Objektiv, Četvrtak, 26. novembar 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 26. novembar 2020. • broj 247.

Perfekcija koja odbija da abdicira

ili:

zbog čega je četvrta sezona Netfliksove kraljevske drame „The Crown“, fokusirana na Margaret Tačer i princezu Dajanu, najzanimljivija do sada Str. 8. i 9.

Ä&#x152;etvrtak, 26. novembar 2020.

Četvrtak, 26. novembar 2020.

A cappella

Razguli N

akon duge borbe s opakom bolešću preminuo je Mustafa Nadarević, jedan od posljednjih velikih bosanskohercegovačkih, ili još preciznije, jugoslovenskih glumaca. Otišao je tiho, u 78. godini, bez mnogo medijske pompe, u svom domu u Zagrebu. Zijah iz „Oca na službenom putu“ (Emir Kusturica, 1985) i Mihailo iz „Već viđenog“ (Goran Marković, 1987) počeo je karijeru u Zagrebačkom pozorištu mladih, a 1969. godine postao i član Drame Hrvatskog narodnog kazališta. Do mlađe publike u posljednjih desetak godina došao je zahvaljujući ulozi u seriji „Lud, zbunjen, normalan“, koju su s pažnjom pratili čak i oni kojima sjeđenje ispred televizora i nije neki prioritet. Upravo zahvaljujući Nadareviću i replikama koje su se prepričavale i zašto ne reći, zbog ijekavskog kao najmanjeg zajedničkog, lako transkribovale na naš jezik. Komedija „Lud, zbunjen, normalan“ puna je duhovitosti koje su suštinski veoma bliske crnogorskom humoru, pa je tako ova serija sa Nadarevićem u ulozi Izeta Fazlinovića, u vremenu ogromnog priliva programa raznih žanrova, uspjela da bude jedna od najgledanijih, najcitiranijih, naj... Bez dvojbe, i kao zajedničko mišljenje svih kolega koji su ga ili lično poznavali ili imali priliku da s njim sarađuju, shvatili smo da se radilo o dobrom, pristojnom i voljenom čovjeku, ali i vanserijskom glumcu.

*** Istovremeno, prethodne dane obilježila je i vijest o smrti srpskog patrijarha Irineja, a uoči i tokom sahrane prethodne sedmice, javnost je svjedočila amaterizmu pojedinih televizijskih voditelja iz Srbije, koji su titule kao što su „stavrofor“ ili „Vaša Svetost“ lagano prebacivali u „staforde“ i „njegovu svetlost“. Bili bi ti „lapsusi“ zaista zanimljivi i smiješni, da u suštini nijesu tragični i opasni. Što bi rekla voditeljka televizije s nacionalnom srpskom pokrivenošću dirljivog naziva Happy, „čitala su se jevanđelja nad odronom patrijarha“. Lapsusi se dešavaju i najboljima, bez dileme, no, neka niko nema dvojbu da li se ovdje radi o greškama ili o knjiškom primjeru neznanja, neobrazovanosti i pokazatelja dokle smo stigli s profesijom novinara ili urednika medija – dakle, stigli smo niđe. Devastacija javnog prostora i odron profesionalizma upravo su rezultati rada svih vlasti na balkanskim prostorima u po-

ješi stvar. Teško će to moći tako. Za početak, na odgovorne pozicije, one koje kreiraju politike, moraju da dođu ljudi koji znaju padeže, koji znaju đe ide „p“ umjesto „b“ i koji, iako možda ateisti ili agnostici, znaju razliku između odra i odrona ili staforda i stavrofora. A ovima drugima da se kaže da razgule.

***

Piše: Vladimir MARAŠ

Uoči sahrane srpskog patrijarha Irineja, javnost je svjedočila amaterizmu pojedinih televizijskih voditelja iz Srbije, koji su titule kao što su „stavrofor“ ili „Vaša Svetost“ lagano prebacivali u „staforde“ i „njegovu svetlost“. Bili bi ti „lapsusi“ zaista zanimljivi i smiješni, da u suštini nijesu tragični i opasni sljednje dvije ili tri decenije. O tome se govorilo, pisalo, debatovalo, ali je neznanje pobjeđivalo. Bilo ga je više ili makar je bilo glasnije. Kvantitet je unizio kvalitet, a oni, nažalost malobrojni koji znaju o čemu se radi, ćute i ne talasaju. Čekaju da neka nevidljiva sila dođe i ri-

Umjesto da se sabiramo, što bi se reklo pravoslavnim rječnikom, ponovo se odvajamo, dijelimo na polove. Nesumnjivo je da je kovid-19 odradio svoj dio posla u posljednje vrijeme, a da su mu masovna okupljanja u tome dobrano pomogla. Na kraju krajeva, dva crkvena velikodostojnika preminula su u tri sedmice. Dok na socijalnim mrežama buja rat „iskrenih pravoslavaca“ koji u vrijeme pandemije ne vide ništa sporno u pričešćivanju istom kašičicom i govore nam kako će vakcine Bila Gejtsa da nas pretvore u zombije, s druge strane imate one koji u tom činu vide razlog za ogroman broj novonastalih slučajeva infekcije i ubjeđuju ove prve da je vakcina, koja je na pragu da bude odobrena, spas za čovječanstvo. To ne bi bilo ništa čudno, uvijek je razmjena mišljenja dobra i karakteriše svako normalno društvo. Međutim, način komunikacije između nosilaca suprotstavljenih stavova jasno ukazuje da je sve skoro pa pošlo dođavola. Ljudi olako vrijeđaju, upućuju jedni drugima riječi koje nijesu primjerene, a najgore od svega je što svi to čitamo i gledamo. Jedan od posljednjih takvih događaja, koji sublimiraju sve navedeno je i koncert Boža Vreća u beogradskoj Kombank areni, nekadašnjem Domu sindikata. Koncert, zakazan prije nekoliko mjeseci, održan je uz poštovanje svih zdravstvenih mjera, sa tri puta manje ljudi nego što to dozvoljava kapacitet sale. Ali avaj, eto svađe po mrežama, zato jer se slave slave sa maksimalno pet ljudi u istom prostoru, a neki tamo Vrećo može što mu se hoće. Zbog smrti srpskog patrijarha i proglašenih tri dana žalosti u Srbiji, planirani drugi koncert nije održan. Ali, to nije smetalo tabloidima i puku na društvenim mrežama da nastavi da pljuje Vreća, pa čak i da podmeće lažnu vijest da je održao koncert, zamislite, na dan patrijarhove smrti. Moraćemo da se branimo od neznanja i amaterizma. Nema druge, no da kažemo: „Razguli!“

Četvrtak, 26. novembar 2020.

cinematerial.com

U fokusu

Pogledali smo sve epizode

Jedina serija premijerno prikazana na ovogodišnjoj Mostri

edan je Džon Voters, ali može se reći da i Aleksa de la Iglesiju oduvijek prati etiketa „režiser koji nije svačija šolja čaja“. Još na početku karijere, kada je iznio pred svijet žanrovski uvrnute, mutirane filmove „Mutant Action“ (1993), „The Day of the Beast“ (1995) i „Dance with the Devil“ (1997) sa najčudnijim Havijerom Bardemom u istoriji čudnih Havijera Bardema – neobični Španac bio je unaprijed osuđen na to da ga obožavaju malobrojni, ali žestoko posvećeni filmofili. Oni koji će od odrednice „dirigida por Alex de la Iglesia“ napraviti kult...

Venecijanski pečat

Napucano Jevanđelje po Judi

Skoro tri decenije kasnije, može se reći da pedeset četvorogodišnji De la Iglesija nije odstupio ni milimetar od sopstvenih fascinacija. „Perfect Strangers“ (2017) ostaje do dana-današnjeg, jedini skroz „normalni“ film koji je režirao, a između debija i najsvježijih naslova šetao je prilično kvrgavim putem. Na primjer, „El bar“ (2017) je gotovo negledljiv, iako je ovo, ironično, jedini De la Iglesijin rad koji je prikazan na velikom, prestižnom filmskom festivalu kao što je Berlinale. S druge strane, za „Witching and Bitching“ (2013) zaslužio je omanji aplauz, iako se ovaj čudnjikavi spoj akcije, komedije i fantazije nije previše dopao ni njegovim najtvrđim fanovima. I pazite sad... Ove godine jedna takva „ne baš svačija šolja čaja“ uspjela je da ugura prvu autorsku seriju ni manje ni više nego na Venecijanski filmski festival i postane dio društva u kojem se nalazi i Sorentinov televizijski masterpis „The New Pope“. Ako vam De la Iglesijin autorski pečat ništa ne znači, onda bi barem pedigre jedne Mostre mogao da vas zainteresuje za njegovu „30 monedas“ („30 Coins“ ili „Trideset srebrnjaka“). Zahvaljujući novoj saradnji sa HBO Europe, pod uslovom da izbjegnemo spojlere

Četvrtak, 26. novembar 2020.

e serije „30 Coins“ koja 29. novembra stiže na HBO GO nog humora tako karakterističnog za De la Iglesijine žanrovske zafrkancije.

Aleks de la Iglesija poznat kao režiser koji nije „svačija šolja čaja“

elperiodico.com

Preprodaja Hrista

u recenziji, dobili smo skrinere svih osam epizoda De la Iglesijinog televizijskog čudaka. Nažalost, nemamo dobre vijesti u vezi sa serijom koja u nedjelju, 29. novembra stiže na HBO GO. Poštujemo De la Iglesiju, dragi su nam njegovi filmovi, često pronalazimo i grešna zadovoljstva u njegovim ludilima... Ali, ovog puta je pretjerao. „30 Coins“ je najnabudženiji i ujedno najslabiji projekat u koji se upustio.

Vezare u akciji

Krenimo od početka i prve, sedamdeset sedmominutne opuč-epizode. Nakon brutalno uzbudljivog i krv-crvenog uvoda, tokom kojeg pratimo vrlo interesantnu i rijetko viđenu pljačku banke u Ženevi u Švajcarskoj prebacujemo se u malecko selo u blizini Madrida. U fokusu je otac Vergara (diskutabilni Eduard Fernandez), sveštenik koji je sve samo ne običan božji rab. Prije dolaska u špansku palančicu, u kojoj se odvija veći dio radnje, naš (anti) heroj bio je egzorcista, a prije posvećivanja života religiji bio je i bokser i osuđenik. Otac Vergara napustio je veliki grad i došao u mjesto u kojem nikoga ne poznaje želeći da pobjegne od vrlo problematične prošlosti koja, pretpostavljate po nazivu serije, ima veze sa jednim od najvećih izdajnika u istoriji ljudskog roda. Da

počne novi život. Da zaboravi i da bude zaboravljen. Da ga se više nikad ne sjete ni prijatelji, ni neprijatelji. Ali, potonji mu nijesu priuštili takvo zadovoljstvo... I čim su pronašli oca Vergaru, počele su da se događaju izuzetno čudne, natprirodne stvari. Između ostalog, umjesto teleta, jedna krava u selu otelila je bebu. Savršeno zdravu. Pravu ljudsku bebu. Ili barem tako izgleda na početku... Za rješavanje misterije teljenja postaju zaduženi veterinarka Elena (mlaka Megan Montaner) i gradonačelnik Pako (Migel Anhel Silvestre iz Vačovski hita „Sense8“). I to je, nažalost, samo jedna u nizu grešaka koje već u prvoj epizodi prave Aleks de la Iglesija i drugi koscenarista, njegov stalni saradnik Horhe Gerikaećevarija.

Sleđena krv

De la Iglesija troši više uvodnih minuta da postavi temelj Eleninog i Pakovog (predosadnog) rukavca priče nego za glavni kojim bi trebalo da dominira otac Vergara. To je loše za karakterizaciju glavnog (anti)heroja, za kojeg bi valjda trebalo da se vežete već na samom početku i čije bi kontradiktornosti morale da vas intrigiraju. Nažalost, ne samo što glavni lik nije dobro postavljen i

što ga glumi Fernandez koji djeluje iznenađujuće ravno i sasvim nezainteresovano, nego ni ovi sporedni ne funkcionišu. Montaner i Silvestre, blago rečeno, glume kao vezare. Nemaju potrebni talenat, hemiju, energiju, a bogami ni dovoljno mesnat scenario da bi postali pokretački motori hororistične misterije. Isto se može reći za većinu glumaca koje je odabrao De la Iglesija. Rijetki su oni koji su uspjeli da se izmigolje njegovoj „viziji“ i udahnu život papirnatim likovima. Među njima je, na primjer, Karmen Maći, najpoznatija po saradnji sa Pedrom Almodovarom, a sa kojom je De la Iglesija već radio na filmu „El bar“. Uz odličnog Manola Soloa, čiji bi se toksični kardinal Petručeli, uz nekoliko sitnih izmjena, vrlo lako uklopio i u ambijent Sorentinove trilogije „The Pope“ – Maći je jedina koja je uspjela i da sledi krv u žilama, i da oživi mrvu cr-

Trapava gluma bi se možda i mogla nekako podnijeti da je De la Iglesijin narativ makar malo ukroćen. Da nije nabacan, raštrkan, nadžidžan; da ne liči na nekakvu lijevu verziju „Američkog idola“ primijenjenu na svijet horora; da je podšišan i sređen sa smislom i osjećajem za mjeru. Nažalost, režiser je žrtvovao koherentnu priču zbog želje da se razgoropadi, da se poigra sa žanrom, da zavrti pamet gledalaca podvaljujući joj vrlo zavodljivu priču o 30 srebrnjaka koji ipak nijesu simbol Judine preprodaje Hrista – nego njegove ljubavi za raspetog sina Božjeg. Tolike, da je bio u stanju da žrtvuje sopstvenu dušu i primi žig najvećeg izdajnika hrišćanstva da bi mu pomogao da ostvari ispuni Božanski plan. Umjesto da se fokusira na razvoj interesantnih likova, uzbudljivo pripovijedanje začinjeno hororističnim elementima i vrlo potentnu iako poznatu ideju u vezi sa apokrifnim Jevanđeljem po Judi - De la Iglesija je uložio sve što je imao u groteskna stvorenja, hororistične obrte i lične fascinacije žanrom. Rezultat? Pa, nešto što je kvalitetom znatno daleko od onog što očekujete kada se ekranom raspe oznaka „dirigida por Alex de la Iglesia“. „Trideset srebrnjaka“ je serija koja svakako ima dobrih obrta i dovoljno jezivih momenata da bi se mogla nazvati gledljivom. De la Iglesija izvlači to što može iz očekivane, toliko puta viđene žanrovske rekvizite: od vještica i tabli za prizivanje duhova, preko zombija i medijuma, do zlokobnih ogledala kroz koja se prolazi do drugih dimenzija.

Ali, sve je to ništa spram onoga što je „30 Coins“ mogao biti da je njegov tvorac malo spustio loptu, pauzirao ciku, nasilje i vrisku... I posvetio se razradi likova, naročito oca Vergare. Uostalom, čak ne morate da pogledate nijednu epizodu De la Iglesijine prve autorske serije da biste shvatili koliko je ovog puta pretjerao. Za to vam je dovoljna samo uvodna špica sa prestilizovanim raspećem Isusa Hrista i (ne)očekivanom izdajom Jude Iskariotskog. Već tu je jasno da autor serije „30 Coins“ uopšte ne razumije da ovakve fantazije ne moraju da budu vizuelno prenaglašene, silovane bojama i grafičkim nasiljem, da bi gledaoci zaista imali osjećaj da ulaze u neki potpuno novi, do sada neviđeni svijet. Kad u tome pretjerujete, dobijate suprotan efekat: osjećaj da ono što gledate nije stvarno. I tu cijela filmska/televizijska iluzija pada u vodu. Serija „Trideset srebrnjaka“ pala je u vodu mnogo prije finalne, osme epizode, pa čak i pored toga što je De la Iglesija ostavio otvorenu mogućnost da priča bude nastavljena. Udavili su je loš kasting, mlaka gluma, nabudženi dizajn produkcije i najviše to silno insistiranje da se čudovišta žanra koriste kao štaka narativa, umjesto da se razradom likova i izokretanjem simbolike Jude čitava serija drži u galopu od prve do posljednje sekunde. Tako da, slobodno zaboravite na „30 Coins“. Ovo jeste prva serija „šolje čaja koja nije za svakoga“ i jedina koja je prikazana na ovogodišnjem, 77. izdanju Mostre. Ali, ni jedno ni drugo nije joj zagarantovalo da i sama postane ona najljepša moguća verzija „ne baš svačije šolje čaja“, niti komad vrhunske televizije o kojoj će se pričati dugo nakon premijere. Aleks de la Iglesija je ovog puta omanuo, živio Aleks de la Iglesija! Marija IVANOVIĆ -NIKIČEVIĆ Ocjena: 2.6/5

Četvrtak, 26. novembar 2020.

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

inhaunzenov sindrom sa posrednikom je kompleksan i još nedovoljno istražen mentalni poremećaj. No, dvije masteralne Patriše ipak su uspjele da otključaju njegove užase i pokažu nam kako može da izgleda život djeteta čija majka hrani patološku potrebu za pažnjom narušavajući mu zdravlje i glumeći žrtvu pred doktorima, prijateljima, okolinom. Prvo, to je učinila Patriša Klarkson jezivom, gotovo nadzemaljskom ulogom u briljantnoj HBO mini-seriji „Sharp Objects“. A onda i Patriša Arket u vrlo ubjedljivoj Huluovoj mini-seriji „The Act“. Poslije dvije Patriše čija gluma rastavlja na proste činioce i dvije vrlo interesantne televizijske studije psihopatološkog odnosa majke i djeteta, Huluov novi film „Run“ sa Sarom Paulson u ulozi majke sa Minhauzenovim sindromom – baš i nije djelovao privlačno, zar ne?

„Run“ sa odličnom Sarom Paulson u ulozi majke sa Minhauzenovim sindromom

Dobro poznat, ali održiv triler

variety.com

zerkalo

Bombastičan debi

Za takav inicijalni utisak nije kriv samo izbor glavne glumice koja je neuporedivo manje talentovana od Klarkson i Arket. Potencijalni problem otkrio je i trejler u kojem režiser Aniša Čaganti (odličan debi „Searching“, 2018) ipak nije ostavio previše mjesta za domaštavanje. Ipak, sada kada je „Run“ konačno postao dostupan na Huluovom striming servisu, može se reći da i za njega važi ono: „Ne sudi filmu po trejleru...“ Uz malu dopunu: „Ni Sari Paulson po lošoj psihopatološkoj ulozi u seriji ‘Ratched’“. Trejler jeste otkrio dobar dio radnje, ali predvidljivost je najmanje bitna kada priču nose izuzetna gluma i režiserska rješenja karakteristična za stare, dobre trilere. Čaganti, koji je

REŽIJA: Aniš Čaganti ULOGE: Sara Paulson, Kira Alen, Onali Ejms TRAJANJE: 90 min

Gluma Paulson i Alen najbolji element Čagantijevog psiho-trilera

napisao i scenario sa Sevom Ohanijenom, izvukao je maksimum iz Paulson i izuzetne debitantkinje Kire Alen. Inače, prve glumice sa invaliditetom koja igra u nekom bombastičnijem trileru. Čisto da znate, ako vas začudi njena spretnost u invalidskim kolicima, čiji izostanak tako često odaje glumice bez disabiliteta u sličnim ulogama...

Stresno odvajanje

Priča o majčici iz pakla počinje u prelomnom momentu života Dajen (Paulson) i Kloi Šerman (Alen). Sedamnaestogodišnja Kloi treba da krene na koledž. Puštanje djeteta iz „porodičnog gnijezda“ stresno je i za mnoge uobičajnije porodice, ali sa majkom koja treba da se odvoji od kćerke koja je jedva preživjela prijevremeno rođenje i koja se od tada svakog dana bori sa astmom, dijabetesom i paralizom od struka nadolje – taj strah doživljava vrhunac. Ipak, Dajen je prilično smirena za majku tinejdžerke čiji se život vrti oko aparata za mjerenje šećera, inhalatora, krema za ekcem i bočica sa šarenim pilulama. Štoviše, previše smirena. Njena vjera u Kloinu spo-

sobnost da izađe na kraj sa svakim problemom nema granica, a od posesivnosti nema ni traga. Čeka se, eto, samo to pismo prihvatanja od koledža. Ali, ono nikako da stigne... A Dajen je ta koja se uvijek nekako nađe u blizini kada poštar pokuca na vrata... „Run“ je neobično tenzičan i interesantan triler s obzirom na to da u startu znate da se vrti oko Minhauzenovog sindroma. Nije uvijek pametan (posebno sa onim „obrtom“ u posljednjoj trećini), ali kada jeste – skoro da može da vas ubijedi da je Kloi možda umislila da joj prezaštitnička majka radi o glavi. Taj osjećaj je, naravno, neuporedivo slabiji u odnosu na anksioznost koju bude „The Act“ i „Sharp Objects“. Ali, iako „Run“ ne zaustavlja dah i ne ubrzava puls, ipak ovo jeste vrlo spretan i održiv triler.

Spretna žrtva

Osim Čagantijevih ubjedljivih rješenja (poput one scene na krovu) i utegnutog trajanja od 90 minuta, najbolji element filma su zanimljivo osmišljen karakter „žrtve majčinske ljubavi“ i gluma Sare Paulson i Kire Alen.

Uloga tinejdžerke koja je, uprkos disabilitetu, nezavisna i puna života lansirala je potencijalno izuzetnu karijeru. I pritom pokazala da filmske žrtve zlostavljanja mogu da budu pametne i spretne, a ne klišeizirane mukice koje od starta do kraja samo povlače glupkaste poteze zbog kojih se još više upetljavaju u mrežu mučitelja. I zbog toga je šteta što Čaganti nije poradio više na karakterizaciji Dajeninog lika, što ga nije zanimalo ubacivanje fleš bekova i poniranja u njenu prošlost. Da jeste, možda bi idejno snažan ali nedorečen kraj, kao i logičke rupe (dokle više sa zločincima koji čuvaju sve dokaze o nepočinstvima u kutiji u podrumu?) u završnoj trećini bile manje očigledne. „Run“ se kvalitetom svakako ne može ni primaći Čagantijevom „Searching“, a kamoli serijama „The Act“ i „Sharp Objects“. Ali, dovoljno je gledljiv i tenzičan da lansira karijeru Kire Alen; potvrdi da Čaganti i dalje zaslužuje pažnju filmofila... I pokaže da Sara Paulson može da glumi psihopatkinje skoro kao da se zove Patriša, ako je ne usmjerava Rajan Marfi.

Ocjena: 6.6/10

Četvrtak, 26. novembar 2020.

serije

Ghosts

Najšašaviji britanski sitkom koji vjerovatno ne gledate Majk i Alison pod paljbom ne tako ukrotivih duhova

iše su vam na vr’ glave i korona, i besparica, i jedne te iste serije i filmovi, i primitivci i eksperti sa svih strana? Želite nešto da opustite mozak? Volite uvrnute, šašave slapstik komedije? Imamo pravu seriju za vas... Vjerovatno nijeste ni čuli za BBC sitkom „Ghosts“, ali vjerujte nam, morate da ga pogledate. Njegovi opičeni likovi su baš kao i mi u 2020. godini – zaglavljeni u egzistenciji koju nipošto nijesu tražili.

Vibrantni duhovi

Iza šestočlanog kreatorskog tima su dvije sezone i božićni specijal ali, nažalost, „Ghost“ i dalje nije previše poznat mimo matičnog Ostrva. To bi se moglo promijeniti u budućnosti, s obzirom na to da Gardijan šuška da je američki rimejk već u pripremi. Ali, budući da svi znamo kako to ide kad se Ameri bave britanskim humorom, toplo preporučujemo da prvo pogledate original. „Ghost“ se vrti oko mladog para, Majka (Kil Smit-Bajno) i Alison (Šarlot Riči), koji žele da se skuće, ali nemaju centa. Srećom, nakon što Alisonina daleka, daleka tetka premine, nasljeđuju njenu porodičnu vilu (!) na prastarom britanskom imanju Baton. Majk i Alison žele da pretvore urušenu kućetinu u hotel sa pet zvjezdica, nađu ozbiljnog kupca i otperjaju s lovom. No, planove im remete neočekivani rezidenti. Na naslijeđenom imanju, već vjekovima živi (minimum) devet duhova kojima ne pada na pamet da se bakću sa kojekakvim turistima i investitorima u sopstvenom domu.

Džumbus za fanove Taike Vaititija Mladi i bankrotirani, a sad i duhovima progonjeni – Majk i Alison pokušavaju da nađu neko (para)normalno rješenje koje će zadovoljiti obje strane. Ali, situaciju im nenormalno otežavaju vibrantni karakteri onih koji ih gone.

Komedija situacije

U kući Baton glavnu riječ vode, odnosno, tačnije – za nju se prepiru: pećinski čovjek Robin (fantastični Lorens Rikard); obezglavljeni elizabetanac (takođe Rikard); vještica Meri spaljena u 17. vijeku (Kati Viks), prva vlasnica vile - lejdi Fani Baton (Marta Hov-Daglas)... Tu su, zatim, i: kikotava plemkinja Kiti (Loli Adefop); edvardijanski pjesnik Tomas (sjajni Matju Bejnton); borac iz Drugog svjetskog rata poznat samo kao Kapetan (Ben Vilbond)... I

ne manje važni: dobroćudni Pat - vođa skauta iz osamdesetih (Džim Hovik), kao i britanski premijer iz devedesetih Džulijan (Sajmon Brnabi), amoralni torijevac koji je umro tokom seksa sa ljubavnicom – i od tada hoda naokolo gologuz, sa gaćama oko članaka. Sad vam je barem malo jasnije sa čim se suočavaju sluđeni Majk i Alison, ali i što je glavni pokretački motor slapstik poslastice „Ghosts“. Kad u jednu kuću, pa makar to bila viktorijanska vila od ko zna koliko kvadratnih metara – nagurate toliko ludaka koji sežu od neandertalskog doba, preko viktorijanske Engleske, do modernog, 21. vijeka... E, tu moraju da nastanu džumbus, nerazumijevanje i najjača komedija situacije. One od kojih se svima njima plače od jada, a vama samo od smijeha.

Sjetite se samo momenata kada je Dik Solomon prvi put probao cigarete, čuo muziku ili upalio kompjuter u kultnoj „The 3rd Rock from the Sun“. Ili svih onih situacija u kojima je jadni Giljermo morao da objašnjava Nandoru, Lazlu i Nađi što su to imejl, hrana za mačke ili Superbowl u fantastičnoj „What We Do in the Shadows“.

Nezahtjevni šarm

Kada su najbolje, zgode i nezgode u seriji „Ghost“ podsjećaju baš na njih. I zbog toga je ova serija idealna za autore poput Taike Vaititija. Tako je lako zamisliti baš njega kako se smije onom pokušaju Tomasa, beznadežno romantičnog pjesnika iz 18. vijeka, da zavede strunjenu Alison imitirajući čuveno „How you doin’?“ Džoija Tribijanija...

bbc.co.uk

Ili momentu kada neandertalac potpuno pošandrca nakon što sazna za (lažirano) slijetanje na Mjesec. „Ghosts“ je šou koji nije nimalo zahtjevan, a beskrajno je šarmantan. Kreatorski tim, koji i igra šest od devet glavnih duhova, pobrinuo se da serija napreduje iz epizode u epizodu; da polako upoznajete i još se više zaljubljujete u njene likove, a da opet tu ostane dovoljno misterije (na primjer, još se ne zna kako je svako od njih poginuo) da bi se priča nastavila kvalitetno. I zbog toga mnogo raduje vijest da će treća sezona, uprkos pandemiji, stići na male ekrane 2021. Potrebno nam je više ovako laganih, zabavnih i šašavih serija koje čuvaju tradiciju najboljih britanskih sitkoma. Sa ili bez korone. M. I.-N.

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 26. novembar 2020.

serije

a Pitera Morgana, kreatora Netfliksove serije „The Crown“, svaka sezona o dinastiji Vindzor predstavljala je izazov za sebe. Ipak, kako su osamdesete jedna od istorijski najbolje dokumentovanih decenija kraljevske porodice (pritom, i jedna od najkomplikovanijih kako politički tako i porodično), četvrta je morala biti najteža. Ali, za divno čudo, ispala je i najbolja. Glavne protagonistkinje nove sezone, uz kraljicu Elizabetu (Olivija Kolman), jesu dvije žene čiji se uticaj na Veliku Britaniju osjeća i dan-danas: bivša premijerka Margaret Tačer (Džilijan Anderson) „od milošte“ zvana Čelična lejdi - i Dajana, najvoljenija princeza na svijetu (Ema Korin).

The Crown Četvrta i najzanimljivija sezona fokusirana na M

Pun krug do drame „The Queen“ U potvrđenoj petoj i šestoj (finalnoj) sezoni, ulogu kraljice Elizabete od Olivije Kolman preuzima Imelda Stanton. Džonatan Prajs glumiće princa Filipa, a Lesli Manvil princezu Margaret. Činjenica da će Elizabet Debicki igrati princezu Dijanu i u petoj i u šestoj sezoni pokazuje da će se serija vjerovatno završiti njenom smrću. Na taj način, projekat će napraviti pun krug i vratiti se drami „The Queen“ (Stiven Frirs, 2006) sa Helen Miren, za koji je Morgan napisao scenario. Ideja za seriju došla mu je upravo nakon tog filma, u kojem se bavio reakcijom kraljice Elizabete na smrt Lejdi Di.

Osim uspona i pada Tačerke i evolucije princeze Dajane, Morgan je prikazao i brojne teme koje su još jednom inspirisane istorijskim događajima, ali se mogu protumačiti na razne načine. Pored rojalnog vjenčanja (koje zapravo ne vidimo), tu su i rođenje Vilijama i Harija, kao i Folklandski rat, aparthejd, Komonvelt. Onda u nastavku, horori testa koji Tačerka spektakularno pada, dok Dajana prolazi s najboljim mogućim ocjenama, borba sa bulimijom, famozni performans uz „Uptown Girl“ u Kraljevskoj operi. Zatim, strašna porodična tajna koju otkriva princeza Margaret (Helena Bonam Karter) i na kraju mladi čovjek po imenu Majkl Fejgan (Tom Bruk) koji je toliko bio ogorčen stanjem u državi, da je provalio u Bakingemsku palatu (čak dva puta) da bi popričao sa kraljicom. Očekivano, Anderson se odmah izdvaja u ulozi kontroverzne Tačer. Uspješno dočarava čudnu mješavinu političarke ali i domaćice u pedesetim performansom koji podsjeća na Kejt Blan-

čet u ulozi konzervativke Filis Šlafli u mini-seriji „Mrs. America“. Sastanci premijerke i kraljice i razgovori koje vode jesu neki od najzanimljivijih trenutaka u četvrtoj sezoni, ali primjetno je da je Morgan prikazao njihov odnos mnogo gorim nego u realnosti. Od početka je vrlo jasno da kreator serije nije bio fan premijerke Tačer. Čeličnu lejdi koja je sa Ronaldom Reganom odigrala odlučujuću ulogu u okončavanju Hladnog rata i za koju se smatralo da je preobrazila britansku privredu i izvukla je iz posleratne stagnacije, suptilno ismijava u svakoj mogućoj prilici. Pritom, prikazuje njenu političku moć isključivo kao ambiciju, a karijeru samo kroz privatizaciju i nezaposlenost koju je ostavila za sobom.

Romantične noći

Morgan stavlja akcenat na propadanje i razaranje za vrijeme Tačerkinog mandata. Rat je započet iz njene nerazumne lične motivacije, institucionalni rasizam je ojačan i osnažen

vulture.com

Čelična Anderson

Princeza Dajana (sjajna Ema Korin) u najljepšoj sceni četvrte sezone

Perfekcija ko odbija da abd

radi oligarhijske dobiti. Javni resursi su preusmjereni sa marginalizovanih, uz pokušaj da se implicitna pristrasnost opravda poprostačenim objašnjenjem da su neki ljudi, jednostavno, lijeni i da su sami odlučili da nemaju i pate. Kraljica Elizabeta prikazana je kao da je imala jasnu nadmoć nad premijerkom, ali da je i pored toga poku-

šala da joj se približi zbog toga što je, u tom momentu, bila jedina na svijetu koja je znala što čeka Tačerku kao jednu od liderki mizoginog društva. S druge strane, Tačerkin otpor prema Elizabeti otkrio je njenu komplikovanu vezu sa drugim ženama i pozicionirao ju je kao antifeministkinju. Njen prikaz ovdje jasno je pokazao da, koliko god nje-

na karijera jeste bila veliki korak za rodnu ravnopravnost, premijerka je učinila vrlo malo da i druge žene krenu njenim stopama. Morganova pažnja se ipak vrlo brzo prebacuje na Dajanu koja je bila i ostala „princeza naroda“. U prvom susretu sa šesnaestogodišnjom Dajanom Spenser ona je obučena kao šumska nimfa iz

eonline.com

Četvrtak, 26. novembar 2020.

Margaret Tačer i princezu Dajanu

bio bitniji od ljubavi. Za njene članove, ljubav je više formalnost i nešto što će se, ako imate sreće, samo pojaviti nakon godina i godina posvećenosti dužnostima koje nosi kruna.

Zarazna sapunica

Džilijan Anderson briljira u ulozi Margaret Tačer

vijanje ne samo da se ne desi, nego vam poslije samo dvije epizode princ Čarls postaje mrzniji čak i od princa Filipa u prvoj sezoni. Za Dajanu, Morgan uzima nešto drugačiji pristup. Njegova princeza je dopadljiva ali i frustrirajuća, divna ali i proračunata. Ona je zdravorazumna, blesava, djetinjasta, često mrzovoljna. Ona je poznata širom svijeta, a opet željna pažnje. Ona pleše sve dok ne padne u nesvijest, sluša Od početka muziku i vozi rošule po je jasno da kreator palati (najslađa scena u četvrtoj sezoni), očajna Piter Morgan nije bio je i pomahnitala... I fan Čelične lejdi. S druge sve samo ne srećna. U pitanju je komstrane, pokazao je naklonost prikaz jedne prema princezi Dajani, mladoj pleksan kompleksne osobe, a ženi koja, nažalost, nije na Ema Korin jednostavno briljira u ulovrijeme shvatila da ono zi. Princeza je mlada u što se upustila nije žena koja, nažalost, nema emotivne zrelosti da ljubavna priča, već razumije da ono u što se posao upustila nije ljubavna priča, već posao. Dok gledate njen duh koji se polako lomi, nemoguće je ne sažaliti Šekspirove pozorišne „Romeo and Juliet“ (Baz se na nju. komedije „San ljetnje no- Lurman, 1996). Morgan ne bježi ni od Daći“. Čarls (Džoš janine borbe sa bulimijom, O’Konor) i Dajana imaju Kompleksna Di ali je u jednom trenutku jedan od najromantični- Ta scena je toliko simpatič- pretjerano naglašava. Nejih susreta u seriji. Pričaju na, da se na trenutak zabri- koliko epizoda zaredom, o Šekspiru, pritom, sve nete da je zamisao kreatora Dajanino sveto trojstvo čivrijeme gledajući jedno da vas natjera da navijate ne samo lijepe haljine, budrugo kroz listove biljke za njihovu vezu i da je pot- limija i balet. Ipak, „The koja se nalazi između, po- puno zanemario činjenicu Crown“ na kraju ostavlja put Kler Dejns i Leonar- da vjerovatno odlično zna- gledaocima da sami odluče da Dikaprija u sceni s te ovu lekciju iz britanske da li je Lejdi Di bila žrtva akvarijumom u romansi istorije. Spoiler alert: to na- hladne i disfunkcionalne

oja dicira

porodice ili pak krojač sopstvene (ne)sreće.

Oštećeni princ

Posmatramo samo stvaranje bajke o Dajani, pritom dobijajući nešto malo drugačije od uobičajene mitomanije na koju smo navikli. Voljena princeza ovdje ni u jednom trenutku nije negativac, ali jasno je da nije ni svetica. Ona je samo mlada žena koja je željela da bude voljena i koja je budalasto ušla u brak i porodicu koji joj nijesu mogli pružiti potrebnu ljubav. Džoš O’Konor je sjajan u ulozi Čarlsa. Princ, oštećen djetinjstvom koje je proveo daleko od porodice i nedostatkom roditeljske ljubavi, toliko želi pažnju, da zbog toga tako lako i pada na Dajanin šarm. Ipak, način na koji se neprestano vraća Kamili povređujući Dajanu iznova i iznova, definitivno će ga držati kao neprijatelja broj jedan na listama gledalaca ove, ali i narednih sezona. Za razliku od kralja Edvarda Osmog, čija je abdikacija zaista bila čin ljubavi što su on i Volis Simpson dokazali ostavši zajedno do kraja života, princ Čarls ne budi ni prividno sličnu emociju svojim kukumakanjem za Kamilom koja očigledno ne osjeća isto. Ono što smo do sada već dobro ustanovili jeste da je za kraljevsku porodicu, osim u slučaju Edvarda Osmog, opstanak uvijek

U govoru koji Elizabeta drži u čast 25. godišnjice braka, kaže da uspješna unija može biti skovana samo iz vjernosti, odanosti, poslušnosti i predanosti. Opisuje brak ne kao čin ljubavi, već kao dogovor sklopljen između dvije individue koje obećavaju ne samo da će se prilagoditi jedno drugom, već i standardima kraljevske porodice. Ovo pogrešno shvatanje ljubavi godinama samo donosi nesreću kraljevskoj porodici, ali je ipak i jedan od razloga koji ovu beznadežnu rojalnu sapunicu čini tako zabavnom i zaraznom. Svaka generacija nosi isti teret i iste greške. I sve one se svode na nedostatak ljubavi i ljudskosti. I dok se princ Filip (Tobajas Menzis) pomirio sa svojom ulogom u porodici (zbog čega je daleko podnošljiviji, na trenutke čak i simpatičan u četvrtoj sezoni), princeza Margaret bori se sa samoćom i depresijom. Očajnički pokušava da nađe životnu svrhu i ne želi da se udalji od institucije čiji je rob godinama. Scena u kojoj pleše uz Dejvida Bouvija biće vam najdraža u cijeloj sezoni. Naravno, nakon one Dajanine sa rošulama. Zbog ovakvih momenata nedostajaće nam ovi glumaci na koje smo se taman navikli, a postavka se ponovo mijenja u narednoj sezoni. Iz sezone u sezonu, Morganova „The Crown“ pokazuje da kruna može i uništiti ljubav i slomiti ljudski duh, ali i da je takva monarhija - sa čeličnom kičmom i ledom u venama, naredna za sve što se može dogoditi. Pitanje je, hoće li takva i ostati poslije šeste sezone, kada Netfliks podsjeti narod na činjenicu da je nasljednik krune možda i najo m ra ž e n i j i č ov j e k i z dinastije Vindzor... Biljana MARTINIĆ Ocjena: 4.5/5

Četvrtak, 26. novembar 2020.

serije

The Liberator

Prva serija rađena „trioskop“ an

ištolj uperen u vazduh, metak spremljen ni manje ni više za letilicu nacističkog Luftwafea na bojnom polju... Momenat dovoljan da, već o naivnosti i „ambiciji“ Netfliksove animirane ratne mini-serije „The Liberator“. - Ratni ep kakav do sada sigurno nijeste vidjeli na malim ekranima ili velikom platnu - glasi reklama koja, kada je „The Liberator“ u pitanju, ne zvuči makar ni kao poluistina. Shvatite je bukvalno: ovo je prvi projekat rađen „trioskop“ tehnologijom animacije, svojevrsna pokazna vježba onoga što se ovom tehnikom može postići.

Idealizovana porodica

Naravno, iole iskusnije filmsko oko prepoznaće matricu rotoskopije, tehnike koja se u filmu koristi više od pola vijeka... Ali ipak, krenimo redom. Puka forma ne čini ono što je suštinski dobro ili loše u ovom ili bilo kom televizijskom ili filmskom projektu. Za one koji ipak misle i vjeruju drugačije, topla preporuka je bilo koja kompjuterska igra „Call of Duty“ u vezi sa Drugim svjetskim ratom. Takva vrsta interaktivne zabave pruža mnogo više adrenalinske zabave i interaktivnog ratnog iskustva od ovog eksperimenta. „The Liberator“ je svjedočanstvo ratne golgote jedne američke jedinice, koja je od iskrcavanja na jugu Italije 1943. do oslobađanja nacističkog logora Dahau 1945. godine prošla istinski pakao. Od predgrađa Napulja i Rima na prvoj borbenoj liniji, preko novog iskrcavanja na Azurnoj obali i jurenja za nacistima po Francuskoj, do golgote na Ardenima zamišljena je poput spiral-

nog putovanja u srce tame. Što, na kraju, i jeste kapija naci-logora. U centru je Feliks Sparks (Bredli Džejms), više brižni nego autoritarni oficir, koji predvodi svojevrstan, 500 dana dugi marš. Na ruti oslobođenja Evrope, ova skupina autsajdera postaće mnogo više od pukih saboraca (kliše nad klišeima): idealizovana slika jedne šarenolike američke porodice.

FOTO: twitter.com

Ratna golgota s In Vizuelno meso

Serija, zasnovana na vrlo uspješnoj knjizi Aleksa Keršoa, prošla je sličan put golgote u produkciji: potpuno zaglavljena usred neisplativog snimanja za ,,History“, proglašena prvo kao neprofitabilna za klasičan film, a preskupa kao dramatizovani dokumentarac u osam djelova... Do tada, naravno, o animaciji nije bilo ni govora. Sve dok za projekat nijesu čule upravo face iz Trioscope Studios. I shvatili da je ovo za njih win-win situacija: za malo novca dobili su šansu da na već jasan narativni skelet i snimljene scene dodaju vizuelno „meso“. Insistirajući na dinamici, serija je skraćena na četiri epizode i lansirana na Netfliksu 11. novembra, na Dan veterana, godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Režije se prihvatio Gržegorž Jonkajtis, tip koji je u Holivudu ostavio nezaboravan trag osmišljavajući medvjeda u Injarituovom hitu „The Revenant“ (2015), uz rad u ekipama animatora brojnih filmova nagrađenih Oskarima za specijalne efekte. To što je scenario adaptirao niko drugi nego Džeb Stjuart, autor odgovoran za narativno tkanje kultnog akcionog serijala „Umri muški“

Ovo je manjeviše ona ista rotoskopija koju ste, na primjer, gledali u uvodnom dijelu animiranog hita „Heavy Metal“ (1981). Ili u Linklejterovim filmovima „Waking Life“ (2001) i „A Scanner Darkly“ (2006) („Die Hard“), otprilike je dovoljno da shvatite na koje karte igra „The Liberator“ i koje su mu potencijalne rupe.

Kapetan Sparks

Jedinica kapetana Sparksa je totalno autajderska: čine je šikanirani regruti iz manjinskih latino ili domoro-

Povremeni vizuelni bljeskovi brzo se rasplinu u jednoličnosti

dačkih zajednica američke provincije. Za svakog od tih Meksikanaca i Indijanaca, iz Kolorada, Oklahome ili Arizone, rat je, naravno, kakva-takva prilika da steknu status poštovanog, „pravog“ Amerikanca. A kapetan Sparks je njihova „ratna majka“, usamljeni teksaški rendžer, pravi ćutljivi ve-

stern tip koji će ih predvoditi do slobode - s kraja na kraj Evrope. Serija je bazirana na istinitom svjedočanstvu kapetana Feliksa Sparksa, a njegova životna priča nakon Drugog svjetskog rata je arhetip ostvarenja američkog sna. Čovjek je bio tužilac okruga, a potom stigao i do

Četvrtak, 26. novembar 2020.

nimacijom ne opravdava velike ambicije sopstvenih autora

nstagram ﬁlterom

Vrhovnog suda Kolorada. Penzionisao se kao brigadni general (!), a do kraja života vodio je uspješnu borbu za očuvanje kvaliteta vode u toj američkoj državi. Uz sve to, bio je oficir aktivno angažovan kao obavještajac tokom Kubanske raketne krize, kada je svijet bio na ivici nuklearnog rata (!).

Sve to je dovoljno da se shvati da animirana miniserija podijeljena na četiri epizode ne može da istrpi teret Sparksove ličnosti. Svi ti tipovi pod njegovom komandom, na putu od obala Sicilije do kapija Dahaua, ostali su nerazrađeni, daleko u sjenci kapetana Feliksa. Umjesto da u fokusu bude tim, cjelina, da se tako gradi istinski inkluzivna priča - ovdje imamo isključivo ličnu borbu bijelog dječaka iz komšiluka, koji je odlučan da se na bojnom polju bori za svoje Amerikance, ma koje boje kože oni bili i kako se zvali.

Deplasirana ideja

Više puta tokom serije, ispisujući lament-pisma adresirana supruzi, Sparks se

pravda da „nije još završio posao u Evropi i da ne može ostaviti braću neobavljenog posla“ – i svaki put zvuči deplasirano i naivno. Toliko, da vam se ideja da „The Liberator“ nije suštinski oslobodilac Evrope, već duša svojih podređenih - propisno smuči. Sa takvom stereotipnom pričom, koja nije za primaći ni kvalitetnijim rješenjima najboljih kompjuterskih igara sa tematikom Drugog svjetskog rata, a kamoli filmovima - projekat može isključivo spasiti vizuelna tehnika. No, kako god studio „Trioscope“ pokušao to da upakuje i predstavi, to je manje-više ona ista rotoskopija koju ste, na primjer, gledali u uvodnom dijelu animira-

nog hita „Heavy Metal“ (1981) prije skoro četiri decenije. Ili, za zaljubljenike u opus Ričarda Linklejtera: tehnika nalik onoj kojom su oblikovani filmovi „Waking Life“ (2001) i „A Scanner Darkly“ (2006). Tehnologija nije pretjerano komplikovana: preko igranih kadrova dodaju se boje, manipuliše pokretima, lovi efekat „animacije uživo“... Trioskop tehnika donosi, u nekim segmentima, zaista kvalitativan skok na tom polju - s posebnim fokusom na izražajnost lica i dinamiku pokreta.

Odškrinuta vrata

Ono gdje „The Liberator“ ostaje nerazrađen je, nažalost, nespremnost autora (ili budžetska ograničenost, kombinovana s vremenskom stiskom i rokovima završetka) - da se pobrinu za raznovrsniju, smjeliju i kvalitetniju animaciju okoline. Tako serija od početka do kraja, uz povremene bljeskove koji se brzo rasplinu u jednoličnosti - djeluje kao ratna drama provučena kroz nekoliko Instagram filtera... pa puštena niz Netfliks servis, za instant

zabavu koju ćete zaboraviti do kraja praznika koji se na Zapadu slavi u spomen na ratne žrtve. Za pravi „rat kakav do sada sigurno nijeste vidjeli“ preporuka ostaje, sa suštinski i sličnom vizuelnom formom, fantastični izraelski „Waltz With Bashir“ (Ari Folman, 2008), koji se tek u segmentima dotiče rotoskopske tehnike i ima mnogo više veze s „pravom“ animacijom. „The Liberator“ ipak ostaje zaglavljen u ambiciji bez pokrića, tamo negdje u rovovima i blatu Ardena, u posljednjoj zimskoj ofanzivi Drugog svjetskog rata. Onoj, koja je Saveznike naučila oprezu i skromnosti, po cijenu krvavih žrtava. Svakako, trioskop tehnologiju gledaćemo i treba da je vidimo u visokobudžetnim projektima televizijske produkcije, već u skorijoj budućnosti. Ova prva demonstracija, služi da samo odškrine vrata i pokaže put na ratnom planu televizijske animacije. Do narednog puta valja se nadati mnogo raznovrsnijem arsenalu od jednog metka ispaljenog uvis. S. STAMENIĆ Ocjena: 2,6/5

Četvrtak, 26. novembar 2020.

Tamara Senić, teoretičarka umjetnosti

Zgrabi FILM

Privatna arhiva

Uputstvo za slamanje zidova

amazon.com

PREPORUKA

Netfliksova mini-serija o mladoj Jevrejki u potrazi za sobom

Strastveni sam ljubitelj horora i misterija, ali (paradoksalno), moj omiljeni film je ujedno i najromantičniji koji sam pogledala. To je italijanski „Tigar i snijeg“ („La tigre e la neve“, 2005) neprevaziđenog Roberta Beninjija. „Tigar i snjeg“ prikazuje snagu jedne djetinje, snažne ljubavi u doba rata, bombardovanja... Kada je cilj bio jedino preživjeti - baš kao životinja, Beninji donosi jednu očaravajuću poetiku ljubavi koja ne ostavlja ravnodušnim. Što se tiče horora, misterija, trilera - neki od filmova koji su me zbunili, iznenadili i oduševili su: „Contratiempo“ (Oriol Paulo, 2016), „The Platform“ („El Hoyo“, Galder GaztelUrutia, 2019); „Carved: The Slit-Mouthed Woman“ (Kodži Širaiši, 2007)...

elemente muzike i mentaliteta našeg vremena. Još kada Božo otpjeva onako, iz duše, nije teško osjetiti ono o čemu pripovijeda.

Kao što sam navela, ne pratim mnogo sadržaje na televiziji. Čini mi se da tu ima mnogo više toga što bi trebalo zaobići, nego zgrabiti. Naravno, uvijek postoje edukativni kanali kao što su National Geographic, Animal Planet, Discovery, humanitarne emisije, dobri filmovi... Ali, rijaliti programi uzimaju maha, a složićemo se da u njima nema ništa dobro da se nauči ili usvoji.

Ne pratim televiziju. U toku osnovnih studija ni jednom nijesam upalila TV, niti sam osjetila potrebu. Radije ću pročitati dobru knjigu ili sama izabrati sadržaje koje želim da ispratim na internetu. Neki od takvih sadržaja su, u posljednje vrijeme, Netfliksove serije. Istaći ću jednu možda malo manje poznatu: „Unorthodox“ (2020). Riječ je o njemačko-američkoj mini-seriji, inspirisanoj autobiografijom Debore Feldman. Prati priču jedne hrabre jevrejske žene koja shvata da mora da pobjegne od braka, sigurno uređenog života i zajednice, da bi se oslobodila i upoznala sebe. Interesantna priča o (ženskoj) slobodi, religiji, društvenim uređenjima... kao i cijeni koja se mora platiti jednom kada se slome zidovi.

MUZIKA Po profesiji sam muzički pedagog. Bavim se muzikom od osme godine,

Zaobiđi FILM Nedavno sam u bioskopu pogledala film ,,The Unhinged“ (Derik Borte, 2020). Očekivala sam mnogo, valjda zbog toga što jednu od glavnih uloga tumači Rasel Krou. Nažalost, radnja filma puna je nelogičnosti i svodi se na bježanje od nasilnika. Pritom, ako pogledate trejler – ni ne morate gledati film.

MUZIKA

ali nikada nijesam imala omiljenog pjevača, žanr i slično... Valjda zbog toga što smatram da je muzika jedno nepregledno prostranstvo koje ne bismo mogli da istražimo i da se naslušamo svega kvalitetnog, pa da živimo još stotinu života.

Ali, ako već moram da izdvojim jednog pjevača kojeg bih preporučila – to bi definitivno bio Božo Vrećo. Za mene, on je zaista nešto posebno, neko ko odskače s naše muzičke scene. Njegove pjesme komponovane su u duhu tradicionalnih, ali imaju

Za muziku mislim isto što i za televiziju: ne bi bilo kraja spisku onog što bi trebalo zaobići. Popularne su melodije siromašne, deformisanog zvuka i nakaradnih tekstova. Smatram da nas ono što čitamo, gledamo i slušamo, i te kako definiše i usmjerava. Dvadeset prvi vijek je vijek izbora, te uvijek možemo izabrati da li ćemo na Jutjubu uključiti pjesmu „Žena od sultana“ ili Rahmanjinov koncert. Nije do vremena, muzičkih i filmskih industrija, do drugih ljudi... Do nas je.

dž uboks rik galeba nad nemirnom pučinom što sluti na jesen, otvara „As Long As You Are“, šesti album benda Future Islands. - Nobody’s gonna pick me up, I’m falling down and I’m 5th Street Bound - izgovara Samjuel Hering u pjesmi „Thrill“, glasom čovjeka što hoda po smrvljenom staklu.

Razočaranost svijetom

pitchfork.com

Štogod baltimorska sintpop senzacija Future Islands uradila u godinama pred nama, uvijek će prva asocijacija biti ono strastveno i očuđeno, televizijsko izvođenje „Seasons (Waiting on You)“ kod Dejvida Letermana 2014. godine. Tako je malo velikih bendova koje je jedan momenat na sličan način obilježio i definisao. Na izvjestan način, „Seasons“ je i sjenka njihove karijere, što se posebno osjetilo na narednom albumu „The Far Field“ (2017). Utegnut, raznovrstan, emotivno jak i idejno originalan, za fanove i muzičke zaljubljenike ipak je ostao upamćen po ključnom utisku - da nije imao momenat takve oštrine kao „Seasons“. Ako je „The Far Field“ bio Heringov lagani, atmosferični i ipak bezazleni album za vožnju - onda je „As Long As You Are“ oštro skretanje u drumsku birtiju, da se dobro zalije nezadovoljstvo životom i svijetom. Nikad do sada nije bio tako introspektivan i, pošteno je reći, razočaran, iako se zna da je vrlo dugo u skladnoj vezi u Švedskoj. U „I Knew You“ ili briljantnoj ,,City’s Face“, Hering je brutalan, proganjajući. I njegov tako specifični, toksični glas je naravno idealan za retrospektive promašaja ličnih odnosa: „,We walked into the pines and sat amongst the graves. You told me you’d been fine, since I poisoned your life...“. Bilo bi dozlaboga creepy, da ne znate da se kod njega tu uvijek radi o samokažnjavanju.

Fu ture I

sla

stern.de

n ds

Četvrtak, 26. novembar 2020.

Baltimorska senzacija je ludo iskrena i zabavna na albumu „As Long As You Are“

Euforična riznica životnih promašaja

Sjajna sintpop ekipa predvođena Samjuelom Heringom

Ako je „The Far Field“ bio Heringov lagani, atmosferični ali ipak bezazleni album za vožnju - onda je „As Long As You Are“ oštro skretanje u drumsku birtiju, da se dobro zalije nezadovoljstvo životom i svijetom Ipak, nećete vjerovati, „As Long As You Are“ ima cijelu riznicu razbuđujućih, radosnih, skoro euforičnih momenata. Sa efektnom prvog nebeskog plavetnila koje proviri ispod olovnog neba nakon nekoliko dana novembarskog potopa. „Walking“ je najbolji primjer, sa pulsirajućim bas-linijom i širokopojasnim sintisajzerima osamdesetih. Upravo ona, kao i „For Sure“ (uz ključnu liniju, moto albuma „I will never keep you from an open door. I know, you know... That’s how much I feel in everything you are“) - najbliže će ga primaći eufo-

ričnoj hitičnosti koju je imao, naravno, sa „Seasons“. I tu se najbolje osjeti, o kakvoj se širini jedne senzitivne osobe radi.

Lično, do kraja

Zamjerka? To što Future Islands zvuči potpuno isto kao bilo kad u prethodnoj deceniji. Na primjer, tako bi New Order zvučao gonjen gladnim lavovima u antičkoj, umjesto na koncertnoj areni. I to što, naravno, Hering ne odstupa ni milimetar iz sopstvene glave i sopstvene povrijeđenosti. Opet, sve je to nebitno spram one, realne životne energije, od mo-

menta kad Samjuel na bilo kom nastupu razulari svoj ludi grol, uspostavi ludo intenzivan kontakt očima sa kamerom ili nekim u publici... I naravno, otprilike na svakoj drugoj-trećoj strofi, sebe udari u grudi. Jer, ipak, u momentu kada se pita da li je uopšte zaslužio sreću koju sada proživljava („Do I deserve the sea again? The slow-lapping waves, bathing my face in light… Finding love and a friend, in the dawn“), znate da je prokleto zabavan, ličan i iskren, do kraja. S. STAMENIĆ

Ocjena: 88/100

Četvrtak, 26. novembar 2020.

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - To je ono kada na televiziji naiđem na neki film i vrisnem : „Joj, evo ga onaj film!“, kao na primjer „The Devil Wears Prada“ (Dejvid Frankel, 2006). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Svaki gdje neka životinja umire na kraju. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Možda mi se neki budu smijali, ali već nekoliko puta sam pokušala da odgledam „The Eternal Sunshine of the Spotless Mind“ (Mišel Gondri, 2004) i ne ide mi, hahaha. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Život našeg pjesnika, njegovo doba i promišljanje Vitomira Vita Nikolića. Omiljeni filmski rivali? - Mogli i zmija Ka. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Hačiko. I sve u vezi sa njim. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Sutra da si opet dođete na paterice.“ („Ivkova slava“, Zdravko Šotra, 2005). I: „Niki, prolazim kroz pakao, Niki“ („Mi nismo anđeli“, Srđan Dragojević, 1992) Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Princ Džon i zmija Ser His iz c r t a n o g „ Ro b i n Ho o d “ (Volfgang Rajterman, 1973). Neprevaziđen tandem. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - „Harry Potter and the Sorcerer’s Stone“ (Kris Kolambus, 2001) u Kinu „Kultura“. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Uvijek i na svakom mjestu: Jan Tjersen, soundtrack filma „Amelie“ (Žan-Pjer Žene, 2001). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - U Lisabon! Nakon filma „Night Train to Lisbon“ (Bili Ogust, 2013) i predivnog Džeremija Ajronsa u glavnoj ulozi. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Emir Kusturica, Vudi Alen i Gaspar Noe, na čaj, pa da se ispričaju. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Sama pomisao da snima ovdje je već film sam po sebi, hahaha. Uživao bi i više nego što misli.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Provincijalka“, Đorđe Balašević Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Upside Down“, Dajana Ros. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Pravo ja“, Hladno pivo. I „Goli i bosi“, Elemental.

Noćnim vozom za Lisabon

Jedna od najljepših pjesma sa imenom u nazivu? - „Ne može“, Vojko V! Vaša pjesma za karaoke? - „Ja sam za ples“, Novi Fosili. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Može žanr? To bi bio fank. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Sve ono što neki sada nazivaju „kul“ muzikom, sa što ružnijim tekstom, dok su spotovi sve vulgarniji, a i teže tome, smatram trešom i za: zaobići, obavezno! Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Kada sam bila tinejdžerka, smrt Toša Proeskog. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Fuego“, Valentino, hahaha.

Lava i zmiju iz „Robina Huda“ smatra neprevaziđenim tandemom

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Mnogo ih je bilo: Partibrejkersi, Disciplina kičme, Džej Lo, Tokio Hotel, hahaha. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Vrlo vjerovatno.

pinterest.com

film

33 OBRTAJA

youtube.com

Dopao joj se Džeremi Ajrons u filmu „Night Train to Lisbon“

Serija idealna za kišni vikend? - „Grey’s Anatomy“, sjedi doma skuvaj čaj, pusti koju suzu. Ili „The Office“ i „Modern Family“ - u tom slučaju, pivo i smijeh. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „The 3rd Rock from the Sun“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Jutro će promeniti sve“. Serija koju nikada nijeste završili? - Mnoge. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Pa nijesam ih završila, hahaha. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Poželjela sam da imam labaratoriju, jer „CSI Miami“. Najdraži par iz serije? - Mič i Kem. „Modern Family“. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Definitvno za šefa Horejšija Kejna, a i sav njegov tim je i više nego dobrodošao. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Toma. Vjerovali ili ne. S. VIŠNJIĆ

Četvrtak, 26. novembar 2020.

Milica Šćepanović, glumica

itove „Intime“ na svako čitanje uvijek nađu novi, skriveni put ka horizontima duše. Ipak, vremešni stihovi kao da udahnu i novi život onda kada ih čujemo naglas. Naročito kada stihove „noćas bih htio sebi – dječaku da ličim i da mi opet kažu kako sam dobar“ izgovara neko poput nove gošće naših „Obrtaja“, glumice Milice Šćepanović. Mlada umjetnica dio je poetsko-muzičke audio forme „Poetika Montenegro I“ u kojoj zajedno sa kolegama Tatjanom Torbicom, Nikolom Perišićem, Nadom Vukčević i Omarom Bajramspahićem oživljava poeziju naših prepoznatljivih i savremenih pjesnika. Takođe, u jednom od posljednjih projekata „Preko žice“, u režiji Andrije Mugoše, sa Stefanom Vukovićem donijela je priču o zavrzlamama u partnerskim, ljubavnim odnosima u samoizolaciji. A, sigurni smo da ste je ranije primijetili u predstavama „Mi djeca sa stanice Zoo“, „Zimska bajka“, „Ekvinocijo“ i mnogim drugim. Šćepanović je igrala i u primijećenim filmovima. Između ostalih, u „Lijenštini“ (Aleksa Stefan Radunović, 2018) u kojoj se pojavljuje u glavnoj roli, kao i u kratkometražnom ostvarenju „Praskozorje“ (Andrija Mugoša, 2019) za koji je nagrađena na novosadskom festivalu Filmski front, priznanjem za najbolju žensku ulogu. Ove sedmice izborom pjesama koje je asociraju na slobodu i hedonizam, Milica nas je vratila u period prije korone, kada se dobro đuskalo u večernjim izlascima. Odvela nas je i u sjećanje na prvi film koji je pogledala u Kinu „Kultura“, a onda i otkrila što je poželjela da ima nakon što je pogledala „CSI Miami“. A šta mislite, uz koju seriju uvijek skuva čaj i pusti poneku suzu? Otkrijte u njenim „Obrtajima“...

Miroslav Jovović

Četvrtak, 26. novembar 2020.

kalendar

Formanov „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ relevantan

ada vatrogasac kasno stigne na zgarište jedne farme, a seljak mu se požali da mu je hladno, sve što može učiniti jeste da ga svesrdno primakne vatri. Takav humor paradoksa u filmu u „The Firemen’s Ball“ (1968) donio je Milošu Formanu globalnu slavu prije nego što je lučonoša bunta među režiserima emigrirao iz Čehoslovačke.

Kičma, stav, duh

Formanov klasik „Let iza kukavičjeg gnijezda“ („One Flew Over the Cockoo’s Nest“), premijerno prikazan u novembru 1975, nakon četiri i po decenije i dalje je jedan od onih rijetkih filmova koji uspijeva da nam prodaju jednu skoro banalnu manipulaciju. U sanatorijumu za mentalno oboljele, sve što je štičenicima potrebno za lično otkrovenje jeste da im nezaboravn i k avg a d ž i j a Re n d a l Mekmarfi (Džek Nikolson) pokaže malo kičme, stava, slobodnog duha. Sva ljepota i suština filma staje u tu naivnost: u slavu slobode i integriteta u rigidnom sistemu, što je za Formana gotovo opsesivna tema karijere. Ožiljak što je bridio decenijama nakon bjekstva iz domovine. „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ je film transformacije, preobražaja. Slava je kolektivne akcije, otvaranja sebe

Lučonoša borbe p rigidnog sistem prema drugima. I to u onoj mjeri u kojoj to može biti veliki trijumf „Poglavice“ Bromdena (Vil Sempson), nezaboravnog stoika, koji se od cijelog svijeta branio tako što je godinama glumio da je gluvonijem. Bromden, šarmantni mucavac Bili Bibit (Bred Durif) i cijela galerija likova koji titraju na sanatorijumskoj liniji između komedije i farse - svi oni u Rendalovim očima pronalaze iskru dijeljene slobode. Samo takva im postaje dragocjena, kad okuse gorko-sladak ukus malih zajedničkih pobjeda.

Prokleto odustajanje

Ipak, Formanov film je veliki, epohalan, jer nas hvata za gušu onda kad nam servira

neke bolne istine o slobodi. Prvo, da je tako lako ispustiti. Da je prokleto jednostavno odustati. I da je sasvim razumljivo kada postanete sasvim umorni i iscrpljeni od nje. Džek Nikolson imao je 35 godina kada je snimao „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. U finišu filma, u jedan dugi pogled njegovog Rendala Mekmarfija, na jednoj od nizu raskrsnica i životnih izbora kada će sebi prosto reći da je dosta i da više ne može stala je sva tragedija filma. Kako je samo Forman majstorski i đavolski razbuktio taj plamen bunta za svakog svog gledaoca. Ili makar za sve one, koji su grozničavo navijali da Rendal, ipak, do kraja napravi i još taj jedan,

posljednji ispravan izbor. Rendal Mekmafri je daleko od cvećke. On je robijaš koji je iza rešetaka zaglavio zbog veze sa maloljetnicom, a potom lažirao ludilo da bi dobio lagodniji tretman u sanatorijumu. Nikolsonov lik je od starta sebičnjak, prznica, probisvijet, savršen kontraš. Slika liberala kojem je sloboda velika u onoj mjeri u kojoj je ograničena njegovim životnim prostorom. Kroz njegov lik i veliku transformaciju ka osobi koja se bori za nešto zajedničko, Forman postavlja ključnu zajedničku tezu, toliko puta ponavljanu u njegovim velikim filmovima, poput kultnog hipi mjuzikla „Kosa“ („Hair“, 1979)... Tezu o vrijednosti žrtve pojedinca za

neku zajednički dosanjanu slobodu.

Miltantna sestra

S druge strane, ono što „Letu iznad kukavičjeg gnijezda“ često pripisuju kao defekt jeste izostanak humanizovanih ženskih likova. Glavni instrument opresije, sestra Mildred Ratčed (Luiz Flečer), ipak je nezaboravna skoro kao i Nikolsonov lik. Postoji nešto duboko seksualizovano u toj militantnoj gospodarici ludare, u toj dominatriks pojavi žene koja svaki nagovještaj putenosti sabija u pokornost autoritetu. Sama po sebi paradoks - kao onda kad odbije jedan mali ustupak štićenicima, onda kad ludo poentira sa „nikako ne smijemo prepustiti dio odgovorno-

Četvrtak, 26. novembar 2020.

kao i prije 45 godina

Trideseti rođendan Rajnerovog psiho-trilera „Misery“

Samoizolacija iz pakla sa Keti Bejts

sti nekom drugom“. Što je njena snaga, ali i slabost na kojoj kapitulira bilo koji sistem represije. Konačno, „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ je i predivan dokaz da je Miloš Forman pažljiv i odličan interpretator „američkog duha“. Ne samo kroz Mekmarfijevo kaubojsko buntovništvo, već i kroz tih, stamen i nesalomljiv svakodnevni kredo Bromdena. „Poglavica“ blista proročki, onda kada kao „deus ex machina“ u pozorištu konačno progovori. Pa zbori, recimo, o svom ocu... U takvom liku i njegovom karakternom indijanskom plesu preko vatre, Forman do kraja ispravno slika svog velikog pobjednika. I uči, koliko je to lako i teško preletjeti preko kukavičjeg gnijezda. S. STAMENIĆ

Hičkokova pomoć

Interesantno: režiseri su se otimali oko Kingovog hiperpopularnog romana, ali pisac nije želio da ga ekranizuje niko osim Rajner. Nije ni čudo, s obzirom na to da je bio i više nego zadovoljan kako je Amerikanac adaptirao njegovu novelu „The Body“ u kultnom filmu „Stand by Me“ četiri godine ranije. Na prvi pogled, Rajner možda i nije bio najidealniji izbor za hororističnu bajku u kojoj medicinska sestra maltretira poznatog pisca. Njegov manjak senzibiliteta

Keti Bejts u kultnoj ulozi mučiteljke popularnog pisca

za trilerske uglove mogao je da našteti takvoj vrsti adaptacije. No, ne bi li se bolje pripremio za ovaj poduhvat ali i za sve potencijalne kritike, Rajner je, inteligentno, pred početak snimanja, pogledao sve filmove Alfreda Hičkoka! Fanovi psiholoških igara pamte „Misery“ po odnosu Keti Bejts i Džejmsa Kana, centralnim figurama ove hororistične bajke, ali prvenstveno po scenariju Vilijama Goldmana koji je krajnje precizno ulovio Kingov senzibilitet. Goldman je zaslužan i za to što smo imali šansu da uživamo pinterest.com

protiv ma

olitičko-liberalni filmski miljenik Rob Rajner počeo je karijeru daleko od režije. Ipak, specifičan miks glume i pisanja za šaljive komade doveo ga je, prirodno, do stolice iza kamere. Iako je režisersku karijeru načeo poigravanjem sa temama zabave, 1990. godine zagrizao je nešto ozbiljnije: adaptaciju romana „Misery“ Stivena Kinga. Iako je tada mnogima ovaj Rajnerov podvig izgledao kao nemoguća misija, američki režiser iskoristio je perfektan momenat da lansira sad već kultni samoizolacioni triler koji 29. novembra slavi 30. rođendan.

looper.com

Džejms Kan, žrtva torture zločeste Mizeri

Fenomenalna, Oskarom nagrađena glumica - tempirana bomba koja otkucava od početka do kraja filma, glavni je razlog zbog kojeg „Misery“ i dalje stoji čvrsto na ljestvici omiljenih psiho-trilera u ikonskoj glumi Keti Bejts koja u tom periodu nije bila pretjerano poznata faca u Holivudu.

Nametnuti zatvor

Odabir Keti Bejts za ovu ulogu bio je krajnje čudan ali vrlo efikasan. Glumica je nagrađena Oskarom za najbolju glavnu žensku ulogu, a pritom je pobijedila Džuliju Roberts koja je te godine, iako krajnje nepoznata, imala jak marketing za film „Pretty Woman“ (Geri Maršal, 1990). Sa nagrađenom Bejts, „Misery“ je postao jedini film koji je dobio Oskara a da ima ikakve veze sa Stivenom Kingom. Iako su njegovi romani rado viđeni gosti u filmskim adaptacijama, čak

i oni kvalitetniji izvisili su za Oskare. Kult lika Keti Bejts u ovom Rajnerovom komadu ne jenjava već 30 godina, tako da na svakom kutku Zemlje možemo pronaći barem jedan primjer zločeste Mizeri. Što nas dovodi do krajnje logičnog zaključka - Bejts, tempirana bomba koja otkucava od početka do kraja filma, glavni je razlog zbog kojeg „Misery“ čvrsto stoji na ljestvici omiljenih psihotrilera. Uostalom, u ovoj kritičnoj 2020. godini, može li nešto biti relevantnije od filma o nametnutom zatvaranju u skrajnutoj kući u diviljini sa perfektnom dozom psihološkog mučenja? L. MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 26. novembar 2020.

PODGORI č ARENJE

Brnović protiv Trampa

spod radara domaće javnosti ostala je vijest da se jedan američki Crnogorac prvi javno usprotivio predsjedniku Donaldu Trampu među njegovim republikancima, kada su u pitanju sumnje u navodnu krađu predsjedničkih izbora. I tako odškrinuo vrata trijumfa Džoa Bajdena.

Brnović u programu televizije „Fox“

Udarna vijest U noći između 11. i 12. novembra, u živom uključenju u program televizije „Fox“ (tradicionalno naklonjene republikancima), državni tužilac američke savezne države Arizona Mark Brnović (Brnovich) kazao je: „Izgleda da je Džo Bajden pobijedio u Arizoni. Nema bilo kakvih dokaza, nema tih činjenica koje bi bilo koga navele da povjeruje, da će se rezultati glasanja mijenjati“. To što je tokom istog dana Brnovićeva izjava bila među udarnim vijestima na sajtovima najcjenjenijih američkih medija, poput Vašington posta - apsolutno ne čudi. Jer, te riječi izrekao je republikanac besprijekorne reputacije. Pravnik iza kog su glasovi čak 1,2 miliona građana Arizone za reizbor na mjestu državnog tužioca, na izborima 2018. godine. Prvi republikanac u Americi na odgovornoj poziciji, koji je odbio navode o izbornoj krađi ili neregularnosti u brojanju glasova. - Ostalo je još približno 50.000 gla-

sova za prebrojavanje. Predsjednik Tramp bi trebalo da od toga osvoji dvije trećine, pa da osvoji elektore iz Arizone... Ali, računajući na analize eksperata i trendove, to je minimalno vjerovatno - mirno je istakao Brnović.

Lični integritet Ta riječ imala je težinu zato što je bila usmjerena protiv partijskog, ali i ličnog interesa. Već mjesecima se spekuliše da bi Brnović mogao biti kandidat na izborima za guvernera Arizone - a njegova izjava za „Fox“ dočekana je ,,na nož“ kada su glasovi republikanskih simpatizera u pitanju. Sada je minimalno vjerovatno da će naredni kandidat za guverena biti Mark. Ali, ovakav je potez za njega savršen na duže staze, jer je odraz ličnog integriteta. Pravnika

Zaglavi se

koji brani profesiju, javnu dužnost i javni interes. I kojem je istina bitnija od onoga što je i sam, kao republikanac priželjkivao. - Bilo kakva velika šema i plan da se lažiraju izbori ne postoje. Na kraju krajeva, pobijedili smo i ostvarili uspjeh kao republikanci na izborima za čelnike i legislaturu Arizone. Sve da je i postojala velika teorija zavjere, u ovom sistemu ne bi uspjela - kazao je Brnović pred licem Amerike. Mark Brnović rođen je u Detroitu, a od djetinjstva je u Arizoni. Porijeklom iz Lješanske nahije, u Crnoj Gori prvi put boravio je na ljeto 2017. godine. Naš jezik govori izuzetno iako je rođeni Amerikanac - a imao je, tokom godina za nama, sastanke sa našim državnim zvaničnicima. Kao trenutno najbolje

Crta: Srđan Ivanović

pozicionirani Crnogorac u američkoj politici.

Impresivne parnice Brnovićeva priča je tipično imigrantska - porodica majke i dalje nosi traumu golgote Drugog svjetskog rata i ustaškog terora u zaleđu Splita. Proslavljen je u slučajevima poput afere honorara za časove na univerzitetima Arizone 2017. Iste godine štitio je prava konzumenata nakon što je utvrđeno da su nepouzdan testovi na krv kompanije Teranos. Dobio je parnicu protiv Dženeral motorsa koja se ticala čak 33.000 stanovnika Arizone, koji su kupovali vozila te kompanije od 2009. do 2014. godine. Njemački Folksvagen morao je da uplati čak 40 miliona američkih dolara u budžet cijenjenih poreskih obveznika Arizone zbog skandala korišćenja dizel goriva u njihovim vozilima, u maju 2018. godine - u parnici koju je vodio Mark Brnović. Njegov posljednji veliki slučaj, i dalje u proceduri, jeste velika tužba protiv kompanije Google, gdje pokušava da dokaže ilegalno sakupljanje privatnih podataka. Konačno, prošlog mjeseca izborio se da kompanija Ticketmaster isplati 71 milion dolara svima koji su platili karte za događaje tokom kovid-19 pandemije u Arizoni... I to je sasvim dovoljno za skicu integriteta jednog javnog funkcionera. I najpoznatijeg Crnogorca u današnjoj američkoj politici, onog koji se stao na crtu Trampu. S. STAMENIĆ

19 L. Murseljević

Četvrtak, 26. novembar 2020.

LONDON CALLING

Ulični marketi Možda ovo i nije najbolja sezona za piće i „street food“ u Londonu ali, ako ništa drugo, ovo je ipak jedan od načina da se tokom krizne godine osjetimo normalno

rajnje apokaliptičan scenario karantina broj dva: zatvoreni muzeji, galerije, kulturne manifestacije preseljene na onlajn platforme, Londonci koji broje dane do trenutka kada će se vlasti smilovati da ih oslobode restrikcija. Iako je mala vjerovatnoća da će se lockdown biti potpuno ukinut, ostaje nada da će se život u Londonu, do katoličkog Božića, barem koliko-toliko normalizovati. A u međuvremenu, dok se nestrpljivo čeka izmjena odluke centralne admini-

stracije, Londonci vikendom šetaju kroz otvorene markete.

storani fokusirali snagu na dostavu i „take away“ menije, a Londonci zauzvrat podržali lokalna mala preduzeća kako bi lakše ispunili finansijske rupe, vikendom imaju i svoje tezge na londonskim marketima. Iako ih tokom drugog karantina ima mnogo manje nego ranije, vlasti lokalnih okruga potrudile su se da svaki ćošak dobije barem jednu opciju. U pomoć su uskočile i starješine vjerskih objekata u Londonu koji su ustupili svoja dvorišta za odličan „street food“ koncept.

Odličan koncept

Iako su tokom prvog „zaključavanja“ marketi bili limitirani u više segmenata, ovog puta stvar je malo drugačija. Za vikend, hrane i pića ne fali zahvaljujući snalažljivim vlasnicima ali i disciplinovanim Londoncima kojima lokalne vlasti vjeruju da će poštovati pravila distance. Pored toga što su u posljednjih nekoliko mjeseci re-

Sopstvene čaše

ganih Londonaca i njihovih ljubimaca. Od meksičke i mediteranske kuhinje, do veganskih opcija sa istoka,

L. Murseljević

Hladni dani i snažan vjetar sa Atlantika nijesu pokvarili ugođaj – prošlog vikenda marketi su bili puni razdra-

„Beer to go“ grupica u dvorištu paba

Street food market u dvorištu Anglikanske crkve

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Londonci su brzo usvojili koncept hrane i pića za ponijeti

praznih stomaka skoro da nije moglo biti. Ipak, krajnje očekivano, ta se hrana morala adekvatno i zaliti. Obližnji pabovi riješili su i ovu dilemu nudeći pivo i kuvano vino za ponijeti. Iako, tehnički, u ovoj zemlji nije dozvoljeno konzumiranje alkohola nasred ulice, to pravilo se zaobišlo tako što se ispunio prostor između marketa i paba. Nije se zaboravio ni koncept „održivosti“, pa su pabovi molili da oni koji žele popiti neki od ova dva alkoholna užitka donesu sopstvene čaše. Možda ovo i nije najbolja sezona za piće i „street food“ u Londonu ali, ako ništa drugo, ovo je ipak jedan od načina da se tokom krizne 2020. godine osjetimo normalno. I da ostanemo normalni... Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić