Objektiv, Četvrtak 10.12.2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 10. decembar 2020. • broj 249.

Najčudesniji ﬁlm godine

ili:

zbog čega je Finčerov „Mank“ mnogo više od ljubavnog pisma starom Holivudu i Velsovom klasiku „Citizen Kane“ Str. 6, 7. i 8

Ä&#x152;etvrtak, 10. decembar 2020.

Četvrtak, 10. decembar 2020.

A cappella

Bajka J

edan od glavnih postulata agende Ujedinjenih nacija ali i civilizacije, trebalo bi da bude poštovanje ljudskih prava. Namjerno kažem „trebalo“, jer sada, kada smo debelo zagazili u 21. vijek i kada je tehnologija napredovala toliko da izgleda kao da nam polako izmiče kontroli, čini se kao nikada da nemamo dobre rezultate na ovom planu. U četvrtak, 10. decembra obilježava se Međunarodni dan ljudskih prava, koji bi trebalo da slavimo svi, kao najveće dostignuće iskustava čovjeka od njegovog postanka. Tačno je i 70 godina od kada se ovaj praznik definisao kao globalni, pa je izgleda to glavni i nažalost, jedini razlog što ga se i mi sjetimo.

*** Što slavimo 10. decembra? Kraj ere robova ili dostignuća modernog svijeta? Plašim se, niti jedno niti drugo. Svijet je pun robova modernog vremena, ljudi na svim meridijanima ophrvanih finansijskim, zdravstvenim, bezbjednosnim problemima. Takođe, predrasude su jedan od glavnih razloga koje obesmišljavaju ovaj praznik. Mi, sada već malo stariji, sjećamo se priča o Romima, tada „ciganima“, koji vrebaju iza svakog ćoška ne bi li nam ukrali „iz oka“, ili napravili neku štetu javnom dobru. Međutim, odrastanjem, normalan i trezven čovjek shvata da je skoro isti procent ljudi koji su se time bavili kako u toj, tako i u svakoj drugoj populaciji. I naravno, decenijama unazad taj kolektivni osjećaj se minimalno promijenio u korist zdravog razuma. Dakle, ovo je samo jedan od primjera kako će nas predrasude, ako već nepopravljivo nijesu, uništiti. Ovdje, oko nas, djeca s autizmom se i dalje kriju od očiju javnosti; osobe s invaliditetom i dalje imaju probleme koji se tiču slobodnog kretanja i fizičke dostupnosti institucija; Rome i dalje bije glas koji smo im kao manjini pripisali i već ih naveli malo iznad; LGBT populacija i dalje kuburi sa suštinskim prihvatanjem od „većine“, iako se jednom godišnje malo „ukrijemo“ i puštimo bez problema taj stigmatizovani, navodno počasni krug po centru grada... i tako dalje. Međutim, ovaj Dan ljudskih prava, u suštini, nije za slavljenje, već za ozbiljno, kolektivno i sistemsko preispitivanje. U Sjedinjenim Američkim Državama, kako kažu najvećoj svjetskoj demokratiji, bukte rasni problemi; zvecka se oružjem u Jermeniji; kovid kriza nagriza i

Piše: Vladimir MARAŠ

Ovaj 10. decembar, Dan ljudskih prava, u suštini, nije za slavljenje, već za ozbiljno, kolektivno i sistemsko preispitivanje. Dobro bi bilo da pođemo od sebe i vidimo koliko ih svako od nas pojedinačno poštuje i doprinosi da živimo normalno u sopstvenoj državi

fizičko, a posebno i mentalno zdravlje svjetske populacije... Tako da – možda je vrijeme da se zapitamo kakva su to ljudska prava koja imamo. Tanka, plašim se. Društvene mreže omogućavaju pristup svakom iole tehnološki pismenom čovjeku. Nakon jednostavne registracije, koja ne mora predstavljati stvarni identitet korisnika, otvara se prostor u kome se nesmetano i najčešće bez ikakvih posljedica može sijati

mržnja, homofobija, fašizam, razne stigmatizacije i što sve ne. U društvima poput naših, balkanskih, sa vrlo upitnim rezultatima na polju dostignuća u obrazovanju, demokratiji, toleranciji, ovi alati predstavljaju potencijal ekvivalentan snazi nuklearne bombe u produženom trajanju, sa nesagledivim posljedicama po one druge, manje ostrašćene, da ne kažem pristojne građane. Što je sa ljudskim pravima u ovom slučaju? Što je ishod? Obrazovanje nam i dalje posrće, a nejaka pleća ekonomije grcaju pod pritiscima, što zdravstvenim, što onim koje smo svojim prilježnim radom prethodnih decenija uspjeli da masakriramo, pa sada dugujemo skoro cijeli godišnji budžet, a i dalje nam fali više od pola milijarde za puko držanje nosa iznad vode. Što ćemo s odgovornošću svih u lancu koji su neznanjem ili zlom namjerom doveli sve nas u ovaj i ovakav brlog, u kojem je postalo prihvatljivo sve ono što je bilo marginalizovano u neko drugo, srećnije vrijeme?

*** Ne postoji pravo i krivo vrijeme. Svako vrijeme daje prostor, šansu i priliku nekim novim generacijama da urade neke dobre stvari za društvo, jednostavno – da doprinesu. Tome su nas učili u školi, za tu i takvu odgovornost smo se spremali, radosni što ćemo jednog dana biti u prilici da domovini pomognemo, svako na svom polju. Neko u kulturi, neko u sportu, nauci, ekonomiji ili trgovini, turizmu ili na ambasadorskom mjestu, operacionoj sali, Cernu ili Sorboni. Gdje su svi ti ljudi koji su prethodnih decenija pripremali i sebe i nas za nova dostignuća civilizovanog svijeta? Gdje su nestali? I zašto ćute, pošto sa sigurnošću znam da ih ima. Ne koliko bi trebalo, ali ih ima. Mora ih biti, jer u suprotnom, zaista smo propali. A kao u bajkama, neki srećan kraj mora da se pojavi, prije ili kasnije. Samo što se neće pojaviti sam od sebe, nego ga moramo kreirati. I prije nego što licemjerno obilježimo Dan ljudskih prava, dobro bi bilo da pođemo od sebe i vidimo koliko ih svako od nas pojedinačno poštuje, i ličnim primjerom doprinosi zajedničkom cilju – da živimo normalno u sopstvenoj državi, kao stanovnici modernog i naprednog svijeta. Bez nas koji se mijenjamo – teško.

Četvrtak, 10. decembar 2020.

U fokusu oliko jak i kakav društveni kontekst mora biti, da može da opravda bjekstvo sa mjesta ubistva jedne mladosti, pita u startu mini-serija ,,Your Honor“. Njen najveći promašaj u premijeri je to što se u tom pravdanju zločina pretjerano trudi i tako prelazi granicu dobrog ukusa već u finišu prve epizode. Šteta... U velikoj igri obmane imala je savršenog aduta. Brajan Kranston, Volter Vajt proćelavom glavom i bradom, u seriji „Breaking Bad“ jeste savršeno i iščašeno brižan u misiji spašavanja ,,bludnog sina“ Džesija Pinkmena (Eron Pol). I takav je idealan za ulogu sudije iz Nju Orleansa koji mora da zataška jedan krupni zločin.

Delikatne dvojbe

Bez namjere da žongliramo spojlerima, valja istaći da Kranstonov sudija Majkl Desiato, sa njemu mnogo bitnom mladom osobom, ima lako prepoznatljivu, iščašenu dinamiku zasoljenu krivicom. Vrlo sličnu onoj koju su imali nezaboravni Volter i Džesi. To funkcioniše dobro, jer Brajan je glumac koji umije da odlično dozira oprečne emocije, ali i servira delikatne momente lične dvojbe. Razapet između onog u što vjeruje, onog što mu je lični integritet, svega onog što čini jednog vrhunskog i poštovanog sudiju - i osjećanja koje je opet toliko jako, da nema tog zemaljskog zakona da mu može parirati. Mini-serija „Your Honor“ uspjeće, nažalost, samo nakratko, da i vas žestoko razvuče na prokletom raskršću sudara dva svijeta i dva Nju Orleansa. Prasak u tom uvodnom dijelu premijerne epizode izuva iz cipela. Jedan ulični ivičnjak postaje samrtna postelja za dječaka koji ni za što nije kriv, niti je to zaslužio. Za drugog će postati ožiljak za koji samo ubice znaju, kako i koliko bridi. To što se dogodilo i što vas ostavlja bez riječi u ključnom detalju premijerne epizode jeste efektno zato što je, prije

Krimi-partija bez pravih igrača

Šteta što je scenarista Piter Mofat, koji je prilagodio tekst originalne izraelske serije „Kvodo“, propustio priliku da poentira na raskrsnici gdje se sudaraju sva spoticanja i promašaji modernog svijeta i moderne Amerike svega, odraz grubog, tektonskog trenja dva moderna svijeta. Nju Orleans je savršeno poprište za takvo nešto: tamo gdje okomita linija segregacije dijeli geometrijski vrlo bliske, a suštinski vjekovima i kontinentima udaljene prostore.

Nepromiješane karte

Zna to odlično Kranstonov sudija Desiato. Sjajan je u svom poslu upravo zato što zna koliko oni sa pogrešne strane „linije podjele“ imaju malo šansi da učine nešto bitno u životu. Na sličan način na koji, recimo, briljantni Džon Turturo pronalazi vjeru da jedna mlada osoba zaslužuje priliku u fantastičnoj mini-seriji ,,The Night Of“ Ričarda Prajsa. Tu Turturov lik postupa po savjesti i pretpostavci nevinosti čak i kad do kraja ne zna je li taj mladić kriv za stravični zločin. U dubini duše zna ono što propovijeda Prajs, fantastični kretor serije „The Wire“: da je uvijek i prije svega krivo jedno ignorantsko društvo koje slavi i pothranjuje nejednakosti. Tamo gdje uvijek i prije svakog zakona važi onaj o velikim i malim ribama. Tako postavljene figure za jednu televizijsku igru, koja

je komotno mogla biti grozničava do završnog kadra posljednje, desete epizode, „Your Honor“ prosipa već u startu odbijajući da promiješa karte na valjan način. Vrlo brzo podiže veo sa bilo kakve dileme o krivici. Pa sa priznanja krivice pred ključnom, najbliskijom osobom. I konačno, potpuno gubi igru u momentu kada „drugu

stranu“ predstavi kao najcrnji korumpirani talog i šljam jednog milionskog grada.

Tovar krivice

To nikako, nikako nije smio biti autorski izbor, pogotovo zato što u ulozi mafijaškog bosa Nju Orleansa figurira tako dobar glumac kao što je Majkl Stulbarg. Znamo ga iz filmova „Call Me By Your Name“, „The Shape of Water“ i ,,The Post“, a briljira u serijama ,,Boardwalk Empire“ (savršen negativac Arnold Rotstajn) i ,,Fargo“ (Saj Felc). Takvu glumčinu scenarista serije „Your Honor“ Piter Mofat nije iskoristio da oslika iole slojevitog tipa. Tako „Your Honor“ vrlo br-

zo postaje igra mačke i miša, u kojoj Kranstonov cijenjeni sudija Desijato uči pravila bijega i provlačenja kroz život mladića koji naprasno mora da odraste. I jednoj mladoj osobi izigrava još master Jodu krimi- odmetništva, sa tovarom lične krivice. Šteta što je scenarista Mofat, koji je prilagodio tekst originalne izraelske serije „Kvodo“, propustio priliku da poentira na raskrsnici gdje se sudaraju sva spoticanja i promašaji modernog svijeta i moderne Amerike. Sve je to učinio vrlo mlakim, onda kad sudija Desijato napravi vrlo poprostačen izbor da bude saučesnik u bijegu - jer

medium.com

Kreatori mini-serije „Your Honor“ poklopili velikog Bra

Brajan Kranston mogao je da bude idealan kec iz rukava Pitera Mofata

Četvrtak, 10. decembar 2020.

nypost.com

„Euphoria“ specijal: jedan od najdirljivijih TV časova 2020.

ajana Kranstona Ali

je sa druge strane prijetnja mafijaške osvete.

Izgubljeni kečevi

Da je Mofat umjesto tog krimi-kingpina Majklu Stulbargu povjerio lik nekog sumnjivog milijardera, političara, medijskog mogula, bilo kog „pobjednika kapitalizma“ (a mogao je!) – sve bi bilo mnogo efektnije. Za dublju i slojevitiju moralnu dilemu sudije Desijata i svih nas pred malim ekranima. Ovako, do kraja prve epizode, Brajan Kranston već dolazi u opasnost da mu se razbježi sva porota, a slučaj proglasi prilično neinteresantnim. Što je za ubistvo jedne mlade osobe nedopustivo; baš kao i sljepilo režisera prve epizode Edvarda Bergera za urbani kolorit jedinstvenog i neponovljivog Nju Orleansa. Biće, ipak, da televizijska mreža Šoutajm za ovu pokerašku krimi-partiju sa gledaocima nije imala prave igrače. Niti izbliza vješte autorske blefere kao konkurentski HBO sa „The Night Of“... Šteta, jer Brajan Kranston i Majkl Stulbarg mogli su da joj budu idealni kečevi iz rukava. Stojan STAMENIĆ

Ocjena: 3.5/5

ve što je dobro za tebe nije uvijek dobro za tebe - kaže Ali (Kolman Domingo). Njegove rijeći upućene su Ru (Zendaja) sa kojom, uoči Božića, sjedi u restoranu koji kao da je izašao iz slike Edvarda Hopera. On i Ru su zavisnici... I uvijek će biti. Kako Ali to objašnjava, rođeni su sa nekoliko pogrešno spojenih žica i bolest je počela onog trena kada su prvi put probali opijate. Izboriti se sa tim je gotovo nemoguće. Ali, ukoliko su iskreni prema sebi i drugima, malim, sigurnim koracima mogu krenuti ka budućnosti u kojoj će jednog dana moći da žive sa sopstvenom istinom.

Težina bolesti „Trouble Don’t Last Always“ ili „Part 1, Rue“ prva je od dvije specijalne epizode HBO serije „Euphoria“ kojom je najavljena i druga sezona. Ujedno je i mali pretpraznični doprinos Sema Levinsona godini u kojoj je mnogo projekata otkazano ili odloženo zbog pandemije. U 54 minuta, izgleda kao da Ali i Ru pričaju o svemu, a opet, čini se da su samo zagrebali površinu onoga što imaju da kažu. Zavisnost je bolest, ali ljudi je ne posmatraju tako pa je to čini još težom. Na zavisnike gledaju isključivo kao na sebičnjake koji ne žele da im bude bolje. Dok razlaže zavisnost i posljedice koje nosi, jasno je zašto je baš Ali pravi sponzor za Ru. On je bio Ru. Radio je jednako

Zavisnost, revolucija i depresija Umjesto neonskih svjetala, zamagljenih očiju, šljokica, tinejdžerskih impulsa i svega na što nas je serija navikla, dobili smo prelijepi, intimni razgovor dvije slomljene osobe neprostive stvari, ako ne i gore. On najbolje razumije koliko je svaki dan borba. I, najbitnije, njemu je stalo.

Praznična oštrica Zaboravite na neonska svjetla, zamagljene oči, šljokice, vrtoglave kadrove koji odaju tinejdžersku maniju... Ovaj specijal nema ništa od onoga na što ste navikli. Nema kratkih pića na eks, izmrvljenih tableta, tinejdžerskih impulsa. Nema ni muzike toliko glasne, da ne možete razaznati tekst pjesme ili napuknutih ogledala u kojima se više ne vidi ni odraz. Ipak, samo razgovor o zavisnosti, revoluciji i depresiji jeste jedan od najdirljivijih televizijskih časova u 2020. godini. Cijeli specijal nalik je sjajnoj

pozorišnoj predstavi koja ostavlja toliko snažan utisak na gledaoce, da o njoj razmišljaju cijelim putem do kuće. Domingo je sjajan u ulozi Alija. Perfektno dočarava čovjeka koji je vrlo svjestan ljudskih mana i zna pravi način da razgovara sa Ru. Njihov razgovor nije nikakav zaključak ili lekcija iz morala. Samo pokušaj da se jednoj sedamnaestogodišnjoj djevojci objasni da život nije gotov. Da se stvari mogu promijeniti. I da su praznici uvijek bili mač s dvije oštrice. S jedne strane svijet ukrašen lampicama, pun toplih napitaka, mekanih plejlista i zadovoljnih ljudi koji šire radost. S one druge, teška, mračna i hladna zima koju

ne mogu omekšati svi ti slatkasti ukrasi. Kraj specijala nosi zato malu dozu optimizma koja će nekome ko se bori sa depresijom ili generalno teškim životom, možda pomoći da pregura praznike.

Bitne spoznaje Iako je u pitanju epizoda u kojoj se (verbalno) više pokazao Domingo, Zendaja je opravdala Emi za glavnu glumicu u kategoriji drame. Ru uglavnom sluša Alija i izbjegava odgovore na pitanja koja joj ne odgovaraju. Ipak, njena šutnja bila je ključna za cijelu prvu sezonu jer je ilustrovala koliko je utrnula na horore života koji je okružuje i koliko joj je svejedno. Njeno lice uvijek govori više od njenog glasa i to se potvrdilo i u ovom specijalu. Klinci imaju običaj da misle da su uništili život, ne shvatajući koliko je tek toga pred njima. Sem Levinson bez straha dotiče koliko zna biti teško zamišljati budućnost i da koncentrisanje na greške i opšta mržnja prema sebi mogu dovesti do životnog zastoja. Nemoguće je boriti se za budućnost ako mislimo da je ne zaslužujemo. Ovakve spoznaje pomažu da bar za nijansu bolje razumijemo ljude oko sebe. Zbog toga je nemoguće ne razmišljati o tome što nas čeka u drugom dijelu specijala i nestrpljivo čekati da iskoči svakog trena.

B. MARTINIĆ

Ocjena: 4.6/5

Četvrtak, 10. decembar 2020.

zerkalo

„Mank“: više od ljubavnog pisma starom Ho

i j i n s e d u č j a N ﬁlm godine

Geri Oldman fascinantan u ulozi holivudskog autsajdera Hermana Džejkoba Mankevica

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

ilmske priče o zlatnom dobu Holivuda uvijek su mač sa dvije oštrice. Njihovi autori nerijetko padaju u zamke sentimentalnosti i/li karikature, a njihovo posezanje za patinom monohromatskog filma često bude samo šminka. Više stil nego suština, nešto što obično ne doprinese kvalitetu njihovih modernih djela, a kamoli raskrinka kontroverznu holiv u d s k u i st o r i j u ko r i š ć e n j e m njegovog sopstvenog jezika. Sada kada je jedan od najuzbudljivijih filmova godine konačno stigao na Netfliks, raduje nas što je Dejvid Finčer pokazao – da nije jedan od takvih autora. Njegov strastveni projekat, 11. autorski film i prvi nakon pauze od šest godina - niti je sentimentalno ljubavno

pismo starom Holivudu, niti puki omaž klasiku „Citizen Kane“ (Orson Vels, 1941)... „Mank“ je slojevit i fascinantan na toliko mnogo nivoa da ne zaslužuje manju titulu od „najčudesnijeg filma godine“.

Fabrika snova

Film je zasnovan na scenariju režiserovog pokojnog oca, novinara Džeka Finčera. Biografija Hermana Džejkoba Mankevica (izuzetni Geri Oldman), jednog od koautora scenarija masterpisa „Citizen Kane“, dotaknu-

Finčerove šanse za Oskara Godine 1942. „Citizen Kane“ imao je devet nominacija za Oskara, a osvojio je samo jedan zlatni kip – za najbolji scenario. Sa novousvojenim pravilima Američke akademije, pitanje je hoće li se Finčerovom „Manku“ dogoditi slična stvar. S obzirom na to da ne favorizuje manjine, da li će uopšte moći da dođe do tolikog broja nominacija? „Mank“ je zaslužio nominacije, ako ne i pobjede, u kategorijama najboljeg: filma, režije, originalnog scenarija, glavnog ali i sporednog glumca, sporedne glumice, fotografije, muzike, kostima, šminke, dizajna produkcije, te dizajna, miksa i montaže zvuka... Bez problema bi mogao da dođe do famoznih 13 nominacija. Američka akademija slaba je na sentimentalne filmove o Holivudu, ali „Mank“ je ipak mnogo kompleksnija zvijerka od oskarovskih favorita poput „The Artist“ (Mišel Hazanavičijus, 2011). Opet, nadu da ovakav masterpis neće biti zaobiđen daje presedan, dupli trijumf južnokorejskog remek djela „Parasite“ (Bong Džun-Ho, 2019). Ako ništa drugo, Američka akademija voli da postavlja rekorde, pa bismo mogli da se nadamo da će režiserov otac biti nagrađen za najbolji scenario. To bi učinilo Džeka Finčera prvom osobom koja je posthumno nagrađena zlatnim kipom nakon 1940. i trijumfa Sidnija Hauarda za „Gone with the Wind“ (Viktor Fleming, 1939).

ta je rukom mlađeg Finčera i Erika Rota, ali na naslovnici skripta ostao je samo Džekov potpis. Priča o Mankovom ratu sa Velsom dobro je poznata zaluđenicima starim Holivudom. Opet, niko i dalje nema precizan odgovor na pitanje da li je Mank, koji se prvobitno složio da ostane nepotpisan a onda tražio isticanje autorstva, zaista sam napisao tekst jednog od najvećih remek djela sedme umjetnosti. Da odmah naglasimo: i mlađeg i starijeg Finčera apsolutno boli peta za forenzički precizan odgovor na pitanje. Ono što ih interesuje jesu kontekst u kojem je takav rat vođen – i prvenstveno ličnost jednog takvog holivudskog autsajdera, prča, probisvijeta, velikog kronopija kakav je bio Mank. Upravo takav pristup i čini „Mank“ potpuno svježom i fascinantnom pričom – i o „Kejnu“, i o Velsu i Manku, i o zlatnoj eri Tinseltauna. Ali, i o našem vremenu. Prvi, možda i najvažniji sloj filma, u zavisnosti od toga što tačno želite od Finčerovog crno-bijelog epa, jeste studija karaktera. „Mank“ je tragična, ali i prelijepa priča o principijelnom čovjeku koji je ostao vjeran sopstvenom talentu i instinktima radeći u folirantskoj fabrici holivudskih snova.

Orguljašev majmun

Finčer ni u jednom trenutku ne idealizuje Manka - pijanca; cirkusanta; cinika po mjeri Bernarda Šoa i braće

highonfilms.com

Marks; uvijek najglasnijeg socijalistu u sobi punoj paraških, holivudskih badža; nekoga ko se beskrajno zabavljao ujedajući ruku koja ga hrani... To što ga niko nije želio na setu; to što je „zlatni dečko“ Orson Vels, nakon saobraćajke poslije koje je Mank završio s nogom u gipsu, morao da ga zatvori na Kember Kempel ranč u Viktorvilu u Kaliforniji, Bogu iza tregera (Finčer je baš tu i snimio film) – i ostavi mu rok od samo 60 dana da napiše scenario... Sve je to samo krivica Hermana Džejkoba Mankevica. Niko nije tjerao Manka da godinama pokušava da se ubije nalivajući se alkoholom; da guzicom zatvori vrata svakog velikog studija; niti da se zamjera medijskom magnatu Vilijamu Randolfu Herstu (tiha ali moćna uloga Čarlsa Densa, najefektnija u monologu o orguljaševom majmunu poslije kojeg vam je jasna sva tragičnost glavnog lika). Uostalom, Mank je bio Herstov miljenik. Ko zna što je mogao da napravi da nije bio u cjeloživotnoj ljubavi sa sabotažom; da scenario „American“ (radni naziv skripta filma koji ni u jednom momentu u „Manku“ neće biti oslovljen sa „Citizen Kane“) nije zavrtio oko Herstovog ega tanjeg od

Četvrtak, 10. decembar 2020.

Amanda Sejfrid kao Marion Dejvis

medium.com

Tom Burk kao Orson Vels

imdb.com

fandango.com

olivudu i klasiku „Citizen Kane“

Šarls Dens kao Vilijam R. Herst

balona, njegove propagandne mašinerije, njegovog uticaja na američku stvarnost... I njegove potrebe da bude voljen.

Spaljeni mostovi

Najljepša stvar u vezi sa finčerovskom studijom karaktera? Apsolutno nije bitno što se moglo da su i Mank i Holivud bili drugačiji. Finčer cijeni Mankevica baš zbog toga što je bio takav kakav jeste. „Mank“ je, stoga, trezvena oda čovjeku koji je bio i ostao jedan od posljednjih bastiona istine u Tinseltaunu punom laži... I koji je, pritom, čak uspio da tako foliranom Holivudu podvali najveći film koji je napisao, nijednom ne kompromitujući sopstveni integritet. „Mank“ je, u tom smislu, ne samo ljubavno – nego partizansko ljubavno pismo Hermanu Džejkobu Mankevicu. Finčerova ruka ispružena u prošlost; poziv da pogledate sve filmove sa Mankovim (ne)potpisanim imenom; borbeni doprinos tome da svijet ipak ne zaboravi ovog izuzetnog čovjeka koji je spalio sve mostove za sobom... Ali, i Džeka Finčera, koji ih nije palio... Samo, nažalost, za života nikad nije uspio da kroči ni na jedan od tih silnih filmskih mostova.

Još jedna izuzetna stvar u vezi sa ovakvim studijama karaktera: sve vrijeme vam je jasno da je Finčer na Mankovoj strani. Ali, njegova „odbrana“ nije jeftino eksplicitna, sentimentalna, u krajnjem slučaju – neprecizna. Finčer ne daje sebi pravo da kaže da Vels nije zaslužio polovinu kredita za scenario „Kejna“. No, i te kako se trudi da suptilno provuče potencijalne istine i simpatične glasine (čak i ono „seksi“ značenje vječite misterije „rosebud“) o klasiku iz 1941. Takvim pristupom, ne govoreći vam što da mislite, poigravajući se sa onim što (ne) znate o istoriji „Kejna“ – Finčer je dao nešto mnogo bitnije od preciznog odgovora na kontroverzno pitanje autorstva... Dao nam je kontekst u kojem je „Kejn“ stvaran, a to je najvažnija stvar koju moramo da znamo prije nego što postavimo bilo kakvo pitanje.

Politička šlihtanja

Taj drugi sloj Finčerovog „Manka“ sve je samo ne romantizacija zlatne ere Holivuda. Štoviše, sa beskompromisnim autorom u režiserskoj stolici, film je postao precizna vivisekcija čudovišno političkog Tinseltauna u kojoj se sve mjeri ideologijom novca.

Kroz Hermanov začuđeni pogled na sve te političke igre, šlihtanja, mahinacije i grabež ka vrhu (nezaboravna vinjeta sa iščekivanjem rezultata izbora za guvernera Kalifornije 1934. godine, u trci u kojoj je Mankov demokratski favorit, dobitnik Pulicera Apton Sinkler, postao žrtva Herstove medijskofilmske propagandne mašinerije), Finčer je pokazao da je Holivud oduvijek bio mjesto u kojem svi love a ulovljeni su. I u kojem filmski i politički autsajderi poput Mankevica i Sinklera nemaju apsolutno nikakvu šansu. Koliko je „Mankov“ ujed ozbiljan i daleko od apolitičnog, najbolje pokazuje već kultna scena večere sa holivudskim glavešinama, tokom koje filmski magnati i filmske zvijezde razdragano razgovaraju o tom nekom „Hitleru Šmitleru“, pitaju se što su to uopšte „konc-logori“, odmahuju rukom na bilo kakvu opasnost od nacizma... I tako uljuljkani u sopstvene privilegije, pokazuju nemar prema užasima Drugog svjetskog rata. Ako pokušate da zamijenite Hitlerovo ime Trampovim, a imena okupljenih holivudskih šefova poput Luisa B. Mejera (hipnotišući Arlis Hauard, naročito u već kultnom mankovskom

REŽIJA: Dejvid Finčer ULOGE: Geri Oldman, Amanda Sejfrid, Arlis Hauard, Tom Burk, Čarls Dens TRAJANJE: 131 min monologu u kojem objašnjava pravila funkcionisanja sopstvene filmske kuće) bilo kojim trenutnim šefom velikih studija – i imaćete odgovor na pitanje koliko je (a)politično Finčerovo djelo.

Prašnjavi arhiv

Najbolje u vezi sa finčerovskim filmom epohe? Uz teške, ujedajuće istine o previše često idealizovanoj eri, režiser je ispisao predivan omaž filmskoj zaostavštini njenih autora. „Mank“ je i glamurozan i grandiozan Nastavak na sljedećoj strani

baš kao da potiče iz zlatnog doba Holivuda, ali uspijeva i da zaviri iza blještećih kulisa, u sobičke ljudi koje istorija ne pamti tako dobro; koje su izdali i osujetili najveći (ne)zasluženi pobjednici ere. Vels je s razlogom pretvoren u sporadičnog lika, a „Citizen Kane“ dobio je svega nekoliko diskretnih omaža, poput one boce koja sklizne iz ruke omamljenog Manka i skotrlja se na pod. Finčer je želio film o ambijentu u kojem je „Kejn“ nastao, te da postigne utisak da tokom gledanja „Manka“ imate osjećaj kako je ispred vas izvađen neki stari crno-bijeli klasik iz tridesetih, davno zaturen u prašnjavom filmskom arhivu. Ili brižno čuvan u podrumu strastvenog filmofila Martina Skorsezea, zarad restauracije i udahnjivanja novog života zaboravljenom remek djelu. Baš zbog toga ga je i snimao RED Monstrochrome 8k kamerama. Ne postoji verzija u boji.

Forma zemičke

O, kako je samo uspio u tome... „Mank“ zvuči toplo, analogno, pucketavo, patinasto poput decenijama starih filmskih klasika. Sniman u visokoj rezoluciji, film je potom obrađen dodavanjem „ogrebotina“, „napuklina“, kako Finčer kaže – „fleka od spaljivanja cigarom“... Kostimi iskusne Triš Samervil su raskošni; prostetika je skrajnuta; šminka je svedena i diskretna, tako da ne naruši intimne totale. Za fenomenalnu muziku, Finčerovi „kućni“ kompozitori Trent Reznor i Atikus Finč, čiji zvuk nećete moći da prepoznate u „Manku“, iskoristili su samo instrumente karakteristične za eru. Tim zadužen za miks, dizajn i montažu zvuka sa Renom Klajsom na čelu, posegnuo je za starinskim „tri-

indiewire.com

Četvrtak, 10. decembar 2020.

Arlis Haurad u već kultnom monologu Luisa B. Mejera

kom“: za korišćenjem jedne trake umjesto više njih (dijalozi, muzika, drugi zvučni efekti), kako bi se postigao vintidž efekat. „Starinskom“ montažom pozabavio se i Kirk Bakster, a direktor fotografije Erik Meseršmit (prvi put na filmu, sarađivao sa Finčerom samo na seriji „Minhunter“) i Donald Grejem Burt, koji potpisuje dizajn produkcije, učinili su da pred ljepotom filma kapituliraju i mnogi koji ne znaju mnogo o holivudskoj istoriji. No, bez obzira na stilski trijumf, baš ti kojima nije previše poznat istorijski kontekst, mogu zamjeriti „Manku“. Na primjer, da je narativno previše brz, vrtložan, nejasan, da bi bilo dobro da je odvojio vrijeme da objasni ko su svi ti ljudi poput Dejvida O’Selznika (Tobi Lenard Mur), Džozefa Von Sternberga (Pol Foks), Irvinga Talberga (Ferdinand Kingzli), pa i Mankovog mno-

Poštovanje, ali ne i slijepo obožavanje Velsa Dejvid Finčer izrekao je i pomalo neočekivanu „blasfemiju“. Orsona Velsa, jednog od najboljih režisera svih vremena, nazvao je monumentalnim talentom kojeg je sputavala „prljava nezrelost“. U intervjuima Finčer je objasnio da je Velsov doprinos sedmoj umjetnosti neupitan, baš kao i Bergmanov ili Kurosavin, te da je „Citizen Kane“ nesporno jedan od najznačajnijih u istoriji filma. Ali, i da Velsa ne treba idealizovati – jer je ta beskrajna nezrelost razlog zbog kojeg nikad nije uspio da nadmaši genijalnost debija. Uostalom, Finčer smatra da izjave „dječaka genija“ o sedmoj umjetnosti, poput one da je čovjeku dovoljno jedno popodne da nauči sve što bi trebalo da zna o kinematografiji, najbolje govore o veličini njegovog ega. A ovakav stav o Velsu (Tom Burk u najfurioznijoj filmskoj verziji slavnog režisera), kao i način na koji mu je pokazao poštovanje ali ne i slijepo obožavanje u „Manku“, mnogo govore i o (ne)blasfemičnom Finčeru, zar ne?

go uspješnijeg brata režisera Džozefa (Tom Pelfrej)... Najbolji komentar na takve zamjerke stao je u Mankovu filmsku konstataciju da scenario ne treba da bude jednosmjerna staza koja bira najbrži i najlakši put do izlaza. Za Mankevica, najbolji filmovi su kružni, poput zemičke, vrte se kroz vrijeme i odslikavaju i samu priču, i način na koji funkcioniše um autora. E, scenario „Manka“ dođe vam baš kao jedna takva zemička. Džeku Finčeru ne pada na pamet da se izvinjava ni zbog svoje, ni radi erudicije glavnog lika. Tako i njegov sin Dejvid skače, kruži kroz vrijeme i Mankova sjećanja, bacajući vas od postelje u kojoj piše „American“, preko sjećanja na prethodne projekte, do večera sa šefovima studija, gorkih razgovora sa bratom i šetnji po Herstovom grandioznom zoo-imanju sa njegovom ljubavnicom i svojom platonskom dragom Marion Dejvis (odlična Amanda Sejfrid).

Malo nježnosti

Suštinski, fragmentisanom formom „zemičke“, brzopoteznim dijalozima i brojnim autoironičnim opaskama na račun „raspričane“ biografije - Džek Finčer i jeste postigao efekat kao da je scenario pisao upravo Mank. Ili Alan Sorkin, da je imao priliku da se bavi verbalnom pirotehnikom u zlatno doba Holivuda. Tako da, stil i suština ipak jesu u savršenom zamahu u filmu čiji autor nije bježao od prepoznatljivog cinizma, ali je ostavio dovoljno prostora za nježnost... Ne samo za Manka, već i za sporedne likove poput Marion, za koju mu je bilo dovoljno samo nekoliko scena (najbolja se

Trnovit put režiserovog oca Džeka Finčerov otac bio je dugogodišnji novinar – i neostvareni scenarista. Džek Finčer preminuo je 2003. ne uspjevši da realizuje filmsku biografiju Hauarda Hjuza. Skorsezeov „The Aviator“ (2004) na kraju je snimljen prema scenariju Džona Logana. Zato nije ni čudo što je očev „Mank“ postao sinovljev strastveni projekat. Finčer je pokušao da ga snimi prije skoro četvrt vijeka, odmah nakon „The Game“ (1997). Glavna uloga bila je namijenjena Kevinu Spejsiju, a Marion trebalo je da igra Džodi Foster. Nažalost, studio nije imao sluha za monohromatski pristup. Finčer je autorsku slobodu dočekao tek sa Netfliksom.

odigrava u Herstovom vrtu) da je učini kompleksnom ženom. I osobom koja je sve samo ne trofej sugar daddy Hersta. Kad se sve sabere, „Mank“ je film koji će svaki pasionirani ljubitelj filma poželjeti da uokviri, zagrli, udahne. Ovo je najuzbudljivije djelo Finčerove karijere. Ništa čudesnije nećete pogledati ove filmske godine. I to ćete znati već na početku „Manka“, čim partizanska puška Dejvida Finčera opali prvi put – i odmah pogodi čelo.

Ocjena: 9.8/10

Četvrtak, 10. decembar 2020.

Autorski tanak, ali pošten i dirljiv dokumentarac „Zappa“ medium.com

CELULOID Aleks Vinter u nizu brzih, urgentnih kadrova oslikava život grozničavog, gotovo sumanutog stvaranja. I objašnjava zbog čega je tako moralo biti, odakle Frenku Zapi očajnička želja da svaki smislen ton otrgne od prolaznosti

ako je zamisliti, u nekom paralelnom svijetu u kojem je Zapa još živ, kako poganim jezikom objašnjava režiseru i scenaristi Aleksu Vinteru zašto mu se dokumentarac ,,Zappa“ uopšte ne dopada. Razlog je vrlo jednostavan... Vinterov „Zappa“ jeste dobar i efektan, ali je i vrlo konvencionalan film. Frenka Zapu na početku filma zatičemo u finalu jedne revolucije. Na praškoj bini, epicentru onog što se krajem osamdesetih i dalje zvala Čehoslovačka. Prije nego što je gitarom presjekao dug, višegodišnji post bez nastupa, govorio je o tome kakvu šansu za početak pruža sloboda. I zamolio nešto i fanove, i čitav svijet iza srušene „gvozdene zavjese“. - Molim vas, ostanite jedinstveni i neponovljivi – kazao je, uz jedan rumen, od sreće pijan osmijeh sakriven ispod tamnih brkova.

Svetilište za druge

Aleks Vinter bio je pošten prema Frenku Zapi u onoj mjeri u kojoj to može biti jedan muzički zaljubljenik, glavom i bradom Bil iz „Bill&Ted’s Excellent Adventure“ (Stiven Herek, 1989). Zamislite takvog muzičkog sladokusca koji, 27 godina nakon Zapine smrti 1993, dobija pristup nevjerovatnoj arhivi svega onoga što je Frenk snimao tokom karijere... I otkriva nešto nevjerovatno: da to nije hronika stvaranja slavnog muzičara, već bukvalno katalog jednog života. Od najranijih videosnimaka s očevom kamerom u dnevnoj sobi odrastanja, do posljednjih bolničkih terapija oboljele zvijezde koja se spremala za oproštajni

koncert. Tako „Zappa“ nije prost dokumentarac o legendarnom Frenku... Već slojevit film o svetilištu koji je slavni muzičar gradio običnom čovjeku.

Vojna maska

Zapin otac radio je u fabrici hemijskog oružja u Merilendu. Svaki vjetar koji bi dohvatio terasu porodičnog doma nosio je prijetnju najstrašnijeg bojnog otrova, ako bi išta krenulo po zlu. Astmatični dječak držao je vojnu masku s kiseonikom kraj uzglavlja, da mu čuva san. I nije volio muziku... Taj osnovac bio je zaluđeni hemičar, tragač u igri analize osnovnih elemenata i bundžija koji će u školskom dvorištu prirediti jednu malu eksploziju. Zbog tog praska zavoljeće prvo ritam, pa bubanj. I kao tinejdžer uletjeti u muzički svijet... Ta početna postava igre u Vinterovom dokumentarcu je čvrsta osnova za izgradnju slike onoga ko se u muzici, možda više od svih, ponašao kao vrhunski hemičar. Uvijek i bez kočnica u traganju za novim, elementarnim, savršeno čistim. Uvijek iza granica konvencije. Pomalo očuđen, u mjeri u kojoj to može biti tip koji je mrzio aplauz, a publici previše često znao da pokaže srednji prst. Vinter u nizu brzih, urgentnih kadrova iz nevjerovatne Zapine arhive oslikava životni pejzaž grozničavog, gotovo sumanutog stvaranja. U finišu uspijeva da dekonstruiše, u dobroj mjeri, zbog čega je to tako moralo biti. Kakva je to zublja stiskala Frenka za astmatičnu gušu; odakle ta očajnička a opet dostojanstvena želja da sve,

U dnevnoj sobi zaluđenog hemičara

svaki smislen i novi ton, otrgne od prolaznosti.

Vječna zublja

Još više i bolje, autor dokumentarca uspijeva da dovrši portret angažovanosti. Za muzičkog revolucionara, koji je na izvjestan način mrzio rokenrol i sva pravila te industrije. Od top-lista, zakonitosti prodaje vinila, MTV groznice i serviranja beskrajno istih melodija i tema... Do, zamislite, stava da je svaki koncert s prostom

emocionalnom gradacijom do „rastanka na bis“ - za Frenka sranje. Jer, nema neke pretjerane veze s realnim životom. Ono što ima debele veze sa životom jeste, vjerujte, finale filma s Frenkovim oproštajnim koncertom. Za cijelu eksploziju dirljivosti i bez mrve patetike, ni u tragovima za najstrožijeg muzičkog hemičara. I baš zbog toga vrijedi projahati kroz dokumentarac Aleksa Vintera. Naravno, već negdje napola

filma biće vam savršeno jasno zašto se Frenku nikako ne bi svidio „Zappa“. Narativno i vizuelno, film je samo djelić jedne industrijske matrice u kojoj ima svega, samo ne jasnog autorskog pečata Aleksa Vintera. I baš zbog toga možemo zamisliti onog klinca iz ,,Bila i Teda“ na nekoj od Frenkovih proba, dok mu Zapa govori: „Budi prokleto jedinstven. Neponovljiv“... Lekcija za sve nas, koliko i za Aleksa Vintera. S. S.

Ocjena: 3.3/5

Četvrtak, 10. decembar 2020.

serije

Shameless

Start posljednje sezone obećava urnebesnu vožnju kroz pandemijsku stvarnost

Najljepša stvar u vezi sa „Besramnicima“ je to što su likovi toliko dobro izgrađeni da odmah možete da pretpostavite ko će biti koronaskeptik, a ko će 24 sata nositi masku, čistiti ruke i vrištati: „DISTANCA!“

amo Frenk Galager (Vilijam H. Mejsi) može da učini da se osjetite kao kompletna budala zbog toga što nosite masku, dezinfikujete ruke i praktikujete socijalno distanciranje. Dok „esencijalni radnici“ poput njega (hahaha), je l’te, rizikuju živote da biste mogli da imate brašno i toalet papir.

Glavni skeptik

Prošlo je devet godina od kada je američki „Shameless“ prvi put pustio galagersku bandu s lanca i načeo jednu od najboljih TV satira svih vremena. I evo nas, na pragu smo 11. sezone – i još ne možemo da vjerujemo sa kakvom lakoćom Džon Vels i Pol Abot i dalje drže korak sa svim aktuelnostima na glokalnom nivou. Štogod se dogodilo, od Trampove pobjede na izborima, preko ubistva Džordža Flojda, do globalnih pandemija poput kovida-19 – Galageri su uvijek tu da nasmiju, da se narugaju stvarnosti, da podignu čašu uvis i razbiju je o glavu životu, ali i da nas zagrle i kažu da će sve biti u redu. Početak 11, ujedno i posljednje (šmrc) sezone po tome ne odstupa od prethodnih. Istina je da čak ni Galageri, iako svemu naredni, nijesu bili spremni za koronu. O, ali malo je reći da su je dočekali spremni. U jednoj zgužvanoj South Side uličici, sa prebačenim kapuljačama preko glave – spremni da ubiju boga u njoj.

Najljepša stvar u vezi sa Šoutajmovim „Besramnicima“ je to što su likovi toliko dobro izgrađeni da odmah možete da pretpostavite ko će biti koronaskeptik; ko će se praviti da pandemija uopšte nije opasna; ko će se potruditi da nekako profitira od opšte panike; te ko će od njih 24 sata nositi masku, prskati ruke i vrištati: „DISTANCA!“

Nevolje u raju

U premijernoj epizodi najveća korona-zvijezda bio je Frenk. Glavni skeptik, nabijeđeni libertarijanac, ubijeđen je da su nam Kinezi svima napravili uslugu. I da sad, nakon što je „‘rona odnijela slabe“ i zatvorila sve kofi šopove „viška“, South Side konačno može da se pozabavi sprečavanjem džentrifikacije. Naravno, Frenkova „politička misao“ uvijek ide ispred savremenika. I uvijek je vrlo nelegalna. Tako je za rat protiv džentrifikacije predložio – povećanje stope kriminala u kvartu. Jer, ako ubiješ nekoliko random milenijalaca, zapališ poneko policijsko auto i razbiješ koji izlog kafića – nijednom „Mekdonaldsu“ neće pasti na pamet da se širi po nebezbjednom kraju grada, zar ne? Ne bi trebalo sumnjati da ćemo od Frenkovog „Gentrify

Korono, džentriﬁkuj ovo! this!“ dobiti mnogo malih zemljotresa u nastavku sezone. Ali, čini se da će i ostali Galageri ponovo imati pune ruke posla. Nakon uslovne kazne za seksualno iskorišćavanje maloljetnice (ta prokleta, lažljiva, namazana Džulija!), Debi (Ema Keni) nudi kućopopravljačke usluge preko Instagram akaunta „HotLesbianConvict“, što bi takođe moralo da nas dovede do mnogo fantastično-neprijatnih situacija. U međuvremenu, poslije medenog mjeseca počinju nevolje u Galavič raju; Karl (Itan Katkoski) oblači uniformu policajca (Frenk to sigurno nije očekivao); Lip (Džeremi Alen Vajt) i Tami (Kejt Maj-

ner) renoviraju novu kuću; a Kev (Stiv Hauvi) i Vi (Šanola Hempton) pokreću novi biznis sa tek legalizovanom marihuanom dok je njihov bar „Alibi“ zatvoren zbog korone.

Briga za druge

Uz sve njih, standardno opičenog Frenka i Lijama (Kristijan Isaija) koji se smuca naokolo ne znajući što da radi sa sobom, male su šanse da posljednja sezona ne isporuči oproštaj za pamćenje, uprkos tome što je odlazak Emi Rosum nakon devete sezone ostavio traga na cjelokupnu atmosferu. No, bez obzira na to što pokatkad umije da zaboli odsu-

stvo Fione, ipak i dalje imamo dovoljno Galagera da bibere čorbu. Da nas oduševljavaju novim, svježim kanalisanjem svog starog, dobrog ludila... I na kraju ostave raznježene i dotaknute načinom na koji, u okolnostima koje bi slomile i 20 normalnih porodica, uspijevaju da ostanu jedno i da čuvaju jedni druge. Ili, što bi rekao Frenk: „Možda će South Side stvarno nestati, ali vala ćemo se nauživati dok traje.“ Postoji li bolja poruka za pandemijski svijet? I postoji li bolji izbor za „odašiljače“ jedne takve nade? Korono, džentrifikuj ovo... Galageri jedu takve za doručak! M. I.-N.

Ocjena: 4.3/5

Četvrtak, 10. decembar 2020.

Aida Orahovac-Kuč, pjesnikinja i ekonomistkinja

Čola i dalje broj jedan

Kadar iz filma „Lassie Come Home“

screendaily.com

Privatna arhiva

PREPORUKA

Zgrabi FILM Moj omiljeni film je holivudski klasik „Gone with the Wind“ (Viktor Fleming, 1939) s fantastičnom Vivijen Li i sjajnim Klarkom Gejblom. Iako ih već odavno nema, ostavili su neizbrisiv trag. Neprevaziđenim umijećem glume majstorski su iznijeli uloge generala Reta Batlera i Skarlet O’Hare. Učinili su da se brojne generacije žena već na prvo gledanje vežu za njihovu romansu i da požele da od sopstvenih ljubavnih priča naprave baš onakvu kakvu su imali Skarlet i Ret. Film snažnim emocijama oslikava ljubav usred ratnog vihora i pokazuje kako zaljubljeni uspijevaju da odole ratom nametnutim podjelama i sukobu američkog Sjevera i Juga. Posebnu emociju iznosi lik Skarlet O’Hare, žene koja uspijeva da se izdigne iznad siromaštva koje je rat ostavio za sobom i ponovo izgradi čuveno porodično imanje, te da i pored svih nedaća ostane dosljedna sebi i sopstvenim idealima. Tu je i general Batler, prikazan kao duhovit, šarmantan, muževan,

nepokolebljiv. U namjeri da osvoji srce hirovite Skarlet, pristaje i na kompromise koje teško može da dozvoli muški ponos. Sve u svemu, na mom repertoaru „Gone with the Wind“ je uvijek na prvom mjestu. Od novijih filmova, izdvojila bih „Lassie Come Home“ (Hano Olderdisen, 2020) koji sam gledala u bioskopu. Oduševio me je i još jednom pokazao da je bio i ostao film za sve generacije. Čuveni škotski ovčar Lesi, nezaobilazni dio djetinjstva miliona širom svijeta, svojim avanturama uporno drži pažnju i djece i odraslih. Istakla bih da je ovo film idealan za najmlađe. Nove generacije, nažalost, nemaju baš mnogo kvalitetnih sadržaja koji bi mogli da ostvare pozitivan uticaj na njih. Ono što je najvažnije u vez sa ovim filmom jeste to što su njegovi glavni akteri upravo djeca.

TV Televiziji fali sadržaja prvenstveno namijenjenih djeci: obrazovnog programa i edukativnih crtanih filmova. Najmlađi, nažalost, na televiziji mogu da vide većinom kontaminirajući sadržaj neprilagođen njihovom uzrastu.

Bilo bi svakako poželjno da se naše televizije više posvete domaćoj produkciji (serije, filmovi, dokumentarni program). To kažem najviše kao neko ko će uskoro izdati knjigu za djecu i zaista ću uložiti trud da se jednog dana prema sadržaju priča iz moje zbirke snimi neki dječji program na našem Javnom servisu.

MUZIKA Još od srednje škole najviše slušam klasičnu muziku. Izdvojila bih kompozicije Vivaldija, Betovena, Mocarta i Štrausa. Klasična muzika je uvijek dobar izbor kako za opuštanje, tako i za neko neobavezno okupljanje u krugu užih prijatelja. Od zabavne muzike najviše slušam Krisa Ajzaka i Boni Tajler koji me oduševljavaju i glasom i pojavom. Pjesme kao što su „Wicked Game“ i „Total Eclipse of the Heart“ mogla bih da slušam neograničeno. Što se izvođača sa našeg područja tiče, legendarni Čola je moj broj jedan. Njegov posljednji album je još jedan u nizu dragulja koje je do sada ostvario. Tu su i grupa Hari Mata Hari, Dino Merlin i sjajna Doris Dragović.

Zaobiđi FILM Ne pratim novitete u filmskoj industriji, pa ne bih davala sud o tome da li su neki filmovi dobri ili loši. Opet, film koji ne bih nikome preporučila jeste „Friends with Benefits“ (Vil Gluk, 2011). Pretjerano akcentovanje scena seksa i potenciranje nemogućnosti prijateljstva muškarca i žene ubili su umjetnički kvalitet, prema mom mišljenju.

TV Zaobilazim političke emisije, mislim da zauzimaju previše mjesta u našem TV prostoru. Umjesto praćenja takvog programa, uvijek je daleko bolje otići u prirodu, prošetati ljubimca, voziti bicikl, posjetiti dobru likovnu izložbu ili pozorišnu predstavu. Ukratko, sve je daleko bolji izbor od politike na televiziji.

MUZIKA Jedna riječ, pet slova: GRAND. Zaobilaziti u svakom smislu. Ne bih da povrijedim ničiji rad ili muzički ukus, ali smatram da pomenuta produkcija niti nudi, niti stvara ni približno kvalitetnu muziku.

Četvrtak, 10. decembar 2020.

džuboks

Francuski album „Ummon“ jedno od najl

Slift

Psihodelija otporna na g

globalgarageshow.com

ne koji i u 2020. godini traže kosmičko putovanje rok psihodelije - najbolja lansirna rampa čeka u Tuluzu, u Francuskoj. I ekskluziva je benda Slift. Psihodelični rok je zenit, sopstveni Everest, dočekao prije pola vijeka. Od tada pati od otupjele oštrice, koja je previše često, godinama i vremenom još češće, promašivala metu.

Neobična fascinacija vodom, okeanskom širinom i svijetom što tek čeka da bude otkriven ispod površine, treperi u pjesmi „Sonar“ i mističnoj „Altitude Lake“

Pokazna vježba

Francuski trio ne robuje formi, instrumentima, fascinacijama, a ni egu

utisak o njima nije to da su iz samo tri instrumenta (bas, gitara, bubanj) uspjeli da razvuku cijelu i nevjerovatnu muzičku raskoš. Glavno je

muzika.hr

Razlog je prost i tiče se onog vrzinog kola soliranja, u koje se zapeljao bezmalo svaki gitarista na ovom dunjaluku. Naravno, za kotrljanje točka muzičkog vremena i istorije to nije bilo nužno loše: kao reakcija sredinom sedamdesetih ispilio je pank, pa zamirisao novi talas, pa postpank, pa... Ali, sama rok psihodelija postala je skoro žig na čelu svih onih što robuju pukoj formi. Slift je trio; ali onaj ključni

to što gorivo za kosmičku rok raketu crpe iz očigledne potrebe da zadrže mjeru. Da ne robuju formi, već ideji i priči; da ni u jednom mo-

mentu ne postanu sluge sopstvenih instrumenta, bilo koje fascinacije, pa čak ni ega. „Ummon“ je gradacija od prve i naslovne, koja je

zagrijavanje i mala pokazna vježba vještina pred navijačima na treningu. Do već jakog, proaktivnog takmičarskog ritma u visokom presingu u pjesmi „Thousand Helmets of Gold“. Ili „It’s Coming...“, koja takođe u uvodnom dijelu sugeriše na taktičku raznovrsnost, sposobnost da se iznađu nepredvidljiva rješenja. Rezultat je takav da ćete već do trećine albuma biti odu-

Šibenski debitanti imaju regionalni hit muzičk Bl

uV l ini

Matej Nakić i ekipa sijaju na muzičkom debiju

ko postoji muzika neočekivane svježine blistavog decembarskog jutra, to je ono što stvara Matej Nakić u grupi BluVinil. To što će vas bend iz Šibenika na debi-albumu zapljuskivati visokom plimom radosti i pozitivnih misli, ima dobar razlog: Matej je psiholog. Obrtanje ploče „Apaši“ je zato poput punog pansiona u banji sa ljekovitim izvorima. Na regionalnoj sceni, jednostavno, nema osobe koja će vas u ovom vremenu ubijediti da je sve

Ako bi za BluVinil tražili ishodište na mapi bivše Jugoslavije, našli bi ih na policama sa prvim pločama Filma, pa čak i sarajevskih Indeksa - s tim što je ovo, naravno, vrlo moderan zvuk

Sunčeva ter

u redu i da će sve biti kako treba - kao što to čini Matej Nakić.

Aktovke i pjesnik

Iako je spot za naslovni hit „Apaši“ upakovan u vizuelno ruho sint-pop ere sa kraja osamdesetih, ono što će vam prije biti utisak je prizvuk, recimo, britanskog indi popa, koji je stizao do najšire publike prije deceniju i po. Ako bi za BluVinil tražili ishodište na mapi bivše Jugoslavije, našli bi ih na policama sa prvim pločama Filma, pa čak i sarajevskih Indeksa - s tim što je ovo, naravno,

vrlo moderan zvuk. Matej ima taj talenat, da stihove razlije u različitim rukavcima ličnih asocijacija za svakog od nas - a da ih ipak oboji jasnom i jedinstvenom emocijom. - Aktovke i ludi pjesnik, vijećaju ko dvanejs’ bijesnih. Il’ je nemir il je glad, isuviše brojniji smo sad... Ma, što te briga nismo jedni od Apaša! - vijuga Matej niz serpentine nekog druma što grli bilo koju jadransku obalu. - Svuda je tama, ali pjesma je u nama, o kako blizu smo zalaska. Mi u nizu smo stupamo prema mjestu nalaska -

Četvrtak, 10. decembar 2020.

Tvrda i bijesna, a delikatna i intimna „Ohms“

Defton

ljepših rok iznenađenja godine

gravitaciju Pjesma leda Brže, više, jače, sve otpornije na bilo kakve okove gravitacije - to je Slift, počev od pjesme „Hyperion“ koja će vas odvesti u neočekivan kutak Dalekog Istoka. Ne brinite, ne radi se ni o fascinacijama hipi ere, niti vrlo trendi omažima rok scene Indokine šezdesetih i sedamdesetih... Već naprotiv, jednom ratničkom maršu, cijeloj najezdi Mongola Džingis Kana spremnih da pokore Zapad. Neobična fascinacija vodom, okeanskom širinom i svijetom što tek čeka da bude otkriven ispod površine, treperi u pjesmi „Sonar“ i mističnoj „Altitude Lake“. Tako se skicira mapa sazvježđa, ka kojima ova francuska trojka kor-

milari. Prije konačnog, varp-skoka svemirske krstarice, mimo zakona prostora i vremena, pravo kroz crvotočinu. To je „Lions, Tigers and Bears“, potpuna i razoružavajuća pobjeda u 13 minuta totalne ofanzive. Nakon nje samo ostaje da Slift proglasite nenadanim muzičkim miljenicima 2020. godine. I da im zahvalite što su iz vas otključali emisiju takve energije, što sjedinjuje sa cijelim kosmosom. S. STAMENIĆ

Ocjena: 92/100

ke 2020. na ploči „Apaši“

erapija

poentira naš terapeut. I to prije nego što konačno ubijedi u nešto što nam je prije početka pjesme djelovalo sasvim neizvodljivo. - Ovo će biti naša godina! Ima nešto u nama, to je naša sudbina. Svuda je tama, ali pjesma je u nama... – pjeva u numeri koju je tako lako smjestiti među kandidate za hit godine.

Kreativni zdenac

Posebno je efektan produkcijski trik kojim se Nakićev specifično začinjen glas prilagodio potpuno pitkoj melodici. Sve to, naravno, bendu pruža dodatnu autentičnost, a pje-

sme kao što su „21 gram“ i „Julija“ izvjesno obezbjeđuju i koncertnu publiku. Mane? Neujednačenost kvaliteta tekstova, koji u trci „na duže staze“ klize ka ušećerenosti i razvodnjenosti albuma. Takvo nešto je i očekivano s obzirom na to da je riječ o debiju i da je ovakvo stvaranje samo po sebi bilo stupanje na jednu nepoznatu teritoriju. Ipak, dovoljne su „Apaši“ i ,,21 gram“ za vjeru u jak kreativni zdenac Mateja Nakića, kojem u narednom periodu ostaje da strpljivo i vrijedno polira i destiluje svaki naredni muzički poduhvat. I da, prije svega, ne izgubi jedan osunčani gušt i damar, za sebe i za one koji su naprečac zavoljeli ove pjesme. S. S.

Ocjena: 75/100

ko postoji nešto što bi se moglo nazvati „Pjesmom leda i vatre u muzici“, to je posljednji album kalifornijskih alt-metalaca iz benda Deftones. ,,Ohms“ nastanjuje onaj prostor dodira potpunih kontrasta - tvrdog, bijesnog i okomitog, spram onog delikatnog i intimnog. Deveta ploča kalifornijskog benda je poput katarzičnog momenta samospoznaje. Kao da su konačno prepoznali i prihvatili sopstvenu suštinu; a ona je, već dvije i po decenije, u velikom sukobu i trenju između onog što gitarista Stiven Karpenter želi - i onog što mu pjevač Ćino Moreno dopušta da bude.

Veliko trenje

Gitarski udar Karpentera je prasak, silovita detonacija i adrenalinski šok u najviše stanje budnosti, a Moreno sve to smiruje gotovo romantičnom delikatnošću koja je tako autentična i jedinstvena u alt-metal svijetu. I nerijetko služi kao pri-

Nova Deftones muzika je atmosferična, zarazna, ne dopušta vam da se opasuljite ili uhvatite za neki siguran pravac u silnoj cik-cak avanturi kalifornijskih alt-metalaca gušivač za pucnje koji u pravo vrijeme pogađaju metu. - I feel like fire, but my heart is cold - Moreno jednostavno „prijavljuje“ u ,,The Link is Dead“. Riječi su tu manje i bitne. Kada je muzika benda Deftones u pitanju uvijek su važniji taj prvi utisak i senzacija nošena dramatikom njegovog glasa. Jedan vrisak u pjesmi „Genesis“ probija se između rifova, za očaj čovjeka koji se osjeća ne usamljeno, već ostavljeno, izbačeno na pučini. - I slipped into the cloak you left, I fiddle around in the ashtray to find your cigarette pinkish, red - romantizuje Ćino u briljantnoj ,,Urantia“, koja je upravo

nme.com

Ratnički marš

i vatre

slift.bandcamp.com

ševljeni: vaš nenadani heroj satjeraće sve nevjerne Tome u šesnaesterac. I do tada već ponuditi ono zajedničko kosmičko putovanje sa početka.

Kaver jednog od najzr

elijih albuma legendi

iz Kalifornije

savršen primjer smjenjivanja tih ludih, opsesivnokompulsivnih kontrasta Deftones muzike.

Zrela faza

„Ohms“ briljantno i neusiljeno oslobađa energiju. Bend Deftones odavno nije zvučao ovako pitko. Ekstatični krešendo u „Error“, hiperaktivni i lelujavi bas u ,,Radiant City“, melodična slava naslovne pjesme, svaka sekunda muzičkog čuda „The Spell of Mathematics“... Ma, sve sami razlozi zbog čega Ćino Moreno ne treba da se objašnjava bilo kome, zašto je bend tvrđi i grublji nego ikad. Ploča je atmosferična, zarazna i ne dopušta vam da se opasuljite, uhvatite za neki siguran ili predvidljiv pravac u toj silnoj cik-cak avanturi. Do kraja nje poželjećete samo da neki briljantni, široki i gotovo pejzažni instrumentalni momenti bolje služe samim pjesmama, nego što ,,voze“ iskustvo preslušavanja albuma do visina najviše tačke kalifornijske planine ili rolerkostera. „Ohms“ je album po kojem će se pamtiti zrela faza jednog velikog benda - i jednostavna smjernica za njih, koja glasi: „Više gitara, manje palamuđenja sa svakakvim žanrovima“. Biće da je, ipak, Stiven Karpenter bio u pravu, još prije četvrt vijeka... S. S.

Ocjena: 82/100

Četvrtak, 10. decembar 2020.

film

33 OBRTAJA

artrockstore.com

Film koji Vas čini srećnim? - „Kiki’s Delivery Service“ (Hajao Mijazaki, 1989). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Svi ti koji mi izazivaju jake emocije mi kasnije postanu dragi na nekom nivou. A iritantnih režisera ima mnogo, ali postoji razlika između hrabro iritantnih i glupo iritantnih. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ne volim kad film mora da se „skapira“, važno mi je da osetim nešto, čak i ako ne razumem. Nikad nisam kapirala loženje na Darena Aronofskog, on spada u one glupo iritantne iz prethodnog pitanja. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Priču o mom deda ujaku Đuru Strugaru, narodnom heroju, koji je rođen u Crnoj Gori. U kratkom a bogatom životu, ima materijala za pravu sagu koja bi počinjala i završavala se na istom brdu. U selu Meterizi.

Omiljeni filmski rivali? - Kit Karadin kao Arman d’ Uber i Harvi Kajtel kao Gabriel Fero u filmu „The Duellists“ (Ridli Skot, 1977). Zatim, Robert Patrik kao T-1000 i Arnold Švarceneger kao Terminator. I Kori Vebster (Džoš Brolin) i Tomi Huk (Robert Rasler) u „Thrashin’“ (Dejvid Vinters, 1986). Upečatljivafilmska scena sa nekom životinjom? - „Betty Blue“ (Žan-Šak Beneks, 1986), kraj filma sa belom mačkom. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Je l’ to tutkalisanje?“ Zoran Radmilović kao profesor tehničkog u filmu „Majstori, majstori“ (Goran Marković, 1980). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Sekač ili Šreder iz „Nindža kornjača“. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - „Mece Dobrići“. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Lenard Koen i soundtrack filma „McCabe and Mrs Miller“ (Robert Altman, 1971). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - „Sheltering Sky“ (Bernardo Bertoluči, 1990).

Once Upon a vulture.com

Nejtan Filder u doku-igranoj seriji „Nathan for You“

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Uh. Džona Hjustona, da lutamo po preostalim beogradskim kafanama, pijemo vinjak a i da menjamo dolare u menjačnicama i kockamo se. Kopolu bih povela na road trip po vinarijama Fruške Gore. Linča bih vodila u kafanu na putu između moje rodne Kule i Crvenke, da tamo pijemo rakiju i da ga uverim da je to mesto etalon za „linčovsko“. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Već jedno deset godina razrađejem taj scenario. Nek mi se javi, sve ćemo se dogovoriti. Imam mnogo ideja. U poslednjem filmu je referisao na jugoslovensku kinematografiju, tako da nas sigurno ima u vidu. „Once Upon a Time in... Avala Film“.

z ika

Voljela bi da je prati muzika iz filma „McCabe and Mrs Miller“

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Intergalactic“, Beastie Boys. Podseća me na mog prvog sina Pavla. Ima četiri godine i celo leto je slušao neprekidno, tako da me u stvari podseća i na sve nas, na moju trudnoću i čekanje drugog sina.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Desintegration Loop“, Vilijam Basinski. Ili „Idiot Waltz“, The Gun Club. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „(You gotta) fight for your right (to party)“, Beastie Boys. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „So long Marriene“, Lenard Koen. Vaša pjesma za karaoke? - „Jabuke i vino“, Željko Bebek i Zana. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - „4’33’’“, Džon Kejdž. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Ne družim se sa tim svima koji obožavaju onog koga ja ne mogu da smislim, ne znam baš... Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Lenarda Koena, iako je bio star, nešto sam mislila da će sto godina... I smrt Džima Morisona, iako je umro mnogo pre nego što sam se rodila. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - U mojoj sobi u to vreme samo je visio džinovski poster filma „Pulp Fiction“ (Kventin Tarantino, 1994). Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Malo ćemo da se kupamo“,

Crvena jabuka. Plažni rege, dupini, škrape, vrtače, lavanda, srdele i ostali, dodavanje kreme - neodoljivo. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Svakako.

Serija idealna za kišni vikend? - „Twin Peaks“, „The Twilight Zone“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Otpisani“, „Otvorena vrata“, „Baywatch“, „Heartbreak High“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Nathan for You“. Konceptualni eksperiment, humoristička serija u formi pseudo rijaliti šoua u kojem kreator Nejtan Filder pokušava malim preduzećima da ponudi ideju kako da unaprede biznis. U početku verujemo da su samo njegovi predlozi apsurdni i suludi, ali reakcija ljudi otvara nova i nenaslućena polja apsurda, suludosti, bolnog humora ali i empatije i neplaniranih prijateljstava. Serija koju nikada nijeste završili? - „Breaking Bad“, bindžovala sam je maratonski i onda se zasitila. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „Afterlife“. Počne duhovito i zanimljivo, ali onda se neduhovito razvodnji u opštim mestima. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Mičovu bovu iz serije „Baywatch“. Najdraži par iz serije? - Anita i Drezik. Molder i Skali.

a Time in... Avala Film U

knjizi „Istorija kronopija i fama“ (1962) majstor kratke priče Hulio Kortasar predstavio je dva (ne) obična bića, tako nalik donkihotovskoj i hamletovskoj strani u čovjeku. Fame, to su stvorenja koja uvijek dolaze tačno na vrijeme, a u džepu uvijek imaju čist, ispeglan ubrus – i nadahnut govor za zdravicu na vjenčanju. Naspram fama su kronopiji: bića manje vična „urednom“ životu, časovnicima i poštovanju dogovorenih rokova. E, ti vam nemaju ni ubrusa, ni džepova, niti bilo kakvih planova koji bi ih mogli spriječiti da usred dana naprasno odluče da obuku rimske toge i pođu na pivo u kuglanu. Suvišno je govoriti da kronopiji nikad ne drže govore na vjenčanjima. Jer, ko bi im uopšte povjerio tako ozbiljan zadatak, kad u bilo kojem trenutku mogu otrčati za šarenim leptirom ako se odjednom pojavi u blizini svadbarskog stola? Upravo o kronopijima, bićima koje djetinjim očima gledaju na svijet u dosadnom, numeričkom, sređenom svijetu fama, govorila nam je režiserka i scenaristkinja Mina Đukić u debitantskom filmu „Neposlušni“ (2014). Uz njene Leni (Hana Selimović) i Lazara (Mladen Sovilj), naučili smo koliko je lako i lijepo biti slobodan, ali i koliko je teško sačuvati tu slobodu u svijetu koji ne mari ni za što osim za brojeve. I još važnije: razigranim i svježim filmom, u maniru francuskog „novog talasa“, Đukić nam je pokazala da kronopiji nijesu samo glavni junaci „Neposlušnih“ – već i čitav njen film, pa i ona sama. Kronopij, u režiserskom smislu, to nam je Mina Đukić. I zbog toga smo s radošću dočekali vijest da trenutno radi na scenariju „Deca pevaju hitove“. Drugi film Mine Đukić biće triptih o odrastanju u čijem su fokusu tri godine života dvije najbolje drugarice. Kako nam je kazala, to neće biti tri „obične“ godine, već one tokom kojih se okolnosti u Srbiji drastično mijenjaju – od 1989. do 1992, dok njih dvije odrastaju i pokušavaju da pobijede na dječjem takmičenju u pjevanju „Deca pevaju hitove“. Osim na scenario, Mina Đukić ovih dana troši mnogo kreativne energije na opstanak u korona uslovima. Srećom, kako i sama kaže, uživa sa porodicom. Dobili su novog člana, pa žive u svojevrsnom „bebećem mjehuru“ koji ih, s jedne strane, štiti od spoljašnjeg svijeta, a s druge – dodatno pojačava i strijepnju i odgovornost. Zbog toga smo joj i zahvalni što je, između svih kreativnih i svakodnevnih briga i obaveza, uspjela da pronađe vrijeme za naše „Obrtaje“. Zavrtjela ih je široke ruke, kao pravi džek. I kronopij koji, makar u trenutku dok govori o svojim filmskim, TV i muzičkim fascinacijama, djeluje kao biće kojem je to najvažnija stvar na svijetu.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Ono što radi Nejtan Filder u svojoj dokumentarno-igranoj seriji „Nathan for You“. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. M. I.-N.

Mina Đukić, režiserka

Mina Đukić: Nikad nije kapirala loženje na Darena Aronofskog

Domagoj Blažević

Četvrtak, 10. decembar 2020.

Pedeseti rođendan Diznijevog animiranog klasika „

Mačkasta džez infuzija

pinterest.com

kalendar

Sjajni soundtrack nas je kao male tjerao da dobro vrcnemo zadnjicom prateći pokrete Mari, Tuluza i Berlioza. Neki su baš zahvaljujući pjesmi „„Ev’rybody Wants to Be a Cat““ i osjetili ljubav prema džezu egdje između 20 i 27 odsto vlasnika ljubimaca širom svijeta ostavi čitavo ili barem dio nasljedstva svojim krznenim prijateljima. Iako većina fondova koji se vrte oko te svrhe iznosi približno 30.000 dolara, dešavalo se da ljubimci naslijede i milione. Takvu sudbinu imao je njemački ovčar kontese Libenštajn koji je naslijedio čak 65 miliona i postao najbogatiji pas na svijetu. Nešto slično doživjela je i mačka kojoj je italijanska udovica ostavila 10 ili, recimo, francuska pudla za čiju je mažnju i pažnju odvojeno čak 30 miliona. Ipak, o jednom od prvih slučajeva te vrste zna se vrlo malo, osim da je porodica pariskih mačaka koja je davne 1910. naslijedila veliko bogatstvo inspirisala 20. animirani film kuće „Dizni“.

Problemi u džaku

Crtani film „The AristoCats“ nastao je saradnjom Herija Tajtla, višegodišnjeg producenta i bliskog prijatelja Volta Diznija, i Toma Mekgovena, koji je u to vrijeme polako stvarao ime radeći na filmovima koji su u glavnim ulogama imali životinje. Krajem 1961. godine, Dizni je pogurao ideju saradnje insistirajući na projektu, ali pod uslovom da životinje pričaju među sobom, ali ne i pred ljudima. Pisac i ilustrator Tom Rov sastavio je nabrzaka scenario s Tajtlom i

Mekgovenom o mačkama iz visokog društva koje pokušavaju da prežive na ulicama Pariza. No, studio je odbio ideju. Kasnije se ispostavilo da scenario nije ni stigao do Diznija i da mu se, nakon što ga je konačno pročitao, dopao, ali kako ostali nijesu bili zadovoljni, radilo se na prepravkama. Ali, to nije bio kraj komplikacijama. Snimanje je konačno počelo 1963. samo da bi film odmah potom bio odložen na policu, što je bilo poražavajuće za sve one koji su radili na njemu skoro dvije godine.

Kapetanova smrt

Mekgoven je pokušao da otkupi prava, ali mu studio nije dozvolio i priča se tu zamalo završila. Na sreću svih fanova ovih malih slatkih napasti, Dizni je u jednom trenutpinterest.com

Kultna scena poslije koje smo svi poželjeli da budemo mačke

ku presušio s idejama, pa je „The AristoCats“ vraćen u igru. Ideja je bila da se zadrži originalan koncept, ali da se ipak od njega napravi animirani film. Poslije svih ovih komplikacija, dogodilo se nešto što niko nije očekivao - Volt Dizni je umro. Naravno, kao poslije smrti svakog kapetana, posada je počela da se svađa i odnosi su se zakomplikovali. Ukratko, u narednom periodu Tajtl je izbačen iz projekta, Mekgovena su zeznuli za ugovor, a nesrećni Rov završio je tužeći studio zbog korišćenja njegovih likova. „The AristoCats“ je konačno stigao u bioskope 24. decembra 1970. godine - i zapamćen je kao prvi film završen nakon Diznijeve smrti, posljednji koji je odobrio (preminuo je 1966.) i stoga i za-

dnji na kojem je na kraju pisalo „A Walt Disney Production“.

Omaži klasicima

Zbog svega toga „The AristoCats“ dugo nije dovoljno cijenjen i tražene su mu mane, iako je na kraju stekao status animiranog klasika. Svakako je istina da je ova animacija pozajmila mnogo iz drugih Dizni projekata. Pjesma „Ev’rybody Wants to Be a Cat“, duet Tomasa O’Malija (Fil Haris) i Sketmačka (Sketmen Kroders) malo podsjeća na duet Balua i kralja Luja iz „The Jungle Book“ (1967). Edgarov poraz u štali kombinacijom uličnih mačaka i konja prilično je sličan sceni kada psi uz pomoć konja savladavaju Horasa i Džaspera u animaciji „One Hundred and One Dalmatians“ (1961). Sami kraj, kada Tomas, Vojvotkinja (Eva Gabor) i mačići poziraju fotografu, izgleda kao preslikan iz „Lady and the Tramp“ (1955). Ali, u pitanju je Dizni, a Dizni nikad nije krio da su njegovi animatori nerijetko koristili crteže i audio snimke iz prošlih

projekata. Štoviše, ponosili su se ovom vrstom autoomaža. I sami kreatori istakli su da je Vojvotkinjin ples kasnije iskorišćen za istovjetne plesne pokrete Lejdi Marijane u crtanom filmu „Robin Hood“ (1973). Ipak, iako o nekim Diznijevim filmovima možemo da imamo podijeljena mišljenja, u jednoj stvari se gotovo uvijek slažemo, a to je muzika. „The AristoCats“ je crtać koji prati standardno sjajni diznijevski soundtrack koji nas je kao male tjerao da dobro vrcnemo zadnjicom prateći Mari, Tuluza i Berlioza. Neki su baš zahvaljujući ovom soundtracku možda i formirali ljubav prema specifičnom muzičkom pravcu kakav je džez.

Beskrajno zahvalni

Pored Fila Harisa zaslužnog za sjajno izvođenje numere „Thomas O’Malley Cat“, ostala je upamćena i Robi Lester koja je uspjela da sa svega nekoliko stihova bude i nevjerovatno zavodljiva i umjerena, prava pravcata zvijezda – a pamtimo i Sketmena Krodersa, kojeg vje-

Četvrtak, 10. decembar 2020.

„The AristoCats“

Jubilej Bartonove obožavane fantazije „Edward Scissorhands“

akon uspjeha filma „Beetlejuice“ i razigranog Majkla Kitona u ulozi mrzne kućne fantazme, američki miljenik hororističkih fantazija Tim Barton umornom filmskom svijetu donosi „ružno pače“ koje će obožavati. „Edward Scissorhands“, voljena fantazija u kojoj je artificijalni Džoni Dep, čiji su prsti zapravo makaze, prije 30 godina zavolio preslatku komšinicu Vinonu Rajder, film je koji može pronaći put do bilo koje police na planeti Zemlji.

Izuzetna šansa

rovatno pamtite kao lika koji završi sa sjekirom u grudima u Kjubrikovom masterpisu „The Shining“ (1980). Zanimljivo: Krodersova uloga Sket-mačka pisana je za Luisa Armstronga, pa je dizajn mačke inspirisan njegovim izgledom. Nažalost, bolest je spriječila legendarnog džezera da nastavi projekat, pa je uskočio Sketmen. Ne zaboravimo i da su producenti uspjeli da ubijede Morisa Ševalijera da u penziji otpjeva naslovnu numeru „The AristoCats“, za što smo beskrajno zahvalni. Istina je da, pedeset godina kasnije, o jednom klasiku najbolje možemo suditi prema emocijama koje budi i asocijacijama koje nam prve padnu na pamet. U slučaju ove mačkaste džez infuzije to su odani, hrabri miš, par luckastih pasa i dvije nevjerovatno šarmantne guske, da. Zatim, bend uličnih mačaka, Vojvotkinja s očima boje safira, vitez po imenu O’Mali i tri mačića koji su jednoj lutalici u prolazu začas ukrali srce. I da, jedna velika istina, da smo u ovom ili onom trenutku - svi poželjeli da budemo mačke i da sviramo džez. Biljana MARTINIĆ

Kada je intrigantni Barton ponudio priču scenaristkinji Karolin Tompson, sa kojom je kasnije sarađivao više puta, Amerikanka je zbunjeno pogledala u njegovom pravcu pomislivši: „O čemu priča ovaj lik, kakva idiotska ideja...“ Ipak, merak da napiše scenario o „mladom makaziću“ koji bije teške bitke da se uklopi u svijet oko sebe, šansa je koja se ne propušta. Džoni Dep sada ne uživa veliku popularnost zbog turbulencija u privatnom životu. No, ni u tom periodu nije bio prva Bartonova opcija za ulogu čudnjikavog Edvarda. Opet, kako u ovom filmu ne priča mnogo, već onako slatkasto posmatra svijet oko sebe, glumac je bio primamljiva autsajderska op-

Makazić sa margine svijeta Kada je bio tinejdžer, Barton je teško sklapao prijateljstva. U jednom od naleta mašte nacrtao je mršavog čovjeka sa čudnim rukama. Na koncu, Karolin Tompson pretvorila ga je u lika sa kojim mogu da se povežu mnoge osobe s invaliditetom cija. Na koncu, mladi Dep se savršeno uklopio u čudnovati svijeta režisera koji ga je nakon ovog filma zvao svako malo da bude glavna zvijezda u njegovim novim fantazijskim svjetovima.

Početak avanture

Najinteresantniji segment razumijevanja ovog filma jeste pitanje odakle režiseru ideja za ovog supeficijalnog čovjeka s oštrim ruka-

ma. Barton je kao tinejdžer bio vrlo asocijalan i teško je sklapao prijateljstva, pa je u jednom od naleta mašte nacrtao mršavog čovječuljka sa čudnjikavim rukama. Na koncu, Tompson je realizovala ideju i interesantno pretvorila Edvarda u

Jedinstveni prstići Bartonov „Edward“ bio je nominovan za Oskara u kategoriji najbolje šminke. Šokantno, izgubio je zlatni kip od „stripovskog“ ostvarenja „Dick Tracy“ (Voren Biti, 1990). Majstor šminke, kreator famoznih makazica Sten Vinston, utrošio je sedmice i sedmice istražujući sve moguće vrste makaza i sječiva ne bi li formirao adekvatno rješenje. Krajnji rezultat bio je miks kvazineusklađenih stilova makaza, što je učinilo da svaki prst bude jedinstven. Barton je bio oduševljen rezultatom posebno jer je inicijalno njegove ruke zamislio samo kao oštre metalne nastavke.

lika sa kojim mogu da se povežu mnoge osobe s invaliditetom. Pružajući im specifičan vid utjehe, Barton i Tompson su, vizualizacijom problema adaptacije „nekoga ko nije kao svi drugi“, dali podršku onima koji se suočavaju sa sličnim poteškoćama na dnevnoj osnovi. Nakon Edvarda i makazica, Barton postaje posvećen onome po čemu će i ostati upamćen u istoriji filmografije: vizuelnom stilu i specifičnoj upotrebi slika goticizma koje se preklapaju. A „Edward Scissorhands“, premijerno prikazan 6. decembra 1990. u Los Anđelesu, pravi je početak velike filmske avanture u koju ćemo brzo uplivati. L. MURSELJEVIĆ

PODGORI č ARENJE

Pod Džakinim pesnicama

estorica braće: četiri boksera, gimnastičar i padobranac. Mahmutovići, najbrojnija sportska familija Titogada. „Ispilili“ u Tuzima, pa stasavali, sazrijevali, pružili krila u Staroj varoši. Husein, Uso - najpoznatiji. A Džavid najosobeniji. Džaka.

Voljen u gradu Gano je bio padobranac, Baro gimnastičar; kako je samo to pucalo od zdravine, života... I koliko je samo dugo pružilo korake. Ko je jednom Džaku pogledao u oči, osjećao bi se kao u kadru špageti vesterna. Pokret koji sebe nikad ne objašnjava - nego se samo desi. Do profi ringa i arena u Parizu, Italiji, širom Evrope. Duela sa čuvenim Francuzom Mendijem, pa, zamislite, i jednim japanskim šampionom na njegovom terenu... I sparinga s italijanskim glumcem Đulijanom Đemom - zvijezdom i snagatorom upravo iz onih špageti vesterna. Priča o Džaki je, naravno, bezrezervno i isključivo potpuna onda kad se tiče i mračnih uličnih ćoškova.

Sa šest godina propušio; sa deset „zaglavio“ u titogradskoj Jusovači, pa u čuvenom kruševačkom „Sivom domu“... Robijao u Minhenu, Zabeli, Spužu, Auzburgu, uglavnom zbog tuča. Karijera sportiste pod dugom i tamnom sjenkom podzemlja devedesetih. Jedan kadar iz ringa, u borbi održanoj u punoj „Morači“ 1985. godine, pod budnim pogledom maršala Tita sa velikog panova u dvorani - dovoljan je dokaz koliko je Džaka u Titogradu bio voljen. Koliko je takav, bezglavo živ i nepredvidljiv, bio interesantan i bitan u svom gradu. Jer Džaka je bio ono što drugima nije moglo bit, a mnogi su poželjeli.

Podgorički brend Naravno da je takav tip bio đavolski interesantan ženama. Da đecu ima u Hrvatskoj, Italiji, Banjaluci, Valjevu, Peći. Da su mu zanimljivi bili i Kuran i Biblija; da se božje riječi od muke, u ćeliji dohvatio... I na kraju, u jednom od rijetkih intervjua, prosto zaključio: „Sve je to isto, samo su

Zaglavi se

FB stranica Uspomene stare Podgorice

Četvrtak, 10. decembar 2020.

imena različita“... I naravno, priča o Džavidu Mahmutoviću samo je i isključivo potpuna - onda kad se istakne da se radilo o najpoznatiDžavid Džaka Mahmutović jem podgoričkom buregdžiji. O tipu, čija Budućnosti i Partizana, uz Miodraje „Ambasada Zabjela“ bila mnogo, ga Perunovića možda i najslavnimnogo više od zanata. Pravi, je ime crnogorskog boksa, proslavautentični podgorički brend. Koji ljeno u ringovima od Njemačke do je sa šmekom nekih novih generaSovjetskog Saveza. cija produbio i izoštrio njegov sin Neriješena borba a zaslužen Usov Feto... trijumf, protiv evropskog šampiona Vibrantni trijumf Sovjeta Sivka, ostaje upamćena kao jedna od najvibrantnijih ali i Eto tu je, u svom „Zabjelu“, Džaka dočekao potpuno ostvarenje - dale- najnedorečenijih sportskih uspomena za generacije Titograđana. ko od tamničke muke ili žestokih A titogradski bokseri su bili takvog udaraca u ringu koje je primao, karaktera, da je ,,Morača“ od otvaa još silnije zadavao. U toj mjeri šampion svog posla - da su u njeranja bila najpunija baš onda kada govoj buregdžinici gosti bili i najviši bi oni zakoračili na borilište. Od svih njih, Džakina životna priča državni zvaničnici. je najosobenija. I zato 12 godina Naravno, rođeni brat Uso je veće nakon smrti traje i umiče zaboraboksersko ime. Husein je bio onaj jugoslovenski reprezentativac sa vu, baš kao i priča njegovog brata više od 200 borbi u karijeri. Član Usa... Stojan STAMENIĆ

Crta: Srđan Ivanović

Četvrtak, 10. decembar 2020.

LONDON CALLING

Nenadmašna slika „Judith beheading Holofernes“

Barokna osveta

Tragična priča

U okviru izložbe „Artemisia“ Londonci su mogli da pogledaju njene radove u Nacionalnoj galeriji uz obaveznu socijalnu distancu. Kao neko ko je posebnu pažnju posvetio „baroku“, a istovremeno ostao pod jakim uticajem Karavađa, Artemisija Đentileski uspjela je u nečemu što nije niko prije nje: postala je prva članica Akademije lijepih umjetnosti u Firenci. Do te titule dovele su je slike na kojima se, simbolično, sveti slikajući muškarce kojima snažne žene odrubljuju glave! Najpoznatija među njima je nenadmašna „Judith beheading Holofernes“. Precizna Artemisija izabrala je krajnje hororistički-realan pristup, pa detalji krvi na bijelom čaršavu, kao i kapljice na njenoj haljini, pričaju priču za sebe. Pored ove najveću pažnju na

Prve sedmice nakon reotvaranja, Londonci su simbolično odabrali slikarsku varijantu Tarantinovog filma „Kill Bill“, ali četiri vijeka ranije. Ako biste se pitali kako bi to izgledao slikarski fe- Autoportret prkosne minizam u Evropi u 17. italijanske slikarke vijeku, jedno od rješenja ponudila bi vam italijanska slikarka Artemisija Đentileski. Nadarena Rimljanka, pak, karijeru u slikarstvu počela je skoro tragično, nakon što ju je silovao slikar Agostoni Tasi. Iako je njen otac pobijedio na sudu i uspio da povrati njen ugled, mlada Artemisija znala je da Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

nationalgallery.org.uk

amoznom lokdaunu broj dva došao je kraj, pa su se Londonci posvetili omiljenim decembarskim šetnjama. Zbog hladnog vjetra s Atlantika, takva skitanja gradom obično završe u prostorijama muzeja i galerija.

Ženska sloboda

izložbi zaokupirala je i slika koja nastavlja pripovijest o Holofernesu: „Judith and her Maidservant“ sa njegovom zamotanom glavom. Pored toga što je pojačala prisustvo žena u slikarstvu, ne samo u baroku već i u drugim pravcima, Artemisija je bila važan dio razvoja ovog specifičnog slikarstva. Uspješno je izazivala „slikarska pravila“ i njihovim nepoštovanjem prkosila očekivanjima kako treba da se ponaša jedan umjetnik u tom periodu. Najvažnije, utemeljila je slobodu ženskog ugla na slikarskom platnu. Leila MURSELJEVIĆ

nationalgallery.org.uk

mora da napusti grad. Otvorila su joj se vrata Firence, ali i njena „umjetnička“ zavjesa koja krije osvetu serviranu preciznim kistom.

nationalgallery.org.uk

U Nacionalnoj galeriji otvorena je izložba posvećena Artemisiji Đentileski, prvoj članici Akademije lijepih umjetnosti u Firenci. Do te titule dovele su je slike na kojima snažne žene muškarcima odrubljuju glave

„Judith and her Maidservant“, nastavak priče o Holofernesu

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić