Objektiv, Četvrtak 05.11.2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

ili:

Četvrtak, 5. novembar 2020. • broj 244.

zbog čega se od Džona Favroa i Dejva Filonija očekuje mnogo više od zabavnog proceduralca koji su isporučili na početku druge sezone Diznijevog hit-serijala „The Mandalorian“ Str. 6. i 7.

Na Mandaloru ništa novo

Ä&#x152;etvrtak, 5. novembar 2020.

Četvrtak, 5. novembar 2020.

A cappella

Nepravilni ritmovi E

tno muzika balkanskih prostora satkana je od nepravilnih ritmova. Za ljude od struke nijesu potrebna dodatna pojašnjenja, ali za laike, recimo da su nepravilni ritmovi oni koje možemo često pronaći u makedonskoj ili bugarskoj muzici – 5/8, 7/8, 9/8, 11/8 i tako dalje. U muzici, ovakvi, složeni muzičko-ritmički sklopovi imaju smisla i kao takvi, predstavljaju unikatnu specifičnost muzičke zaostavštine cijelog Balkana. Takođe, odraz su muzičke superiornosti pojedinih etničkih grupa naroda iz kojih su i proistekle, jer nepravilni ritmovi zahtijevaju ili urođen osjećaj za takve ritmičke lomove ili dugotrajnu vježbu i potpuno drugačiji doživljaj osnova ritma koje se uče u redovnom muzičkom obrazovanju. Dakle, muzika naroda, ali i slušalački ukus naroda determiniše opšte stanje u nekoj državi.

*** Još od Platona i njegovog „Kakva je muzika, takva je i država“ jasno je da su to neodvojive stvari. I zaista, kad malo vratimo film, sav jad i muka naroda koji žive na ovim prostorima unazad 30 godina koincidira s pojavom turbofolk žanra, mutanta koji je nastao neprirodnim spajanjem folk muzike i modernih svjetskih žanrova kao što su rep, hip-hop i tako dalje. Jasno je i da Srbija tu ostvaruje značajnu prednost u kreativnosti, iz prostog razloga što je kao najmnogoljudnija u regionu imala odlične startne pozicije – počev od veličine tržišta, preko „kreative“ i na kraju ali najvažnije – dobre folk baze koje je bilo lako nadograđivati. Kad smo kod tržišta, ne bi trebalo zaboraviti ni „časnu“ ulogu medija koji su zdušno podržavali ali i proizvodili ovog mutanta koji je, sada je već jasno, služio kao oruđe za kolektivno zatupljivanje širokih narodnih masa. A onda, od takvih masa, kao izvršna vlast, možete da radite što hoćete. Što se i dogodilo. Iako u Crnoj Gori nijesmo bili u prilici da učestvujemo u kreiranju ovog mutanta, ipak nijesmo uspjeli da prođemo bez posljedica. Veliki udio TV i radijskih kanala iz Srbije koje ovaj žanr njeguju, dostupan je i kod nas. Samim tim, posljedice su vidljive i u našoj zemlji. Svemu tome dodajte i ovo djelovanje u produženom trajanju i odmah će vam sadašnje stanje u društvu postati mnogo jasnije. Ako je za utjehu, ni Slovenija ni Hrvatska nijesu

Piše: Vladimir MARAŠ

Još od Platona i njegovog „Kakva je muzika, takva je i država“ jasno je da su to neodvojive stvari. I zaista, kad malo vratimo film, sav jad i muka naroda koji žive na ovim prostorima unazad 30 godina koincidira s pojavom turbo-folk mutanta

ostale imune na ovu problematiku. Doduše, uspjele su da mutanta maknu s državnih i najznačajnijih privatnih frekvencija, ali po periferijama Ljubljane, Maribora, Zagreba i Osjeka ipak možete naići na Seja, Ajfon ili kaver bendove koji u prepunim i zadimljenim suterenima pripitoj masi nude loše replike Stoje, Brunclik ili nedavno preminulog Drljače. Dakle, bolest je ozbiljna. Naravno, „elite“ koje su na čelu država sistem vrijednosti prave ili po sopstvenom muzič-

kom ukusu ili po sopstvenom interesu. Nažalost, na prostoru bivše Jugoslavije nerijetko se dešavalo da se i prva i druga opcija susretnu. Dakle, win-win. Jedini izuzetak kog se mogu sjetiti bio je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji je kao kompozitor i univerzitetski profesor u petogodišnjem mandatu (2010-2015) pokazao kako bi trebalo tretirati umjetnost, posebno muziku, s pozicije odgovorne funkcije. No, mi ostali nijesmo nikada imali sreću da nam predsjednici, premijeri ili ministri budu ljudi svjesni sopstvene odgovornosti i državnih interesa na polju kulture. Zaglupljivanje populacije bilo je značajno parče političke strategije na osnovu koje su se ostvarivale izborne pobjede i obećavao prosperitet. Tako je bilo i u Crnoj Gori. Zemlji sa muzičkom scenom koja je decenijama na respiratoru, zemlji kojoj uprkos bogatoj istoriji i specifičnoj kulturnoj baštini nestaju muzejski eksponati, zemlji u kojoj je Pink televizija bila nosilac ekskluzivnih prava na uspostavljanje crnogorskog identiteta i kroz promociju turbo-folk kulture bila najgledanija TV, zemlji iz koje mladi i talentovani umjetnici bježe da bi se usavršavali i ostali „negdje tamo“...

*** Dovoljno je bilo ispratiti posljednju fazu predsjedničke trke u Americi i uvidjeti neke suštinske razlike. Iako na potpuno suprotstavljenim političkim polovima, republikanski kandidat Tramp i kandidat demokrata Bajden, izborom muzičkih numera koje su pratile konvencije pokazali su da se uređen sistem poput američkog, teško može urušiti u jednom ili dva izborna ciklusa. Čini se da Amerika nikada nije bila polarizovana kao sada, ali simpatisali mi Trampa ili Bajdena, ne može se osporiti činjenica da je najslavnija svjetska demokratija ipak uspjela da sačuva minimum standarda, pa ćete tako na Trampovim skupovima čuti „We are the Champions“ grupe The Queen, „The Best“ Tine Tarner ili „Eye of a Tiger“ grupe Survivor. Za afro-američku populaciju spremne su neke numere Džejmsa Brauna ili Berija Vajta. Iza Bajdena se čuju Bil Viters, Džeki Vilson, Brus Springstin, Kardi B ali i Lady Gaga. Sjetite se samo naših izbornih kampanja, muzike i konvencija. Sve nepravilni ritmovi u mutiranim oblicima. Ipak je razlika, zar ne?

Četvrtak, 5. novembar 2020.

U fokusu

Dez kral kr

Šon Koneri (1930-2020): Dječak iz predgrađa Edinb

edition.cnn.com

Onako čvrst, neprskan, nedodirljiv - Šon Koneri bio je savršen izbor za Bonda

osljednji trag karipskog rumenila lagano je gasnuo u zalivu Nasau, a jedan-jedini diktafon ostao je upaljen od cijele novinarske svite koja ga je tih dana lovila na Bahamima, samo zato što je tako želio Šon Koneri. - Naučio sam da slava umije, da od nekog ko je ljudsko biće i glumac odjednom načini robu, propagandni proizvod, javnu svojinu. Baš nemam namjeru da prođem kroz to - govorio je zavaljen u filmsku stolicu. Punih je 55 godina prošlo od te večeri kada je, već nakon prvog pitanja, novinar Plejboja znao da dobija intervju karijere. A Koneri je samo nekoliko desetina metara odatle, već mjesecima puštao da zaborav odnese sav tovar tuđih pogleda i očekivanja.

Zidanje cigli U kratkom saopštenju porodice pisalo je: već dugo je bio nemoćan. Uz njega su bili njemu najbitniji. Otišao je miran, u snu. U zalivu Nasau, na Bahamima; gdje je prije više od pola vijeka jedan Džejms Bond na snimanju „Thunderball“ svima otkrio da tu ulogu ne može da podnese. - Dajte mi komandanta Bonda, ne želim bodibildera - bjesnio je režiser Terens Jang.

Početkom šezdesetih Velika Britanija više nije bila bitan faktor. A onda je došao Džejms Bond, globalni fenomen. I Ujedinjeno Kraljevstvo je shvatilo da kulturom, stilom može ponovo da postane bitno. Štogod Koneri pričao, već je bio plasiran kao propagandni materijal Na jednoj mišici pisalo je „Mom&Dad“, na drugoj ,,Scotland Forever“, a partnerka pisca Jana Fleminga ugrizla se za usnu. Ne, ovaj je savršen... U tom sirovom Bondu, postoji nešto neodoljivo. Režiser Sidni Lamet zaklinjao se godinama kasnije da u ulogama Kerija Granta i Šona Konerija ima neke savršene, potcijenjene komedije, iza koje su sati krvavog rada. - Gluma je najjednostavniji posao. I nije ni mrvu teži od zidanja cigli - govorio je Koneri, a bilo je u toj poruci nečega istinski dvosmislenog i angažovanog. I ironičnog, u onoj mjeri u kojoj filmski uspjeh jednog radničkog djeteta, koje je hljeb zarađivalo i na građevini, u jednom salonskom svijetu to može biti. Tajna te velike komedije bila je u savršenoj autoironiji. I Keri i Šon su

dočekali da budu seksualizovani do nivoa ikona. I jedan i drugi su uspijevali, da drže potpunu distancu prema tome. Ironično, takav ih je stav učinio još privlačnijim. I sve to se Koneriju, od prvog Bonda u „Dr. No“ činilo prvo simpatičnim... a onda i odbojnim i nepodnošljivim.

Bijeg od žene Zarobljenik jednog tijela i ljepote je pred upaljenim diktafonom Plejboja, iza tamnih naočara, duboko udahnuo. I učinio ono što nije nijedan muški seks simbol prije njega. Nije stao samo na odricanju od velike uloge, odlučio je i da demistifikuje sebe. - Bond je sadista u onoj mjeri u kojoj to posao zahtijeva. Ili će ubijati ili biti ubijen. A to što tuče žene i uzima ih onda kad god hoće? Znate, ja ne vidim što je tu problem, udariti

ženu... Šamar otvorenom rukom je, recimo, opravdan... ako se sve druge alternative iscrpe. Ako je žena histerična, otrovna, tada bih to uradio. I ne bih rekao da sam sadista na način na koji je to Bond. Mislim da je to dio njegove privlačnosti, to što je odlučan, okrutan čak. I naravno, Bond nikad, nikad nije zaljubljen u njih, i to mu pomaže. Žene to vole, one su lude za muškarcima koje boli briga za njih - govorio je Šon, te večeri na Bahamima. A novinar Plejboja znao da će imati priču tako kontroverznu, da će se o njoj pričati i pisati i nakon pet i po decenija. Imao je 34 godine, a brak sa glumicom Dajen Ćilento počeo je da se raspada nakon samo 30 mjeseci. „Thunderball“, treći Bond, ne bi ni bio snimljen da Šon nije poželio da pobjegne od nje, od Londona, od cijele Britanije. Svita novinara pratila ga je na svakom koraku na Bahamima. I bilo je jasno da te večeri u Nasau govori o svom privatnom životu. Kako je samo bridila ona tetovaža „Škotska zauvijek“, kako se samo obraz onog djeteteta iz Edinburga crvenio, dok je iz dana u dan shvatao u što se taj Bond pretvorio! Početkom šezdesetih, najveća kolo-

nijalna imperija svijeta se rušila. Velika Britanija više nije bila bitan faktor. A onda je došao Džejms Bond, globalni fenomen. I Ujedinjeno Kraljevstvo je, nekoliko godina prije Bitlmanije, shvatilo: da kulturom, stilom može ponovo da postane bitno. Da je i dalje megasila, samo u tajnosti; jer i taj Džejms Bond je, naravno, tajni agent. Štogod Šon Koneri pričao, već je bio plasiran kao propagandni materijal.

Šok za Hičkoka Kao spas stigla je Hičkokova ,,Marni“ (1964). Na ponudu da razmotri ulogu, uzvratio je šokantno arogantno velikom Alfredu: molim Vas, pošaljite mi prvo scenario. ,,Ali, znate, Keri Grant nikada nije uslovljavao Hičkoka...“ Briga me, ja nijesam Keri Grant... Ta velika uloga u filmu sa izmučenom Tipi Hedern bila je prvi korak Konerijevog iskupljenja i demistifikacije. Njegov lik je podjednako posesivan, sociopata, arogantni i distancirani sadista kao Džejms Bond - samo što nije tajni agent. A Bondu se opraštalo sve. I Hičkok i Koneri su to podjednako znali i nastalo je instant remek djelo jedne ere i karijere koje ni dan-danas nije u pravoj mjeri prepoznato i slavljeno. Veliki režiseri tih godina prezirali su Džejms Bond filmove. Fransoa Trifo je čak kazao da „ti filmovi nemaju nikakvu funkciju osim što ga podsjećaju na neke druge iz kojih su pozajmljivali, a pritom su mnogo gori od onih od kojih kradu“...

Šonu Koneriju bilo je potrebno pet Bondova, pa da konačno kaže: dosta je. Jer, novac mu jeste bio potreban. Autsajder od rođenja, već u Edinburgu (Koneri je bio katolik, otac mu je bio Irac), kao dječak je raznosio mlijeko i slagao cigle; sa 16 je bio već u kraljevskoj mornarici; sa 19 čuvar na bazenima bogatuna. Model za aktove umjetnika, radnik na poliranju kovčega (?!) u jednoj mrtvačnici... I onda mu se dogodila gluma. Koneri je već sa 30 bio sit svega i umoran od krvavog rada.

Hjustonov ep Na turneji „South Pacific“ hora (i tu je radio) sredinom pedesetih, na jednom fudbalskom igralištu primijetio ga je legendarni menadžer Mančester junajteda Mat Bezbi! I odbio je ugovor u voljenom klubu za 25 funti sedmično (otprilike 800 sadašnjih eura) samo zbog toga što ga je i to podsjećalo na fizički rad. Iz tog velikog kaljenja neprskanog tipa iz predgrađa stare škotske prijestonice, isijavalo je životno iskustvo. Snaga, čvrstina, nedodirljivost. I to je ono što ga je činilo savršenim Bondom. Sve je on to već proživio. I to ga je iskustvo činilo nevjerovatno mladim i vitalnim. Zato je tako lako shvatiti zašto je Koneri (70) bio idealan partner u akcionoj avanturi i romansi „Entrapment“ (1999) za Ketrin Zitu Džons (30). Onaj čuveni intervju Plejboju pokazuje samo jedno: zašto je Šonu Koneriju bilo potrebno da ,,proda dušu“ Bondu i ponovo pronađe sebe. Ako se igdje pronašao, to je

empireonline.com

Sa Majklom Kejnom u Hjustonovom epu „The Man Who Would Be King“

U De Palminom „The Untouchables“, za koji je osvojio Oskara

u avanturističkom epu „The Man Who Would be King“ (Džon Hjuston, 1975) sa Majklom Kejnom. U možda najvećoj ulozi karijere jednog lupeža, bandita i dezertera, prevaranta spremnog da se pred domorocima predstavi kao veći od kralja, kao pravo božanstvo. Sve dok ga jedna mlada žena u momentu strasti ne ugrize, dok krv smrtnika ne potekne niz obraz pod kraljevskom krunom...

Progutano breme Do kraja karijere Koneri se trudio da dostojanstveno, štosno i autoironično nosi starost. Oca Indijane Džonsa u „Indiana Jones and the Last Crusade“ glumio je tek 15 godina mlađem Harisonu Fordu. Oskara za najbolju sporednu ulogu za starog detektiva u De Palminom „The Untouchables“ (1987) zaslužio je za nepokolebljivog tipa koji „jedino žali zbog toga što u borbi nije decenijudvije mlađi“. I u filmu „Highlander“ (1986) se perfektno igrao sa vječnošću, a u suštini slavio prolaznost. Koneri je mnogo puta hvatao sebe u raskoraku života i jednog sistema, koji je pokušavao da namagarči. Milionski, tada rekordni honorar za povratak Bondu u „Diamonds are Forever“ (1971) podario je siromašnoj djeci Edinburga. Bio je borac za nezavisnost Škotske, iako porijeklom Irac. Optuživan da živi daleko od Britanije jer ne želi da plati porez, a istovremeno je izdvajao milione za dobrotvorne ustanove. Ona kontroverzna odluka, da kao Škot-suverenista prihvati titulu viteza od kraljice Elizabete Druge, ista je poput prihvatanja da glumi Bonda. Ser Šon je tako samo dobio platformu, da se svemu tome, toj salonskoj pompi, ironično naruga. Baš kao u prvom kadru, kada se pojavi u „Dr. No“. Za kartaškim stolom po francuskim pravilima, spre-

Škot-suverenista prihvatio je titulu viteza od Elizabete Druge samo da bi se narugao

man da svu tu gospodu prevede žednu preko vode. Šest i po decenija je prošlo od „Thunderball“ i onog intervjua Plejboju. A Koneri je, na tim istim Bahamima, odabrao da konačno izgubi. Jedna divna žena je u ponedjeljak govorila o onome što niko u javnosti nije znao, da je Koneri mjesecima gubio borbu sa demencijom. I takav, u blagoslovenom porazu, ponovo bio neodoljiv. Jedan san progutao je to cijelo životno breme svega što je Šon Koneri morao biti, što su od njega tražili i što su mu nametali. Tiha laguna Nasau, karipska noć na Bahamima, bila je i zauvijek će ostati mjesto, u kom konačno nije morao biti Džejms Bond. I u tom posljednjem snu zaborava, na posljednjem karipskom putovanju, stari džentlmen je na pučini blistao kao ono što je uvijek i prije svega bio. Slobodan čovjek. Stojan STAMENIĆ

pinterest.com

zerter sa ljevskom runom

burga koji uopšte nije želio da bude Bond

thefancarpet.com

Četvrtak, 5. novembar 2020.

reddit.com

serije

The Mandalorian

Početak druge sezone je sasvim u re

Na Mandaloru ništa novo

Ako kreatori serije konačno prelome, ni svemir neće biti granica za Manda i bebu Jodu

vemirski vestern o usamljenom lovcu na glave, koji je prošle godine igrao ulogu udarnog serijala novog striming servisa Disney+, na iznenađenje svih koji su imali nedoumice, uspio je da opravda očekivanja. Štoviše, „The Mandalorian“ je čak osvojio i srca mahom rezigniranih „Star Wars“ fanova i postao najsjajnija zvijezda u modernom univerzumu „Lucasfilma“.

Uskršnja jaja Osim svih elemenata zbog kojih je „Star Wars“ postao ono što jeste - sjajne muzike (još jedan naklon Ludvigu Goransonu), nevjerovatnih vizuala, simpatičnih droida i neobičnih svemirskih kantina, „The Mandalorian“ je imao i odličnog glavnog junaka koji je, opet, bio prilično drugačiji. Za razliku od ostalih junaka „Zvjezdanih ratova“, Din Đarin (Pedro Paskal) nije pokušavao ni da spasi galaksiju, ni da ovlada njome. Umjesto toga, njegov jedini cilj bio je da preživi i da održi u životu svog malog zelenog drugara zbog kojeg smo svi izgubili glave. Iz ovog razloga, serija se iz sedmice u sedmicu pretvarala u neku vrstu svemirskog proceduralca kroz koji su se samo provlačile ta neka veća ideja i pitanja o tome ko je beba Joda i zašto je tu. Jedan od većih aduta prve sezone bila je i minutaža. Epizode između 30 i 40 minuta

Četvrtak, 5. novembar 2020.

edu, ali Favro i Filoni mogu to mnogo bolje

Čegović je lovac sa litice Vrlo bitno: na kraju epizode vidimo Temueru Morisona kako posmatra Din Đarina sa litice. Ukoliko ga nijeste prepoznali, riječ je o glumcu sa Novog Zelanda koji je igrao Đango Feta, lovca na glave sa Mandalora i genetičku osnovu za sve klonove u armiji Republike, počevši od Bobe Feta. Ne sjekirajte se, ništa strašno... U pitanju je samo jedan od najpoznatijih lovaca na glave u univerzumu. Iako govorimo o bazi za gotovo svakog klona, što tehnički znači da Morison može glumiti beskonačan broj likova u „Mandalorijanu“, najlogičnije je da su u pitanju Boba Fet ili Reks - Klon CT-7568 iz animirane serije „Star Wars: The Clone Wars“, a koji se pojavljuje i u „Star Wars: Rebels“. Dok je većina klonova učestvovala u misiji „Order 66“ kojom su pomogli Palpatinu da manjeviše izbriše sve Džedaje, Reks je uspio da se oslobodi ugrađenog čipa i pomogne im. reddit.com

Šarmantni Timoti Olifant igra Mandalorijanovog novog saborca Koba Venta

dardno zabavna epizoda u ruhu proceduralca, koja traje približno 50 minuta. Nažalost, koliko god da smo se uželjeli i Mandu i bebi Jodi, tih deset minuta „viška“ se baš osjećaju. Ipak, neizbježno je pomenuti da je Mandov saborac u ovoj konkretnoj, pomalo razvodnjenoj avanturi bio Kob Vent (šarmantni Timoti Olifant), lik kog neki fanovi možda i pamte iz „Aftermath“, „Star Wars“ novele Čaka Vendiga. Mando nailazi na Koba Venta tražeći Mandalorijana koji je primijećen na Tatuinu. Vent se pojavljuje noseći čuveni oklop Bobe Feta koji je uzeo od Džava; Mando mu pomaže u zamjenu za oklop i ostatak priče već znate. U najavi za drugu sezonu, osim Olifanta i Temuere Morisona koji se pojave već u prvoj epizodi, pomenuta je i Keti Sakof („Battlestar Galactica“) koja će najvjerovatnije

bile su dovoljne da kreatori prikažu željenu avanturu i da nas ostave da želimo još. Ipak, bez obzira na to koliko je serija bila zabavna i osvježavajuća, poslije nekog vremena počela je da gubi smisao. Očigledno joj je falio konac kojim bi se sve povezalo. Taj utisak su pojačavala i brojna „uskršnja jaja“ koja su samo podsjećala na to koliki je univerzum u pitanju i budila nam nadu da se iza svega toga krije nešto veće. Nakon finala prve sezone serija je ostavila ogroman znak pitanja u vezi sa vrlo zanimljivim „Star Wars“ predmetom. Darksaber, oružje sa bogatom prošlošću u ovom univerzumu, vidjeli smo posljednji put u animiranoj seriji „The Clone Wars“, u rukama Bo-Katan. Sada je oružje nekako završilo kod Mofa Gidiona (Đankarlo Espozito), što smo vidjeli nakon što je preživio napad borbenim lovcem i izbavio se koristeći upravo čuveni darksaber. Najmanje što smo očekivali nakon takvog finala jeste da se taj motiv barem pomene u premijeri druge sezone, a ako ne to - da umjesto toga barem dobijemo odgovor na neko drugo od toliko gorućih pitanja. Umjesto toga, premijera druge sezone nastavila je po starom. U pitanju je stan-

Asoka Tano Sad, za one koje nijesu imali zadovoljstvo da se upoznaju sa Asokom Tano, nekoliko stvari koje treba da znate da biste shvatili koliko je bitna. Prije svega, ona je Togruta, humanoidna vrsta sa planete Shili. Ono što je vizuelno karakteristično za njen narod jeste da na glavi imaju dva roga (montrala) koji im omogućavaju bolju eholokaciju. Prvi put je kao lik predstavljena u animiranom filmu „The Clone Wars“ (2008), da bi nakon toga bila i u animiranim serijama „The Clone Wars“ i „Rebels“.

nacionflix.com

Novi saborac

glumiti Bo-Katan, mandalorijansku ratnicu kojoj daje glas u animiranim serijama. Zatim, Majkl Bin („The Terminator“) i jedan od najbitnijih ženskih likova u „Star Wars“ univerzumu - Asoka Tano, koju će glumiti Rozario Doson.

Asoka je Anakinov padavan (učenica) i nezvanično se smatra glavnim likom serijala „The Clone Wars“. Ima izuzetan moralni kompas pa, nakon što joj podvale kako bi je izbacili iz reda Džedaja, dokazuje da je nevina, a onda odbija da se vrati. Umjesto toga, pozdravlja se sa svojim učiteljem i prijateljem Anakinom i odlazi sama. U finalu „The Clone Wars“, vidimo Anakina, sada već Dart Vejdera, kako pronalazi lightsaber koji je odbacila njegova razočarana bivša učenica - i podrazumijeva da je umrla. Asokino pojavljivanje u „Mandalorijanu“ može se uvezati i sa Reksom kojem je bila komandant u doba kada je bila sa Džedajima, ali i sa BoKatan sa kojom je sarađivala. Posljednje što znamo o Asoki Tano jeste da je krenula u potragu za nestalim Džedajem Ezrom Bridžerom, a da joj društvo pravi Sabin Vren, još jedna neustrašiva Mandalorijanka. U tom trenutku, Sabin ima darksaber koji završava kod Gidiona.

Zapostavljeni Joda

Legendarna Asoka Tano koju će u nastavku serije igrati Rozario Doson

Pitate se, zbog čega je taj famozni darksaber toliko bitan? Darksaber je, kako samo ime nalaže, svjetlosna sablja, napravljena od rijetkog, crnog kajber kristala. Pripadala je Tare Vizli, prvom Mandalorijanu koji je prihvaćen u džedajski red, hiljadama godina prije Skajvoker sage. Tare Vizla bio je ujedno i lider svih ujedinjenih Mandalori-

jana. Nakon njegove smrti, ovo oružje čuvano je u džedajskom hramu, ali ga je otela porodica Vizla. Godinama se prenosio s generacije na generaciju da bi u „The Clone Wars“ završio kod Pre Vizle. U sukobu koji je imao sa Dart Molom, Vizla je izgubio život, a darksaber je došao u Molovo vlasništvo. Ipak, zahvaljujući Sabin Vren i Bo-Katan nakon mnogo godina vratio se u ruke Mandalorijana. Osim misterije kako je završio u rukama Mofa Gidiona bitan je i jer će, vrlo moguće, završiti baš kod Din Đarina. Ovo je samo jedan od brojnih razloga zbog kojih je krajnje kriminalno ponašanje kreatora Džona Favroa i Dejva Filonija koji od nečega s ovoliko potencijala uporno prave proceduralce. Pritom je još tužnije što se beba Joda, koliko god bila neodoljiva, koristi isključivo da bi izvukla poneko „aww“. Poslije emitovanja prve od osam planiranih epizoda, čini se da će druga sezona nastaviti u dobrom pravcu. „The Mandalorian“ može biti vrlo solidan. Istina je da čak i uz pakleni trud teško može pasti na grane zadovoljavajućeg. Ali, pitanje na koje ćemo dobiti odgovor nakon narednih nekoliko sedmica jeste - jesu li kreatori konačno prelomili? Jesu li spremni da ovaj projekat bude i nešto više? Ako jesu, ni svemir nije granica. This is the way. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4.2/5

Četvrtak, 5. novembar 2020.

Netfliksov „His House“: imigrantski horor dečka koji obećava imdb.com

zerkalo Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

jerovali ili ne, konačno imamo horor koji daje promišljen i logičan odgovor na pitanje zbog čega preplašeni glavni junaci jednostavno ne prekinu agoniju i napuste kuću punu zlih duhova. Zove se „His House“, debitovao je početkom godine na Sandensu, od petka je dostupan na Netfliksu... a režirao ga je i napisao debitant, što ga čini još vrednijim filmskim iskustvom. U filmu „His House“ Remi Viks koristi žanr strave i užasa kao baterijsku lampu da bi njome osvijetlio ono što mu je suštinski bitno – duboku traumu imigrantskog iskustva.

Jedni od dobrih

Viksov debi fokusiran je na bračni par koji bježi iz Sudana u Veliku Britaniju u potrazi za boljim životom. Bola (Sope Dirisu iz serije „Gangs of London“) i Rijal (Vunmi Mosaku iz „Lovecraft Country“) zatičemo u kancelariji britanske službe nadležne za imigrante. Na osnovu onoga što im je tu saopšteno, i njima i nama je odmah kristalno jasno da su došli u zemlju koja i te kako insistira na asimilaciji. Sve što se kasnije događa samo potvrđuje da treba da postanu dio društva koje je neprijateljsko ili indiferentno – u najboljem slučaju. Bol i Rijal dobijaju mjesečnu novčanu pomoć od 74 funte i kuću koja može da postane njihova, ali pod određenim uslovima. Ne smiju da napuste datu adresu, niti da nađu plaćene poslove. Nije im dozvoljeno čak ni da zapale svijeće u kući, a kamoli da ugoste prijatelje... Pritom, nakon dolaska u novi dom, službenik nadležan za njihov slučaj (Met Kolins) servira im pravila uz vrlo jasan podtekst. Pa, ta kuća koju su im dodijelili, koliko god se raspadala, veća je od njegove. Bol i Rijal „treba da budu jedni od onih dobrih“. Da se primire, da se stope sa okruže-

REŽIJA I SCENARIO: Remi Viks ULOGE: Sope Dirisu, Vanmi Mosaku, Gzavijer Butet, Met Smit TRAJANJE: 93 min

Horor je baterijska lampa koja osvjetljava realnu imigrantsku dramu

Ukleta kuća sa predumišljajem njem, da iskoriste priliku da se „ponovo rode“... I da budu srećni. Jer, mnogi imigranati nijesu dobili ovakvu šansu.

Krivica preživjelih

O, znaju vrlo dobro i Bol i Rijal koliko je takvih imigranata... Jer, jednoj djevojčici među njima obećali su sigurnost, a nijesu uspjeli da je zaštite. I baš taj sloj filma, ta krivica preživjelih, ta trauma genocida i neizvjesnog putovanja u novu zemlju, taj osjećaj od kojeg ne mogu da pobjegnu – da im je nova kuća najgori zatvor a ne dom - čine „His House“ vrlo posebnim iskustvom. U prvom dijelu filma, Viks prvo postavlja temelj za film uklete kuće, a onda ga nadograđuje kitchen sink dramom i hororističnom studijom krize braka koji drmaju i hiperrealni i nadrealni problemi. Zlo biće koje pohodi njihov novi dom (igra ga legendarni „glumac za čudovišta“ Havijer Batet, najčuveniji kao saradnik Giljerma del Tora) metafora je griže savjesti, ljutnje, patnje i beznađa koje osjećaju, natje-

U režiserskom debiju Remi Viks koristi žanr strave i užasa kao baterijsku lampu da bi njome osvijetlio ono suštinski bitno – duboku traumu imigrantskog iskustva rani da budu srećni zbog nove prilike – i beskrajno krivi zbog toga što misle da je nijesu zaslužili.

Afrika i Evropa

„His House“ je film uklete kuće sa predumišljajem: režiser i scenarista dobro je promislio svaki detalj – od paleta boja (u Britaniji laboratorijski hladni, u fleš bekovima iz Afrike zemljani tonovi), do muzike (kakofonija afričkog folklora i modernih tonova zvuče kao tok misli u Bolovoj glavi), da bi nas usisao u progonjene umove glavnih junaka. Viksov cijeli filmski jezik, i vizuelni i narativni, usmjeren je na to da debelo osjetimo i Afriku i Evropu, dva nepomirljiva svijeta između kojih se cijepaju. Mnogi porede „His House“ sa hitom „Get Out“ (2017), ali Viksov debi samo naizgled podsjeća na Pilov socijalni horor. Po smislu, kvalitetu i temi

mnogo mu je bliži „The Babadook“ (2014) u kojem je jedno čudovište takođe iskorišćeno za dubinsko istraživanje straha. Kod Viksa, od nezaslužene zlatne šanse, a kod sjajne Dženifer Kent – od majčinstva. Jedini problem? Pa, najviše Viksova potreba da cima publiku i oslanja se na „bu!“ momente. Sa izvanrednim dizajnom produkcije Žaklin Abrahams i tako snažnom realnom dramom koja je obavijena u oblandu horora – nije bilo toliko potrebe za „jump scares“ efektima. Opet, kada stavimo po strani zamjerke, „His House“ jeste film za svaku preporuku. Rijetki su režiseri koji ovako promišljeno i bez oslanjanja na „torture porn“ efekte pristupaju imigrantskim pričama. Sa ovakvim prvim filmom, nema dileme... Viks je dečko koji obećava.

Ocjena: 7.5/10

Četvrtak, 5. novembar 2020.

ANIME PLANET

ada dekonstruišete hijerarhiju zasnovanu na odnosima opresije, uvijek postoji opasnost da stvorite novu. Tu ideju možemo prepoznati u muzici, pozorištu, poeziji, čak i arhitekturi, a posebno u filmovima i serijama. I kad god pomislite da su socijalna hijerarhija i nasilje viših nad pripadnicima nižih klasa odavno već stvar prošlosti, pojavi se autor koji podsjeti da baš i nije tako. Jedan od njih je Rjosuke Takeuči, koji i te kako zna nešto o klasnim podjelama i represiji.

Napoleon zločina Takeuči je odrastao u zapadno-centralnom Honšu, u japanskoj regiji Kansai, opsjednut opusom Šerlokovog oca Artura Konana Dojla. Kada je napokon i sam postao priznati autor, u saradnji sa „mangakom“ Hikaru Mjošijem, napisao je „Moriarty the Patriot“. Za glavnog protagonistu uzeo je ni manje ni više nego omiljenog lika iz Dojlovih knjiga - Džejmsa Morijartija. Velikog „Napoleona zločina“, Takeuči je zamislio kao plavokosog dječaka grimizno crvenih očiju. Smjestio ga je u viktorijanski London, s jednim jedinim ciljem - da se izbori protiv klasne nejednakosti i nepravde, makar ga to koštalo života. Takeuči je iskoristio sve ono što znamo o Morijartiju i njegovoj prošlosti da bi kreirao oridžin priču o još jednom negativcu kojem ne možemo da odolimo. Priča počinje 1866. u Engleskoj i prati Vilijama Džejmsa Morijartija zajedno sa mlađim bratom Luisom i starijim Albertom. Albert pronalazi Vilijama i Luisa u sirotištu i dovodi ih kući koristeći potrebu svoje porodice da održi privid velikodušnosti kao jedne od najimućnijih u gradu. Za razliku od brata i roditelja, gnuša se elitizma.

„Moriarty the Patriot“: zanimljiv omaž Šerlokovom najvećem neprijatelju

Grimizno crveni bič sa plavim čuperkom Morijartijev lik je neko ko je moćan i ko želi da iskoristi tu moć protiv korumpiranih sila, a atmosfera koja vlada u animi savršena je fuzija njegovog sivog morala i maglovitih ulica Londona Inteligencija koju prepoznaje u malenom Vilijamu i srčani problemi slabašnog Luisa bude u njemu želju da im pomogne, da ih zaštiti, ali i da sa njima konačno formira familiju kakvu je oduvijek želio. Njegova porodica, nažalost, misli potpuno drugačije. Trinaest godina kasnije, vidimo braću Morijarti u velikoj kući u blizini Durhama. Džejms predaje matematiku na Univerzitetu i radi kao privatni detektiv/konsultant. Slučajevi koje uzima uvijek su zločini prema siromašnima, čiji počinitelj rijetko bude pronađen i kažnjen. Tu nastupa Morijarti sa braćom trudeći se da dobije kaznu koju je zaslužio. Iako ta ideja o pravednom kažnja-

vanju zvuči pravedno, poprilično je brutalna i zato nikad ne prigrlite Džejmsa kao dobrog lika. Jednostavnost misterija koje rješava je mana, ali ujedno i testament snage i potencijala anime koja vas ostavlja gladne i budi želju da vidite više.

Unikatni moral Morijartijev lik je neko ko je moćan i ko želi da iskoristi tu moć protiv korumpiranih sila, a atmosfera koja vlada u animi savršena je fuzija njegovog sivog morala i maglovitih ulica Londona. Cilj nije ni u jednom trenutku da se Morijarti opravda ili predstavi kao heroj. Naprotiv, više puta je prikazana želja da ubije i da nanese bol iako to radi iz empatije

prema potlačenima. Morijarti i njegovi saradnici prikazani su kao anarhisti koji pokušavaju da sruše truli sistem iznutra, uništavajući aristokrate jednog po jednog. Iako su te priče znatno drugačije, neizbježno je porediti ga sa glavnim likovima anima „Death Note“ i „Code Geass“. Kira i Leluš su takođe antiheroji s unikatnim smislom za moral, spremni da zbog ideala, iz razloga koje oni smatraju odveć pravednim, počine zlo u cilju opšteg dobra. U sopstvenim očima, Džejms Morijarti je patriota spreman da pogine za zemlju koju voli. Za pripadnike viših klasa, ovaj plavi čuperak je pošast, kazna, grimizno crveni bič koji vreba iza ćoška. Pitanje koje lebdi još jednom je isto - koliko smo daleko spremni otići zbog ideala? I koliko daleko je u redu otići zbog njih? Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4.2/5

Četvrtak, 5. novembar 2020.

LISTALICA

Spilbergov duo

„E. T. phone home.“ Legendarni citat iz prošlog vijeka jedan je od krunskih favorita na vječnoj listi filmova za djecu. Za snimanje famoznog SF klasika „E. T. the Extra-Terrestrial“ (1982) Stiven Spilberg zadužio je simpatičan dvojac. Sedmogodišnja Dru Barimor i desetogodišnji Henri

pinterest.com

Portman u Besonovom klasiku „Leon: The Professional“

Bejl u Spilbergovoj ratnoj drami „Empire of the Sun“

Jedanaestogodišnja Danst u filmu „Interview with the Vampire“

fanpop.com

anašnja djeca imaju mnogo više šansi da postanu instant senzacije preko noći nego što su to nekada imali njihovi vršnjaci. Brojni TV kanali namijenjeni najmlađima, tehnološka dostignuća, internet, Jutjub, Tik-tok i njima slične platforme pružili su im šansu da pokažu što znaju i postanu popularni makar na pet minuta. No, nekada su takve prilike bile rijetkost, pa čak i u svijetu filma, muzike, televizije. I kada bi takva djeca jednom odskočila, cijeli svijet pratio je njihove naredne korake. U susret 20. novembru, Međunarodnom danu djeteta, odlučili smo da se prisjetimo prvih koraka sad već megapopularnih filmskih zvijezda. Bez ovih filmova i ovako ozbiljnih koraka još kada su bili djeca, sada možda ne bi bili toliko česti gosti na velikim i malim ekranima...

Nezaboravne uloge koje su lansirale sad

Tomas uveličali su jednu prelijepu priču o izgubljenom ali prijateljski-raspoloženom vanzemaljcu na Zemlji. Nakon ove odskočne daske, Barimor je nastavila visoko, a oprobala se i u režiji filmom „Whip It“ (2009) sa vrlo popularnom Elen Pejdž. Iako je kasnije imala više kvalitetnih profesionalnih opcija od Tomasa, simpatični Amerikanac uspio je da ostavi traga okrenuvši se filmsko-serijskim natprirodnim temama. Najsvježija od njih je uloga u Nefliksovoj horor antologiji

Kolijevke za g „The Haunting of Hill House“.

Denzelova draga

Iako je tada sedmogodišnja Dakota Faning očarala fanove u katkad zaboravljenoj drami „I Am Sam“ (Džesi Nelson, 2001) sa Šonom Penom, mnogi bolje pamte njenu nezaboravnu ulogu u fenomenalnoj akciji „Man on Fire“ (Toni Skot, 2004). Ako je neko tada i sumnjao u njene sposobnosti, bilo je dovoljno osvrnuti se na njenog štićenika. Denzel Vošington bio je toliko opsjednut njenim talentom, da je sve vrijeme van snimanja provodio učeći ili igrajući kvizove i ping-pong sa Dakotom. Nakon ove Skotove akcije, Faning je privremeno nestala, a onda je postajala sve prisutnija u filmovima i serijama. Posljednji godina gledali smo je u ostvarenjima Kventina Tarantina („Once Upon a Time in... Hollywood“, 2019) i Juana Mekgre-

gora („American Pastoral“, 2016), ali i popularnoj seriji „The Alienist“, u kojoj je uspjela da zasjeni kolege poput Danijela Brula.

Džonsona koji je zasnovao film na istinitom događaju o fameru koji tuži veliku korporaciju zbog genetski modifikovane hrane.

Srijeda posrijedi

Hrabri dječak

Miljenica filmskog platna devedesetih godina prošlog vijeka Kristina Riči proslavila se u voljenoj komediji „The Addams Family“ (Beri Sonenfeld, 1991). Kako i priliči luckastoj glumici, uloga čudnjikave, eksplozivne i inteligentne Srijede očarala je fanove mračne komedije, a njoj otvorila vrata za ozbiljnije komade. Pored filmova „Buffalo ’66“ (Vinsent Galo, 1998), „Fear and Loathing in Las Vegas“ (Teri Gilijam, 1998) i „Sleepy Hollow“ (Tim Barton, 1999), Riči je igrala i partnerku Šarliz Teron u Oskarom nagrađenoj drami „Monster“ (Pati Dženkins, 2003). Fanovi je ove godine mogu vidjeti u zanimljivoj drami „Percy“ u režiji Klarka

Osim za Dru Barimor, Spilberg je zaslužan i za karijeru hiperpopularnog Kristijana Bejla, kojem je praktično niotkuda, kada je imao 12 godina, ponudio ulogu koja ga je proslavila u filmu „Empire of the Sun“ (1987). Fenomenalni scenario Toma Stoparda obezbijedio mu je odličan materijal za priču o hrabrom dječaku koji postaje ratni zarobljenik u Drugom svjetskom ratu. Nakon Spilberga, Bejl je bio spreman skoro za sve. Igrao je u „Little Women“ (Džilijan Armstrong, 1994), „The Portrait of a Lady“ (Džejn Kempion, 1996), katkad zaboravljenom „Velvet Goldmine“ (Tod Hajns, 1998)... Nezaboravan je kao Patrik Bejtman u

medium.com

d već čuvene karijere

glumačke zvijezde

Klavirski debi

Debitantski nastup desetogodišnje Kanađanke Ane Pakin ostaće vrlo dobro upamćen u istoriji filma. Pored toga što je bez ozbiljnog iskustva igrala izrazito zahtjevnu ulogu u legendarnoj drami „The Piano“ (Kempion, 1993), za nju je nagrađena i Oskarom, sasvim zasluženo. Mladu Pakin brzo je zasuo talas dobrih ponuda, pa smo je gledali i kod Spilberga u „Amistad“ (1997), i u komediji

„Almost Famous“ (Kameron Krou, 2000), i u simpatičnom „Buffalo Soldiers“ (Gregor Džordan, 2001). Pakin je u međuvremenu prešla na naučnu fantastiku i priključila se ekipi „X-Men“ filmova, a posvetila se i TV serijama, od kojih se izdvaja „Flack“. Ipak, čini se da je sada daleko od one glumačke forme s početka karijere.

Rajnerova četvorka

Fenomenalni „Stand by Me“ (Rob Rajner, 1986) donio je filmskoj industriji i više od jedne glumačke zvijezde. Ipak, Džeri O’Konel, River Feniks, Vil Viton i Kori Feldman osvojili su najveću popularnost. Nažalost, prerana smrt Rivera Feniksa nije dozvolila mladom glumcu da pokaže umijeće. S druge strane, Vil Viton je napravio uspješnu karijeru na malim ekranima, Kori Feldman posvetio se muzici, a Džeri O’Konel još vlada na platnu „zabave“ i filma, i domaćin je i tok-šoua „Jerry O“.

napraviti film, doveo je mladu Natali Portman sa Brodveja na čašicu ozbiljnog filmskog štiva „Leon: The Professional“ (1994). Portman se sa lakoćom snašla u ulozi Matilde, a njenu hrabrost pokazala je i u ulogama koje su stigle nakon Besonove drame. Nakon nekoliko komedija, američki režiser Daren Aronofski povjerio je tada već iskusnoj Portman ulogu u filmu „Black Swan“ (2010) koji će joj donijeti i Oskara. Šest godina kasnije dobila je šansu da odigra

jednu od ključnih figura u američkoj istoriji, Džeki Kenedi, u istoimenom filmu Pabla Laraina.

Kopolina mezimica

Šestogodišnju Kirsten Danst, Amerikanku njemačkog porijekla, na filmsko platno doveo je Vudi Alen za kratkometražnu antologiju „New York Stories“ (1989). Njen talentat zaokupirao je pažnju i Brajana de Palme za, ispostaviće se, izrazito lošu komediju „The Bonfire of

Leonova Matilda

U ono lijepo vrijeme filmskih devedesetih, kada je francuski režiser Lik Beson znao

the Vanities“ (1990). Nakon ovih malih rola, jedanaestogodišnja Danst dobila je šansu da dokaže da je spremna za kompleksnije uloge. Režiser Nil Džordan ponudio joj je vampirsku rolu pored Toma Kruza i Breda Pita u popularnom hororu „Interview with the Vampire“ (1994). Njena karijera značajno se promijenila nakon što je krajem devedesetih pod svoje uzela Sofija Kopola za fenomenalan režiserski debi „The Virgin Suicides“ (1999). Sa kćerkom slavnog Frensisa sarađivala je i u filmovima „Marie Antoinette“ (2006) i „The Beguiled“ (2017). Njen naredni dugo očekivani korak je BBC drama Džejn Kampion „The Power of the Dog“. L. MURSELJEVIĆ rollingstone.com

„American Psycho“ (Meri Haron , 2000) i Trevor Reznik u „The Machinist“ (Bred Anderson, 2004), kao i po glavnoj roli u Nolanovoj trilologiji o Betmenu. Ima četiri nominacije za Oskara, a zlatni kip dobio je već nakon prve, za najboljeg sporednog glumca u bokserskoj drami „The Fighter“ (Dejvid O’Rasel , 2010). U narednom periodu, oprobaće se u Marvelovom univerzumu u zločestoj ulozi u „Thor: Love and Thunder“ (Taika Vaititi, 2022), a fanove čeka i njegova treća saradnja sa režiserom O’Raselom u za sada neimenovoj drami koja stiže u bioskope naredne godine.

pinterest.com

Briljantna Faning u ostvarenju „Man on Fire“

Obožavana četvorka iz drame „Stand by Me“

Četvrtak, 5. novembar 2020.

BEČKI VALCER

Iznajmljivanje stanova u centru: Šahovska partija sa nepoznatim protivnikom

tripadvisor.com

Ko se boji Ekatarine Nort

Jedan od stanova za iznajmljivanje u centru Beča

Iz Beča:

Miloš MILAČIĆ

a jednog dobrog čovjeka u Beču dođe u prosjeku jedan hohštapler. Opet, prava je sreća što ovdje i nema baš mnogo dobrih, pa samim tim ni broj prevaranata nije bogzna kako zabrinjavajući. Ali, nesreća je u tome što jedan obični hohštapler može na lucidan način da prevesla mnogo njih, naivnih. A tek kada se udruže...

Damin gambit

Izdavanje stanova u Beču opasan je biznis. Ukoliko u moru oglasa na internetu iščeprkate neki u kom se nudi opremljen stan na povoljnoj lokaciji uz više nego pristojnu mjesečnu kiriju, znajte da to ne mora uvijek biti ali u većini slučajeva jeste – mamac. U oglasu možete vidjeti nekoliko fotografija do detalja uređenih soba, starinski austrijski namještaj, ulicu i broj zgrade (ali nikad i sprat ili broj samog stana) i nekoliko pratećih podataka, uz neizostavni kontakt imejl (ne i telefon) na koji šaljete zahtjev. Ako ste zagrizli i javili se, sti-

Ukoliko u moru oglasa na internetu iščeprkate neki u kom se nudi opremljen stan na povoljnoj lokaciji uz više nego pristojnu mjesečnu kiriju, znajte da to ne mora uvijek biti ali u većini slučajeva jeste – mamac že vam prvi imejl od Ekatarine Nort – i počinje šahovska partija otvaranjem zvanim „damin gambit“. U imejlu, Ekatarina ponavlja formalnosti iz oglasa, cijenu za mjesečnu rentu (uključujući gas, struju, vodu, Wi-Fi i parking), autobuske i tramvajske linije kojima se najlakše stiže do centra... I, hop, sasvim nenametljivo, dodaje još jedan, sasvim uobičajen podatak. Prije potpisivanja ugovora neophodna je i uplata depozita od 1.160 eura, koji će u punom iznosu biti vraćen stanaru dan nakon iseljenja. Ponudila vam je, dakle, bijelog pješaka na „C4“, čisto da vam opipa puls. A vi ste, uz malo brzopletosti, prihvatili igru. - Draga Ekatarina, hvala vam mnogo na pismu... Moja supruga i ja smo veoma zainteresovani za vaš stan i rado bismo ga vidjeli. Ona je, znate, pijanistkinja i mi imamo veliki klavir. To je jedina

„specijalna okolnost“, bla bla... Uz puno kurtoazije i pomalo prisnosti završavate pismo i nadate se da crni „Josef & Adolf Gössl“ neće, ipak, pokvariti tako izglednu priliku za useljenje. Crni pješak zatim jede bijelog na „A4“ i već imate dva više na kontu. No, tad bijeli lovac kreće u akciju. - Zdravo još jednom, prije svega drago mi je zbog poznanstva. Kao što sam kazala, moje ime je Ekatarina Nort, 62 su mi godine, a moj muž Roland ima 64. Ne tako davno odselili smo se na Havaje. Ja sam nastavnica u penziji, a moj muž je (gle čuda!) profesionalni muzičar klasične muzike...

Predaja topa

Stop. Stop. Stop. Ovdje se moramo zaustaviti. Kakva idilična slika. Nastavnica i muzičar. I još pošli na Havaje da stare dane provedu u blagostanju i miru. Talasi zapljuskuju obalu, on svira Ra-

hmanjinova dok ona pravi priganice. Preslatki su. Dobra, draga Ekatarinica! I još njen Rolandić, eto tek tako - muzičar. Ni kriv, ni dužan. Ajde! Kakva slučajna i srećna okolnost. Ali, bijela dama tada izlazi iz ljušture. Ako siroti, crni lovac pokuša da odbrani kralja, unaprijed je osuđen na poraz. Ako ne preda topa okrutnici, prijeti mu mat u naredna tri poteza. - Od 2013. izdajemo kuću preko servisa „Airnbnb“ i veoma smo zadovoljni njihovom uslugom. Prilično sam sigurna da ste ga bar jednom koristili. To je najbolji servis za iznajmljivanje... - uvjerava Ekatarina. S obzirom na to da izdaju i pola ogromne kuće na Havajima i brinu o gostima tokom čitave sezone, prilično je jasno da ne mogu doći u Beč. Zato su sve prepustili pomenutoj kompaniji. Oni će vam dati ključeve, pokazati stan, napraviti ugovor usklađen sa svim austrij-

skim zakonima... I čim ga potpišete možete se useliti. - Bili bismo, takođe, oduševljeni, kad biste proveli odmor ovdje sa nama na Havajima i osjetili nešto drugačije, na ovom parčetu zemaljskog raja.

Upropašćeni kralj

Samo postoji još jedna sitnica, jedna beznačajnost, jedna „tričava neophodnost“ koju je bivša prosvjetna radnica, ipak, ostavila za naredni imejl. Prije potpisivanja ugovora, obilaska stana, preuzimanja ključeva i odmora na Havajima, trebalo bi na naznačeni žiro račun uplatiti onih 1.160 eurića kapare. Znate, sada u svijetu ima kojekakvih hohštaplera, pa se stari, nezaštićeni bračni par koji je pritom hiljadama kilometara daleko od Beča, bar nekako mora obezbijediti. Dakle, samo to fino uplatite i na konju ste. Ili ste konj, ta prekrasna crna životinja koja bespomoćno gleda dok njegov kralj srlja u propast na „D6“. Naravoučenije: bez obzira na to koliko bili gladni, nikad ne jedite ponuđenog pješaka na „C4“ u otvaranju zvanom „damin gambit“.

Četvrtak, 5. novembar 2020.

PREPORUKA

FILM Odlučila sam da moja preporuka bude fokusirana na filmove i emisije koje me podsjećaju na sposobnosti, snagu i prisustvo žena. Filmovi koji nadilaze sfere zabave; filmovi koji nadahnjuju i osnažuju. Tu su režiserke čije se priče fokusiraju na živote žena, kao što su Selin Sjama i njene drame koje pružaju nova pronicljiva iskustva („Portrait of a Lady on Fire“, 2019). Tu je i Ildiko Enjedi i njen film „On Body and Soul“ (2017). U ovoj neobičnoj, uznemirujućoj romansi, mađarska klanica daje pozadinu aferi dvoje radnika koji postoje samo kada spavaju - jelen i košuta u ljubavnim igrama. Volim i Maren Ade i njen „Toni Erdmann“ (2016), komičan prikaz neočekivanog pojavljivanja nametljivog oca u životu njegove kćeri, karijeristkinje. Iako uznemirujući, želim da pomenem erotični horor o proždirujućim strastima i to u bukvalnom smislu - „Trouble Every Day“ (Kler Deni, 2001). Kompletno drugačiji senzibilitet i iskustvo gledanja, ali meni jednako blizak, film „Jeanne Dielman, 23, quai du commerce, 1080 Bruxelles“ od Šantal Akerman. Studija o usamljenoj domaćici, koja tragično kulminira.

Kristina Gvozdenović, japanološkinja

Čežnja za Japanom iz osamdesetih

Privatna arhiva

Zgrabi

TV Teško mi je da preporučim serije jer smatram da smo previše izolovani u svojim sobama, satima gledajući beskonačnu ponudu od najrazličitijih tema, do najrazličitijih zemalja kroz mašineriju Netfliksa. To radim s emisijama o hrani i serijama kao što su: „Sense8“, „Killing Eve“, animirana „Tuca & Bertie“.

Televizijske emisije ne gledam ali, kako je istraživački dio moje doktorske teze da pratim govore političara i političarki, preporučujem analizu metafora u političkom govoru kao vrlo interesantnu aktivnost.

Zaobiđi

FILM / TV / MUZIKA Ne bih navodila ništa konkretno što treba zaobići, samo bih voljela da lako plasirano uživanje – kao što su film, muzika i TV program, možemo da gledamo i kao naše slobodno vrijeme, kao vrijeme koje poklanjamo sebi da učimo o drugačijim pogledima ili određenim percepcijama trenutaka u vreme-

MUZIKA Ovim prijedlozima želim proslaviti Japanke u muzici, posebno one koje nastupaju kroz različite zanimljive momente sedamdesetih i osamdesetih godina u Japanu: Hako Jamasaki (folk pop), Josiko Sai (psihodelični folk, džez), Morita Dođi (psihode-

nu, i da uložimo napor ne bi li se prevazišle navike koje nas lako upuste u naručja tih sadržaja. Trebalo bi na njih gledati ne samo kao na zabavu, već da ih doživljavamo kao sopstveno pravo na saznanje i obrazovanje. Na primjer, film koji i dalje volim – ali mu definitivno kritički pristupam - „Lost in Transla-

tion“ (Sofija Kopola, 2003) izgubljen je u rasizmu. Na jedan način dehumanizuje japanski narod, prikazujući ga kao kolekciju plitkih stereotipa – od egzotične zemlje gdje su svi niski, čudni; ne izgovaraju dobro foneme koje se ne koriste u japanskom ali koriste u engleskom jeziku (miješanje slova L i R); preko toga da je japanska

lični folk), Marija Takeuči (siti pop, fank, soul), Maki Asakava (bluz, džez). Zamišljam često kako osamdesetih kružim japanskim predgrađima u „tojoti“ dok slušam njihovu muziku. Moćno je kako izazivaju nostalgiju u meni za nekim vremenima u kojima nijesam živjela.

seksualnost „čudna“, japanska hrana je „dobra“ ali japanski ukus „čudnjikav“, prikazuje samo najbanalnije slike Japana – gejše, kimona, hramovi, neonska svjetla, Fuđi planina. Režiser E. Koohan Pai rekao je za ovaj film da je to „zabava u potpunosti ukorijenjena u različitosti japanskog naroda. Smijemo se njima, a ne s njima“.

Četvrtak, 5. novembar 2020.

apa dolje onome, ko nas ubijedi da bi živio baš u ovom vremenu, baš ovdje i danas i nigdje drugo. Negdje do trećine „10 Songs“, nostalgične ploče glazgovskog benda Travis, osjetićete se baš tako: kao da ste na pravom mjestu u pravo vrijeme. I znaćete da je kovid-19 eri potrebna takva umjetnost.

Melodija iz rukava

Fren Hili i njegov bend proslavili su se prije više od dvije decenije - a „10 Songs“ je svojevrstan katapult u to vrijeme; u doba kad je svijetu najveća briga bilo, recimo, to da li će „milenijumska buba“ u noći 1. januara oboriti svjetske berze. Generacijama koje su odrastale na bezbrižnoj melanholiji ploče „The Man Who“ teško je povjerovati da Travis kao bend funkcioniše već cijele tri decenije, a Hili je posljednji tip kojeg bi trpali u koš indi veterana... Ali, tako je; možda zbog činjenice da je „The Man Who“ ostala ploča mladalačke svježine, a da je skoro sve što su kasnije stvarali brzo venulo. Posebno njihova najrokenrolskija ploča „Ode to J. Smith“ (2008). Album „10 Songs“ je uspješan zato što pronalazi balans između indi melanholije i rokerskije, gotovo plažne sunčanosti. Ima tu i harmonija šezdesetih u stilu Beach Boys, i dječačke banalnosti i

Mladalački šarm Frena Hilija i indi veterana iz Glazgova

Balada jesenjeg popodneva slajd gitare kakve se ne bi postidio stadionski rok visokog pedigrea.

discogs.com

Nova ploča je uspješna zato što pronalazi balans između indi melanholije i rokerskije, gotovo plažne sunčanosti. Ima tu i harmonija šezdesetih u stilu Beach Boys i dječačke banalnosti i slajd gitare kakve se ne bi postidio ni stadionski rok

Travis

Ploča „10 Songs“ je dašak kreativne svježine slavnog glazgovskog benda nme.com

džuboks

Pobjednički prijesto

S druge strane, ovo je i vrlo moderan, produkcijski pažljivo osmišljen i utegnut projekat - što ćete vrlo brzo shvatiti kad vas maglovita gitara u „Butterflies“ ponese toplinom mirnog jesenjeg popodneva. Hili i dalje ima onaj talenat da iz rukava izvuče zaraznu melodiju, a da u bilo kom momentu ne djeluje pretjerano, pretenciozno ili sebicentrično. U pjesmi „The Only Thing“ mu se, na primjer, za mikrofonom pridružuje Suzana Hofs iz „The Bangles“, što je momenat koji budi pažnju, ne dozvoli da se pretjerano opustite - a pri tome ne odskače od cjeline.

Ipak, pjesma koja zaista odskače i koja će buditi pažnju šire publike jeste „Valentine“

- da povjerujete, da je ova baladna armija tu samo da bi iznijela baš taj momenat na

pobjednički prijesto. „Valentine“ uspijeva da iznenadi u toj mjeri da ćete osjetiti tle izvučeno pod nogama, onda kad jednostavan gitarski uvod zavara trag, a Hilijev glas najavi rok eksploziju. Za gitarski juriš u, recimo, stilu mnogo mlađih The Black Keys. Nema ovdje mnogo eksperimentisanja; čak ćete, u jednom momentu, zažaliti što „10 Songs“ nije još smjeliji, raskošniji i raznovrsniji projekat. Za bend Travis je ipak važan, jer su na početku četvrte decenije zajedničke karijere pokazali da umiju uhvatiti novi dašak svježine. I prašiti po pravilima novog vremena, kakvo nijesu ni slutili da će se zbiti. Upravo ovdje, upravo sad, Frenu Hiliju je po meraku da nam podvali jednu „Valentine“. S. S.

Ocjena: 73/100

Četvrtak, 5. novembar 2020.

kalendar

Četiri decenije od kada je Motorhead zagrmio na debitantskom albumu ,,Ace of Spades“

Kornjača za Divljeg Bila Henkoka

ako upakovati Lemija Kilminstera? Kako uopšte doći do upotrebljive ploče, onda kada svoju prvu treba da snime tri pijana lika, koji pola termina u studiju potroše u svađi ili tuči? Da Motorhead postane globalni fenomen, bilo je potrebno britansko gospoče Vik Mejl.

Ko je krivac

vremenu upali pod radar šire javnosti: Iron Maiden, Saxon, Def Leppard... Naravno da se Lemiju Kilminsteru to nikako nije sviđalo. Prema njegovom mišljenju, Motorhead je pripadao toj ekipi samo zato što su u istom periodu stekli kakvu-takvu popularnost. - Ma, kakav hevi-metal... Motorhead ne pripada nijednoj kategoriji. Mi smo samo rokenrol bend, kojem više nije ostao niko da ga izbaci na tržište - govorio je Lemi te 1980. godine, odbijajući da prizna da im nije kriva osjeka rokenrol scene, nego oni sami.

amazon.com

Prije nego što je 27. oktobra 1980. „Ace of Spades“ lansirao Lemija, Fila i Edija u globalnu orbitu, Motorhead je bio bend koji se čak ni žanrovski nije mogao fokusirati - i tako plasirati nekoj široj publici. Godinu ranije, Džef Barton iz lista ,,Sounds“ upotrebio je termin „New wave of British Heavy Metal“ da zaokruži cijelu nišu bendova koji su u otprilike istom

Godinama kasnije Lemi Kilminster se prisjećao da nijesu smjeli ni da povise glas na producenta Vika Mejla. Plašili su se, eto, da će im umrijeti tu, usred studija

Omot albuma na kojem je jedno britansko gospoče ukrotilo Lemija

Ono što Motorhead jeste svirao moglo bi se najbliže opisati kao proto-treš. Hrpa prljave, melodične buke koja je imala ludo neprskanu i sirovu energiju. I to se, zamislite, svidjelo Viku Mejlu, producentskoj zvjerki koja je već pekla zanat kroz tešku ali uspješnu saradnju sa velikim facama rokenrola. Preko Led Zeppelin i Džimija Hendriksa, do The Who i pakla privatnih odnosa i sapunice benda Fleetwood Mac.

Revita supermoć

Zvali su ga Kornjača - što je bio Lemijev briljantno jasan opis kako je bolešljivi i

dobroćudni, pomalo usporeni Mejl izgledao tih godina. Imao je mali, kompaktan i mobilan studio, sasvim dovoljan za vrhunski rad. I supermoć da od urnebesa tri mlada probisvijeta stvori nešto koherentno. Nije ni pušio, ni pio, a svakog popodneva tačno u 18 sati snimanje bi se prekidalo da bi Vik zbrčkao svoj revita rastvor, jer bio je težak šećeraš. Godinama kasnije Lemi se prisjećao da se Viku nijesu smjeli brecnuti, ma ni drmnuti ga za rame, zviznuti ga po ruci, povisiti glas, bilo što! Jer su se, eto, plašili da će im umrijeti tu, usred studija. A Vik bi na svaki povišen ton odgovarao: „Idemo, moji dječaci, hop, hop, dosta je... Hajde, divni moji!“. I album se snimao. Prije četiri decenije, „Ace of Spades“ stigao je do fantastičnog četvrtog mjesta britanske liste. Uz popularne pjesme „The Chase Is Better Than the Catch“ i „(We Are) The Road Crew“ lascivno posvećenu ekipi grupi djevojaka sa turneje hitčina je, naravno, ostala naslovna pjesma. Ipak, ne i jedina sa ploče koja se igra

sa simbolikom kockarskog hazarda i kartaroške sudbine od koje se ne može pobjeći. - Ma, ja sam tip za slot mašine, nemam živaca za kartaški sto. Ali, zaista nijesam mogao da pjevam nešto o voćkicama sa slota, bilo bi glupo! Ali mi se narednih godina dobro smučio taj posrani aš kupa, vidi... Postala je najsmornija pjesma ikad koju su i dalje prokleto željeli da čuju - govorio je Lemi.

Osmice i kečevi

A „Ace of Spaces“ je dio kaubojske mitologije - i sasvim istinita priča. O legendi Divljeg zapada Divljem Bilu Henkoku i njegovoj posljednjoj pokeraškoj partiji u Dedvudu. U momentu kada mu je kukavica sa leđa prosvirao mozak, imao je osmice i kečeve u stisnutoj ruci, znak instant prokletstva. Za instant hevimetal legendu, ali i nezaboravnu scenu u kaubojskoj hit seriji „Deadwood“. Biće, ipak, da je Vik Mejl za Lemija i Motorhead perfektno promiješao karte. Jer, album „Ace of Spades“ je bio podjednako sirov i tvrd kao sve što su do tada snimali, ali jasno ukvirena, fokusirana i zarazna muzika. Nikako pripitomljena ali ploča kojoj je pronađena svrha. Na kraju, taj album nije bio ništa drugo i ništa više nego običan rokenrol, koji je ipak imao ko plasirati i prodati. Jedan gospodin Kornjača... Gospoče pred kojem ni Lemi Kilminster nije smio povisiti glas, jer ga je bilo sramota. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 5. novembar 2020.

film

33 OBRTAJA

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - „Scarface“ (Brajan de Palma, 1983). Mislim da mnogi ne prepoznaju komični potencijal tog filma. Kadar kada Toni Montana vodi ljude da im pokaže tigra a u pozadini se čuje „Push It to the Limit“ je čista sreća za mene. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Netalentovane režisere trebalo bi ubiti tako što im nećeš davati pare za film. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Film „The Big Short“ (Adam Mekaj, 2015). Mene te ekonomske priče potpuno zbune. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Film o Borislavu Pekiću. Omiljeni filmski rivali? - Nemam. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Scena iz filma „There’s Something About Mary“ (Bobi Fareli, 1998) u kojoj Met Dilon pokušava da oživi mrtvog psa strujom. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Kompletan scenario filma „Kad porastem biću Kengur“ (Radivoje Andrić, 2004). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Nemam. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Film sa Džekijem Čenom. Išli smo tata i ja. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - „The Beast“, Johan Johanson iz filma „Sicario“ (Deni Vilnev, 2015).

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Filmovi ne utiču na taj način na mene. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Volio bih da odem sa Linčom na gurmansku u „Perper“. Majonez, urnebes i paradajz, naravno. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Proces bi počeo u krajnje lijepom raspoloženju, a onda bi ga neko ubio od batina.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Pjesma mom mlađem bratu“ Bijelog dugmeta podsjeća me na oca. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Slušao bih Bajaginu „Moji su drugovi“ i plakao. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Iz sve snage“, Majke. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - Fikreta.

Gurmanska sa majonezom, urnebesom, paradajzom i Linčom Vaša pjesma za karaoke? - Nikad suštinski nijesam kapirao karaoke. Donose mnogo blama koji ne mogu da izdržim. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Igija Popa. „Here comes Johnny Yen again / With the liquor and drugs“. Mislim da ne može bolje od toga. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Toša Proeskog. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Vojnik sreće“ od B. V.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Đorđe Marjanović. Zanimljiv materijal za dokumentarac. „Fenomen Đ. Marjanović ili kako nam se svima desilo da popušimo ovu treš priču“?! Tako nekako. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Poster Tupaka. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Ako se bude pazio.

Volio bi da pogleda dokumentarac o Đorđu Marjanoviću

Serija idealna za kišni vikend? - Za kišni vikend idealna je „Black Mirror“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Heartbreak High“ i „Kassandra“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Slabo poznajem serije da bih mogao na ovo da odgovorim. Serija koju nikada nijeste završili? - „Game of Thrones“ sam prespavao jedno 20 posto. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu? - Pa, ako je nešto fantastično teško da može imati užasnu razradu. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Imam ja kući sve što mi treba. Najdraži par iz serije? - Drezik i Anita. Baš sam kao dijete navijao za njih. I bilo mi je krivo kad je Anita bila sa Kurtom. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Trenutno mi se u životu dešava baš takva stvar. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Tomovo kukanje dok ga ovaj maltretira je nešto što me uvijek zasmije. Tom! Milena ČAVIĆ

Četvrtak, 5. novembar 2020.

Aleksandar Gavranić, glumac i pjesnik

lumac Aleksandar Gavranić ovih dana ima pune ruke posla. Osim što, kao stalni član Crnogorskog narodnog pozorišta, uz ostatak ansambla, vodi polemiku sa rukovodstvom nacionalnog teatra – radi i na televiziji i na pozorišnim daskama.

Gavranić je dio glumačke ekipe nove serije o Tomi Zdravkoviću,

koju režira Dragan Bjelogrlić, a u kojoj naslovnu ulogu tumači Milan Marić. Pritom, trenutno radi i na predstavi „Ana Karenjina“ reditelja Mirka Radonjića.

U svakom dobu i nedobu, kako Gavranić i sam kaže, vidi nove izazove, pa s lakoćom zbraja sve ono što se umjetnošću zove. Tako

je glumac i postao pjesnik, ili je to oduvijek i bio. Godine 2012. objavio je „Krik mašte“, a 2016. u inat Miljkoviću njegova „Usta“ nijesu ostala nijema, štoviše, nagrađena su na Ratkovićevim večerima poezije. Gavranićevu posljednju zbirku „Šibanje“ u izdanju „Žute kornjače“ ponovo smo na neki sasvim novi način

doživjeli na ovogodišnjem Festivalu internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Da Aleksandar zaista vjeruje u ono što piše, povjerovali smo i mi. Valjda je zbog toga i u „Obrtajima“ uspio da nas ubijedi da bi i jedan Dejvid Linč mogao da svrati na ljutu gurmansku u „Perper“...

PODGORI č ARENJE

Barmen iz Kalija

va salta unazad i četiri lika. Dovoljan je bio pogled ka licima svih onih 3.000, dolje na moračkim stijenama, da znate ko je gore, na Veziru. I tišina, u koju je stalo divljenje svakog podgoričkog dječaka koji je tu, tog ljeta, poželio da bude baš takav. Kao Duke.

Adonis na Havajima Silueta dugokosog mladića dio je podgoričke urbane mitologije, u mjeri u kojoj je to uspjelo rijetko kom strancu. Kao, na primjer NBA gorostasu Šonu Džejmsu koji je bio prvi američki košarkaš u plavo-bijelom dresu tada evroligaške Budućnosti. Ili Rodžeru Mili, kamerunskom napadaču koji je pod Goricom igrao samo mjesec prije nego će se proslaviti kao ikona Mundijala 1990. godine... Ali, niko od njih kao Orlando Duke, barmen iz Kalija čiji je san stao u slobodan skok. Ni manje, ni više od toga. Duke je jedan od onih planetarno popularnih sportista, koji je nosio taj

blagosloveni usud da mu sportsko dostignuće bude u sjenci imidža. Taj latino frajer koji je za vjeki vjekova, otprilike prije dvije decenije, u očima Podgoričana postavio pravila kako treba se nosi jedan Adonis sa sportskog Panteona je mnogo više i od puke pojave, i od rezultata. Prije svega, stao je u životni inat, bez kog ne bi privirio ni kilometar, tamo iz kolumbijskog Kalija. A kamoli niz litice i pod obale, s kraja na kraj svijeta. Podgoričani su ostali uskraćeni za potpunu priču o Dukeu. Umjesto toga, sa svakim njegovim novim nastupom na Vezirovom mostu znali su da se radi o studentu elektronike, da živi na Havajima i da je vječni šampion Svjetskog kupa. Jer, Orlando je želio tu sliku nedodirljivosti, kakva priliči sportskom božanstvu apolonskog lika.

Glava u torbi Priča je ipak vrednija, jer tiče se životnih stranputica. Talentovani skakač u vodu suočio se sa njima

Zaglavi se

sa 17 godina - kada mu je izborena olimpijska viza za Barselonu 1992. ipak uskraćena. Nije bilo novca da mu Olimpijski savez Kolumbije plati put. Tada je upisao univerzitet. Tri godine kasnije, nastupio je na prvom takmičenju u slobodnim skokovima u rodnom gradu - i neočekivano pobijedio! Već tada sa dugom kosom vezanom u rep. Bio je to njegov mali prkos, obećanje da će kosu pustiti čim završi sa vojnim rokom... Ali, slobodni skokovi u vodu, sa visina od 27 metara za muškarce, godinama nijesu bili sport koji je nudio pristojnu zaradu. Kada je 1997. učestvovao i pobijedio u prvim skokovima sa litica, ludom i sasvim ekstremnom sportu, Orlando je bio barmen u rodnom Kaliju. I tako tražio način da preživi i nastavi studije, prije nego bi, u adrenalinskom koktelu, stavio glavu u torbu. Već 2000. postao je prvak svijeta u slobodnim skokovima na Havajima. Tada je skakao u Podgorici, pa opet

Crta: Srđan Ivanović

cnn.com

Četvrtak, 5. novembar 2020.

Orlando Duke na takmičenju u Australiji

naredne godine... Njegov skok sa Havaja, sa sedam savršenih desetki svakog od sudija, bio je prvi upis u Ginisovu knjigu rekorda.

Skok na Antartiku Od svog sporta Orlando Duke počeo je pristojno da živi tek krajem prve decenije našeg vijeka. I ona zvijezda koju su Podgoričani otkrili i zavoljeli deceniju ranije, postala je planetarni fenomen. Kompaniji Red Bul bilo je lako da ga upakuje u kampanje što slave adrenalin ekstremnog i svjetski priznatog sporta. A prije svega, karakter odvažnih, pionira što idu iza limita dostignuća. Takav autsajder čekao je dugo da njegove uspjehe prepoznaju kao pravi, vrhunski sport. I dočekao 2013. - kada je na Svjetskom prvenstvu u vodenim sportovima, u prvom zva-

ničnom takmičenju FINA u istoriji slobodnih skokova, postao prvi šampion planete. Iste godine, skakao je iz helikoptera nedaleko od Kipa slobode u Njujorku... I postao planetarni superstar. Posljednji put pred kamerama Orlando Duke skakao je prije dvije godine, da ostvari dječački san. Zamislite, to je bio skok sa ledenog brijega Antarktika. Fantastika i fascinacija, tako slična kao priče sa početka Markesovih „Sto godina samoće“; onda kad kolumbijski seljaci u zaboravljenom Makondu, prvi put vide led... U taj kadar, i osmijeh pred skok sa ivice polarnog kruga, stali su sav inat i lutalačka glad vagabunda, šampiona svijeta i podgoričkog heroja Orlanda Dukea. Onakvog, kakvi smo svi poželjeli biti.

Stojan STAMENIĆ

LONDON CALLING

U vještičjem kazanu

L. Murseljević

Četvrtak, 5. novembar 2020.

Bundeve su neizbježan detalj na svakom koraku

I uz sve restrikcije, ipak je teško spriječiti Londonce da ne pogledaju barem neki zastrašujući filmčić za Noć vještica. „Forbiden Forest Cinema“ u Pekamu ponudio im je vrlo simpatične opcije tigao je hladni talas a sa njim i tamnjikavi mjesec novembar koji tradicionalno britanskoj metropoli donosi dugoočekivani jesenjski šmek. Iako je grad pod „osrednjim“ restrikcijama zbog pandemije, Londonci nijesu zaboravili na svoj oktobarski merak Noć vještica.

Slatko rješenje

L. Murseljević

Ipak, morali su da poslušaju organe reda. Ovaj 31. oktobar morao je da uplovi u mnogo mirnije vode nego što je to bio slučaj sa prethodnima. Kafići su se zatvorili već oko 22 sata, a žurki za Dan vještica skoro pa da i nije bilo. Da li to znači da Noć vještica nije adekvatno pro-

Prozor jedne od londonskih biblioteka

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

slavljena? Naravno da ne. Samo prilično tiho... Iako je falilo maski i famoznog „trick-or-treat“, tu i tamo mogao se pronaći dokaz da je Noć vještica tu. Prvi je stigao kao upozorenje: svi lokalni okruzi slali su mejlove, šerovali letke i molili da se ne zaborave trenutna restriktivna pravila. Ipak, pronašli su način da i to slatko urade sa grafičko-dizajnerskim rješenjem koje je čak imalo tipičan „vještičji“ kazan. L. Murseljević

Strašljive priče

Pabovi i kafići, iako ograničeni sa radom do famozna 22 sata, privukli su Londonce na piće sa kosturskim ukrasima. Uvijek prisutne bundeve krasile su izloge i prilaze prodavnica, ali i ulaze i prozore biblioteka širom grada, koje su tokom dana organizovale brojne događaje za djecu. Uz obaveznu socijalnu distancu, najmlađi su uživali u simpatičnim strašljivim pričama poput uvijek popularne „The Big Book of Monsters“Hala Džonsona i preslatke „Spooky Pokie“ Sandre Bojnton. S druge strane, uz sve te restrikcije, ipak je teško spriječiti Londonce da ne pogledaju barem neki zastrašujući filmčić! „Forbiden Forest Cinema“ u Pekamu na jugu Londona ponudio im je vrlo simpatične opcije za vještičji vikend. Od „A Nightmare on Elm Street“ (Ves Krejven, 1984) i „Labyrinth“ (Džim Henson, 1986), preko uvi-

Izlog paba na istoku Londona

jek popularnog „Scream“ (Krejven, 1996), do remek djela kao što je „The Shining“ (Stenli Kjubrik, 1980), Londonci su uz piće i „jezivi“ jelovnik odali poštovanje i ovogodišnjoj Noći vještica. Još ako ih tu sačeka jedna vještica u crnom, ne mogu da odole... Leila MURSELJEVIĆ

Vještica na jugu grada

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić