Objektiv, Četvrtak 10.09.2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 10. septembar 2020. • broj 236.

Budućnost ima oči vuka ili :

zašto je serija ,,Raised by Wolves“ testament dosljednosti za karijeru velikog režisera Ridlija Skota Str. 4. i 5.

Ä&#x152;etvrtak, 10. septembar 2020.

Četvrtak, 10. septembar 2020.

A cappella

Džez misija U

ovim tmurnim, napetim vremenima, održan je ,,Made in New York Jazz Festival Montenegro 2020“. Njegov peti rođendan dogodio se, umjesto u junu kao i prethodnih godina, ovog puta u septembru. Od februara teku pripreme za junski festivalski termin, a nakon prvog prolongiranja, imali smo dva moguća rješenja. Prvo, koje je u tom trenutku izgledalo najrealnije i možda je najbolje reći najracionalnije bilo je – otkazivanje. I ono drugo – koje je podrazumijevalo novi termin, uz nove rizike. Mnogo svjetskih, evropskih i regionalnih festivala otkazano je. Neke zemlje čak, poput Sjedinjenih Američkih Država, odavno govore o zabranama muzičkih programa koji podrazumijevaju publiku, makar do januara 2021. godine.

Piše: Vladimir MARAŠ

*** Znamo svi da su stariji najranjivija ciljna grupa za infekciju kovid-19, pa je logično da će neki vrhunski džez festival imati problema s dovođenjem onih najboljih, najiskusnijih, najeminentnijih, koji su u ogromnom procentu stariji od 65 godina. Nakon tri otkazivanja (iz zdravstvenih razloga), i dvije promjene hedlajnera, dobili smo krajem jula konačan izgled ,,Made in New York Jazz Festivala“ u Crnoj Gori za 2020. godinu. A nakon finalne potvrde od strane izvođača iz SAD, krenuli smo, po treći put, u kupovinu avio karata. Avio karata, koje su u odnosu na redovne okolnosti, u ovom trenutku skuplje makar dva puta, ponegdje i koji put više. I taman kad uđete u sistem i nađete relativno povoljnu avio kartu za preko Atlantika, kojih vam treba šest, sistem vam dozvoli da kupite pet, a šesta naglo postaje četiri do devet puta skuplja. Tako je, ako karta košta oko 1.500,00 eura, kupićete pet povratnih za 7.500,00 eura, dok će samo šesta koštati makar koliko i sve prethodne u zbiru. Da ne pominjem i odlične ponude za ekonomsku klasu koje su se kretale od deset hiljada pa i do cijelih 18... Dalje nijesam gledao. A onda, kad nekako uspijete da se izborite i sa tom situacijom i kupite karte, avio kompanija otkaže jedan od letova na toj relaciji i - ajmo opet. Dakle, kada pokušavate da organizujete festival u ovim, dosta čudnim vremenima, morate imati čelične živce i vanserijsku sreću. Ali uspjeli smo, nekako. Bespogovorno smo pratili preporuke nadležnih institucija u smislu zdravstvene zaštite i izvođača i publike, pa smo tako mogli da primimo do 100 posjetilaca

Festival je imao i sreću, ali i pamet – uspio je da nađe i zainteresuje neke od najvećih. Ali uspio je i da sve to organizuje na jednom mjestu, u isto vrijeme. Idemo dalje, zaslužili smo

na svakoj od tri koncertne lokacije: ,,Synchro stage“ u kompleksu Porto Montenegra u Tivtu, džez klub ,,Sejdefa“ u Podgorici i atrijum ,,The Capital Plaza“ centra u glavnom gradu. Ipak, da ne bude sve svedeno na tri puta po sto posjetilaca, pokušali smo i uspjeli u namjeri, da ne samo sva tri koncerta u okviru festivala prenosimo onlajn, preko društvenih mreža i naloga kojima promovišemo projekat. Već smo, uz pomoć crnogorskog Javnog servisa, ,,Made in New York Jazz Festival Montenegro 2020“, predstavili i širokom auditorijumu direktnim prenosima koncerata na Prvom programu nacionalne televizije, kao i putem njihovog satelitskog programa.

Nijesam siguran, ali skoro da mogu da tvrdim da je ovaj projekat probio led na relaciji džez muzika - Javni servis u smislu prenosa uživo. A takođe, otvorio je i mnoge buduće festivalske saradnje za razne žanrove koji pripadaju korpusu obaveznih programa za produkciju Radio televizije Crne Gore. Tu svakako osim džez muzike, pažnju moramo posvetiti izvornom melosu, klasičnoj muzici, ali zašto da ne, pronaći prostor i uslove za revitalizaciju crnogorske pop scene, koja odavno, nažalost konstatujem, suštinski ne postoji. Dakle, uslovi koji podsjećaju na one u razvijenim zemljama Evrope i svijeta, u Crnoj Gori pojavljuju se sporo, presporo, ali čini se, pojavljuje se tračak nade ili kako ono kažu – svjetlo na kraju tunela. Momci i djevojke koji su odvažno krenuli preko okeana, u namjeri da s nama podijele ljubav i strast prema džez muzici zovu se Tomi Kembel (bubnjevi), Kalvin Džons (bas), Jakov Majman (saks/flauta), Staford Hanter (trombon i morske školjke), Marijen Soliven (vokal). Šesti član ekipe je čovjek koji svake godine predvodi delegaciju virtuoza njujorške i uopšte, američke džez scene, veliki zaljubljenik u džez ali i u Crnu Goru, direktor njujorškog džez festivala Majkl Brovkin. Hrabrošću, neki bi rekli i ludošću, zaslužili su više od same zahvalnice. Uz njih, naši gosti bili su Matija Dedić iz Zagreba na klaviru, Rastko Obradović na saksofonu i džez pijanista Filip Bulatović iz Beograda. Kao i domaće snage, velemajstor džez gitare Šule Jovović i njegova punopravna nasljednica, Sara Jovović, studentkinja prestižnog ,,Berklee College of Music“ u Bostonu. Skroman doprinos programu dao je i potpisnik ove kolumne.

*** Sve u svemu, ,,Made in New York Jazz Festival“ u Crnoj Gori, uz pomoć odavno poznatih partnera, pokrovitelja i prijatelja, uspio je da ispuni svoju misiju – uspijeva da se održi makar jednom godišnje, pet godina zaredom. U odnosu na mnogobrojne druge svjetske festivale, koji su (iz potpuno razumljivih razloga) otkazani, crnogorski džez festival vjerovatno je imao i sreću, ali i pamet – uspio je da nađe i zainteresuje neke od najvećih. Ali uspio je i da sve to organizuje na jednom mjestu, u isto vrijeme. Idemo dalje, zaslužili smo.

Četvrtak, 10. septembar 2020.

U fokusu

Serija ,,Raised by Wolves“ je te

Travis Fimel nakon uspjeha u seriji ,,Viginks“ izuzetan u okruženju naučne fantastike

početku bjehu Majka i Otac; a svaka je nit sintetičkog tkanja njihovih tijela i svaka linija koda njihove duše bila odraz jednog uvjerenja. Da ništa ovom svijetu ne čini dobro i ništa nije vrijedno, sem znanja, pregalaštva i naučnog otkrića. Kepler 22-b ime je planete udaljene od naše 587 svjetlosnih godina, na kojoj će dvoje androida posijati ljudsko sjeme; i isti taj nevini svijet ljudskim postojanjem razdjevičiti. U nekoj centralnoj račvi njihovog programskog koda stajalo je samo jedno: da je ovaj kosmos dovoljno širok i za ljude i za androide, da ostavlja cijeli brisani prostora za radostan progres i jednih i drugih, onda kad sa njegovih lica i naličja obrišemo sjenke bogova. U godini 2.150 po našim računanjima, androidi su ateisti. Ali nema mnogo mjesta za takva brojanja na opustjeloj, već napuštenoj i apokaliptičnoj Zemlji; godina je nulta na Kepleru 22-b... A za njih dvoje, Majku i Oca, vrijeme je za novi početak. Recimo, porodicu.

ign.com

Opasnost za čopor

Budućnost ima oči vuka

U karijeri velikog režisera Ridlija Skota, uvijek se iza očiglednog sukoba, istorijskog, ideološkog, civilizacijskog - krila dublja linija što cijepa dušu običnog čovjeka. Njegovi junaci skoro uvijek su razapinjani o nečije velike riječi, kolektivne ciljeve i gargantuanske ideje (,,Kingdom of Heaven“, ,,1492: Conquest of Paradise“). Hvatani su u raskoraku stravičnih sukoba, onda kad zaplešu sa obje strane tanke linije razdvajanja zaraćenih polova (,,Blade Runner“, baš onaj film u kojem nas je učio da u očima androida vidimo dušu ostvarenog čovjeka). Uvlačeni su u sitne interesne spletke taštine nekih toliko krupnih riba, da su svoje uloge uzdizali do nivoa božanstva; a potom plaćali cijenu jeftinih ideoloških konstrukta (,,Gladiator“, ,,G. I. Jane“)... Njihovu istoriju nemate gdje pričitati, osim što ste previše mnogo puta, osjetili u njihovom pogledu, odraz svakodnevnog života. Budućnost iz serije ,,Raised by Wolves“ Ridlija Skota ovog ljeta i jeseni više vas neće gledati ljudskim - nego vučjim očima. Njegovi Majka (Amanda Kolin) i Otac (Abubakar Salim) na planeti Kepler 22-b su poput zvjerki koje u svakom zvuku i pokretu u divljini osjećaju opasnost za mali čopor. Kempion (Vinta Megrat) je jedino preživjelo dijete od ljudskih embriona koje su, u kosmičkom izbjeglištvu sa uništene Zemlje, donijeli na novi dom. I vrlo brzo će naučiti, da za njega postoji veća opasnost od onog raskoraka između onog što njegovi roditelji žela, i onog što priroda namjerava i hoće. A taj veći usud i pakao, to su drugi ljudi. Ridli Skot je sa 82 godine bio toliko opčinjen tekstom relativno neafirmisanog

Četvrtak, 10. septembar 2020.

syfy.com

estament dosljednosti za karijeru velikog režisera Ridlija Skota Čopor u kosmičkom bijegu i neobična porodica sa roditeljima androidima

scenariste Erona Gucikovskog da je upravo sada poželio iskorak u televizijski svijet. A prije svega, vidio je šansu da potpiše testament svojoj dosljednosti. Jer ,,Raised by Wolves“ je svojevrsan spomenik njegovom autorstvu, opsesivnim temama, principima narativnog i vizuelnog tkanja. Takođe je i Skotova šansa da tu, u posljednjih deceniju i po zamućenu sliku o njegovoj karijeri, izoštri i izbistri. Nakon uvodne tri epizode emitovane na televiziji HBO, valja vjerovati da je na pravom putu.

Autorska gozba Prije svega, Skot je uvijek bio majstor da u ovakvim pričama, sa mnogo misterije i pomjeranja vremenske ose, pretjerano ne ,,preigrava“. Do sada skoro svaki narativni rukavac djeluje u službi glavnog toka i igra po taktovima glavne teme. Ne otvara previše novih vrata i ne bombarduje sa previše vrištećih pitanja kao, recimo, fenomen televizijske naučne fantastike ,,Westworld“. Takođe, ne dozvoljava da hirovi, potrebe i lične agende njegovih likova skrenu u neku slijepu ulicu praznog hoda u seriji. U uvodno serviranih dva i po sata (dvije startne epizode režirao sam Skot, treću je radio njegov sin Luk) dobićete utisak zaokruženosti rijetko dobrih pripovjedača. A takvi su prijeko potrebni i danas, u eri produkcije nikad kvalitetnijeg televizijskog materijala. Drugi važan momenat je vizuelna dorečenost; uvodnih 15 minuta, prije nego vas sudbine likova uhvate za ruku i povedu ,,žedne preko vode“ na

Za slavnog autora ovaj projekat je šansa da izoštri i izbistri u posljednjih deceniju i po zamućenu sliku o njegovoj karijeri. Nakon uvodne tri epizode emitovane na televiziji HBO, valja vjerovati da je na pravom putu njihovu teritoriju, su autorska gozba i pjesma koja skoro da liči na kjubrikovski omaž. Sve i da je promašio temu, a nije (a promašio je sa klimavim tekstovima ohoho broj puta tokom karijere) - ,,Raised by Wolves“ bi zato vrijedilo vidjeti, kao dokaz koliko jedan umjetnik u 83. godini dobro poznaje sebe. Sve kvalitete i mane jedne igre koju davno, prije pola vijeka još započeo. A ono za što Ridliju Skotu gotovo uvijek treba skinuti kapu je dobar kasting i sposobnost da namiriše glumački talenat za vrhunske uloge. Majka je zato pandan njegovom Roju Batiju (Ruther Hauer), nezaboravnom androidu-natčovjeku iz filma ,,Blade Runner“! I izuzetan je primjer da Skot nikad ne bira jednodimenzionalne likove; ona je i brižna i pretjerano sumnjičava, i promišljena i užasno opasna, i mašinski distancirana i dirljivo ljudski nježna u isti mah. U jednom momentu pomislićete da je potpuno neurotična; u drugom da je totalni sociopata (zamislite, android na pustoj planeti, pa još sociopata). U narednom će vas već potpuno kupiti jednostavnom i beskrajno ljudskom žrtvom... Otac je tu dobar partner prije svega kao onaj igrač koji će spustiti loptu na sredinu. Pa još onako, prije

svega na svoj način, pokušati da servira nekoliko beznadežno loših ali šarmantnih viceva. Nije Otac glavna faca serije - nego Skotov adut iz rukava. Ragnar Lotbrok (Travis Fimel) glavom, ludim izazivačkim očima i odveć preraslom bradom! Australijanac koji se proslavio u seriji ,,Vikings“, priliku da radi sa Skotom nije mogao da odbije. I tek ubacivanjem njega u jednačinu druge epizode ,,Raised by Wolves“ dobijaju kompletne srazmjere. Za ključni autorski pečat: nije glavni sukob serije na relaciji ljudi-androidi. Niti u ratu ateista i vjernika koji će, po tekstu Gucikovskog, za vijek i po gurnuti Zemlju u apokalipsu.

Bijeg u jazbinu U Fimelovom liku Markusu i priči - psa i dezertera rata koji sa ženom svog života traži način da pobjegne odatle, sa tog svijeta koji umire i koji se raspada - stala je neka velika tuga i paradoks, ali i veličina čovječanstva. On je, potpuno ironično - ateista koji je uspio da ,,ukrade lik“ jednog vjernika koji ima kartu za putovanje na obećani svijet, daleku planetu Kepler-22b. Spreman je da proda sve ideale, pa i kompletan identitet, ličnost - samo

da bi opstao, i da bi ona opstala. Pa i da igra ulogu oca tuđeg djeteta... Toliko je Trevis Fimel uvjerljiv, da će fanovima serije ,,Westworld“ izvjesno biti žao zašto baš on nije dobio jednu od glavnih uloga treće sezone, za lik Kejleba, umjesto Erona Pola. Zato su Majka i Markus savršeni rivali i savršeni partneri o ovoj priči šumskih zvjerki daleke budućnosti. U viziji svijeta Ridlija Skota, u kojoj je pojedinac potpuno alijenizovan od bilo kakve kolektivne borbe i ideje. Pa bili to zaštitnici nauke i racionalnog progresa, ili tekovnici Mitraizma, čuvari duhovnosti i vjere u natprirodno (interesantan izbor religije koja je bila dominantna u Rimskom carstvu prije Hrišćanstva). Takav pojedinac sve oko njega gleda vučjim očima, sklanja se sve dublje u šumu, bježi, traži utočište za svoj mali čopor... Prije nego, sasvim izvjesno, konačno pogleda svijetu i istini u oči. Onaj momenat kada shvate da više nema bježanja, to je za ,,Raised by Wolves“ tek početak. I to je čini tako uzbudljivom, bez obzira na nekoliko manje bitnih spoticanja u rasplitanju priče u trećoj epizodi... Samo da starac za volanom, Ridli Skot, pokaže da je u formi da do kraja iznese ovo kosmičko putovanje. Za sada nas je tri uvodne epizode makar žestoko opomenuo: koliko smo otuđeni, daleki i nebitni, spram svih nazovi važnih tema i podjela našeg vremena. I koliko zaista vrijednog ima, u onom čudu čovjeka, što se zove integritet pojedinca, i što se zove porodica. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,4/5

Četvrtak, 10. septembar 2020.

ZERKALO Piše:

„Bill and Ted Face the Music“: superzabavni povratak kul

Muzika za uši hardkor fanova

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

edna od rijetkih tvrdnji s kojom se može složiti nadrdani i za kavgu spremni narod na internetu jeste to da je Kijanu Rivs – najljubaznija osoba na planeti. Čitajući njegove intervjue i gledajući silne video-klipove u kojima demonstrira neviđenu skromnost i „učinjenost“ prema fanovima, čak i najveći cinici teško mogu da se otmu takvom utisku. Nije li onda bilo normalno pomisliti da je Rivs pristao da snimi još jedan film o Bilu i Tedu nakon pauze od skoro 30 godina – samo zbog toga što je fin? Možda i jeste. Taj utisak je svakako normalniji nego pomisao da je Rivs prihvatio film „Bill and Ted Face the Music“ zbog novca. Ali, definitivno je pogrešan. „Bill and Ted Face the Music“ Dina Parisota apsolutno nije film koji postoji samo zbog servisiranja fanova. Naprotiv. Treći dio trilogije „Bill and Ted“ je zabavna i šarmantna SF komedija koja može da komunicira i sa onima koji nijesu ispratili njihove izvrsne avanture.

Hardkor fanovima nije potrebno podsjećanje, ali evo ga za one koji nijesu gledali „Bill and Ted’s Excellent Adventure“ (Stiven Herek, 1989) i „Bill and Ted’s Bogus Journey“ (Piter Hjuit, 1991). Bil (Aleks Vinter) i Ted (Rivs) su tupkasti, prostodušni tinejdžeri iz maleckog San Dimasa u Kaliforniji. Ne znaju ništa o životu, niti žele bilo što od njega – osim da sviraju rokenrol u bendu Wyld Stallyns.

REŽIJA: Din Parisot ULOGE: Kijanu Rivs, Aleks Vinter, Bridžit-Landi Pejn, Samara Viving TRAJANJE: 88 min

imdb.com

Put do nirvane

Nova avantura Bila i Teda začinjena je - kćerkama

U prvom dijelu, Bil i Ted saznaju da njihova muzika čini osnovu utopijskog društva iz daleke budućnosti. Opstanak te utopije biće doveden u opasnost ako dobiju kečeve iz istorije, pa otac natjera Teda da upiše vojnu akademiju i razbije njegovu muzičku bromansu sa Bilom. Da se to ne bi dogodilo, u pomoć im direktno iz 2688. priskače Rufus (genijalni Džordž Karlin). Zahvaljujući njegovoj telefonskoj govornici za putovanje kroz vrijeme, Bil i Ted dobijaju priliku da posjete i upoznaju sve te nerazumljive ličnosti o kojima im trabunja profesor istorije – od Napoleona Bonaparte,

do Abrahama Linkolna. U drugom dijelu, Bil i Ted moraju da nasamare Smrt (Vilijam Seler) kako bi osvojili Borbu bendova i započeli muzičku karijeru koja će dovesti svijet u stanje nirvane. U trećem, ovogodišnjem „Face the Music“, prije kojeg su uslijedili i dvije serije, serijal Marvelovih stripova, mjuzikl pa čak i specijalne pahuljice inspirisane njihovom bromansom, Bil i Ted zašli su u srednje doba – i još se nijesu ostvarili kao muzičari.

Eksplozija optimizma

Sada im, umjesto pokojnog Rufusa/Karlina, sa upozorenjem iz budućnosti dolazi njegova kćerka Keli (simpa-

tična Kristen Šal iz „The Last Man on Earth“). Ako do 19:17 sati tog istog dana ne napišu i ne odsviraju „pjesmu koja će ujediniti svijet“, doći će do rastakanja prostora i vremena – i planeta će nestati. Ta treća avantura Bila i Teda ni po čemu ne odudara od prethodnih. Luckast, naivan, predvidljiv, djetinjast, obojen feel good tonovima i apsurdno šarmantan u svojoj nezainteresovanosti za SF logiku (svi mi bismo voljeli da možemo da putujemo kroz vrijeme baš ovako, bez ikakvih posljedica) – „Face the Music“ biće muzika za uši hardkor fanova. Ovaj film je sve ono zbog če-

ga su filmofili zavoljeli Bila i Teda: on je eksplozija optimizma, bezazlena zabava, rok žurka poslije koje ne postoji sjutra, slatka posveta nesnađenim tipovima čiju prostodušnost i jednostavnost samo cinici mogu pobrkati sa glupošću i idiotlukom. Scenaristi filma ostali su vjerni tonu, humoru i štosnom duhu originala. Skoro tri decenije pauze nije ni dotaklo hemiju Rivsa i Vintera koji se, što je najjače, toliko dugo nije bavio glumom, da je uzeo časove prije snimanja. Njihovi Bil i Ted i dalje su naši Bil i Ted. Još padamo od smijeha slušajući ih kako teatralno izgovaraju „pametne“ riječi, pantomimišu sa

Scenaristi su ostali vjerni štosnom duhu originala, a tri decenije pauze nijesu ni takle fenomenalnu hemiju Aleksa Vintera i Kijanu Rivsa. No, ako pitate što je najbolje u vezi sa dugo čekanim nastavkom, odgovor glasi kćerke vazdušnim gitarama, horski izgovaraju totalne očiglednosti – i naravno, vrte „duuuude“ na ripit.

Ćaknute kćerke

Uz hemiju glavnog dua, autori novog filma vratili su nam i urnebesnog Sedlera u ulozi basiste Smrti, kao i pokojnog Karlina kojem je film posvećen, makar na nekoliko sekundi, u obliku holograma. Ali, da sve ne bi bilo puka „sjećalica“ i jahanje na talasu nostalgije, ubacili su i novitete. Jedan od najštosnijih je nesposobni robot ubica iz budućnosti (sjajni Entoni Karigan iz HBO serije „Barry“) uz kog su se poigrali sa opštim SF mjestom i okrenuli ga naopačke. No, ubjedljivo najbolji novoubačeni likovi su nezaposlene i muzikom opsjednute kćerke. Bili i Tea su slika i prilika ćaknutih očeva u koje su toliko zaljubljene. Bridžit-Landi Pejn, sjajna u seriji „Atypical“, briljira kao Tedova kći skidajući sve prepoznatljive tikove Rivsovog lika – a odličan utisak ostavlja i Bilova mezimica Samara Viving, bratanična briljantnog Huga sa kojim je Kijanu igrao u trilogiji „Matrix“. Još jedan dokaz da autori fil-

ma nijesu igrali na kartu političke korektnosti kada su ubacili likove kćerki jeste to što su Bili i Tea jednako važne za zaplet kao njihovi očevi. Veliko osvježenje filma „Face the Music“ jeste njihovo putovanje kroz vrijeme tokom kojeg skupljaju velika muzička imena, između ostalih, Džimija Hendriksa, Luja Armstronga i Mocarta, ne bi li sastavili superbend koji će sa Bilom i Tedom odsvirati „pjesmu koja će ujediniti svijet“. U kombinaciji sa putovanjem kroz vrijeme njihovih očeva, koji jure u suprotnom smjeru, u blisku budućnost ne bi pronašli verzije sebe koje su napisale famoznu pjesmu – lov na muzičke legende uliva svježinu u stoput viđen koncept i pretvara „Face the Music“ u superzabavno iskustvo koje proleti za tren.

Biti izvrstan

Na koncu, kada dođete do očekivanog hepi enda, prepoznaćete se u zaključku, posebno ako ste hardkor fanovi. Uopšte nije bilo bitno koju će pjesmu odsvirati Bil i Ted da bi ujedinili planetu. Ljudi nijesu postali jedno zbog nje, nego zbog toga što su je, u svim vremenskim linijama – od kamenog doba, preko hipi ere, do našeg vijeka, svi pjevali zajedno. Nešto slično važi i za sagu o Bilu i Tedu. Daleko su sva tri filma od statusa vrsne sedme umjetnosti, ali nije to poenta ovakvih filmova. Suština je u tome što, kada ih gledamo zajedno, kapiramo Bilovu i Tedovu lekciju o ljubavi i prihvatanju. I usvojivši ono njihovo „Be excellent to each other“, postajemo mala familija, onoliko koliko to fanovi bilo čega ikada mogu biti. Može li bezazlena zabava da proizvede bolji od tog osjećaja? Teško... Bil i Ted su to uspjeli, i to pri kraju gotovo izgubljenog ljeta, upropašćenog i izbornim pričama i koronom. I poslije kažu da film nije magija. Kako da ne... Uz Bila i Teda, i te kako jeste. Party on, duuudes!

Ocjena: 7,7/10

Mulan Bilo bi najbolje da nikada ne saznate koliko je Diznijev „Mulan“ – loš film. Igrani rimejk režiserke Niki Karo porađao je tim od čak četvoro scenarista (Rik Džafa, Amanda Silver, Elizabet Martin, Loren Hajnek), i to samo da bi potvrdio onu narodsku: „Mnogo babica, kilavo dijete.“ Ništa u vezi sa Diznijevom uzdanicom nije na svom mjestu. Engleski jezik ubio je i ovako neinspirisane kineske glumce; režija je prigodnija za animaciju nego za igranu formu; providni femi-scenario nema snage da osnaži nijednu djevojčicu a kamoli ženu; a skupocjeni dizajn produkcije nije obezbijedio ništa iole gledljivo, posebno onima koji prate rad kineskih majstora kao što je Džang Jimou. Jedino zbog čega „Mulan“ zaslužuje pohvalu jeste odluka da se ne ide na kopipejst igranu varijantu crtaća iz 1998. Ali, problem je u tome što izmjene, pogotovo „feministička vještica“, nemaju veze sa životom. „Mulan“ neće zadovoljiti ni nostalgičare kojima ne smeta Diznijeva kopi-pejst metoda, a kamoli one koji očekuju nešto svježe i novo. Najbolje je izbjeći ga, čak i u

piratskim špiljama. Vjerujte, nema tih riječi koje mogu objasniti koliko je njegov studio bio iracionalan kad mu je, samo sedmicu prije bioskopske distribucije, na svom striming servisu udario cijenu 30 dolara... M. I.-N.

Ocjena: 1,5/10

One and Only Ivan Prije nego što su ga oslobodili aktivisti za životinjska prava, srebrna gorila Ajvan proveo je 27 godina „radeći“ kao atrakcija u tržnom centru u Takomi u Vašingtonu. Jedino što je lijepo koliko i razrješenje njegove sudbine jeste to što je, na koncu, dobio i neočekivano divan film. Diznijev „One and Only Ivan“ Tije Šarok jedan je od najljepših porodičnih naslova iz 2020. Nijednom vam neće potcijeniti inteligenciju dok vam bude podvaljivao i melanholiju i slatkoću. „Ivan“, čiji je scenario napisao Majk Vajt po istoimenoj knjizi Ketrin Eplgejt, pun je radosti i topline. Ali, između slatkastih redova, imamo i bitne poruke o okrutnosti prema životinjama. Čak i kada je film predvidljiv, pronalazite empatiju čak i za Ajvanovog vlasnika Meka (Brajan Krenston) i ne napušta osjećaj raznježenosti pred njegovim predivnim likovima, od Ajvana (Sem Rokvel) i psa lutalice Boba (Deni de Vito), preko mudre slonice Stele (Anđelina Džoli) i neurotične foke (Vajt), do aristokratske pudle Snikers kojoj je, naravno, glas morala da pozajmi rojalna Helen Miren. Mimo lekcija o empatiji i preispitivanju predrasuda prema životinjama („Zbog čega ljudi uvijek žele ljutog gorilu?“), „Ivan“ je pružio važnu pouku i sopstvenom studiju. Uspjelom kombinacijom igranog filma i pričajućih, CGI

imdb.com

ltne bromanse poslije skoro 30 godina

imdb.com

Četvrtak, 10. septembar 2020.

životinja, ostvarenje Tije Šarok pokazalo je gdje Dizni treba da ulaže bogatstvo. Naravno, u ovakve „jedne i jedine“ projekte, a ne u kopi-pejst igrane verzije animiranih klasika kao što je „Lion King“. M. I.-N.

Ocjena: 7,2/10

Četvrtak, 10. septembar 2020.

serije

The Boys

Druga sezona Amazonove

Džinovski srednji p pinterest.com

Billy Butcher na čelu rata protiv šupaka superheroja

svijetu superheroja, vlast bez sumnje predstavljaju Marvel i Di-Si, a opoziciju sa Martinom Skorsezeom na čelu čine svi oni koji ne mogu da podnesu njihova junačenja u spandeksu. E, zbog toga vam Amazonova serija „The Boys“ dođe nešto kao – Abazović Dritan. Kreator Erik Kripki, kao i lider Građanskog pokreta URA u svojoj branši, uspio je nešto gotovo nemoguće u svijetu televizije, nešto što se ranije dogodilo samo sa stripom, filmom i serijom „The Watchmen“... Zaslužio je poštovanje zadrtih marvelovac/di-sijevaca – ali i beskrajnu ljubav onih kojima se oči pretvaraju u propelere čim vide betmobil, kriptonit, Torov čekić ili štit Kapetana Amerike. Poštovanje i ljubav, koje je zaslužio prošle godine prvom sezonom „Dječaka“ rađenih prema istoimenom strip serijalu Garta Enisa i Darika Robertsona, Kripki je „odbranio“ prošlog petka, kada je Amazon Prime objavio tri od osam novih planiranih epizoda. Sudeći prema startu druge sezone, fanovi ne samo što nijesu iznevjereni – nego u najavi imaju još bolji, bučniji i pečobezobrazniji (anti)superherojski pir za pamćenje.

Poremećeni planovi

Na početku druge sezone, glavni likovi su tu gdje smo ih i ostavili u

Erik Kripki ostao je svoj, ali je i podigao dijabolični ulog. Ovakvu vrstu subverzije morate da cijenite, naročito kada znate da iza serije stoji Amazon. Jer, Džef Bezos mogao bi da bude savršen negativac za jedan ovakav šou eksplozivnom finišu prethodne. Billy Butcher (magnetični Karl Urban) nalazi se pred pragom supruge Beke (Šantel Vansaten) koja ne samo što nije mrtva kako su svi mislili, nego ima i sina koji je preslikani Homelander (fantastični Entoni Star). Za to vrijeme, misleći da je Bili stradao u akciji, ostali članovi „Dječaka“ kriju se od policije. No, iako su njihova lica na potjernicama, iako svi misle da su teroristi, Hju (Džek Kvejd), Mother’s Milk (Laz Alonso), Frenchie (Tomer Kapon) i Kimiko (Karen Kukuhara) ne odustaju od plana da sruše korumpiranih Sedmoro sa Homelanderom na čelu i njihovu matičnu kompaniju „Vot“. „Dječacima“ pomoć sa druge strane, kao dupli agent, daje Hjuova nepreboljena bivša ljubav. Starlight (Erin Morijarti), jedna od Sedmoro, pokušava da mu doturi dokaz da ni ona, ni ostalih šest superheroja nijesu rođeni sa moćima kako to javnost misli, već su njihove posebnosti iznikle iz eksperi-

menta sa serumom „compound V“ kompanije „Vot“. Njene i Hjuove planove remeti, naravno, Homelander. Ali, ni njegove zamisli ne idu baš onako kako bi trebalo. Izvršni direktor Sten Edgar ( još jedna u nizu novih uloga izuzetnog Đanfranka Espozita, još malo pa će nam iskakati i iz zamrzivača) nije previše zainteresovan za očuvanje reputacije Sedmoro. Za njega, oni su potrošna roba, „Vot“ je faramceutska a ne superherojska kompanija, a njeno najveće bogatstvo ipak nijesu Homelander, Starlight, Queen Maeve (Dominik Mekeligot), A-Train (Džesi T. Ašer), Black Noir (Nejtan Mičel), The Deep (Čejs Kraford) i preminuli Translucent (Aleks Hasel) – već formula za „compound V“. Samim tim, Edgar nije previše zainteresovan za poliranje poljuljane reputacije sedam najpopularnijih američkih superheroja. Homelander je usamljen u toj PR misiji, a zanima se još i novopronađenim sinom, što bi bilo ko-

Četvrtak, 10. septembar 2020.

e satire raznosi sve pred sobom – i bukvalno i figurativno

mično da kroz njegov edipovski odnos sa Madelin Stilvel (Elizabet Šu), koju je i ubio u prvoj sezoni, nijesmo vidjeli koliko je bolestan.

ew.com

prst superherojima Trampova mala

Sedmoro – neka vrsta izvitoperene Lige pravde ili Avendžera

Opet, pet, najjače od svega je to što će Homelanderu i ukaljana reputacija, i sin koji odbija da mu bude sin, i Edgar koji ga ne šljivi ni pet odsto, postati najmanji problem nakon što Transluscenta zamijeni nova članica Sedmoro. Na početku, Stormfront (sjajna Aja Keš iz serije „You’re the Worst“) sa lakoćom dobija simpatije gledalaca. Njene hardkor feminističke opservacije su urnebesne (ona je „Pipi Duga Čarapa u svijetu Diznijevih drolja“), a način na koji raskrinkava mužu političke korektnosti u kompanijama kakva je „Vot“ potpuno je blesav i šarmantan. No, taj utisak se mijenja pri kraju treće epizode. Postaje jasno da od njenog „chicks and dicks are in this togehter“ ne postoji ništa. Stormfront, koja je mnogo bliža Trampovoj nego #MeToo politici, došla je da postane alfa umjesto Homelandera i neće se libiti ničega na putu do trona. Okej, ovdje ćemo zaustaviti priču o zapletima i podzapletima nove sezone. Ali, da znate: mnogo važnije od toga što se dešava u „Dječacima“ jeste to kako se sve to događa. Čuvena kilatica prve sezone („Bilo bi najbolje da nikad ne upoznate svoje heroje.“) još je u punoj snazi. Kripkijevi superheroji i dalje su neka izopačena, zla verzija Lige pravde ili Avendžera. Oni su šupci, zavisnici, budale, egotriperi, podlaci, seksualni predatori, kompleksaši željni slave i pratilaca na društvenim mrežama... a kompanija u čijem su vlasništvu još ih prodaje svijetu kao cvećke i planira njihov plasman na tržište kao da su toalet papir, veganski keksići ili pahuljice. U prvoj sezoni, Kripki je zamahao srednjim prstom ispred svakoga ko misli da zna išta o (su-

Stormfront – nova superheroina opasnija od Homelandera

per)herojima, svijetu šoubiznisa, selebriti kulturi, filmskoj i TV industriji, kapitalizmu i jednom od njegovih najvećih demona konzumerizmu. Na početku druge, uradio je apsolutno istu stvar, ali ovog puta srednji prst otišao je mnogo dalje – direkt u oko. I to ne samo selebritija, superheroja i onih koji ih osjećaju, nego i u oko socijalnih mreža, sajentologije, #MeToo pokreta, seksualnih predatora, kulture otkazivanja, pucnjava u školama, terorizma i manipulacije strahom od terorizma, bijelih supremacista, duboko nestabilne Trampove Amerike...

Vilica do poda

Dakle, druga sezona je mnogo bučnija, smješnija i mračnija nego prva. Kripki je ostao svoj i podigao je dijabolični ulog, odlučivši da se zaleti, rizikuje i opravda naklonost fanova. Takvu vrstu subverzije i džinovskog srednjeg prsta u lice kapitalizma morate da cijenite, naročito kada znate da iza serije stoji Amazon. Pa Džef Bezos bi mogao da bude savršen negativac za jedan ovakav šou!

Ako još nijeste pogledali uvodne epizode, teško možete i da zamislite koliko su eksplozivne – i bukvalno i figurativno. Jer, iako je „The Boys“ uvijek bio do lakata umočen u krv, Kripkijevo usireno ludilo tek sada prska na sve strane. Nema te lobanje koja je bezbjedna i koja ne može prsnuti kao lubenica bačena sa vrha solitera... I nema tog stvorenja - uključujući i jedno morsko zbog kojeg će vam se vilica otkotrljati do poda - koje može da se spasi kada se nađe između „Dječaka“ i Sedmoro. Opet, sama akcija u drugoj sezoni – iako jeste ludački dobra, iako ne prestaje da iznenađuje, iako djeluje svježe i lijepo osmišljeno, iako je prati odlična muzika, ipak je najmanje kriva za obožavanje serije „The Boys“. Kripki je ostvario najveći pomak kad je riječ o karakterizaciji. Njegovi (anti)(super)heroji – i stari i novi – postaju kompleksniji i produbljeniji iz minuta u minut. Sa pet jednočasovnih epizoda do kraja i već potvrđenom trećom sezonom, čini se da će svi (a ima ih baš mnogo), pa čak i oni najskrajnutiji kao što je Black Noir, dobiti kvalitetnih pet minuta. Uz „The Watchmen“, koji je i dalje suveren (anti)superherojskih stripova, filmova i serija, „The Boys“ je definitivno nešto najbolje, najhrabrije i najpametnije što možete da pogledate - voljeli ili mrzjeli ovaj žanr. Jedan od naših kandidata za listu najboljih serija 2020. godine vratio se jači nego ikada i sposoban je da vam proda čak i najbizarnije stvari. Čak i onog uplakanog superheroja na pečurkama kojem u drugoj epizodi baladu „Iris“ Go Go Dollsa pjevaju – sopstvene škrge. Budite spremni da se zarazite. Ako već nijeste, to vam ne gine sa drugom sezonom „Dječaka“. Ili, narodskom pjesmom rečeno: „Ej, mala, mala / ja ti misli čitam / sviđa ti se, sviđa / Abazović Dritan“. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,5/5

Četvrtak, 10. septembar 2020.

serije El Robo del Siglo

Desperadosi u srcu tame svijeta korupcije

Neočekivana krimi-serija u šest epizoda stiže iz Kolumbije

ajveća pljačka u istoriji nije rezultat bilo kakvog genijalnog nauma mastermajnda iz sjenke. Svaka novčanica od tih 30 miliona dolara, ukradenih iz trezora banke jedne od republika Kolumbije prije 26 godina, je samo simptom nakaradnog društva. Neka vas ne prevare svi ti filmovi o kriminalnim genijalcima i planerima: za savršenu pljačku potrebno je samo da podmićujete u pravo vrijeme i na pravim adresama. Kolumbija 90-ih, predstavljena u Netfliksovoj poslastici u šest epizoda ,,The Great Heist“ (u originalu ,,El Robo del Siglo“, ,,šp. „Pljačka vijeka“), je baš onakva kakvu je ostatak svijeta danas zamišlja. Kao meko tkivo u koje je korupcijom prodrijeti toliko lako, da naizgle ne ostane ni kap krvi ni bilo kakav ožiljak. U igri driblanja sistema su svi, jer to nije luksuz već modalitet opstanka. Čak i za one koji taj sistem predstavljaju. O, pogotovo za njih.

Desperadosi

,,El Robo del Siglo“ će vas omamiti gorko-slatkim ukusom realnog života mnogo više nego megapopularna španska ,,La Casa del Papel“. Pošteno je ipak reći: da nije bilo ušećerenog televizijskog epa o omiljenim madridskim lopovimapartizanima, ni glumac Andres Para ne bi dobio priliku da realizuje ovaj projekat. Svjestan, da će ,,El Robo“ ovog ljeta biti neminovno posmatran u ozračju ,,Papela“, zaigrao je autorske karte vjerujući u neku svoju igru. I potpuno neočekivano, uz nekoliko skrivenih adu-

Serija ne opterećuje flešbekovima i masnim obrtima vezanim za sudbine i kaprice svojih junaka kao ,,La Casa del Papel“. Još manje opterećuje ideologijom: naprotiv, ima tu u modernom autorstvu rijetku vrijednost, da što je više antisistemska, to je više i antiideološka ta, uspio da sa stola pokupi svu pažnju zatečene publike. Uvodna postavka je otprilike ovakva: zamislite da vam nad glavom visi prijetnja nekih strašnih kamataša, opasnija mnogo više i od puke materijalne bezbijednosti. Da je to i realna prijetnja i onoj kuli od karata koju ste godinama gradili i koja se zove lagodan porodični život. Pri tome, imate priliku za ,,posao vijeka“, jednu jedinu i posljednju pljačku karijere. Ili: zamislite čovjeka koji dva puta sedmično, po šest sati, čeka u redu za dijalizu, svjestan da u jednom užasnom sistemu ne postoji šansa da dođe na red za transplantaciju bubrega. Ili: da ste već starac, svjestan da u

medium.com

Odbrana poštenih lopova istom tom sistemu ni za njega ni za djecu nema bilo kakve prilike da preskoče koju stepenicu do lagodnijeg života... Takvih lopova je u svijetu kinematografije mnogo; smještenih na brisanom prostoru između, recimo, Soderbergovog glamura (,,Ocean’s 11“) i pogane palk-fikcije sa blistavog početka karijere Gaja Ričija (,,Snatch“, ,,Lock, Stock & Two Smoking Barrels“). I naravno da je takva ekipa desperadosa publici savršeno primamljiva.

Imao, pa nemao

,,El Robo del Siglo“ ne opterećuje flešbekovima i masnim obrtima vezanim za sudbine i kaprice svojih junaka kao ,,La Casa del Papel“. Još manje opterećuje ideologijom: naprotiv, ima tu u modernom autorstvu rijetku vrijednost, da što je više antisistemska, to je više i antiideološka. Tiče se samo i isključivo realnog života pojedinca. Onog, koji u silnom lavirintu od korumpirane svakodnevice prosto traži malo mira. A u Kolumbiji, i u svim Kolumbijama ovog svijeta, taj izlaz je jedino i isključivo novac. Recimo, 30 miliona dolara. Andres Para, autor serije, na vrhunski način iznio je glavnu ulogu: on je Ćajo, juvelir koji je biznis razvio na temelju nekoliko (skoro) savšenih pljački iz mladosti. Na korak od onog ,,imao, pa nemao“; i riješen da se do kraja i očajnički drži za skupo flanelsko odijelo koje je tim lopovskim prstima (zamalo dodasmo i ,,pošteno“) zaradio. Zanat je ,,ispekao“ glumeći naravno

Pabla Eskobara, najvećeg među svim Latino narko-bosovima, u čak tri serije. U sličnom klupku korupcije Para je bio i u ulozi venecuelanskog predsjednika Uga Čaveza (,,El Comandante“, 2016), ali i ove godine kao bivši predsjednik fudbalskog saveza Kolumbije zapleten u čuveni FIFA skandal (,,El Presidente“). Prosto, Andres se za ovakve antisistemske igre po istinitim događajima propisno izbirikao. Sjajan partner je Molina, ,,Advokat“; pravi kolumbijski Volter Vajt sa bolešću kao smrtnom presudom i šansom da ljubavi svog života makar obezbijedi mirnu starost, ako sebi ne može... Za takvu dvojicu desperadosa, ovaj posao je i ,,posljednji ples“. Šansa da zaigraju igru koju najbolje znaju, za drugarstvo i oproštaj, koliko i za nekoliko desetina miliona dolara. U tome, kako se u ovih šest epizoda konstruiše pa raspliće tajna najveće pljačke modernog svijeta, stao je svaki grad i svaka država kojoj na čelu i zastavi velikim slovima piše ,,korupcija“. Ali i posebno to, koliko je u jednom takvom sistemu, svaki od pojedinaca neraskidivo vezan i zavistan, nitima i pipcima one Hidre koje se zove, naravno porodica. Zato je ,,El robo del siglo“ đavolski opasna i istinita; i zato ćete navijati za njene besudnike, možda i više i iskrenije nego za one iz ,,La Casa del Papel“. I vrlo brzo shvatiti, kakav je to sistem i država, u kojem ste u stanju da stanete u odbranu nekoliko poštenih lopova. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,1/5

Četvrtak, 10. septembar 2020.

PREPORUKA

Pjesnik u odijelu muzičara

Zgrabi

Privatna arhiva

FILM Dokumentarna forma je postala moj omiljeni žanr u posljednjih par godina. Prije svega zbog edukativne uloge i opšte informisanosti, koje su često praćene jako dinamičnom i jezgrovitom ekspresijom zbog koje se upravo često čini da je stvarni život komplikovaniji i izbudljiviji nego fikcija. Preporučujem dokumentarac „Beyond the Visible – Hilma af Klint“ (Halina Dirška, 2019), koji opisuje život i stvaralaštvo švedske slikarke apstraktne umjetnosti Hilme af Klint. Umjetnica je prethodila Kandinskom i Maljeviću, ali je zbog raznih okolnosti, među kojima i činjenice da je žena bila izopštena iz opšteg umjetničkog diskursa. Osim što prezentuje vrijednost likovog rada, ovj film poteže relevantna socijalna pitanja u vezi sa istorijskim tretmanom žena i tolerancijom različitosti u zapadnjačkim društvima. Osim navedenog, fascinirana sam skoro svim filmovima studija Ghibli. Njihova produkcija se odlikuje visokim likovnim kvalitetom crtanih filmova, koji su prilagođeni, kako mlađoj publici, tako i odraslima. Jedna od mojih omiljenih priča je „Porco Rosso“ (1992) koji slično Kafkinoj „Metamorfozi“, za junaka ima ljudski karakter u životinjskom tijelu. U ovom slučaju radi se o veteranu iz Prvog svjetskog rata, koji je u tijelu svinje i sa svojom letilicom kruži Jadranskim morem. Autentičnost prikaza našeg jadranskog pejzaža u japanskoj produkciji me je dodatno oduševila.

Biljana Janjušević, arhitektica

lucijom osjećanja. Ukratko, mogu preporučiti muziku koja me inspiriše trenutno (posljednje dvije godine) i čini svakodnevicu ljepšom. Simply Red je fantastičan bend koji na galantan način obrađuje najtežu od svih tema – temu ljubavi i svega vezanog za nju. Pjesnik u odijelu muzičkog umjetnika Piter Gabrijel je jedan od stvaralaca koji me najviše inpirišu i oduševljavaju konzistentnoću svog rada, kako u smislu muzike, tako i društvenog angažmana.

Zaobiđi

TV Ko nije pogledao, na svoju „to do“ listu obavezno neka doda seriju „Bron/Broen“ (2011). Švedska kinematografija je poznata po krimi-žanru i trilerima, ali je ova serija definitivno jedna od svijetlih tačaka televizijske produkcije u cjelokupnom evropskom stvaralaštvu. Nevjerovatna priča koja je podjednako uzbudljiva, poučna i duboka u svakoj od četiri snimljene sezone, zahvaljujući odličnom diverzitetu likova i načinu njihovog uticaja na radnju. Ovo je jedna od serija gdje je svaki detalj bitan.

MUZIKA Iako se moze reći da je ukus subjektivna metoda percepcije

umjetničkog djela, čini mi se da je isti u najvišem stepeni ličan ili prisan individui upravo u muzici.

Kao što većina ljudi iskusi tokom vremena, muzički ukus se mijenja u skladu sa ličnim razvitkom i evo-

Osim pomenutih velikana, jako mi prija soul, kao i njegove varijacije – soul bluz, pop soul, fank, itd. Izdvojila bih i ovdje nekoliko imena kao što su Average White Band, Dion Vorvik, Šade, Bobi Blend, The Brothers Johnson. Iako smatram da je teško preporučiti sadržaje koji nijesu vrijedni makar paušalog razmatranja, (jer iz skoro svega se da nešto naučiti ili se zabaviti) postoji jedan televizijski format koga se gnušam i smatram da ne postoji racionalno opravdanje za njegovu konzumaciju. Radi se o rijaliti programima bilo koje vrste, koji su potpomognuti kulturom socijlanih medija izrodili čitavu klasu ljudi koji ničemu ne doprinose osim eksponiranjem ličnog života javnosti. Postoji, čini se, i korelacija između popularnosti rijaliti šoua u nekoj sredini i stepena kulturne degradacije. Naročito je mlađa publika sklona idealizovanju određenih vrsta životnog stila sklona manipulisanju od raznih perveznih ličnosti koje su po pravilu protagonisti rijalitija. Ukidanje ovog TV formata ili regulacija časova u kojim se isti emituju, bi dugoročno koristili mentalnom zdravlju zajednice i razvitku stvarne umjetničke scene.

ko hoćete najokrutniji test površnosti bilo koga ko se naziva muzičkim zaljubljenikom, pustite im muziku Denisa Kanateca. U toj mjeri je autsajder, marginalac, da njegovi izlasci na koncertnu binu često djeluju kao donkihotovska borba sa vjetrenjačama. Jer ljudima, eto, smeta njegov glas.

Izvorska voda

trecisvijet.com

Sudbina njegovog autorstva bi se, recimo, mogla uporediti sa reakcijom svih onih koji su u ,,Noćnoj mori“ Željka Malnara vidjeli samo pijanu i glibavu grotesku. Računica je na kraju prosta: toliko je ljudi oko nas spremno da okrene glavu zato što im nešto pukom formom nije po meraku... A muzika Klinike Denisa Kataneca je u tolikoj mjeri ignorisana, da je Denis sasvim rijedak primjer izuzetno kvalitetnog i promišljenog autora, koji se može pohvaliti činjenicom da je prije svega - nepopularan. Do one krajnosti, da mu na zakazan koncert ne dođe živa duša. Ova skica, između lamenta i karikature, je važna da se nakon nje podvuče činjenica: nakon albuma ,,Jada, Jada“, više bilo ko prati regionalnu scenu nema izgovor da ignoriše Denisa Kataneca. Nikako se ne bi moglo reći da je njegov glas ovog puta ,,pripitomljen“, ne prosto, muzički je razblažen sa taman onoliko divne izvorske vode, da bilo kome više ne bude pretjerano gorak ili jak. Kao u dobrom košarkaškom timu - Denis

Pobjednička ekipa iz benda Denisa Kataneca

Spreman za veliku ligu Denis izranja kao centar zaboravljen sam pod košem, džoker u posljednjoj akciji meča, da samo položi na obruč uz zvuk sirene. I prije nego dobije loptu u ruke, već znate da je pobijedio je onaj centar skromne tehnike koji može biti izuzetno koristan realizator pod košem, ako mu dodate loptu kako valja. E, ,,Klinika“ sada konačno funkcioniše kao skladna, pobjednička cjelina i za ,,veliku ligu“.

Kontrast dvije teme

I produkcijski iskorak, i prosta instrumentalna usviranost, je očigledna na udarnoj pjesmi ,,Zvijezde“ sa kojom je Denis bio izuzetno interesantan na sceni kotorskog SeaRock festivala. ,,Huka“ je skriveni biser koja će temeljnom slušaocu, spremnom da istražuje i dešifruje kod Katanecovih riječi, zablistati neslućenim sjajem. ,,Balans/Crv“ je poput fuge, klasične forme koja funkcioniše u kontrastu dvije teme i takva je vrlo efektna... A ,,Patkica“ je na-

pola proročki, napola psihodeličan trip, trabunjanje jednog sna o travkama što opstaju onda kad drveće osvane pokošeno. Kako su samo ,,Kapilare“ elegantna dekonstrukcija nemoći svakog od nas da idealima i snovima preskočimo sve prepreke svakodnevice! Sve je stalo u jedno ,,samo puhnem, da prođe...“ i predivan spot Marine Uzelac. I kako je njegova najpoznatija koncertna pjesma ,,Mala snaga“ dobila potpuno ostvarenje; u jednom opraštanju ,,male snage, punih duša“... Tada Denis izranja kao ona ,,petica“ potpuno sama pod košem, džoker u posljednjoj akciji meča, da samo položi na obruč uz zvuk sirene. I prije nego dobije loptu u ruke, već znate da je pobijedio. S. S.

Ocjena: 91/100

taine

,,A Hero’s Death“ je dosljed nakon ku

ijetko ko umije da ogoli i dekonstruiše nesigurnosti kao irski post-pankeri iz benda Fontaines DC. Recept koji je debitantski album ,,Dogrel“ (2018) učinio jednom od ključnih ploča u posljednjih nekoliko godina je ponovljen i dodatno začinjen na ,,A Hero’s Death“. Po mnogo čemu, ekipa iz Dablina prati jedan očekivan i predvidljiv autorski put: ,,A Hero’s Death“ je cinična reakcija nakon slave koju su zaslužili, a koja ih je zatekla u potpunosti. Njihovi životi okrenuti su naglavačke, pretvoreni u besomučnu planetarnu turneju. Zato je ključna nota uvodnog dijela albuma pomalo forsirana razrada onog ,,dobro razmisli šta ćeš poželjeti u životu“.

Cijena uspjeha

Srećom, Grajan Četen, frontmen Fontaines DC, je majstor da iznese iskrenu pjesmu o likovima kojima je dosadno, koji su izgubljeni, frustrirani, pijani, pomalo arogantni u svoj toj svakodnevici - i pomalo sve to odjednom. Album je stvaran odmah nakon što je prvi pitchfork.com

ika D

bandcamp.com

is a K

an a t ec a

lin

,,Jada, Jada“ je album nakon kog regionalna scena više ne može ignorisati Kataneca

d ž uboks

loudandquiet.com

Četvrtak, 10. septembar 2020.

Vris neizre tjesk Na drugom albumu nijesu bilo čim iznenadili, zaista jesu onaj isti bend - ali imaju i dalje mnogo aduta iz istog rukava radosti i očaja

završen - i odražava jedan stav i zavjet. Da će, šta god im se desi nakon ,,Dogrel“, ostati isti. Da neće izdati sebe ni jedni druge. To ne znači da nijesu zadovoljni uspjehom - o, oni apsolutno znaju koliko su dobri i posebni. Pjesme poput ,,Living in America“, nošene šmir-papir grubom gitarom, najprije nose dokaz da je ovo sočniji, začinjeniji, zasićeniji ,,Dogrel“. Još uz Četenove jednostavne stihove koji bude jake vizuelne senzacije i ostvaljaju prostor za lične interpretacije: ,,Snowman coal’d. Pigeon holed. Cooed to death. Pilgrim soul...“.

U kontrastu sa tom tezom i parolom o nepripadanju je vrlo agresivna ,,I Was Not Born“; tako gruba gitarska pjesma je idealan pandan za r a n j i v u , ,Yo u S a i d “ . Frontmen juri inspiraciju, muzu vidi i kao blisku osobu i kao odraz u ogledalu; ta introspektivna igra je najjači momenat albuma. ,,A Lucid Dream“ ponovo bend postavlja van kontrole svojih života, da bi ,,No“ već bilo jasno suočavanje sa strahovima, neizrecivom tjeskobom. Neki forsirani i odveć beznadežni momenti, poput ,, They’re all gulls in the sky / they all mimic love’s cry / and I wish I could die“ su ipak vrhunski pokriveni muzikom; i nebitni spram bisera od vinjeta - poput ,,love is alwaysly raining“ na ,,Love Is The Main Thing“. Za utisak, da Fontaines DC na drugom albumu nijesu bilo čim iznenadili, da zaista jesu onaj isti bend (što je naravno mač sa dvije oštrice) ali da imaju i dalje mnogo aduta, iz istog rukava radosti i očaja sopstvene mladosti. S. S.

Ocjena: 78/100

Radost i beznađe sa ulica Dablina

ajdublji ambis od klizanja tektonskih ploča modernog američkog roka, ostao je na mjestu gdje je 2007. Džejson Izbel, taj Orfej južnjačkog roka, napustio veliki bend Alabame Driveby Truckers, nakon razvoda sa basistkinjom Šonom Taker. Koliko god epohalni i bitni ,,Trakersi“ danas jesu, zato uvijek ostaje i biće sve više pod sjenkom onog ,,šta bi bilo kad bi bilo“. Džejson je u međuvremenu štancao solo-albume u razmacima od otprilike dvije i po godine; svaki je bio razlog da se iznova podvlači jedna prosta činjenica. Džejson Izbel je najbolji i najbitniji pjesnik američkog roka u 21. vijeku. A kad imate takav dar, onda osvrtanje i nema nekog smisla.

Teret očekivanja

Suštinski tako je od albuma ,,Southeastern“ (2013), objavljenom u zoru Izbelove apstinencije od narkotika i alkohola, i nedugo nakon vjenčanja sa slavnom kantri violinistkinjom Amandom Šajers sa kojom ima i kćerku. Izbel sve ono što stvara i živi gleda uvijek kroz prizmu pomirljive trezvenosti. Takva odraslost jednog autora vrlo delikatne duše je bila autorski vrlo plodna - uz utisak da mu često fali one stare, kabaste ogrubjelosti. One sočne poganštine grijeha i strastvenih izbora, sa kojima je potpisao najveće pjesme Trakersa. Sve to je potrebno za sliku o autoru, koji polako počinje da previše razmišlja o široj slici svoje karijere. Koji je uoči objavljivanja ploče ,,Reunions“ čak javno kazao da mu je bilo izuzetno teško da se izbori sa teretom očekivanja, nakon tri albuma koje je opi-

Empatija za sebe samog liveforlivemusic.com

Jurnjava za muzom

on I s b

Najveći pjesnik modernog američkog roka servirao novu ploču

pitchfork.com

sak ecive kobe

Uvodni singl ,,I Don’t Belong“ vrlo jasno uputi slušaoca u centralnu temu - Četenov strah, šta bi to mogao postati u životu. U nizu ciljano banalnih, zombiolikih ritmova, ponavlja jednostavno ,,I don’t belong to anyone“ koje zvuči sve manje forsirano i isprano sa svakim ponavljanjem.

dan nastavak priče dablinskog benda ultnog debija ,,Dogrel“

ell

Četvrtak, 10. septembar 2020.

Potvrda reputacije velikog pjesnika i autora Džejsona Izbela

Naravno da Džejsona ponovo zatičemo u onom amerikana-folk-kantri prostoru od Nešvila do Misisipija, ali dovoljno je čuti pulsiranje savršeno kul sintisajzera u pjesmi ,,Only Children“, pa shvatiti koliko je Izbel promišljeno, detaljno i brižno pripremao ,,Reunions“ sao kao ,,više nego dobre“. Naravno da ga ponovo zatičemo u onom amerikanafolk-kantri prostoru od Nešvila do Misisipija; ali dovoljno je čuti pulsiranje savršeno kul sintisajzera u pjesmi ,,Only Children“, pa shvatiti koliko je Izbel promišljeno, detaljno i brižno pripremao ovaj projekat. Posvećenost piktoresknim detaljima, koji autoru tako lako idu od ruke, najbolje su primjetni u ,,Dreamsicle“ koja će izvjesno ostati potcijenjeno remek djelo.

Jedna čaša vina

,,Reunions“ je pokušaj i da Džejson krene niz dlaku onoj publici kojoj fali deceniju i po stara melodika Trakersa sa njim u bendu. Za njih je servirana pjesma ,,Be Afraid“, a rezultat je polovičan - sa utiskom da je bend The 400 Unit mnogo čvršći i ,,opasniji“ od svog frontmena. U ,,What Have I Done to Help“ Izbelje posebno introspektivan i ogoljen; pri-

znaje da ne može da se uopšte nosi sa uspjehom solo karijere, jer mu sve to djeluje kao poduhvat sebičnjaka. Katalog sličnih promašaja proširuje divnim riječima raskošan narator u numeri ,,River“. Pa ipak, do kraja je pomirljiv i spreman na praštanje sebi. Finiš albuma, pjesme ,,It Gets Easier“, vrlo jednostavna ,,St. Peter’s Autograph“ i ,,Letting You Go“ su tone empatije servirane - sebi samom. Ako je posljednja efektna priča oca spremnog da se pomiri sa samoćom nakon prihvatanja kćerkine slobode - duša albuma je ipak ,,It Gets Easier“... Tu Izbela zatičemo između jave i sna. ,,Last night I dreamed I’d been drinking. I had one glass of wine, I woke up feeling fine... That’s how I knew it was a dream“. Dovoljno da sebe primakne onim najljepšim stihovima napisanim za Trakerse na kultnom albumu ,,Dirty South“, više nego ikad nakon jedne i po decenije. S. S.

Ocjena: 75/100

Četvrtak, 10. septembar 2020.

Trav prir

33 OBRTAJA Branka Glavonjić,

organizatorka ,,Bunt Rok festivala“ i autorka emisije ,,Bunt“ na RTS-u

Bunt Rok festival

a činjenicu, da su novi i perspektivni bendovi i muzičari iz miljea rokenrola i alternative u posljednjim godinama vidljiviji široj regionalnoj publici, umnogome je zaslužna Branka Glavonjić, autorka ,,Bunt rok festivala“ RTS-a. Tako su oni pobjednički i najperspektivniji bendovi sa takmičarskih emisija u posljednjih pet ciklusa imali priliku, da kao dio nagrade, nastupaju na brojnim koncertima; kao i na najpoznatijim festivalima regiona. ,,Bunt rok turneja“ je samo prošle godine obišla deset festivala. Tako je za ovogodišnje, pandemijom odloženo šesto izdanje, stiglo čak 150 prijava - što najbolje svjedoči o tome, koliko sami muzičari vjeruju da je Brankina misija uspjela. Kao njihova karta do prepoznatljivosti. Od ,,Top liste“ emisije ,,Bunt“ do angažovanja na tome da oni najkvalitetniji dobiju i video spotove za autorske pjesme, Branka Glavonjić ne samo da pruža šansu bendovima i izvođačima za afirmaciju. Već i umnogome oblikuje njihove senzibilitete; pruža šansu ta poznanstva sa ključnim imenima i referencama regionalnog roka. Uz priliku da steknu široko znanje, u borbi za opstanak u ,,džungli“ alternativne scene našeg vremena. Tako je već ekipa iz benda Dingospo Dali stigla do druge ploče; Sergio Lounge je tokom ljeta u izolaciji predstavio material koji je pravi hit sezone… Lagana sreda i Viva pops snimaju pjesme koje će uskoro biti objavljene. Iza Branke su godine intervjua sa najvećim domaćim, ali i brojnim svjetskim zvijezdama. Ono okruženje gdje se osjeća potpuno ostvarenom, svoja na svome - je čuveni ,,Studio 8“ na Košutnjaku… I u ovom, pandemijskom period ima priliku da stvara i radi posao koji u svakom segmentu voli. Zato su i odgovori Branke Glavonjić u naših ,,33 obrtaja“, po mnogo čemu, i lična karta ,,Bunt rok festivala“.

Četvrtak, 10. septembar 2020.

film

volta na zidu u rodnoj veličini

amazon.com

jao paralelni život svih nas koji smo ga posećivali. Mislim da bi se sva trojica odlično proveli, a piće koje bih sa njima pila je koktel long ajlend ajs ti. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? -Sigurno bi bilo zabavno, još sigurnije neorganizovano i naporno.

ika

,,Born to Be Wild“ benda Steppenwolf kao himna slobode

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? -Miš Džeri. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Bila je to jedna manje poznatih ekranizacija bajki ,,Mala sirena“ ili ,,Devojčica sa šibicama“ Hansa Kristijana Andersena, nisam sigurna. Ali film koji svakako pamtim je ,,Grease“ (,,Briljantin“, Rendal Klejzer, 1978). Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? -Obožavam filmsku muziku, pogotovo opus Enia Morikonea, Džona Berija, Rijuičija Sakamotoa, Mikloša Rože, mnogo ih je... Trenutno slušam muziku iz filma ,,The Remains of the Da y “ ( , ,O s t a c i d a n a “ , Džejms Ajvori, 1993) koju je radio Ričard Robins. I to je takođe jedan od mojih omiljenih tandema, Ajvori - Robins. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Posle filma ,,Out of Africa“ (,,Moja Afrika“, Sidni Polak, 1985) želela sam da odem i posetim grob Denisa Hatona Finča. Predivni Meril Strip, Robert Redford i Klaus Marija Brandauer... Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? -Alfreda Hičkoka, Luisa Bunjuela i Pedra Almodovara bih odvela na mesto koje je bilo aktuelno pre više od 20 godina. Mesto se zove ,,Sačulatac“ i jedno je od kultnih beogradskih prostora u kojima se odvi-

Film koji Vas čini srećnim? -Ako bih morala da biram šta me najviše ispunjava u životu, to su muzika i rad na televiziji. Međutim, kinematografija je nešto što me je privlačilo još od detinjstva. Posao kojim bih se sigurno bavila da ne radim na televiziji je vezan za filmsku umetnost. Veliki sam ljubitelj različitih žanrova i stvara l a št va ve l i ko g b ro j a reditelja. Pošto moram da se odlučim samo za jedan film koji me zaista čini srećnom, neka bude ,,A Room with a View“ (,,Soba sa pogledom, Džejms Ajvori, 1985). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? -Takav film ne postoji.

Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ni takav film ne postoji! Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? -Stekla sam uverenje da je sve što me zanima već snimljeno. Omiljeni filmski rivali? - Nemam omiljene rivale, ali zato imam omiljene tandeme. Serđo Leone kao režiser i Enio Morikone kao autor muzike, neprevaziđeni! Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Scena koja mi je ostala u pamćenju je ona u kojoj glavna junakinja filma mora da ubije svog konja. Radi se o ostvarenju ,,Marnie“ (Alfred Hičkok, 1964). Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Svi citati iz filma ,,Kako je propao rokenrol“ (Zoran Pezo, Vladimir Slavica i Goran Gajić, 1980).

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - ,,Summer Wine“ Nensi Sinatre i Li Hejzlvuda. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Ne postoji pesma - ali slušala bih dela Baha, Mocarta ili Betovena. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - ,,Born to Be Wild“ benda Steppenwolf. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - ,,Hey Jude“, The Beatles. Vaša pjesma za karaoke? - ,,Svuda pivo“ benda Viva Vops koji je pobedio na trećem izdanju ,,Bunt Rok festivala“. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Volfganga Amadeusa Mocarta

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Neću da kažem, ali ima ih... Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Smrt Dejvida Bouvija i Prinsa. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - ,,Mače moje čupavo“ od Đina Banane. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Nisam ni jedan, imala sam poster Džona Travolte ( u prirodnoj veličini). Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Neće.

Serija idealna za kišni vikend? - Ipak sam iz neke druge priče; više volim filmove... Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - ,,Kapetan Mikula Mali“, ,,Više od igre“, ,,U registraturi“ i ,,Smogovci“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Više volim filmove... Serija koju nikada nijeste završili? - Jedna od poslednjih serija koju sam pratila, a to je ,,How I Met Your Mother“ (,,Kako sam upoznao vašu majku“). Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Ne gledam više serije. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? -Više volim filmove... Najdraži par iz serije? - Ne gledam više serije. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Ne gledam više serije. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 10. septembar 2020.

kalendar

ikovi sa jakim karakterom, brzina kadrova, fluidni nepopunjeni scenario i lagana krimi- priča sa polušaljivim tonom - američki reditelj Sidni Lamet je svoj zanimljiv krimi projekat ,,Dog Day Afternoon“ počeo koristeći ovu vrlo vidljivu platformu. Iako se tema filma bazira na stvarnim događajima, Lamet je inteligentno uspio da svoje koncizne elemente u radu na filmu ubaci tako da će oni koji dobro poznaju njegov opus i način režiranja, lako naći skriveni šmek.

Kad ptice polete

Bizarnu priču o kvaziamaterskoj pljački banke iz 1972. godine u Bruklinu, čiji je jedan od ciljeva bio plaćanje operacije ,,promjene pola“ za partnera jednog od njih, Lamet je komponovao iz jednog zanimljivog teksta magazina ,,Life“. U tipično Lametovskom stilu, film prati glavni ton dešavanja uz pomalo komične elemente. Energija maestralnog Al Paćina (treća nominacija za Oskara u kategoriji glavne uloge, četvrta do tada) i uvjek zanimljivog Džona Kazala, koji su na platno prenijeli dva pljačkaša, je kreirala i servirala reditelju recept za uspjeh. Uostalom, Lamet je apsolutni magnet za kvalitetnu glumačku energiju generalno, pa ne čudi da je za ovaj krimić bilo lako samo pustiti ptice da polete. A Lamet je glumačkoj ekipi dao slobodu da likove razrade usput. Iako se držao scenarija Frenka Pirsona praktično do slova, američki maestro je vjerovao u ono

youtube.com

Pjesma na platnu Paćina i Kazala

extralifereviews.com

Četrdeset peti rođendan kulturološko-estetski bitn ,,Dog Day A ernoon“ Sidnija Lameta

Nezaboravni krimi par Džon Kazal i Al Paćino

Režiser je glumačkoj ekipi dao slobodu da likove razrade usput. Iako se držao scenarija Frenka Pirsona praktično do slova, američki maestro je vjerovao u ono što je naučio dvadesetak godina ranije radivši na fenomenalnoj sudskoj drami ,,12 Angry Men“ što je naučio dvadesetak godina ranije radivši na fenomenalnoj sudskoj drami ,,12 Angry Men“ iz 1957. godine. Pusti da osobine tih ličnosti govore više od njih samih! Ali, nemojmo zaboraviti Lamet uopšte nije bio taj tip reditelja. Naprotiv, jednom prilikom je kazao da ,,mrzi improvizacije“. Ipak, kao što je to funkcionisalo u sudskoj drami, ono što je glumačka ekipa nesvjesno ubacivala u ,,Dog Day Afternoon“, završilo je u finalni skript. U slučaju ove neo-krimi drame, Lamet je pustio i Paćina i Kazala da ,,pjevaju“ po platnu. A sam Paćino, vrlo simbolično, jako liči na plačkaša Džona Stenli Vojtovica, koji je, interesantno, nakon

distribucije filma, više puta negirao tačnost većine segmenata u filmu.

Rupe kao dio slagalice

Ne tako tipično za Lameta, ,,Dog Day Afternoon“ skoro uopšte nema muziku. Lamet je to opravdao razlogom autentičnosti. I to u ovom konceptu apsolutno funkcioniše! Štoviše, sada, kada biste film nakon 45 godina ponovo vidjeli, ne biste primijetili taj kvazinedostatak. Pored autentičnosti, razlog zašto je sa ovim scenariom Lumet mogao ostaviti tonove po strani, je odabir fotografa i montažerke. Vizija fotografa Viktora Kempera i montažerke Dede Alen bila je dovoljna da i one vidlji-

ve rupe postanu obavezan dio slagalice. Budući da je sa Alen sarađivao na još jednom Paćino dezertu ,,Serpico“ dvije godine ranije, američki reditelj je znao da će estetsku važnost umjeti da akcentuje na pravi način. Jer, vratimo se unazad, posebno filmovima ,,pljačkačke“ tematike i prisjetim o s e n e k i h ko m a d a snimljenih prije ovog Lumetovog ostvarenja, a da nam je ova zrela autentičnost i lakoća glume prva pomisao… Teško. A ako na to elegantno dodamo činjenicu da je Lamet već tada, vrlo hrabro, akcentovao slobodu transvestita na ovaj vrlo borbeni a ne tako violentan način, onda ra-

zumijemo zbog čega se ova rediteljeva noar drama nalazi tako visoko na ljestvici filmova kojima se moramo vratiti.

Aplauz za imaginaciju

„Dog Day Afternoon“ bio je nominovan za Oskara u šest kategorija, uključivši one za glumu, režiju, film i opravdano montažu. Krajnje interesantno, s obzirom na improvizaciju, baš je originalni scenario, odnosno Pirson taj koji je nagrađen, pobijedivši pritom u vrlo čudnjikavoj grupi filmova, od kojih je jedan ,,Amarcord“ Federika Felinija! Onima kojima možda ova-

Četvrtak, 10. septembar 2020.

ne noar drame a

Tri decenije od prikazivanja mafijaške igre Martina Skorsezea ,,Goodfellas“

ovratak reditelja u onu prepoznatljivu formu događa se iznenadno. Ako se uopšte dogodi. U slučaju maestra američke produkcije Martina Skorsezea, nakon ne baš sjajnih osamdesetih (ako izuzmemo klasik ,,Raging Bull“), trebala mu je jednostavna ali efektna formula za povratak u redove onih ozbiljnih kreatora. A za tu priliku, u tipično njegovom stilu (pokazaće se), uzima polu dokumentarnu produkciju trodecenijske fabule američke mafije. Ne može relevantnije, efikasnije i jednostavnije od ovoga.

Gangsterski poljubac nemorala

imdb.com

Knjiga ,,Wiseguy“ Nikolasa Piledžija (sa kojim je Skorseze napisao i scenario) bazirana na životu gangstera Henri Hila, podloga je ostvarenju ,,Goodfellas“, gangsterskom krimiću sa zlatnom glumačkom trojkom u sredini: Robert de Niro, Džo Peši i Rej Liota. Ovaj koncepcijski filmski memoar o godinama plivanja kroz organizovani kriminal njujorških ulica rezultirao je epitetom jednog od najboljih filmova.

kva bankarska zbunjaža nema nekog smisla, savjetujemo da pogledaju jedan rijetko dobar poster za premijernu projekciju filma prije 45 godina, koja je tada Njujorčane ostavila da aplaudiraju Lametovoj imaginaciji. ,,Pljačka je trebalo da traje deset minuta. Četiri sata kasnije banka je bila kao cirkusantska predstava. Osam sati kasnije bila je najgledanija stvar na TV-u. Dvanaest sati kasnije postala je dio istorije. I sve se zaista dogodilo“. Kako samo nedostaje ovakva filmska efikasna jednostavnost. Kako samo nedostaje Sidni Lamet… Leila MURSELJEVIĆ

studiobinder.com

Pešijev biser

Martin Skorseze sa nezaboravnom ekipom filma

,,Goodfellas“ je premijerno prikazan na Venecijanskoj smotri u filmskom gužvanjcu ne tako velikih rediteljskih imena (osim Spajka Lija i Aki Kaurismakija). Ipak, iako je dobitnik Zlatnog lava bila čudnjikava dra-

medija Toma Stoparda ,,Rosencrantz & Guildernstern are Dead“, koju sasvim sigurno ne pamtite, Skorseze je dobio srebrnkastu varijantu u kategoriji najboljeg režisera. Na dodjeli Oskara naredne godine, nije imao što da traži protiv ultrapopularnog ,,Dances With the Wolves“ Kevina Kostnera. Ali je zato sasvim opravdano Džo Peši trijumfovao u borbi za najbolju sporednu mušku ulogu. Uostalom, američki gangster Henri Hil, je sam istakao da je Peši njegovog kolegu „skinuo više od 90 odsto“.

Poludokumentarni pristup i raslojavanje američke mafije bazirano na autentičnim elementima i efikasnim scenarijom koji nije zakrčen bespotrebnim i bezpredmetnim riječima, poziv je na koji ne možete ostati ravnodušni

Auto-put rečenica

Iako je danas etiketiran kao filmski klasik, Skorsezeovom bruklinškom gangsterskom poljupcu je trebalo par godina da uhvati ritam. Interesantno, oni čvršći filmski kritičari su po automatizmu proglasili film klasikom, dok su drugi ipak tražili nešto više. Slično se dogodilo i sa Skorsezeovim posljednjim poduhvatom, prošlogodišnjim filmom ,,The Irishman“. S obzirom na sličnu platformu, postoji rmogućnost da će se i ovdje dogoditi sličan scenario gdje će vrijeme klasifikovati kvalitet ostvarenja. Ostaje da vidimo.

Na koncu, što je to što ,,Goodfellas“ ima da nas nakon trideset godina stalno zove nazad? Što je to što ovu gangstersku poslasticu danas drži na vječnim listama najboljih filmova kritičara, režisera i publike? Elementi. Njegov poludokumentarni pristup i raslojavanje američke mafije bazirano na autentičnim elementima i efikasnim scenarijom na kojem auto-put rečenica nije zakrčen bespotrebnim i bezpredmetnim riječima, poziv je na koji ne možete ostati ravnodušni. L. M.

PODGORI č ARENJE

rvi evrovizijski vidik iz Titograda bili su ,,Izgubljeni koraci“; Slobodan Ristelić ih je otpjevao u beogradskom ,,Domu sindikata“ krajem januara 1966. godine... I bili su prije svega želja, jednog Budvanina Branka Zenovića, što je tih godina gledao i osluškivao put San Rema.

Multipraktik A prije pjesme, postojao je instrumentalni sastav Radija Titograd. I jedan mali studio, gdje bi oni, na Brankovu molbu, u istoj noći proglašenja pobjednika Festivala italijanske kancone San Rema, ,,skidali“ i prepjevavali one nagrađene... Da ih Titograđani i Crnogorci što prije čuju na njihovom radiju. Jer takvo je bilo vrijeme: zvuk San Rema je za jugoslovenske Mediterance, na nekoj od singlica što su dolazile preko Jadrana, bio je poput neke Jutjub Vevo ekskluzive za moderne muzičke sladokusce. Bio je to talas sa juga koji je nosio miris modernosti; a radio instant karta ka tom svijetu. Branko je te 1966. imao tek 30 godina. Diplomac

Diksilend Etida Muzičke akademije u Beogradu, mladić iz Reževića bio je poput ključnog pojačanja šampionskog tima... Tada, na petoj Jugoviziji, Ristelić je sa njegovom pjesmom na crnogorskom debiju ostvario sjajno drugo mjesto. Otprilike u to vrijeme, kada je titogradski Dom omladine otvarao vrata za prve rok bendove, Zenović je otprilike bio igrač za sve zadatke. Na Prvom festivalu zabavne muzike u Crnoj Gori, u Titogradu 1965. godine, bio je jedan od organizatora. I tada je dirigovao Velikim zabavnim orkestrom Radio Titograda. I tu se nije zaustavio, već grabio ka avangardnijim formama: 1967. osnovao je prvi džez, diksilend ansambl, gdje je bio pijanista. I radio publici, sa medija koji je u tim

Zaglavi se

godinama imao najširu publiku u državi, približavao vječne džez melodije kojih je osakaćena i uskraćena neka nova muzička mladost. Na prvoj singlici crnogorske pop muzike našla se njegova ,,Moma Primorkinja“ titogradskih Entuzijasta; sa njom su učestvovali na festivalu u Opatiji 1974. godine, tada kvalifikacijama za Evroviziju. Već od početka 80-ih servirao onaj nezaboravni ciklus ,,Poljem se vija“, aranžman deset narodnih pjesama Crne Gore za glas i gudački orkestar... Interesantno, u dugom autorskom nizu, radio je zabavne aranžmane klasike - poput Grigove arije iz ,,Orfeja“ i nezaboravne Šopenove ,,Etide“. Ali i, recimo, himnu Fudbalskog kluba Lovćen, najstarijeg u državi - po tekstu

Crta: Srđan Ivanović

butua.com

Četvrtak, 10. septembar 2020.

Naš kompozitor Branko Zenović

Cetinjanina Radovana Jablana.

U svijesti kolektiva Brankova muzika je imala i jedan, sasvim eksperimentalan, rukavac - ,,Diptih 6“, radiofonsko elektroakustično djelo, predstavljeno na smotri u Amsterdamu 1996. godine. Tih osam i po minuta najbolje i najljepše svjedoče, o kako se raznovrsnom i inspirisanom autoru radilo. Branko Zenović preminuo je 2005. godine, a u uhu crnogorske publike ostao je naprije, kao autor nekih od najprepoznatljivijih džinglova i muzike za

špice programa i emisija Radio televizije Titograd, potom RTCG, u dugom periodu od početka 80-ih. Tako se, na neka sporedna vrata, ušunjao u kolektivnu svijest ili makar ono kolektivno podsvjesno za niz generacija; svjesno je gradio, oblikovao... Svjestan, da je vrhunskoj muzici tako malo potrebno, samo jedna ključanica, da se ušunja i zagospodari prostorom. Možda kroz vrata baš one male prostorije Radija Titograd, gdje je još 1964. skidao hitove San Rema, u istoj noći pobjedničkog emitovanja.

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 10. septembar 2020.

LONDON CALLING

19 Instalacija Kineskinje Ćao Fei

preselila u evropsku metropolu.

Instalacija grada

Izložba ,,Cao Fei: Blueprints“, fokusirana je prvenstveno na instalacije, fotografije i video-rad ove kineske umjetnice rođene u provinciji Guangdong. Ponudila je specifičan socijalni i pomalo surealni komentar na brzinu razvoja tehnologija danas. Impresivni radovi u jednom od kutaka Serpentina svojevrsno su istraživanje radikalne promjene percepcije nas samih, pod jakim uti-

serpentinegalleries.co.uk

ema tog Londonca, a ni turiste, koji može da prođe pored Serpentinske galerije a da joj se ne primakne i divi. Makar nekih 60 minuta. Pored činjenice da se nalazi na zavidnom mjestu, u Hajd parku u jednom dijelu poznate Kensington bašte, Serpentinska galerija svako malo krije i neku magičnu umjetnost. A septembar je adekvatno otvorio vrata jednoj zanimljivoj multimedijalnom umjetnici, i rediteljki Ćao Fej, koja je svoj kutak iz Pekinga

Vizuelni rad sa izložbe Ćao Fei

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Popodnevni čaj

Ipak, oni koji žele uhvatiti posljednji talas lijepog londonskog sunca i predjesenji ritam, preferirali su neke vanjske umjetničke opcije. A i nije loše pobjeći sa zapada i Serpentina i pogledati što se dešava malo sjevernije. A na sjeveru ih je protekle sedmice sačekala ulična umjetnost i ad hok Longfild festival, uz podršku lokalnog opštinskog Savjeta. Oni koji žive u kući Longfild na sjeveru su od početka ,,zatvaranja“ zbog ovogodišnje krize odlučili posvetiti polupraznjikave dane umjetnosti i muzici. Iako amateri u svijetu umjetnosti, ,,Longfildovci“ su pokazali da se talenat krije i na krajnje neočekivanim mjestima. Kako je onim Londoncima

Atmosfera sa festivala

iznad 70 godina napokon bilo dozvoljeno da provedu vrijeme van kuća, komšije u Longfildu su im priredile malu žurku. ,,Popodnevni čaj“, piće, ukusna jela, malo muzike i zanimljivih crteža kreiranih tokom dana ,,zatvaranja“, bilo je dovoljno da zabavi komšije i pripremi ih za mogući drugi talas u ovoj kriznoj godini. Leila MURSELJEVIĆ

Leila Murseljević

cajem virtuelnog svijeta. Fej je za ovu priliku praktično preselila svoj pekinški studio u London, ne bi li adekvatnije i autentičnije predstavila svoju kreativnost. Pored utopijskih i distopijskih video-radova, posjetioci u Serpentinu su mogli vidjeti i instalacije savremenih gradova. Kako socijalna distanca ne dozvoljava veliki broj ljudi, organizatorima nije bilo nimalo lako da ovako popularnu izložbu ,,uspore“, posebno ne kada je još i besplatna (!).

Leila Murseljević

Impresivni radovi u jednom od kutaka Serpentina svojevrsno su istraživanje radikalne promjene percepcije nas samih, pod jakim uticajem virtuelnog svijeta

serpentinegalleries.co.uk

Galerijski biseri za kraj ljeta

Pozivnica za Lonfild festival

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić