Objektiv, Četvrtak 13.08.2020. by Pobjeda

Četvrtak, 13. avgust 2020. • broj 232.

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

ili :

zbog čega romantični putnik iz prošlosti nije rekao ništa bitno o krutom modernom vremenu u osrednjem HBO Max originalu „An American Pickle“ Str. 4. i 5.

Ustajala turšija sa dva Seta Rogena

Ä&#x152;etvrtak, 13. avgust 2020.

Četvrtak, 13. avgust 2020.

A cappella

Pasat karavan S

redinom devedesetih živjelo se pomalo čudno, da ne kažem šizofreno. Jugoslavija se ubrzano raspadala, besmisleni ratovi su se privodili kraju, a mi koji smo tih godina imali svojih dvadesetak ili nešto više, nijesmo znali – što bi se ono reklo – nijesmo znali đe udaramo. Bili smo samo svjesni činjenice da se oko nas dešavaju stvari onako kako smo zamislili, već da se moramo prilagođavati novim okolnostima. Kad se bavite muzikom u to vrijeme, onda patnja postaje još veća. Ne zanima vas politika, da ne pominjemo ratovanje. Želite da se družite s ljudima iz svih krajeva svijeta, razmjenjujete znanja i iskustva, jednostavno – živi vam se.

*** U to vrijeme sam živio u Beogradu, bavio se muzikom, studijskim radom, komponovanjem, aranžiranjem, muzičkom produkcijom uopšte. Kao dvadesetogodišnjak, bio sam željan izazova, kreativnih dostignuća kroz sve žanrove, željan iskustava. Uz mnogobrojne muzičke poslove koje sam tada imao u svom portfoliju, izdvajam jedan. Moj sada već dugogodišnji prijatelj, Antonije Pušić koga ljudi čudno zovu Rambo Amadeus, pozvao me tada da se priključim njegovom bendu i probama, nakon kojih je trebalo da uradimo prvu poslijeratnu mini turneju po Hrvatskoj. Oduševljeno sam prihvatio, računajući da je to potpuno normalno, a nesvjestan okolnosti u okruženju tih godina. Antonije je tih godina imao u vlasništvu već naveliko opjevani ,,Pasat karavan“, takozvanu ,,jedinicu“, ,,snb“ boje, ukrašenu iznutra raznim ornamentima, u skladu sa njegovim karakterom. Pasat je ponosno nosio tablice Herceg Novog, a kapacitet njegovog putničkog i tovarnog prostora bio je nevjerovatno veliki. U gospodina Pasata mogao je da se udobno smjesti četvoročlani bend, a iza njega, u tovarnom prostoru, lagano se smještala kompletna binska oprema – bubnjevi, klavijatura sa stalkom, bas gitara i gitara, kao i dva osrednja pojačala. Tako napunjen, pasat je izgledao smiješno, ulegnuto i nije ulivao povjerenje da može izdržati put od nekoliko hiljada kilometara. Međutim, dizel starog kova, bez mnogo potencijala za naglo ubrzavanje i preticanje, ispostaviće se, mnogo je bio tvrđi orah nego što se to moglo pretpostaviti.

Piše: Vladimir MARAŠ

Kada je počeo naš koncert u Zagrebu, Dino Dvornik se spustio u prve redove, a u nekom trenutku i izašao s nama na binu. Bio je čak gost na jednoj numeri. Divan koncert, divni ljudi, urban grad... Pomislio sam i zapitao se: „Zašto li se zaboga ratuje?“ Uglavnom, krećemo za Hrvartsku, na HN table, kao prvi bend iz Jugoslavije koji nastupa u Hrvatskoj, nedavno izašloj iz ratnih sukoba s vojskom te iste Jugoslavije. Stariji momci iz benda, njih dvojica, pričali su o toj akciji sa blagom dozom straha, a nas dvojica mlađih, gledali smo na to kao na avanturu. Tri koncerta, Rijeka, Pula, Zagreb, divota. U putu, osim par verbalnih poruka iz kola, nijesmo imali problema. Ako me sjećanje dobro služi, bila je prvo Pula, pa Rijeka i na kraju Zagreb, poznata Tvornica. Pula i Rijeka, dva do čepa popunjena klupska prostora… ipak, shvatio sam da je brend Rambo Amadeus jači od svih

ratnih reperkusija. Oduševljenje, mislim da je album bio ,,Titanik“, svi pjevaju svaki stih, na prve taktove nove kompozicije spremno tekstom čekaju svjetskog mega cara. Prije i naklon koncerta, vrlo neposredna komunikacija, razgovor, druženje. Onda smo otišli u Zagreb, u ,,Tvornicu“, hram dobrih koncerata do dvije hiljade ljudi. Puna ,,Tvornica“, mi u bekstejdžu, čekamo izlazak na binu. Rambo me zove i kaže: „Maraš, ajde da te upoznam s jednim likom“. Dolazim, pružam ruku, upoznajem se s nekim njegovim poznanikom i vraćam na poziciju, prebirajući po papiru spisak pjesama i pokušavajući da nađem koncentraciju među dvadesetak ljudi u pčelinjaku zvukova. A onda opet pogledam ka njima dvojici, i shvatim da me Antonije upravo upoznao s Dinom Dvornikom. Pošao sam da to saznanje podijelim s njima, vratih se, rekoh da sam počastvovan tim novim poznanstvom i da jako cijenim to što radi. Rekao je: „Hvala stari, ali moram ja još da radim da bih sustigao ono što radi Rambo s njegovom bandom“, pokazujući rukom na nas trojicu.

*** Da bih zaokružio ovu priču i sveo je na realnost tih godina, pomenuću ono što je podsjetnik tih vremena. Neposredno pred naš izlazak na binu, pojavila su se uniformisana lica, policija, i tražila nam dokumenta na uvid. Posjedovali smo uredne vize, ali ne i radne dozvole, što se smatralo obavezom za koju tada nijesmo znali. Naravno, radilo se o pritisku. Organizator koncerta je izašao na binu, objasnio publici razloge zbog kojih kasnimo, a na pomen organa reda koji se nalaze na samom izlasku na binu, promolio se zvižduk, huk, koji ću pamtiti dok dišem. Dino Dvornik je posredovao, brzo smo riješili stvar i izašli na binu. Kada je počeo koncert, spustio se u prve redove, a u nekom trenutku i izašao s nama na binu. Bio je čak gost na jednoj numeri. Divan koncert, divni ljudi, urban grad. Pomislio sam i zapitao se: „Zašto li se zaboga ratuje?“. Neki moji prijatelji iz Zagreba kažu da je to bio jedan od najboljih koncerata na kojem su bili. Doza emotivnog, jugonostalgija uprkos svemu tih godina, uvijek je povezivala normalne ljude. Sve drugo je politika. Najčešće pogubna. Izbjegavajte je, da bi nam život bio bogatiji za sjećanja i za drage ljude, koje god vjere i nacije.

Četvrtak, 13. avgust 2020.

ako je samo lijep retro početak filma „An American Pickle“... Prolog od devet minuta, sa sepia šmekom i proporcijom ekrana 4:3, usisava u Istočnu Evropu s početka 20. vijeka i u ljubav jednog vrlo jednostavnog jevrejskog bračnog para... Para koji je toliko siromašan, da sanja o tome da će jednoga dana imati dovoljno novca za zajedničku nadgrobnu ploču. Heršel (Set Rogen) i Sara Grinbaum (Sara Snuk, otkrovenje iz izuzetne HBO serije „Succession“) rade, štede, muče se i žrtvuju. I taman kada budu blizu toga da se skuće, krvoločni Kozaci spaljuju njihovo selo. Tada se okreću istom simbolu sreće i slobode u koji su se uzdali i mnogi jevrejski imigranti prije njih. Ka Kipu slobode... Ka Bruklinu, Njujorku i Americi.

Sumanut koncept

Ustajala turšija sa dva Seta Rogena

Starinski prolog je toliko lijep da imate osjećaj da će ovo biti izuzetno svjež i neobičan film. No, taj utisak pada u vodu čim se radnja premota vijek unaprijed – u 2019. i moderni Bruklin bure, radnici su ga slučajno poklopili, fabrika se ugasila, a nesrećni Jevrejin pretvoren je u turšiju koju će neko slučajno otvoriti sto godina kasnije. Sumanuti koncepti nijesu strani scenaristi Sajmonu Riču. To odlično znaju oni koji su čitali njegova djela („An American Pickle“ adaptirao je po svojoj kratkoj priči „Sell Out“), pratili „Saturday Night Live“ ili gledali serije kao što su „Miracle Workers“ i „Man

imdb.com

Prolog je toliko lijepo snimljen, priča tako svježe i duhovito predstavljena, glumci toliko ekspresivni - da imate osjećaj da će uloga dobrodušnog Jevrejina sa žbunastom bradom biti najbolja u karijeri Seta Rogena. No, taj utisak pada u vodu čim se vrate „normalne“ boje i proporcija, a radnja premota vijek unaprijed – u 2019. i moderni Bruklin. Premotavanje radnje zasnovano je na bizarnoj ideji. U Bruklinu, Heršel je dobio posao u fabrici krastavaca. Jednog dana, upao je u džinovsko

Putnik iz prošlosti nije rekao ništa o modernom vremenu u film imdb.com

U fokusu

Ben i Heršel: agresivno neinteresantni likovi

Seeking Woman“ u kojoj glavni lik, između ostalog, odlazi na sastanak naslijepo sa trolkinjom i ima bivšu djevojku koja je u srećnoj vezi sa Adolfom Hitlerom. Nažalost, ideje Sajmona Riča vibrantne su samo na papiru. Sudbina potentne ideje koja je doživjela krah nije mimoišla ni „An American Pickle“.

Pretrčani apsurdi

Nakon buđenja, Heršel je kontaktirao jedinog živog po-

tomka, prapraunuka Bena (Rogen). Nažalost, oba lika su toliko agresivno neinteresantna, da ćete do kraja filma mnogo puta poželjeti da se nikada nijesu upoznali. Od prvog kontakta dva Rogena postaje jasno da su Rič i direktor fotografije Brendan Trost, kojem je ovo režiserski debi, protraćili koncept „ribe van vode“. Smještajući religioznog, konzervativnog i romantičarski nastrojenog putnika iz prošlosti u kontekst modernog Bruklina u kojem svi piju veganska mlijeka i paze da budu rodno senzitivni – nijesu rekli ništa bitno o našem vremenu. Sve u vezi sa filmom „An American Pickle“ je površno i pretrčano: od prikaza vječito podijeljenog američkog društva, preko medijske histerije i pretvaranja trampovskih nazadnjaka u zvijezde društvenih mreža, do gaženja „pravih vrijednosti“ čizmom kapitalizma. No, da bi postalo kristalno jasno zbog čega dupli Rogen ostavlja ukus ustajale turšije, najbolje je povući paralelu između njegove komedije i tri uspjela filma kojima je mogao da se približi. „An American Pickle“ nije

klasičan Set Rogen. Sa oznakom „PG-13“, autorski tim išao je na dirljivu porodičnu komediju i teritoriju daleko od one na kojoj Rogenova ekipa ispušta „f“ bombe i vulgarnosti u oblaku trave. Samim tim, otpala je mogućnost za pretjeranu satiru kao što je „Borat“ (Lari Čarls, 2006) sa neustrašivim Sašom Baronom Koenom. I to je, naravno, trebalo da bude plus jednog atipičnog filma Seta Rogena. Nažalost, njegove fore i fazoni mogu se prebrojati prstima jedne ruke.

Skrajnuti holokaust

Osim što nije smiješan, „An American Pickle“ nije ni dovoljno sladak i dirljiv da bi postao porodični klasik. Mnogo katarzičniju priču o patnji, jevrejskom nasljeđu, zaostavštini predaka, podijeljenoj Americi i njenom snu – pronaći ćete u beskrajno potcijenjenom crtanom filmu „An American Tail“ (Don Blut, 1986). Njegov glavni junak – mali rusko-jevrejski miš koji dolazi u Ameriku, „zemlju u kojoj nema mačaka“ – više je nalik na biće od krvi i mesa nego Heršel. „An American Pickle“ nije ni

Četvrtak, 13. avgust 2020.

mu „An American Pickle“

Esencijalna studija demencije imdb.com

Snuk i Rogen u predivnom prologu prvog HBO Max originala

„Relic“: neočekivana porodična drama u oblandi horora

O dovoljno mudar da bi bio „riba van vode“ kojoj ćemo se stalno vraćati zbog fenomenalnog ismijavanja naših apsurda. Jedna od takvih „riba“ jeste „Being There“ (Hol Ešbi, 1979) sa nezaboravnim gospodinom Čensom Pitera Selersa. Suvišno je i govoriti o tome da Rogen i ekipa nijesu dorasli ovom fenomenalnom eseju o mentalno zaostaloj osobi čiju prostodušnost političari brkaju sa genijalnošću – a nije da Heršel nije mogao da zapliva u sličnom kontekstu. No, ipak pričamo o glavnom junaku filma čiji su autori odlučili da je potpuno okej probuditi jednog Jevreja iz sna od 100 godina i ne pomenuti mu holokaust. Eto, toliko o njihovoj „mudrosti“ i „konceptu“... Na koncu, ako vas je to zanimalo, sada znate odgovor na pitanje da li Rogen može da iznese zahtjevniju ulogu, i to duplu, kada zađe na ozbiljniju teritoriju. Ne da ne može, nego mu treba zabraniti da se duplira u budućnosti. Nema Rogen ni samokontrole, ni osjećaja za glumačke nijanse da bi se bavio ovakvim zadacima. Njih neka ostavi Marku Rafalu, Džeremiju Ajronsu, Tomu Hardiju... Psovke, masne fore, oblačići trave i nesentimentalnost su ipak teritorija na kojoj se najbolje snalazi i na kojoj najsmješnije „snalazi“ druge. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 5,8/10

nima koji vole horore čije su metafore mnogo strašnije nego klasični elementi žanra strave i užasa dopašće se „Relic“ u režiji Natali Erike Džejms. Naravno, to ne znači da obećavajuća režiserka debitantkinja nije spremila mnogo audio-vizuelnih napada na čula tokom jednoipočasovnog putovanja kroz jednu ukletu porodičnu kuću. Ali, „Relic“ odličnim filmom i još jednim (ne)očekivano uspjelim projektom indi-studija A24, čini upravo finale. Taj momenat kada postane jasno da je koncept „filma uklete kuće“ izokrenut kako bi se servirala porodična, čak i egzistencijalna drama u oblandi horora...

Stravična starica

Radnja filma, čiji scenario potpisuju režiserka i njen saradnik na prethodnim kratkometražnim radovima Kris t i j a n Va j t , p o č i n j e povratkom majke i kćerke u staru porodičnu kuću. Kej (Emili Mortimer) i Sem (Bela Hitkot, „The Man in the High Castle“) vraćaju se nazad zbog Edne (Robin Nevin). Kejina majka je nestala. Nakon što se iznenada stvori u kuhinji, ne sjećajući se gdje je bila, horor počinje da se odmotava na dva nivoa. Prvi je žanrovski očekivan i odnosi se na pretvaranje dementne starice u glavno vozilo za buđenje strave i užasa, a drugi je psihološki, vezan za drugačije načine na koje se racio-

nalna Kej i emotivna Sem nose sa činjenicom da se njihova draga Edna polako gubi. Dok film odmiče, Džejms djeluje kao da zna što radi sa postulatima žanra. Atmosfera je pristojna, glumci su izuzetni. No, za razliku od sličnih horor-metafora koje hvataju već na prvu loptu, kao što je izvanredni esej o samohranim majkama „The Babadook“ (debi Dženifer Kent, 2014) - „Relic“ ne može da se pohvali hipnotišućom originalnošću.

Prokrčene staze

Odavno ste vidjeli većinu hororističnih elemenata koje potencira Džejms. Jezivi podrumi odavno važe za snažan simbol nesvjesnog, a bijeg od njihovih fizičkih čudovišta – za razrješenje psihološkog Gordijevog čvora i obračun sa unutrašnjim demonima. „Relic“ tu vozi po starim, doduše, lijepo prokrčenim stazama, klizeći bez većih turbulencija. Tek u završnici postaje jasno po čemu je ovaj film poseban i zbog čega pripada jednom od onih horora koji donose mnogo veće uživanje tokom drugog gledanja. Tada mnogo bolje (čak i originalnije) djeluju svi oni momenti poput Edninog žvakanja slika iz porodičnog albuma, crna mrlja koja se širi njenim grudima i podrum pretvoren u beskrajni lavirnit pun stvari koje ne prepoznajete a pripadaju nekome koga (mislite

da) poznajete. U finalu, „Relic“ rascjetava sav svoj užas, ali ne zbog toga što je strašan – nego zato što je prokleto tužan. Džejms je pronašla užasno gorak, ali i melanholičan način da pokaže kako ova podmukla bolest odnosi oboljele i polako mijenja njihove voljene. Jer, kad u svom tom paklu brige, patnje i neprihvatanja da neko vaš polako nestaje iz sopstvenog uma i tijela, još morate i da prihvatite da se to može dogoditi i vama, i vašoj djeci, i njihovoj djeci... To mora da bude užasno, zar ne?

Upaljena svijeća

Vrijednost horora „Relic“ leži u tome što je Džejms uspjela da pokaže koliko se strave krije u demenciji, ali i da osta-

vi upaljenu svijeću u toj ukletoj porodičnoj kući – fizičkoj manifestaciji te teške bolesti. Na kraju njenog filma, postoji samo jedan način za borbu protiv bolesti. To je upravo – izostanak svake borbe. Prihvatanje tog stranca kojeg mislite da ne prepoznajete... I činjenice da ćete jednog dana možda biti otuđeni od sopstvenog života baš kao i on. Spram tako empatičnog i gorkoslatkog zaključka na kraju, manje je bitan „manjak originalnosti“ tokom putovanja u tamno srce bolesti. Nijedna konvencija posjećena usput ne mijenja činjenicu da je „Relic“ odlična studija i fizičkog i psihičkog i porodičnog (!) raspadanja od demencije. M. I.-N.

Ocjena: 7,9/10

Četvrtak, 13. avgust 2020.

zerkalo

„La Belle Époque“: simpatični rom-kom francusko

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

oljeli biste da večerate sa Marijeom Antoanetom? Da zatvorite kafanu sa Hemingvejem? Možda i da opalite šamar Hitleru? Ili ste, pak, orniji za drugu, intimniju vrstu putovanja u prošlost – u period koji smatrate zlatnim dobom sopstvenog života? Kad biste imali dovoljno love, sve i mnogo više od toga (možda i neku solažu sa Hendriksom) mogao bi da vam omogući jedan od glavnih junaka francuskog rom-koma „La Belle Époque“ („Lijepo doba“). Možda će jednog dana stvarno postojati produkcijska kompanija koja rekreira određene epohe po želji imućnih kupaca: nešto poput tematskih parkova iz „Westworlda“, ali sa glumcima umjesto robota. Do tada, imamo „La Belle Époque“... Predivni film Nikole Bedosa koji je najbliži mašini za putovanje kroz vrijeme koliko to rom-kom može da bude.

Zanosni glumci

„La Belle Époque“ ima jedan od onih „ili-ili“ koncepata. Ako samo jedna stvar ne uspije da klikne, propada čitava filmska iluzija. No, ako sve legne na mjesto, rezultat je varka od milion dolara. Emocija pred kojom je teško ne položiti oružje. I filmsko iskustvo kojem se vrijedi vraćati zato što nastavlja da nagrađuje vrcavošću i ljepotom. Jedan od najjačih aduta Bedosovog kanskog bisera iz 2019, prvog filma nakon simpatičnog debija „Mr and Mrs Adelman“ (2017), jesu njegovi glumci. S jedne strane, imamo francuske veterane – neponovljivog Danijela Oteja i Fa-

Iluzija od milion do Kroz vatrenu igru jedinstvenog Danijela Oteja i magnetične Dorije Tilije, dobili smo predivno ljubavno pismo glumačkoj profesiji i ne samo filmskoj, nego i pozorišnoj umjetnosti, naročito Pirandelu ni Ardon koja je obilježila neke od filmova najvećih francuskih režisera, od Trifoa („La femme d’à côté“, 1981), do Ozona („8 Femmes“, 2002). Sa druge, imamo Gijuma Kanea, sjajnog u „Love Me if You Dare“ („Jeux d’enfants“, Jan Samuel, 2003). I možda najveće otkrovenje nove francuske glumačke scene – Doriju Tilije, koju je onako zanosnu, magnetičnu i prčastu, lako zamisliti i kao jednu od Godaro-

.co

o rg Ma

e rij Ma

(F an iA

Vikt or

vih muza. Četiri glumca oživljavaju dvije romanse za koje je lako navijati svim srcem. Otej igra Viktora, novinskog karikaturistu i ilustratora za djecu, koji uveliko gazi sedmu deceniju i nikako se ne snalazi u vremenu digitalizovanih spravica i emocija. Tako „dosadan“, izluđuje Marijen (Ardon) sa kojom je u braku četiri decenije. U jednom momentu, Viktorova supruga odlučiće da je do-

rdon)

(D o

rija

Tilije)

šao pravi momenat za „oslobađanje“ od njegove „nazadnosti“. Ostaviće ga zbog zajedničkog prijatelja – i poslati direktno na prag kompanije koja prodaje nostalgiju.

Lucidni karakteri

Uskraćen za ljubav ljubavi svog života, Viktor će zatražiti ambicioznom režiseru Antonu (Kane) da rekreira njegov prvi susret sa Marijen jednog davnog maja 1974. godine u kafeu u Lionu. No, u tom mo-

mentu neće ni slutiti da će ulogu njegove supruge dobiti neukrotiva Margo (Tilije). Već od prvog susreta sa furioznom ljepoticom dvije romanse počinju da se usijavaju. Igrajući Marijen prema uputstvima i crtežima iz tog perioda koje je Viktor predao Antonu, Margo jasno stavlja do znanja gledaocima u koga se zaljubio ovaj dirljivi sentimentalista. Opet, improvizujući i odbijajući slijepu poslušnost režiseru koji joj sve vrijeme šapuće replike i sugeriše pokrete preko „bubice“ u uhu, potcrtava i ljepotu sopstvenog karaktera. Tačnije, pokazuje nam razloge zbog kojih se sebični, poslom opsjednuti Anton smrtno zaljubio u nju, iako je non-stop drži na ivici i ne daje joj cijelog sebe. Ali, i zbog kojih će na njenu a ne na rekreiranu Ma-

Četvrtak, 13. avgust 2020.

og režisera Nikole Bedosa

KRATKI REZOVI

Zarađeni kraj

olara rijeninu ljepotu, pasti i jedan Viktor... Glavni likovi, zahvaljujući lucidnom scenariju i izvanrednoj glumi, rastu i razvijaju se do kraja filma. „La Belle Époque“ spolja možda jeste lagani, pitki rom-kom koji ne zahtijeva koncentraciju i naporan rad moždanih vijuga. Ali, što više razmišljate, djeluje sve mudrije i slojevitije. Nije Bedos servirao samo dvije romanse lakog srca, već i četiri sjajne studije karaktera.

Originalna alatka

Kroz Marijen, dobili smo esej o krizi srednjih godina čiji je glavni motor užasni strah od toga da naš „dosadni“ voljeni ne voli osobu koja smo sada, nego iluziju iz prošlosti, nekoga ko više nemamo potrebu da budemo. Kroz Viktora, Bedos je secirao uljuljkanost u sjećanjima i melanholično osjećanje karakteristično za „stare duše“ - da se sve najljepše već dogodilo. Zatim, kroz Antona pokazao je koliko su nam nekada potrebne tuđe oči da bismo se oslobodili

Neobičnim, gotovo gondrijevskim motivima, poput onih pošećerenih kuvanih jaja koje kao restoranski dezert naručuje Marijen; pažljivo skockanom retro-scenografijom i sitnicama koje su skroz usklađene sa karakterima (Viktorovi crteži jasno odslikavaju „pijani“ način na koji se drži sjećanja) – Bedos je izgradio jedinstvenu atmosferu i iskustvo koje se obično ne očekuje od „lakonogih“ romantičnih komedija. Pritom, kroz vatrenu, duhovitu i gotovo borbenu interakciju Viktora i Margo, prošlosti i sadašnjosti, realnosti i iluzije „La Belle Époque“ dobio je i izuzetne meta-momente. Tako je Bedosov film postao i predivno ljubavno pismo glumačkoj profesiji i ne samo filmskoj, nego i pozorišnoj umjetnosti, naročito Pirandelu i načinu na koji je u najboljim dramskim djelima akcentovao tanku granicu između stvarnosti i umjetničke iluzije. Za one koji vole feelgood komedije u kojima sve djeluje moguće, ali put do srećnog kraja djeluje zarađeno, duhovito, strastveno, inteligentno i zabavno – „La Belle Époque“ mora da bude poslastica. I naravno, znak da treba da drže oči uprte u Bedosa. Jer, svako ko vas natjera da zaplešete sa Marijom Antoanetom, da se napijete sa Hemingvejem, da ošamarite Hitlera i zaljubite se u jednu Margo/Marijen – zaslužio je vašu potpunu pažnju. Zauvijek... A možda i dan više, zar ne? MarijaIVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 8/10

Waiting for the Barbarians

nima koji se nadaju da će se Džoni Dep odjednom probuditi iz višegodišnje glumačke kome - ne prestaju da stižu razočaranja. Opet, njegova igra u „Waiting for the Barbarians“ najmanje je kriva za neubjedljivost jedne potencijalno velike filmske priče o kolonijalizmu. Uz Roberta Patinsona i briljantnog Marka Rajlensa, koji nosi cijeli film, Dep je najbolje što nudi debi na engleskom jeziku do sada izvanrednog kolumbijskog režisera Ćira Gvere (oskarovski kandidat „Embrace of the Serpent“, 2015; „Birds of Passage“, 2018). „Waiting for the Barbarians“ je dramaturško mrtvo more koje se zatalasa tek

imdb.com

Mark Rajlens i Džoni Dep

pred kraj skoro dvočasovnog filma. Pritom, fali mu čak i vizuelne perfekcije karakteristične za Gverine prethodne filmove. No, najveće razočaranje je scenario koji je po sopstvenom romanu iz 1980. napisao Džon Maksvel Kuci. Tačno je da je ovo

prvi filmski zadatak južnoafričkog nobelovca, ali što je mnogo – mnogo je. Kuci je nekako uspio da opljačka samog sebe i slojevitu, vanvremensku parabolu o kolonijalizmu koji seže mnogo dalje od afričkog kontinenta. M. I.-N.

Ocjena: 5/10

7500 indiewire.com

ego-tripova i stvarno vidjeli onoga koga volimo. I na koncu, kroz Margo, poručio je da u toksičnim vezama ne smije da bude kompromisa. Koliko god srce vuklo i gorjelo, bolje je pustiti ga da izgori u velikom požaru nego stalno gasiti male. Osim zbog predivnih likova i starinskog romantičnog šmeka, „La Belle Époque“ vrijedi i zbog „alatke“ za povratak u hipi-sedamdesete. U eri u kojoj nas siluju SF rješenjima za putovanje kroz vrijeme, Bedosova kompanija za rekreaciju sjećanja djeluje svježe i originalno.

Džozef Gordon Levit

ilmovi čija se radnja odvija na jednoj lokaciji zauzimaju visoko mjesto na listi uzbudljivih kinematografskih koncepata. Ako ste gledali „Locke“ (Stiven Najt, 2013) sa Tomom Hardijem ili danski „The Guilt“ („Den skyldige“, Gustav Moler, 2018), znate težinu te vrste klaustrofobije i nemoći koju sedma umjetnost može da svali na pleća. No, „7500“ sa Džozefom Gordonom Levitom, čija se radnja odvija u kokpitu

tokom terorističkog napada, daleko je od takvih filmova. Dugometražni igrani debi njemačkog režisera Patrika Vojlrata zaslužuje pohvale zbog trezvenog pristupa, poštenih tehničkih aspekata, neromantizovanja i akcentovanja moralnih dilema umjesto bezglavog heroizma glavnih junaka. No, „7500“ ima i problema, od poprostačenih motiva islamskih teororista, do nedovoljnog korišćenja spo-

rednih likova koji su mogli pojačati dramu, poput putnika ili kontrolora leta. Opet, „7500“ jeste pošten režiserski debi. Kada je najbolji, odista pretvara veliki putnički avion u metalnu konzervu iz koje nema izlaska. No, daleko je to od ubjedljivog, a kamoli uznemirujućeg filma o otimci aviona kao što je to, na primjer, drama „United 93“ (Pol Gringras, 2006).

M. I.-N.

Ocjena: 6,6/10

Četvrtak, 13. avgust 2020.

Četiri interesantne, ma

SERIJE

Od korejske do belgijsk

osljedice pandemije počele su da se osjećaju čim smo zagazili u ljetnju sezonu filmova i serija. Ali, ne očajavajte. Nolanov „Tenet“ dočekaće veliko platno, striming platforme izboriće se za mnoge filmove i serije koje čekamo sa nestrpljenjem, a visokim cijenama (Disney Plus daje „Mulan“ od 4. septembra za „tričavih“ 29,99 dolara) doskočiće se plovidbom do piratskih špilja. Štoviše, ako se naoružate strpljenjem, shvatićete i da je, sa manje hitova u fokusu, sada pravo vrijeme da nadoknadite propušteno i otkrijete neke nove serije i filmove. U prilog tome, evo jedne mini-liste interesantnih, manje poznatih serija. Sa jednom Amazonovom i tri Netfliksove drame sa neengleskog govornog područja, razbićete utisak da je ljetnja suša zavladala malim ekranima.

imdb.com

IT’S OKAY TO NOT BE OKAY

Hardkor fanovi južnokorejskog filma i televizije najbolje znaju koliko su opširni i zahtjevni njihovi autori, ali i da žestoko nagrađuju svaki minut koji im posvetite. Prva sezona Netfliksove romantične dramedije „It’s Okay to Not Be Okay“ („Saikojiman Gwaenchanha“) podijeljena je na 16 epizoda, od kojih nijedna ne traje ispod gargantuanskih 70-80 minuta. I vjerovali ili ne, skoro da nema ni sekunde viška. Od prvog minuta, kada seriju otvori morbidno lijepa, bartonovska animacija, bićete ulovljeni u mrežu režisera Park Šin-Vua i scenariste Čo Joa. Kroz motive iz bajki, humor pomiješan sa tugom i druženje sa jednom predivnom tročlanom porodicom, Koreanci će vam dati i kosmičku romansu u koju ćete vjerovati svim srcem – i fantastičan esej o empatiji, mentalnom zdravlju i činjenici da ste često napotrebniji baš onim osobama koje se trude da vas unište i otjeraju od sebe. Ništa kod Koreanaca nikada nije onakvo kakvim se čini na prvu loptu. Princ (Mun Kang Te kojeg igra Su-Hjan Kim) nije snažan, iako će postati. Na početku je više nalik princezi u nevolji. Zatim, princeza (Go Mun Jan u briljantnoj izvedbi Je-Či Seo) jeste najljepša žena na svijetu – ali na početku ima srce vještice. Pritom se i pravi i da je zmaj koji želi da raskomada princa, ali i blago kojim može biti nagrađen ako je zavoli. I zmaj i blago je istovremeno jedna treća osoba. Jedan stariji brat (Mun Sang Te kojeg iznosi sjajni Džang-Se O) sa autizmom koji je pogoršala užasna trauma iz djetinjstva: svjedočenje smrti majke za koju tvrdi da ju je ubio leptir. Njih troje, kosmički uvezane još od djetinjstva, život će po-

novo spojiti u jednoj psihijatrijskoj ustanovi. Tu će tri mala psiha jedni drugima prvo otvarati, a onda i liječiti duboke emocionalne rane. „It’s Okay to Not Be Okay“ emitovana je pod etiketom romantične dramedije, ali ispod te odrednice skriven je mnogo mračniji i katarzičniji šou. Kroz romansu jednog njegovatelja u bolnici i naizgled psihotične književnice za djecu provučene su teške životne istine o lakoći sa kojom često odustajemo i od „normalnih“ osoba, a kamoli od onih koje imaju mentalne probleme. Ako se upustite u putovanje ovom južnokorejskom bajkom, budite sigurni da ste emocionalno spremni. Uživaćete u neobičnim režiserskim rješenjima, predivnoj fotografiji, punokrvnim likovima, izvanrednim originalnim bajkama Go Mun Jan... I najviše u hipnotišućoj hemiji mladih glumaca. Je-Či Seo i Su-Hjan Kim pokazali su toliku zrelost, da im ova serija mora trasirati karijere. Nestvarno lijepe i bajkolike, kao izvajane po uzoru na savršene porculanske lutke – i još talentova-

nije – čeka ih svijetla budućnost i na malim i velikim ekranima.

Ocjena: 4,6/5

EL CANDIDATO

Amazonova krimi-drama o CIA agentima i meksičkim kartelima ne može da se poredi sa „Narcosom“. No, meksički „El Candidato“ je svakako za klasu bolji od nekoliko desetina sličnih Netfliksovih serija koje su nas pojahale poslije uspjeha izuzetnog serijala o Pablu Eskobaru. Prva sezona, podijeljena na deset jednočasovnih epizoda, vrti se oko CIA veterana Vejna (Džejms Pjurfoj) i njegove koleginice Isabel (Erendira Ibara iz „Sense8“) koji love narkobosa Rafaela Batistu (sjajni Hoakin Kosio, opaki Don Neto iz „Narcos: Mexico“). Njihova istraga zanimljiva je zbog sumnje da za opasnog šefa kartela radi gradonačelnik Lalo Isagire (Hose Marija de Tavira). I da ga je Batista odmalena „uzgajao“ da postane njegov čovjek u političkom vrhu.

Četvrtak, 13. avgust 2020.

anje poznate drame sa neengleskog govornog područja

e psiho-bajke ke sudnice

„El Candidatu“ je potrebno malo vremena da proradi. Pjurfoj djeluje prenafurano kao drkadžijski gringo, a odnos njegovog ciničnog Vejna prema idealističkoj Isabel viđen je ko zna koliko puta u drugim serijama. Ipak, njihovi likovi evoluiraju, a lijepo raspoređeni obrti čine vožnju uzbudljivom i otvaraju vrata i za interesantnu drugu sezonu. Najbolji element i ključ čitave serije Pitera Blejka je De Tavira. Njegov ambivalentni Lalo, za kojeg nikad ne znate što može uraditi, jeste otjelotvorenje centralne poruke „El Candidata“: ako želite da napravite svijet boljim mjestom, moraćete da se uprljate. Kad-tad.

Ocjena: 3,8/5

KISSING GAME

Koncepcijski najluđi ovogodišnji TV projekat dosad emitovan na Netfliksu stigao je iz Brazila. „Kissing Game“ („Boca a Boca“) kreatora Esmira Filha je kvir-zombi-coming of age-drama o smrtonosnom virusu koji se širi poljupcem.

Filhov estetski dodir, zbog kojeg treba obratiti pažnju na njegove naredne projekte, ostavlja prilično dobar utisak na početku. „Kissing Game“ startuje rejvom, sa neonskim krupnjacima grupe rasplesanih tinejdžera koji orgijaju jezicima niz koje se sliva zlatna tečnost. Sa „pandemijskim mozgom“ i zabranama dodira, posebno je teško ostati ravnodušan na njihovo a-la-MDMA iskustvo, naročito kada ih stignu posljedice i vidite prve simptome virusa... Pocrnjela usta, pobijele oči i neonske linije koje se slivaju niz brade. Prva polovina šestodjelne sezone (epizode od 34 do 45 min) posebno je zanimljiva zbog paralela koje se mogu povući između virusa u brazilskom gradiću Progreso i pandemije kovida-19. Glavni likovi, posebno način na koji koriste društvene mreže, podsjećaju na Tik-tok izazove mladih koji su se širili internetom dok korona nije uzela maha. „Kissing Game“ u tom smislu, do jedne ure, funkcioniše kao uznemirujući sociološki esej o

tinejdžerskom nemaru. No, od četvrte epizode, kada metafora o „zombijima iznutra“ postane nametljiva i banalizovana, utisak se ruši. Filho u drugom dijelu serije nije uspio da umakne coming of age klišeima, nije razradio sporedne nagoviještene motive poput klasnog sukoba, niti je napravio ubjedljiv transfer iz početne misterije u kvalitetnu tinejdž-dramu. Ipak, žanrovska mućkalica iz Brazila zaslužuje pažnju zbog specifične estetike, solidne glume i plemenitog načina na koji skreće pažnju na opasnost od potiskivanja emocija, seskualnosti, snova i želja tinejdžera. Uz mnogo bolje serije „3%“ i „O Mechanismo“, „Kissing Game“ ostaje jedan od zanimljivijih brazilskih projekata dostupnih na Netfliksu.

Ocjena: 3/5

THE TWELVE

Najbolje sudske drame nijesu one koje drže gledaoce na ivici odlaganjem otkrića osobe koja je počinila zločin, nego one koje analiziraju što se događa tokom procesa donošenja presude. „12 Angry Men“ (Sidni Lumet, 1957) je jedan od takvih filmova, a Netfliksova belgijska drama „The Twelve“ („De Twaalf“) jedna od takvih serija. Bert van Dal i Sane Nejens ganjaju te „whodunit“ momente u finišu svih deset epizoda. Ali, pitanje ko je ubica ne služi da vuče radnju naprijed, uprazno, već je u službi karakterizacije likova i pretvaranja gledaoca u 13. člana porote koja treba da donese odluku da li je optužena Fri Palmers (Majke Kafmejer) zaista ubila najbolju prijateljicu i dvogodišnju kćerku. Kao i klasik iz 1957, kreatori serije ganjaju tezu da je pravosudni sistem pun mana; da optuženi može biti nevin iako dokazi vrište suprotno... I da su i porotnici i svi uključeni u proces donošenja presude samo ljudska bića, čije emocije i problemi mogu uticati na konačnu odluku. „The Twelve“ je impresivna sudska drama čiji finiš istovremeno oduševljava i dovodi do nervnog rastrojstva. Sve glasove za ili protiv u potpunosti možete da povežete sa karakterima porotnika i potpuno ste svjesni zašto su takve njihove odluke, iako se možda ne slažete. No, što je najbitnije: bez obzira na to što znate presudu i dobijate šokantni finalni hint da li je bila (ne)ispravna, vi ste ti koji sude i optuženoj i porotnicima – i na koncu donose odluku da li je Fri Palmers kriva. To je pravi mali podvig za kreatore, naročito kada uzmemo u obzir činjenicu da je vrlo teško uklopiti u skladnu cjelinu: i suđenje, i sve detalje u vezi sa dva zločina sa razmakom od nekoliko decenija, i sva sumnjiva lica povezana sa njima, i privatne živote čak sedmoro od 12 porotnika koji donose presudu. Većina korisnika Netfliksa oduševljena je jednom drugom serijom iz Belgije. Ipak, „The Twelve“ je mnogo kompleksnija i bolja od „Into the Night“, naročito zbog briljantne karakterizacije likova: od porotnika, do branilaca i tužilaca, koji su perfektno balansirani od prve do završne epizode. Ako volite sudske drame iz drugačijeg ugla, samo naprijed. Bićete oduševljeni.

Ocjena: 4,4/5

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Četvrtak, 13. avgust 2020.

listalica

Dan uvažavanja crnih mačaka na velikom platnu

thematrixminute.one

Famozna mačka u „ponavljajućem kadru“ filma ,,The Matrix“

Vrisak podsvjesnog kod Makavejeva

Četvoronožni glič u matriksu

U očima filmske publike Zapada, scena crne mačke koja odmara na nagom tijelu Eve Ras u filmu ,,Ljubavni slučaj ili tragedija službenice P. T. T.“ (1967) Dušana Makavejeva je po mnogo čemu prva asocijacija, označiteljski momenat. Naoko tipična film noar priča bez ideološkog podteksta, ispod površine krije žestoku i elegantno plasiranu kritiku jugoslovenskog društva, tadašnjeg sistema i struktura moći. Ali je i autorska posveta ženi tog doba, u tek naoko i deklarativno emancipatorskom, a suštinski patrijarhalnom društvu. Crna mačka zato je vrisak podsvjednog, prkosnog i putenog, što je našlo utočište na bjelini kože mlade žene. S. S.

U umjetnosti su zastupljene na oba fronta, i pozitivno i negativno. Na filmu pak, imamo više primjera četvoronožaca u drugim bojama, ali se pronađe i poneka crna

cinemacats.com

To Catch a Thief

ahvaljujući većini koja je živjela u periodu srednjeg vijeka, posebno onima koji su vjerovali da vještice šetaju Zemljom u životinjskoj formi, crne mačke su imale jako lošu reputaciju. Ipak, iako su u većini kultura smatrane donosiocima loše sreće, neki istorijski podaci govore o sasvim suprotnom scenariju - u Engleskoj kada vam crna mačka pređe put smatra se da je od vas preuzela sve negativno, dok je kod nas vjerovanje sasvim suprotno. Posmatrajući organizacije koje se bave udomljavanjem mačaka, bilo je osjetno kako je teško udomiti crne mačke, pa su prije desetak godina ljubitelji ovih ljubimaca izgubili živce i osmislili Dan uvažavanja crnih mačaka. Crne mačke su u umjetnosti zastupljene na oba fronta, i pozitivno i negativno. Na filmu pak, imamo više primje-

ra četvoronožaca u drugim bojama, ali se pronađe i poneka crna. Za ovaj Dan uvažavanja crnih mačaka, koji pada na 17. avgust, prisjetimo se pet simpatičnih filmskih scena sa ovim tamnim umiljatim stvorenjima.

The Black Cat

Edgar Alan Po, Boris Karlof, Bela Lugoši i Edgar Ulmer - tridesetih godina prošlog vijeka, ako ste željeli da protresete publiku, ova zlatna četvorka je za vas bila rješenje. Po svim parametrima adekvatno ostvarenje za početak naše ovosedmične liste, je ,,The Black Cat“ lansirano 1934. godine. Priča je o ljubavnicima iz Mađarske koji zaglave kod luckastog i mračnog Karlofa, kojem je najvjerniji asistent crna

nomenalno djelo iz 1934. godine samo u par kadrova nema mačku…pa makar samo u pozadini.

Skoro svaki kadar kultnog ,,L’Atalante“ okupira neka mačka

mačka. Pored činjenice da je prvo od mnogih ostvarenja sa magičnim Karlof-Lugoši duom, Ulmerova ,,crna mačka“ asistirala je rediteljima, scenaristima ali i filmskim kritičarima da obrate posebnu pažnju na nešto što ćemo kasnije etiketirati kao ,,psihološki horror“. Bela Lugoši je ponovio ovu ulogu sedam godina kasnije, u istoimenom filmu Alberta Rogela.

Matrix

Sajbersko-pankerska filmska revolucija u potpisu uvijek rado viđenog dua, Lane i Lili Vahovski, ,,Matrix“, ostvarenje je koje, tipično za distopijske elemente, ima više pitanja nego odgovora. Ovaj film iz 1999. godine posebno je zanimljiv za našu listu, budući da lik Kijanu

Rivsa uz crnu mačku dobija odgovor na problem ,,déjà vu“, vidjevši istu životinju sa istom reakcijom dva puta u kadru. A analitičarima ostaje ona stara dobra - je li ,,déjà vu“ glič u matriksu ili ne?

L’Atalante

Legendarno monohromno djelo Žana Vigoa, ,,L’Atalante“, ima više mačaka u kadrovima nego ljudi. Lijepa priča o kapetanu istoimenog brodića i njegovim saputnicima. Mačke su u skoro svakom kadru, a među njima i i onih tamnih četvoronožaca. Najzanimljiviji je pak razgovor glavnog junaka sa crnom mačkom na krevetu. Iako je, originalno, na brodiću trebalo da bude jedan pas, Vigo je ipak odrastao sa mačkama. Na koncu, ovo fe-

Jedna od najpoznatijih crnih mačaka na filmskom platnu stigla je 1955 zahvaljujući engleskom saspens majstoru Alfredu Hičkoku. U konciznom komadu ,,To Catch a Thief“, glavni lik kojeg je Keri Grant savršeno prenio na platno, ima simpatičan nadimak, ,,mačka“. Da bi ga adekvatno predstavio, Hičkok se odlučio za crnu mačku, pa je tokom filma vidimo u više kadrova. Najinteresantniji kadrovi su njen ,,lukavi“ hod po krovovima kuća francuske rivijere.

The Awful Truth

Čini se kao da pored Kerija Granta idu crne mačke. Simpatična komedija Lea Mekerija ,,The Awful Truth“, vrti se oko razvoda Granta i lika Ajrin Dan, ali i starateljstva nad psom ovog bračnog para. Ipak, na koncu, pomirenje je skuvala crna mačka pred sam kraj filma, koja je na specifičan način pokazala da njih dvoje ne mogu jedno bez drugog. Iako nominovana za Oskara u šest kategorija, nije bilo za očekivati da će ova komedija uzeti nagradu, posebno ne u kategoriji najbolje režije. Da stvar bude još zanimljivija, Mekeri je tom prilikom pobijedio Vilijama Deterlea i tadašnji filmski hit ,,The Life of Emile Zola“! Leila MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 13. avgust 2020.

Katarina Kastratović, producentkinja Ana Mitrović

PREPORUKA

ABBA disko za vrele dane Zgrabi FILM Ne bih znala kako izdvojiti jedan film, ma ni kao omiljeni, tako da bih počela sa nekoliko i to „novijih“ i „starijih“. Obična je stigma da od studenata Fakulteta dramskih umetnosti i filmskih radnika treba očekivati samo „pametne“ i „dosadne, duge“ filmove, tako da ovom prilikom preporučujem klasik „Fatal Attraction“ (Adrijan Lejn, 1987) kao nešto što vas od lepe romantične atmosfere dovede do ivice kreveta od nervoze i napetosti kako radnja filma teče. Svim ženama, pogotovo sada u vreme buđenja feminizma u Crnoj Gori preporučujem film „Thelma and Louise“ Ridlija Skota. Ova krimi-akcija prikazuje i te kako opasne i samostalne žene, što nam je svima generalno ali i u filmskom svetu veoma potrebno. I naravno u duhu ovoga ne bih izostavila da pomenem australijsku rediteljku Kiti Grin sa njenim maestralnim filmskim ostvarenjem „Casting Jonbenet“ koji možete pronaći na Netfliksu. Savršeno uklapa dokumentarno i

igrano, i upravo pokazuje da, iako većinski bežimo od dokumentaraca kao od nečeg nezanimljivog i samo informativnog, u doba kada socijalne mreže i razne onlajn platforme pružaju mnogo mogućnosti - sfera dokumentarnog filma ne mora da se ograničava isključivo na celovečernji TV program.

TV Govoreći upravo o značaju novih medija, moramo pomenuti da se i pod ono što smo nekada nazivali TV program danas podrazumeva mnogo više. S obzirom na situaciju u kojoj se ceo svet trenutno našao sa virusom kovid-19 i merama koje cela situacija nosi, svi smo bili prinuđeni da provodimo ako ne sve vreme, onda mnogo veći deo od uobičajnog vremena u kući. Pravi tajming za bindžovanje serijskog programa. Tu bih zaista imala puno preporuka, shodno raspoloženju za koje ste, ali nešto sa čime bih uspela da obuhvatim najveći deo interesovanja čitalaca je nemačka serija „Dark“, čija je prva sezona izašla pre tri godine i za sada ima tri ne tako obimne sezone. Svakako spaja prošlost, sadašnjost i budućnost – bukvalno. Misterija sa

mnogo ljudskog koja će vas naterati da kad pogledate sezonu stanete i zapitate se pa da li ste to dobro shvatili? Definitivno nešto vredno gledanja više puta.

MUZIKA Nisam neko ko prati muzičke trendove, te samim time ne bih mogla izdvojiti neki novi bend ili album, ali svakako svima predlažem da ove letnje dane upotpune vrlo glasnim gledanjem filma „Mama Mia“ (Ol Parker, 2018), jer muzičke numere kultne grupe ABBA svakome mogu da poprave ove vrele dane. To je nešto čemu se vraćam možda i par puta godišnje od prvog gledanja.

Zaobiđi FILM Kako se bavim ovim poslom, smatram da svakom ostvarenju treba dati šansu, ali takođe iz istog tog ugla moramo biti i vrlo strogi i objektivni, jer na kraju dana rangiranje i ocenjivanje dela je nešto što kreira filmske pravce i njihov uticaj. Uprkos tome veliki broj gledalaca

zapravo ne mari za trendove u filmskoj industriji nego veruje svom subjektivnom. Gledajući stručnu kritiku po kojoj je visoko rangiran i na nagovor kolega pogledala sam film „Midsommar“ (Ari Aster, 2019) koji nikako nije „legao“ mom senzibilitetu.

TV Kao osoba koja veoma voli kratke forme, u šta mogu uvrstiti i serije, teško mi je da izdvojim neku za izbegavanje. Savetujem da prilikom gledanja „Crazy Ex Girlfriend“, koja je jedna od boljih serija koje sam pogledala ove godine, treba stati po završetku druge sezone. Jedan prelepi komični mjuzikul nakon dve sezone pretvorili su u dramu sa egzistencijalnom krizom, gotovo izbacivši glavnu dotadašnju junakinju i upropastili jedno divno TV iskustvo. Tako da ovo je preporuka za zgrabiti do treće sezone i onda zaobići.

MUZIKA Izbegla bih, za šta gotovo da ne postoji mogućnost, glasnu muziku u kafićima i definitivno izbore konduktera gradskog prevoza.

Četvrtak, 13. avgust 2020.

ivjeti bez odraza, refleksije, preispitivanja, može učiniti da se zapitate i da li zaista postojite. Ove riječi pjesnika Vorsona Šajera, za Bijonse mantra vizuelnog albuma ,,Black is King“ su ujedno i dokaz, koliko je sposobna da nešto lično učini poput zastave za kolektivno nesvjesno. Nakon fantastičnog uspjeha vizuelnog debija ,,Lemonade“, može se reći da se Bijonse u godinama za nama ,,izbirikala“ sa ovakvim formama - na izvjestan način upravo na tom prostoru udarajući pečat jasnog autorstva. Sa toliko grandiozne i životne širine, da su njeni vizuelni albumi u srazmjerama diznijevskog sinematskog iskustva. Zato ne čudi, što nije lako željela da ispusti u javnosti vrlo potcijenjen saundtrek koji je radila za animirani rimejk ,,The Lion King“ prošle godine. Iste pjesme iskoristila je za 85-minutni vizuelni spektakl ,,Black is King“, sa željom da u vremenu rasnih tenzija oslika muzičku mapu ponosa i prepoznatljivosti za sve tamnopute Amerikance.

Iz poznatog kanona

Ono što je suštinska vrijednost projekta je to da je Bi-

Odrastati kao Simba

jonse Nouls uhvatila svo raskošno bogatstvo jednog identiteta koji je rascvjetavao na previše često posnoj i negostoljubivoj pržini. Pri tome, jako važno - nema tu pretjerano šta odveć snobosko ili skorojevićko (sve epiteti kojima je čašćena na prethodnom albumu). ,,Black is King“ je vizuelna gozba, ali ona u kojoj je jasno razaznati koncept i ujednačenost jakih ukusa. Jedinstvo, cjelovitost je glavna meta i težnja projekta; u onoj mjeri u kojoj je to harmonija plesača u bojama crvene, crne i zelene, panafričke zastave u hitu ,,Already“. Kvasi Forđur, autor iz Gane, je potpisao režiju materijala i pružio mu svjež šmek moderne, aktuelne Afrike, čije lice nemamo mnogo prilika da vidimo na najvećoj sceni u

godinama za nama. Uspjela je da produkcijski servira vrlo raznovrstan materijal, a mana je to što su metodi za kojima je posezala dio svojevrsnog kanona još od vremena ,,Lemonade“. Poput proročkog šapata u tišini brisanog prostora jedne pustinje, za totalni minimalizam u numeri ,,Bigger“. Ili cijele vrišteće vibrantnosti boja života u ,,My Power“.

Potpora predaka

Naravno, ima tu i forsiranih, odveć pompeznih momenata; poput ,,Nile“ sa Kendrikom Lamarom u kojoj predvodi pogrebnu povorku i poručuje da ,,nijedan kralj suštinski ne umire, jer su preci ti koji drže uspravno naša tijela i navode ih u svim refleksijama i lutanjima“. Takav ske-

Raskošan i pompezan svijet identiteta Bijonse Nouls

let, kakav Bijonsi ,,prodaje“ može se činiti i prilično konzervativnim, čak i patrijarhalnim; to je sjenka od koje ona, tokom karijere, čini se nikad i nije bježala. U silnoj vizuelnoj gozbi, poseban pečat pružile su zvijezde poput Keli Roland i manekenke Naomi Kembel; a ta silna i forsirana glamuroznost neće smanjiti doživljaj nekom mladom, da povjeruje u svu kompleksnu i jedinstvenu ljepotu identiteta Afroamerikanaca. Svoj narod Bijonse sada vidi kao malog Simbu, kraljevića koji je ostavljen na milost i nemilost jednom velikom i brzom svijetu. Istovremeno i suđenog da zablista kraljevskim dostojanstvom - onda kad se sjeti svoje suštine, prihvati podijeljene životne karte i preuzme konce života u svoje ruke. U onoj mjeri u kojoj vam je jedna takva diskretna poruka filma ,,The Lion King“ uspjela da vas očara prošle godine ili prije četvrt vijeka, zavisiće i utisak o ,,Black is King“... S. S.

Ocjena: 71/100

Izmeđ ft

yl or Swi

time.com

yo nce

Nova vizuelna ploča je poruka Afroamerikancima u doba rasnih tenzija

,,Black is King“ je vizuelna gozba, ali ona u kojoj je jasno i lako razaznati koncept i ujednačenost jakih ukusa. Jedinstvo i cjelovitost su glavna meta i težnja projekta u onoj mjeri u kojoj je to harmonija plesača u bojama crvene, crne i zelene, panafričke zastave

d ž uboks

dokaznom materijalu za konačnu presudu albumu ,,Folklore“ i Tejlor Svift, valja zaviriti u omot jedne ploče objavljene prije tri godine. Na korici vinila ,,Sleep Well Beast“ je brvnara, upravo studio gitariste benda The National Erona Desera. Sanjiva muzička tvrđava što prkosi noći, je bila i potpuno neočekivano poprište za album ,,Folklore“. Odstupnica i folkersko utočište za pop divu, koja je u realnosti izolacionog svijeta, suočena sa otkazanom turnejom, zagrabila u - korijene. I to sopstvene: prije deceniju i po Tejlor Svift proslavila se u kantri miljeu.

Žanrovska skretnica

,,Folklore“ je skretanje u indi folk, žanr koji za standardnu pop publiku nosi etiketu osobenjačke, pomalo elitističke muzike. Za tradicionalnije rok-folkere, to je trendi zabave za hipsteraj i odraz svijesti jedne otuđene generacije. Ova žanrovska forma je svoj zenit dočekala u prostoru između polovina prve dvije decenije ovog vijeka; prije nego je, u sam fokus, lansirala niko drugi nego Tejlor Svift... Sasvim ironično, indi muzici je bio potreban prije svega vrhunski muzički prodavac. ,,Folklore“

Četvrtak, 13. avgust 2020.

Simptomi mladosti našeg vremena na megapopularnom albumu ,,Folklore“

đu oaze i fatamorgane nme.com

riju svoje mladosti. U posjetu svim oštrim uglovima, uzletima ili ambisima, nepotrebnim ili neočekivanim skretanjima odrastanja; naravno, u prizmi intime svake bitne veze.

Plesno ogledalo

variety.com

Izolacioni bijeg za pop zvijezdu

se desio tako istinito i primjereno ovom vremenu, da se prosto nije moglo ovako ni zamisliti ni izmisliti. Ali ipak jeste, tu - da milionima bude muzička oaza u ljetnjoj vrevi, za koju ni sami nijesu sigurni radi li se o fatamorgani, opseni. U odbranu novopečene mračne kraljice muzičkog ljeta: Tejlor Svift nikom ne treba da se pravda zato što je popularna. Takođe, nikom nije kriva zato što je muzički mag marketinga; što je njen osmi album ispratio hajp pred kojim su koplja položili, interesantno, prije svih alternativci. Tejlor nije kriva bilo kome, zato što njeni fanovi uvredama i prijetnjama danima progone one muzičke kriti-

,,Folklore“ je navlakuša u koju će se trendi alternativac zaglaviti poput živog pijeska. Osjećajući da ih je Tejlor Svift sve povukla za rukav, na putovanje niz trajektoriju svoje mladosti čare koji su se drznuli da ,,Folklore“ ne časte maksimalnom ocjenom... Sve to je, na koncu, simptom svijeta u kom je skoro sve premjereno pukom brojkom.

Krvava radnica

Sa druge strane, odmah valja podvući da je ,,Folklore“ kvalitetom najujednačeniji album Tejlor Svift. I još bitnije: sa 30 godina djevojka iz Pensilvanije može uzdignute glave reći da je možda i najbolja pjesnikinja među aktuelnim pop zvijezdama. Tu negdje se krije i ključni razlog, zbog čega

je saradnja sa Deserom bila dobitna kombinacija - Tejlor je takođe i krvava i temeljna radnica koja svaki komad vinila ne ostavlja grubih ivica. I sve to je važilo i za nju i prije ,,Folklore“; ironično je to da su najžešći sumnjičavci pred njenom pop muzikom sada ostali zatečeni istom suštinom i istom ,,metodologijom“. I to samo zato što je sebe i svoju muziku zaogrnula u jesenje, sanjivo indi folk ruku. Treba li uopšte dodavati da i za taj komad ironije nije kriva Tejlor Svift... Ovo je kolekcija vrlo ispo-

vjednih, ličnih pjesama; to ih naravno čini beznadežno sebicentričnim. Tejlor je upravo to i željela, da počev od ,,triptiha“ pjesama mladalačke romanse (,,Cardigan“, ,,Betty“, ,,August“) oslika pomalo stereotipnu sliku mladosti modernog hipsteraja. Da u ,,Seven“ zaviri u djetinjstvo i uspomene na način na koji upravo oni čine. Sve je to ,,navlakuša“ u koju će se trendi alternativac zaglaviti poput živog pijeska. Osjećajući da ih je Tejlor Svift sve pokukla za rukav, na putovanje niz trajekto-

Problem? To što, sa iskustvom makar prethodna tri albuma (,,1989“ (2014), posebno ,,Reputation“ (2018) i proljećno-iskričavi ,,Lover“ objavljen prošle godine) Tejlor Svift prosto djeluje da priča nečiju tuđu priču, a ne svoju. Da podilazi novoj publici za kojom traga; za što je izuzetan dokaz prazna ,,Exile“ sa Džastinom Vernonom iz benda iz Bon Iver (da se dobro zabrinute nakakvoj je već stranputici karijera ovog velikana). Pa su momenti totalne iskrenosti, koji znaju da zablistaju, na kraju upravo oni po kojima će se ovaj album zaista pamtiti. Poput briljantne šeste ,,Mirrorball“, na kojoj veliki pjesnički talenat stane u jedno poređenje - gdje je Tejlor spremna da sve kontradikcije i karike svoje mladosti i ličnosti pruži pred nekim novim i zablješti poput disko kugle. O tome, da li je ,,Folklore“ zaista ona oaza po kojoj će se pamtiti muzičko ljeto 2020. godine, ili ipak fatamorgana, biće potrebno makar nekoliko godina patine. Već sada je jasno: ove pjesme Erona Desera pamtiće se i odjeknuti bolje nego bilo šta što je u posljednjih pola decenije radio The National. Ali opet - ni to ne govori bilo što o Tejlor Svift, nego o... znate i sami. Možda i upravo takva nam je i potrebna: disko kugla kojoj od blještavila svih silnih karika ne možemo uhvatiti jasan oblik. A opet takva, da u tim sitnim djelovima mozaika možemo prepoznati sopstveni lik. S. S.

Ocjena: 76/100

Četvrtak, 13. avgust 2020.

33 OBRTAJA Zoran Stajčić,

ravnododna.com

urednik portala Ravno do dna

ortal ,,Ravno do dna“ nije P samo onlajn oaza alternativne i pop kulture u svoje-

vrsnoj, sve široj regionalnoj pustinji kad je takav sadržaj u pitanju. To je zagrebački kutak koji umnogome na najljepši način nosi duh kultnih jugoslovenskih rok-magazina 70-ih i 80-ih; ali i nastavljač onih, koji su u ratnom ludilu 90-ih

donosili dašak normalnosti. Takvim ga svakodnevno, radeći nešto što je i prometejski prkos i Sizifov posao, čini prije svih glavni urednik Zoran Stajčić. ,,Ravno do dna“ danas kulturno opismenjava i brusi ivice senzibiliteta generacija nekih novih mladih ljudi - više nego bilo koja druga regionalna onlajn platforma, o čemu svjedoči broj

posjeta na svakodnevnom nivou. Ali i uči toleranciji, prihvatanju različitog, otvorenosti. I ako diže rampe na odveć bliskim i stisnutim granicama efikasnije od bilo koje birokratske uredbe. Prije uredničkog posla Zoran Stajčić je prvo rok kritičar. Onaj recenzent koji će vam sa adrese ravnododna.com u nekoliko redova

oslikati jedan ljudski, blizak portret. I približiti vas samom autoru. A prije svega, Zoran je muzički zaljubljenik; samo takav mogao je i istrajati, sa vizijom koja ne poznaje pravila klasičnog biznis plana i uspjeha. Već je nešto mnogo više i intimnije od toga. Dio tog svijeta su i njegovi odgovori u naša ,,33 obrtaja“.

Četvrtak, 13. avgust 2020.

ju bi ugledali. S takvim likovima nebitno je koje je piće u igri, kao ni mjesto. Možda što gore, utoliko bolje. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - On je ionako kaotičan lik i sumnjam da bi uopće uspio na ovim kaotičnim prostorima postići takav podvig. Muzika južnjačkih rok ikona iz benda Lynyrd Skynyrd za kraj svijeta

denofgeek.com

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - „The Gods Must Be Crazy“ (Džejmi Us, 1980). Afrika, tj. pustinja Kalahari iz tog filma mi je bila tip-top. Poslije sam saznao da je tamo izuzetno opasno, ali svejedno, uvijek se toga rado sjetim. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Sreo sam previše redatelja koji niti biraju piće, niti kafanu. Ajmo reći prva tri koja bih sreo i u prvu kafanu ko-

Tango i Keš kao idealni filmski rivali

ika

Kovačević, 1984). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Pat i Mat iz animiranog filma „A je to“. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Uf, stvarno sam star kad se toga ne sjećam. Nekako u izmaglici mislim da su me starci vodili da gledam „Greace“ (Randal Klajzer, 1978) i da sam uživao u jurnjavi na kraju filma. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - „The Graduate“ (Majkl Nikols, 1967).

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Africa“, Toto. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Nije igla mogla stati između postera na zidu. Nema te zvijezde koja mi tada nije bila u sobi. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Naravno.

Film koji Vas čini srećnim? - „Back to the Future“ (Robert Zemekis, 1985). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Mislim da je to bio četvrti dio filma „Alien“ - „Alien: Resurrection“ (Žan Pol Žone, 1997) Film koji uopšte nijeste skapirali? - „Mulholand Drive“ Dejvida Linča. Gledao sam ga nekoliko puta i svaki put sam bio sve gluplji. Negdje sam kasnije pročitao da ga je Linč namjerno snimio da bude neshvaćen. Ha ha ha. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Onu o gadovima koji su žvrljali karte po salvetama u restoranima i krojili nam sudbinu u devedesetima. Omiljeni filmski rivali? - Tango i Keš iz istoimenog filma Andreja Končalovskog. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Kad Aleksandar Berček juri prasiće u filmu „Ko to tamo peva“ (Slobodan Šijan, 1980) Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Možda niste dobili pravi broj, ali ste dobili onog koga ste tražili – Bata Stojković, „Balkanski špijun“ (Dušan

usatoday.com

film

Ni igla među posterima TV Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Somebody to Love“, Jefferson Airplane. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Free Bird“, Lynyrd Skynyrd. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Powertrip“, Monster Magnet. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Angie“, Rolling Stones. Vaša pjesma za karaoke? - „Suspicious Minds“, Elvis Prisli. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Odabrao bih Boba Dilana. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Massimo Savić. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Vlada Divljana.

Serija idealna za kišni vikend? - „Breaking Bad“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Jelenko“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „The Expanse“. Serija koju nikada nijeste završili? - „Battlestar Galactica“. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „Game of Thrones“. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Auto iz „Knight Ridera“. Najdraži par iz serije? - Sibil Šepard i Brus Vilis iz serije „Moonlightning“. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Diskografska kuća iz serije „Vinyl“. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 13. avgust 2020.

kalendar Dvadeseti rođendan ričijevskog klasika ,,Snatch“

mensjournal.com

Dijamanti i prasići

kipa na koju bi sigurno mogli računati za bezobrazno dobru priču? Recimo, krijumčar oružjem sa tvrdom slovenštinom od akcenta kojeg glumi Rade Šerbedžija. Irska skitnica i čergarsko spadalo koje ilegalne borbe u ringu rješava jednim pokretom zmijskog tijela Breda Pita; ili sitni promoter boksa Džejson Statam pod prijetnjom ucjene krupne ribe iz gangsterskih voda... ,,Što više stila, što manje suštine“. Gaj Riči je u pakovanju dobre zabave uvijek znao da publici proda takvu poslasticu začinjenu grubim, sadističkim nasiljem. Nikad tako skupu i sa toliko pokrića, kao sa filmom ,,Snatch“, premijerno prikazanom prije dvije decenije. Krajem 90-ih, mejnstrim krimi-akcija bile su bauljanje poput zombija: strogo, linearno praćenje iste predvidljive formule koja je, nekim čudom, bila neuništiva. E u takvom društvu živih mrtvaca od filmova, Britanac Gaj Riči pružio je dašak života sa ,,Dvije čađave dvocjevke“ (,,Lock, Stock and Two Smoking Barrels“, 1998). I naravno da su i publika i kritika takvu urnebesnu zabavu obožavali; taj rolerkoster korumpiranog svijeta niz noćne ćoškove Londona. I kako su se samo našli u čudu 23. avgusta 2000. godine, na premijeri novog filma - jer ,,Snatch“ je funkcionisao po potpuno istoj formuli kao ,,Lock, Stock“. Publika je iz bioskopa izlazila gotovo sa

osjećajem krivice - ne znato što je ,,Snatch“ bio loš film, već zato što im se prokleto dopao!

Nelinearni tornado

Po mnogo čemu, ,,Snatch“ je bio Ričijev iskorak preko Atlantika - ali i riješenost da američkoj publici pruži nešto autentično britansko. I poput prve prekookeanske turneje Bitlsa, taj lik iz ruralnog Hetfilda, rođak vojvotkinje od Jorka - digao je žestoku prašinu. Pravi tornado od ludog, nelinearnog i brzopoteznog tkanja krimi priče, čiji su akteri bili sve sami marginalci. Ideja je bila jednostavna i ista kao u filmu ,,Lock, Stock“: ispričati jedan ludi slijed događaja iz perspektive totalno različitih, a jednako ludih i upečatljivig likova. Da bi iz njihove sume izvukli neki neočekivan, nevjerovatan i posve postmoderan zaključak. Ako je ,,Lock, Stock“ kontura lika na portretu karijere Gaja Ričija, onda je ,,Snatch“ njegov ram. Nakon tog filma, bilo je jasno kakav je svijet autorova glavna fascinacija; što je senzibilitet, prostor i forma u kojoj se najbolje snalazi. I to je publici krajem 90-ih djelovalo kao potpuno originalno. Na Ričijevim londonskim ulicama, u poganim rečenicama što su se kotrljale niz gubice njegovih grubijana, oni iskusniji poznavaoci pop kulture ipak su prepoznavali rediteljeve ključne uzore. Jer sva ta velika nelinearna igra životima na krimi-dopingu je, na primjer, ojačana armaturom priča iz

Bred Pit savršeno nemušt i privlačan u jednoj od uloga karijere

,,Dick Tracy“ stripova iz 30-ih; sa nekim direktnim, čak iskopiranim primjerima nezaboravnih antiheroja. Likovi sa sasvim primjerenim imenima (Franky ,,Four Fingers“ (Benisio del Toro), ,,Bullet Tooth“ Tony, Boris the Blade (Šerbedžija), Jack the All-Seeing Eye... i to je samo početak!) bi komotno mogli upasti u holivudski klasik, krimi-komediju sa braćom Marks.

Neprevodiv i razumljiv

U serviranju svoje paklene anarhije, Riči nije samo energetski naforcan, već i odvažan reditelj, spreman da se igra. Nakon ,,Lock, Stock“ su mu zamjerali što su akcenti njegovih likova, razvučeni sa kraja na kraj Britanije - prilično nerazumljivi. Odgovorio im je tako što je za lik Breda Pita u ,,Snatch“ insistirao na slengu romske zajednice u Irskoj - tako da njega ne da ne razumiju do pola, već je praktično neprevodiv! A paradoksalno, takvim manirom komunikacije, Pit je u jednoj od najinteresantnijih uloga karijere ostavio utisak da se ,,konta“ bolje sa ostalim likovima i da je sposobniji da verbalizuje ono što je naumio. Što je, naravno, u Ričijevom filmu beskrajno zabavno i sjajno ironično. Sva ta silna jurnjava, lavirint od namještenih borbi, ukrade-

Na londonskim ulicama, u poganim rečenicama što su se kotrljale niz gubice njegovih grubijana, oni iskusniji poznavaoci pop kulture ipak su prepoznavali režiserove ključne uzore nih dijamanata i prasića, je naravno Ričijev blef-dribling. Za svijet u kojem suva radnja, narativ, jurnjava za životima nema nekog smisla, spram prostog stila, forme. Sokova života od uzbuđenja, akcenata, autentičnosti i identiteta. Dovoljno za suštinu i poentu jednog ultrazabavnog filma? Fanovi rada Gaja Ričija bi, poučeni iskustvom onoga što je stvarao u posljednjoj deceniji, mirne duše potpisali - da im do kraja života servira isto celuloidno jelo. Naravno, po onoj staroj, ,,Lock, Stock“ i ,,Snatch“ recepturi. S. STAMENIĆ

allocine.fr

Četvrtak, 13. avgust 2020.

Sedam decenija od premijere antiholivudskog klasika ,,Sunset Boulevard“

Patina na pozlati

Režiser Bili Vajlder je maestralno vladao svim segmentima jednog kompletnog filma, od mizanscena do scenarija i svaki sljedeći kadar je za njega bio samo jedan komad slagalice koji će uvijek pronaći svoje mjesto

medison.com

ospodine De Mile, spremna sam za kadar izbliza - riječi su Norme Dezmond, posrnule filmske junakinje jedne realne priče mračnog Holivuda. Bilo da ste fan legendarnog film noara Bilija Vajldera ,,Sunset Boulevard“ ili ne, ove tužne riječi Dezmond, odnosno fenomenalne Glorije Svonson, na samom kraju filma, ste sigurno čuli u ovom ili onom scenariju. Na koncu je ostalo kako ćete ih protumačiti…Od premijere filma 1950. godine do danas.

Miks mješovite robe

O Vajlderovom komadu možemo govoriti iz više-manje poznatih uglova. Režiser je maestralno vladao svim segmentima jednog kompletnog filma, od mizanscena do scenarija, i svaki sljedeći kadar je za njega bio samo jedan komad slagalice koji će uvijek pronaći svoje mjesto. Ono što je bez sumnje takođe karakterisalo Vajldera, kao rijetkog primjera autora prošlog vijeka sa jasnom vizijom žanra film noara, je izrazito velika doza hrabrosti. I smjelosti. Ne, nije Vajlder tipičan predstavnik buntovničkih reditelja sa komplikovanim socio-političkim temama, ali jeste atipična holivudska faca koja će jednostavnim tekstom napraviti razdor. Upravo taj razdor najjasnije vidimo kroz lik Glorije Svonson

Enigmatična Glorija Svonson u Vajlderovom remek djelu

koja iz kadra u kadar vjerno prenosi realnost Holivuda kao ,,miksa mješovite robe“. Kako biste najlakše razumljeli što je ostvarenje ,,Sunset Boulevard“ značilo za Vajldera, ali i za tadašnju producentsku okolinu, trebate zaviriti u jednu simpatičnu svađu reditelja i tada neprikosnovenog producenta Luija B. Mejera. S obzirom na oronuli prikaz pozlaćenog Holivuda u filmu, razočarani Mejer je kritikovao Vajldera na sva zvona kako ,,napada industriju koja ga je stvorila i nahranila“, pozivajući holivudske face da ga odstrane iz ovog eksluzivnog kluba. Na to mu je Vajlder, iskreno i kratko odgovorio - ,,go fuck yourself“. Za razliku od Mejera, producenti iza kuće koja jeste podržala film, Paramaunt, nijesu ni razmišljali o tome da sakriju svoje učešće ni iza, a ni u sklopu filma!

wikipedia.org

Kazna na Oskarima

Pored Vajlderovih elemenata, Glorija Svonson ima i svoj važan ugao u ovoj analizi. Iako je Svonson bila glumica nijeme ere, Vajlderov poziv da igra ovako kompleksnu ulogu, koja se u određenim elementima može posmatrati kao odraz u ogledalu i Svonson i njenih koleginica tog perioda, morao se prihvatiti. Koliko je za nju značila hrabrost prihvatiti ovu ulogu dovoljno govori činjenica da je, nakon kompletiranja posljednje scene u filmu i luckastog si-

laska niz stepenice, Svonson zaplakala pred svima i zaradila gromoglasan aplauz. Film je, čudnjikavo, nije vratio na filmsku mapu, kao ni uostalom lik kojeg je igrala filmu, ali jeste još jednom potegao ono čudno holivudsko-oskarovsko pitanje - da li nagradu treba dati nekom trećem, zbog balansa? Oskara u kategoriji najbolje ženske uloge naredne godine ne dobija ni Svonson ni fenomenalna Bet Dejvis za ulogu u ,,All About Eve“, već Džudi Holidej za skoro nevidljivu komediju Džordža Cukora ,,Born Yeterday“! Dok su svi očekivali jedno od imena dvije majstorice filmskog platna (što bi Svonson bila prva nagrada, a Dejvis treća), Holidej se ušetala i pobijedila. Ili je Holivud zapravo htio kazniti Glorijinu hrabrost? - Ne, ovo nije film crnog humora, ovo je samo film - ponavljao je Bili Vajlder više puta nakon što su mu filmski kritičari tog vremena dosađivali sa konstantnim traženjem potvrde da je ono što su vidjeli Vajlder zaista želio. A da li je Vajlder taj tip reditelja koji bi ovakvu fabulu startovao iz usta čovjeka koji bespomično pluta u bazenu u predivnoj vili bivše zvijezde u Gradu anđela, odgovor je bez razmišljanja potvrdan. Kompleksnije je pitanje da li su danas, nakon sedam decenija, iskreni i hrabri elementi ovog ,,bulevara“ još vidljivi… L. MURSELJEVIĆ

PODGORI č ARENJE

Miška je mogla sve

eka priča krene od pokušaja nabrajalice: koliko sportista ili sportistkinja znate, da su uspjeli da se ostvare i dočekaju uspjeh u dva potpuno različita sporta? Na primjer, jednom kolektivnom sa loptom i jednom borilačkom. Uopšte, na planeti? Hajde da odgovor ne tražimo dalje od Konika... Jedno igralište, tamo u Ulici Alekse Šantića početkom 70-ih nije imalo ni golove; neki poveći kamen poslužio bi da se obilježi meta za ono najdragocjenije, gumenu loptu. A glavni golgeter, harambaša, gospodar cijelog tog prostora, odatle pa sve do Ribnice i pruge - bila je Miška.

Gazda na borilištu Mirsada Ganić je odrastala u onoj generaciji Titograđanki kojima niko nije mogao reći što im je činjeti; ili postavljao granicu i povlačio liniju, što mogu dostići a što ne. Na onom terenu bi igrala fudbal; tu bi znala udijeliti i nekoliko šamara za glavu višim musavcima, čisto da pokaže ko je tu gazda. Trenirala je košarku i rukomet, prije nego je u sali Osnovne škole ,,Marko Miljanov“ konačno stigla do prvog džudo treninga... Sa devet godina - već na treningu u kultnoj Kamenoj sali, na obali Morače! Brižni hroničar titogradskog i crnogorskog sporta Dragan Bobi Perović, nekada urednik sportske redakcije u Pobjedi, zabilježio je Mirsadin prvi sportski uspjeh - trijumf na pionirskom prvenstvu Crne Gore 1973. godine. Negdje u tom periodu započela je i sa prvim rukometnim treninzima, u Mladosti koju je tada vodio Pajo Đokić... I sve je mogla stići. Na rukometni trening od pet do sedam popodne, pa pravac Kamena sala i džudo trening od 21 čas!

Zaglavi se

privatna arhiva

Četvrtak, 13. avgust 2020.

Za one kojima ovakva priča zahtijeva potporu rezultata, uspjeha: sa 16 godina bila je džudo prvakinja Jugoslavije, 1978. godine u kategoriji do 56 kilograma. Već naredne godine na Evropskom prvenstvu u Udinama peta, suočena sa nepravdom u četvrtfinalnoj borbi. Sa Svjetskog prvenstva u Njujorku, 1980. godine, na osmom mjestu. I baš u tom periodu - postaje članica novog rukometnog prvoligaša. Budućnosti.

Ispravnost odluke I pored vrhunskih plasmana na džudo sceni, ostala je bez planetarne medalje u karijeri. Razlog, apsolutno i prije svega lična odluka. Da se posveti rukometu. I potpuno ispravna - da ugradi sebe, onu prepoznatljivu borbenost, čvrstinu i riješenost, u prve trofeje velike Budućnosti. I one generacije Vinka Kandije, koja je prvo 1984. osvojila Kup Jugoslavije, pa godinu kasnije prvu šampionsku titulu. I prvi evropski trofej titogradskog klupskog sporta, Kup kupova 1985. godine... Tog proljeća 1985. godine, kroz nezaboravne i uzbudljive mečeve, titogradski sport sanjao je veliko evropsko ostvarenje. Prvo onih 27:12 protiv njemačkog Magdeburga u četvrtfinalu, nakon poraza 30:19 u Istočnoj Njemačkoj; pa 29:22 u Titogradu kao odgovor na poraz 26:21 od sovjetskog Kubanj Krasnodara... I konačno, finale sa čehoslovačkim Društevnikom. I blistave dvije pobjede, 33:18, 22:18. Sjaj tog trofeja bio je Mirsadi Ganić savršen dokaz, da je odluka da se dvije godine prije toga potpuno posveti rukometu bila ispravna. I ne samo to, da je svaki životni izbor, jedne

Crta: Srđan Ivanović

Mirsada Ganić

Titograđanke i Crnogorke, koja bi inadžijski stala na crtu sumnjičavcima ili potcjenjivačima u jednoj vrlo konzervativnoj i skeptičnoj sredini - bio ispravan. Miškin primjer, kao i svaka finta, gol, podignuta ruka u prepunoj ,,Morači“ naših prvih olimpijskih šampionki - sestara Mugoša, Zorice Pavićević ili potez nezaboravne i neponovljive Olge Sekulić, bio je tako zalog i za novo lice i napredak Titograda. I Crne Gore - jer prve olimpijske medalje, iz Los Anđelesa, Crnoj Gori donijele su upravo žene. Tri rukometašice, djevojke kojima niko nije smio reći, da im ostvarenje ne pripada sportskom borilištu...

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 13. avgust 2020.

Rad Rotimi Fani-Kodaje

LONDON CALLING

a zadovoljstvo mnogih Londonaca, jedna od vodećih lokacija za umjetnost u Londonu, kulturni centar Barbikan, otvorio je vrata prošle sedmice. Londonci su napokon uspjeli zaviriti kroz umjetničke hodnike i na trenutak zaboravili sve sa čime se suočavaju u ovoj kriznoj godini. A Barbikan se kao po običaju ne šali, pa je tokom pauze lansirao umjetničkosocijalno zadovoljstvo koje se ne smije propustiti.

Druga strana

odnosno ,,oslobođena muškost“ kroz multimediju, kompaktan je prikaz jednog širokog istraživanja o tome kako je ,,muškost“ doživljena, predstavljena i društveno konstruisana kroz fotografiju i film od šezdesetih godina do danas. S obzirom na činjenicu da su se do tada muški likovi isključivo predstavljali u dominatnoj formi, tom kvaziimidžu na platnu je došao kraj kada se taj lik

počeo transformisati u tom periodu. Organizatori izložbe su koncept postavili kao kvaziodgovor na kampanju #MeToo u okviru koje je termin ,,toksične muškosti“ posebno zastupljen. Prije nego se naljutite i počnete vikati protiv koncepta, trebate znati da organizatori nijesu zapostavili kampanju #MeToo, već su zapravo željeli predstaviti onu drugu stranu

barbican.org.uk

Avgust. Sunce. Galerija. Fotografija. Film. I doza muškosti. Barbikanova poslastica, multimedijalna izložba ,,Masculinities“ -

Odbacujući ideju jedinstvenog muškarca odnosno ,,ideala“, organizatori izložbe su pokušali da predstave jedno razumijevanje koje će biti oslobođeno društvenih očekivanja

Rad Kare Knor iz serije ,,Gentlement“

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

barbican.org.uk

,,muškosti“. I to dotičući se prije svega LGBT identiteta, rase, veze između muške moći i patrijahata, imidža muškarca u očima žena, stereotipa dominantne muškosti, ali i kontradikcijama i složenostima ovog termina u okviru društva.

Globalna politika

Prihvatajući ideju da postoje ,,višestruke muškosti“, a usput odbacujući ideju jedinstvenog muškarca odnosno ,,ideala“, organizatori izložbe su pokušali da predstave jedno razumijevanje ,,muškosti“ koja će biti oslobođena društvenih očekivanja, ali i rodnih normi. Barbikan je za ovo istraživanje ,muškosti“ iza objektiva okupio više od 50 vo-

dećih imena međunarodne scene poput Lori Anderson, Suni Gupte, Karen Knor, Hilari Lojd, Rotimi Fani-Kajode, Karlhajnc Vajnbergera i Ketrin Opi. Nažalost, Barbikan zbog krize nije u mogućnosti da drži izložbu dugo, pa su Londonci primorani da je uhvate do kraja ovog mjeseca uz obaveznu socijalnu distancu. Posebno zanimljiv dio izložbe je specifičan odgovor na aktuelnu globalnu politiku koju evidentno karakterišu ,,muški“ svjetski lideri odnosno imidž ,,jakih“ muškaraca. Ipak, ako je ovogodišnja kriza nešto potvrdila to je da žene mnogo bolje vode političke segmente, a onaj krizni… Leila MURSELJEVIĆ

Isječak iz video rada Hilari Lojda o idealnom muškarcu

barbican.org.uk

Višestruka muškost iza objektiva

Djelo Karlin Vajnberger

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić

Objektiv, Četvrtak 13.08.2020.

Articles inside

THE TWELVE Ocjena: 4,4