Objektiv, 11.02.2021. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 11. februar 2021. • broj 257.

ili:

zbog čega je „It’s a Sin“ Rasela T. Dejvisa – ljubavno pismo AIDS žrtvama iz osamdesetih, ali i briljantna istorijska lekcija za sve nas koji drugu pandemiju živimo sada Str. 4, 5. i 6.

Rani kandidat za seriju godine

Četvrtak, 11. februar 2021.

A cappella

Folklor K

ao mlađahni omladinac srednjoškolskog uzrasta imao sam čast da sviram razne instrumente u titogradskim folklornim ansamblima. Kako je odmicalo vrijeme, shvatio sam da sam o izvornoj, narodnoj muzici jugoslovenskih prostora na taj način naučio mnogo više nego što sam i mislio. Ali Jugoslavija, što god ko mislio o njoj, svima koji su je doživjeli i u njoj makar malo živjeli, bila je i ostala sinonim za srećniji, uređeniji život. Bivša zajednička zemlja svakako jeste imala mane, neminovne kroz politički sistem, društveno uređenje i okolnosti iz kojih je nastala, ali činjenica je da su Jugosloveni imali i vojsku, automobil, frižider i sijaset drugih blagodeti koje su imale oznake domaćih brendova na sebi. I dan-danas ćete naletjeti na „zastavu 101“ ili „jugo“, da ne pominjem Obod(inove) kombinovane frižidere, od kojih poneki i dalje štekće po crnogorskim zabitima, u nekim skoro pa napuštenim kućama, na nedopustivo niskom naponu. Ali radi. Jeste da je s vremena na vrijeme morao da se odleđuje, ali je vazda radio na „jedinicu“ i komotno bi mogao sa tim performansama i dan-danas da čuva i pojedine vakcine protiv kovida.

*** Pomenuh folklor, ne bez razloga. Kad god je zafalio instrument nekom folklornom društvu u gradu a trebalo je ići na neku turneju, znali su da mogu da računaju na mene – ukoliko me pušte moji doma. I na taj način, obišao sam komad Jugoslavije i Evrope. U takozvanim „kosim“ autobusima (znate one što se nagnu na jednu stranu), prešao sam hiljade kilometara, načekao se rezervnih autobusa i šlep službi, najeo se salama s majonezom i napio toplog piva, ali druženje i muzika su ostavili značajnog traga i direktno uticali na moj, ispostaviće se kasnije, profesionalni i životni put. Ono što su devedesetih godina radili muzičari u orkestrima koji su pratili folklorne ansamble, između ostalog, bilo je obavezno posjećivanje specijalizovanih prodavnica muzičke opreme, koje smo mi u Jugoslaviji, posebno u Titogradu, imali u skromnom obliku. Zato je, recimo, odlazak u Budimpeštu, Minhen ili Amsterdam, u agendi obavezno imao neki muzički raj – prodavnicu koja je nudila na probu (ne samo na gledanje) i instrumente

Piše: Vladimir MARAŠ

Nijesam presiguran da mladi muzičari, učenici nižih i srednjih muzičkih škola imaju želju da kroz orkestre u folklornim ansamblima „potroše“ višak vremena. Sugerišem im da se zainteresuju i pokušaju da prošire tu vrstu muzičkog znanja, radom sa starijim kolegama

posljednje generacije. Ogromni muzički molovi zahtijevali su precizno planiranje i organizaciju vremena, jer kad kao mladi muzičar uđete u neku od najbolje opremljenih evropskih muzičkih prodavnica, vrijeme leti. Ako ste krenuli u deset ujutro, dok se okrenete oko sebe već vas upozoravaju da će ubrzo zatvoriti radnju. Svi instrumenti spremni za svirku, ljubazni prodavci vam govore o specifikaciji instrumenata i demonstriraju ono što ih čini novim i modernim.

Nažalost, čak i za tadašnje ekonomske prilike i plate jugoslovenske srednje klase, to su najčešće bili nedostižni iznosi. Ponekad se i dogodilo da neko od nas ponese neki novac u nadi da će uspjeti da kupi nešto od instrumenata novije generacije, pa smo onda svi, onako u stampedu, isprobavali i doprinosili nečijoj odluci da u Titograd vrati novi sintisajzer, gitaru, harmoniku ili bas. A onda smo mu se divili na putu nazad, znajući da u Titogradu nijesmo bili u prilici da uradimo to isto. Zato je zapad bio raj za muzičare. Nedavno sam bio u prilici da posjetim prijatelje Made in New York Jazz Festivala u Crnoj Gori, kompaniju EuroUnit koja zastupa svjetski brend Yamaha. Odnedavno su promijenili lokaciju i ušli u mnogo veći i komforniji prostor. A u njemu, kao nekada u Minhenu ili Stokholmu, posebni odjeli za grupe instrumenata, gitare, sintisajzeri, klaviri, saksofoni, trube, bubnjevi, pojačala... Pomislio sam – konačno taj osjećaj, na pet minuta od kuće, u Podgorici, svi instrumenti povezani i spremni za probu. Činjenica je da djeca koja pohađaju muzičku školu i planiraju životni put kroz muziku, definitivno imaju mogućnost da u neku prodavnicu opreme uđu, na licu mjesta probaju instrument u uslovima koji dozvoljavaju najbolji doživljaj i odluče se za neki od njih. Bez odlaska u inostranstvo. Na kraju krajeva, kad u Crnu Goru dođu veliki svjetski muzičari (što je srećom sve češći običaj), imamo ih gdje povesti da provedu nekoliko sati i osjećaju se bukvalno kao kod kuće.

*** Ne znam kakva je sada situacija s folklornim ansamblima u Podgorici ili u Crnoj Gori, ali znam da poneki i dalje rade i čuvaju duh balkanskih prostora kroz igru i pjesmu. Međutim, nijesam presiguran da mladi muzičari, učenici nižih i srednjih muzičkih škola imaju želju da kroz orkestre u folklornim ansamblima „potroše“ višak vremena. Sugerišem im da se zainteresuju i pokušaju da prošire tu vrstu muzičkog znanja, radom sa starijim kolegama. Osim toga, vjerujem da folklorni ansambli i dalje putuju i da će putovati. A ti i takvi putevi, koji su spoj druženja, muziciranja, igre i pjesme, ostaju u sjećaju za cijeli život i prave od nas bolje ljude. Onaj koji pokuša, neće zažaliti.

Četvrtak, 11. februar 2021.

U FOKUSU

Briljantna „It’s a Sin“ Rasela T. Dejvisa: Ljubavno p

Rani za ser „Perverts are to blame for the killer plague“ Naslov tabloida The Sun, 1987. Pokušajte da zamislite sljedeći scenario... Pandemija korona virusa ne pogađa cijelu planetu, nego samo vas i blisko okruženje. Recimo, uži krug prijatelja, poznanika, simpatija, pa i potencijalnih partnera. I samo vi i oni primorani ste da nosite maske, praktikujete distancu, dezinfikujete ruke, zatvarate se u karantin više od godinu... Dok ljudi koje volite počinju da umiru, mediji vas nazivaju „korona-šljamom“; vlast žmuri na sve što vam se događa; porodica vas se odriče; potpuni stranci šalju vam poruke mržnje na svim društvenim mrežama... I to ako imate sreće. Ako nemate, primićete i poneku ciglu kroz prozor; bićete izbačeni iz stana koji iznajmljujete; dobićete otkaz; slomiće vam automobil... Zabraniće vam da pođete na sahranu ljubavi svog života, a kada konačno umrete, u najvećoj samoći i agoniji koju možete zamisliti, vaše tijelo biće spakovano u kesu i završiće ko zna gdje. Da i nakon smrti još nekoga ne zarazite... Jeste li uspjeli da zamislite? Ako jeste, onda možda i možete da naslutite mali dio svega što su proživjele

Prva velika britanska serija o AIDS-u direktno poziva na odgovornost i porodicu, i društvo, i vlast – sve one koji su aktivno ili pasivno doveli do toliko smrti. I to ne samo aktere iz osamdesetih, nego i iz našeg vremena

empireonline.com

Besprijekorno upakovana vremenska kapsula lansira direkt u osamdesete

Četvrtak, 11. februar 2021.

pismo AIDS žrtvama iz osamdesetih govori mnogo i o pandemiji koju živimo sada

Top forma

Petodjelni projekat britanske televizije Channel 4, kod nas dostupan na platformi HBO GO, biće prikazan i na predstojećem Berlinalu. To i jeste jedan od ključnih dokaza kvaliteta i angažovanosti Dejvisovog serijala. Uz puno uvažavanje Kana i Venecije, Berlin je ipak grad filmova koji ganjaju „medveđe“ teme i uvijek u prvi plan stavljaju naslove koji teže da promijene svijet. Ako ijedan Britanac važi za TV autora koji je uvijek stremio pomjeranju granica i svijeta i televizije, to je Rasel T. Dejvis. Široj publici najpoznatiji primjer je hit „Years and Years“ (2019), ali u toj priči o osvajanju novih, nepoznatih teritorija posebno je važna „Queer as Folk“ (1999). Eksplicitne scene seksa Ejdana Gilena (Maloprstić iz serije „Game of Thrones“) i sada velike zvijezde Čarlija Hanama – šokirale bi možda čak i ovdašnju publiku naviknutu na sve i svašta, a kamoli britansku sa kraja devedesetih, dok su se homoseksualci i dalje borili sa tačerov-

skom diskriminatornom „zaostavštinom“ na Ostrvu. Kako tada, tako i sada: Dejvis ni u mini-seriji „It’s a Sin“ nema dlake na jeziku. Opet, uz sve poštovanje prema njegovim ranijim projektima, teško je oteti se utisku da nikada nije bio u boljoj formi. „It’s a Sin“ je najslojevitija serija koju je uradio; vjerovatno prva koja ne boluje od preobjašnjavanja i u kojoj Dejvis potpuno vjeruje i gledaocima i sopstvenim likovima. Uz prekretničku mini-seriju „Angels of America“ s Al Paćinom, „It’s a Sin“ je najbolja TV priča u čijem je fokusu AIDS. I da, jeste - mnogo je ubjedljivija i kompleksnija od Marfijeve „Pose“, iako i nju valja pamtiti kao vrlo važno parče TV umjetnosti fokusirano na prava (seksualnih) manjina.

Brkato, sakato

Radnja počinje septembra 1981. na britanskom ostrvu Vajt. Tu upoznajemo Ričija (Oli Aleksander iz benda Years and Years), najključnijeg od pet Dejvisovih protagonista, koji se upravo sprema za odlazak u London. Njegovi konzervativni roditelji pucaju od sreće: sin će im upisati pravo! Samo što neće... Čim malo, homofobično mjesto i porodično okruženje zamijeni blješta-

Nezaboravno finale na mostu sa Ričijevom majkom

digitalspy.com

AIDS žrtve nakon što je pandemija tek počela. Ako, ipak, nijeste – da ova paralela nije ni pogrešna, ni pretjerana pokazaće vam briljantna britanska mini-serija „It’s a Sin“ Rasela T. Dejvisa.

esquire.com

i kandidat riju godine

Rasel T. Dejvis hvata i radost i agoniju gej života u Londonu

vom metropolom, Riči će se osloboditi svih kočnica. Debele pravne knjižurine zamijeniće studijama glume i društvom umjetnika; pronaći će gej klub – i počeće da jebe sve živo. Ne postoji adekvatniji opis za „whore-nado“ u koji će se pretvoriti mamin dobri sin. Plavo, crno, smeđe, debelo, nisko, bradato, brkato, sakato – Riči ne bira, ne mari, ne zaustavlja se. Nažalost, baš u tom momentu, dok driješi gaće svemu što mrda, prve vijesti o „pederskom kanceru“ počinju da prelaze preko Atlantika... Riči i njegovi cimeri nemaju vremena da razmišljaju – previše su zauzeti do tada zabranjenim ispijanjem sokova života. Recimo, Rosko (Omari Daglas) je ključnom momentu, i to u teatralnom-diva stilu baš poput nekog od likova serije „Pose“ – pobjegao od porodice koja je željela da ga vrati u rodnu Nigeriju, da ga tamo izliječe od „pederluka“. I sad bi, kao, trebalo da se „štedi“, da se pazi, da ne živi punim plućima. Kako da ne... S druge strane, pored promiskuitetnih Ričija, Roska i Eša (Natanijel Kurtis), tu je i Kolin (Kalum Skot Hauels), stidni gej mladić iz Velsa koji još nije „izašao iz plakara“. Takav kakav jeste, više sanja o vječnoj ljubavi, nego o reckama za jednu noć. Zato mu toliko lijepo pada prijateljstvo Henrija (upečatljiva epizodna uloga Nila Patrika Harisa iz „How to Met Your Mother“), novopečenog kolege koji više od 30 godina živi sa partnerom svog života. I zato Kolinu, koji još nije imao seks, i ne pada na pamet da bi mogao da se zarazi.

Odabrana familija

Upravo kroz Henrijev lik u finišu prve epizode, Dejvis polako nadvija sjenku opasnog virusa iznad Londona. Već tu osjećate da je tragedija neizbježna, da barem dio ovih predivnih likova neće uspjeti da se izvuče.

U jednoj od najboljih TV serija 2021. godine, Dejvisov ritam pripovijedanje je besprijekoran. Cjelokupna uvodna epizoda posvećena je karakterizaciji i odnosima glavnih likova, te akcentovanju svih onih stvari zbog kojih bi moglo da nam bude stalo do njihove sudbine. Poslije takvog uvoda, u kojem vidite formiranje „odabrane porodice“ koja je falila svakom od ovih individualaca otuđenih od društva i bioloških familija - slijedi tri i po sata najradosnije i najpotresnije televizije koju možete da zamislite. „It’s a Sin“ je savršena vremenska kapsula i mini-proslava ludih osamdesetih koja koristi Pet Shop Boys (naziv serije uzet je iz istoimene kultne pjesme), Blondie, Wham!, The Queen – da savršeno odslika cajtgajst tadašnjeg Londona. Dejvis je napravio vrlo interesantan izbor, da priču o stradanju ali i joie de vivre četiri gej mladića tokom AIDS pandemije u Londonu – prikaže iz ugla petog cimera. Kroz lik Ričijeve najbolje prijateljice Džil (Lidija Vest, nezaboravna u Dejvisovoj prethodnoj seriji „Years and Years“). Dakle, osobe koja niti je muškarac, niti je gej, niti je pozitivna na virus.

Dragocjena empatija

Prikazujući glavne likove baš onako kako ih vidi Džil, Dejvis je uspio da napravi prijeko potrebnu distancu i omogući gledaocima da realno sagledaju i njihove radosti, i njihovu patnju. Riči, Rosko, Kolin, Neš i svi gej mladići Londona osamdesetih humanizovani su baš zahvaljujući njoj. Prije nego što zamjerite da je Džil previše definisana ostalim likovima, treba da znate da je njen lik zasnovan na djevojci koju je Dejvis poznavao i sa kojom je proveo dragocjeno vrijeme baš tokom perioda na koji je fokusirana serija... Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 11. februar 2021.

Džil je jedna od dragocjenih strejt žena koje vjerovatno nikada do sada nijesu dobile ovu vrstu ljubavnog pisma i priznanja, a naoružane empatijom i koliko-toliko dostupnim informacijama o virusu – bile su tu za gej prijatelje unaprijed osuđene na tragediju. Od borbe za njihova osnovna ljudska prava na ulicama homofobičnog Londona, do intime bolničkih soba u kojima su ih držali za ruku dok su umirali ostavljeni od svih. Džil ih ne idealizuje, niti traži opravdanja za njihovo ponašanje. Štoviše, potpuno je svjesna koliko su grešni. No, iako zna da se Riči ponaša kao đubre, Džil zna da njen prijatelj nije đubre, niti ga tako tretira čak i onda kada to debelo zaslužuje. Na primjer, u onoj sceni u kojoj se, sa sve osmijehom, pita koliko li je samo mladića ubio nastavljajući da, i nakon dijagnoze, niže šeme za jednu noć. U takvim momentima, čudićete se sami sebi i činjenici da ne osjećate gađenje, već duboku empatiju i tugu zbog sudbine jednog takvog sebičnjaka. Veliki je to podvig za Dejvisa, a uspio je da ga izvede baš zahvaljujući Džil. Ona je ta koja pomaže da vidite i osjetite da se Riči i ostali nijesu ponašali nemarno i nehajno zato što su bili perverzni, sebični, izopačeni, nezasiti – već zbog toga što su bili slobodni. Prvi put u životu. Nošeni vjetrom nezaustavljive emancipacije, niti su mogli, niti su umjeli da vjeruju u dolazak „pederske kuge“.

Uplakareni političari

„It’s a Sin“ postaje nalik hororu u momentima u kojima ih slušate kako odbijaju svaku mogućnost da virus postoji i da im može nauditi. Jedna od nezaboravnih scena jeste ona sa početka druge epizode, u kojoj Ričijev skeptični monolog ruši četvrti zid. Dok pleše čuvenim londonskim gej klubom „Heaven“ i skače sa jednog na drugog muškarca, nabraja sve stvari zbog kojih je „pederski kancer“ sigurno izmišljena rabota, a vi znate, sad već savršeno dobro, da će ta izmišljotina uzeti više od 35 miliona duša. Dejvis je vrlo surov i vrlo realan dok niže sve razloge zbog kojih je AIDS mogao da bude mnogo manje fatalan. Osim moćno odslikanih intimnih razloga i tog osvajanja slobode gej protagonista, prikazuje i društvo puno dezinformacija, fobija, predrasuda i nemara, sa političkim liderima i zdravstvenim sistemom koji su apsolutno nespremni da adekvatno odgovore na krizu. Serija „It’s a Sin“ bila bi nevjerovatno TV iskustvo da je stigla u bilo

Lidija Vest kao Džil u jednoj od scena sa kojom se vrlo lako povezati u doba korona virusa

theguardian.com

koje doba, ali pandemija korona virusa joj je svakako dodala posebnu gorčinu. Izvorišta tih jakih momenata užasa zapravo su najobičnije scene, poput onih u kojima Džil histerično pere šolju za kafu zaraženog prijatelja, a onda je ipak baca u kantu za smeće, nesigurna da li ju je dobro očistila. Onda, tu su i čitava „fake news“ atmosfera karakteristična i za naše doba, te svi oni senzacionalistički naslovi u medijima poput The Sun, čiji „novinari“ samo traže nekoga kome bi mogli da prikače krivicu... Pa „uplakareni“ političari poput torijevca u sjajnoj izvedbi Stivena Fraja, koji noću varniče gej klubovima, a danju ćute kad AIDS treba da se pomene u parlamentu. I naravno, pitanje „Da li ste opštili sa životinjama?“, odmah ispod onog u vezi sa seksom sa osobama ispod pola, u standardnom AIDS upitniku tog vremena.

Poglavlje 28

Ovi detalji postaju posebno mučni kada znate cjelokupni kontekst osamedesetih u Velikoj Britaniji. Kada vam je poznato koliko je, nakon dekriminalizacije homoseksualnosti 1967. godine i buđenjem nade da će doneseni Zakon biti poboljšan u godinama koje dolaze Tačerkino nakaradno „Poglavlje 28“ unazadilo borbu. Od 1988. sve do 2003. njime je za-

branjeno „promovisanje“ neheteroseksualnosti u programu seksualnog obrazovanja, pa ne samo što su se gej profesori snebivali da se javno deklarišu, nego nijesu smjeli ni da predlože učenicima bilo kakvu literaturu koja uključuje čak i najbanalniji, najneviniji poljubac dvije osobe istog pola. Nije da ju je previše i bilo u tadašnjoj kanonskoj književnosti, pokazaće nam fenomenalni Ešov monolog, u jednoj od najvibrantnijih scena Dejvisove mini-serije. Opet, sve je to sprečavalo jedno društvo poput britanskog, sa 75 odsto stanovništva koje smatra da je „homoseksualnost pogrešna“, da preispita temelj na kojem počiva cjelokupni sistem. U takvom društvu, virus ne može da bude glavni krivac za smrt miliona. Dejvis potcrtava, vrlo ubjedljivo i direktno, da su sramota i griža savjesti odnijeli više života nego AIDS. Milioni gej mladića umirali su u najvećoj agoniji, potpuno sami, vjerujući da zaslužuju bolest i smrt. Taj zaključak serviran je vrlo direktno, s usana slomljene ali ponosne Džil, u maestralnom finišu, tokom njenog posljednjeg susreta sa Ričijevom majkom. Valeri (sjajna Kili Hous), zapetljana u klupku kontradikcija – puna ljubavi prema sinu, ali i zgađena, razočarana, ljubomorna i zatrovana mržnjom prema njegovim životnim izbori-

ma (od prijatelja i profesije do seksualne orjentacije) – slika je i prilika Dejvisove poente. Nije čak ni neznanje ono što ubija... Najveći grijeh koji možemo počiniti prema bilo kome, posebno prema onima koje volimo, jeste svjesno, dobrovoljno neznanje. „It’s a Sin“ je prva velika britanska serija o AIDS-u i zbog toga što direktno proziva na odgovornost i porodicu, i društvo, i vlast – sve one koji su aktivno ili pasivno doveli do toliko smrti. I to ne samo aktere iz osamedesetih, nego i iz našeg vremena. Jer, kad Riči kaže: „Da heteroseksualci umiru od side, davno bi bio pronađen lijek“ – lako je osjetiti da Dejvis suptilno, vrlo subverzivno cilja i na planetarnu borbu protiv korona virusa. Ko zna koliko je života moglo da bude spašeno da je AIDS pogodio mnogo širu populaciju; da je vlast adekvatno odgovorila na krizu; da medijima nijesu kružile dezinformacije o „pederskoj kugi“; da je farmaceutskim kompanijama bilo u interesu da se bace na istraživanje i proizvodnju vakcine. A najveća ironija je upravo u tome što ova moćna serija vrlo vjerovatno ne bi stigla do najšire publike i navela je da saosjeti sa AIDS žrtavama, da većinska heteroseksualna planeta u međuvremenu nije doživjela kovid-19.

Poziv na oružje

Dejvisova mini-serija nije samo predivna eulogija i ljubavno pismo onima koje je odnio AIDS i onima rijetkima koji su bili tu za njih, do samog kraja – nego i važna istorijska lekcija. Ovo je serija za žive. Poziv na oružje. Ovo je dostojanstveno pružena ruka koja čeka vašu, da se priključite borbi koja se, uostalom, vodi u ime svih nas. Najljepše od svega je to što Dejvis nije prikazao samo patnju AIDS žrtava, nego i njihovu radost života. Zbog toga „It’s a Sin“ i slama srce, a gubitak takvih osoba postaje još teži i nepravedniji. U jednom od posljednjih monologa, Riči kaže da se ne plaši toliko smrti, koliko toga da će biti zaboravljeno koliko su on i njegovi prijatelji silno uživali u životu. Koliko su ga slavili, koliko su voljeli da žive i koliko, zapravo, jesu živjeli punim plućima. Sa Raselom T. Dejvisom na pravoj strani istorije, niko nalik Ričiju ne treba da bude u strahu od zaborava. „It’s a Sin“, maestralni kandidat za seriju godine, neće dozvoliti da budu zaboravljeni oni čiji je jedini grijeh bio taj što su su se usudili da budu živi. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4.7/5

CELULOID

edna od najljepših priča u istoriji arheologije dugo je ležala zakopana u malom mjestu Saton Hu, blizu Vudbridža, u britanskom Safeku. Baš tu, na imanju jedne dostojanstvene dame, 1939. godine u predvečerje Drugog svjetskog rata, slušajući njen instinkt, jedan arheolog amater pronašao je groblje iz šestog vijeka. Da Bazil Braun (ubjedljivi Rejf Fajns) nije otkopao brod kralja Radvalda i da nije imao punu podršku Edit Priti (Keri Maligan), i britanski i svjetski arheolozi bili bi uskraćeni za krucijalne podatke o anglosaksonskoj kulturi. Nažalost, moralo je da prođe čitavih 70 godina da bi taj „obični kopač“ bez arheološke diplome dobio zasluženo priznanje i tablu s imenom u Britanskom muzeju, gdje se i dandanas čuvaju epohalne iskopine iz Saton Hua.

Oko malog prsta Netfliksova drama „The Dig“ hipnotišuća je priča o Bazilu Braunu, njegovoj „šefici“ a potom i prijateljici Edit; te o svim bolnim, duboko sahranjenim emocijama koje su otkopali vadeći dragocjene artefakte iz zemlje. Ili je makar takva u prvoj polovini, prije nego što britanski režiser Sajmon Stoun zaboravi na dvije fascinantne, kompleksne glavne ličnosti i okrene se sporednim, ali bukvalno nebitnim likovima. Nevjerovatno je koliko malo je potrebno da vas Bazil i Edit zavrte oko malog prsta... Da je svih 112 minuta filma utrošeno na Fajnsa i Maligan koji sjede na brdašcetu i samo pričaju o životu, arheologiji i predstojećem ratu, dok kamera Majkla Ilija lovi njihova lica u tom predivnom seoskom krajoliku - nijednom vam ne bi palo na pamet da skrenete pogled. Fajnsov Bazil je čovjek koji zna svoju vrijednost, iako ga potcjenjuju čitavog

Netfliksova arheološka drama „The Dig“ sa Keri Maligan i Rejfom Fajnsom

Film koji ne kopa dovoljno duboko Da je svih 112 minuta utrošeno na Fajnsa i Maligan koji sjede na brdašcetu i samo pričaju o životu, arheologiji i predstojećem ratu - nijednom vam ne bi palo na pamet da skrenete pogled. Nažalost, režiser je imao druge planove života. I neko je beskrajno zaljubljen, životom, krvotokom vezan za zemlju i njene arheološke tajne. Svaki Fajnsov pogled, pauza, precizno izvagane riječi, dostojanstvo na licu – to potvrđuju. Edit, koju srećom ipak nije odigrala prvobitno planirana Nikol Kidman, za Bazila je savršena partnerka u „zločinu“. Keri Maligan perfektno je „ispratila“ Fajnsovu energiju pojačavajući utisak da će ovaj predivni dvojac do kraja filma uspjeti da izvuče na površinu mnogo više od arheoloških iskopina. I da Bazil Braun i Edit Priti neće dobiti samo profesionalno priznanje u svijetu arheologije, nego i vrijedno parče životne biografije. Nažalost, Stoun je imao druge planove.

odlučili da žele drugačiji film. Odjednom, fokus je preusmjeren na melodramu, ljubić, mjehuriće od sapunice. Bazil i njegova prijateljica postali su sporedni likovi u sopstvenoj priči. Skoro do kraja filma, uz nekoliko časnih izuzetaka poput ipak koliko-toliko dirljivog finala i one gorkoslatke scene u kojoj Bazil daje (ne)očekivan savjet Editinom sinu, glavnu riječ vode Rori (Džoni Flin) i Pegi (Lili Džejms iz filmova „Rebecca“ i „Baby Driver“). I malo je reći da romansa Editinog mladog

rođaka i supruge Stjuarta Pigota (Ben Čaplin), jednog od u međuvremenu pristiglih arheologa, nema snage čak ni da doda nešto bitno, a kamoli da zamijeni kompletnu dramu (prethodnih!) glavnih likova.

Ovlaš dotaknuto Nažalost, „The Dig“ je djelo autora koji nijesu bili spremni da kopaju dovoljno duboko, a željeli su da iskopaju sve: od biografija nepravedno prećutkivanih, istorijski bitnih ličnosti, preko nečega što je nalik ljubavnom pismu arheologiji, do komentara o polo-

žaju žena i mladosti koja gine u ratu. Tako su i intimne istorije, i emocije, i inspirativni karakteri glavnih likova ostali tek ovlaš dotaknuti, otkriveni taman koliko je potrebno da biste ih vidjeli kako leže u zemlji, ali nedovoljno da biste ih izvukli, očistili i smjestili u policu sa dragocjenim (filmskim) artefaktima. Kakva šteta... Za Fajnsa i Maligan svakako, ali za Bazila i Edit posebno. Poslije toliko godina ćutanja, zaslužili su mnogo bolje filmsko iskupljenje.

M. I.-N.

Ocjena: 2.7/5

Mjehur sapunice Ako prvi dio filma budi uzbuđenje ravno onom koje osjećaju arheolozi kad im se učini da su naišli na vrijedno parče metala – onda je drugi dio ravan razočaranju nakon što, poslije dugog i pažljivog iskopavanja i prebrisavanja četkicom, ipak shvate da je taj objekat sasvim bezvrijedan. I da tu nije riječ ni o kakvoj ogrlici, štitu, koplju ili sječivu iz šestog vijeka. U drugoj polovini filma, Stoun i scenaristkinja Moira Bafini („Jane Eyre“, Keri Džodži Fukunaga, 2011), koja je adaptirala knjigu iz 2007. Džona Prestona, kao da su naprasno

Likovi Keri Maligan i Rejfa Fajnsa zaslužili mnogo bolji tretman

imdb.com

Četvrtak, 11. februar 2021.

zerkalo

Levinsonova karantinska drama „Ma Čak je i neubjedljiva gluma Vošingtona i Zendeje rezultat loših režiserskih odluka Sema Levinsona

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

arantin je naveo umjetnike da se okrenu onome što najbolje znaju: da stvaraju i daju što kreativnije odgovore na pandemijsku stvarnost. No, filmski i TV autori nijesu se baš proslavili. Prstima jedne ruke mogu se prebrojati oni koji su uspjeli da stvore nešto iole vrijedno pažnje, a kamoli umjetničko savršenstvo. U vrijedne (karantinske) projekte ubrajamo, recimo, kratki film Paola Sorentina iz omnibusa „Homemade“, britansku satiru „Staged“ i naravno – dvodjelni specijal HBO hita „Euphoria“.

Tokom pandemije, poštujući kovid protokole i izvlačeći maksimum iz vrlo posnog recepta, kreator serije Sem Levinson stvorio je dva sata nezaboravne televizijske umjetnosti. Toliko snažnu psihološku studiju mladalačke krhkosti, nesigurnosti i potrebe za pripadanjem, da imate osjećaj da ćete se ugušiti od emocija. Ali, nemate želju da pobjegnete. Naprotiv... Biti zatvoren u klaustrofobičnoj (televizijskoj) kutiji sa Ru (Zendeja) i Džuls (Hanter Šejfer), osjetiti njihove noževe na sopstvenoj koži, to je prilika za jedinstvenu vrstu katarze zbog koje se ljubitelji televizije moraju osjećati privilegovano. Poslije tako snažnog utiska nakon emitovanja specijala, nije ni čudo što je Levinsonov drugi karantinski projekat sa Zendejom iščekivan s ogromnim nestrpljenjem. U najavama, Netfliksova karantinska drama „Malcolm and Marie“ djelovala je kao još jedna (ovog puta crnobijela) kutija za procesuiranje bolnih emocija. Nažalost, u praksi stvari su ipak bitno drugačije. „Malcolm and Marie“ jeste nalik kutiji, ali ni nalik onoj koja tjera na suočavanje sa sobom i drugima, te koja poteže bitna pitanja u vezi sa zavisnošću i mentalnim zdravljem. Ovo je, jednostavno, samo obična kutija:

Režija i scenario: Sem Levinson Uloge: Zendeja, Džon Dejvid Vošington Trajanje: 106 min

hollywoodreporter.com

Obična kutija

Crno-bijeli format ne samo što nije doprinio „vanvremenskoj romansi“, nego ju je spotakao, umrtvio, prigušio njene protagoniste... Pojačao je jedino utisak da bi se ovakav scenario mnogo bolje primio u teatru nego na velikom platnu

Sterilna stilsk

ograničena, klaustrofobična, udavna, dosadna, takva da samo želite da pobjegnete glavom bez obzira.

Robotski tekst

Levinsonov šou za dvije osobe vrti se oko Malkolma (Džon Dejvid Vošington) i Mari (Zendeja), mladog režisera na početku karijere i njegove djevojke, glumice i bivše zavisnice. Njihova iscrpljujuća priča počinje u iznajmljenoj kući u Malibuu, gdje dolaze nakon premijere njegovog prvog filma. Malkolm je uzbuđen, euforičan, pun utisaka, naročito o razgovoru sa „bijelom“ kritičarkom Los Anđeles tajmsa koja mu je udijelila komplimente. Dok prepričava što mu je rekla, Mari je hladna, distancirana, pas i v n o a g re s i v n a . S p re m a i m makarone sa sirom, očigledno vrlo ljuta zbog nečega što se dogodilo tokom premijere. U nastavku saznajemo da je Mal-

kolm održao govor u kojem je zaboravio da se zahvali Mari. No, i da je ta „sitnica“ samo okidač njene ljutnje i banalan povod da potegne svađu o gomili već nataloženih problema. O tim problemima u njihovoj vezi slušaćemo 106 predugih minuta... I uprkos vrlo zanimljivim momentima, koji se ne tiču samo veze dvoje (samo)destruktivnih ljudi nego i prirode i pitanja autentičnosti sedme umjetnosti, filmske kritike, klasika i političkih kalupa u koje gledaoci i teoretičari pokušavaju da uguraju autore – svega nekoliko puta osjetićemo da su pred nama ljudi od krvi i mesa. A ne roboti koji čitaju dotureni tekst...

E čuš, Bergman

Najmanju krivicu za takav utisak nose Zendeja i Vošington. Tačnije, njihova gluma. A da su u određenoj mjeri odista krivi za papirnatost likova, kao i režiser i scenarista, jesu. Ia-

ko Levinson potpisuje „Malcolm and Marie“; iako je drama inspirisana ljutnjom njegove supruge nakon što je zaboravio da joj se zahvali u jednom od javnih obraćanja - Zendeja i Vošington su i koproducenti, a u intervjuima stalno insistiraju na tome da je film finalni rezultat zajedničkog oblikovanja i savjetovanja sa Semom. „Malcolm and Marie“ u startu djeluje kao drama inspirisana onom fazom Džona Kasavetisa iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je pravio prava mala crno-bijela čuda od koncepta „šačica ljutih ljudi među četiri zida“. Nažalost, Levinsonove režiserske odluke brzo podrivaju nadu da će film nastaviti u tom pravcu, kao i bilo kakvu sličnost pripovijesti o Malkolmu i Mari sa tematski sličnim dramama poput „Marriage Story“ (Noa Baumbah, 2019), „Blue Valentine“ (Derek Sijanfrans, 2010) ili „Scenes from a

Četvrtak, 11. februar 2021.

alcolm and Marie“ sa Zendejom i Džonom Dejvidom Vošingtonom

ka vježba Marriage“ (1974). E čuš, Bergman. Sačuvaj, Bože...

Ugušeni ljubavnici

Levinsonova drama je dramaturška noćna mora sa strukturom koja je vrlo dosadna i repetitivna. Imamo malo rasprave, pa bučnu svađu, pa monolog u kojem Malkolm i/li Mari najsmirenijim tonom izgovaraju teške istine, kao da se takmiče ko će više povrijediti jedno drugo – i na kraju, ipak, natuknu da im je stalo, pa svađa stane, barem nakratko. I onda jovonanovo. Ponovo svađa, mnogo iritantnog i nepotrebnog vikanja, pa monolog pun otrova ali i pomirljivosti... I tako tri-četiri puta ukrug, sve dok se ne pojavi odjavna špica i ne dočekate je kao najveći spas. Najčudnije od svega? Levinsonova ideja, teme koje pokreće, pa čak ni cjelokupan scenario nijesu uopšte toliko loši. Mogao je ovo da bude izuzetan meta-film. Režija je najveći

problem i glavni krivac zbog toga što „Malcolm and Marie“ suštinski djeluje kao frankenštajnski spoj dva filma. Sa jedne strane, drame o komplikovanoj vezi, a sa druge – eseja o prirodi sedme umjetnosti. Levinson nije slučajno odabrao crno-bijeli format i Kodak, niti je tražio od direktora fotografije Marsela Rova da pokreti kamere sjećaju na zlatnu eru ovakvih romansi. Želio je da „Malcolm and Marie“ ima šmek vanvremenskog filma koji je nastao u doba kada afroamerički glumci nijesu mogli biti junaci glamuroznih filmova u Holivudu. Da je donosio drugačije režiserske odluke, od takvog izbora mogao je da profitira. To smo već vidjeli kod Dejvida Finčera sa „Mankom“ (2020) i Alfonsa Kuarona sa „Romom“ (2018); u filmovima koji su trijumfi i stila i suštine, a ne samo plitke stilske vježbe. Kod Levinsona, crno-bijeli format ne samo što nije doprinio „va-

nvremenskoj romansi“, nego ju je spotakao, umrtvio, prigušio njene protagoniste, učinio njihovu dramu suvom i sterilnom. Jedino što jeste pojačao jeste utisak da bi ovakav scenario bio mnogo bolji za adaptaciju na pozorišnim daskama nego na velikom platnu. Iako su ključni elementi tu – od scenarija emotivno „superteške“ kategorije i Zendeje koja ponovo igra bivšu zavisnicu na putu autodestrukcije, do nabrijanog soundtracka čije pjesme služe (ovdje čak i bukvalno) za ilustrovanje emocija likova - teško je povjerovati da autorstvo „Malkolma i Mari“ potpisuje isti čovjek koji je radio „Euforiju“. Želja da stilski odskoči vratila se Levinsonu kao bumerang. I okrenula je sve potencijalne pluseve filma u debele minuse.

Nula emocija

Dok ventili pucaju i teške riječi cijepaju duše Malkolma i Mari, osjećate – nula emocija. Što Zendeja i Vošington više viču, a deru se kao magarad kao da im je Levinson natuknuo da samo tako mogu biti uvjerljivi – film djeluje sve tužnije i komičnije. Što je najjače, scena u kojoj Malkolm doživljava nervni slom nakon čitanja recenzije te „bijelkinje“ iz Los Anđeles tajmsa – ujedno je i najbolji i najgori dio filma. Vošingtonova histerija je beskrajno iritantna, a riječi koje

deadline.om / variety.com

Teško je povjerovati da autorstvo slabašne Netfliksove drame potpisuje isti čovjek koji je radio maestralnu „Euforiju“

njegov Malkolm izgovara zvuče neubjedljivo, kao produženi glas režisera i dio skripta, a ne nešto što izgovara filmski lik od krvi i mesa. Opet, Malkolmov napad bijesa jeste i najbolji dio, zato što pokreće najzanimljiviju temu koju nudi „Malcolm and Marie“: činjenicu da mnogi gledaoci, prvenstveno kritičari, nijesu u stanju da razdvoje filmski sud od političkog. Tačnije, da će u filmu afroameričkog režisera koji se bavi crnom junakinjom – uvijek vidjeti političku izjavu, kritiku, angažovanje. Ili da će ga osuditi da je mlak ili kukavica zato što nije iskoristio priliku da kaže „nešto bitno“ o takvim temama. Nažalost, interesantan stav poklopljen je prenaglašenom glumom i već pomenutim režiserskim odlukama. Za krajnji utisak da je najistinitiju rečenicu u čitavom scenariju izgovorila Mari kada je rekla da treba da prestanu da razgovaraju i pođu na spavanje. Zato što poslije noći pune alkohola i povrijeđenih emocija „ništa produktivno ne može biti rečeno“. Isto važi i za cjelokupni film „Malcolm and Marie“. Sem Levinson, na iznenađenje fanova „Euforije“, epski je omanuo... I umjesto filma koji zaslužuje mjesto na polici sa vanvremenskim filmskim romansama, servirao samo dosadu, iritaciju i glavobolju...

Ocjena: 4/10

Četvrtak, 11. februar 2021.

KRATKI REZOVI

bbc.co.uk

Glenda Džekson, furiozna u prvoj ulozi poslije 27 godina

Zoi i Tim su toliko povezani, da svaki put kada se ona zaplače, suze poteku i na njegovom licu. Ipak, imaju potpuno suprotne reakcije na vijest da roda stiže. Tim insistira na kupovini robice, krečenju stana, pripremi za novi, porodični život. A Zoi želi da se otkači, da radi najluđe moguće stvari, da prekriži sve sa „bucket liste“, da doživi sve što se doživjeti može prije nego pto ih beba pretvori u kompletne dosadnjakoviće. Mali rat budućih roditelja prikazan je pitko, lepršavo, zabavno i otkačeno. I to je najveći problem filma. U nastavku slabi onaj inicijalni utisak sa početka da su autori filma

drugari Taike Vaititija. Da jesu prijatelji, melanholični komedijaš bi im vjerovatno objasnio da su najbolje svjetske dramedije – suštinski vrlo ozbiljni filmovi. Ređajući bizarluk na bizarluk, uz vrlo nerealističan prikaz trudnoće i samog porođaja, Vaul i Henderson izgubili su dodir sa realnošću i propustili šansu da kažu nešto važno. A tema jeste bitna, i te kako... Milenijalci najbolje znaju koliko umiju da parališu taj strah od propuštanja; sve te instagramične fotografije prijatelja sa djecom u pidžamama sa istim božićnim printom; te pitanje: „Ima li što novo?“ ili „Kaće to drugo?“ na porodičnim okupljanjima...

pinterest.com

ilenijalski „strah od propuštanja“ nikad nije djelovao zabavnije i simpatičnije nego u novozelandskoj komediji „Baby Done“. Relativno nepoznati režiser Kurtis Vaul i scenaristkinja Sofi Henderson već poslije uvoda ostavljaju utisak kao da im je sunarodnik Taika Vaititi - jedan od najboljih drugova! Priča se vrti oko Zoi (sjajna Rouz Matafeo) i Tima (Metju Luis, džemkasti Nevil Longbotom iz filmova o Hariju Poteru), zaljubljenog para avanturista kojem brak, djeca i „gniježđenje“ nijesu ni na kraj pameti. No, sve se mijenja nakon što saznaju da čekaju bebu.

Baby Done O tome i još mnogo čemu mogli bi da nauče, osim od Vaititija, i od autora filmova poput „Spontaneus“ (Brajan Dafild, 2020) i „Palm Springs“ (Maks Barbakov, 2020). „Baby Done“ mogao je da bude baš njihova liga, samo da je barem malo ozbiljniji. S druge strane, Matafeo je toliko nedoljiva, a humor toliko svjež i otkačen – da je nemoguće ne simpatisati „Baby Done“ i ne pitati se kako će izgledati naredni projekti Kurtisa Vaula i Sofi Henderson. Uz nadu da će biti malčice zreliji ali i da ćete pogledati njihov film, evo im jedna trojka, sa dva minusa. M. I.-N.

Ocjena: 3/5

Apples N

Aris Servetalis u zanimljivom debiju Lantimosovog pomoćnika

išta bez grčke bizarnosti! Znaju to dobro oni koji su se zaljubili u Jorgosa Lantimosa nakon filma „Dogtooth“ (2009), beskrajno zahvalni na tome što im je pokazao put ka autorima „uvrnutog grčkog talasa“. Za takve, prošlogodišnji venecijanski

biser „Apples“ („Mila“) u režiji Hristosa Nikoua – biće pravi, mali merak. Radnja debitantskog filma režisera, koji je radio kao Lantimosov asistent upravo na filmu „Dogtooth“, počinje u bliskoj budućnosti, u Atini. Nakon širenja virusa koji izaziva gubitak

Četvrtak, 11. februar 2021.

Elizabeth is Missing J

Više od četvrt vijeka Glenda Džekson provela je u svijetu politike potvrđujući reputaciju osobe s integritetom. I napokon, 27 godina nakon prve uloge, vratila se svojoj prvoj kući. I malo je reći da se njena bravura u BBC drami „Elizabeth is Missing“ može koristiti kao udžbenički primjer objašnjenja „povratka na velika vrata“. U filmu Ašling Volš, Džekson (83) igra Mod, staricu koja boluje od Alchajmera. Dok kćerka i unuka pokušavaju da je natjeraju da prihvati da više ne može

živjeti sama, džangrizava dama – šarmantna kako to mogu biti samo cinična britanska gospočad, odmahuje rukom i samo odlazi preko vrata. Ima ona preča posla od „razmaženih“ prohtjeva porodice. Njena najbolja prijateljica Elizabet (Megi Stid) je nestala. I kao da niko to ne primjećuje, niti je shvata ozbiljno kad priča da joj se sigurno nešto užasno dogodilo. „Elizabeth is Missing“ ima formu lavirinta. Naracija je iskidana na fragmente, a slike sadašnjosti i fleševi

iz prošlosti smjenjuju se, kidaju, preskaču, vraćaju nasumično, baš kao i misli u Modinom dementnom umu. Tako da sve vrijeme imate osjećaj da ne gledate film iz udobnosti doma, nego ste smješteni na suvozačkom sjedištu u glavi osobe oboljele od Alchajmera. Spajajući najbolje elemente porodične drame i psihotrilera, režiserka Volš i scenaristkinja Andrea Gib, koja je adaptirala istoimenu knjigu iz 2014. Eme Hili, učinile su da sve ono što se

događa Mod bude užasno bolno i teško za gledanje. No, raspoređujući lijepo odmjerene doze crnog humora između svih tih silnih momenata kada osjećate da će i glavnoj junakinji i vama prepući srce - pobrinule su se i za to da film nikad ne pređe na „torture porn“ teritoriju. No, sve bi to bilo manje bitno da Mod nije odigrala Glenda Džekson. Za ovakav glumački doktorat, vrijedilo je čekati tih 27 godina.

M. I.-N.

Ocjena: 4/5

imdb.com

edan od najtužnijih dana za svijet britanskog filma bio je onaj kada se dvostruka oskarovka Glenda Džekson povukla iz sedme umjetnosti. Opet, bio je to i jedan od najsvjetlijih dana za političku scenu Ostrva. Velika glumica, briljantna u filmovima „Women in Love“ (Ken Rasel, 1969) i „A Touch of Class“ (Melvin Frenk, 1973), kao i u mini-seriji „Elizabeth R“ – napustila je veliko platno i male ekrane ne bi li ušla u britanski parlament.

Rouz Matafeo i Metju Luis u otkačenoj komediji sa Novog Zelanda

sjećanja, Arisa (upečatljivi Aris Servetalis) pronalaze u autobusu. Uopšte ne zna ni ko je, ni kako je tu stigao. Ne sjeća se apsolutno ničega o sebi i svom životu. Za žrtve pandemije poput Arisa, osmišljen je program rehabilitacije. Specijalni tim doktora dao je precizne instrukcije pacijentima kojima je potreban novi identitet. Svi su dobili kasetofon, kasetu i foto-aparat. Prvo,

da preslušaju brižljivo smišljene zadatke koji treba da poboljšaju i olakšaju njihovu socijalnu interakciju, a onda i da se fotografišu dok ih ispunjavaju, kako bi doktori mogli da isprate njihovo napredovanje. Kao i većina filmova „uvrnutog grčkog talasa“, „Apples“ je alegorija o identitetu i društvenim konstruktima koji (ne)svjesno lome individualnost, možda i najviše kada misle da pomažu pojedincu.

Opet, iako Nikou kreće iz tog bizarnog miljea, njegov film stilski i narativno više liči na čudaštvo Čarlija Kaufmana ili svijet suvog humora finskog režisera Akija Kaurismakija. Kaufmanovske su situacije u koje dolazi Aris, poput onog kosmonautskog lutanja atenskim ulicama; naročito od momenta kada u njegov život ulazi Ana (Sofija Georgovasili), još jedna žrtva pandemijske amnezije koja

pokušava da sagradi sebe od nule. A u samoj Arisovoj srži i toj „jabučastoj“ individualnosti koja izbija iz njegovih očiju dok se kreće kroz deadpan okruženje, titraju Kaurismakijevi filmski individualci. „Apples“ je vrlo zanimljiva pitalica u vezi sa prirodom sjećanja i načinu na koji nas formiraju. Nikou je mnogo topliji nego mentor Lantimos, iako umije da zavali apsurde u njegovom stilu. Opet, na kraju filma,

teško je oteti se utisku da će vam sve ove silne čudnovatosti koje je servirao – vrlo brzo ispariti iz glave. Pojedinačne scene ovdje su jače nego cjelina. A najjači je utisak da je „Apples“ jedan od onih debitantskih filmova koji će se kasnije, u godinama koje dolaze, nakon što se režiser već ostvari i potvrdi sopstveni potpis, pominjati kao interesantni začeci autorskog stila. M. I.-N.

Ocjena: 3.7/5

serije imdb.com

me M. Najta Šamalana odavno nije znak za ozbiljnu filmsku ili televizijsku preporuku. Štoviše, s obzirom na to koliko već izvjesno vrijeme zdušno radi na tome da razočara fanove zatutuljenim mozgalicama koje, na koncu, iznjedre vrlo razočaravajuće odgovore – činjenica je da njegov potpis sada mnogo više odbija, nego što privlači gledaoce. Serija „Servant“, čiji je M. Najt Šamalan producent i korežiser, za sada odgovara opisu njegovih tipičnih, često vrlo zaraznih hororističnih misterija, čija se poenta konstantno „odlaže“ i čiju pravu vrijednost možete vidjeti tek na kraju. No, u slučaju Apple TV+ projekta postoji razlog za oprezni optimizam.

U drugoj sezoni sve se vrti oko grčevite potrage za nestalom bejbisiterkom i Džerikom

Prećutana depresija

Desetodjelna prva sezona, emitovana prošle godine, potvrdila je da je Šamalanov „Servant“ jedan od najboljih, ako ne i ubjedljivo najjači projekat na engleskom jeziku striming servisa Apple TV+. Start nove instalacije i dalje drži nivo prethodne. Opet, dok epizode odmiču, nemoguće je oteti se utisku da je dovoljna samo jedna loša da promijeni inicijalni utisak. I da pokaže da smo se sve vrijeme vrtjeli oko misterije koja suštinski nema težinu. Sve u vezi sa „Servant“ i dalje je na klizavom terenu najviše zbog toga što kreator Toni Basgalop ne žuri sa odgovorima. To je, ujedno, i najveći adut i najveća iritantnost u vezi sa serijalom. Još kad znate da je Šamalan kazao da ima plan za minimum četiri sezone, te da je treća potvrđena mjesec prije početka emitovanja druge... Pitanje je da li će kreator uspjeti da toliko dugo pronalazi nove načine da tjera publiku da grebe po misterioznoj kutiji bez dna. Opet, činjenica je da autorskom timu „Servanta“ za sada odlično ide i da pametno troši vrijeme za izgradnju vrlo unosne atmosfere. Serija i dalje funkcioniše i kao misterija – pametna, neočekivana, puna iznenađenja; i kao napet i atmosferičan tri-

Jedan od najboljih Apple zanimljivu, i dalje nedo

thewrap.com

Servant

imdb.com

Četvrtak, 11. februar 2021.

Lijen polako postaje najveća heroina

Kad znate problematičnu „istoriju“ M. Najta Šamalana i za plan da snimi još minimum dvije sezone, morate se zapitati da li će uspjeti toliko dugo da pronalazi zanimljive načine da drži publiku na ivici ler; i kao subverzivna crna komedija; i kao studija mračnije strane majčinstva i postporođajne depresije o kojima se malo govori. Za nas, najbolja horor iskustva su ona u kojima je žanr strave i užasa samo omotač obavijen oko izuzetne drame. Sa perfektnim dizajnom zvuka; svedenom ali potentnom scenografijom (skoro cijela radnja odvija se u stanu mladog bračnog para); kamerom koja plovi iz sobe u sobu poput duha; neočekivanim rezovima u montaži; vrhunskom glumačkom postavom; intrigantnom religijskom simbolikom i potrebom da prikaže roditeljstvo iz drugačijeg ugla – „Servant“ apsolutno odgovara ovom opisu.

Lutka u kolijevci

U prvoj sezoni, kroz kompaktan i sažet format od 30 minuta po epizodi, „Servant“ je praktično usisao gledaoce u uznemirujuću priču o Doroti (Loren Embrouz) i Šonu Tarneru (Tobi Kebel), filadelfijskom bračnom paru

koji je nedavno dobio sina Džerika i unajmio bejbisiterku Lijen (Nel Tajger Fri). Skačući kroz vrijeme, ostavljajući djeliće slagalice rasute po putu, ali i skrivajući dobar dio komada koji nedostaju – autori serije otežali su nam posao da shvatimo što se dogodilo u njihovom domu. No, potragu za odgovorima učinili su vrlo uzbudljivom. Na početku, a bogami ni nakon što serija već dobro odmakne, nijeste sigurni što se događa. Doroti se sve vrijeme ponaša kao najsrećnija majka na svijetu... I zbog rođenja sina, i zbog činjenice da je uspjela da pronađe način da održi karijeru i vrati se u televizijsku redakciju a da beba ne trpi zbog toga. S druge strane, Šon je sve vrijeme na iglama. Potpuno se posvećuje kulinarskom poslu (radi kao šef za najprestižnije restorane) i izbjegava sopstvenu suprugu, kao da Doroti svakog trenutka može shvatiti da nešto nije u redu. Da nešto stvarno nije u redu

Mister kutija b

riozna bez dna

13 youtube.com

e TV+ projekata klizi kroz dokučivu drugu sezonu

Četvrtak, 11. februar 2021. Gumena lutka samo je jedan od jezivih aduta serije Tonija Basgalopa

postaje jasno nakon što Lijen, unajmljena da čuva bebu i pomaže oko domaćinstva, u kolijevci pronađe – lutku. Tu počinju da se otkrivaju razlozi Šonove paranoje i njegove zavjere sa Dorotinim bratom Džulijenom (Rupert Grint, Ron Vesli iz franšize „Harry Potter“)... Nakon što je beba preminula (kasnije će biti otkriveno kako, kada, zašto i čijom krivicom), zamijenili su je gumenom ne bi li pomogli Doroti da se lakše izbori sa šokom i gubitkom. No, pravi haos nastaje nakon što gumena beba – oživi. I crv sumnje i još jače paranoje useli se u Šona i Džulijena. Da li je Lijen otela tuđe dijete i zamijenila lutku u kolijevci? Ili je, još strašnije, nekako uspjela da je oživi? Koja je njena agenda: želi li da im pomogne ili je tu da im pretvori život u pakao? I imaju li njen religijski fanatizam i čudnjikavi, uznemirujući rođaci koji se svako malo pojave na vratima ikakve veze sa čudnovatim stvarima koje počinju da se događaju u kući? Recimo, sa tim što Šon gubi čula mirisa i ukusa, prijeko potrebna da bi obavljao posao kulinarskog šefa.

Nestabilna majka

U finišu prve sezone, Doroti, Šon i Džulijen umjesto Džerika pronaći će gumenu lutku u kolijevci. Nakon što bude nagoviještena Lijenina uska povezanost sa religijskim kultom ali i sposobnost da vraća mrtve u život - bejbisiterka će nestati sa njihovim (valjda živim?) djetetom. Početak druge sezone usmjeren je na Dorotine grčevite napore da pronađe Lijen i „kidnapovanog“ sina, te na Šonov i Džulijenov pokušaj da shvate što se dogodilo. Sa maj-

kom koja opsesivno traga za djetetom, ne sjećajući se da je umrlo, pa navodno oživjelo, pa tek onda bilo oteto – dva muškarca sve više se zapetljavaju u mrežu sopstvenih laži. Da nova instalacija potvrdi vizuelni identitet prethodne pobrinula se Žulija Dukorno („Raw“, 2016) režirajući prvu i drugu – možda i najatmosferičnije epizode od starta serijala. Dobrim putem u trećoj epizodi, u režiserskom debiju na malim ekranima nastavila je i Išana, kćerka popularnog Šamalana. I naravno, M. Najt priredio je pravu hororističnu žurku potpisujući režiju četvrtog, posljednjeg emitovanog od novih deset nastavaka. Ono što prija na startu druge sezone, mimo stare, dobre hororistične atmosfere i novouvedene, inventivne igre mačke i miša koju inicira psihički nestabilna Doroti, jesu promjene u vezi sa likovima. Lijen, sa sumnjivim, nedokučivim motivima koji su sve vrijeme služili kao glavni motor za gradnju napetosti - sada ta koja je najbliža statusu žrtve i najveće heroine. Džulijen je postao još odgovorniji za odlične momente crnohumornog osvježenja, ne tako očekivanog u ovom žanru... A Šon je od osobe sa kojom je teško saosjećati zbog egocentrizma i bježanja od problema, postao neko ko istinski brine za suprugu i dijete. Samo je i dalje prevelika kukavica da bi znao što je prava stvar koja se mora uraditi.

Jače od kofeina

A Doroti? Glavni igrač sezone i dalje drži sve gledaoce u stanju vojne pripravnosti, ali više ne onim žalosnim osmijehom osobe koja je potisnula traumu i nema pojma što

joj se događa u rođenoj kući. Niti proganjajućim slikama postporođajne depresije, niti majstorskim odslikavanjem različitog načina na koji majka i otac, odnosno žena i muškarac procesuiraju smrt djeteta. Religijski simboli sa zlokobnom notom nijesu najstrašnija stvar u vezi sa prvom sezonom „Servanta“. Mnogo su jezivije scene sa kojima se mogu povezati porodilje koje su izgubile djecu na rođenju ili nedugo nakon porođaja. Na primjer, grudi koje bride od mastitisa i mlijeko koje ne prestaje da nadolazi, iako nema ustašca koja bi moglo da ih nahrani. Niti ima, u ovom konkretnom slučaju, svijesti o tome da ih više nema. E, u drugoj sezoni – Doroti više nije takva osoba. Majka koja manijakalno traga za sinom sada je mnogo bliža tipskim ženskim likovima karakterističnim za horore. Minula Doroti je mnogo interesantnija i kompleksnija, ali promjena jeste dobrodošla i uzbudljivo je iščekivati gdje će je autori odvesti. Preciznije, hoće li uspjeti da je sačuvaju od klišea žanra. Suštinski, kada bi „Servant“ i u drugoj i u narednim sezonama ostao na početnom tragu, da nam kroz oblandu horora, religijskih kultova i lutki koje oživljavaju, ispriča izuzetnu priču o mentalnom zdravlju – serija bi bila pun pogodak. Da li za sada obećava mnogo, a odvešće nas – nigdje? Vidjećemo... Činjenica je da je ovo trenutno jedina serija koja se emituje iz sedmice u sedmicu, uz „WandaVision“, koju vrijedi upaliti čim petkom ujutro skuvate kafu. I koja umije da probudi i ošamari jače od kofeina. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Četvrtak, 11. februar 2021.

klook.com

serije

Crash Landing on You

Globalni TV fenom

z i o v i j l r e j v Po e j e r o K e n r e v e j S

Fantastični susret na „ničijoj zemlji“ za najvoljeniji par Azije

Četvrtak, 11. februar 2021.

Ovo je serija podjednako bitna nekom radniku u kineskoj fabrici patika sa satnicom od tri dolara, mašinovođi ruralnog voza koji grabi kroz pirinčana polja Indokine, ili klinki koja sanja da će zakoračiti u svijet visoke mode u Japanu

seoulhype.net

men i neodoljiva slika svakodnevice u najizolovanijoj zemlji svijeta Beskrajno zabavno putovanje od Pjongajnga do Seula za Jun Se-ri i kapetana Rija

Neodoljiva glad

„Crash Landing on You“ je televizijska groznica koja mete ne bira spram ideologije i kulture. To što je ujedinila publiku od kineskih Himalaja, preko ostrva Filipina i Indonezije, do urbane vreve japanskih megalopolisa - samo dokazuje da je ova serija mnogo više od priče o Sjevernoj Koreji. Netfliksov serijal odjek je

one upitanosti, da li smo, ovako uhvaćeni u mreži konzumerističke svakodnevice, usput izgubili sebe. Zato je ovdje Sjeverna Koreja romantizovana u predivnoj banalnosti empatičnih, jednostavnih ljudi. I djeluje neodoljivo, čak i onda kada glad treperi, a gluvi strah zbog neizgovorene riječi odjekuje niz kadrove najbolje azijske televizijske produkcije. Tamo gdje skoro svaki zid ima uši, a praznina prostora se mjeri promajom u frižideru (ili onom najbližem što Sjevernokorejci koriste umjesto frižidera) – mnogo je više prostora za ostvare-

nu bliskost i djeljenje. I to mnogo govori o tome, što ljudi u Južnoj, „kapitalističkoj“ Koreji, ili bilo kom dijelu azijske konzumerističke košnice, misle o sebi samima.

Prazan stomak

Za trenutak ipak valja povući kočnicu i reći: sve kad bi „Crash Landing on You“ bila samo slika svakodnevnog života u Sjevernoj Koreji, i sve i da nije najpopularnija azijska (samim tim i planetarna) serija 2020. bila bi opet vrijedna pažnje. Rijetkim izbjeglicama, onima koji su uspjeli strknuti na jug preko 38. paralele

metro.style

oćete da naučite nešto, bilo što o nekom narodu? Ne tražite im da govore o sebi, već da vam kažu nešto o neprijateljima. Tako će vam reći mnogo o sebi samima. To je trik, u kom se podsvjesne kolektivne projekcije, nade i strahovanja, impulsi i grčevi, oslobađaju bez kočnica. Ili jednostavno – pustite Južnokorejce da snime visokobudžetnu televizijsku zabavu o Sjevernoj Koreji. Preko 1.75 milijardi pregleda (!) na onlajn servisima video-sadržaja, pola milijarde heštegova samo za posljednju epizodu na društvenoj mreži za koju vjerovatno nijeste ni čuli... I Instagram koji je 1. januara dobro zakočio na globalnom nivou na vijest o vezi glavnih glumaca. Nije loše za „Crash Landing on You“, seriju koja se bavi nečim tako nepoznatim kao što je – Sjeverna Koreja.

(već sedam decenija tvrda granica koja dijeli svijet dvije Koreje), kadrovi serije donosili su gotovo isključivo istu reakciju. Suze. I svi su bez izuzetka govorili: jeste, to je upravo onaj život koji je ostao za nama. Ona prašina na seoskom drumu koji se nigdje u zapadnom svijetu ne bi mogao nazvati ulicom. Onaj miris iz drhtavo gladne činije pirinča; ono blato sa kartonskih buvljaka gdje se može nabaviti makar malo švercovane kozmetike sa Juga. Ona širina bulevara u Pjongjangu na kojem ima baš svega kao na Zapadu, osim gužve. Onaj dodir perfektno ispeglanih, ponosno ukrašenih vojnih kaputa; i ono uvjerenje, u ispravnost ideala, pa i po cijenu gladnih stomaka. Ukratko, sve ono od čega su pobjegli i što im nedostaje, tamo iza 38. paralele.

Pametna sapunica

Son Je-đin, koja igra Jun Se-ri, materijal za veliku holivudsku divu

U centru serije „Crash Landing on You“ je, naravno, romansa. Ne bi mogla biti tako popularna, niti tako potentno prodrijeti u svijet

najšireg azijskog pučanstva, da nije tako. Dinamika je perfektno postavljena: Jun Se-ri je ostvarena mlada preduzetnica, nasljednica milijardi oca čiji kapitalistički dolari nemaju baš prijatan miris – ali prije svega ostvarena mlada žena koja se oslanja isključivo na ono što je sama stvorila. Velika zvijezda Son Je-đin je idealna u ulozi personifikacije svega onog što je južnokorejski progres sada, i što će izvjesno biti u decenijama koje slijede. I nećete vjerovati, kako ova inteligentna, senzualna žena već nije megazvijezda Holivuda, prva u cijeloj plejadi izuzetnih azijskih glumaca današnjice! Njena Jun Se-ri će potpuno slučajno, u spletu okolnosti koji će se rasplesti do pola prve od 16 epizoda, naći sa druge strane tvrde granice. Sa druge strane: kapetan Ri Đong-hjok (Hjun Bin). Efikasan, emocionalno distanciran operativac zlatnog srca. Ćutljivi tip koji je Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 11. februar 2021.

dramabeans.com

Jedan ili dva naroda

Neka vas, ni u kom slučaju, od serije „Crash Landing on You“ ne distancira činjenica da je ona suštinski – sapunica. Da će vam servirati obrte od kojih će vas ciljano i žestoko stiskati za grlo, a od kojih ćete vam, u nekoliko navrata, ipak zakolutati oči. Sve to - a „to“ je jedno neočivano iskustvo života u Sjevernoj Koreji za jednu mladu ženu sa pupka bjelosvjetskog kapitalizma - u tolikoj je mjeri brižno, planirano i inteligentno skockano, da ćete naučiti vrlo brzo jednu bitnu televizijsku lekciju. Koliko je lako i koliko teško napraviti jedan pametan i generacijski važan mejnstrim projekat za najšire pučanstvo. U jednom majstorstvu, koje su televizijski magovi sa Zapada tako lako ispustili – a koje štuju i njeguju genijalci modernih k-drama. Naravno da je ovakva serija morala izazvati

mnogo kontroverze. Cijele javne diskusije, zvanični paneli, kilometri tekstova po forumima i društvenim mrežama ispisuju se, uz nezaobilazne mim-poslastice, samo oko toga da li je serija zauzela previše blag stav prema režimu u Sjevernoj Koreji. Cenzure gotovo da nema – na primjer, samo su bedževi na vojnim uniformama duplo smanjeni, da se ne bi pretjerano isticao lik Velikog vođe. I svaka od 16 epizoda, koje traju oko 90 minuta, što je standard za k-drame, otvara Pandorinu kutiju novih pitanja za javnost. Da li su ih predstavili kao previše ili premalo gladne? Jesu li im ulice zaista toliko akutno sa manjkom asfalta? Ima li, zaboga, zaista svaki kvart svoje ,,ušno

odjeljenje“? Čuju li ti zidovi zaista sve? Da li im je ta oskudna narodna kuhinja stvarno toliko interesantnija od naše? Je li zaista toliko teško i toliko lako preći tu prokletu granicu? I ono prokleto najbitnije: jesu li ti Korejci zaista isti, ili nakon 70 godina, već potpuno dva različita naroda...

Ideološke dvojbe

Sve to je zapleteno u priču o ljubavi Jun Se-ri i Ri Đonghjoka (za nekoliko milijardi u Aziji poznati najprije kao „RiRi“) – da i ne primijetite neke ,,sapunjave“ momente, bez kojih bi projekat bio još kvalitetniji. Za to je, opet, kriv način na koji Južnokorejci posmatraju i doživljavaju sjevernu braću. A to je iskreno i gotovo fetišizirano divljenje njihovoj

vitalnosti i istrajnosti, uprkos nemaštini i represivnom sistemu. Zato je kapetan Ri, kako serija odmiče, u nekoliko navrata oslikan maltene kao komandos-tajni agent-superheroj. I u toj slici ima mnogo straha od one nuklearne prijetnje sa sjevera, od koje iskreno i svakodnevno strahuje svaki Južnokorejac. „Crash Landing on You“ uopšte se ne libi da u svakoj epizodi servira fantastične, najčešće dobro osmišljene (uz tek nekoliko providnih i loših) obrte; kao da tako prati liniju one svakodnevne interne ideološke dvojbe za svakog od nas.

Simbolička ravan

I tu je scenarista Park Đieun odradio sjajan posao – i zato je serija podjednako bitna nekom radniku u kidramamilk.com

iz lojalnosti prema porodici, prijateljima, pozivu, domovini – zaglibio u samoću. Jedan od onih dobričina koji čekaju da im život nešto drugačije baci sa neba. E, to nešto je naravno Jun Se-ri, i od prvog kontakta biće vam jasno zbog čega je serija toliko popularna: hemija glumaca je savršena. U toj mjeri, da se morala preliti na stvarni život, što je neočekivano potvrđeno početkom godine.

Već kultna scena na granici iz finala

Oskudni sjevernjački obroci na kojima zavidi pola Južne Koreje

neskoj fabrici patika sa satnicom od tri dolara; mašinovođi ruralnog voza koji grabi kroz pirinčana polja Indokine; ili klinki koja sanja da će zakoračiti u svijet visoke mode u Japanu ili Seulu. Svi oni, i svi mi, prelazimo svakodnevno neku internu 38. paralelu; iz svijeta materijalnog u neko duhovnije ostvarenje. Iz domena gdje tražimo, privređujemo, grabimo – ka onom gdje sebe dajemo i po cijenu iracionalnog rizika. I nazad. Tu negdje i leži odgovor, zbog čega nam je bitna i što nam znači Sjeverna Koreja. Kao jedna simbolička ravan strašne žrtve za zajednicu, za kolektiv; prostor odricanja poput najstrožeg posta, samo da bi se uhvatila neka iščašena zera emocionalne konekcije i duhovne ispravnosti. I onaj jasno istaknut glas, koji će vas uljudno zamoliti, a ponekad i odbrusiti, da gledate svoja posla i u svoje dvorište – jer nema tog golog interesa koji može leđa saviti kapetanu Riju i cijeloj galeriji likova njegovih neodoljivih saradnika. Samo da nije te granice, tih ružnih snova, što povjerljivo šapuću da je cijena posebnosti i ideala preskupo plaćena. Evo, sedam decenija i sa obje strane, tamo na 38. paraleli. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 11. februar 2021.

PREPORUKA

Esma Sarić, režiserka

Zgrabi FILM

Privatna arhiva

Francuski odgovor na Hanibala Lektora Zaobiđi FILM

Mislim da moderna španska kinematografija daje iznenađujuće napete trilere, poput filma „Contratiempo“ (Oriol Paulo, 2016) u kojem se primjećuje nezaobilazan utjecaj Hičkoka. Zatim, film socijalne kritike „The Platform“ (Galder Gastel-Urutija, 2019) koji je postao hit na Netfliksu. Mads Mikelsen obilježio je minulu godinu ulogom u danskom filmu „Another Round“ („Druk“, Tomas Vinterberg, 2020). Pored ovog naslova, ne bi trebalo da se propusti ni njegov drugi film sa Vinterbergom – „The Hunt“ („Jagten“) za koji mislim da je zaslužio Oskara, iako ga nije dobio. Fanovima dokumentarnih filmova preporučujem „The Life on Our Planet“ (2020) sa Dejvidom Atenborouom, impresivno je šta čovjek u njegovim godinama još može da postigne u ovoj industriji i defintivno mi pruža motivaciju. Izdvajam i poljski film „Corpus Christi“ (Jan Komasa, 2019) koji predstavlja remek djelo sa religijskom tematikom, prilično aktuelno za ovo područje.

Razočarana sam filmom „Wonder Woman 1984“ (Pati Dženkins, 2020). Ne mogu da shvatim kako tako divna tematika, koja je pokrenuta u prvom dijelu, može da bude tako kitnjasta u drugom. „Tenet“ ne bih izdvojila kao film koji bi trebalo zaobići, ali ako se želite upoznati sa filmovima Kristofera Nolana, onda ga valja preskočiti, jer će ostati u sjenci ostalih remek djela. Netfliksov prošlogodišnji pokušaj rimejka Hičkokovog klasika „Rebecca“ u režiji Bena Vitlija naišao je na mlake kritike. Ne možemo da rekonstruišemo šarm starih filmova, tako da se nadam da nikome neće pasti na pamet da „obnovi“ klasik kao što je „Casablanca“ (Majkl Kertiz, 1942).

TV Bilo kakav pokušaj romantične komedije poput „Emily in Paris“. Serija „Ratched“ je takođe isuviše utopljena u stilizaciju, a premalo u psihološku stigmu iza samog glavnog lika. „Snowpiercer“ ne prenosi istu poruku kao i film. Nažalost, mislim da je 2020. donijela i mnogo serija koje jeftino reklamiraju to pubertetsko razdoblje, sa bezličnim likovima i prostim narativima. Ali takve serije poput „Tall Girl“ barem se lako prepoznaju.

TV Netfliks nam je tokom pandemije podario izuzetna ostvarenja, koja su ušla u mejnstrim kanale, ma koliko nevjerovatne teme bile. Stoga, preporučujem one manje poznate, ali vrijedne serije u kojima sam uživala u ovom periodu. Preporučujem francusku detektivsku seriju „La Mante“ („Bogomoljka“), koja je napravljena po uzoru na lik Hanibala Lektora. Zatim, „Killing Eve“ o ubici sa zanimljivim tvistom - i „Hotel de la Luna“, korejsku dramu sa morbidnom premisom. U svakoj od ovih serija glavne

Esma Sarić: Pod snažnim utiskom španske kinematografije

junakinje su žene. I sve su negativke, sve tri kompleksne i divno predstavljene u tom psihološkom okviru.

MUZIKA Kad je muzika u pitanju, zaista sam „stara duša“ i mislim da nikad neću prerasti eks-Ju fazu. Sa pojavom Isaka Šabanovića vidim da i dalje postoji ljubav prema tim starim, hrapavim glasovima, tako da pre-

poručujem istraživanje bendova kao što su Vatreni poljubac, čuveni Indeksi, koji su prepjevali i pjesme Maje Perfiljeve iz Tivta. Kada sam van Sarajeva, volim da čujem Zabranjeno pušenje, zbog tog sarajevskog mahalskog stila. Pored njih, mislim da od novijih mogu da izdvojim Zoster i Dubiozu kolektiv, kao bendove koji na divan način inspirišu bunt našeg društva.

MUZIKA Možete samo da zamislite kako osoba koja nije prerasla tu eks-Ju fazu reaguje na nove trendove. Ne razumijem ih... Kad sam prolazila pubertet bar si mogao da pjevušiš stihove pjesama, pa makar bile i najgore. Sada je to već nemoguća misija. Sarajevska škola repa je nešto što me zabrinjava jer je mnogo omladine potencira, a ja je izbjegavam. Mislim da je okej da se pomirimo da neke trendove ne razumijemo, da i u tome postoji neka čar.

Četvrtak, 11. februar 2021.

Od bloga do arene

Prije nego što su počeli da se bave muzikom, Endru i Met bili su svojevrsna senzacija. Prije 12 godina na Ostrvu vodili su izuzetno popularan blog koji je postao poslastica muzičkih sladokusaca. Kopajući muzičke raritete i opskurnosti, otkrivajući publici neke davno zaboravljene ili zaturene dragocjenosti, u nekoliko godina stigli su do milionskih mjesečnih posjeta. Negdje u međuvremenu otvorili su i produkcijsku kuću, dobili šou na vrlo popularnom RinseFM radiju i lansirali uspješnu di-džej karijeru. Uz utisak da je njihov blog i dalje najkraći i

Od utiska da Bicep nije iskoračio iz zone komfora, ipak je jači onaj da album ima nekoliko nezaboravnih, katarzičnih momenata, koje dens muzičari traže poput Svetog grala mnogo prirodniji put od, recimo, Aphex Twin preko hausa devedesetih do lude i šljašteće melodije od prije pola vijeka. Da su majstori da zvukove različitih era uklope u nešto što zvuči izvorski svježe i lako, dokazali su pjesmama poput „Just“ (2015) i viralno hitične „Glue“ (2017). Novi album „Isles“ je odraz godina života u Londonu, gdje su formirali novi studio. Suštinski, način je da pomire

rry Gib

Dens mapa Londona i Belfasta popmatters.com

amo kad bi di-džejevi našeg vremena imali onu širinu horizonta i ambicija vladara dens arena devedesetih! Tu prazninu, brisani prostor koji čeka da bude autorski ispunjen, odlično su osjetili Metju Mekbraer i Endru Ferguson, dvojac projekta Bicep iz Belfasta.

Grandioznost devedesetih i laserska palj

odjeke modernosti i svakodnevice u njihova dva grada. Poput postrok poslastica, njihova muzika grabi ka kulminaciji, emocionalnoj eksploziji. Vokali samo pojačavaju dramu, kao i predivni bolivudski semplovi koji su autentičan lajtmotiv albuma ,,Isles“, posebno u pjesmi „Sundial“. Još kad usred ove laserske paljbe bitovima čujete jedan tradicionalni bugarski song-bar.com

Bic ep

hor („Rever“), znaćete da ste na vrlo specifičnoj teritoriji...

Zavjet boginje

Neke pjesme se otimaju od semplova da bi pronašle uporište u moćnim vokali-

ma, a Klara la San uradila je fantastičan posao u dva koraka. Prvi je „Saku“, u kojoj će vam prijati i oduševiti vas rijetko svjedočena emocionalna direktnost. Njena težnja za oslobađanjem, traganje za davno dotatknutom jasnoćom, dramatično tone u maglu u „X“. Klarin eho koji nosi pjesmu je poput zavjeta boginje da je niko nikad ne uzme zdravo za gotovo. Dok album bude napredovao, izvjesno je da će vam se učiniti da „Isles“ prati jednu strogu, skoro predvidljivu muzičku formulu. Opet, od dojma

„Greenfields“: Novo čitanje starih pjesama

Zaboravljeni h prijestonici ka Album Berija Džiba je zavjet za vjeru da sjajne pjesme u drugačijoj, pa i tradicionalnoj formi, mogu prodistati svježinom modernosti

Beri Džib, neumoran i u 74. godini

to se više tokom karijere Beri Džib trudio da se udalji sa pop teritorije, to je bend Bee Gees bio veća pop senzacija. Nije čudo da se ser Beri, stari vitez britanske kraljice s ostrva Man, na novom, možda i posljednjem muzičkom putovanju, odlučio zaputiti na američki Zapad.

Na dugom putovanju od barok-popa šezdesetih do diska ranih osamdesetih, Bee Gees je gradio reputaciju velikog pop benda, čiji je katalog hitova nepravedno i bez jasnog razloga potcijenjen na našim prostorima. Zbog toga je ,,Greenfields – The Gibb Brothers’ Songbook Vol 1“ sjajna prilika za

happymag.com

d ž uboks

pravo upoznavanje. Nikad nije kasno, kao da izgovara ser Beri, prije nego dohvati kaubojski šešir i jedan dug pop-karavan zaputi ka Nešvilu. Pravo u prijestonicu kantri muzike, gdje će stare Bee Gees hitove predstaviti u novom ruhu. Dakle, od tragača koji je neumoran i u 74. godini, uop-

šte ne treba da čudi što je upravo sada duboko i prvi put odjahao na kantri teritoriju. U Nešvilu je snimao „Greenfilds“ sa Dejvom Kobom, producentom koji je dobrim dijelom odgovoran za karijeru najvećeg među folk pjesnicima mlađe generacije Džejsona Izbela. Kob ima rijedak talenat da muzičare natjera da kažu nešto istinski bitno o sebi - i to fokusirajući ih

potpuno na pjesmu, sadržaj, dobru priču, a ne na nekakav direktan stav ili sliku o sebi. Još jedan od naizgled-paradoksa: na albumu „Greenfields“ Beri Džib je očigledniji i jasniji, onda kad više prepusti scenu brojnim gostima. Tako na primjer Kit Urban djeluje kao prva zvijezda u pjesmi „I’ve Gotta Get a Message to You“ (kakav savršen refren!), a kan-

Zv uk

Četvrtak, 11. februar 2021.

da dvojac nije iskoračio iz zone komfora, ipak je jači onaj da ploča ima nekoliko nezaboravnih, katarzičnih momenata, koje brojni dens muzičari traže poput Svetog Grala. Ima tu i melanholije, jasnog podvlačenja zbog čega u Belfastu više ne mogu biti, iako je to za njih i dalje najbitniji grad na svijetu. Zato je album podjednako dens mapa i Londona i Belfasta.

hitovi u kantrija tri ikona Doli Parton to aps o l u t n o j e st e u p j e s m i „Words“. Za veliki hit „How Deep is Your Love“ odabrana je, manje pompezno i ispravno, grupa Little Big Town. A veliki Izbel, ikona moderne alternative, perfektno je iskorišćen da isporuči „Words of a Fool“, prije četiri decenije zaturenu a delikatnu baladu koja se nije pojavila ni na jednom albumu grupe Bee Gees. Prije deceniju i po Beri Džib je nakratko bio vlasnik imanja preminule kantri legende Džonija Keša. Tada nije uspio da spasi predivni ranč od komadanja u birokratskim

Ocjena: 79/100

variety.com

a benda Bee Gees

I, najbitnije, ovaj album je slava muzici, njenoj moći da okuplja, da sinhroniše emocionalne vibracije - kao nečemu svetom i skoro natprirodnom. Nije čudno da iz religijski i dalje duboko podijeljenog grada stiže ovakvo, kosmičko iskustvo. Istovremeno i kao reakcija i odjek onih ožiljaka kojih se Met i Endru nikad neće, niti žele da se odreknu. S. S.

Gušt sa splitske rive

Luka Barbić i Ivan Jurić

nogo je onih koji koncept „ljetnjeg albuma“ smatraju pogrešnim do srazmjera uvrede, za ono što jeste i mora biti autorska ploča. Opet, za dobar kosmički balans sigurno postoje i oni koji će nekom takvom reći: „Opusti se, iskuliraj...“ Baš po onom ljetnjem ritmu i taktu, kojeg toliko fali u zimskim mjesecima.

Prazna plaža

kandžama. Zato je Keš, onaj koji nedostaje, istovremeno i ona kantri karika čije je prisustvo tako očigledno na ovom albumu. I baš zbog toga je jasno, koliko je Beri Džib želio i dugo planirao ovaj projekat. I koliko je ploča „Greenfields“ njegov zavjet za vjeru, da sjajne pjesme u drugačijoj, pa i tradicionalnoj kantri formi, mogu prodistati svježinom modernosti. Ovo ozračje američkog zapada zato može biti samo putokaz za naredne decenije, koliko vrijedi ponovo čitati i (iznova) otkrivati pjesme Bee Gees. S. S.

Ocjena: 77/100

mixeta.net

U novim pjesmama Metju Mekbraer i Endru Ferguson grabe ka emocionalnoj eksploziji

Ljekoviti rege Ivana Jurića i Luke Barbića

Ivan Jurić (St!llness) i Luka Barbić (TBF) su za ovaj plažni bal spremili kompilacijsku pozivnicu za splitsku rivu - i lagano ljuljanje na rege baldahinima. Sva suština projekta „Banana re-Shake!“ je smirivanje svih pandemijom ustreptalih nervnih vlakana u skladu sa laganom plimom i tišinom prazne plaže. Do one mjere kada više ne bi mogli govoriti o živcima, već o dobro podmazanim i glatkim karmičkim strunama. Na tom putu i na tragu takve terapije, Luka i Ivan sakupili su cijelu svitu muzičara pripravnih za dobar gušt i ono što zan njih dvojicu znači Banana Zvuk. Od Bad Copy do Gipsy Mafije, od Kid Rađe do TBF-a i Žane Jakopače - sve je to u službi lagodne radosti kakva je i prikladna ovom kon-

Kako će vas samo iznenaditi kada se u jednačinu sa remiksom Vojka V ubaci, recimo, pjesma jugoslovenske ikone jedne davne muzičke ere, Olivere Katarine! I sve to, zamislite, djeluje potpuno logično i skladno ceptu. Da povjerujete, da tako može samo u u mikrokosmosu po imenu Split; tom svijetu za sebe koji nasmijano uči i propovijeda o simpatičnoj samodovoljnosti. Kvalitet projekta garantovan je raznovrsnošću, iako je rege neki osnovni začin i kvalitetno đubrivo za već jaku osnovu. Na primjer, „Moja lipa“ Vojka V u Ivanovom i Lukinom remiksu dobija novu energiju i štosnu notu kakva joj je definitivno falila da postane potpuno ostvaren hit. Kako će vas samo iznenaditi, kada u istu jednačinu ubace, recimo, pjesmu ju-

goslovenske ikone jedne davne muzičke ere, Olivere Katarine! Pa sve to, zamislite, djeluje potpuno logično i skladno...

Štosna nota

bandcamp.com

jba bitovima jaki aduti ploče „Isles“

Ba nana

Najlagodniji moment je remiks „Leteći pijati i jorcot“ Valentina Boškovića; i dodatni je zalog raznovrsnosti svih ukusa koje ćete kušati na dalmatinskoj rivi. Od psihodelije do etno zvuka koji jedino i isključivo asocira na Balkan - da bi sve to u jednom momentu skrenulo u sasvim neočekivan, suv i u ovom slučaju osvježujući trap... Sve to zvuči vrlo sočno i zabavno, ne ostavlja vam prostora da se potpuno uljuljkate i zaspete na suncu. Već guštate u društvu koje volite, nošeni radijskim zvukom koji pronalazi put niz sve rukavce i zalive Jadrana. Što je tako potrebno i ljekovito u vremenu kojem je lagodnosti potrebno kao hljeba nasušnog. S. S.

Ocjena: 80/100

Četvrtak, 11. februar 2021.

d ž uboks

lić

Fr an Vasi

Hrvatski student iz Amsterdama servirao predivan soul na „Retrovizoru“

amazon.com

Pripitomljena tuga komšije sa Krka Ovaj album je pogled unazad, ka periodu u kojem je valjalo zacijeliti ožiljke gubitka bitne osobe. Bez prelivene čaše žuči, Fran Vasilić pronašao je muzički protivotrov, kojim će nam zasladiti kišne dane

injenica je da niko u našem vijeku do sada nije kontao i pravio tako dobar soul na našim prostorima kao Fran Vasilić. I to je jasan utisak potpisan s osam pjesama njegovog debija, albuma „Retrovizor“.

Osedlani gubitak

Ovakva muzika mogla je nastajati samo iz momenata tjeskobe i sjete, što su tražile način da izađu vani. Da se artikulišu dostojanstveno, smisleno i autentično. Fran je momenat ličnog gubitka jedne bitne osobe uspio da osedla i pripitomi pjesmom „Twenty Twenties“. Ona je bila početni katalizator za stvaranje ovog materijala - a istovremeno je i najrezonantniji trenutak. I idealna početna tačka za

Buđ zims Fil Kolins sa suprugom i kćerkom krajem sedamdesetih

fashionably-early.com

Eskapizam radosne noćne vožnje na omotu ploče

Fran Vasilić na početku potencijalno blistave karijere

KALENDA

upoznavanje muzike koju Vasilić stvara. Svedenost forme ovog neo-soula možda vas podsjeti na Džejmsa Blejka - a najpreciznije, to bio bila melodika škotske zvijezde Paola Nutinija, onda kad nije podržan silnom orkestarskom artiljerijom. U svedenijem lo-fi ruhu koje mu savršeno priliči. I tu valja staviti tačku, uz napomenu da prema Franu treba biti fer i ne upoređivati ga sa bilo kim iz neosoul svijeta.

Rezantna drama

Valja pomenuti i Franovo ishodište: on je mladić sa ostrva Krk, gore između Istre i Rijeke, dakle sa jednog prostora izrazito evropskog senzibiliteta

i suštinski, ako ne geografski, udaljenog od balkanštine. Vasilić studira u Amsterdamu, a lo-fi elektronika tako paše njegovom, vrlo specifičnom, rezantnom dramom i patosom začinjenom glasu. Lako ga je zamisliti kao bezazlenog autsajdera iz komšiluka, koji sasvim izvjesno neće mrdnuti odatle u godinama što slijede. A takav, ogrnut talasima jednostavne dobrote, sasvim je neodoljiv. Najinteresantniji momenti albuma su oni u kojima pronađe radosno ubrzanje, poput poslastice idealne za roudtrip plejlistu „Day 39/167“. „Do You Think There Is Life On Other Planets“ je savršen intermeco, dominantno instrumentalni uvod u šarmantnu „Japanese Pancakes“. Nju bi, u ovom katalogu osam pjesama otpjevanih na engleskom jeziku, i birali kao numeru kojom bi se Fran predstavio široj publici - sa vrlo elegantnim i ,,kao da neće“ obrtima u četiri minuta, u igri potpuno spuštene lopte i garda i lagane vožnjice. Tu negdje ćete i shvatiti što je „Retrovizor“: pogled unazad, ka periodu u kojem je valjalo zacijeliti ožiljak gubitka bitne osobe. Bez prelivene čaše žuči, Fran Vasilić pronašao je soul protivotrov koji će nam zasladiti kišne dane. I najaviti zoru jedne blistave karijere. S. S.

Ocjena: 89/100

Četvrtak, 11. februar 2021.

„Face Value“, legendarni solo debi album Fila Kolinsa, slavi 40. rođendan amazon.com

uđenje iz skog sna Oprema za snimanje na osam kanala bila je razbacana po spavaćoj sobi, brdo kablova vodilo je ka dnevnoj i trpezariji, kafa se mogla popiti ili nešto pojesti samo na terasi ili tavanu. Filu je nakon razvoda nešto tako i bilo potrebno Omot čuvene ploče koja je uvela Fila u premijer ligu rokenrola

ve što je Fil Kolins nakon razvoda znao da uradi, jeste da u najboljoj londonskoj prodavnici kupi tonu muzičke opreme, koju bi sada mirne duše mogli strpati u koš totalnog hipsteraja. Ako je već morao da se odrekne braka, da prihvati svu krivicu, onda je makar htio da radi ono što je najbolje umio.

latercera.com

Brlog za zaborav

Nakon tri godine razvlačenja braka sa kraja na kraj svijeta, Andrea je dvoje djece povela za ruku i pobjegla kod roditelja. I što prosječnom muškarcu onda ostane, osim da se povuče u pećinu? Fil se dobro potrudio da njihov, sada već samo njegov dom u Šalfordu, u ruralnom Sareju, bude propisno zatrpan. I to „state of the art“ instrumentima. „Prophet-5“ analogni sintisajzer bio je i ostao ekstravagancija, ekskluziva rijetkih. Roland „CR-78“ drum mašina već pravo čudo od elektronskih perkusija; upravo ona iznijeće onaj tako prepoznatljiv i uzbudljiv zvuk pjesme „In the Air Tonight“, koja otvara album „Face Value“. Oprema za snimanje na osam kanala bila je razbacana po spavaćoj sobi, brdo kablova vodilo je ka dnevnoj i trpezariji, kafa se mogla popiti ili nešto pojesti samo na terasi ili tavanu. A Filu je nešto tako bilo i potrebno. Brlog za tipa koji želi da priguši, zaboravi, smisli nešto korisno i dobro. I konačno da poliže sve skorjele rane. Fil Kolins je kasnije tvrdio da je tada samo ko-

načno dobio neko vrijeme, da sjedne i snimi muziku koja se tu unutra dugo kuvala.

Gorka grmljavina

Život mu je svašta spakovao, i konačno je imao vremena da sam, neometan improvizuje, igra se, eksperimentiše, pjeva iz sveg mozga pod sopstvenim krovom... Potom se kleo, da je 99.9 odsto svega toga nastalo potpuno spontano. Zvučalo je tako dobro i ispeglano, da mu niko nije vjerovao. Zato je „Face Value“, prvi solo album frontmena benda Genesis, objavljen 13. februara 1981. godine - prije četiri decenije bio odraz jedne emocionalne ogoljenosti. Ali daleko od toga da je bio emotivno sirov; prije je djelovao kao pedantno vođen dnevnik tuge, nadanja, samoće. Knjiga žalbi vođena na jednoj raskrsnici gdje je dvoje ljudi izabralo različita skretanja. Kritičari su zanijemili pred ljepotom pjesme „In The Air Tonight“; Ozi Ozborn iz benda Black Sabbath kazao je da su to „najbitniji udarci bubnja otkako je nastao rokenrol“. S druge strane, Kolins je govorio da se u toj pjesmi ne dešava ništa; ili makar ne do polovine, kada jedna grmljavina gorkog buđenja pruži ton i pravac, kako to bubanj osamdesetih mora da zvuči. Za konačnu verziju Fil je tvrdio da je potpuna slučajnost i da ne može objasniti kako je nastala. Ili: da se jednostavno izgubio, zaboravio i na Anđelu i sebe, tokom nekoliko sati ljekovitog

stvaranja muzike. I kada se u jednom momentu prenuo iz tog stvaralačkog levitiranja, gore ispod tavanice - pjesma je već bila tu. Pjesma koja će tek 1984, od prve epizode kultne televizijske petparačke krimi-priče „Miami Vice“ dočekati potpuno ostvarenje – bila je tek magični uvod za jedan vrlo ciničan put ozdravljenja i zarastanja rana. Ostali hitovi sa ploče „Face Value“, poput „Behind The Lines“ i „I Missed Again“ koja otvara B stranu, ili vrlo dvosmislena „If Leaving Me Is Easy“ na kraju, ukazuju na to da Fil nije imao namjeru da Anđeli oprosti.

Duga za Lenona

Sve što je želio od nje, tri godine ranije, bilo je vrijeme za jednu veliku turneju sa bendom Genesis. Nije ga dobio, ali jeste materijal za životno djelo. Ploču je zatvorio još jedan rukavac prigušenog neprebola. Pjesma „Tomorrow Never Knows“ je obrada Bitlsa, posveta nakon tragične smrti i ubistva Džona Lenona. Tog februara 1981. na samom kraju albuma Kolins za Džona pjevuši „Over the Rainbow“, i tek tu shvatamo koliko je tužan dječak koji je izgubio temeljne ideale ljubavi i najveće heroje. Da je bio živ, Džon Lenon bi Filu Kolinsu rekao da je konačno dio premijer lige rokenrola. I da je, za zvjezdanu visinu, bio potreban jedan duboki ožiljak. Uz malo zimskog sna u pećini, prije nego bubanj grmljavina odsvira proljeće. S. S.

Četvrtak, 11. februar 2021.

KALENDAR deviantart.com

Dvadeset peti rođendan lud

Učionica života na krovu Solomonovih ik Solomon ima dvije supermoći, kako i priliči vanzemaljcu na tajnoj misiji među neznavenim Zemljanima. Prva je sposobnost da bilo kada i bilo gdje izgovori nešto što pristojnom čovjeku ne može bit’. Druga - da računa na kompletan arsenal vještine velikog glumca Džona Litgoua.

Rejndens u stanici Kada je, prošle godine, Džon Litgou iz sigurnosti pandemijske izolacije svog doma obogatio televizijski šou Konana O’Brajena, na molbu da izdvoji omiljenu scenu iz serije „3rd Rock from the Sun“ iz topa je izvalio - ludi „rejndens“ u policijskoj stanici. Sjećate se: urnebesni artista do kraja tog čudesno komičnog stepovanja po irskim notama, stigne i da rastrgne košulju. I pokaže, sav važan, zajapuren i pompezan, „zmijsko telo“... I dok kadrovi stari dvije i po decenije promiču, Litgou naravno ,,privali“ Konanu: ,,Pa vidiš li, kakav glumac!“ Onako, kako bi to

Svaki bljesak arogancije bilo koga iz nama omiljene vanzemaljske posade samo je odraz djetinje duše u tijelu odraslog čovjeka

samo Dik Solomon umio reći. I onako, kako su milioni fanova četvrt vijeka stare serije svjedočili. U 139 epizoda „Trećeg kamena od Sunca“, u naslovu čak 108 se zori (prilično prčevito, pošteno je reći!) Dikovo ime. Kao da je sam on sva ta centripetalna sila koja planete drži na sigurnoj daljini od Sunca. I kao da je samo Dik Solomon dovoljan razlog da ovaj, treći kamen od zvijezde Sol koji zovemo Zemljom - bude po nečemu važan u kosmosu.

Dik Solomon je hodajuća sebicentričnost, a pritom zaista nikad nije maliciozan ili zlonamjeran... I tu negdje stoji objašnjenje, zbog čega je u 139 epizoda i pet godina emitovanja serije bio drag i neodoljiv. Kao da nas taj (zlo)namjernik iz svemira zadirkuje, ili nam se čak i ruga: pa ljudi, odakle vam

ideja i ko vas je to ubijedio, da ne možete u ovom svijetu biti kao Dik Solomon! - Kinetička energija generiše ubrzanje sa kojim metak izlazi iz burenceta, dok balistički koeficijent i sekciona gustina determinišu štetu koju će učiniti svim svojim ljudima... Što hoću da kažem: vatrene cijevi ne ubijaju ljude. Fizika ubija ljude! - uzvikuje profesor, astrofizičar, po potrebi advokat i vođa kosmičke misije Dik Solomon. Taj čovjek kakav mi prosto nemamo petlje da

pinterest.com

Fizika ubija ljude Dik je Vrhovni komandant i Vođa misije. On je pompezan, nestrpljiv, samoživ, egocentrik; narcis, prevrtljiv, guzica a ponekad i kukavica. Jedini tip kojeg ćete pred ogledalom uhvatiti iskreno zatečenog dok uzvikuje: „O, Bože, kako sam ja prelijep!“

Meri (Džejn Kurtin), antopološki „očarana“ Dikovim narcizmom

budemo, iako, pošteno reći, nije ni po čemu ni bolji ni lošiji od nas samih.

Kompleks tatice Kada je kompletna ekipa za „bliski susret treće vrste“, posada vanzemaljske misije u pitanju - od starta se može reći da u posjeti Zemlji uživaju u onoj mjeri u kojoj mogu jedni drugima pokazati da su superiorni u odnosu na Zemljane. I to je, naravno, urnebesno komično - jer je svaki njihov bljesak arogancije samo odraz neke djetinje duše u tijelu odraslog čovjeka. Ako vas Sali (Kristen Džonston), vojni oficir ,,zaglavljen“ u tijelu dugonoge ljepotice, u to ne uvjeri - onda hoće „Matuzalem“ Tomi (Džozef Gordon-Levit u ulozi koja mu je lansirala karijeru), najstariji član posade u tijelu dječaka. Hari (Frenč Stjuart), taj potpuno ludi transmiter za komunikaciju sa galaksijomdomovinom – već je posebna priča. On vam je hodajući LSD trip i destilovani testo-

23 dailymotion.com

Četvrtak, 11. februar 2021.

pinterest.com

de televizijske komedije „3rd Rock from the Sun“

Porodica sa kojom smo se družili čak 139 epizoda

Modrice i opekotine iza kulisa

Iza kulisa odvijale su se i životne drame: Frenč Stjuart (Hari) je u više navrata završavao sa modricama, opekotinama i ozbiljnijim posjekotinama jer je brdo scena morao snimati - žmureći. Tek nakon osvojenog Emija, Kristen Džonston (Sali) govorila je o borbi sa depresijom u mjesecima snimanja. Džozef GordonLevit (Tomi) je tokom snimanja odlučio da definitivno digne ruke od studija književnosti i istorije na Univerzitetu Kolumbija. steron koji, negdje usput, treba da skonta da se ljudi u svijetu snalaze tako što hodaju otvorenih očiju! I sve je to Dikova ekipa, potpora za tumaranje ovim svijetom. Zar je uopšte potrebno reći da komandanta Solomona prati žestoki kompleks moćnog tatice? I da je, u cijeloj toj misiji na Zemlji, baš Dik najmlađi.

Ljubav antropologa Tako su kreatori serije, čija je prva epizoda prikazana 9. januara 1996. godine, uspijevali da ispod tepiha osnovne priče podvuku nešto vrlo važno. Da nam „prodaju“ sve one ego manifestacije koje nemamo obraza da svakodnevno iznosimo na površinu. U kodeksu ponašanja modernih čovjekolikih majmuna koji hodaju ovom planetom, porodica Solomon je jednostavno nesnađena. I to rezultira potpuno banalnim, djetinjim humroom

Akteri šoua iz sedmice u sedmicu svjedočili su kako im se životi mijenjaju pred sopstvenim očima. A momenat tragedije, kada je Fil Hartman stradao u jednoj od najgrotesknijih tragedija Holivuda (usmrtila ga supruga, potom izvršila samoubistvo) žestoko je uzdrmao seriju. Zbog toga finale sezone u kojem njegov lik, ludo zabavna ljubomorna bitanga s američkog Juga kidnapuje Harija - nije dobilo ostvarenje na početku naredne.

koji odlično funkcioniše. Ili, sa druge strane, iščašenim, kinky forama preko kojih kipe svi hormoni sa kojima su se nesrećni vanzemaljci prvi put uhvatili u koštac. To se televizijskim kritičarima, prije 25 godina, na prvu loptu nikako nije dopalo. Prije nego što se, već nakon nekoliko epizoda, jednoj antropološkinji Meri Olbrajt (Džejn Džejn Kurtin)) jedan Dik Solomon, baš tako „pomjeren“, politički i društveno dozlaboga nekorektan, učinio neodoljivim. Kao da im je Meri svima otvorila oči; što, na koncu, i pripada ulozi jednog antropologa.

smo se sa Solomonovima. Proživljavali smo kako oni uče od nas, suočavaju se sa onim preprekama koje naše dane čine beznadežno prigušenim ili blijedim; kako ih pobjeđuju... I kako konačno uče da je život na Zemlji nenadmašan i prelijep, u onoj mjeri u kojoj nam se

Tupavi sin U takvoj postavi stvari, na spratu kuće u Raderfordu (Ohajo), beznadežnog nebitnog grada 84 kilometra od najnebitnije američke milionske metropole Klivlenda - iz epizode u epizodu družili

Frenč Stjuart povrijedio se mnogo puta glumeći Harija zatvorenih očiju

„Rejndens“ u policijskoj stanici: Omiljena scena Džona Litgoua

čini nepodnošljiv. Uzbudljiv i jedinstven onoliko, koliko nam uspije prirediti vožnju emotivnim rolerkosterom ili svemirskim brodom sa nekim bitnim ljudima. U kojoj mjeri je „3rd Rock from the Sun“ bio lekcija o životu koji se diše punim plućima, zagrižen do kosti najbolje svjedoči detalj koji na najdirektniji i bukvalan način to sugeriše. Dik Solomon prvu zemaljsku koru hljeba zarađuje kao, je li, briljantni profesor fizike na Pendlton Stejt koledžu. U nizu katastrofalno neuspješnih i isto toliko životno uspješnih lekcija, jednog od njegovih studenata tumači Ijan Litgou, Džonov sin. Upravo onog koji vam se u svakoj sceni učini najtupaviji. I to je samo jedan od niza detalja koji ukazuju na to koliko je serija brižno i promišljeno pisana i realizovana - a sa koliko je lakoće sve to neprimijetno provukla. Tako je svaka formula koju Dik ispiše na tabli, svaki zakon ili naučni koncept koje profesor Solomon izbacuje kao iz topa - dio naučne realnosti. Ništa tu nema izmišljeno, za što se potru-

dio univerzitetskih profesor Brajan Grin, saradnik na seriji.

Pogled sa krova I jednostavno je nevjerovatno da je jedan takav projekat na prvu loptu odbila televizija ABC za jesen 1995. godine. Pa je na već gotovi posao uletio rivalski NBC, koji se žestoko dvoumio da li je to uopšte humor za njihovo gledalište. Tako da se čak i pilot epizoda silom nasramotu morala mijenjati i ublažiti. Do finala, naši omiljeni vanzemaljci su već potpuno znali: da pripadaju najviše baš ovdje, sa nama. To je najljepša lekcija i najtužniji momenat „Trećeg kamena od Sunca“... To otkriće, koje dolazi kasno iako nam je svima, Solomonima i nama pred malim ekranima, uvijek bilo ispred nosa. Ipak, u međuprostoru i kroz svih 139 epizoda, dovoljno je momenata da znamo da je svemirska misija bila uspješna i dragocjena. Makar u onom pogledu sa krova, ka zvjezdanom nebu koje uvijek i nepogrešivo pokazuje put kući. Tamo gdje nas čekaju neki naši Solomoni.

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 11. februar 2021.

Često volim s je nemoguć

criterion.com

33 OBRTAJA

ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Smej se, smej“, Miroslav Ilić. To mi je mama pjevala u djetinjstvu, uvijek. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Može ono što je u pozadini posljednje scene filma „Melancholia“ (Lars fon Trir, 2011). Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Onaj iz Zagore na izvoru rijeke Čikole. filmdaily.com

Film koji Vas čini srećnim? - Svi dobri filmovi. To mi je posao, pa me uvijek usreći kad netko napravi dobar posao. Ne razmišljam toliko o sreći, koliko o dojmu. Vjerovatno bi pravo pitanje bilo – koji Vas je film dojmio? „Jeanne Dielman, 23, quai du Commerce, 1080 Bruxelles“ (Šantal Akerman, 1975). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - „Only God Forgives“ (Nikolas Vinding Refn, 2013). Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ne znam da li je to moguće, ne skapirati film. Uvijek nešto uzmeš. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Taj jedan dokumentarac koji čekam da režiram: „101 Edipovac“ o vezanosti mediteranskog muškarca za majku i obrnuto. Omiljeni filmski rivali? - Uglavnom imam partnere. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Ne znam niti jedan.

Upečatljiva filmska scena s nekom životinjom? - Ne pamtim nijednu. Ovo mi zvuči strašno. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Ne pratim previše „štetočine“, više pratim ženska lica u animiranom filmu, a koja ne egzistiraju u odnosu na muškarca kao, na primjer, Moana. Moanu volim. Negdje je prevedena i kao Vaiana. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - „Čudesna šuma“ (1986), u Splitu, u kinu „Central“ koje nažalost više ne postoji. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Nešto a la Džon Kejdž „4’33“, pa na repeat. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Niti jednog. Ne gledam filmove na takav način. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Sven Nikvist, Abas Kjarostami i Merilin Monro. U šetnju po oblacima. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Nadam se da bi došao i režirao nešto poput „Jeanne Dielmann“ koji sam pomenula. To nitko od njega ne bi očekivao, ali evo ja bih.

film

Kadar iz Akermanovog filma „Jeanne Dielman“

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Opet bih rekla „4’33“, Džon Kejdž. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Manuela“, Magazin sa Ljiljom Nikolovskom. Podsjeća me na djetinjstvo. Vaša pjesma za karaoke? - „Total Eclipse of The Heart“, Boni Tajler. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Frederika Šopena. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Toša Proeskog. Baš sam mu bila na koncertu netom prije. Bila sam jako tužna. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Mnoge. Ja sam trešerica, često volim stvari koje je nemoguće voljeti. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Madone. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Ne.

Elizabet Mos u seriji „Top of the Lake“

Serija idealna za kišni vikend? - „Top of The Lake“ s Elizabet Mos. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Bolji život“. To je i dalje jedan od najboljih naslova. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Mislim da sada većina serija ima zadovoljavajuću količinu publike. Serija koju nikada nijeste završili? - „The Crown“. Samo deset minuta sam pogledala. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu? - Opet, ne razmišljam o serijama/filmovima na takav način. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Htjela bih onaj čekić od Tora, ali to je iz filma. Ima vjerovatno i serija. Najdraži par iz serije? - „Love and Anarchy“, e pa ono dvoje. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Nešto sa superjunacima. To bih htjela. Neki tim superjunaka. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Navijala sam da konačno vidim glavu onoj gazdarici. M. ČAVIĆ

stvari koje će voljeti

lumica i scenaristkinja Lana Barić najbolje funkcioniše kada radi. Njen radoholičarski kreativni duh nikada ne miruje. Krajem januara u Hrvatskom narodnom kazalištu otvorila je sezonu predstavom „Gdje se kupuju knježnosti“ rađenoj po tekstu popularne pjesnikinje Monike Herceg. U ovoj predstavi Barić igra jednu od tri žene koje bitišu u ruralnoj sredini koja je ranjena posljedicama rata. Ova pozorišna uloga na neki način slična je onoj koju je odigrala u filmu „Tereza 37“ Danila Šerbedžije, za koji je napisala i scenario. Iako se filmska tema ne vezuje za rat, u pitanju je sličan društveni kontekst – običaji, očekivanja porodice, predrasude, učaureni obrasci ponašanja... U ovom snažnom feministič-

Lana Barić, glumica i scenaristkinja

kom ostvarenju sa sigurnošću možemo reći da je Lana iznijela jedan od najupečatljivijih likova u karijeri. Njena protagonstkinja morala je biti prikazana na njenom licu i ničijem drugom! Iako prvobitno nije zamislila sebe kao Terezu, režiser je bio ubijeđen da je samo ona može iznijeti na pravi način. Nominovana je i za Večernjakovu ružu, nagradu koju dodjeljuju hrvatske dnevne novine Večernji list i prilog Ekran, u kategoriji glumačko ostvarenje. Držimo joj fige! Dok čekamo kratkometražni film „Snjeguljica“, čiju režiju potpisuje i koji takođe govori o jednoj hrabroj ženi, saznajmo kakva je Lana Barić kada se nalazi u ulozi posmatrača filmskih i TV djela. Pred vama su njeni „Obrtaji“. Lana Barić: Njeno prvo kino iskustvo bila je „Čudesna šuma“

Sarajevo film festival

Četvrtak, 11. februar 2021.

PODGORI č ARENJE

io je 25. minut prvog poluvremena, kada je sreski načelnik sa kordonom žandarma upao na teren. U sceni nalik Felinijevom filmu: bajonetska hajka po zelenom terenu, za golorukim igračima i publikom koja pokušava da ih zaštiti. I većina je pohapšena. Te majske noći 1928. godine ćelije nikšićkog zatvora, tada pod Bedemom, bile su pune. A njima je, fudbalerima, srce bilo puno.

Naprijed „crveni“ Podgorička Zora i nikšićki Hajduk našli su, na terenu svog sporta - malo prostora za dašak angažovanosti. Da se provuku, kao kroz ključaonicu, i zapjevaju i odigraju ono u što su vjerovali. - Naprijed „crveni“! - čulo se sa tribine stadiona pod Trebjesom, odmah nakon prvog sudijskog zvižduka. A oni, fudbaleri Zore i Hajduka, već tada su znali da se neće završiti dobro. I da neće na terenu dočekati 90. minut. Ali nema veze, bitno je da se igra... Tek da crnogorska fudbalska publika zna da su se i prije više od 90 godina, mečevi prekidali i kontroverzno otkazivali. Dok

Žandarm protiv fudbalera

je nedavno jedna posna prvoligaška predstava dobro obojala obraze domaće fudbalske javnosti bojom brojnih crvenih kartona, uz još zloslutan ukus sumnje da se tu radilo i o rasizmu - ova, 92 godine stara kontroverza, ipak se pamti po dobrom.

Poprište borbe Takođe je akter bila Budućnost; samo što se tih godina tako nije zvala. Nosila je prvo, podjednako lijepo ime Zora. Hajduk i Zora, to su bili klubovi ondašnjeg radničkog pokreta, a samim tim u međuratnom vremenu i timovi koji su imali najviše navijača. Dok je za ostale, poput režimskog Balšića iz Podgorice, fudbal bio tek

Zaglavi se

samo sport, razonoda - za Zoru i Hajduk je ipak bio mnogo više. Prostor da se iskaže stav, poprište životne borbe. Za one čije su parole, mitinge i kampanje zabranjivali - fudbal je bio rijetka prilika da se na širini terena za igru zore pred bliskima i sebi sličnima. Ali trebalo je imati petlje za to, jer nije se baš svaki meč stigao završiti. Taman kao ovaj, majski. Upravo iz potrebe da ,,zavara trag“, pa da na neki način dokaže pred licem cenzora da u toj igri nema nečeg ideološkog - Zora je morala mijenjati ime. Pa je već godinu kasnije postala Budućnost, a pred sami rat i Crnogorac... Za razliku od podgoričke ekipe, koja je tada igrala u

Crta: Srđan Ivanović

Privatna arhiva

Četvrtak, 11. februar 2021.

Fudbaleri Zore, kasnije Budućnosti, 1927. godine

dresovima sa vodoravnim crveno-bijelim prugama, Hajduk nije imao sreću ni da makar opstane. Ugašen je 1930, da bi u Nikšiću, godinu kasnije – bio osnovan Hercegovac. I tako je klub radničkog pokreta koliko-toliko čuvao kontinuitet, do konačnog osnivanja Sutjeske u ratnoj 1945. godini. Priča njihovog opstajanja nije samo sužanjska - iako su mnogi od njih, kroz revoluciju i rat, pružili živote za ideje u koje su vjerovali. Nego je i svjedočanstvo o jednom štosnom i čojskom dijeljenju.

Zajednički tim Tako su, na primjer, fudbaleri Budućnosti pojačali Hercegovac tokom proputovanja i turneje u Albaniji; jer bilo je, prije svega, bitno predstaviti crnogorski radnički sport. I tako se dijelila muka i

inadžijski istrajavalo. Do nekog novog gostovanja, na koje bi se polazilo pod kamionskom ceradom, prašnjavim makadamskim drumom. I tako, do Nikšića i prijatelja iz Hajduka; pa do mečeva sa Veležom u Mostaru iz kojih se rodilo višedecenijsko drugarstvo dva kluba... Ovakva priča remeti onu tvrdnju da je fudbalski ambijent savršena slika kolektivne svijesti nekog vremena. Jer oni fudbaleri Zore-Budućnosti i Hajduka, sa čijeg se meča orilo: „I mašina koju para kreće, pa ni ona bez radnika neće!“ - jesu bili debelo ispred svog vremena. I to im nije mogla poništiti jedna majska noć provedena u zatvoru. A ovim modernim bi, neđe pred početak sezone i izlazak na teren, valjalo ispričati jednu ovakvu sportsku istoriju.

Stojan STAMENIĆ

LONDON CALLING „Neighborhood Sleep Paralysis“, rad Bambu Gili

publicgallery.co

Četvrtak, 11. februar 2021.

„Flirting with No One“, autoportret Saše Gordon

Virtuelna izložba „No Time Like the Present“ pružila je lijepu šansu da vidimo kako umjetnici preispituju karantinsku perspektivu. Bambu Gili, na primjer, istražila je socijalnu neprilagođenost, usamljenost i humor, sa bijelom mačkom u fokusu

misleno ušuškana u Spitalfildsu, umjetničko-koncipiranom dijelu Londona, galerija savremene umjetnosti „Public Gallery“ vodi glavnu riječ u južnoistočnoj Engleskoj kada je riječ o autorima koji se još nijesu potvrdili. Iako godinama razbija umjetničke prepreke, tokom lokdauna postavila je i nepisana pravila kako bi se ova rupa koju je otvorila kriza – mogla iskoristiti adekvatno. Za virtuelnu izložbu „No Time Like the Present“, organizatori su okupili približno 50 umjetnika širom svijeta, a oni su autorskim radovima vrlo raspoloženo odgovorili na lokdaun izazove.

Tapiserija od svile

Baš kao što smo svi tokom samoizolacije imali neki napad kreativnosti, bilo u kuhinji, garaži ili pak ispred platna, tako ni umjetnici širom svijeta nijesu potisnuli mašto-

vite stvaralačke opcije. Za potrebe ove digitalne izložbe, autori su kroz crteže, fotografiju, video-materijal ili skulpturu prenijeli sa kakvim stvarima su se suočili tokom karantina. U ovom miksu radova u vezi sa samoizolacijom posjetioci izložbe lako su mogli pronaći sebe. Tako je, na primjer, Lili Vong, umjetnica iz Hong Konga, napravila video-materijal u kojem je pažljivo predstavljen jedan ne tako regularan dan iz 2020, koji počinje prženjem jaja a završava se šetnjom psa kroz potpuno prazan grad u SAD-u. S druge strane, američka umjetnica Saša Gordon posvetila se problemu svih samaca tokom lokdauna naslikavši autoportret u kojem „ne flertuje ni sa kim“. Dok je nekim autorima bilo potrebno samo nekoliko dana da završe radove, umjetnici poput Šarlot Edej posvetili su im ogromno vrije-

me. Njeni radovi na velikim tapiserijama od svile poput komada „Union“ neki su od najkompleksnijih koji su posjetioci mogli vidjeti.

Kućni ljubimci

Posebno zanimljiv bio je video-rad „Covid Communion“ Aleksandra Bartona koji je snimio sipanje sredstva za čišćenje u čašu umjesto vode, aludirajući na mnogo veću karantinsku potražnju za ovom tekućinom. Ni ova izložba nije mogla pobjeći od kućnih ljubimaca. Pod uticajem portreta iz 18. i 19. vijeka, Bambu Gili u radu „Neighborhood Sleep Paralysis“ istražila je socijalnu neprilagođenost, usamljenost i humor, sa bijelom mačkom u fokusu. Engleskinja Mili Lejton u fokus videa „Monkey on Senti-Mental“ postavila je svoju ljubimicu koja se rasteže po jednom od njenih radova rađenih kredom na podu. A tu je i simpatičan rad „Garlic Swans“ Sali Haket, kao i ultrapopularni video sa gumenom rukavicom na vjetru. Virtuelna izložba „No Time

Like the Present“ pružila je lijepu šansu da vidimo kako umjetnici preispituju ovu novonastalu perspektivu, odnosno kako se kao i mi prilagođavaju promjenama. Jasno je da će i 2021. kao i prethodna godina biti vrijeme za maštu, izume i eksperimente, koji će nam pomoći da se izborimo sa budućim preprekama. Leila MURSELJEVIĆ

publicgallery.co

Napad kreativnosti

„Union“, tapiserija od svile Šarlot Edej

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić