ričmonda, Grin parka i fenomenalnog Griniča. A s obzirom na novonastalu krizu i na let Londonaca ka zelenim površinama, usljed izrazito visokih temperature, i oni manji parkovi bili su popularna destinacija za odmor i sunčanje.

Radost najmlađih

I dalje praznjikavi grad

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Očekivano, najveće gužve bile su oko Hajd parka pa su nadležni organi morali, uz osmijeh, nekoliko puta da intervenišu. I dok su ulice u tom dijelu bile skoro pa prazne, sam ulazak u Hajd park, kroz predivnu Marblovu kapiju (koja je ovdje, nakon što je ukrašavala Bakingemsku palatu, preseljena 1851. godine) bio

Prirodni rezervat na istoku grada

Leila Murseljević

je ispunjen biciklistima i džogerima. Malo sjevernije, ,,kod Džejmsa“, Londonci su uživali u lijepom vremenu uz sunčanje i obaveznu čašicu razgovora ,,na dva metra“. A istok grada je, u oviru prirodnog rezervata, svojim ljepotama i zelenim površinama takođe privukao veliki broj Londonaca tokom protekle sedmice. Ipak, najviše su uživali oni najmlađi hraneći vrlo radoznale guske. A one su se sigurno posljednja dva mjeseca, tokom kojih je rezervat bio zatvoren, pitale gdje su bila ova nasmijana lica sve ovo vrijeme.

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić