Objektiv, Četvrtak 14.maj, broj 219 by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 14. maj 2020. • broj 219.

a z a c i č j Ba e n t k e r o k i k č i t i l o p ili :

zbog čega je Rajan Marfi protraćio odličnu ideju o reviziji filmske istorije u korist „nepoželjnih“ manjina u Netfliksovoj mini-seriji „Hollywood“ Str. 8, 9. i 10.

Ä&#x152;etvrtak, 14. maj 2020.

Četvrtak, 14. maj 2020.

A cappella

Koji ti ono bijaše? M

islim da nigdje na svijetu, kao ovdje na Balkanu, posebno u Crnoj Gori, prezime ne igra takvu ulogu – da ne kažem, dominantno profiliše stav većine o vama. Nije to od juče, naravno, ali frapantno je koliko su ljudi puni predrasuda na temu – ko si, od kojija si, ko ti je otac ili đed. Nijesam jednom čuo rečenicu poput „Znam mu ja oca (ili đeda), dobri je to čoek bio“ ili suprotno, što je još češće - „Otac mu je bio g..no od čoeka, sigurno nije ni on bolji“. Užasno.

*** Naravno, to je samo još jedna u nizu zabluda koje se na ovim prostorima njeguju s koljena na koljeno. I ne samo to, nego je to postalo uvriježeno mišljenje koje se nametnulo kao standard u komunikaciji, vjerovali ili ne, čak i kod visokoobrazovnih ljudi. Da ne povjeruješ. Ako se prezivaš nekako, bolji si ili gori nego ako se prezivaš nekako drugačije. Istorijske činjenice ne postoje, osim predanja, opet s koljena na koljeno. A niko kao Balkanci ga ne umije dosolit’, ili zabiberit’, kako kome volja. Na ovim prostorima se i dalje ne prolazi ispod otvorenih merdevina, crna mačka automatski implicira stajanje sa strane na četiri žmigavca ne bi li neko prošao prije i preuzeo maler, da ne pominjemo razne bapske priče i legende… i sve tako. Koliko je sve to besmisleno, podsjetio me vic koji sam nedavno čuo, upravo ne temu prezimena, ali na jedan malo ljepši način u odnosu na ove naše domaće kontekste i pominjanje rođenjem stečenog žiga. Naime, vozio se čovjek taksijem u Njujorku i onako, preko leđa taksiste, pogledao je na instrument tablu i spazio pločicu na kojoj je pisalo – Stravinski. Upitao je vozača – „Da li se vi prezivate Stravinski, kao onaj slavni umjetnik, pijanista, kompozitor i dirigent?“ Taksista mu odgovori na sljedeći način: „Ne, ne… Zar postoji kompozitor sa tim prezimenom? Stravinski je prezime vlasnika koji drži ovu taksi kompaniju. Nažalost, ja samo radim za njega, i moje prezime nema dodirnih tačaka ni sa muzikom, ni sa bilo kakvom umjetnošću… ja se prezivam Pučini“.

*** Na jednom malom i vrlo slikovitom primjeru, pokazan je sav besmisao značenja prezi-

U Crnoj Gori se o svemu tome posebno vodilo računa. Tačnije, s posebnom pažnjom se kult prezimena i važnosti prezimena održava i njeguje. Iz ovih ili onih razloga. Danas, iako se čini da je to manjeg intenziteta nego ikada, ne treba da budemo u zabludi da se, negdje podsvjesno u glavama ljudi, i dalje posvećuje velika pažnja tim zabludama.

*** Piše: Vladimir MARAŠ

Ugrabite i naučite djecu da ljude vole i da ih ne pitaju za ime i prezime. Kad to nestane, sve će biti lakše za popraviti

mena, ubojit efekat nedostatka osnovnog obrazovanja, ali i potvrđena priča o potpunoj zabludi koju na istu temu njegujemo mi ovdje u Crnoj Gori. To ko je ko, odakle, kad je i gdje došao, koja mu je vjera i je li je ko mijenjao u međuvremenu? Pa ljudi moji, zar nije došlo vrijeme da to zaista ne bude ni približno važno, štoviše, lično to odavno smatram neumjesnom temom za razgovor, u bilo kom društvu. Zarad i u ime prezimena ili plemena, tokom istorije dešavale su se ne tako lijepe stvari, koje su počinili ili podržavali vlasnici određenih prezimena. Isto tako i obratno. Pa vjerujem da su prezimena poput Gering, Musolini, Staljin, Lenjin, Nikson, Buš ili Tramp, bili ili ne bili u direktnom rodu sa mnogo poznatijim starijim prezimenjacima, sigurno iskusili blagodeti „čuvenja“ svojih prethodnika. Jednostavno, koliko su zabluda ove naše balkanske priče, isto toliko su bile i ove.

Ovih dana svjedočimo i još jednom fenomenu, tako nepovezivom sa Crnom Gorom u kojoj sam vaspitavan i u kojoj sam rastao, malo više od 40 posljednjih godina. Mladog momka, oca, supruga i kako smo vidjeli u posljednjih par mjeseci vrsnog stručnjaka u timu sličnih, počeli su da prozivaju na nacionalnoj osnovi. „Neće nama Senad Begić određivati…“. Za one koji ne znaju, a sumnjam da ima takvih, govorimo o pristojnom, vaspitanom čovjeku, koji je načinom komuniciranja u ovim kovid-19 vremenima stekao povjerenje svih, ili skoro svih ljudi u Crnoj Gori. Sve se to, po starom crnogorskom običaju, lagano prebacilo na teren na kojem to nikako ne bi smjelo biti - teren politike i nacionalne netrpeljivosti, što kako rekoh, nikada nije bilo svojstveno Crnoj Gori. Dok mogu, boriću se da to ne bude tako. I boriću se da stručnjaci sa znanjem, obrazovanjem i iskustvom, zvali se oni Vladimir, Miroslav, Arslan, Senad, Marko, Džon, Mahatma ili Hrvoje, budu ravnopravni građani ove zemlje. Nemojte mi tu politiku, to bi trebalo da je umrlo devedesetih. Ali vidiš, nije, majku mu. Pa da polako ali sigurno, za buduća pokoljenja ostavimo što manje balasta od kojih bi svako normalan trebalo da ima, ako ništa drugo, a ono makar osjećaj nelagode ili sramote pred samim sobom. I što je još važnije, pošto je naš boravak na planeti Zemlji oročen na način da nikada ne znamo do kada i kako, da ne prenesemo na djecu mržnju. Pogotovo ne mržnju prema nekom ko se drugačije zove ili preziva. Ugrabite i naučite djecu da ljude vole i da ih ne pitaju za ime i prezime. Kad to nestane, sve će biti lakše za popraviti. A dok se to ne dogodi, biće nam tačno onako kako nam je sad – nikako.

Četvrtak, 14. maj 2020.

U fokusu edan pogled Mela Gibsona u filmu ,,Patriota“ je dovoljan da znamo: država je mnogo više od zatvorene tamne konture koja granicama na mapi oslikava jednu samobitnost. Istrajnost Henrija Fonde u istorijskoj drami ,,Drums Along The Mohawk“ će vas naučiti - da država jeste, ali ipak nije samo svijest o dijeljenju kulturnog i istorijskog identiteta. Da je više i od svjedočanstva o zajedničkom interesu, porijeklu, o dijeljenju sudbine na jednom prostoru... Ona je, možda najprije, mjera slobode i vrijednosna referenca njenih ljudi. Taj simbolički okvir iskovan od spremnosti generacija da na jednom prostoru sebe ugrade u jedan zajednički san, jeste ono čije se konture naziru već u momentu sticanja nezavisnosti. Stečena državnost ne znači ništa - onda kada je puki odraz potrebe da se uokviri ono što je „naše“, a razgraniči „njihovo“. I samo kada je brižni čuvar autentičnih i plemenitih vrijednosti, kada znači otvorenost, spremnost na preispitivanje, mimo idealizacija - onda ima garanciju trajanja. Pogotovo u modernom vremenu. Veliki filmovi sa temom borbe za nezavisnost su tako svjedočili: kako ne jedna, već obje strane u konfliktu mogu dobiti lekcije mnogo vrednije od razgraničenja. I kroz sva ta rušenja kolonijalnih stega, dekonstrukcije zločina pravdanih velikim ciljevima - nas učili nešto važno. Kakva je to raskošna sloboda, sa koje najljepše rascvjeta raskoš jednog autentičnog identiteta. Ona, koja vjekovima silno i radosno odjekuje, da je bila i da jeste sa pokrićem...

Francusko iskupljenje

Dokaz da film može zaista ispraviti istorijsku nepravdu. ,,Days of Glory“ (,,Indigenes“, 2006) je 2006. djelo reditelja Rahida Buhareba postavljeno u fokus javnog života u Francuskoj. Priča o Sedmoj alžirskoj regimenti, jedinici francuske armije koja se borila u Drugom

Sloboda sa pokr Velika djela ,,sedme umjetnosti“ sa temom samostalnosti zemalja u fokusu, svjedočila su kako ne jedna, već obje strane u konfliktu, mogu dobiti lekcije mnogo vrednije od razgraničenja

svjetskom ratu - a činili su je alžirski muslimani (pežorativni ,,Indigenes“) i tamnoputi Francuzi iz kolonija (još pogrdnije ,,Pieds Noirs“). Jedinica je slavu zaslužila u borbama za oslobođenje Francuske od nacista - a slavu nije dočekala. Njeni vojnici diskriminisani su, šikanirani i vrijeđani u zemlji koju su oslobađali. Film jasno istražuje korijene bijesa prema francuskim vlastima u zemljama saharske Afrike, što je rezultiralo borbom za nezavisnost u godinama koje su uslijedile. A francuska vlada je, nakon premijere i izuzetne popularnosti filma - organizovala događaj i usvojila zvaničan dokument kojim se priznaju ratne zasluge i izvinjava zbog nepravde prema slavnim Alžircima.

Biblijske paralele

Rijetko uspio filmski pokušaj da umjetnost dobije kvalitetno djelo bazirano na rađanju izraelske države. ,,Exodus“ (1960) Ota Pemingera vuče, naravno, mnogo starozavjetnih paralela o stradanju jevrejskog naroda ali to čini sa mnogo dekonstrukcije, dvosmislenosti, čak egzistencijalnog cinizma. Izbjeglički brod ,,Exodus“ nosi one koji su iz rata ponijeli samo gole živote, otvorene rane i stravične traume. U kibucu u blizini Haife balansiraju između sna o ,,obećanoj zemlji“,

užasa prošlosti, očekivanja militantnih zemljaka i svijesti o ugroženosti arapskih komšija...

Savršen Gandi

Portret borbe za nezavisnost u liku jednog čovjeka. Naravno da je to ,,Gandhi“ (1982) - djelo Ričarda Atenboroua, koje oca moderne indijske nacije prati od dana kada je bio mlad advokat u Južnoj Africi, do duhovnog vođe u borbi za oslobođenje. Decenije su bile potrebne da se produkcija filma završi; a ova vibrantna, grozničava slika jednog vremena i cijelog nacionalnog pokreta Indijaca ima tu jednu, jasno istaknutu tačku jasnoće i spokoja. Naravno, Gandija. Priznato kao znakovito važno filmsko djelo jedne epoze - sa osam osvojenih Oskara.

Krunski dragulj

Priča o tome kako se povlačenje novih granica prelama preko života ljudi različitih stavova, osjećanja i pripadnosti. ,,The Jewel in The Crown“ (1984) Kristofera Morahena je mini-serija koja u 14 izuzetno režiranih djelova prati grupu Britanaca i Indijaca - od završnice Drugog svjetskog rata do nezavisnosti Indije. Vizuelna gozba, kompleksni likovi, istorijska autentičnost - je sjajan uvid u stanje psihe i koletivne svijesti u Indiji u prelomnom periodu.

britannica.com

Zora Izraela

Ben Kingsli savršen u ulozi Mahatme Gandija

primevideo.com

Najbolji filmovi o borbi za nezavisnost država

,,Invictus“ Klinta Istvuda kao misija Nelsona Mandela za pomirenje Južne Afrike

cionarnog rata - američkog rata za nezavisnost. Komad velikana drame Džordža Bernarda Šoa ,,The Devil’s Disciple“ je 1959. ekranizovao Gaj Hamilton - a kao junake u kovitlacu rata imao je, ni manje ni više nego: Kirka Daglasa, Barta Lankastera i Lorensa Olivijea! Šoov slavni tekst smjelo, originalno, a za publiku vrlo okrutno provlači ratne linije, identitetska raskršća i ideološke rovove pod svodove jednog porodičnog doma u Novoj Engleskoj. U toj mjeri, da vam veliki interesi Engleza i Amerikanaca u ratu naravno neće biti bitni; spram zebnje da se taj krov pod težinom svijeta ne uruši. Glumački velikani su na visini zadatka, za razliku od reditelja Hamiltona... Što je ključni razlog, da nepravedno potcijenjen film nije doživio veliku popularnost nakon premijere.

Sudar dva vremena

Jednostavna filmska priča Francuza Elija Kurakija ,,O Jerusalem“ (2006) svjedočanstvo je o prijateljstvu Jevreja i Palestinca, u posljednjim danima pred rađanje države Izrael. Dok dvije strane budu čerečile i razapinjale sveti grad o svoje interese - zapitaćete se, da li je bilo koja zemlja vrijedna žrtvovanja bliskosti dvoje ljudi. I sigurno potražiti istoimenu knjigu, bestseler Lerija Kolinsa i Dominik Lapijer iz 1972. godine.

Sjajna slika propasti evropskog kolonijalizma i uspona američkog intervencionizma prije više od pola vijeka - izuzetna je filmska priča ljubavnog trougla ,,The Quiet American“ (Filip Nojs, 2002). Sajgon i Vijetnam su poprište susreta vitalnog američkog realiste Pajla i britanskog romantičara Faulera, čije je iluzije vrijeme već pregazilo. Između njih je tiha i mistična Vijetnamka - jedna silna delikatnost i senzualnost, koja će naravno dovesti do tragedije.

Dom za velikane

Sumrak demokratije

Rijedak primjer elitne britansko-američke koprodukcije, za jednu fer i sasvim ljudsku priču sa poprišta Revolu-

Sasvim romantičarska - i romantizovana filmska priča je djelo Pitera Vira „The Year of Living Dangerously“

5 imdb.com

Četvrtak, 14. maj 2020.

i naroda

rićem (1982). Naravno da će se jedan par, australijskog foto-reportera Gaja Hamiltona i partnerke Bili Kvon, naći na vjetrometini interesa dvije suprotstavljene strane, u indonežanskoj borbi za nezavisnost 60-ih. Ispod površine ljubavne priče je rijetko ubjedljiv portret siromaštva, beznađa, nasilja - i potpunog promašaja demokratskih instrumenata u pokušaju da riješe bilo šta u jednom ključalom loncu istorije.

Pravda za obje strane

,,La Batttalgia di Algieri“ (1966) Đilja Pontekorva je ostao upamćen kao veliki film - jer je jedan od najranijih pokušaja da se na filmski ubjedljiv i uvjerljiv način svjedoči priča obje strane u jednom velikom konfliktu. Slika zločina koji su pravdani klimavim idealima i ciljevima aktera sukoba, alžirskih i francuskih interesa, bila je vrlo ubjedljiva i hrabra - svega nekoliko godina nakon pomenutih događaja... Ali i bila vrlo dragocjena, da se u dvostranom ogledalu realnosti, naprave koraci pomirenja sa obje strane.

Princezina sjećanja

Konačno jedna ženska priča! ,,Autobiography of a Princess“ (1972) Džejmsa Ajvorija je priča o snovima o prošlosti jedne žene koja se životu i istorijskoj stihiji prosto prepustila. A život, ironično, stao upravo u momentu sticanja nezavisnosti. Indijska princeza (sjajna Madhur Džofri) svoj život razvija poput filmskih traka, uz serviran čaj i melanholiju jednog malog samotnjačkog stana u Londonu. Arhivski snimci kolonijalnog vremena iz egzotične indijske države Đaipur su vrhunski uklopljeni u film i posebna poslastica.

Mandela i ragbisti

Rađanje Južne Afrike - ne kakva je danas, već onakve kakva može jednog dana biti. I kakvu je Nelson Mandela zamislio, u momentu kada je posjetio kapitena nacionalnog ragbi tima, bijelca - i zamolio ga da zajedno ,,preskoče“ sve međe aparthejda. U dominantno romantizovanoj, ideološki sumnjivoj, ali vizuelno i narativno vrlo interesantnoj priči Klinta Istvuda ,,Invictus“ (2009).

U Fordovoj dolini

Konačno, najbolji film o američkom ra-

Kultni ,,La Battaglia di Algieri“ Đilja Pontekorva

tu za nezavisnost - naravno nije Gibsonov ,,Patriota“; pa ni ,,Revolution“ (1985) u kojem Al Paćino, običan traper iz provincije, odlazi rat onda kad oružje zagrmi previše blizu njegovog praga. Nije to ni „1776“ (Piter H. Hant 1972), iako vrlo karakterno i interesantno oslikava tri bitna aktera američke revolucije: Bendžamina Frenklina, Tomasa

Džefersona i Džona Adamsa. Ključan je ipak film ,,Drums Along the Mohawk“ (1936) velikana Džona Forda. Jer je epitom svega onoga što znači biti Amerikanac: istrajan branilac praga porodičnog doma, spreman da gradi i brani onu državu koja će mu garantovati ličnu slobodu. Veliki Henri Fonda i Klodet Kolber su par čiji se san o poro-

dici našao na samoj liniji fronta, na njujorškom ratištu. Tu, u dolini rijeke Mohavk naseljenu uglavnom njemačkim imigrantima, oni su spremni da sa malom milicijom domove brane od britanskih vojnika, Torijevaca, Indijanaca... I tako cijela Amerika staje u odbranu jedne plodne doline, koja samo želi da je svi ostave na miru. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 14. maj 2020.

Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Nakon „pada“ Harvija Vajnstina i enormnog jačanja #MeToo pokreta, bilo je samo pitanje dana kada će početi da se nižu filmovi o seksualnim predatorima. No, iako je riječ o sočnoj temi, moralo je da prođe više od tri godine da bismo dobili realan i bitan pogled na sistematsko ugnjetavanje koje seže mnogo dalje od filmske industrije. Na teritoriji na kojoj su debelo podbacili ulickani a isprazni projekti kao što su Šoutajmova miniserija „The Loudest Voice“ sa Raselom Krouom i film „Bombshell“ (Džej Rouč, 2019) sa Šarliz Teron, Margo Robi i Nikol Kidman o Foksovom mogulu Robertu Ejlsu – nije pala jedna relativno nepoznata režiserka iz Australije. Drama „The Assistant“ u režiji i po scenariju Kiti Grin, kojoj je ovo igrani debi nakon dva dugometražna i jednog kratkog dokumentarca, najvažniji je do sada snimljeni film o Harviju Vajnstinu. A zamislite... U njemu se Vajnstin uopšte ne pominje.

Nepoznate mrlje

„The Assistant“ prati jedan dan na novom poslu tek svršene studentkinje Džuli (izvanredna Džulija Garner u totalno drugačijoj i ništa manje uvjerljivoj ulozi od neustrašive Rut u „Ozarku“). Nažalost, pozicija asistentkinje moćnog filmskog mogula u kancelariji u velelepnom njujorškom oblakoderu nema veze sa onim što je zamišljala... Džulin radni dan nalik je većini radnih dana pripravnika na svim meridijanima. Kuvaju se kafe, dodaju papiri u kopir-mašine, prazne se korpe za otpatke, preusmjeravaju pozivi, naručuju ručkovi... Ali, Džuli obavlja i druge, ne tako

REŽIJA I SCENARIO: Kiti Grin ULOGE: Džulija Garner, Metju Mekfejden, Mekenzi Li, Kristin Froset TRAJANJE: 87 min

Atipičan pogled na #MeToo Debitantkinja Kiti Grin režirala je i napisala najvažniji do sada snimljeni film o Harviju Vajnstinu. A zamislite... Nije ga ni pomenula Garner briljira u totalno drugačijoj ulozi od neustrašive Rut iz „Ozarka“

obične zadatke, iako ih njene kolege tretiraju kao normalne. Na primjer, laže šefovu uplakanu, bijesnu suprugu o tome gdje joj je suprug. Vraća izgubljenu minđušu glumici koja je bila kod njega na „poslovnom intervjuu“... I čisti bijele mrlje „nepoznatog“ porijekla sa kauča u tom istom ofisu u kojem je „razgovor“ vođen.

Sveprisutni mogul

Za skoro sat i po, koliko kamera voajeristički prati Džuli, nijednom nećemo vidjeti njenog šefa. Čućemo ga samo kako joj prijeti preko telefona. Ili iza zatvorenih vrata, kako se smijulji sa zgodnim, mladim glumicama. Odluka Kiti Grin da nijednom ne prikaže predatorskog mogula, kao i da „smara“ gledaoce stalnim ponavljanjima Džulinih kancelarijskih obaveza – nije stvar neumijeća, niti straha od tužbe predatora poput Vajnstina. Naprotiv. To je vrlo svjesna odluka, potkovana intervjuima prije snimanja sa asistentkinjama sličnim Džuli. Sklanjajući moćnog mogula sa strane, pretvarajući ga u nešto nalik bogolikoj figuri o kojoj svi pričaju šapatom, Grin ga je učinila opa-

sno sveprisutim. Duh osobe koja i jeste i nije Vajnstin – lebdi nad cijelim filmom i čini ga vrlo tjeskobnim iskustvom. Pritom, Džulina kancelarija, saradnici, zadaci... Sasvim su obični, neugledni, univerzalni do te mjere da se mogu povezati sa bilo čijim poslovnim okruženjem. Birajući baš takvu scenografiju, Grin je razbila mitove o blještavoj, uzbudljivoj filmskoj industriji. I uspjela je nešto izuzetno: da prebaci loptu na teren gledalaca. Da ih navede da osjete, ako ne i da se poistovjete sa Džuli... I svima što nečinjenjem i ćutnjom (o bilo čemu, a kamoli o seksualnim prestupima) održavaju sisteme u kojima cvjeta banalno zlo.

Istinit kraj

„The Assistant“ je prvi važan film #MeToo ere (kad izuzmemo briljantnu HBO dramu „Tale“ (Dženifer Foks, 2018) sa Lorom Dern koja je mnogo više od odgovora na ovaj pokret) zato što ga ne zanimaju samo seksualni predator i/li žrtva, već sistem na kojem počiva zlostavljanje. Upravo zbog toga što „The Assistant“ ukazuje na kvarnost sistema

i našu ulogu u njemu i jeste toliko težak i depresivan momenat kada Džuli potraži pomoć od nadzornika Vilkoka (perfektni Metju Mekfejden), a dobije ćušku i ono bezobzirno: „Nemaš ti što da brineš, nijesi njegov tip.“ Istina je rečena, hrabrost je pokazana, ali nema srećnog kraja. Opet, taj kraj je istinit i blizak. I bliži je životu nego one konfete, zvonca i praporci zvane „Bombshell“... Ovo je jedan od rijetkih, ako ne i jedini film snimljen nakon eksplozije #MeToo pokreta koji pruža makar djelimičan odgovor na pitanje zbog čega se toliko dugo ćutalo o seksualnim predatorima u Holivudu. Kiti Grin mogla je da snimi pristupačniji, laganiji film – onaj zbog kojeg ne biste morali da guglate ime injekcija za erektilnu disfunkciju koji Džuli trpa u šefov ormarić da biste shvatili što znače ti iskorišćeni špricevi razbacani po njegovoj kancelariji. Ali, Grin je željela da vam bude „teška“. Jer, prema njenom jevanđelju, režiseri nemaju obavezu da nagrađuju gledaoce za strpljenje... Posebno ne ako su, svjesno ili nesvjesno, saučesnici u zločinu.

Ocjena: 8/10

imdb.com

„The Assistant“ je prvi bitan film o sistemu koji održava seksualne predatore

ZERKALO

Četvrtak, 14. maj 2020.

serije

Projekat pronalazi ritam i prepoznatljivu igru tek u finalu treće sezone

Westworld

Revolucija od uspomena A

ko smo bilo što naučili od Betmena u posljednjoj deceniji, to je da su braća Džonatan i Kristofer Nolan sumnjičavi prema revolucijama. Zato je u ,,The Dark Knight Rises“ (2012), heroj Brus Vejn, milijarder čiji je jedini cilj mirnodopski ,,status quo“; a negativac Bejn, tip iz najdublje jazbine ljestvice, spreman da pokuca na vrata Volstrita i okrene svijet naglavačke. Nije ta navika jednog filmskog autora, da bude odveć grub i skeptičan prema svojim revolucionarima, ili da ih karikirano trpa u sluge i oružja haosa - najveći stvaralački grijeh Džonatana Nolana. Već odluka, da onu gustu, ukusnu i žestoko začinjenu čorbu serije ,,Westworld“ razvodni u trećoj. Nolan, uz Lizu Džoj kreator svijetu omiljenog distopijskog vesterna, je još uoči sezone najavljivao, zamislite, jednostavniju radnju. I već tada naslutio nešto pogubno - da svoju publiku potcijeni. Da je liši intrige, moralne dileme. I svih onih pitanja koji su, kao iz Pandorine kutije, navirala iz Zapadnog svijeta; jednog igrališta u svijetu u kojem su ljudi predatori, lovci, a njihova djeca, androidi - samo lovina.

Izgubljeni u snu

Zato nije teško shvatiti, zbog čega je ,,Westworld“ ovog proljeća pao

Cijela sezona stala je u ranjivost jedne Dolores; androida koji, kao Ruther Hauer u ,,Blade Runner“, dokazuje da je ključ humanizacije u beskrajnoj vjeri u slobodu izbora strmoglavo sa vrha liste serija kojima bi, uvijek i bez razmišljanja, ponedjeljkom grozničavo počinjali televizijsku sedmicu. Zbog čega je u skoro cijeloj sezoni Bernard (Džefri Rajt), tako važan i dragocjen lik u uvodne dvije sezone, nepotreban i zapleten k’o pile u kučine. Zašto Mejv ( briljantna i nedovoljno iskorišćena Tendi Njuton) ni sa samurajskim mačem u rukama ne djeluje kao pravedna, bijesna osvetnica - već samo kao lutka, tumaralo i marioneta na dugme kontrolisana. Zašto Eron Pol, tako interesantan izbor za ulogu Kejleba (znamo ga odlično kao Džesija u ,,Breaking Bad“) tokom skoro cijele sezone djeluje poput tipa izgubljenog u tuđem snu... I

zašto milijarder krajnje sumnjivog plana i ideologije Serak ni izbliza ne ispunjava potencijal savršenog negativca, još kad ga tumači slavni Francuz Vensan Kasel. Selidba serije iz parka Zapadnog svijeta u distopijsku blisku budućnost bila je hrabra odluka - a rezultat u najmanju ruku polovičan. To je svijet bez autentičnosti; miks dalekih totala koji slute na ,,Blade Runner“ estetiku, ,,naseljen“ vozilima i tehno-gedžetima iz uma i sa proizvoljne trake Ilona Maska. Ukratko - bez autentičnosti... U takvoj anemičnoj situaciji, nakon sedam epizoda od koji su makar pet lagana vožnja na ler i po inerciji, to jednostavno suprostavljanje revolucionara sa ,,čuvarima reda i poretka, kakav god bio“ nije donijelo dovoljno dinamike. Sa manjkom akcije, koliko i sočnih ideja.

Bitnije od ožiljaka

Tako je finalna epizoda u 90 minuta donijela, srećom, makar juriš jedne prilično uspavane armije junaka - a ,,Westworld“ je, od skepse već razočaranih fanova, krenula spasavati ,,prva među revolucionarkama“ Dolores. Nešto važno: Nolan je, u finalu koje je vrtoglavim tempom, rafalom cijelog arsenala suprotstavljenih opasnih rečenica (gdje ste, kog đa-

vola, bile do sad!) pokazao da je idejno daleko odmakao od svog ,,Mračnog viteza“. I da onog Bejna, pa i Džokera, i svakog od onih koji su spremni da se bore za promjene po cijenu velikih žrtava - sada mnogo bolje razumije. Tako je cijela treća sezona stala u ruke jedne Dolores (Evan Rejčel Vud kao potpuno ostvarena diva modernog glumišta). U ranivost jednog androida koje, kao Ruther Hauer u ,,Blade Runner“, dokazuje da je ključ humanizacije u beskrajnoj vjeri u slobodu izbora. Tokom serije su je šibali i žigosali baš kao i bilo kog revolucionara u vijeku za nama; upirali prstom kao u instrument haosa, i govorili da je samo mašina koja traži i pravi sebi slične. U njenoj finalnoj odbrani, borbi za dragocjena sjećanja i revoluciji građenoj na rascvjetalim lijepim uspomenama a ne na dubokim ožiljcima - stala je duša serije ,,Westworld“. A projekat zaslužio četvrtu sezonu. Pa i nakon još jednog finalnog momenta sa ukusom ,,već viđenog“ - u kojem Mejv i Kejleba kao da zatičemo u finalnom kadru filma ,,Fight Club“ Dejvida Finčera. Zato se, do nove sezone, valja nadati da će ona Dolores šaputati neke nove opasne snove, Lizi Džoj i Džonatanu NolaS. STAMENIĆ nu.

Ocjena: 2,9/5

Četvrtak, 14. maj 2020.

Hollywood

serije

odine 1989. kada je stigao u Los Anđeles, sva glavna pravila na kojima je već decenijama počivala fabrika snova zvana Holivud – bila su protiv Rajana Marfija. No, ipak, iako je imao samo 24 godine i 55 dolara u džepu, gej klinac iz Indijane odlučio je da pusti korijenje baš tu... Na posljednjem mjestu na kojem bi mogao da procvjeta jedan gej klinac iz Indijane. Ostalo je istorija. Marfi ne samo što je uspio da postane jedan od najvažnijih TV autora, već je umjetničkim angažmanom dao i veliki doprinos da se ostvari njegov davno sanjani san... Da jednog dana, i na velikom platnu i na malim ekranima, redovno gleda gej i druge „autsajdere“ poput sebe. Baš ta Marfijeva intimna priča i TV pedigre glavni su razlozi zbog kojih se od njegove nove mini-serije „Hollywood“ i pogleda na zlatno doba Tinseltauna očekivalo čudo od 24 karata. Ali, zbog njih njegova druga saradnja sa Netfliksom i djeluje neoprostivo loše. Toliko promašeno, toliko poprostačeno, toliko šuplje i banalno – da „Hollywood“ prijeti da ostane upamćen kao najveća Hirošima ove televizijske godine.

Marfijevi junaci i junakinje ne djeluju kao osobe od krvi i mesa

Bajčica za poli

Zanemareno sada

umjetničke revizije istorijskih događaja čiji tvorci uspiju da pokažu kako su uticale na sadašnjost i vrijeme u kojem živimo. Dobar i relativno svjež primjer dao je Dejvid Sajmon mini-serijom „The Plot Against America“. U još jednoj sjajnoj saradnji sa HBO, autor kultne „The Wire“ i nepravedno potcijenjene „Deuce“ uspio je da potcrta da smo uvijek u opasnosti od fašizma i

indiewire.com

Sedmodjelna mini-serija Rajana Marfija i Ijana Brenana vodi u srce poslijeratnog Holivuda sa zadatkom da revidira istoriju i pokaže koliko je Holivud mogao da bude drugačiji da je već krajem četrdesetih godina prošlog vijeka prigrlio „nepoželjne“ manjine – od pripadnika LGBTIQ zajednice, preko žena i obojenih, do onih koji su sve od navedenog. Alternativne istorije su zeznuta teritorija kojom sigurno hodaju samo vrlo temeljni autori. Oni koji su debelo svjesni da za takve priče nije važan samo ubjedljiv prikaz drugačije verzije prošlosti, nego i budućnosti. Preciznije, najvrednije su

Odlična ideja o reviziji

raznih drugih „izama“. Malo je reći da se Rajan Marfi spotiče i pada direkt na nos dok juri stazama alternativne istorije po kojima Sajmon poskakuje neopterećeno i lako, poput Crvenkape. Za razliku od mini-serije „The Plot Against America“, Netfliksov „Hollywood“ nema dodirne tačke sa našim vremenom, niti je njegova nostalgija i potreba za „bajkolikim krajem“ temeljna kao u Tarantinovom manjkavom, ali plemenitom filmu „Once Upon a Time in... Hollywood“ (2019) . U dobroj namjeri da pruži pripadnicima manjina bajkolik, srećan kraj (serija samo zbog toga zaslužuje prelaznu ocjenu) – Marfi je protraćio izuzetnu temu od koje bi autori poput Sajmona i Tarantina napravili ekstravagancu za pamćenje.

Neistraženi likovi Žigolo ekipa sa benzinske pumpe inspirisana je sočnim memoarima Skotija Bauersa

Prvi i osnovni problem Marfijevog Holivuda, zbog kojeg je teško probiti se čak i kroz prvu od sedam epizoda koje traju između 45 i 60 minuta -

U dobroj namjeri da pruži bajkolik, srećan kraj pripadnicima „nepoželjnih“ manjina, Marfi je kiksao sa sočnom temom od koje bi autori poput Dejvida Sajmona napravili ekstravagancu za pamćenje jesu loše odabrani glumci. Kasting je ovdje mnogo više kaštig: od starta se osjećate kažnjeno i zaglavljeno sa akterima koji ne liče na osobe od krvi i mesa. Pritom, u namjeri da akcentuje velike snove protagonista i napravi kvazispoj svjetova iz odličnih autorskih serija „Feud“ i „Pose“, Marfi pljačka sopstvene likove za uvjerljivost i bilo kakvu vezu sa realnošću - a što je

Četvrtak, 14. maj 2020.

netflix.com

i filmske istorije protraćena u mini-seriji Rajana Marfija

itički korektne najjače, mnogi od njih inspirisani su stvarnim ličnostima. Nažalost, skoro nijedan nije dubinski istražen, iako je karakterizacija mogla da pođe u milion pravaca. Njihove priče, boli i snovi servirani su zdravo za gotovo: kao raskoš i šarenilo koji ne moraju da se objašnjavaju i preispituju, nego samo treba da budu prigrljeni. Teško je odlučiti kome od ovih junaka, koji nijesu ni tri posto inspirativni koliko Marfi misli da jesu, manje vjerujete i za koga manje marite – a trebalo bi. Jer, ljudi poput njih prošli su emocinalnu torturu iza kulisa sedme umjetnosti... Da li vas je najmanje briga za Džeka Kastela (Dejvid Korensvet), „dečka sa sela“ sa krupnim sanjalačkim očima i još većom željom da postane slavni glumac i ubere holivudski san? Za Arčija (Džeremi Poup), mladog gej Afroamerikanca koji mašta o tome da prestane da bude žigolo i postane priznati holivudski scenarista? Za Kamil Vošington (Laura Harier), giga-mega-ultratalentovanu glumicu koju zanemaruju i zasi-

paju poniženjima zbog crne kože? Možda ipak za Kler Vud (Samara Viving, bratanična čuvenog Huga) koja jeste bijela i samim tim poželjna, ali etiketa „kćerka vlasnika velikog studija“ smeta joj da napravi prve korake u glumačkom svijetu? Za Rejmonda Ejnzlija (Daren Kris, ovdje poklopljen, a blistav u psiho-ulozi u Marfijevom prethodnom projektu „American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace“), režiser koji je pola Filipinac? Ili, konačno, za Anu Mej Vong (Mišel Krusiek), zvanično prvu kineskoameričku zvijezdu u Holivudu, koja se na kraju utopila u alkoholu, nesigurnostima i stereotipnim rolama Azijatkinja, ne uspijevši da obnovi slavu iz tridesetih?

Cenzorski kodeks Ironično, najsočniji među fiktivnim likovima jeste šef studija Ejs Amberg i to zbog energične glume Roba Rajnera koji uprkos ekspresnoj minutaži uspijeva da udahne život totalno sporednom tipu. Isto važi i za

lik neostvarenog glumca, vlasnika gas-pumpe i makroa „zlatnog srca“ Ernija Vesta kojeg od odlaska u karikaturu spašava glumačka igra Dilana Mekdermota. Što se istorijskih ličnosti tiče, osim Vong, tu su i ništa ubjedljivije prikazan Roj Ficdžerald (Džejk Piking) koji će kasnije osvojiti svijet pod umjetničkim imenom Rok Hadson – i ostati upisan kao jedna od prvih slavnih žrtava AIDS-a; zatim zloglasni menadžer Henri Vilson (odlični Džim Parson, Šeldon Kuper iz serije „The Big Bang Theory“, ali nažalost sveden na predvidljivog negativca koji „uči lekciju“); diva Vivijen Li (Kejti Mekginis), legendarni Kol Porter (Daren Ričardson), režiserski maestro Džordž Kjukor (Danijel London), prva dama Elenor Ruzvelt (Harijet Haris) i Heti Mekdanijel (Kvin Latifa), pionirska tamnoputa glumica koja je nagrađena Oskarom za sporednu rolu u klasiku „Gone With the Wind“ (Viktor Fleming, 1939)... Marfi je iskoristio šuškanja u vezi

Bahanalije iza zatvorenih vrata Od Marfijevog nja-nja-lenda posebno ne očekujte seriju koja će vas inspirisati da istražite manje poznatu stranu istorije Tinseltauna. „Hollywood“ nema tu moć da vas natjera da uronite u skriveni svijet filmskih zvijezda kao što vas na to, na primjer, tjera serija „Mrs. America“ kad je u pitanju istorija feminizma. Čak i ako vas „Hollywood“ zainteresuje da nešto istražite, na kraju ćete se iznervirati – jer i to što je uzeto kao polazna činjenica, kao u slučaju Roka Hadsona, uprošćeno je i ušećereno do tog nivoa, da ćete se zaprepastiti. Marfi je ovog puta debelo promašio previše se oslanjajući na golotinju i bahanalije iza zatvorenih vrata koji služe glavnim likovima kao kompenzacija slobode uskraćene u javnosti. Za razliku od serije „Pose“, u kojoj je to paunovsko širenje perja izuzetno bitno za karakterizaciju likova i jedne totalno nepoznate subkulture, ovdje je njihova služba promašena. Ili jednostavno previše bode oči zato što ne služi ničemu osim da sakrije loše razvijene likove.

sa njihovim privatnim i javnim životima (Kjukorove „privatne“ nedjeljne žurke, Hadsonov tajni gej život, Vilsonovu reputaciju „Harvi Vajnstin svoga doba“ i seksualno iskorišćavanje mladih glumaca), kao i sočne memoare Skotija Bauersa (Ernijev lik zasnovan je na njemu), vlasnika benzinske pumpe koja je služila kao kaver za pružanje seksusluga slavnim ličnostima toga doba – kako bi pokazao što je moglo da se dogodi da su bili prihvaćeni onakvi kakvi jesu. Sudeći prema Marfijevom „zakonu“, sve bi bilo drugačije da takve zvijezde nijesu (auto)cenzurisane i da nijesu javnosti prodavali (auto)portrete koji su usklađeni i sa nepisanim i sa pisanim pravilima tog doba. Na primjer, sa cenzorskim „Hejsovim kodeksom“ kojim je, od 1930. do 1956, između ostalog, bio zabranjen međurasni poljubac na velikom nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 14. maj 2020.

vox.com

Spremite se za „Ratched“

platnu. Za Hejsa nije mario jedan Kjubrik kada je režirao „Killer’s Kiss“ (1955), ali jeste većina autora toga doba. Zbog toga je prvi međurasni poljubac zvanično upisan u istoriju tek nakon što je Marlon Brando spustio usne na usne Japanke Miko Take u filmu „Sayonara“ (Džošua Logan, 1957). Dakle, čitavu deceniju nakon događaja iz Marfijeve serije u kojoj je revoluciju u poimanju manjina napravio jedan fiktivni film po imenu „Meg“.

Izgubljena utakmica U Marfijevoj verziji 1948. godine i čuvene 20. ceremonije uručenja Oskara na kojima je dominirao revolucionarni „Gentlemen’s Agreement“ (Elija Kazan, 1947) sve je promijenila drama o tamnoputoj glumici koja je pokušala da se baci sa čuvenog holivudskog znaka zbog toga što nije bila prihvaćena. Ova dama i njen nesuđeni skok sa brdovitog slova „H“ inspirisani su stvarnom pričom o, doduše bijeloj, tada dvadeset četvorogodišnjoj glumici Peg Entvistl. Marfi je pretvorio Peg u Meg, a njenu priču povjerio tamnoputoj glavnoj (!) glumici, afromeričkom

nytimes.com

Džim Parson je odličan, ali njegov Henri Vilson sveden je na vrlo predvidljivog zlikovca

gej scenaristi, „uplakarenom“ producentu Diku Semjuelsu (Džo Mantelo), režiseru koji je pola Filipinac, ženi koja je na čelu velikog studija „Ace Studios“ koji služi kao paravan za „Paramount Pictures“ (interesantna Pati Lupon kao Ejvis Amberg) – i Roku Hadsonu koji nipošto ne krije da je homoseksualac. I to u vezi sa tim istim tamnoputim scenaristom. Dakle, povjerio je kontroverzni film timu totalnih autsajdera. Ekipi koji je prema svim pravilima tadašnjeg i doskorašnjeg Holivuda trebalo da bude osuđena ne samo na finansijski i profesionalni neuspjeh, nego i na javni linč. O tome kolike su bile šanse da osvoje čak šest zlatnih statueta do kojih su stigli u presmiješnom finišu serije bolje i da ne govorimo. Sudeći prema seriji koja se završava na mjestu gdje je zapravo trebalo da počne kako bi nam dala iole ozbiljnu analizu revidirane istorije - da je samo nekoliko ljudi bilo malo hrabrije, filmski a samim tim i čitav svijet postao bi mjesto susreta jednakosti i različitosti. Homofobija, seksizam i rasizam izgubili bi utakmicu samo zahvaljujući tome što je jedan film toliko ubjedljiv, da su ga zavoljeli svi.

a u sporednim rolama pojaviće se Džudi Dejvis, Sintija Nikson i Šeron Stoun. Ako sudimo Marfiju prema Netfliksu, možemo da očekujemo samo nervozu. No, ako se osvrnemo na njegovu FX fazu, sa projektima kao što je izvanredna antologija „Feud“ (nažalost, otkazana je druga instalacija fokusirana na princa Čarlsa i princezu Dajanu), sjajni „Pose“, pa čak i neujednačeni „American Crime Story“ (dio o Ou Džej Simpsonu mnogo je bolji od analize ubistva Đanija Versaćea) i „American Horror Story“ – ko zna, možda „Ratched“ ipak „isporuči“. Sa Marfijem se u posljednje vrijeme uopšte ne zna. Morate biti spremni i za najbolje i za najgore...

bustle.com

Ana Mej Vong (Krusiek) i Kamil (Harier) dobile su srećan kraj koji nije bio moguć četrdesetih u Holivudu

„Hollywood“ je Marfijev drugi projekat na Netfliksu nakon neujednačene drame „The Politican“ sa Gvinet Paltrou i potpisivanja petogodišnjeg ugovora vrijednog čak 300 miliona dolara. Početkom jeseni očekuje se premijera trećeg: „Ratched“, ambicioznog prednastavka kultnog filma „One Flew Over the Cuckoo’s Nest“ (Miloš Forman, 1975). Riječ je o spin-ofu koji vraća na početak karijere čuvene medicinske sestre koju je u Formanovom klasiku obesmrtila i u oskarovsku istoriju upisala Luis Flečer. Serija prikazuje vrijeme prije nego što je Račd počela da zloupotrebljava svoju ulogu u zdravstvenom sistemu, igraće je Sara Paulson,

Rob Rajner krade svjetla reflektora u kratkoj i efektnoj ulozi šefa studija Ejsa Amberga

O, kad bi umjetnost stvarno imala takav uticaj koji mu pripisuje maštar iz Indijane, na kako bismo samo divnoj planeti živjeli...

Lijen odgovor Prva sezona Marfijeve antologije „Feud“, takođe uronjena u filmski svijet pun lešina i lešinara, nije briljantna i dirljiva samo zbog toga što je kroz analizu rivalstva Džoan Kraford i Beti Dejvis u hipnotišućoj izvedbi Džesike Lang i Suzan Sarandon pokazala što je Holivud radio i što i dalje čini ženama u šou biznisu – nego i zato što je naznačila da nije moglo biti drugačije. I da se stvari nijesu mnogo promijenile ni dan-danas, niti će se toliko izmijeniti zbog truba #MeToo pokreta. „Feud“ je dokaz da Marfi zna i umije da smjesti prošlost i sadašnjost u katarzični poljubac. Isto kao što je „Pose“ dokaz da njegovi likovi mogu biti melodramatični, raskošni i veći od života a da ne djeluju vještački i tako daleko od osoba od krvi i mesa kao u mini-seriji „Hollywood“. Marfi ovdje kao da je zaboravio da

su prava manjina tek sada došla pod lupu Holivuda i ostatka filmske industrije – od promjena u strukturi glasačkog tijela Američke akademije, do eksplozija pokreta kao što su #MeToo i #BlackLivesMatter. Njegov odveć lako izvedeni zaključak o tome što je dovoljno za revoluciju u biznisu ne samo što je površan, nego je i uvredljiv za bilo koju osobu koja vjeruje da svi moraju da imaju iste šanse. „Hollywood“ nije najveća Hirošima ove televizijske godine samo zbog toga što je loš, nego zato što je dao katastrofalno lijen odgovor na veliku temu. Ovakvu „Obamu od serije“, kako ju je nazvao jedan od svjetskih kritičara, moći će da progutaju samo totalno zaslijepljeni politički korektni gledaoci koji žele da vide manjine kako pobjeđuju, pa i po cijenu da je ta pobjeda čisti eskapizam, patetika, nebitnoća koja nema veze sa realnošću. E, samo za takve „Hollywood“ – najgora dosadašnja serija Rajana Marfija - može da bude Nedođija.

Ocjena: 2/5

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Četvrtak, 14. maj 2020.

PREPORUKA

Jelena Đurković, specijalistkinja za digitalni marketing

Privatna arhiva

Šizofrene plejliste za atlas emocija izgovorene riječi - npr. Albinonijev „Adagio“. U posljednje vrijeme slušam rusku narodnu muziku – Pelageja mi je stalno na plejlisti. Pored nje, tu je i najdivniji operski bariton Dmitri Hvorostovski. „Ostaci“ iz djetinjstva kojih se ne odričem su EKV, Azra i Haustor, čiji su me tekstovi oblikovali kao osobu u tinejdžerskoj dobi. Plačem uz Olivera Dragojevića naravno, a domaća muzika mi se svodi na Denis&Denis i Jutjub kanal Peđe Radovića. Tu su i Bil Vaters, The Beatles, Pink Floyd, pa Džesi Ver, Stromae, Robin, Aurora, braća Kalkbrener, Thievery Corporation, Fleet Foxes, Slobodan Trkulja... Volim spoj modernog i tradicionalnog, pa ću za konkretnu preporuku pjesme ostaviti Altın Gün - Süpürgesi Yoncadan, fuziju turske narodne i rok muzike koju sam nedavno otkrila.

Zgrabi FILM Nijesam pretjerani filmofil. Rijetko posjećujem bioskop ili se sjetim da nešto pogledam. Ne zbog toga što ne cijenim film kao umjetnost, već zbog hroničnog nedostatka vremena. Zato mi je korona virus „lockdown“ odlično pao da počnem da nadoknađujem propušteno. Ali, zato je i moja „pogledati“ lista mnogo duža od liste filmova koje mogu da komentarišem. Uvijek bih izdvojila film „Cloud Atlas“ (Lana Vačovski, Tom Tikver, Lii Vačovski, 2015) koji je na mene ostavio ogroman utisak – inače imam tendeciju da naginjem ostvarenjima iz kojih mogu izvlačiti citate, kao iz knjige. Dijalozi i priča su mi važniji od radnje i dinamike. „Never Let Me Go“ (Mark Romanek, 2010) me je takođe potresao i naveo na

razmišljanje. Tu je i „Lovely Bones“, zbog muzike i fanstastičnih scena i emocija, i na kraju „Up“ (Pit Dokter, Bob Piterson 2009) koji je čista ljubav. Kad želim da se opustim, naginjem ka trilerima ili horor žanru, a posljednje što sam pogledala je „The Gentlemen“ (Gaj Riči, 2019) uz koji sam se smijala do suza.

TV Rijetko palim TV, međutim pandemija nam je svima promijenila navike, pa sada provodim zabrinjavajuće mnogo vremena ispred ekrana. Ukoliko govorimo o serijama, nedavno sam završila „Mindhunter“, kojunsam „progutala“ u kratkom roku. Fascinirana sam psihologijom i devijantnim ponašanjem, pa mi je nakon mnogih dokumentaraca o serijskim ubicama ova serija dala novi ugao posmatranja tih pojava. Uživala sam i u seriji „The Leftovers“, koju takođe prožima ispitivanje

unutrašnjih stanja, uz „supernatural“ elemente kojima sam sklona, ali i sjajnu muzičku podlogu – Shazam mi je radio bez prestanka tokom sve tri sezone. Volim da ispratim pojedine Discovery dokumentarce – najčešće se zakačim za teme astrofizike, antike ili zločina. Serijal koji obožavam je „Through the Wormhole“ sa Morganom Frimanom, koji se bavi fascinantim pitanjima o svijetu i našem postojanju.

MUZIKA Moje Dizer i Jutjub plejliste su apsolutno šizofrene. Muzički izbor mi uvijek zavisi od raspoloženja i volim da istražujem žanrove. Konstanta je svakako klasična muzika. Betovenove Treća i Sedma simfonija me uvijek nadahnu, kao i Šostakovič, Ravel, Kamij Sen-Sans, Haendel. Volim kako djela klasike mogu da utiču na emocije i odvedu nas u neke druge prostore, bez ijedne

Zaobiđi FILM / TV / MUZIKA Uvijek smatram da se i iz loših iskustava može nešto naučiti, tj. u svemu se može naći nešto dobro. Zato ne zaobilazim ništa konkretno, uvijek sam otvorena za nova iskustva, a posebno kad je u pitanju muzika. Svaki žanr može nešto da ponudi. Ono na šta mislim da treba da se obrati pažnja jeste vrijeme koje izdvajamo za gledanje TV sadržaja, zaboravljajući na druga dragocjena iskustva poput čitanja knjiga ili druženja s ljudima. Netflix&Chill i „binge-watching“ mode, koji sam i sama usvojila u vrijeme pandemije, postao je opšteprihvaćen i u normalnim okolnostima, a smatram ga prilično ograničavajućim. Lijepo je zalaziti u nove svjetove kroz film i serije, ali važno je ostati prisutan i ne izgubiti kontakt i važne konekcije sa ljudima i životom oko nas.

rvo o stvarima koje su sigurne: velika je vjerovatnoća da dugoročno nećete čuti opakiji i sočniji novi rok bend, još sa boljim imenom od Porridge Radio. Sve ostalo je opsena; poput sfingine igre, kada Dena Margolin sa donje usne svalja: ,,I am charming, I am sweet. I’m bored to death, let’s argue“...

Ironična arogancija

Album ,,Every Bad“ djeluje kao neko opasno čarobnjaštvo iza kojeg su ne godine, već vjekovi životnog iskustva

dio, ali je u istom momentu i transcedentno. Katarzično, na neki potpuno uvrnut način. Za razliku od debitantskog minimalizma sa ,,uradi sam“ albuma ,,Rice, Pasta and Other Fillers“ od prije četiri godine, ovdje sve djeluje kao neko opasno čarobnjaštvo. Iza kojeg su ne godine, već vjekovi životnog iskustva. Denin glas možda sluti na gotiku noći američkog juga, ritualno repetitivni rifovi možda podsjećaju na Pi Džej Harvi... Ali, ovdje je prisutno toliko toga autentičnog, da

Na neobičan način Dena iskazuje pripadanje prostoru, toj prelijepoj obali sa juga Engleske. Na čijoj se pjeni guši i kojim se liticama obrušava, jasno je kada more opisuje kao ,,tamo gdje je voda tako mračna da ne možete osjetiti ni svoje srce“. Toliko je grandiozne gotike sabijeno u ovom, krvničkom sabijanju energije po četiri instrumenta... Da se ne može zaobići ona činjenica da je ovo bend koji je nastao svega nekoliko stotina metara od mjesta gdje živi Nik Kejv.

je pošteno reći da su Porridge Radio razvili svoj pristup gitarskoj muzici.

Ludački srećno

Negdje na početku albuma Dena će se zapitati ,,što se kog đavola to sa mnom dešava“, pa u 11 pjesama hvatati odgovore poput lova u mutnom. Razbijaće svoja ramena o zidove sopstvenog ponosa. Zahvaljivati se partneru, roditelju, cijelom sistemu ,,što je ostavio, jer je učinio srećnom“. Uz talenat, da djeluje ludački sretno i potpuno, beznadežno pogubljeno, u isti mah.

a Žili

Pod okomitim liticama

music-box.hr

Pjevačica, gitaristkinja, glavna faca ovog kvarteta iz Brajtona, je ,,kao fol“ namrtvo sigurna da su oni najbolji bend na svijetu. Posprdno govori da ,,će oni očigledno biti novi stadionski Coldplay“, a na startu ,,Sweet“ prve, udarne pjesme albuma ,,Every Bad“ prosto odbrusi ,,sigurno ću ti se svidjeti kad me vidiš“... I ne možete biti sigurni da li je to arogancija, podvlačenje činjenice ili prosto tona autoironije koju je srušila pod svoja i vaša stopala. Sve je potpuno uvrnuto na žestokom, šmir-papir grubom postpanku koji servira bend Porridge Ra-

Kvartet iz Brajtona servira najsočniji i na

r i d ge

theclunny.com

d ž uboks

di o

Četvrtak, 14. maj 2020.

I sve to je nevažno spram činjenice, da je Dena Margolin đavolski bitna i relevantna u 2020. godini. Kao ona koja je sposobna da prizna da ,,nokte grize do samog mesa“ - ali i uspijeva da i to zvuči prkosno, pr-

Autorka traga po mapi bitova i

Na novom kol Saradnja sa britanskim producentom Kristoferom Harisom je sa jedne strane dovela do interesantnih i neočekivanih eksperimenata. A sa druge, Irenu Žilić je lišila autentičnosti

Irena Žilić spremna da istražuje na neočekivanoj teritoriji

emplovanje, introvertnom nesaničaru radovanje! I to u oba smjera kako za autora, tako i za sladokusca elektronske muzike. Irena Žilić je na

EP-u ,,Small Hours“ samo potvrdila tezu.

Snaga cjeline

Prije pet godina imali smo priliku da svjedočimo i ču-

jemo sanjivu djevojku sa gitarom na pozornici kotorskog Sea Rock festivala. Zaokret ka elektronici djevojka iz Zagreba najavila je krajem prošle godine, sin-

glom ,,EWO“. Njen prvi takav koncept zaokružen je na 16 minuta EP-a ,,Small Hours“; to je mnogo više od eksperimenta ili pokušaja, već sasvim zaokružena mala priča, koja će Irenu izvjesno gurati ka novim daljinama u istom pravcu. Publika je, uz ,,EWO“, već početkom godine imala priliku da čuje i pjesme ,,Tremors“ i ,,Defeats“. Tako je, objavljivanjem EP-a, nova isključivo pjesma ,,387“. Ipak, materijalu sa

,,Small Hours“ se najbolje i najpreciznije pristupa baš u cjelini. Jer autorka je radila studiozno, temeljno i brižno, uz sjajnu podršku muzičara poput basistkinje Lucije Potočnik.

Minus autentičnosti

Ono što EP-u nedostaje (a što je opet stvar isključivo senzibiliteta slušaoca), jer onaj emotivni udar koji je za Irenu bio tako karakterističan i poseban u ranijoj fazi karijere. Kao i potreba,

Četvrtak, 14. maj 2020.

Ironična dekonstrukcija ega je glavno oružje Dene Margolin i njenog kvarteta

Haiku udvaranje apokalipsi zateknemo pomirljiviju, Dena Margolin će nas ubijediti i da je spremna da do kraja oglođe sve okomite litice naših gradova, odrastanja, postojanja. I baš takva nam je dragocjena. S. S.

Ocjena: 91/100

losijeku

da plasira nešto što bi bilo prijemčivo široj pop publici. Vrlo izvjesno, za to je ,,kriv“ i uticaj i autorski dodir britanskog producenta Kristofera Harisa (radio sa velikim britanskim indi bendom Belle and Sebastian) - što je, sa jedne strane, dovelo do interesantnih i neočekivanih eksperimenata. A sa druge, Irenu u nekoj mjeri lišilo autentičnosti. Zbog toga je vrlo važno to što je sa ovim projektom stala nakon četiri pjesme; naredni izlet u elektroniku biće izvjesno raskošniji i sigurniji. Momenat izuzetne muzičke sočnosti je saradnja sa saksofonistom Lujom Pa-

irenazilic.bandcamp.com

i semplova na novom projektu

režaninom na pjesmi ,,Tremors“. Upravo to je trenutak koji će publiku ubijediti da je ovo traganje po bitovima i semplovima bilo i jeste sa pokrićem za Irenu Žilić. U momentu kada pjesma uhvati brzinu, zaleti se u jednom ritmu duge lokomotive što siječe širok horizont, Irena će vas ubijediti da je na pravom putu. I da se ova smjelost, od prebacivanja u potpuno novi kolosijek u neke sitne sate, sasvim isplatila. S. S.

Ocjena: 66/100

uzika koju potpisuje Den Bejhar, alijas Destroyer, mogla bi se opisati kao udar elegantne kristalne čaše o hladan mermer, vođen grativacijom. ,,Pjevaj o najmanje poetičnoj stvari koju možeš zamisliti i pokušaj da to zvuči divno“ - tako je ovaj kantautor jednom opisao recept za svoje, tako rijetke i osobene đakonije. Negdje od folk roka ka soft roku i popu, pomjerena je muzika ovog autora u posljednjim godinama. To je muzika nekih žednih sintisajzera i drhtavih, ozeblih truba. ,,Kaputt“ (2011) je do sada njegov jedini, nevoljan i nenadan upliv u komercijalne vode. U posljednjim sedmicama takav status zaslužila je i ploča ,,Have We Met“ - po mnogo čemu široj publici najprijemčiviji rad ovog velikog skeptika i estete.

U paukovoj mreži

ima taj talenat da muzički krene u nekom pravcu, prije nego će vas neočekivanim skretanjem potpuno cimnuti i u raskoraku natjerati da sami aterirate na dupe. To zna da servira i u stihovima: ,,Samo pogledaj na šta liči ovaj svijet oko tebe. U stvari, ne, nemoj ni sličajno to da gledaš“! Ovog puta aranžmani su mu bogatiji, raskošniji i nepredvidiviji nego u bilo kojoj fazi karijere. I naravno da je to teško svariti, iako vas ova muzika, na neki lud način, neće opteretiti ili učiniti se dosadnom. Autor se igra formama i različitim kulturnim identitetima, pa će u numeri ,,The Man in Black’s Blues“ uzeti čak ulogu haiku pjesnika: ,,Kada tragaš za Ničim, pronađeš Ništa što je mnogo

Ateriranje na dupe

Na albumu ,,Have We Met“ Bejhar istažuje jedan širok, kompleksan muzički pejzaž, po kojem se često krije kao fantom. Ili bolje rečeno, kao kameleon - što je jasno već od naslovne pjesme na kojoj ni nema njegovog glasa. On

pitchfork.com

znički ponosno. ,,Ponekad sam samo dijete koje sebi adresira pisma. Naglas spremna da te poželim mrtvog, pa da sama sebi uskočim u usta“. Do pola pjesme ,,Long“, kada je ,,sa svakim gorkim udahom“ prvi put

ljepše, od bilo čega što si znao“.

Ovakva muzika je hod ka neizbježnoj propasti koja će vam se sasvim dopasti. Potmula je grmljavina elektronike, u omamljujućoj oluji koja se polako približava

Ovakva muzika je hod ka jednoj neizbježnoj propasti koja će vam se sasvim dopasti: ,,Kinda Dark“ je neponovljivo udvaranje apokalipse, neka potmula grmljavina elektronike u oluji koja se polako približava. U momentu kada prostor presjeku udari električne gitare i bubnja, djelovaće katarzično i oslobađajuće. Balade, poput ,,The Televison Music Supervisor“ su ambijentalno ušuškavanje u prostor blage nelagode. Na tom prostoru Bejhar će na kraju albuma priznati, ne da neće, ne da ne želi, već da prosto ne umije vjerovati. Osjetićete kao da je u nekoj davnoj računici i po dogovoru vremena, prostora, gena i kolektiva, programiran da nema to u sebi. I ovo priznanje za njega potpuno oslobađajuće, a za bilo koga ko se nađe umamljen u paukovoj mreži muzike koju potpisuje Destroyer, to je kao ukus otrova koji donese sladak, opojan san. Da ta varka vrijedi, znaćete u velikoj pjesmi ,,The Raven“, ličnoj i nostalgičnoj posveti propraćenim danima. I pozivu da ipak, ipak iskoristite to malo grešnog sunca što nam je dato da do jedne ure miluje obraze. S. S.

Ocjena: 85/100

pitcfork.com

,,Have We Met“ zatiče velikog estetu i cinika u najraskošnijoj fazi karijere

est ye ro

ajpoganiji postpank ovog proljeća

Četvrtak, 14. maj 2020.

kalendar

Prošle su četiri decenije od

Što šapuću kosmički pu pinterest.com

maja 1980. iskreno i potpuno vjerovao da svijetu nijesu na bilo koji način više bitne. I još više: da su pase, prošlo vrijeme. I to je silna tragedija; to da je Ijan mislio, da nije ostalo ništa bitno što bi mogao da kaže.

Posljednji intervju

Ijan Kertis i Bernard Samner na jednom od posljednjih nastupa u Boudon Vejlu

epristojno je mnogo svih tih stvari, koje pola svijeta danas zna o smrti Ijana Kertisa. Od te žice za vešeraj iz koje se, skoro sjedjeći, jedno kosmičko dijete lansiralo iz svijeta očaja, da više nikad ne bude tu... Njenim se vrhom i danas ispisuje ispisuje isto ime, potpis što reže oštro po grlu: Joy Division. I još: telefonski poziv ženi koju je vjerovao da voli, što je on njoj obećao, što je ona njemu odgovorila. Na kom kanalu je ostao nasukan crno-bijeli televizor, koja se ploča pod iglom gramofona nijemo vrtjela... Pa na kraju i ono: imao je 23 godine. Mnogo je toga u ove četiri decenije, od 18. maja 1980. prebirano, rekonstruisano, u simboličke mustre ubacano, hranilo sjetu i još više pothranjivalo mit. Kuća na adresi Ulice Barton pod brojem 77. Gradić Meklsfild tamo u nekom Česširu,

gdje će i ovog maja lokalci biti spremni da pred kamerama ispričaju sve, samo pod uslovom da ih nikad ne nazivate mančesterskim predgrađem... I sve to je samo jedno te isto, već četiri decenije zaplitano vrzino kolo lešinara, što malog Ijana i u smrti razapinju - o isti onaj svijet od kojeg je pobjegao. Prošlog ljeta su i jedan kamen sa groba ukrali, a mediji danima prebirali po policijskim izvještajima i ispitivali... Nije li to neko pokušao da i cijelu nadgrobnu ploču odnese?

Odgovor u stihovima

U katalogu svjedočenja, izjava, čak i cijelih ispovijesti onih koji su Ijana Kertisa smatrali bliskim ili mislili da ga poznaju, uvijek je prokleti najmanji zajednički sadržalac: niko nije slutio bilo što o suicidu. Da bi Bernard Samner, upravo onaj koji je preuzeo kormilo njiho-

vog velikog novotalasnog benda, pa ga katapultirao u elektropop da postane New Order, konačno 2015. priznao. Ma niko od svih njih, do Ijanove smrti, se nije ni potrudio da zaviri u Kertisove stihove! Bili su djeca zalutala u životnom lavirintu sa rolerkosterom ćudljive slave. Onaj najsenzitivniji među njima servirao sve lične odgovore, pogube i nakane, kao smjernice... I nijesu ih vidjeli, ni onda kad su im bile pred nosom. I danas, četiri decenije nakon Ijanove smrti, svakim prebiranjem polica u onom domu u Ulici Barton, pola svijeta samo priznaje - da nije zavirilo tamo gdje treba. U Kertisove stihove. U riječi koje savijaju onu prokletu žicu kao radiotalasi sa kosmičkog pulsara CP 1919; baš onog koji je završio na omotu albuma ,,Unknown Pleasures“. E, za te riječi, Kertis je tog

A slučajno otkrivena traka sa Ijanovim posljednjim intervjuom je živa riječ što danas svjedoči koliko nam i dalje ima novog i bitnog reći. Ono što je klinac, radijski voditelj i muzički zaluđenik koji se potpisivao kao, zamislite, ,,Spyda“, zabilježio je materijal čije poprište možemo skoro namirisati. Žamor tonske probe u pozadini za kasnu noćnu svirku, da znate da je to neki tijesni i užegli hodnik koji od bekstejdža vodi ka stražnjem izlazu... Tu je ,,Spyda“ Kertisa uhvatio, neočekivano i rijetko raspoloženog za razgovor, nekoliko sedmica uoči smrti. ,,Znaš, ne znam što bih ti rekao o trenutnom stanju Novog talasa. Čini mi se, malo je sve to izgubilo oštricu, e. Svakakvih sam novih grupa čuo... Čudne ploče. Sve što puštam ili zavrtim ovih dana... Hm, uglavnom stare grupe koje su snimale za ,,Factory“. Znaš, A Certain Ratio... E da, i Section 25...“ Onda ide jedan momenat tišine, kad prosto i sa audio-trake znate da je to ono kad Ijan spusti glavu, sakrije se iza teških kapaka, kao za mikrofonom... ,,Ne trudim se da slušam više bilo šta. Kad zavrtim ploču, to obično bude nešto što sam slušao još prije svega ovoga, prije nekoliko godina... Pa, hvatam nešto u pjesmi koju prije nijesam ni primijetio. Strašno mi je bitno to. Imam lika koji radi u prodavnici ploča gdje često idem, on me sa vrata sasiječe sa ,,jesi čuo ovaj singl“. Pa, pusti nešto što se tipa zove The Tights, tako nešto obskurno... Ili na primjer, nešto što se zove Bauhaus, iz Londona su oni, čućeš za njih“. I momenat tragičan poput dječačkog razočaranja... ,,Nemam ti ja bend ni muzičara za kojeg mogu reći, e, imam sve njiho-

Četvrtak, 14. maj 2020.

pulsari ve ploče. Ili da kažem, to mi je savršeno, sjajno. Čudno mi je to, a opet, čudno i da nemam...“

Vrijeme za pakovanje

Potom je pričao o turneji. Da su svirali u Holandiji i Njemačkoj, da ih čekaju koncerti po Americi, da su mislili biće nekoliko mjeseci, ali izgleda samo nekoliko sedmica... I ključni trenutak, pitanje koje je dešifrovalo sve - kuda ide Joy Division... ,,Ma znaš, sve što želim je da ostanemo isti kao sad. Baš mislim to... (duga pauza) I da uživamo u ovom što sad sviramo. Kada ne bude uživanja i kad nam se ne bude sviralo ovo, tad ćemo se prosto spakovati. (i još jedna pauza) I mislim, eto, tada će biti kraj...“. One noći 18. maja, na svima znanoj adresi u Maklsfildu, Ian Kertis je sa životom svodio račun. Na TV-u je isijavalo beznađe iz filma ,,Stroszek“ Vernera Hercoga, ploča ,,The Idiot“ Igija Popa lelujala je negdje između ,,Dum Dum Boys“ i ,,Mass Production“ na B strani... A Ian je znao: Bernard Samner je želio jedan drugačiji, novi Joy Division. On je osjećao da su rekli već sve što su imali; i malo je reći da su bili rijetki oni koji su se slagali. Debori, svojoj trudnoj djevojci, je u posljednjem telefonskom pozivu kazao da je voli iako je prevario. Ona odgovorila prosto - da će se on već prije zore predomisliti... Onakav kakav je bio, i kakav jeste, Ian Kertis je iskreno vjerovao da nikom ništa više ne vrijedi, niti bilo kome može biti od koristi. Ni onoj djevojčici, što će pod istim olovom mančesterskog neba progledati, nekoliko mjeseci nakon očeve smrti. A jedan cijeli svijet se nije, prije četiri decenije, ni potrudio da Ianu Kertisu kaže, da to istina ne može biti. Danas bismo možda i mogli, kada bismo samo konačno čuli one njegove riječi... I uhvatiti, pa konačno znati šifru za taj radio talas sa pulsara CP 1919, što reže oštricom vešerajske žice, sa koje je prije 40 godina odletio dječak Ian Kertis. S. STAMENIĆ

One noći 18. maja, na svima znanoj adresi u Maklsfildu, pjevač benda Joy Divison je sa životom svodio račun. Na TV-u je isijavalo beznađe iz filma ,,Stroszek“ Vernera Hercoga, ploča ,,The Idiot“ Igija Popa lelujala je negdje između ,,Dum Dum Boys“ i ,,Mass Production“ na B strani...

modernrocksgallery.com

d smrti muzičkog velikana i vječnog dječaka Ijana Kertisa

Četvrtak, 14. maj 2020.

33 OBRTAJA Oto Oltvanji,

Filmskom film

pisac, prevodilac, stripar

Privatna arhiva

ko smatrate da je „stvarnost krhka poput porcelanske figurice“ i često otvarate nove portale, zalazite u druge svjetove, osjećate da ne živite u ovom vremenu... onda ćete progutati knjige Ota Oltvanjija. „Majstor pripovijedanja i saspensa“, autor je psiho-trilera „Iver“, „Priča misterije i magije“, superzabavne knjige za djecu „Kako sam postao detektiv“, žestokog krimića „Kičma noći“, „okultnog trilera“ „Crne cipele“ i storija objavljenih u mnogim časopisima i antologijama. Politikin zabavnik sigurno ne bi bio tako zanimljiv da ga nijesu krasile njegove magične rečenice. Oto je u danima izolacije najmanje gledao filmove i serije. Slušao je muziku, čitao knjige, čak je napisao i jednu dužu priču. Dugogodišnji rad za tastaturom je, kaže, usamljenički posao, u mnogim aspektima sličan karantinu. Teško je čak i piscima osuđenim na skromnu verziju kule od slonovače. U jednoj tako maratonskoj igri čekanja to je najvažnije, da čovek izdrži i sačuva se, poručuje nam Oltvanji. U to ime, vodimo vas na jednog hladnog „bijelog Rusa“! Živjeli!

Film koji Vas čini srećnim? - „Once Upon a Time in the West“ (Serđo Leone, 1968). Gledam ga na po pet-šest godina evo već četrdesetak godina i svaki put je drugačiji i sve bolji. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Niko to još nije izazvao u meni. Kad neki dobar režiser omane, pre ću da se rastužim. Ukaljan je besprekoran opus. Ali besprekoran opus je, nažalost, retkost. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ako mislim da neki nisam razumeo, učitam nešto svoje. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - „Besnilo“ Borislava Pekića. Omiljeni filmski rivali? - Hanibal Lektor i Klaris Starling. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - „Hachi: A Dog’s Tale“ Lasea Halstroma. Čitav film je upečatljiva filmska scena sa životinjom. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Al’ se namnožilo sveta… strahota“ iz filma „Život je lep“ (Bora Drašković, 1985). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Patak Dača. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Neki Tarzan sa Džonijem Vajsmilerom, verovatno „Tarzan’s Secret Treasure“ (Ričard Trop, 1941).

Četvrtak, 14. maj 2020.

imdb.com

smrću prekaljeni Kadar iz serije „The Night Off“

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Što se mene tiče, već je.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi KventinTarantino režirao na Balkanu? - Samo krvavije.

z ika

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Voleo bih da je čitav opus Enija Morikonea, ali je verovatno više soundtrack britanske serije „Utopia“ Kristobala Tapije de Vera, jedan od luđih koji sam čuo. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Od filma „The Frech Connection“ (Vilijam Fridkin, 1971) do serije „Hill Street Blues“ i gomile filmova između, želeo sam da vidim Njujork i ta želja mi se ostvarila. Kad sam konačno uspeo uživo da ugledam Menhetn, mozak je odbijao da prihvati da to sada više nije na platnu. 3D je delovao nestvarnije od 2D. Ili možda suviše stvarno. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Braću Koen sa sve Džefom Bridžisom na koktel „beli Rus“ u irski pab „Tri šargarepice“ u Beogradu.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Let’s Dance“, Dejvid Bouvi. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „(White Man) in Hammersmith Palais“. Četiri pesme u jednoj i sve me pogađaju. Niko nije tako dobro kombinovao tugu i bes kao The Clash, a pretpostavljam da bih u tom trenutku osećao mešavinu baš te dve emocije. Pjesmakoja je himna slobode/hedonizma? - „Feel Good Hit of the Summer“, Queens of the Stone Age.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Diane“, Husker Du. Vaša pjesma za karaoke? - „Berlin“, Bajaga i instruktori. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Nick Cave and the Bad Seeds. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Gibonni. Ali to sam samo ja. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Kurta Kobejna. To su bile moje godine, to je bila moja muzika, na tu tragičnu vest osetio sam izmicanje tla pod nogama. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Da da da“, Trio. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Metallica. U osnovnoj školi, Blondie. Uvek sam sve radio naopako.

Serija idealna za kišni vikend? - „The Night Of“. Osam epizoda, zaokružena priča. Klišei o zločinu, žrtvi, počiniocu i istražiteljima okrenuti naglavačke, a sve funkcioniše. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Kuda idu divlje svinje“. Iako se odigrava kod nas za vreme Drugog svetskog rata, više je noir nego ratna priča. Bio je to surovi prvi susret krhkog dečjeg uma sa (spojler!) tragičnom pogibijom protagoniste na kraju, ali u to vreme bio je to čest slučaj. Može se reći da sam prekaljen filmskom smrću glavnih junaka sedamdesetih. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „The Leftovers“. Ozbiljna, teška, mračna i nežna. Neprijatno podseća na ono što nam se dešava danas, i metaforički i bukvalno. Serija koju nikada nijeste završili? - „Battlestar Galactica“, nova verzija. Već mi pada na pamet nekoliko prijatelja koji mi ovo neće oprostiti. Savršena serija, ali stao sam pred kraj. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Padaju mi na pamet blistavi primeri izuzetnih serija sa nesavršenim kraje-

vima kao što su „Lost“, „BreakingBad“ i prva sezona serije „True Detective“, ali ja ih i dalje volim. Savršen kraj je verovatno najteže dostignuće, a i vremenom neki od ovih mogu da postanu upravo savršeni, samo čekajte. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - MacBook Pro posle prve sezone serije „TheAffair“. Može da deluje nepotrebno materijalistički, ali zbog toga kako je glavni junak, tokom štrajka nastavnika ili tako nečeg, bio primoran da po čitave dane provodi u zajedničkoj prostoriji da bi dobijao zakonski minimalac pa iz očaja uzeo taj kompjuter i na njemu iskucao čitav roman, pošla mi je voda na usta. Možda više zbog romana nego kompjutera. Najdraži par iz serije? - Za mene su najbolji par u popularnoj kulturi Modesti Blejz i Vili Garvin, a ta veza nije seksualna, čak ni platonska. Na potencijalnu vest da se snima serija po ovom stripu (postoje dve loše filmske verzije), mislim da bih svisnuo od sreće. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Radno okruženje iz filma. Lik kog u filmu „Bestseler“ igra nedavno preminuli sjajni karakterni glumac Brajan Denehi bivši je policajac, sada uspešan pisac krimića (zasnovan na stvarnoj ličnosti, Džozefu Vambou). Dakle, savršena kombinacija. Niko ne može da mu kaže da ne poznaje ono o čemu piše. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? Za Toma. Uvek navijam za slabije. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 14. maj 2020.

PODGORI č ARENJE

odina iz koje je spleten mučenički vijenac Crnoj Gori - tako je kralj Nikola opisivao 1867. godinu. I neprijatelja, ,,za kojeg je narod crnogorski dotle samo čujao, a mislio da ni on ne može prodrijeti u njegove visoke vrleti“... Boljka je domaće istoriografije, taman kao i bilo koje iz bilo kog balkanskog ćoška - da kurzivom ili masnim slovom zapisuje najprije one momente vezane za bojno polje, spram linija pomjeranih ili prekrajanih na kartama. Zato je ta 1867. ostala zaturena u škafovima one istorije, što se tiče života običnog čovjeka. A takva nam često mnogo više kaže o nama samima, od onih hronika što se mjerkaju preko nišana i iz rovova. - Ali, pred ovijem neprijateljem stajahu Crnogorci nemoćni s prekrštenijem rukama, gledajući samo pustošenje dotle nikad ne viđeno, Crna Gora posta zaista crna. To je bila kolera - zapisivao je knjaz, budući kralj Nikola.

Kad mladost okopni I u tom njegovom zapisu, iz perioda samo deceniju prije onog ključnog, Veljeg rata što će donijeti definitivno oslobođenje

Boljke naših vrleti

i priznanje velikih sila na Berlinskom kongresu 1878. godine, stoji nešto vrlo važno i znakovito. A to je - koliko je Crnogorcima i njihovom vladaru bio bitan taj ljudski resurs. Kao ključna i posljednja brana gorštačke slobode. - Ona (kolera) je ponijela mnogo junaka koji su turskoj sili lako odolijevali zapisuje kralj Nikola. I u tim prostim, naizgled suvim riječima staje sav očaj vladaoca, kojem u bolničkim posteljama kopni jedna junačka mladost; na bojištu mrijet naviknuta. Baš zato je, krajem januara 1879. godine, u oslobođenoj Podgorici jedna od prvih odluka bila organizovanje civilne sanitetske službe. Za to su služili objekti na moračkoj obali, koje su turske vlasti izgradili koju deceniju ranije. Prvi Dom narodnog zdravlja, u Podgorici osnovan je 1927. godine - skoro deceniju od globalne

Zaglavi se

Civilna sanitetska služba (1) iz vremena kralja Nikole i Dom narodnog zdravlja (2) osnovan 1927. godine

epidemije španskog gripa. Fotografija objekata ostaje kao dokaz - a sama lokacija je simbolična. Na kraju Hercegovačke ulice, u neposrednoj blizini današnjeg Doma zdravlja Nova Varoš.

Kuga, boginje... Titograđani pamte epidemiju velikih boginja, variola vere; u tu svrhu, u tada posljednjoj novosagrađenoj prekomoračka zgradi (na kraju današnje Moskovske, popularni ,,G kvart“), tog proljeća 1972. bio je planiran i karantin. Period epidemije, tako nalik modernoj korona realnosti: od 14. marta do 19. maja. Ukupno 184 oboljelih u cijeloj Jugoslaviji, i preminulih 40... Uz sliku organizovanosti i sposobnosti države, koja je i prije pola vijeka znala da stane na crtu epidemiološkoj krizi. Hroničari pamte epidemije kuge na ovim prostorima, pa i u Podgorici kao važ-

Crta: Srđan Ivanović

nom saobraćajnom i trgovačkom čvorištu, 1690. godine. Zatim još dvije, 1770. i 1771. godine... I iz svake od njih, grad je ustajao i bujao ljepotom novih cvjetova; kao i nakon ratnih razaranja. I skidao onaj mučenički vijenac, što je tako ranjavao i bolio kralja Nikolu. Zato je zadatak, današnje i moderne istoriografije, da crnogorske pobjednike nad korona virusom, prije svih

one na prvoj liniji borbe u Kliničkom centru Crne Gore, zapamti i zabilježi. A medija, da za buduće istraživače ostave dragocjenu ljudsku riječ. Ljekara, kao i oboljelih; ali i svjedočanstvo običnog čovjeka, voljno satjeranog u svoje zidove jednog proljeća. Sa istom tjesobom, zebnjom i nadom, kao oni iz visokih vrleti, o kojima je pisao i kojima je brinuo knjaz Nikola. S. StamenIć

Ploča „Rozeta“ pomoću koje su prvi put dešifrovani hijeroglifi

LONDON CALLING

prije nego što je premijer Boris Džonson sa Dauning strita poslao umirujuću poruku, sa novim planom opuštanja mjera na Ostrvu, promjene su bile osjetne na londonskim ulicama više zvukova, više kafenisanja (sa obaveznom distancom), više akcije… Ipak, iako su Londonci, čak i oni sa alergijama, željeli da iskoriste prelijepo proljećno vrijeme, ne žure da pobjegnu od novonastale adaptacije, pa se i uz jako sunce drže svojih kuća (čitaj balkona, prozora, bašti). Takav vas scenario često može povesti na jako dobre puteve - nakon višegodišnjeg odlaganja uzećete neke „teške“ korice u ruke, naučićete da kuvate, pogledaćete neke od najdužih filmova u istoriji ove umjetnosti poput legendarnog komada ,,Satantango“ Bele Tara ili zaviriti u hiljade godina naše istorije.

Izolaciona inspiracija

britishmuseum.org

Za ovo posljednje pobrinuo se Britanski muzej koji je prvi put, poslije dugogodišnjeg kuvanja, pustio u pogon svoju onlajn kolekciju istorijskih artefakata. Iako je dugoočekivana kolekcija najveća baza podataka bilo kog muzeja na svijetu (!), trebalo da stigne tek za koji mjesec, kuratori su požurili da sladokuscima daju dodatan razlog da

ostanu kući. A kada vam je nadohvat ruke kolekcija koja kroz četiri i po miliona artefakata (!) opisuje istoriju sa šest kontinenata, poštovanje zadatih mjera se i ne čini kao težak poduhvat. Iako su oni vjerni posjetioci Britanskog muzeja mogli uživo da vide većinu ovih komada, kuratori su dodali oko 250 hiljada novih fotografija objekata, poput portreta engleskog miljenika Demijena Hirsta i radove osnivača ,,Prerafaelita“ Dantea Rosetija. Pored nezaobilaznog Rembranta, arhiva koja sadrži više od 75 hiljada radova velikana slikarstva, riznica je prijeko potrebne samoizolacione inspiracije.

Skulptura ljubavnika Ain Sakhrija

Drevni ljubavnici

U segmentu malo ,,starije“ istorije, pored kolekcije sa američkih kontinenata, iz Kine, Afrike a posebno radovi iz uvjek zanimljivog Egipta (ili kako lokalci vole da kažu, ,,ono što smo od njih ukrali“) i možda najpopularnijem komadu koji Britanci imaju, kamen „Rozeta“. A najzanimljiviji artefakti krili su se iza tematskih kolekcija. Posebno interesantne bile su kolekcija ,,Želja, ljubav i identitet“ u okvire koje posjetioci mogu pogledati figuru dvoje ljubavnika pronađenu u Ain Sakhri pećinama u Judejskoj pustinji (najstarji umjetnički prikaz seksa napravljen devet hiljada godina prije nove ere) i ,,Smrt i sjećanja“, koja sadrži zanimljive dokaze o tome kako su Egipćani mumificirali svoje ljubimce tridesetih godina prije nove ere. Da posjeta ovoj novoj kolekciji Britanskog muzeja ne bude samo listanje nekih fotografija, kuratori su pored svake fotografije rada (iz više uglova) dodali temeljno objašnjenje, izvor, listu prethodnih vlasnika i komentare eksperata o radu. Leila MURSELJEVIĆ

britishmuseum.org

Milenijumska riznica

Pojas sa Cetinja stariji od vijeka

Egipatske mumije mačaka iz perioda prije nove ere

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

britishmuseum.org

Četvrtak, 14. maj 2020.

Interesantno, u Britanskom muzeju ukupno 206 artefakta vezano je za odrednicu ,,Montenegro“. Uglavnom se radi o novčićima iz različitih epoha naše istorije. Na primjer, tu je i muški

kožni pojas, datiran u 1900. godini i donijet sa Cetinja. Uz detaljan opis izgleda i materijala, je i poseban komentar kuratora - na primjer, da na pojasu sa prednje strane postoje reze za nošenje

vatrenog oružja. Ali i mali džep u kojem bi se nosio sitniji novac. Uz komentar, da je sličan pojas iz Crne Gore pohranjen u Etnografskom muzeju Rusije u Sankt Peterburgu.

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić