Objektiv, Četvrtak 24.09.2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 24. septembar 2020. • broj 238.

Šredingerova misterija

ili:

zbog čega HBO mini-serija „The Third Day“ sa Džudom Loom i Naomi Haris može da pokvari ubjedljiv inicijalni utisak, ali i da iznjedri zagonetku za pamćenje Str. 4. i 5.

Ä&#x152;etvrtak, 24. septembar 2020.

Četvrtak, 24. septembar 2020.

A cappella

Jesen stiže, dunjo moja Z

avrši se ljeto. Malo pomalo, dan po dan, prođe najintenzivnije godišnje doba u Podgorici. Ono doba kad se manje spava a više živi, ono doba kad se najčešće od vrućine zaspat ne može, doba kratkih noći i dugačkog dana. Iako potpuno netipično, uprkos korona krizi i vanrednostima zbog nje, ljeto se ipak dogodilo u punom sjaju, uz živnut kraj avgusta i septembar. Turista mnogo manje nego što je to bio slučaj prethodnih sezona, ali rekoše da kad se podvuče crta, biće nešto para u budžetu. Znači, ljeto je odradilo svoje za ovu 2020. godinu.

*** Došla je jesen, sa sve kovid-19 izazovima. S njom i dileme u vezi škola, vrtića, studentskih domova i fakulteta. Roditelj sam mladog školarca, učenika 2. razreda. Na roditeljskom sastanku koji je bio upriličen prije pet-šest dana, rekoše nam da djeca treba da nose maske i napolju i unutra, da nemaju međusobni fizički kontakt sve vrijeme dok su u školi, da fiziološke potrebe obave doma, kao i da jedu kućama, jer je zabranjeno donošenje hrane u školu. Paralelno sa tim, obezbijeđen je i onlajn pristup učenju, pa tako će biti i ta opcija u rezervi, ukoliko zatreba. Ali šta mi u stvari čekamo? Da se djeca porazbolijevaju, pa kao većinom asimptomatski nosioci, lijepo rasporede virus po babama i đedovima koji u cijelu akciju neminovno moraju biti uključeni zbog skraćenog obima i trajanja nastave? Pokušavam da zamislim školu bez kontakta među djecom… Pa i to će da donese neke posljedice, valjda. Jasno je da se moramo privikavati na nove okolnosti, ali ako cijeli svijet očekuje da će se pandemija staviti pod kontrolu početkom proljeća i s početkom vakcinacije, možda smo i mi mogli praviti takvu neku strategiju. Možda je bilo bolje da smo progutali još jedno polugođe od kuće, s manje stresa od nekontrolisanog ulaska virusa u školske klupe, pa s proljeća fino i na muzičko i na fizičko. Ovako, osim školarcima, organizacija života komplikuje se svima – i roditeljima i nastavnicima. Zamišljam odjeljenje gdje njih petnaestak treba skoro tri sata da drži masku na licu, i na odmoru i na nastavi. Zamišljam

Piše: Vladimir MARAŠ

Šta mi u stvari čekamo? Da se djeca porazbolijevaju, pa kao većinom asimptomatski nosioci, lijepo rasporede virus po babama i đedovima koji u cijelu akciju neminovno moraju biti uključeni zbog skraćenog obima i trajanja nastave?

da s tim istim maskama bezbrižno jure jedno drugo kroz školsko dvorište, a onda krenu da ih upozoravaju i nastavnici i roditelji – da ih upozoravaju da ne budu ono što jesu, bezbrižna djeca u svom bezbrižnom sistemu vrijednosti. Sve će to ostaviti neke posljedice, i na djecu i na odrasle. Kažu da je situacija srijetanja dva

virusa naredni jesenji izazov. Redovni grip i kovid-19 u paru mogu da prave velike havarije. Ali sjetite se da je nošenje maski najbolja prevencija. Kraj ljeta u Crnoj Gori donio je i iznenađenja na političkoj sceni, a jesen nam donosi američke predsjedničke izbore koji jesu od globalnog značaja. Jesen nam donosi i povratak sporta na male ekrane, mada je pitanje kako će sve to izgleda u ovim vanrednim okolnostima. Na primjer, iako se igra dobar fudbal po evropskim ligama, nikakav merak nemam da gledam utakmice na kojima nema navijača, gdje nema onog huka zbog koga je, između ostalog, fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Isto važi i za košarku, ili rukomet. Tako da se svi moramo privikavati na nove životne okolnosti. Ostaje pitanje šta kad jednog dana prođe pandemija? Da li smo mi suštinski već promijenili svoje životne navike, sa ili bez virusa? Da li smo nepopravljivo izgubili vjeru u čovječanstvo i njegovu sposobnost da procesima upravlja i da ih drži pod kontrolom? Hoće li nam se ubrzo pojaviti još neki virusi, za koje neće biti adekvatnog odgovora mjesecima, godinama? Da li smo se pomirili s činjenicom da možda više nikada nećemo sjesti bezbrižno bez maske u avion i zapucati na bilo koju tačku zemljine kugle, u namjeri da upoznamo neke druge ljude, druge civilizacije? Mirimo li se s činjenicom da smo vjerovatno nepopravljivo promijenili svoje socijalne navike u svakodnevnoj komunikaciji?

*** Bilo kako bilo, više ništa neće biti isto. Izgleda da jedino priroda i dalje ima nepromijenjene navike i da se regeneriše i skladu sa onim što smo nekada davno učili u školi. Jesen stiže, dunjo moja - vidi se to lišću koje opada, po braonkastoj boji koja polako mijenja dominantnu zelenu. Sve češći nalet gustih, jesenjih oblaka u kojima se nalazi dovoljno materijala za hlađenje tla, takođe su jasan znak da je ljeto iza nas i da dolazi oktobar, da počinje sezona kiša. Jesen je kreativno godišnje doba, pa kreativci, izvolite. Nikako u grupama. Nikako bez maski. Pa da se nadamo da će maske ubrzo da padaju.

Četvrtak, 24. septembar 2020.

U fokusu Likovi Džuda Loa i Naomi Haris usko povezani, ali predstavljeni u odvojenim narativnim rukavcima

pinterest.com

Eksperimentalna predstava od 12 sati Da iza mini-serije „The Third Day“ stoje autori koji razmišljaju daleko van okvira kutije, najbolje govori koncept trećeg dijela misterije. Uz „Ljeto“ i „Zimu“, dobićemo i „Jesen“: eksperimentalnu predstavu od 12 sati koja će biti snimana na ostrvu 3. oktobra bez ijedne jedine pauze (čak ni za jelo ili odlazak u toalet) i prenošena uživo na kanalu Sky Arts. Neobična ideja rođena je u glavi kokreatora Bareta, koji vodi teatarsku kompaniju „Punchdrunk International“. Prije pandemije kovida-19, u stvaranje trećeg segmenta trebalo je da bude uključeno čak 2.000 gledalaca koji bi se pomiješali sa glumcima i postali dio priče na malim ekranima. No, zbog mjera opreza, na kraju je odlučeno da se iz procesa snimanja isključi „običan narod“. Sudeći prema intervjuima kreatora, ne morate da pogledate „Jesen“ da biste povezali radnju „Ljeta“ i „Zime“. Treći dio fokusiran je na paganske rituale mještana, a samim tim i više na atmosferu i ton, nego na radnju. To je, naravno, sasvim logična i opravdana odluka, s obzirom na to da još nema informacije da će pozorišna predstava, nakon što bude emitovana na Sky Arts, biti objavljena bilo gdje, čak ni na partnerskoj televiziji HBO. Dvanaest sati, još eksperimentalnih, vjerovatno je odveć mnogo za širu publiku, ali svakako bi bilo zanimljivo pogledati makar dio tog konceptualno intrigantnog materijala. Ako ništa drugo, zbog odličnih gulumaca i vizuelnog identiteta sa kičmom na kojem počiva „Ljeto“.

Zavodljiva mini-serija „The Thir

Šredi

Četvrtak, 24. septembar 2020.

rd Day“ možda i uspije da iznjedri TV zagonetku za pamćenje

ingerova misterija A

ko ste gledali briljantne folkhorore „The Wicker Man“ (Robin Hardi, 1973) i „Midsommar“ (Ari Aster, 2019), znate već kako to ide kada psihički labilni čovjek završi na misterioznom, izolovanom ostrvu... Osmijesi uznemirujuće prijatnih mještana, njihove „ekscentričnosti“, navike, tradicija, vjerovanja, običaji, rituali – nikad ne završe dobro po glavnog junaka. Ili zbog toga što, jednostavno, ne vidi te „crvene alarme“, ili zato što, vučen nekim nevidljivim silama, nikako ne može da im pobjegne. Iako viđen, ovaj koncept djeluje prilično ubjedljivo na početku nove HBO mini-serije „The Third Day“. Odlična glumačka ekipa sa Džudom Loom na čelu, upečatljiv vizuelni identitet i neobičan, visoki koncept autora sa pedigreom Denisa Kelija (sjajna „Utopia“) čine ga uistinu svježim i novim.

Intimni ritual

gerova misterija „The Third Day“ – živa ili mrtva. No, do tada je i te kako vrijedi pratiti zbog vrlo interesantnog koncepta. Šestodjelna serija, čiji je koproducent Bred Pit, podijeljena je na dva dijela po tri epizode. U prvom, koji nosi ime „Ljeto“ i koji je režirao Mark Manden, pratimo progonjenog Sema (Lo). Njegov fizički bijeg povezan je sa jednom nestalom torbom sa 40.000 funti, a psihički je vezan za jednu dječju majicu koja će biti puštena niz rijeku praćena očevim (?) jecajima i pjesmom „Dog Days Are Over“ Florens Velč. Spletom okolnosti, nakon intimnog rituala na rijeci, Sem će spriječiti pokušaj samoubistva tinejdžerke Epone (odlična Džesi Ros) i ponuditi joj prijateljsku podršku i prevoz do kuće. Tako će i završiti u njenom domu, na ostrvu Osi, do kojeg je moguće doći samo jednom dnevno, nakon što se nivo mora spusti i otkrije hororistični zmijugavi put. Tu jedinu sponu između kopna i ostrva – i prvi, iz ptičje perspektive sjajno prikazani crveni alarm koji ne vidi (ili ignoriše) Sem.

indiewire.com

Opet, sa samo dvije emitovane od šest planiranih epizoda (dostupne na platformi HBO GO) i startom koji više počiva na izgradnji misteriozne atmosfere nego na objašnjavanju zagonetke, nastavak serije „The Third Day“ valja iščekivati sa oprezom. Nije teško primijetiti „crvene alarme“ u njenim ekscentričnostima, posebno ako volite psiho-misterije sa prizvukom horora. Tek u ponedjeljak veče, 19. oktobra, nakon što „otvorimo“ televizijsku kutiju, znaćemo da li je Šredin-

Gledaoci koje vole preplitanje religijskih alegorija, horora i samospoznajnih putovanja mentalno neuravnoteženih Odiseja, biće zadovoljni početkom novog projekta Denisa Kelija. Ali, neće biti oduvani

Padi Konsadin i Emili Votson kao bračni par koji voli Džeka Trbosjeka

Ti znakovi da treba da se okrene i pobjegne koliko ga noge nose nastaviće da ga salijeću na svakom koraku. Na primjer, u lokalnom pabu na čijim zidovima vise fotografije žrtava Džeka Trbosjeka i kojim gazduje vrlo čudnjikavi bračni par (iskusni, izuzetni Padi Konsadin i Emili Votson). Semu će i oni, i ostali mještani, i njihove maske, i krv-crveni cvrčci i paganski simboli na svakom ćoškiću, i nedostatak telefonskog signala, unijeti nemir. Ali, njegova nova prijateljica Džes (Ketrin Voterson), američka antropološkinja koja redovno dolazi na ostrvo, objasniće mu da je ova zatvorena zajednica jednostavno takva: opičena i bizarna na prvu loptu, ali vrlo prijatna i interesantna kad se sviknu njene navike. No, ne pominje da takve „osobenosti“ obuhvataju i neka ritualna prinošenja ljudskih žrtava.

Bačena špica Ljubitelji misterija, naročito oni koje vole preplitanje religijskih alegorija, horora i samospoznajnih putovanja mentalno neuravnoteženih Odiseja, biće zadovoljni ovakvom postavkom i atmosferom koja je izgrađena u prvoj i drugoj epizodi. Takve gledaoce će najviše zakopkati „bačena špica“ i to pitanje koje vam promigolji u mozak kao crv: da li je Sem zarobljen na ostrvu ili u sopstvenom umu? Ali, to ne znači da će ih „The Third Day“ oduvati. Problem sa Kelijevom serijom je taj što će konačan smisao Semovog putovanja biti otkriven tek „trećeg dana“. Tek u toj trećoj epizodi biće jasno da li su prezasićene boje, agresivni soundtrack, sudaranje hororističnih elemenata sa jednim

laganim, ljetnjim ambijentom i toliko insistiranje na religijskim simbolima – imali poentu. Ili je Semov put vizuelni haps, ali suštinski mumbojumbo. Formiranje utiska o seriji „The Third Day“ otežava i činjenica da još nijesmo ni načeli drugu polovinu u kojoj protagonista umjesto Sema postaje Helen (Naomi Haris). Za sada, na osnovu trejlera, intervjua kreatora i recenzija kritičara koji su dobili dio epizoda unaprijed, moguće je zaključiti da je Kelijeva odluka da podijeli seriju na „Ljeto“ i „Zimu“ opravdana. I narativno, i stilski.

Svedeniji ton U Heleninom zimskom segmentu, serija će zakoračiti drugačijim žanrovskim putem. Iz hororistične misterije čiju paranoju rasplamsavaju neprirodne, prenaglašene boje i šizofreni tonovi, preći će u mirniji, tonski svedeniji detektivski triler uronjen u zagasitiju atmosferu i pripovijedanje. Tek ostaje da vidimo koliko će biti funkcionalan takav prelaz i što će uraditi za priče usko povezanih glavnih likova. „The Third Day“ svakako pripada onom tipu serija koje vrijedi pogledati zbog autorskog stila, pa čak i zbog kojih nije teško izgubiti cilj puta ako „putovanju smeta“. Samo je pitanje da li će na samom kraju Keli moći da opravda poređenje sa žanrovski sličnim radovima, odnosno da li će Semova patnja uopšte uspjeti da se, na primjer, primakne roditeljskoj boli provučenoj kroz filtere horora u klasiku „Don’t Look Now“ (Nikolas Roug, 1973). Već sada se čini da ne može, isto kao što je skroz jasno da je „Midsommar“ ipak miljama ispred Kelijevog koncepta, iako imaju zajednički DNK. Ali, opet, i da „The Third Day“ na kraju ostane upamćen „samo“ kao „Džud Lo od pruća“, ne bismo se bunili. Nije to malo. Samo je malo teže izvodljivo sa autorima poput Kelija, čija je ambicija toliko velika, da ga stalno drži u opasnosti da padne u pretencioznost...

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 3,7/5

Četvrtak, 24. septembar 2020.

zerkalo

„The Devil All the Time“ sa Tomom Holandom i Robertom Patinsonom

Trapavi ples sa šejtanom Ni napola skuvani film ne mogu da izvade ni vrlo predani glumci, ni atmosferična fotografija Lola Krovlija, ni Polokovi punokrvni likovi koji su opljačkani na velikom platnu Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

ada vas na filmskom posteru dočeka slogan: „Neki ljudi su rođeni samo da bi bili sahranjeni“, znate da vas režiser sigurno neće dočekati sa suncokretima, korgijima i tetrapakom čokoladnog mlijeka, zar ne? Uostalom, slatke stvari služe samo kao kratkotrajni ukrasi u tako visceralnim filmovima. U svjetovima u kojima se krv proliva u potocima i leševi gomilaju na svakom koraku, sve lijepo i milo unaprijed je osuđeno da bude pregaženo. Malo je reći da je Netfliksov „The Devil All the Time“ potvrdio i ovu tezu, i sopstveni naziv, i morbidni slogan režisera Antonija Kamposa („Christine“, 2016). Nažalost, iako bi to trebalo da bude pohvalno za jednu nemilosrdnu i efektnu južnjačku gotiku, ovo uopšte nije dobra vijest.

Trulo stablo

Kamposov gargantuanski film obuhvata radnju od kraja Drugog svjetskog rata do šezdesetih godina prošlog vijeka, od ruralnog Nokemstifa u Ohaju do Koal Krika u Zapadnoj Virdžiniji. Njegovo „porodično stablo“, odnosno odnosi izuzetno brojnih likova, djeluju komplikovanije od onih u seriji „Dark“. No, za taj utisak nije toliko kriva njihova brojnost, koliko Kamposove trule narativne odluke. Da ne bismo gubili prostor i vrijeme na iscrpno pojašnjavanje, recimo samo da su likovi i njihovi odnosi izuzetno zanimljivi. Između ostalih, tu su jedan ratni veteran koji ne može da spasi voljenu suprugu od kancera; „Natural Born Killers“ ljubavnici-serijske ubice koji lutaju cestama u potrazi za žrtvama; velečasni koji će na

teži način biti riješen božjeg kompleksa i uvjerenja da može da oživi mrtve; te još jedan velečasni koji je seksualni predator sa harizmom pop zvijezde. Zvuči zanimljivo, zar ne? O, i te kako. Posebno kada na ovako ludačku gomilu (samo)destruktivnih likova dodate i glavnog Alvija (Tom Holand), poštenog mladića koji tone u grijeh samo zbog toga što je to nemoguće izbjeći, koliko god čovjek težio dobru, kada se rodiš u mjestu koje od pamtivijeka ne prestaje da pleše sa đavolom.

Izuzetna gluma

Međutim, Kampos definitivno nije zaslužan za to što su njegovi likovi interesantni. Za to su krivi izuzetna, perfektno odabrana glumačka ekipa i Donald Rej Polok, narator filma i pisac istoimenog romana iz 2011. po kojem su režiser i Paulo Kampos napisali scenario. Gluma je najsvjetlija tačka Kamposovog rasklimatanog filma. Uz Holanda, najbolji utisak ostavlja metodski pripremljeni Robert Patinson u ulozi velečasnog koji je ipak više na „ti“ sa šejtanom, nego sa Svevišnjim. Odličan utisak ostavljaju i Džejson Klark i Rajli Kijou u tarantinovski sočnim ulogama serijskih ubica, a isto važi i za ostatak epske ekipe koju, između ostalih, čine i: Bil Skarsgard („It“), Hari Meling, Sebastjan Sten, Mia Vasikovska i Elajza Skanlen („Sharp Objects“). Nažalost, Kamposov ni napola skuvani film ne mogu da izvade ni vrlo predani glumci, ni atmosferična fotografija Lola Krovlija, ni Polokovi punokrvni likovi zbog kojih ćete sigurno poželjeti da pročitate knjigu, uvjereni da je njihova kompleksnost opljačkana na velikom platnu. Struktura je najveći problem

Netfliksove najsvježije promašen e i nve st i c i j e. Kamposov storiteling radi protiv filma, usporava radnju do granice negledljivosti, unosi konfuziju, nema ni glave ni repa. Radnja skače nasumično iz decenije u deceniju, flešbekovi pucaju tamo gdje im nije mjesto, narator ne služi ničemu osim da prepriča što se dogodilo ili da pruži mršavi i vrlo lijeno odrađeni bekgraund likova.

Nezdravi umor

Štoviše, odluka da Polokov glas prati sve što se događa jedna je od najgorih koje je donio Kampos. Zbog nje stičete utisak kao da je pisac sve vrijeme vukao film na jednu a režiser na drugu stranu. I to je baš šteta. Jer, „The Devil All the Time“ ima mnogo odličnih, visceralnih momenata koji su poklopljeni neujednačenim tonom i lijenim narativnim odlukama. U suštini, kada dođete do kraja Kamposovog trapavog sotonskog tanga, bićete duboko, nezdravo iscrpljeni. Znate ono, ne kao da ste kopali – jer to je ona lijepa vrsta umora, nego kao

da ste proveli 20 sati pogrbljeni ispred kompjutera. Kamo sreće da je Polokov roman pao u ruke hrabrijem režiseru... Kampos nije znao kako da se obračuna sa ovom potencijalno velikom filmskom pričom o religijskom fanatizmu, banalnosti nasilja, generacijskim traumama, psihopatologiji malog mjesta... Zaplesao je sa šejtanom i izgazio ga je po nogama, ne uspjevši da ga zavede i napravi nešto izuzetno.

Ocjena: 5,5/10

REŽIJA: Antonio Kampos ULOGE: Tom Holand, Robert Patinson, Bil Skarsgard, Džejson Klark TRAJANJE: 138 min

Četvrtak, 24. septembar 2020.

„Cuties“: odličan Netfliksov film nepravedno optužen za seksualizovanje djece thewrap.com

Žrtva neznavene rulje sa Tvitera Ovo je jedan od boljih i ozbiljnijih filmova koji upravo vrlo neugodnim, uznemirujućim kadrovima tverkovanja jedanaestogodišnjakinja poziva na ozbiljan razgovor o preranom sazrijevanju djevojčica

akon što je Netfliks objavio vrlo nepromišljen, preseksualizovan poster francuske coming of age drame „Cuties“ („Mignonnes“), koji ne odslikava pravi sadržaj nagrađenog sandensovskog bisera režiserke Mejmune Dukure, više od 150.000 duša potpisalo je peticiju – i to ne samo za uklanjanje filma, već za gašenje cjelokupnog striming servisa. Tada je barem bilo jasno da poziv na linč, koji je uputila neznavena tviteraška rulja sa vilama, ne bi trebalo shvatiti ozbiljno. Jer, niko od potpisnika nije ni imao šansu da pogleda film.

Pedofilska sekta

No, toksični napadi na Netfliks i „Cuties“ postali su još otrovniji nakon što je Dukurina drama postala dostupna onlajn. Više se ne može opstati ni na jednoj socijalnoj mreži od dušebrižničkih postova krunisanih heštegovima #CancelNetflix i #SaveTheChildren. Režiserka iz minuta u minut dobija sve više prijetnji smrću, a konzervativci, organizacije zabrinutih roditelja i teoretičari zavjera poput pripadnika QAnona (koji, inače, vjeruju da i Holivud i ostatak svijeta

kontroliše sekta pedofila) ne prestaju da pozivaju ljude da otkažu pretplatu „pedofilskoj soft-porn oazi“. Najjače od svega? Ni ovi novi članovi pobiješnjele rulje sa vilama sigurno nijesu pogledali ni jedan jedini minut filma „Cuties“. Da jesu, shvatili bi da su i Netfliks i režiserka ove sjajne drame – na njihovoj strani. Nije nemoguće snimiti film o zlostavljanju i opredmećivanju žena bez eksplicitnog prikaza psiho-fizičkog nasilja. Ali, beskrajno je glupo i pogubno za svaku vrstu dijaloga, posebno umjetničkog, tvrditi da je svaki film u kojem postoji ta vrsta nasilja – mizogin i štetan. Sve je u kontekstu, a kontekst filma „Cuties“ daleko je od preseksualizovanog. Štoviše, ovo je jedan od boljih i ozbiljnijih Netfliksovih filmova koji upravo vrlo neugodnim, uznemirujućim kadrovima tverkovanja jedanaestogodišnjih djevojčica poziva na ozbiljan razgovor o seksualizaciji djece, uticaju socijalnih mreža na njihovo prebrzo sazrijevanje i uloge koje njihovi roditelji, nastavnici, prijatelji i cjelokupno društvo imaju na taj osjetljivi proces. Dukure je uspjela nešto što zago-

vornici ukidanja njenog filma nikada neće shvatiti: da pokaže koliko jedanaestogodišnje djevojčice zapravo nemaju pojma o tome koliko nemaju pojma o životu. „Cuties“ je sjajno uhvatio taj momenat kada dijete više nije ni veliko, ni malo – a htjelo bi da bude i odraslo i djetinjasto, kako mu kad odgovara. Sve što radi glavna junakinja Ejmi (sjajna Fatija Jusef), jedanaestogodišnja djevojčica iz Senegala koja živi u Parizu, odgovor je na pritisak koji osjeća u porodici. Nije stvar samo u tome što njen otac treba da dovede drugu suprugu i što njena majka to prihvata, potajno slaneći obraze i proklinjući kulturu kojoj pripada. Ejmi osjeća da su žene u njenom svijetu drugorazredna roba.

Minići i topići

Zato nije ni čudo što joj četiri ekscentrične djevojčice iz škole, članice prkosne, vrišteće, slobodarske plesne bande „Cuties“, djeluju kao alternativa. Ejmi u njihovim topićima, minićima, tijesnim kožnim pantalonicama, neonskim pramenovima, golim stomačićima, štikli-

cama, šminkicama i provokativnim, odraslim plesnim pokretima – vidi slobodu. I naravno, bira najpogrešnije načine da je osvoji.

Zalog budućnosti

A sloboda se ne može dobiti ni krađom majčinog novca, ni posjedovanjem tajnog mobilnog telefona, ni postavljanjem fotografija međunožja na društvenim mrežama. Ali, što o tome mogu da znaju jedanaestogodišnje djevojčice... Do kraja svog plemenitog filma, Dukure će pokazati da jedanaestogodišnjakinje ne znaju mnogo (posebno o kondomima, u jednoj od najsimpatičnijih scena filma), ali da mogu da nauče. Mnogo. Baš mnogo. Za razliku od neznavene tviteraške rulje koja pravi medveđu uslugu djeci iskreno (?) uvjerena da je štiti. Srećom, tvitovi nijesu zalog budućnosti jedanaestogodišnjih djevojčica. Umjetnost je ta koja to jeste, a to će najbolje pokazati decenije pred nama. Decenije u kojima će mnoge jedanaestogodišnjakinje shvatiti štošta o sebi i svom tijelu gledajući upravo Netfliksov „Cuties“. M. I.-N.

Ocjena: 7,7/10

Četvrtak, 24. septembar 2020.

SERIJE

Des

Odlična mini-serija sa Dejvidom

D Finčer

iše i ‘tice znaju da je Dejvid Tenant rođen za uloge nedokučivih, elokventnih, egocentričnih seronja koji možda jesu, a možda nijesu krivi za gnusni zločin za koji su optuženi. Tako da, uši moraju da vam se pretvore u antene čim čujete da jedna britanska televizija producira mini-seriju u kojoj jedna ovakva glumačka njuška igra serijskog ubicu. Tenant je glavni razlog zbog kojeg je većina gledalaca, čak i onih kojima ništa ne znači ime zloglasnog Denisa Nilsena, sa velikim nestrpljenjem dočekala ITV krimi-dramu „Des“. Naravno i sasvim očekivano, jedan od najboljih glumaca sa Ostrva nije iznevjerio. No, srećom, Tenantova bravurozna gluma samo je jedan od razloga zbog kojih je ubjedljiva „Des“, kod nas dostupna na striming servisu HBO GO, obavezno štivo ove televizijske godine.

Talog Londona

Priča o Denisu „Desu“ Nilsenu jedna je od onih koje podižu kosu na

digitalspy.com

Dejvid Tenant u bravuroznoj roli „ljubaznog psihopate“

glavi i trajno uništavaju vjeru u ljubaznost stranaca. To odlično znaju pisci Luk Nil i Keli Džounson i režiser Luis Arnold, pa su i načeli seriju dajući gledaocima kontekst u kojem su ostvareni njegovi zločini. London osamdesetih godina prošlog vijeka bio je sve samo ne ono mjesto sa razglednica u koji su hrlili uzbuđenja željni turisti i doseljenici u potrazi za snom. U realnosti, to je bio grad na čijim je ulicama bujalo nasilje, čiji su se stanovnici gušili u siromaštvu, čiji su mladi

Džejson Votkins sija kao pisac Brajan Masters

bili puni (pank) ljutnje i ogorčenja prema čitavom svijetu, naročito prema onima koji su ih doveli u poziciju da postanu društveni talog. Takav London postao je idealno okruženje za predatore poput Nilsena. Uglađeni Škot, čije lice ni po čemu nije odudaralo od gomile „normalnih“ ljudi, birokrata za kojeg ne biste ni mogli pretpostaviti da bi vam takao čak i dlaku sa glave, vrebao je dječake i mladiće u nevolji. Nije važno da li su to bili Škoti tek pristigli u London, za čiji bi se akcenat uhvatio „sunarodnik“ Nilsen, ili narkomani, beskućnici, bilo kakvi usamljenici. Svi oni cijenili su ničim izazvanu ljubaznost potpunog stranca, to jedno ili dva ponuđena piva, obrok, otvorena vrata toplog doma, šansu da porazgovaraju sa bilo kim u tako tuđem gradu.

itv.com

Lov na žrtve

Tako je u klopku „Ljubaznog ubice“, kako će kasnije nazvati Nilsena, od 1978. do 1983. palo minimum 12 mladića (najmlađi je imao samo 14 godina). Ponavljamo, minimum: jer ni dan-danas se ne zna tačan broj njegovih žrtava. Ubica se čak poigravao sa policijom. Godine 1983. nakon što je njegov komšija pozvao policiju shva-

tivši da su ljudski ostaci zapušili cjevovod u njihovoj zgradi u Krenli Gardensu broj 23, Nilsen je odmah priznao da je žrtava bilo 15 ili 16. Tvrdio je da se više i ne sjeća tačnog broja, ni imena – ali onda bi natuknuo kako je dvoje-troje možda čak i izmislio.

Komarac i lampa

Ako ranije nijeste znali za njegovu priču, sada vam je možda jasnije zbog čega je Nilsen konceptualno intrigantan materijal za jednu krimi-seriju. Za razliku od mnogih žanrovski sličnih projekata, „Des“ ne počiva na napetom lovu na serijskog ubicu – nego na njegove žrtve. I to je ogroman plus. Jedan od tri glavna motiva serije vrti se oko otkrivanja identiteta ubijenih i davanja konačnog zaključka njihovim porodicama. Glavno vozilo tog sloja priče jeste detektiv Piter Džej (Danijel Mejs, „White Lines“), čiju unutrašnju dramu primarno pokreće želja za emocionalnom, a ne za „legalnom“ pravdom. I čija dilema – da li svakim postupkom podriva ili dovodi Nilsena baš tamo gdje bi ubica želio da bude – čini istragu vrlo uzbudljivom. Drugi motiv razrađen je kroz lik pisca Brajana Mastersa (Džejson Votkins), na čijoj je knjizi

Četvrtak, 24. septembar 2020.

m Tenantom u ulozi nedokučivog serijskog ubice Denisa Nilsena

„Killing for Company“ zasnovana serija i čije su natuknice mnogo pomogle i Tenantu i kreatorima „Desa“ da uđu u glavu Denisa Nilsena. Taj sloj priče je još interesantniji zbog Mastersovih, uslovno rečeno, sličnosti sa Desom: homoseksualne orjentacije, visokog obrazovanja, uglađenosti i duboke usamljenosti i otuđenosti od društva.

radiotimes.com

Duhovni nastavak rovog „Mindhuntera“ Dokumentarni bonus

Ključno pitanje

Radoznala priroda pisca i te zajedničke „osobenosti“ učinile su da se Masters zalijepi za Nilsena kao komarac za lampu. Ali, i da sumnja – i u sebe i u vrlo zavodljivog sagovornika. Da se pita, dok intervjuiše ubicu i slaže materijal za knjigu, da li tu biografiju piše on ili ipak Nilsen? Uz odličan scenario i glumce kakvi su Tenant i Votkins – ista stvar dogodiće se svakome ko bude gledao „Des“. Tokom Nilsenovih i Mastersovih razgovora koji u najboljim momentima dijele DNK sa Finčerovim izvanrednim serijalom „Mindhunter“, sumnjaćete, bez prestanka. I znaćete, vrlo dobro, kako se osjećaju komarci kada pojure na svjetlost glavom bez obzira. Opet, nijesu to jedini momenti kada „Des“ i te kako podsjeća na Finčerovo, nažalost, za sada pauzirano dvodjelno remek djelo. Britanski koncept je majndhanterovski u smislu višeslojnosti priče, odavanja poštovanja žrtvama, obezbjeđivanja konteksta ere o kojoj se govori, raskrinkavanja medijske i policijske histerije koja je pratila istrage i suđenja, podrobnijeg bavljenja ličnostima koje su bile uključene u cijeli proces... I naravno, odbijanja da se hipnotišući zločinac tretira kao rok zvijezda. „Mindhunter“ je, naravno, nedoder žanra. Njegova kompleksnost prevazilazi „Des“ u skoro svakom smislu (možda mu je potpuno ravan samo u glumačkom), ali činje-

Danijel Mejs odlično iznosi dilemu glavnog detektiva Pitera Džeja

nica je da su Britanci napravili odličan posao. I da su, u momentima kada serijal najjače zasija, zaslužili epitet „finčerovski“, a „Des“ etiketu „duhovni nastavak ‘Mindhuntera’“. Opet, kad stavite po strani sve navedene adute „Desa“, valja se vratiti na glavni od tri ključna motiva oko kojih se serija vrti, a koji počiva na Tenantovim atlasovski spremnim leđima. To je, naravno, pitanje zbog čega je Nilsen ubijao. Što je to što može da natjera jednog ni po čemu „neuobičajenog“ čovjeka da stisne ruke oko vrata dječaka od 14 godina? Da ga zadavi, potom i skine, da legne nag kraj njega, a da onda, kada se ujutro probudi, dok kuva kafu i pravi pahuljice, da prokuva žrtvinu glavu u ekspres-loncu, a ostatak tijela isjecka i uskladišti ga ispod parketa? Neka duboka trauma iz djetinjstva? Nedostatak ljubavi i pažnje? Frustracija i ljutnja zbog nekoga ili nečega iz okruženja? Postoji li ikakvo cerebralno objašnjenje? Ili su takvi ljudi, vrlo jednostavno, samo rođeni kao psihopate? Jedan od najboljih momenata serije je upravo Nilsenov odgovor na ovo pitanje. Nakon što ga detektiv,

potpuno zblanut njegovom mirnoćom, spremnošću na saradnju i „logičnim“ objašnjenjima svih postupaka ( jer, zašto, zaboga, ne bi isjeckao leševe i pustio ih niz sudoperu – kada je to isto kao i „kada operete prljav tanjir poslije gozbe“), pita zbog čega je ubio sve te mladiće, odgovor je frapantan. „Ne znam. Nadao sam se da ćete mi vi to reći.“

Šamar za ego

Mnogo je ovakvih momenata u sve tri epizode, a nijedan ne bi bio ni približno ubojit da glavnu ulogu nije odigrao Tenant. Sa takvim majstorom ispred kamere, režiser i pisci nijesu morali mnogo da brinu i da prenaglašavaju ključne momente kada Nilsen najžešće vrti i detektive, i pisca, i same gledaoce oko malog, zlobnog prsta. Zahvaljujući Tenantovoj i predanosti čitavog tima, četiri decenije nakon ubistava i dvije godine poslije ubicine smrti nastala je jedna od boljih serija o serijskim ubicama iz Velike Britanije, a znate i sami koliko ih ima... Ovo je, na primjer, čak deseta samo u ITV produkciji. Negdje između redova, provlači se neka vrsta zaključka (u nedostatku

Nakon emitovanja mini-serije, ITV je zavrtio i jednočasovni dokumentarac „The Real Des: The Dennis Nilsen story“. Film, čiji je narator Tenant, odlično je pao svima koje je zaintrigirala Nilsenova neshvatljiva psiha. Između ostalog, saznali su više o njegovom životu prije ubistava i hapšenja, čuli mišljenja eksperata o njegovom patološkom ponašanju, dobili uvid u razgovore sa porodicama žrtava, ali i u nečuveni intervju koji je serijski ubica dao 1992. godine dok je služio kaznu u zatvoru „Olbani“. Za zaluđenike serijski ubicama, bila je to prava poslastica.

bolje riječi, jer „Des“ je više tu da predstavi pitanja nego da pruži odgovore) da je ovaj nepojmljivi čovjek i ubijao, i pustio da bude uhvaćen, i sarađivao, i sudio se, i žalio, i davao ko zna koliko intervjua – samo da bi imao društvo za cigaretu. Iz neke nezdrave, gotovo nemoralne potrebe za pažnjom drugih. Zbog toga je Tenant i toliko srećan što Denis Nilsen nije dočekao da vidi „Des“. Kako je kazao u jednom od intervjua za britanske medije, teško mu je da podnese čak i misao da bi Des možda uživao u seriji, da bi nahranila njegov ego, da bi je iskoristio kao još jednu priliku da bude viđen. Ali, nema razloga za to. Da je živ, Nilsen bi svakako morao da bude zadovoljan glumom fizički frapantno sličnog Tenanta, ali sigurno bi mrzio „Des“. Kao što svaki narcis mrzi sve što ne gladi, već žestoko šamara i preispituje ego. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,3/5

Četvrtak, 24. septembar 2020.

Ratched

serije

rije Hanibala Lektora, Dart Vejdera i Fredija Krugera – krv u žilama ledila je jedna žena. Mildred Rečed, sociopatska medicinska sestra iz romana „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ (Ken Kasi, 1962) i kultnog istoimenog filma Miloša Formana (1975), donijela je Oskara nezaboravnoj Luiz Flečer, upisala se na peto mjesto liste 50 najboljih negativaca svih vremena Američkog filmskog instituta – i postavila visoke kriterijume svakom umjetniku koji bi mogao da poželi da se pozabavi njenim likom. Znao je sve to Rajan Marfi kada je potpisao zlatni ugovor sa Netfliksom. Ipak, usudio se da frapantno lijepu ali beskrajno praznu i suštinski potpuno pogrešnu seriju „Ratched“ – nazove prikvelom Formanovog klasika.

Promašen zadatak

Kreator serije Evan Romanski, Marfi i njegov stalni saradnik Ijan Brenen, koji potpisuju produkciju, zadali su sebi vrlo kompleksan ali precizan zadatak: da pokažu ko je bila Rečed prije nego što je povela rat protiv Randela Mekmarfija (Džek Nikolson) i postala simbol banalnosti zla, institucionalne (ne) moći i slijepe poslušnosti birokrata. Nažalost, u pokušaju da iznesu njenu oridžin priču, više su se fokusirali na stil nego na suštinu. Pošteno je reći da je Netfliksova „Ratched“ jedna od produkcijski najelegantnijih i najraskošnijih serija godine. Pamet staje od njenih boja, kostima, scenografije, kamere, fotografije, muzike i detalja koji evociraju stil filmova iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. Pojedini segmenti, poput kancelarije doktora Ričarda

Sara Polson nema kapaciteta da iznese ulogu legendarne Mildred Račed

imdb.com

Rajan Marfi zanemario je suštinu jedne od najboljih negativki svih vremena i srozao potencijalno moćnu studiju karaktera na spektakularnu sapunicu

Frapantno lijepi, ali beskrajno prazni prikvel kultnog filma „One Flew Over the Cuckoo’s Nest“ poremećajem višestrukih ličnosti među kojima je i olimpijac Džesi Ovens), preko kidanja udova, hrskavih krckanja lobanja i el-es-di tripova (najneubjedljivija narkotička vinjeta godine), do Šeron Stoun sa osvetom u srcu, elegantnim majmunom na ramenu i histeričnim „Off with his head!“ na usnama – učinilo je da naslovna junakinja ostane na margini dešavanja.

Slučaj Ani Vilks

Stilizovana lobotomija Hanovera (Džon Džon Brionis), zaslužili su čak i počasno mjesto u muzeju filmskog dizajna. No, već poslije dvije-tri epizode osmodjelne prve sezone postaje jasno da je sva ta ljepota samo visokostilizovana zbrka koja je zanemarila suštinu jedne od najboljih negativki svih vremena i srozala potencijalno moćnu studiju karaktera na spektakularnu sapunicu. „Ratched“, čiji instagramični enterijer i ekstravagantni likovi nemaju dodir-

ne tačke sa Formanovim realizmom, spolja djeluje kao skupocjena bombonjera. Nažalost, nakon što je otvorite, umjesto ukusnih čokoladica u ukrasnom papiru pronaći ćete kamenje. Marfijeva odjeća je lijepa, ali navučena je na mrtvaka. Jer, loše pisanje lobotomizovalo je odličan dizajn. Kreatori serije išli su na neki čudan, frankenštajnski spoj Marfijevih ranijih projekata kao što su miniserija „Hollywood“ i druga sezona „American Horror

Story“, čija se radnja odvija u l u d n i c i . Ta k o j e „Ratched“, ni kriva ni dužna, pretvorena u poligon i za emancipaciju žena (četrdesete godine prošlog vijeka izmaštane su kao mnogo inkluzivnija era), i za krvave pirove vrlo bizarnih likova koji su ili psihopate ili u ljubavi sa psihopatama. Usiljeno spajanje svega i svačega – od nesrećnih bolničkih pacijenata koji prolaze pakao zbog pogrešnog liječenja (poput dame sa

Mildred Račed najmanje je bitna u priči koja nosi njeno ime. I najmanje liči na sebe, i zbog Marfijeve precijenjene, prilično ograničene muze Sare Polson (Rozamund Pajk bi bila mnogo bolji i zagonetniji izbor za ulogu tako kapriciozne i kalkulisane negativke), i radi kreatora koji sve vrijeme lutaju, kao da ne mogu da odluče da li je njihova junakinja žrtva ili manipulativna sociopatkinja, a samim tim ni da trasiraju njen razvojni put. Ako ste gledali drugu sezonu Huluove antologije „Castle Rock“, onda znate što je savršena oridžin priča. I koliko je apsolutno lako povjerovati da će ova, mlađa verzija Kingove legendarne Ani Vilks, koju u seriji igra briljantna Lizi Kaplan, izrasti u psihopatkinju koju će u istoriju filma i Oskara upisati Keti Bejts odigravši je u filmu „Misery“ (Rob Rajner, 1990). To ne da se ne može reći za Račed Sare Polson, nego je grehota čak i smjestiti je u istu rečenicu sa nezaboravnom krvomutnicom iz Formanovog remek djela. Marfi je izgledao prokleto dobro pokušavajući da pokaže kako je Milderd postala ono što jeste, ali previše je odlutao. I pored sve vizuelne ljepote, „Ratched“ se ne može nazvati ničim sem „Letom iznad kukavičjeg gnijezda“ nad kojim je izvršena lobotomija. M. I.-N.

Ocjena: 2,3/5

Četvrtak, 24. septembar 2020.

PREPORUKA

privatna arhiva

Vladana Perlić, pjesnikinja

Zgrabi FILM „Kalvarija“ (Zvonimir Majcug, 1996) je remek djelo hrvatske kinematografije. Ovaj film možete u cjelini da pogledate na Jutjubu i sat i po vremena vašeg života učinite nezaboravnim. Već se ubraja u savremene klasike sa kultnim rečenicama poput „Kakvog medu?!“ i „Teto, teto, kupaj me između nogu“. Čak bi se i „The Room“ (2003) američkog režisera Tomija Vizoa postidio pred ovim ostvarenjem.

TV Sva je prilika da ste seriju „Srećni ljudi“ već pogledali, ali nikad nije loše vratiti se klasicima. Neke dubokoumne replike dođu vrlo zgodne u svakodnevnom životu: „I spremačica i čistačica i domaćica i klozetarka, koju će još funkciju da mi dodele?“, „Mmm, Bebo!“, „To nije Sima, to je Živko“. Apropo Sima-Živko dualnosti, ova serija je ostavila toliko dubok trag na kolektivno nesvjesno, vrteći se uvijek negdje u pozadini i tako šaljući sublimarne poruke, da je sve više ljudi poput mene koji ljude ne dijele na dobre i loše već na team Sima i team Živko. Znači, kada upoznajete momka ili curu, odmah pitate da li su team Sima ili team Živko i ako tu niste kompatibilni, džaba vam sve, vaša veza je osuđena na propast.

MUZIKA Svi Cecini albumi od 1990. do 2006. Dolazimo do korijena mog pjesništva, do najranijih i samim tim najvećih uticaja na ono što će u zadnjih devet mjeseci na pjesničkim konkursima osvojiti dvije prve nagrade, jednu drugu i dvije treće nagrade, a ući u sedam užih izbora. Marina Tucaković, ako čitaš ovo, volim te. Niko nije znao tako estetizovati mizoginiju i mazohizam kao ti. Kad bi, da prostiš, o izmetu pisala, ljudi bi povjerovali da je to nešto lijepo. Ceca je možda srpska majka, ali Marina Tucaković je za mene genije iz pozadine, čak i kad napiše tako debilan stih kao što je „didu, didu, didule“.

Zaobiđi FILM „Chungking Express“ (1994), „Fallen Angels“ (1995), „In the Mood for Love“ (2000), „2046“ (2004). Kar-

Kar-vai Vong je samo moj! vai Vong je moj omiljeni režiser i ne želim da ga široka javnost otkrije, jer će mi ga ogaditi kao što su mi ogadili Arctic Monkeys. Gledajte nešto drugo, on je samo moj.

TV Gejmotron („Game of Thrones“). Vesteros je zemlja rata, / gde i

sestra jaše brata. / Gde sa šiljka ćerku gleda, / glava jadnog Starka Neda. Sačuvajte vaše mentalno zdravlje i ne približavajte se ni knjigama ni seriji, jer će vas zavesti, a onda slomiti srce. Njihov zli kreator Džorž R. R. Martin za cilj ima samo da se napije što više suza svojih fanova.

MUZIKA Sve albume Džefa Baklija, naročito „Grace“. On je moj omiljeni pjevač, poète maudit, vječno mlad, napaćena duša sa daddy issues i ne želim da ga iko osim mene pipa u snovima i razvija nekrofiličarske tendencije.

Četvrtak, 24. septembar 2020.

al a

e Imp

Prije nego utvrdimo zaključak da je ovaj niški trio najprijatnije iznenađenje pandemijom umrtvljenog ljeta regionalne scene - valja istaći i to da Miloš umije da proda i zaključke poput ,,najgore tek dolazi“. I to do pola singla ,,Unazad“ u kome je zapleten i onaj lament o tamnici tuđih želja. U nekoj životnoj računici, onako kako je postave Prljave sestre zna da zvuči u redu. Onako hamletovski, ,,biti spreman to je sve“ - ovi momci su svemu naredni i vrlo odlučni da životni dašak, izlaz iz mraka kroz ključaonicu, pronađu u muzici. Ono po čemu se Prljave sestre odvajaju, briljiraju i razlog zašto će vrlo brzo zaslužiti širokopojasnu vidljivost, je osjećaj da oni do kraja i apsolutno vjeruju u ono što izgovaraju i sviraju. Da su potpuno utemeljeni u iskustvu svojih života. Baš to je

Ovi momci su svemu naredni i vrlo odlučni da životni dašak, izlaz iz mraka kroz ključaonicu, pronađu u muzici na albumu ,,Najgore tek dolazi“ ono što je Caneta iz Partibrejkersa uvijek činilo posebnim i primamljivim - i onda kad teatralno i forsirano dijeli životne lekcije sa bine. Ovo je ekipa koja vjeruje da će stav, integritet, biti ono za što će se uvijek i u svakoj situaciji moći uhvatiti. Biće vam to jasno od prvog gitarskog udara na uvodnoj ,,Oni ili ti“.

Momenat radosti

Da se ne radi o klasičnom postpank žestokom prašenju po kaljuzi pesimizma, dokaz je lagana balada ,,Naše vreme“. Neočekivan je momenat radosti, životnija od svih tih ljetnjih hitova - ili balkanrock.com

itav život izgubljen u tuđim željama - dijagnoza je koju pjevač i gitarista niških Prljavih sestara Miloš Pavlović efektno potpisuje na albumu ,,Najgore tek dolazi“. Njegov opominjući pesimizam je tako serviran da mu je teško oponirati.

Miloš Pavlović i ekipa benda Prljave sestre do kraja utemeljeni u životnom iskustvu

bilo kog izbora iz te kategorije koja degradira i banalizuje muziku u tolikoj mjeri, da je nevjerovatno koliko je opšteprihvaćena. Baš takve pjesme i taj način razmišljanja Prljave sestre šibaju u ,,Muzici za liftove“; svjesni da tuku jedan boj sa vjetrenjačama. ,,Talas“ nosi vrlo jasan ukus bluza, dok je ,,Sjajniji od sunca“ momenat fanki skretanja. Za utisak da se radi o vrlo potkovanim i obrazovanim rok muzičarima, koji su prije ovog albuma temeljno istraživali muzičke fascinacije. Album je zato sjajan zalog za momenat kada će niška scena konačno dobiti prepoznavanje koje zaslužuje u regionu; takođe je i dokaz da ono najljepše muzičke cvjetanje nastaje u vremenima kolektivne tjeskobe i neizvjesnosti. Kroz tu gustu maglu, Prljave sestre znaju da učine da životno putovanje djeluje poput meke gitarske plime ljetnje noći, baš kao u pjesmi ,,Nova jutra“. S. S.

Ocjena: 86/100

Gitare bačene uvis

rećom, moderna muzička produkcija na vrhunskom nivou i dalje dovoljno često izbaci album koji ostavlja utisak savršene lakoće ispoliranog, svježeg zvuka. Kevin Palmer, frontmen benda Tame Impala, je majstor da iz temeljnog rada u studiju dođe do nečega što je tako pitko, blistavo, čisto. ,,Smooth“.

Pupak mejnstrima

Australijanac koji je 2015. godine sa albumom ,,Currents“ suočen sa teškim samarom i žigom ,,spasioca roka u mejnstrim muzici“, posljednje godine bile su kreativno vrlo ispunjene. Bio je hedlajner na festivalu ,,Coachella“, pisao pjesme za Lejdi Gagu, bio gost na albumu Marka Ronsona, dočekao da Rijana obrađuje njegove pjesme ali i da bude potpisan kao autor na ploči Kanjea Vesta. Ukratko, Palmer je zaronio u sam pupak mejnstrima i ostavio utisak da

Kevin Palmer je odlučio da se bend odrekne prizvuka psihodeličnog roka i zakorači na sint-pop teritoriju mu je tamo komotno i toplo, bez obzira na mirise koje je zatekao. ,,The Slow Rush“ je zato bila jedna od najiščekivanijih ploča godine; ona koja je trebala da premosti strožije i delikatnije ukuse alternativaca sa dobrom zabavom za širu publiku. Palmer je zato odlučio da ekipa iz benda Tame Impala baci sve gitare uvis, odrekne se prizvuka psihodeličnog roka i zakorači na sint-pop teritoriju. Muzika za ples mu apsolutno odgovara, djeluje dovoljno temeljno, inteligentno i int ro s p e k t i v n o n a h i t u ,,Breethe Deeper“, a opet sasvim autentično sa lelu-

pitchfork.com

balkanrock.com

,,The Slow Rush“ opravdala epit

Nišlije briljiraju na albumu uz utisak potpune vjere u ono što sviraju i stvaraju

Topla plima u gustoj magli

Životna računica

theguardian.com

tre

Prl

jav e se s

d ž uboks

Rin

tet jedne od najiščekivanijih ploča godine

ya ma

Četvrtak, 24. septembar 2020.

awa

Japanka nastanjena u Britaniji servira najsmjeliji pop današnjice

Kevin Palmer donio dah svježine na polju muzike za ples

javom akustičnom gitarom u sanjivoj ,,Tomorrow’s Dust“.

Procvjetala prerija

Ovo nije album sa velikim, grandioznim momentima - niti će vas bilo koja od ovih pjesama pretjerano privući kroz preslušavanje Jutjub singlova. Ali ploča sama po sebi zaista zavređuje pažnju, jedinstveno je i lagodno iskustvo. Poput utiska koji sjajnan i lagan dezert

ostavi za već sitog gurmana. Ima tu i dovoljno materijala za one koji očekuju ,,rokerskiji“ Tame Impala, poput prvog singla ,,Borderline“, koji je lansiran upravo sa željom Palmera da pokaže da ne odstupa od ideja i fascinacija zbog kojih je osnovao bend. ,,Is It True“ je perfektan nastavak, lansira u osunčanu i procvjetalu preriju na krilima vrlo progresivnog sint zvuka. Ključna tema je, odrastanje i starenje - uz lekciju kako se postaje relevantan i istovremeno ostaje dosljedan sebi. ,,Ništa ne traje zauvijek, i vrijeme je da se suočim sa tim. Znam da nijesam onako mlad kao ranije“ - izgovara Palmer na ,,It Might Be Time“ i ubjeđuje nas da je samo pronašao mladost na neki novi način. Sa ovoliko lakoće i jednostavnosti u pronalaženju radosne, zabavne i pametne muzike, lako mu je povjerovati. S. S.

Ocjena: 79/100

ez mnogo filozofije - ono što stvara Rina Savajama je najuzbudljiviji pop još od kada se pojavila FKA Twigs. Popularnost Due Lipe neće dostići, ali će za nekoliko decenija nju smatrati mnogo bitnijom mejnstrim pojavom našeg vremena.

Ludo i raznovrsno Za svojih 29 godina, Rina je stigla i da zasluži diplomu sa Kembridža; ona je Japanka koja od djetinjstva živi u Britaniji. Vrlo je politična i pogana na jeziku pred svima koji je tjeraju da se odredi i definiše identitetski po bilo kom pitanju. U ,,STFU!“, neočekivanoj pop metal hitčini, u brk je spremna da odbrusi liku sa kojim je na prvom sastanku. ,,Jesi li ikad razmišljao da svoja debela prokleta usta zalijepiš ljepljivom trakom? Jer ja jesam mnogo puta“. Album je raznovrstan na ludo zabavan način;

ima tu i hard rok gitara i K-pop fascinacije (,,XS“), ali i akustike sa ukusom produkcijski perfektno ispeglanog r’n’b-a. Tako ,,XS“ podsjeća na ukus koji je donio, recimo, hit ,,Like I Love You“ Džastina Timberlejka - ali na mnogo interesantniji i potentniji način.

Sočni gospel Savajama je tip koji priznaje da joj bilo što brzo dosadi. I to hiperaktivno preskakanje sa jednog na drugi udaljeni žanr joj savršeno priliči. Posebno je interesantna kada se dohvati sočnog kantri popa (!), poput pjesme ,,Chosen Family“ - odi kvir prijateljima sa kojima godinama živi. Zna da bude vrlo intimna, poput momenta ispovijesti o odrastanju sa razvedenim roditeljima (,,Bad Friend“, elektropop našprican gospelom). Istovremeno sa

mnogo samopouzdanja i lakoće iznosi potencijalni stadionski hit ,,Who’s Gonna Save U Now“ - prosto, u bilo kom momentu ne želi da pruži bilo kome šansu da je dostigla bilo koji limit. U svakom momentu ,,SAWAYAMA“ je ispoliran, blistav, proizvod spreman za svježu upotrebu i to je vrlo jasno i poruka ovog suštinski vrlo političkog, angažovanog albuma. Jer ovom muzikom Rina poručuje ,,svojima“ širom svijeta: ako vam se ne sviđa ovakav svijet, ako hoćete neki po svom meraku i svjetonazorima, ugrabite te uzde velikih planetarnih kočija u svoje ruke. Tako i dolikuje jednom od najjasnijih, autentičnih glasova moderne pop muzike. S. S.

Ocjena: 77/100

Debi album dokaz da je Rina jedna od najbitnijih mejnstrim pojava našeg vremena

npr.org

U svakom momentu ,,SAWAYAMA“ je ispoliran, blistav, proizvod spreman za svježu upotrebu i to je vrlo jasno i poruka ovog suštinski vrlo političkog, angažovanog albuma

wikipedia.org

Ljepljiva traka za pogana usta

Četvrtak, 24. septembar 2020.

Opas film

PRIVATNA ARHIVA

33 OBRTAJA

Ivana Murišić, modna kreatorka

riginalnost i inovativnost najbolji su drugari modne kreatorke Ivane Murišić. Perlicama, perjem i koncem veže svoje misli koje lete poput ptica. Upravo su najslobodnija bića na planeti bila inspiracija za njenu najnoviju kolekciju „Freedom“. Za vjerno dočaravanje njihovih krila i kolorita koristila je tehniku koja se svodi na grafička idejna rješenja preslikana na materijal kroz mašinski vez. Pored veza,

čime je postigla stvaranje materijala, upotrijebila je i rese. „Slobodna“ kolekcija, kao otpor klaustrofobičnoj koroni, predstavljena je na Crnogorskoj nedjelji mode i Internacionalnoj smotri ,,Umjetnost & moda – Kotor 2020.“ Ivanin rad nikoga nije ostavio ravnodušnim, upravo zbog eksperimentalne tehnike, simbolike koju nosi i odvažnosti da kreira modele u kojima ćete se osjećati moćno i nesputano

poput ptice. Ipak, ova krila ne može ponijeti baš svako. Upravo zbog toga Murišić je ovom kolekcijom otkrila sebe, dotakla srca avangardista i pozvala ih da se usude da krenu na let. Čini se da bi u tim visinama uživale Josipa Lisac, Slađana Milošević i Bebi Dol... Kad smo kod muzike, hajde da otkrijemo šta je naša kreatorka slušala dok je krojila svoje ptice i kakva se to filmska nit provlačila njenim ateljeom.

Film koji Vas čini srećnim? - Ako bih se konkretno fokusirala na to koji me film čini srećnom, onda bih pomislila na komedije. Poslednjih par godina kada god vidim na televizijskom programu film „Meet the Fockers“ (Džej Rouč, 2004), zadržim se na istom i shvatim da me taj film zasmijava godinama iznova. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Taj osjecaj da sam bijesna na režisera imala sam dok sam gledala film „The Hidden Face“ („La cara oculta“, Andreas Baiz, 2011). Klaustrofobija je uzimala maha u momentima kada nije bilo izlaza za glavnu glumicu koja je zarobljena u svom podrumu. Dugo je trajalo, a napetost je rasla. Reditelju sam u mislima poručivala da prekine agoniju. Ali na kraju utisak je bio da je odličan. Još jednom bih ga pogledala, bilo bi mi lakše jer znam kraj. Sličan osjećaj sam imala dok sam gledala film „127 Hours“ (Deni Bojl, 2010). S tim što je rađen po istinitom događaju, pa reditelja nijesam mogla kriviti za isti. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Postoje neki filmovi čiji humor nijesam mogla shvatiti. Okarakterisani su kao komedija i primjećujem da ga neki tako doživljavaju, ali meni ne bude smiješan. Jedan od tih je „Toni Erdmann“ (Maren Ade, 2016). Prvi put kada sam ga gledala nijesam bila oduševljena. Film se završio bez ijednog mog osmijeha. Drugi put kad sam ga gledala sa prijateljima shvatila sam donekle taj crni humor i simboliku. Što opet govori o tome da je riječ o kvalitetnom filmu koji nije za svakoga. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/ priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Voljela bih da vidim filmove inspirisane životom naših instaknutih umjetnika. O Živku Nikoliću, gdje bi se opisala njegova ličnost, kao i proces njegovog stvaranja.

Četvrtak, 24. septembar 2020.

asna fantomska nit sto bih ih povela jer me vežu uspomene na ranu mladost i duge priče o muzici i filmu. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Vjerovali ili ne „Titanic“ (Džejms Kameron, 1997). Prvi put u bioskop odlazim, a neslavno se kući vraćem slomljena srca. Bilo je lakše to preživjeti jer smo svi u sali plakali. Sjećam se da je predugo trajao i da nas je majka ispred bioskopa čekala zabrinuta gdje smo toliko dugo. Samo nas je mogla utješiti, jer to je jedino što nam je trebalo. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Obožavam soundtrack filma „Into the Wild“ (Šon Pen, 2007). Edi Veder je napravio remek djelo. Cijeli taj soundtrack me pratio kroz studiranje u Beogradu. Pamtim sebe kako slušam muziku iz filma i šetam Beogradom. Tužna priča, ali muzika je optimistična i ima ritam koji diže energiju. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Prvi film na koji pomislim je „Midnight in Paris“ (2011). Vudi Alen je bajkovito prikazao Pariz, da sam jos jednom pozeljela da se nađem tamo. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - U ovom momentu, imao bi puno materijala za film. Po č e v š i o d k o r o n e d o političkih previranja. Znajući njegov stil, mislim da bi mu bilo bas inspirativno.

z ika

Omiljeni filmski rivali? - Obožavam film „House of Flying Daggers“ (Džang Jimou, 2004). Godinama nijesam pogledala film koji mi više leži od njega. Privlači me njegova estetika i ljubavna priča. Odnos suparnika Jin i Lea je tako lijepo razrađen kroz tradicionalnu kinesku borilačku vještinu, raskošne scene i jarke boje. Još dva ostvarenja nose jak utisak – „Hero“ pomenutog reditelja i „Crouching Tiger, Hidden Dragon“ (Ang Li, 2000) Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Prvo na koga pomislim to je „Hachi-ko“ (Seijiro Kojama, 1987). Neopisivo tužan film, pritom istinit. Od toga filma sam se dugo oporavljala. Pogotovo što imam psa Čupa i znam kolika je ljubav č ovjeka i životinje. Sličan osjecaj sam skoro imala i sa filmom „Togo“ (Erikson Kor, 2019). Takođe istinita priča o psu heroju. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Mnogi mi se svide ali ih brzo zaboravim. Jedan ostaje upamćen i rado ga upotrijebim „Nikola, nisam ti ja majka, silazi dole“ i predivna Sonja Savić. („Mi nismo anđeli, Srđan Dragojević, 1992 Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Kojot. Prezanimljiv lik u crtaću, neodoljiv i šarmantan, koji uporno pokušava da bude izvrsna štetočina ali mu ne ide. Ptica Trkačica ga uvijek nadmudri, ali on pokupi sve simpatije.. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Ne znam kako bi se oni medjusobno slagali, ali ja bih povela Anga Lija, Pavela Pavlik o v s k o g i Kv e n t i n a Tarantina. Popila bih jednu zlatnu dunju, što bih i njima preporučila. A odvela bih ih ispred Muzeja u Nikšiću i okupila sve ljude koje prate njihov rad. A među njima je onih koji su veći ljubitelji i poznavaoci od mene. Na to mje-

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - Pjesma koja obuhvata sve bila bi „Texas Sun“ od Khruang-

bin i Leon Bridges. Obožavaju je moji roditelji, moji prijatelji a nadasve moj partner. Jedna od onih koja nikada ne može da dosadi. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Kada bi se primakao smak svijeta, mislim da mi ne bi bilo do pjesme. Ali ovako u mašti mogu reći da bih pustila „My Way“ ali verziju Elvisa Prislija. Stvara utisak samopouzdanja i grandioznog opraštanja. A za našu planetu bih pustila pjesmu „Earth Is the Loneliest Planet“ od Morisija. Na taj način bih se oprostila od planete i zahvalila joj se. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Freedom“, Džordž Majkl. Upravo sa tom pjesmom sam zatvorila svoju poslednju reviju pod nazivom „Sloboda“. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Jolene“, The White Stripes. Naravno i verzija Doli Parton svakako savršena, ali meni više paše od The White Stripes. Mogu da je slušam satima. Jedna od novijih pjesama koja isto nozi naziv u sebi je zarazna i dobra „Maria También“, Khruangbin. Vaša pjesma za karaoke? - Uvijek kada uspješno završim neki posao zapjevam refren pjesme „Simply the Best“ Tine Tarner. Toliko je često pjevam da mislim da sam je uvježbala i spremna sam za karaoke. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Teško pitanje, jer se to mijenja iz dana u dan. Desi mi se da neku pjesmu mjesecima slušam svakodnevno dok mi ne dosadi. Na ovo pitanje treba odgovoriti sa onim autorom čiji vokal vam ne moze dosaditi do kraja života. Neka odgovor bude Elton Džon. Ne slušam ga često, nijesam najveći fan, ali mi njegov glas nikada ne može dosaditi i zato ga biram. A pjesmu koju bih mogla da slušam do kraja života je „Love and Hate“ Majkla Ki-

vanuke. Upravo je slušam i vjerovatno ću cijeli dan. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Ne bih da vrijeđam nikoga, pogotovo ne domaće autore. Znam koliko je teško stvarati i zato duboki naklon za svakog pojedinca, bilo da mi se sviđa njegov rad ili ne. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Kompletno svi muzičari koji pripadaju onoj cuvenoj 27. godini. Brajan Džons, Džimi Hendriks, Dženis Džoplin, Džim Morison, Kurt Kobejn, Ejmi Vajnhaus... Toliko genijalnih ljudi koji su do 27. godine napravili remek djela i nažalost umrli mladi. Dok sam bila mlađa, ta 27. mi je djelovala tako daleko, a sada shvatam koliko je to kratak život za tako velike ličnosti koje su nam potrebne da bi umjetnost dostigla najveći nivo. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Ne mogu da se sjetim. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Poster benda Backstreet Boys, a negdje u blizini toga postera je bio poster gupe Five. Pa sam redovno upoređivala i razmišljala ko je najljepši od članova benda. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Nijesam sigurna da li će nas nadživjeti, ali sam sigurna da nam svima slijedi isto mjesto u konačnici.

Serija idealna za kišni vikend? - „The Handmade’s Tale“. Ima malo epizoda, a drži paznju. Sadrži tonove kišnog dana, pa može lijepo da se uklopi.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Ako mogu na ovo pitanje da odgovorim filmom, onda bi to bio „Fanton Thread“ (Pol Tomas Anderson, 2017). Radno okruženje jednog modnog dizajnera bih rado posjedovala. Doduše eliminisala bih njegovu partnerku, jer bih neslavno završila. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - Obožavam „Nestašne godine“ („Heartbreak High“). Rado bih je i sada odgledala. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „The Young Pope“ zavređuje veliku pažnju, bilo da je prva ili druga sezona u pitanju. Serija koju nikada nijeste završili? - „Game of Thrones“. Mnogi moji prijatelji su ludi za tom serijom, a ja sam pokušavala da budem istrajna da je odgledam do kraja, ali ne ide. Manje gledam serije koje imaju puno epizoda i serijala. Nemam dovoljno vremena za njih. Volim kraće serije koje mi mogu ispuniti slobodno vrijeme. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Rekli su mi da je to spomenuta „Game of Thrones“, ali ne znam jer je nijesam gledala. Serije koje sam pratila većinom imaju smislen kraj. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Dosta predmeta iz jedne od omiljenih serija „Black Mirror“. Iz svake epizode bih makar jedan predmet uzela. Najdraži par iz serije? - Dijego i Hulija iz telenovele „Resistire“. Srednja škola i moja opcinjenost sa njhovom ljubavnom pričom. I dalje omiljeni par ili su samo ostavili jak utisak u mojim nježnim godinama. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Džerijeva snalažljivost me uvijek fascinirala, a žao mi je bilo Toma. Pa sam mijenjala mišljenje iz epizode u epizodu. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 24. septembar 2020.

kalendar U trinaest epizoda narator Karl Sagan, jedan od vodećih naučnika 20. vijeka, otkrio je jedan novi svijet. Svijet razuma, pametnijih i radoznalijih. Upornijih i hrabrijih. Jednostavno lijep i lijepo jednostavan. Svijet kakav zapravo jeste

Četiri decenije dokumentarne serije ,,Cosmos: A Personal Voyage“

Sagan na obali kosmičkog okeana

oznato je konačno, nepoznato je beskonačno; u intelektualnom pogledu, nalazimo se na ostrvcu usred bezgraničnog okeana neobjašnjenosti. Dužnost svakog pokoljenja je da od mora otrgne još malo kopna - riječi su Tomasa Henrija Hakslija. Čuvenog engleskog biologa i filozofa, čovjeka koji je skovao termin ,,agnostic“ i vatrenog pobornika Darvinove teorije, mnogi su shvatili ozbiljno, ali niko kao Karl Sagan. Kao dječak, Karl je sanjario sjedeći na podu, crtajući, zamišljajući nešto jedinstveno. Bio je to crtež ispunjen snovima o istraživanju kosmosa. Kao svjetski priznat vizionar, mnogo godina kasnije, Sejgan je ostvario te snove. I kroz emisiju ,,Cosmos: A Personal Voyage“ (,,Kosmos: Lično putovanje“), podijelio sa svima svoje malo parče kopna otrgnuto od mora.

Brod iz mašte

Dokumentarna serija iz 1980. ostala je zapamćena kao prelomni trenutak u emitovanju naučnog televizijskog programa. Emisiju je odgledalo najmanje 400 miliona ljudi u više od 60 država širom svijeta, među kojima je bila i tadašnja Jugoslavija, i ostala je najgledaniji program mreže sve do dokumentarca ,,Građanski rat“ iz 1990. U 13 epizoda narator Karl Sagan, jedan od vodećih naučnika 20. vijeka, otkrio je jedan novi svijet. Svijet razuma, pametnijih i radoznalij i h . Up o r n i j i h i h r a b r i j i h . Jednostavno lijep i lijepo jednostavan. Svijet kakav zapravo jeste. Počevši od uvodnih rečenica u serijalu, da je kosmos sve što jeste, što je ikada bilo, i što će ikada biti, gledaoci su kao omađijani kretali na ovaj zanimljivi put sa njegovim brodom iz mašte. Brodu uz pomoć kojeg su

prevaljivane svjetlosne godine puta koji je utabala nauka. Brodu obojenom Vangelisovim i klasičnim baroknim muzičkom tonovima zbog kojih je ovaj dokumentarac svakome ostajao u posebnom sjećanju. U ovom carstvu galaksija i raznih egzotičnih svjetova saznali smo i naše mjesto u njemu i prvi put čuli kakva nam sudbina slijedi ako svjetski moćnici nastave sa trendom nuklearnog naoružavanja. I ako svi zajedno nastavimo u ovoj ili većoj mjeri da zagađujemo našu planetu. Suština nauke je u činjenici da ona ispravlja samu sebe. Ishodi novih ogleda i nove zamisli postojano rješavaju stare tajne. Međutim, danas, 40 godina kasnije, svaka od stvari koju je Karl Sagan izgovorio (i napisao u istoimenoj knjizi), i dalje je aktuelna.

Kalendar postojanja

Naravno, nova naučna otkrića neminovno su donijela i neka nova saznanja koja u to vrijeme nijesu bila dokučena, ali značaj ,,Kosmosa“ uprkos tome ne blijedi. Ovaj dokumentarac pružio je pregršt

novih informacija ne samo o pojavama izvan naše planete i razvoju života na njoj, već nam je prikazao i zanimljivi čas istorije civilizacije, posebno sa osvrtom na značajne ličnosti koje su mijenjale njena kretanja. Već u prvoj epizodi osvrnuo se na rad čuvene Aleksandrijske biblioteke, mjesto gde je prvi put sistematski sakupljano znanje svijeta. Podsjetio nas je na velike ljude tog vremena čija su djela krasila svodove biblioteke, poput Eratostena, Euklida, Dionizija Tračanina, Herofila, Aristarha sa Samosa, Arhimeda… Najvažnije od svega, napravio je zanimljiv kosmički kalendar u kojem nam je jasno stavio do znanja koliko kasno smo se pojavili kao ljudska bića u istoriji svemira, a koliku moć trenutno držimo u svojim rukama o sudbini naše planete i nas samih. Ako bismo gledali po tom kalendaru koji je podijeljen kao klasični kalendar na 12 mjeseci, gdje svaki dan predstavlja oko 40 miliona godina, ljudi su se po njemu pojavili tek u posljednjem minutu, čak u posljednjih 15 sekundi, posljednjeg dana ovog ko-

smičkog kalendara. U knjizi ,,Plava tačka u beskraju“ inspirisanoj fotografijom koju je snimio Vojadžer 1, 6. jula 1990. godiine, Karl je pisao o tome koliko su ljudi (ne)značajni i (ne)moćni u odnosu na Univerzum. Pokušavao je da nam da do znanja koliko je bitno da sačuvamo našu malu scenu u nepreglednoj kosmičkoj areni. - Ne postoji nijedno drugo mjesto gdje bi u skorijoj budućnosti naša vrsta mogla migrirati. Posjetiti, da. Naseliti, ne još. Sviđalo vam se to ili ne, Zemlja je mjesto gdje se trenutno nalazimo. Kažu da je astronomija pokorno iskustvo koje izgrađuje karakter. Vjerovatno ne postoji bolji pokazatelj glupavosti ljudske sujete od slike našeg svijeta sa udaljenosti. Za mene, ona naglašava našu odgovornost da se jedni prema drugima odnosimo ljubaznije, i da sačuvamo i njegujemo blijedo-plavu tačku - jedini dom za koji znamo - govorio je Sagan. I baš kao i dokumentarac ,,Kosmos“, ove riječi su jednako relevantne i danas. Biljana MARTINIĆ

Četvrtak, 24. septembar 2020.

Šezdeset godina od prikazivanja ,,Porodice Kremenko“, prve animirane serije namijenjene odraslima

Šampon za ,,Jaba-daba-du“

a milenijalce i starije pripadnike generacije Z koji su dio djetinjstva proveli bez pristupa kablovskoj i internetu, neki su običaji bili svetinja. Vrtjeli su se uglavnom oko malih jutarnjih navika - vrste keksa koji je išao u mlijeko i toga da li su na hleb preferirali džem ili krem. Ipak, kod jutarnjih časova je najvažnije bilo što je daljinski za televizor tada bio samo njihov, zajedno sa malom nevidljivom krunom koja neizbježno ide onome ko posjeduje moć da prebaci kanal.

U udarnom terminu

1. Kuglanje ili opera Prva epizoda prikazana je 30. septembra, 1960. godine, pod nazivom ,,The Flintstone Flyer“ iako je prva epizoda koja je snimljena bila ,,The Swimming Pool“. U njoj, Fred i Barni umjesto da odu na operu sa Vilmom i Beti, pođu na kuglanje. Kako je Vinston u početku bio jedan od sponzora, a serija osmišljena kao sitkom za odrasle, Fred i Barni se često mogu vidjeti sa cigarama u rukama. Ipak, do treće sezone serija je bila pisana isključivo za djecu, a mjesto sponzora preuzele su firme poznate po sokovima i bombonima.

2. Osvajanje Juge Kremenkovi su prvi crtani sinhronizovan u bivšoj Jugoslaviji. Premijerno su emitovani na TV

Zagreb, počev od 1968. sinhronizovani na hrvatski jezik, a odmah potom na televiziji Novi Sad, sinhronizovani na srpskom. Ono što ih je činilo toliko prepoznatljivim i voljenim jeste način na koji je prikazan život sa davno izumrlim životinjama i njihova povezanost s tehnologijom. Mladunac mamuta se koristio kao usisisvač, pterodaktil je bio avion, a automobili pravljeni od kamena, kože i drveta su se pokretali - stopalima. Teško je ne pomenuti i sirene - ptice koje bi se ,,oglašavale“ povlačenjem za rep, kao i kamere - u kojima su ptice kljunom urezivale sliku u kamenu ploču.

3. Promjena imena Projekat je u originalu nosio naziv ,,Flagstones“, ali su kreatori Vilijam Hana i Džosef Barbera brzo promijenili ime zbog istog prezimena koje su imali Haj i Luis u stripu koji je izlazio u dnevnim novinama u 1954.

4. Povučena tužba Još od premijere je bilo jasno da su ,,The Flintstones“ inspirisani serijom ,,The Honeymooners“, iako to nije nikad zvanično potvrđeno. Godinama kasnije, u jed-

nom od intervjua, Džeki Glison, kreator ,,Mladenaca“ priznao je da je razmišljao da o tužbi, ali se predomislio jer nije htio biti osoba koja je uklonila Freda Kremenka s televizije.

5. Dječak Kamičark Dražesna Kamičak je bila zamišljena kao dječak, ali kada su kompanije igračaka podrobno objasnile u ciframa koliko će više novca svi zaraditi ako budu prodavali igračku za djevojčice, u trećoj sezoni rodila se Pebls.

Dva glasa Barnija Barniju je glas davao Mel Blank, ali je 1961. doživio saobraćajnu nesreću zbog koje je završio u komi pa je dobar dio epizoda, do njegovog oporavka, Barnija mijenjao glumac po imenu Dovs Batler.

Uzvik za istoriju Najčuveniji uzvik izmislio je niko drugi do Alan Rid, glumac koji je davao glas Fredu Kremenku. Naime, Rid nije bio zadovoljan prethodno zamišljenim ,,Jahuuu!“ pa je inspirisan popularnom reklamom za šampon spontano iz sebe izbacio ,,Jaba-daba-du!“ Ostalo je istorija. Biljana MARTINIĆ clickamericana.com

Naravno, uz veliku moć dolazi i velika odgovornost. Kako je sve što je valjalo na televiziji bilo prikazivano u tih par sati, samo su oni sa dobrim poznavanjem televizijske šeme mogli ispratiti i ,,Štrumpfove“ (RTCG) i ,,Transformers“, ,,Gargoyles“ (Rai Uno/Rai Due), kao i ,,Deksterovu laboratoriju“ na televiziji Cartoon Network (Elmag). Prioritete su zavisno od termina znatno mijenjali ,,Starla i jahači dragulja“, ,,Sablja i zvezdani šerifi“, i naravno, nezaobilazni ,,The Flintstones“ jedna od najuspješnijih animiranih televizijskih serija svih vremena. Kremenkovi su osim prve serije

u proizvodnji ,,Hana - Barbera“ produkcije, bili i prva serijska animacija namijenjena odraslima. U Americi se emitovala u udarnim večernjim terminima. Prikazivala se šest godina, a prva od 166 epizoda objavljena je prije tačno 60 godina, što je bio i razlog da izdvojimo sedam zanimljivosti koje možda niste znali o omiljenoj porodici iz Kamengrada.

Serijal je emitovan šest godina, a prva od 166 epizoda prikazana je prije šest decenija, što je razlog za zanimljivosti koje možda nijeste znali o omiljenoj porodici iz Kamengrada

Porodice Kremenko i Kamenko na jednom od nezaboravnih druženja

PODGORI č ARENJE

Fatalna orhideja

olivudska zvijezda nijemog filma, operski pjevač najgizdavije pozornice Petrovgrada, jedan od živopisnih tipova carske ruske emigracije u Parizu nakon revolucije. Emigrant dvije zemlje; jedno dijete iz Bjelopavlića što je daljine mjerilo hiljadama kilometara u Odesi na Crnom moru. ,,Two Arabian Knights“ (,,Dva arapska viteza“, Luis Majlston, 1927) bila je romantična avantura koja je u periodu pred Veliku depresiju zabavljala Amerikance. Jednim Oskarom nagrađena, sa Meri Astor u glavnoj ulozi - i stanovitim Emirom kao jednim od glavnih likova. Instant zvijezda, šarmer koji je vukao malo na Istok, malo na Mediteran, malo na tvrđi slovenski akcenat... Potpisan kao Michael Vavitch. Ili: Mihailo Ivanović Vavić.

U operi Petrovgrada Nalazimo ga i u filmu ,,The Third Degree“ (1926); eto tada Mihailo je bio izbor nikog drugog nego Majkla Kertiza, autora nezaboravne ,,Kazablanke“ (1944), i to u ulozi Klintona, šefa detektiva u jednom neobično zamršenom slučaju zločina u cirkusu. Ili u zaboravljenom hitu ,,The Bridge of San Luis Rey“ (1929) u ulozi vicekralja provincije peruanskih Anda; neobičnom filmu u kome se proslavila Lili Damita, supruga Erola Flina i partnerka Gerija Kupera u vesternima... Samo godinu kasnije, 5. oktobra 1930. godine, tog filmskog pustolova Mihaila Ivanovića Vavića pronašla je smrt. Kakva ironija; onaj koji je bježao od revolucionarnog vihora na kraju je završio pod točkovima automobila u noći Los

Zaglavi se

wikidata.org

Četvrtak, 24. septembar 2020.

Anđelesa, u nerazjašnjenoj i najvjerovatnije potpuno banalnoj nesreći nakon vesele pijanke.

Mihailo, Majkl... Holivudski hroničari za godinu Mihailovog rođenja uglavnom uzimaju 1885. i Odesu. Ipak, istina je da je rođen četiri godine ranije u Bjelopavlićima. Da je već 1905. pjevao u petrogradskoj operi pred carskom publikom - samim tim postao i prvi crnogorski operski pjevač. Veza sa domovinom? Godinama je blijedila, kao i znanje jezika koje je ponio iz doma crnogorskog diplomate zaposlenog u crnomorskoj luci. Ali ono što je ostalo iza Mihaila Vavića su, na primjer, dvije operete-jednočinke, koje je napisao i osmislio - sa temama direktno vezanim za rodni kraj. Neku pastoralnu banalnost kamenitog predjela i junačku muku od koje se prebrzo odrastalo ili rano umiralo. Onako, kako je slušajući priče zemljaka koje je sretao jedino i mogao izmaštati. Na vrhuncu karijere operske zvijezde, sa nizom naslovnih uloga, Mihailov život naglavačke je okrenula revolucija. Za umjetnike iz salonskog svijeta carske porodice nije bilo ostanka; već u prvim mjesecima građanskog rata našao se u Parizu. Potom 1921. u Los Anđelesu. Prva filmska uloga - ipak je bila na francuskom jeziku i u pariskoj produkciji. ,,L’orchidea fatale“ je 1920. bila njegova holivudska karta - do uloge pukovnika Vunderliča u ,,The Swan“ 1925. godine... Već tada više nije bio Mihailo, već Mikhael Vavitch. A u ,,Graustark“ iste godine Mikhael je potpisan kao Majkl (Michael).

Crta: Srđan Ivanović

Mihailo Ivanović Vavić fotografisan u Parizu

Nekoliko mjeseci prije smrti, Mihailo je glumio i u jednom svjetski bitnom filmu: ,,The Big House“ (Džordž Hil, 1930) je jedan od prvih zatvorskih filmova. Jedna polazna žanrovska tačka, nagrađena Oskarom za najbolji scenario... U tim posljednjim mjesecima, Majkl-Mihailo kao da je žurio - sa jakim sporednim ulogama u sve jačim filmovima, ali i velikim prilogom za izgradnju pravoslavne crkve ruskog sveštenstva u Los Anđelesu. Na njenom groblju je i sahranjen; nadgrobna ploča podsjeća na ime i jedan oktobar prije 90 godina, kada je u uzletu gašena jedna holivudska zvijezda.

S. STAMENIĆ

LONDON CALLING

L. Murseljević

Četvrtak, 24. septembar 2020.

Detalji sa izložbe u neobičnoj galeriji na istoku grada

Besmrtno neonsko carstvo P

redjesenjski londonski šmek, čudnjikavo upeklo sunce, i konfuzni period na Ostrvu platforma je na kojoj igra ovogodišnji septembar. Nakon višemjesečne krize, u britanskoj metropoli su se sa buđenjem jeseni probudila i mjesta za opuštanje, umjetnost i kulturu, koja treba iskoristiti prije nego se kriza vrati. Jedan od njih je i kičarsko-šundijski kutak u Istočnom Londonu, pod simboličnim nazivom ,,God’s Own Junkyard“ na zadovoljstvo svih onih Londonaca kojima je potrebna neka alternativa u boji, u bezidejnom boravku u četiri zida. Ne-

kih 700 (!) izloženih radova u ovoj ad hok galeriji londonskog umjetnika Krisa Brejsija simbolično je izloženo nakon njegove smrti baš na ovom mjestu u Istočnom Londonu gdje je zapravo bio njegov studio. Popularni Brejsi bio je izuzetno poznat velikim facama u filmu i muzici - njegovi radovi se između ostalog nalaze u kadrovima ,,Batman“ franšize, filma ,,Charlie and the Chocholate Factory“, ali i legendarnog ostvarenja ,,Blade Runner“ Ridlija Skota i ,,Eyes Wide Shut“ Stenlija Kjubrika. Čak i tvrdi protivnici kiča ra-

do posjete ovo besmrtno neonsko carstvo nekoliko puta tokom godine. ,,Neonski čovjek“, kako su ga prozvali devedesetih godina prošlog vijeka, za umjetničke forme koristio je uglavnom stare oronule znakove, otpad, pokvarena svjetla i druge materijale koje je uspio da na krajnje retro način adaptira današnjem savremenijem šmeku. Stoga ne čudi da se poznate svjetske face dan-danas bore kada se neki njegov neonski poduhvat pronađe na aukcijama širom svijeta. Leila MURSELJEVIĆ

L. Murseljević

Oko 700 (!) izloženih radova u ovoj ad hok galeriji londonskog umjetnika Krisa Brejsija simbolično je izloženo nakon njegove smrti baš na ovom mjestu na istoku grada

Seksi kutak sa posebnim mjestom među 700 izloženih radova

Muzika kao važan segment interesovanja Brejsijevog stvaralaštva

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

L. Murseljević

,,London Calling“ kao nezaobilazni natpis u studiju Krisa Brejsija

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić