Objektiv, Četvrtak, 18.02.2021. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

ili:

Četvrtak, 18. februar 2021. • broj 258.

zbog čega je hipnotišuća izraelska serija „Losing Alice“ striming servisa Apple TV+ zaslužila mnogo veću publiku Str. 4, 5. i 6.

Električni erotski triler

Četvrtak, 18. februar 2021.

A cappella

Si Si J

oš kao dijete, kada smo pokušavali da udahnemo dah zapadne kulture, naučio sam english spelling. Sada je to otišlo u drugom pravcu, pa kad pomenete JK (džej-kej) skoro niko ne pomisli na Jamiroquai, već na Karleušu. Ali, to je druga priča. Srednjoškolac u muzičkoj školi u Titogradu nije imao mnogo prilika da dođe do nove, moderne džez muzike. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Poneki odlazak roditelja na službeni put bio je za njih noćna mora, jer su dobijali spisak kaseta, kasnije diskova, koje bi trebalo kupiti, a u to vrijeme, američka izdanja koštala su 30-50 njemačkih maraka. Da ne podsjećam na plate sa početka posljednje decenije. Uglavnom, jedan od prioriteta uvijek su bila stara i nova izdanja čovjeka koji je najsnažnije obilježio džez muziku druge polovine 20. i petine 21. vijeka. Čik Korija, preminuo je 9. februara s navršenih 79 godina, nakon kratke i teške bolesti. Malo je reći da je ova informacija zatekla muzički svijet i ostavila sve ljubitelje džez muzike u nevjerici.

*** Za manje upućene: C. C. (Si Si) bio je ikona džez muzike. Njegov rad inspirisao je mnoge vrhunske umjetnike, čak i one koji ga nasljeđuju na raznim instrumentima, ne samo na njegovom klaviru. Stičemo utisak da u posljednje vrijeme odlazi mnogo velikana žanra, ali ipak, Čik je bio jedan i jedini. Iza sebe ostaviti 81 studijski, 17 živih i osam kompilacijskih albuma, bilo bi dovoljno za tri prosječna života, a ne za jedan. Više od 60 nominacija i 23 zasluženo osvojene Grammy nagrade nijesu dovoljno dobra potvrda značaja njegovog rada za svjetsku muzičku zaostavštinu. Čik Korija je definitivno bio i ostaće „one of a kind“, briljantni mastermajnd svjetskog džeza. Vjerovatno ćemo to shvatiti u godinama koje dolaze. Armando Entoni Čik Korija rođen je u SAD. Iako je vrcao od kalabrijske krvi (roditelji imigranti), imao je dodir sa džezom od malih nogu. Njegov otac bio je trubač i vođa diksilend benda u Bostonu, pa nije ni čudo da je prve kontakte sa džezom imao slušajući Dizija Gilespija, Čarlija Parkera, Horasa

Piše: Vladimir MARAŠ

Čik Korija bio je čovjek, autor, kompozitor, aranžer koji je zadužio svijet. Sa jakom mediteranskom notom u duši, komponovao je djela za pamćenje i za nasljedstvo ukupnoj svjetskoj populaciji

Silvera ili Lestera Janga. Čik je sam izučavao muziku i napredovao, a onda i uzimao neke privatne časove. Dobivši od oca prvi smoking, počeo je s nastupima još u srednjoj školi. Preselio se nakon toga u Njujork, počeo sa studiranjem muzike na Univerzitetu Kolumbija, zatim i na Džulijardu, ali već nakon šest mjeseci, nezadovoljan načinom na koji mu je znanje nuđeno, napustio je školovanje, ali je ostao u Njujorku. Ozbiljan sistem obrazovanja poput američkog, ga svakako nije smeo u naumu da mu 1997. godine uruči počasni doktorat muzike, i to od prestižnog Berklee College of Music u Bostonu.

Korija je počeo karijeru ranih šezdesetih; 1968. objavio je prvi album „Tones for Joan’s Bones“, a dvije godine kasnije i ploču koju izvodi u triju sa Roj Hejnsom i Miroslavom Vitousom. Onda je krenula era nastupa i rada sa Majlsom Dejvisom, pa nakon toga bogata autorska karijera. Bio je improvizator, tražio je nove tehnološke granice i bavio se atonalnošću u muzici. Početak sedamdesetih pamti se kao možda i najplodniji period njegove karijere, „Returno to Forever“ koncept, ali i sve ono što je proizilazilo iz njega – i tada i sada. Paralelno s tim, hrabro i odvažno snimio je solo klavirske albume. Teme sa njegovih „Akoustic Band“ i „Elektric Band“ formacija postali su standardi moderne fjužn (fusion) džez muzike, a samo najhrabriji se odlučuju da ih reprodukuju, kako osamdesetih, tako i dan-danas.

*** Prije nekoliko godina, 1. jula 2017. tačnije, imao sam priliku da ga čujem uživo u Beogradskoj areni, gdje je svirao s Elektric Band formacijom: Dejv Vekl – bubnjevi, Erik Marijental – saksofon, Džon Patituči – bas, Frenk Gambale – gitara. I moram vam reći da će je to jedan od onih koncerata čije se zvučne reprodukcije vraćaju iznova i iznova. Iskreno, mislim da je navedena ekipa komprimovana verzija kvaliteta svjetske džez muzike na jednom mjestu. Čovjek, autor, kompozitor, aranžer koji je zadužio svijet. Sa jakom mediteranskom notom u duši, komponovao je djela za pamćenje i za nasljedstvo ukupnoj svjetskoj populaciji. Crna Gora se nadala da će uspjeti da ga dovede na Made in New York Jazz Festival u nekoj od narednih godina, ali nažalost, neće uspjeti u tom naumu. Od gore navedenih, ugostili smo Vekla, Patituči je prethodnu godinu preskočio zbog pandemije, ali će doći. Veliki Si Si ostaje neostvarena želja, ali ćemo ga se sjetiti. Njega i njegove muzike, jer džez bez Čikovog autorskog potpisa i nije pravi džez. U nedavnoj izjavi za prestižni časopis Jazz Times rekao je: „Moja misija uvijek je bila da donesem radost kreacijom koju imam, sa svim velikanima s kojima sam dijelio binu – to je bogatstvo mog života“. Dragi moj Čiče, uspio si.

Četvrtak, 18. februar 2021.

Izraelska serija „Losing Alice

U FOKUSU

indiewire.com

Električni erotski triler N

Mnogi bi pogubili niti sa tako kompleksnim narativom, ali ne i Sigal Avin. Njena ruka je čvrsta; kamera precizna; oko svevideće; srce i um puni razumijevanja za kreirane likove, a pažnja koju posvećuje izgradnji njihovih karaktera i motivacija, jednostavno, fascinantna

ajizuzetniji erotski triler bude osjećaj nalik onom kao da gledate epski sudar vozova na usporenom snimku. Tenzija sve vrijeme treba da bude tu, ali mora i da gori usporeno. Makar malo. Likovi ipak moraju imati dovoljno vremena da se razviju i usijeku kandže u amigdale gledalaca. Jer, svaki erotski triler u startu je osuđen na propast ako se protagonisti odveć lako mogu podijeliti na crne i bijele, na lovce i lovinu, na agresore i žrtve. Najbolji izdanci ovog žanra crpe snagu upravo iz ambivalentnih likova koji uvijek šetaju po tankoj granici morala, te nikad ne znate na koju bi stranu odjednom mogli okrenuti. Naravno, nema ubjedljivog erotskog trilera bez glumaca koji umiju da nijansiraju te kompleksne, zamagljene protagoniste. I koji sa sobom ne

nose određenu, prijeko potrebnu dozu opasne, čak (samo)destruktivne senzualnosti.

Dupli pucanj

Upravo na takvoj glumi, karakterizaciji i tenzičnoj atmosferi počiva hipnotišuća „Losing Alice“. Prva izraelska serija koja je sletjela na striming servis Apple TV+, nakon solidne ali ne tako moćne „Tehran“ – toliko je moćna, da je zločin što ( još) nije osvojila mejnstrim publiku. „Losing Alice“ počinje pucnjem – bukvalno i figurativno. Hotelska vinjeta kreatorke, režiserke i scenaristkinje Sigal Avin odmah hvata za grlo. U kratkom, rafalnom uvodu vidimo neimenovanu djevojku sa balonima koja ulazi u otmeni hotel i traži recepcionarki ključ od očeve sobe. Potom se penje na sprat, ulazi unutra, pali televizor... I smješta ci-

jev pištolja u usta prosipajući mozak po očevoj sobi.Kakve veze ima hotelska soba broj 209 sa naslovnom junakinjom? Prvi djelić vrlo komplikovane, vrhunski raspoređene slagalice dobijamo tokom jednog naizgled slučajnog susreta u vozu, tom kultnom poprištu velikih i komplikovanih filmskih romansi. Tokom vožnje koja će joj promijeniti život iz korijena, Alis (briljantna Ajale Zurer), četrdeset sedmogodišnja režiserka koja je pauzirala karijeru zbog djece, upoznaje mladu, vrlo intrigantnu djevojku. Sofi (glumačko otkrovenje, sjajna Lihi Kornovski) ima 24 godine – i scenario koji je impresionirao izraelski filmski svijet. Sofi tokom razgovora pominje, kao da neće, da je glavna uloga namijenjena hiperpopularnom glumcu. Ni manje ni više, nego - Alisinom su-

prugu. Pa kako to, zaboga, da joj David (Gal Toren, solidan ali manjka mu harizme za ovu vrstu uloge) još nije pomenuo njen skript? Niti da probe uskoro počinju? Šteta, reći će Sofi, jer upravo je Alisin „Three Quarter Moon“, čuveni erotski triler s početka njene režiserske karijere, snažno uticao na nju i njeno poimanje seksualnosti. I naravno, na taj Sofin famozni scenario „Room 209“.

Fatalna grudva

U momentu kada Alis izlazi iz voza, gotovo da možete da vidite malu kuglu snijega kako počinje da se kotrlja niz planinu. I kako polako raste, i raste, i raste, pretvarajući se u sniježnog džina koji ruši sve pred sobom. Taj osjećaj da će fascinacija fatalnom Sofi napraviti kataklizmu od Alisinog živo-

Četvrtak, 18. februar 2021.

e“ striming servisa Apple TV+ zaslužila mnogo veću publiku Izraelska zvijezda Ajale Zurer nezamjenljiva u naslovnoj ulozi

thewrap.com / indiewire.com

Erotski naboj pršti iz svakog kadra u kojem je Sofi (Kornovski)

ta, ne napušta od njihovog susreta u vozu, sve do šeste, posljednje emitovane od osam planiranih epizoda. A u praksi je sve to mnogo komplikovanije nego što zvuči ovako prepričano, makar na prvu loptu. Staro, dobro pitanje, da li je umjetnost ta koja imitira život, ili je život taj koji imitira umjetnost – glavna je okosnica slojevitog narativa Sigal Avin. „Losing Alice“ razvija se na tri plana, jednom realnom i dva imaginarna. Za vrlo moćan utisak da sve vrijeme gledate seriju o snimanje jednog filma koji je toliko potentan, da vrši invaziju na stvarnost i kompromituje sve osobe upletene u komplikovani stvaralački proces. Prvi sloj priče čine scene iz stvarnog života, većinom skoncentrisane oko adaptacije Sofinog scenarija i suptilnog načina na koji se dijabolična djevojka infiltrira u Alisin i Davidov

život, na momente stvarajući utisak kao da gledate home invasion materijal.

Osvajanje nutrine

Tu „Losing Alice“ postaje meta-čudo, film u filmu, malo svjedočanstvo o sitnim i krupnim frustracijama tokom procesa snimanja - ali i divno ljubavno pismo režiserkama, a suptilno i svim ženama koje se bore da

ostanu ostvarene i na profesionalnom planu nakon što ih preokupira zasnivanje porodice. Da ipak ne odustanu od sopstvene (stvaralačke) nutrine. Da se izbore za sebe, pa i po cijenu poneke svađe i nerazumijevanja s okolinom. I da pobijede najgori osjećaj krivice koji mogu imati majke koje rade... Da se uvijek osjećaju krivo zbog „zapostavljanja“ porodice, a kada se ne

osjećaju krivo – da osjećaju krivicu jer im uopšte nije krivo. Drugi narativni sloj serije grade scene iz Sofinog scenarija za čiju se adaptaciju, naravno, izborila Alis. To što treba da se bavi materijalom koji je pun eksplicitnih scena nasilja i seksa sa njeni suprugom i nekom mladom, privlačnom glumicom u Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 18. februar 2021.

imdb.com

prvom planu, za nju nije prepreka. Štoviše, čini se da Alis, nakon odveć duge kreativne pauze, uprkos činjenici da eventualna ljubomora, nesigurnost i privatni odnosi mogu otežati snimanje - baš želi tu vrstu uzbuđenja. Hod po ivici, kao nekada kada je bila mlada, provokativna, beskompromisna autorka. Kada je bila Sofi.

Skućeno stopalo

Taj drugi sloj posebno je interesantan zbog toga što sjajno odslikava način na koji funkcioniše Alisin grozničavi (stvaralački) um. Sve stvari koje se odvijaju na prvom planu, u realnosti, poput rasprava sa Davidom koji je pun nesigurnosti i potrebe da se konačno potvrdi kao ozbiljan glumac ili uznemirujući detalji u vezi sa Sofinom prošlošću – utiču na oblikovanje filma u Alisinoj glavi. Tako, na koncu, i dolazimo do momenta kada Sofi dobija glavnu ulogu, iako je (navodno) nije napisala za sebe. I sve to vas samo tjera da se pitate – da li je ovaj đavo u kratkoj, lepršavoj, labavo svezanoj, dekoltiranoj majčici, taj koji režira Alisinu propast, ili je ona ta koja sve vrijeme svjesno i uporno stiska dugme za kataklizmu. Realnost i scene iz scenarija režirane u Alisinoj glavi, dopunjene su i trećim narativnim slojem – živopisnim imaginacijama glavnih likova. Tu, naravno, budući da je cijela priča predstavljena iz njenog ugla, ponovo dominira Alis. No, Sigal Avin pronalazi dovoljno mjesta i za Davida i jednu noć kada se Sofino stopalo skućilo u njegovim ustima. I za još sporednih likova čije (polu)halucinacije pojačavaju utisak da je slatka „devojka koja obećava“ ipak mnogo bliža statusu (auto)destruktivnog manipulatora i crne rupe koja usisava sve pred sobom.

Sofin scenario toliko je potentan da vrši invaziju na Alisinu i Davidovu stvarnost

Sigal Avin majstorski uvezuje realno sa izmaštanim, često toliko košmarnim i uznemirujućim, da Alis više ne zna što je stvarno, a što se događa samo u njenoj glavi. Mnogi bi pogubili niti sa tako kompleksnim narativom, ali ne i ova kreatorka. Njena ruka je čvrsta; kamera precizna; oko svevideće; srce i um puni razumijevanja za kreirane likove, a pažnja koju posvećuje izgradnji njihovih karaktera i motivacija, jednostavno, fascinantna. „Losing Alice“ nije samo električan erotski triler, nego i atmosferični, prelijepo snimljeni neo-noar koji okreće naglavačke sve postulate žanra. Ne samo što dvije glavne junakinje nijesu ukrasi, poprostačene dame u nevolji, nego u svakom trenutku sumnjate da su baš one glavni negativci. Sofi jeste nalik đavolovom advokatu, uzurpatoru, nekome ko bi uništio bilo čiji život samo da bi se slasno zabavio. Ali, ona je i krhka, katkad i vrlo nježna, toliko da na momente pomislite da je ona ta koja je žrtva. Kornovski briljantno potcrtava sve kontradiktornosti Sofinog karaktera, ne dozvoljavajući joj nijednom da sklize u karikaturu. I baš zahvaljujući njoj stičete utisak da ova djevojka, od čije erotičnosti pršti svaki kadar, nosi u sebi i crnu rupu koja usisava, ali i supernovu koja daje neprocjenljivu energiju svakom ko ima tu (ne)sreću da joj ušeta u život. S druge strane imamo Alis u izvedbi velike izraelske zvijezde Zurer, koju će šira publika možda prepoznati po sporednim rolama u hit projektima poput Marvelove serije „Daredevil“ ili filma „Angels and Demons“ (Ron Haurad, 2009) sa Tomom Henksom. Da bismo vam potcrtali koliko je neprocjenljiva, koliko bi se cijeli projekat raspao po šavovima da Alvin nije izabrala baš nju, napravićemo malu digresiju...

Svaka epizoda počinje moćnim citatom, poput onog Lao Ceovog: „Kad se oslobodim onoga što jesam, postajem onaj koji bih mogao biti“ ili „Ne vidimo stvari onakvim kakve jesu, nego onakvim kakvi smo mi“ Anais Nin - perfektno najavljujući i opisujući suštinu novog, tek doturenog djelića slagalice. Iako sumnjate u sve i svakoga, naprežete vijuge da razlučite istinu od laži, te stvarnost od punokrvne mašte – nešto vam govori da „Losing Alice“ ipak ima neku tajnu agendu koja se ne može ni naslutiti.

Loši čitaoci

U šestoj epizodi, tu najsnažniju sumnju zapaliće još jače jedan citat o „lošim čitaocima“, onima koji nemaju strpljenja, koji od prve stranice žele da znaju što će se dogoditi i što je poenta cijele priče. Avin kao da odgovara kritičarima koji su zamjerili njenoj seriji da je previše sporogoreća, da se „ne isplati“, da se zaplela u sopstvenu ambiciju. I ne samo što je najbolji mogući odgovor svima koji nemaju strpljenja da odmotavaju sloj po sloj ove fantastične noarske glavolomke, nego je i nagovještaj da će tek sedma i osma, dvije još neemitovane epizode, otkriti o čemu nam, dođavola, sve ovo vrijeme govori Sigal Avin. Baš u finalu te pomenute, šeste epizode, poslije niza peripetija, sumnji, neizvjesnosti, tragova koji upućuju da je Sofi oličenje sebičnosti, perverzije i manipulacije – dobija se nagovještaj značenja naslova i suštine tog „gubljenja“ glavne junakinje. Na konačnu potvrdu, jedinu koju ima crno na bijelo, da je njena nova prijateljica i saradnica lažov a možda i ubica – Alis reaguje brisanjem dokaza. Sva prethodna istraga, sve moralne nedoumice, sva želja da raskine profesionalne i

privatne veze sa manipulantkinjom, padaju u vodu.

Panter u kavezu

Neka je Sofi i sami đavo, ne mari... Ako jeste, onda još bolje, faustovska pogodba je sklopljena. Lagodnost, sigurnost, privilegije, sve što Alis ima – stavljeno je na kocku i manje je bitno spram činjenice da se ponovo osjeća živo. I da joj je ta Sofi bila potrebna da bi shvatila da je njen jedini neprijatelj dosada, te da se samo sa glavom u torbi, na granici pucanja, u situacijama kada može da izgubi sve – Alis osjeća kreativno i živo. Digresija se odužila, ali vraćamo se na poentu: za ovaj utisak najzaslužnija je upravo Ajale Zurer. Da se vratite na početak serije i pogledate sve epizode ponovo, samo biste potvrdili utisak da su njene tišine i momenti kada je Alis potpuno zamišljena i nijema – sve vrijeme bile najvredniji komadići slagalice „Losing Alice“. I da je baš na njenom licu sve vrijeme titrao taj hajzenbergovski momenat transformacije glavne junakinje. Da ponovimo: Avin i dalje kuša strpljenje i povjerenje (loših) „čitalaca“ serije „Losing Alice“. Naša teorija o „gubljenju“ pašće u vodu ili će biti potvrđena u u jednoj od preostale dvije epizode. I tek tada vidjećemo da li nas je kreatorka izmanipulisala po Sofinom receptu, ili je sve vrijeme samo hranila ključni osjećaj koji smo imali gledajući „Losing Alice“... Da su ova serija i njena glavna junakinja nalik panteru u kavezu kojem se primičete polako i fascinirano... Kasno shvatajući, tik nakon što priljubite nos uz šipke, da su vrata sve vrijeme otvorena... I da se panter u dva skoka našao iza vaših leđa. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4.5/5

Četvrtak, 18. februar 2021.

CELULOID

ije tajna da Goro Mijazaki misli da je CGI budućnost animacije, niti da ima vrlo komplikovan odnos sa ocem, velikim Hajaom, pokretačkom silom dragocjenog studija Ghibli. Uostalom, srž najvećeg Gorovog problema, da ne kažemo kompleksa, najbolje je opisao Tošio Suzuki 2013. u intervjuu za Los Anđeles tajms. - Hajao za Gora nije toliko otac, koliko je visoki zid koji mora da preskoči – kazao je tada čuveni, višedecenijski „partner u zločinu“ starijeg Mijazakija.

„Earwig and the Witch“: Zabrinjavajuća prva CGI animacija studija Gibli

Ruglo neviđeno

crtanih i dizajniranih glavnih likova i njihovih okruženja, dobili smo gomilu botoksnih lutki koje ne bi mogle da prođu „kasting“ ni za proste video-igre od prije nekoliko decenija.

Po cijenu ljubavi

Uvreda za starce

Nije tajna ni da je Goro vrlo svjestan da ne raspolaže očevim talentom. Govorio je u tome u intervjuima nakon premijera vrlo mlakog „Tales from the Earthsea“ (2006) i pristojnog „From Up on Poppy Hill“ (2011). Valjda je zbog toga i pitao Hajaa i Suzukija što misle o tome da njegovo treće ostvarenje „Earwig and the Witch“ bude kompletno kompjuterski animirano. I dalje je teško povjerovati, čak i sada kada je film dostupan na servisu HBO Max, da su mu stari majstori raskošne ručne animacije dali zeleno svjetlo. No, jesu. Hajao i Tošio ne samo što su odobrili prvu CGI animaciju u istoriji kultnog studija, nego su ostavili Goru odriješene ruke. Mijazaki mlađi čak se i „hvalio“ u medijima kako je jedini u očevom studiju koji umije da barata kompjuterskom animacijom, te da je za „Earwig“ uposlio mlađi dio animatorskog tima i uopšte se više nije „konsultovao sa starcima“. Ako nijeste osjetili makar blago gušenje čitajući ovaj Gorov komentar, blago vama. I još vam više blago ako j o š n i j e st e p o g l e d a l i „Earwig and the Witch“. Da je distribuiran u bioskopima a ne samo na televiziji, uz kino kartu za ovo ruglo neviđeno morale bi se dijeliti i tablete za smirenje. Goro Mijazaki nije re-

Da je film Gora Mijazakija, sina velikog Hajaa, distribuiran u bioskopima a ne samo na televiziji, uz kino kartu morale bi se dijeliti i tablete za smirenje žirao samo prvi i jedini totalni promašaj u epskoj istoriji Giblija, nego i film koji je uvreda za svijet animacije.

Bez trunke duše

Svojeglava heroina, mačka koja priča, vještica, magija i magična bića... Ključni elementi filma „Earwig“ zaista zvuče kao nešto što ide uz logo Giblija. Uostalom, ri-

ječ je o adaptaciji knjige Dajane Vin Džouns, prema čijem je drugom romanu Hajao kreirao kultni „Howl’s Moving Castle“ (2004). Stariji Mijazaki bi vrlo vjerovatno uspio da izvuče giblijevski potencijal i iz ovog romana. No, priču o bandoglavoj djevojčici iz engleskog sirotišta, koju vještica usvaja samo zato što joj je potre-

ban „par ekstra ruku“ za pomoć oko kotlića – režirao je nadobudni Goro. Tako da „Earwig“ ni stilski, ni narativno ne liči ni na što dostojno prezimena velikog Mijazakija. „Earwig“ postaje trn u oku od prve sekunde prvog kadra: animacija je prazna, neinspirativna, mrtva, bez trunke duše Giblijevih remek djela. Poslije predivno

Stil jeste glavni, ali nije i jedini problem Gorove CGI skalamerije. „Earwig“ je promašaj na svakom mogućem nivou i definicija filmske ocjene „kec kao vrata“: od vizuala, preko poprostačenih likova i scenarija (Keiko Nika, Emi Gunđi), do prenapadne muzike Gorovog superbenda. Klavijaturista i kompozitor Satoši Takebe koji ga predvodi možda i jeste dobar momak, ali uši bi nas sigurno manje boljele da je, umjesto što je svirao i pisao muziku prema režiserovim tekstovima, samo snimio škripu viljušaka po tanjiru. Hajao je početkom januara napunio 80, te je ko zna koji put pauzirao penziju i vratio se stvaranju. No, kad ga jednog dana ne bude, pitanje je što će biti sa studijom Gibli. Hoće li ga povjeriti sinu, koji misli da je „Earwig“ budućnost animacije i „preskakanje preko visokog zida“, ili nekome čija je vizija mnogo bliža njegovoj i Suzukijevoj? Ako je jedan „Spirited Away“ (2001) stvar prošlosti, onda ne želimo da se preselimo u budućnost. I nadamo se, vrlo sebično i analogno, da će „starac“ ipak izabrati ovaj drugi scenario, pa i po cijenu sinovljeve ljubavi. Prvi bi, sudeći prema neopjevanom promašaju „Earwig“, mogao da dovede do totalnog uništenja studija Gibli. A za nas i milione širom svijeta, teško da ima magičnijeg filmskog mjesta na planeti. M. I.-N.

Ocjena: 1/5

Četvrtak, 18. februar 2021.

imdb.com

zerkalo

Politički motivisano ubistvo i filozofija Fre

Moćna posveta vođi Crnih pantera Kaluja i Stenfild briljiraju kao Hampton i njegov izdajnik Bil O’Nil

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

„Svima će nam se dogoditi što i Malkolmu i Martinu. - Oni su poginuli za narod. Kad bismo i mi bili te sreće...“ Fred Hampton Kakvo vrijeme za filmske priče o „crnoj izvrsnosti“! Poslije Sorkinove moćne drame „The Trial of Chicago 7“ o fašističkom suđenju u „najvećoj demokratiji svijeta“; Polardovog izuzetnog dokumentarca „MLK/FBI“ o Huverovom progonu Martina Lutera Kinga i „One Night in Miami...“ Redžine King o jednom istorijskom hotelskom susretu Kasijusa Kleja, Malkolma Iksa, Sema Kuka i Džima Brauna – na striming servis HBO Max poslije premijere na Sandensu stigao je „Judas and the Black Messiah“... Prvi igrani osvrt na filozofiju, politička uvjerenja, djelovanja i sramno, Huverovom rukom navođeno ubistvo Freda Hamptona (Danijel Kaluja), predsjednika Crnih pantera u Ilinoisu.

Prštanje parola

„Judas and the Black Messiah“ otvaraju arhivski snimci javnih obraćanja važnih ličnosti u istoriji Crnih pantera poput Anđele Dejvis i Bobija Sila, jedinog Afroamerikanca u „Čikaškoj sedmorki“ čije je nepravedno suđenje iz davne 1969. godine portretisao Sorkin. Fred Hampton pojavio se u njegovom filmu „The Trial of Chicago 7“, na blic, u izvedbi Kelvina Harisona Džuniora. No, tek u „Judas and the Black Messiah“, poslije niza dokumentaraca, dobio je pravih „pet minuta“ u igranom filmu. Poslije tog doku-uvoda, koji pršti od parola „Revolucija je jedina solucija“ i „Nijesu ovo neredi, ovo je pobuna“,

Četvrtak, 18. februar 2021.

imdb.com

eda Hamptona dostojno obrađeni u filmu „Judas and the Black Messiah“

Ključali vulkan Lakit Stenfild

Film snažno podsjeća da vođa Crnih pantera nije bio ništa manje harizmatičan od Martina Lutera Kinga

Režiser Šaka King uspio je da ulovi Hamptonove najveće i najljepše oratorske momente, budeći utisak da je ovaj harizmatični, rođeni vođa mogao da postane uticajan makar koliko i Martin Luter King, da je dovoljno poživio slijedi vinjeta posvećena najvećem krvniku svakog Afroamerikanca, od Martina Lutera, preko Malkolma Iksa, do Hamptona, koji je pokazao i najmanju predispoziciju da postane „crni mesija“. Huver je, da odmah naglasimo, jedini totalni iako sporedni zlikovac filma koji je režirao Šaka King, a producirao ga Rajan Kugler. No, Martin Šin igra ga sa takvom ubjedljivošću i lakoćom da se filmu čak ni to ne može zamjeriti. Huver je krajem šezdesetih godina za državne neprijatelje i istrebitelje „američkog načina života“ proglašavao svakoga ko se nije slagao sa mejnstrim politikom. Poslije ubistva Malkolma Iksa 1965. i Martina Lutera 1968. godine, u potpunosti se okrenuo Crnim panterima. Proglasio ih je za „najveću prijetnju po nacionalnu sigurnost Amerike“. Veću od Kine i Rusije. I zadao je FBI agentima neupitan zadatak... Da eliminišu opasnost, po svaku cijenu. Polardov upečatljivi „MLK/FBI“ pokazao je dio taktika koje je koristio Huverov FBI. Recimo, ubacivanje afroameričkih špijuna u redove bliske potencijalnim „crnim mesijama“. Tako je Martina Lutera i njegov pokret skoro 20 godina špijunirao Ernest Viters, poznati tamnoputi

fotograf kojem je bio povjeren zadatak da bilježi istoriju borbe za građanska prava.

Drugačiji srebrnjaci

Fredu Hamptonu presudiće upravo jedan Vitersov „kolega“, kao što su decenijama robovima sa plantaža, svaki put kada bi bili nadomak pobune, presuđivali kućni robovi, potkazujući ih, ne bi li zadržali to malo „sigurnosti“ i tu jadnu koru hljeba. Pa je tako i do dan-danas, zbog takvih Juda, ostala izreka da je „najgori rob – siti rob“. Pandan Vitersu u filmu Šake Kinga jeste jedan nebitnjaković, uličar, sitni prevarant. Bil O’Nil (Lakit Stenfild) postaće FBI krtica 1969. godine iz nama možda banalnog, a njemu vrlo dovoljnog razloga. U zamjenu za to da ne služi zatvorsku kaznu nakon što ga agenti uhvate da se lažno predstavljao kao jedan od njih. Kasnije, nakon polakog napredovanja u hijerarhiji i sticanja titule šefa obezbjeđenja Pantera - i za malo drugačijih „30 srebrnjaka“. Za jednu garažu, legalan posao i skoro 200.000 dolara od Federalnog istražnog biroa za skoro dvodecenijsku „službu“. „Judas and the Black Messiah“ ističe se kao nešto posebno već tokom

O’Nilovog prvog razgovora sa Rojom Mičelom (nedovoljno cijenjeni, sjajni Džesi Plemons), FBI agentom koji je postao čuven po „učinkovitosti“. Za 25 godina službe u Birou, uz Bila, imao je još osam špijuna u redovima Crnih pantera. Šaka King i drugi koscenarista Vil Berson ne demonizuju Huverove agente, kao što to nije učinio ni Polard u „MLK/FBI“. Štoviše, svaka njihova riječ i postupak stavljaju do znanja da je sistem na kojem su počivale akcije FBI bio vođen slijepim uvjerenjem da se tako moralo. Zarad sprečavanja ekstremista da prečicama dođu do cilja, što bi rekao Mičel u „Judas and the Black Messiah“, praveći paralelu između Ku Kluks Klana i Crnih pantera, vrlo uvjeren u to da su to samo dvije strane istog novčića.

Selektivno pamćenje

U nastavku filma Šaka King pobrinuće se da shvatite koliko je Mičelova paralela neodrživa. I ne samo to... Nego i da vidite da su jedini pravi teroristi od kojih je tada morala a možda i sada treba da strijepi cijela Amerika – upravo agenti FBI. MnoNastavak na sljedećoj strani

Šaka King koncipirao je narativ oko intervjua iz 1990. godine, jedinog koji je dao Bil O’Nil. Jedan od razloga zbog kojih „Judas“ ostavlja tako snažan utisak jeste to što režiser nije demonizovao ni FBI, ni špijuna. Režiser je bio vrlo pošten prema O’Nilu... Toliko, da je film zatvoren pravim doku-snimkom intervjua, tako da sami vidite koliko je Bil bio nesvjestan sopstvenih postupaka i tragedije koju je izazvao; koliko je za njegov moralni sklop bilo pogubno to što nije znao kome i čemu pripada. Naravno, za to da O’Nil ne ostavi utisak poprostačenog negativca, debelo se pobrinuo Lakit Stenfild. Mladi glumac, izuzetan u filmovima „Get Out“, „Sorry to Bother You“ i „Short Term 12“, imao je lavovski, gotovo fizički posao. Njegova gluma u Kingovom filmu i jeste fizička: sve vrijeme imate osjećaj da pokušava, samo snagom uma, da spriječi vulkan da proključa. Samo ne znate ko je vulkan u toj priči. O’Nil sam, FBI, Hampton, ostali Panteri ili čitav svijet... Takva gluma i Kingov koncept pobrinuli su se za krajnji utisak da ime „Judas and the Black Messiah“ apsolutno odgovara. Juda je ipak bio taj, prema jednom od mogućih čitanja, koji je gurnuo Isusa Hrista u stradanje znajući da je to jedini način da ljudi krenu njegovim putem ljubavi; koji ga je najviše volio; koji se za njega žrtvovao; kojeg je najteže zaboljelo njegovo raspeće. Tačno je da O’Nil nije svjesno izdao svog učitelja, prijatelja i saborca. No, kada uzmete u obzir što se sve i dan-danas događa sa borbom za ljudska prava – ali i da je konačno došlo vrijeme da se priče o crnoj izvrsnosti istjeraju na svjetlost, Bilova uloga se ipak može posmatrati i iz nekog drugog, manje negativnog svjetla. Kao tragedija iz koje mogu učiti buduće generacije, suočene sa nekim novim dilemama, ali možda ne toliko drugačijim od onih Hamptonovih.

Četvrtak, 18. februar 2021. za istraživanje), presječeni intimom podijeljenom sa Deborom, naročito nakon što sazna da je trudna. I to u jeku borbe sa FBI, dok Fred služi zatvorsku kaznu od nekoliko mjeseci zbog „krađe sladoleda u vrijednosti od 70 dolara“ (?!).

Slojevit, nikako demonizovan portret FBI agenta u izvedbi sjajnog Džesija Plemonsa

imdb.com

Proganjajuća smrt

gi od nas su manje-više selektivni kad posmatraju sopstvenu istoriju, pa i Amerikanci. Budite sigurni da mnogi, posebno mladi, nemaju pojma ni ko je bio Fred Hampton; a i ako su čuli za njega, pamte ga površno, poprostačeno. Kao nekog tamo Če Gevarom opsjednutog gerilca i militantnog pobunjenika koji je želio da se igra revolucije, a njegove Crne pantere vrlo vjerovatno i kao terorističku organizaciju koja se morala staviti „pod kontrolu“. Istina je bitno drugačija, a istorija je takva kakva jeste - znali vi to ili ne. I to vrlo jasno, bez ikakve romantizacije, patetike, sentimentalnosti, idolizovanja, slijepog bijesa, revizionizma, očajničke želje da ispravi krive Drine istorije – pokazuje film Šake Kinga. „Judas“ je tek drugi koji je Šaka King režirao i pisao, a pokazao je zrelost na izuzetno skliskom terenu. Ovako moćna posveta filozofiji i političkom zaleđu Crnih pantera nije se očekivala od autora koji je prije toga radio samo na televiziji i potpisao je režiju samo jednog „neozbiljnog“ filma, stoner komedije „Newlyweeds“ (2013).

Trojanski konj

Šaka King imao je vrlo subverzivan plan kada je prišao Hemptonovoj biografiji. Prvo, nije razvodnio njegovo žitije krećući „od Kulina bana“, nego se fokusirao na vrlo konkretan, potentan i nažalost koban period života. Zbog toga je „Judas“ vrlo kompaktan, zauzdan, precizan, ubitačan, argumentovan. Nema rupa i ne

ostavlja prostora za vrdanje. Drugo, kroz priču o Fredu, Šaka King uspio je da provuče čitavu filozofiju i istorijski kontekst u okviru kog su djelovali Panteri, šaljući predivno ljubavno pismo svim tim zagovornicima militantne slobode, ali i podvlačeći koliko je njihova borba relevantna i dan-danas, ne samo u Americi. I treće, autorski najbitnije: podvalio je svijetu Trojanskog konja. Tu toliko dugo čekanu igranu biografiju Freda Hamptona spakovao je u oldskul doušnički film popločan akcijom, obrtima, ludilom, uzbuđenjem. Pitko, precizno, inspirativno, potresno ali često i vrlo zabavno, tako da će se velika većina gledalaca sigurno zainteresovati za dalje istraživanje Hamptona i Crnih pantera, a to je svakako jedna od najbitnijih stvari koju treba da probudi ova vrsta filma.

Oratorske bombe

„Judas“ ne samo što budi želju za istraživanjem, nego ćete jedva čekati naredni film o Hamptonu (poslije ovog, naredni su neminovnost) i pitati se (čak i osjećajući grižu savjesti ako prije Kingovog filma nijeste ni čuli za Freda) koliko je toga što ne znate o ljudima poput njega. Šaka King uspio je da ulovi Hamptonove najveće i najljepše oratorske momente, budeći utisak da je ovaj harizmatični, rođeni vođa mogao da postane uticajan makar koliko i Martin Luter, da je dovoljno poživio. Pritom, nije ga idealizovao, već se potrudio da prikaže i

samouvjerenu, borbenu, pečobraznu, inteligentnu, obrazovanu i beskrajno inspirativnu - ali i stidljivu, nesigurnu i preispitujuću stranu njegove ličnosti. Onu koju je morao da ima sa tako teškim bremenom borbe na plećima. Ključ humanizovanja Freda Hamptona, kao što to obično biva, Šaka King pronašao je u jednoj ženi. U Debori Džonson (odlična Dominik Fišbek), ljubavi njegovog života, takođe članici Crnih pantera. I osobi koja je služila kao „jin“ Fredovom „jangu“... Koja ga je obuzdavala, usmjeravala, savjetovala kada treba da stane i razmisli dvaput prije nego što presječe. Tako su moćni, eksplozivni, bombastični momenti Hamptonovih javnih obraćanja ili pregovora sa potencijalnim partnerima za Rainbow Coalition (cijeli socijalistički sistem na kojem je počivao panterski „terorizam“ takođe je vrlo interesantan

Režija: Šaka King Uloge: Danijel Kaluja, Lakit Stenfild, Džesi Plemons, Dominik Fišbek, Martin Šin Trajanje: 126 min

Fišbek je sjajna u ulozi koja sublimira sve majke, kćerke, sestre, djevojke, saborkinje, prijateljice Pantera. Vrlo suptilno i dostojanstveno, bez pretjerivanja i zapadanja u sentimentalizam, odslikava koliko je Debora svjesna da rizikuje beskrajno mnogo ne napuštajući prve borbene redove u revoluciji dok joj u utrobi raste novi život. Ali, i da za nju i Freda nema nazad, baš zbog tog novog života koji ne smije biti podizan u tako nepravednom svijetu. Kaluja je, naravno, priča za sebe. Tačnije, pjesma, muzika za sebe. U najboljoj ulozi do sada, nakon nominacije za Oksara i lansiranja karijere u Pilovom „Get Out“ (2017), on je taj zbog kojeg ćete povjerovati da je Fred stvarno bio i mogao biti crni mesija prije nego što je ubijen 4. decembra 1969. godine. Mučke, u snu, dok je kraj njega ležala Debora sa stomakom do zuba, u devetom mjesecu trudnoće, nakon što su FBI agenti upali u njihov stan i ispalili više od 100 metaka bez ijednog upozorenja. Progoni, ne ostavlja na miru način na koji je Šaka King riješio tu scenu ubistva... I uz ostale kvalitete, čini da „Judas“ s pravom dobije etiketu ranog kandidata za listu najboljih i najurgentnijih filmova 2021. godine. Kingova moćna posveta Fredu Hamptonu jasno stavlja do znanja što je značilo biti Crni panter, koliko je žrtve, hrabrosti i dostojanstva bilo za to potrebno; koliko su čak i najkontroverznije stvari koje su horski vikali okupljeni oko nezamjenljivog vođe, poput one poruke da „nema apsolutnijeg zadovoljstva od ubijanja svih svinja (policajaca)“ – bile izazvane, ako već ne opravdane. Fred Hampton vjerovao je da tu gdje ima naroda, leži moć. I uprkos tome što ga je istorija skrajnula sa strane i tek sada mu donijela dostojnu biografiju, finiš Kingovog filma, takođe riješen u doku-ključu, najbolje pokazuje da njegova zaostavština živi. Da sloboda ima glavu pantera i dan-danas, toliko decenija nakon što je pokošen u punom letu. Mučke, u snu, na uzglavlju kraj voljene žene, sa rukom na njenom stomaku... Kada je Fred Hampton imao samo 21 godinu.

Ocjena: 8.5/10

Četvrtak, 18. februar 2021.

KRATKI REZOVI

Uz avangardu obično idu i poroci, a Amanda se ni uoči bliske smrti ne odriče cigareta, alkohola i društva mladih, zgodnih djevojaka. Onako naivno ubijeđena joj se Bog (bukvalno) obraća - Mod joj djeluje pomalo smiješno, ali i drago i simpatično. I ona se dopada svojoj paziteljki. Toliko, da će fanatična katolkinja postati opsjednuta idejom da je spasi od đavola i približi Bogu. Odnos Mod i Amande, ispod kojeg proviruje tanki ali dojmljivi sloj erotike, najjači je adut filma, uz izuzetnu glumu i atmosferu koja se može sjeći nožem. Debitantkinja Rouz Glas režirala je i napisala studiju progonjene, poremećene ženske psihe koja od starta poručuje da je pred vama autorka na čiji rad vrijedi obratiti pažnju. Nažalost, kada ostavite po strani estetski dojam,

ocijalne mreže su čisti otrov koji milioni piju vrlo rado, pa čak i kada su potpuno svjesni koliko im štete nanose. Nije to specijalan zaključak, znamo sve to vrlo dobro, ali socijalni eksperiment oko kojeg se okreće HBO dokumentarac „Fake Famous“ dovoljan je da se zainteresujete za temu. Režiser i scenarista Nik Bilton zapitao se da li bi mogao da učini tri nepoznate osobe iz Los Anđelesa vrlo popularnim kupujući im pratioce i interakciju na društvenim mrežama. Biltonov „Fake Famous“, prateći glumicu, modnog dizajnera i agenta za prodaju nekretnina, otvorio je prozor u svijet influensera, te pokazao koliko je mladost 21. vijeka opsjednuta željom da postane slavna. I koliko je ovaj svijet postao prečudno mjesto za život, kad je jedan rozi zid u Kaliforniji, idealan za instagramično fotkanje, postao

indiewire.com

ije „Saint Maud“ prvi film u kojem su religija i horor legli u postelju. No, jeste jedan od najboljih primjera koliko ovaj potentni spoj, briljantno urađen u klasicima poput „Repulsion“ (Roman Polanski, 1965) i „Carrie“ (Brajan de Palma, 1976), može da djeluje neadekvatno. Ili preciznije, koliko hororistični momenti mogu da ubiju snažnu religijsku simboliku kada autor više ide na stravu i užas nego na trileristično uzbuđenje. „Saint Maud“, najsvježiji primjer skakanja u „voz hajpa“ kad je riječ o „hororima studija A24 koji pomjeraju granice“, vrti se oko mlade časne sestre Mod (sjajna Morvid Klark) koja počinje da brine o Amandi (odlična Dženifer Ili), terminalno bolesnoj umjetnici koja se bavila avangardnim plesom.

Morvid Klark briljantna kao poremećena katolkinja

servirala je i film koji je vrlo prazan. Ključ Rouzinog neuspjeha leži u pogrešnom pristupu temi. Sa vrlo zanimljivim likovima i potentnim glumicama, nije bilo potrebe da ide na horor. Film bi mnogo više profitirao da je stravu i užas smjestila u

oblandu trilera. Tako bi i one slike Viljema Blejka ostvarile puniji potencijal, a ta silna potreba kojom odiše cijeli film, da se „Saint Muad“ primakne statusu, pameti, vještini i slojevitosti jednog Polanskog ili De Palme – bila bi mnogo manje očigledna.

Fake Famous

hbo.com

Saint Maud

Protagonisti dokumentarca ispred instagramičnog zida u Los Anđelesu

jednako popularna turistička destinacija kao, recimo, Ajfelov toranj ili Koloseum.Nažalost, Biltonov eksperiment mnogo bolje zvuči na papiru, nego u praksi. Posebno s obzirom na to da je ambiciozna glumica jedina od tri osobe koje ne miniraju sopstveno „proslavljanje“.

Sve izloženo u HBO dokumentarcu odavno je poznato. Jedino što može biti iole zanimljivo, posebno gledaocima koji ne znaju ništa o influenserima i misle da je to suštinski lagodna profesija – jeste zavirivanje iza kulisa njihovog posla, te spoznanje da zarađuju

Mladoj debitantkinji poštovanje za trud i znanje, ali „Saint Maud“ je ipak više propuštena šansa, nego „horor koji pomjera granice“. No, to ne znači da njene naredne filmove ne valja čekati za uzbuđenjem. Naprotiv. M. I.-N.

Ocjena: 3.1/5

novac i skupe poklone krvavim radom. To, nažalost, nije dovoljno za bitan film o vijeku egocentričnosti. Iako ima neiscrpnu i vrlo moćnu temu, Bilton joj prilazi vrlo površno, kao da snima video namijenjen upravo tim društvenim mrežama na kojima je teško uloviti ičiju pažnju, a ne pravi-pravcati film. Oni koje zanima naša, odveć ljudska potreba za samoljubljem trebalo bi da potraže mnogo slojevitije dokumentarce poput „The Century of Self“ (Adam Kertis, 2002). „Fake Famous“ ne nudi ništa liše zaključka da slava odjekuje kao prazno bure. To smo valjda apsolvirali. Ako ne ranije, onda barem tokom pandemije, kad se lažni sjaj influerštine (čast rijetkim izuzecima koji su iskoristili uticaj u zdrave i humane svrhe) otkrivao sve više iz dana u dan. M. I.-N.

Ocjena: 2/5

Četvrtak, 18. februar 2021.

thewrap.com

serije

Clarice

Promašen nastavak priče

Što im ovo šćaše, crna Klaris Ova serija mogla je da postane moćno oružje u rukama „opšte ženske stvari“ braneći stav da najgore što ženama može da se desi u borbi za jednake šanse jeste to da ne stoje jedne uz druge. To se moglo efektno poentirati – da je projekat pao u ruke vještih, promišljenih, senzitivnih autora

natan Dem, 1991). Ali, prvo o balastu kosmičke težine... Start CBS serije „Clarice“ pokazuje da su tri decenije ipak premalo da bi se ponovo posjetila žena koja je proslavila i ostvarila Džodi Foster kao veliku glumicu u vječnoj oskarovskoj referenci „Kad jaganjci utihnu“. Ovo je televizijski komad koji će vas još natjerati da se zapitate: da li ste, pobogu, ostarali

- kad ste već toliko skloni da od nje branite jedan film 30 godina star... Ili mlad, pošteno je reći.

Pogrešni koraci

„Clarice“ je krimi-drama koja na putu kvalitetne televizijske istrage i na mjestu zločina pravi previše pogrešnih koraka. I to najprije i skoro isključivo zbog toga što se previše trudi. Ne samo zbog toga

što se Rebeka Brids, australijska zvijezda šeste i sedme sezone serije ,,Pretty Little Liars“, na prste upinje da dokaže da je dorasla blejzeru Džodi Foster. I ne samo zbog te ogromne sjenke estetike filma Džonatana Dema, kojoj jedna CBS krimi-serija ne može da se primakne ni do koljena. Stvar je vrlo jednostavna: „Clarice“ igra na previše karata, pa prilično

tvline.com / hollywoodreporter.com

ve da se serija „Clarice“ zove Glorija, Simon ili, na primjer, Ljeposava, ne bi funkcionisala, niti bi bila bolji TV projekat. To je ključni problem premijere prednastavka priče o čuvenoj agentici Klaris Sterling: konstantni osjećaj da se ne bi uspravila ni centimetar, niti prodisala, pa čak ni ako je oslobodite velikog tereta glavne junakinje filma „The Silence of The Lambs“ (Džo-

Serija o agentici Sterling više liči na „Criminal Minds“ nego na nešto što ima veze sa klasikom Džonatana Dema

Četvrtak, 18. februar 2021.

e o junakinji kultnog filma „The Silence of the Lambs“ Tragom CBS hita „Criminal Minds“ Koautor serije „Clarice“ Aleks Kurcman je javno još u decembru istakao, da ne želi da kopira stil filma „The Silence of The Lambs“, niti da bude dosljedan viziji Džonatana Dema. Ta odstupnica je toliko izražena da serija ne želi ni klasičnog serijskog, niti bilo kojeg konkretnog ubicu u širem smislu. Kurcman istražuje uglavnom kolektivnu krivicu. Stilski, naravno, tu nema ni traga od baroknog nadrealizma serije „Hannibal“ televizije NBC, čije likove CBS ne smije da pomene čak ni kao referencu. Nema ni tehnokratske,

iščašene otuđenosti šarma Finčerove, nažalost otkazane genijalštine „Mindhunter“. Zato je „Clarice“ suštinski najbliža drugom CBS hitu od čak 15 sezona. Serija „Criminal Minds“ pokazala je da vrlo tipičan krimi-procedural može vremenom da otkrije i dosegne važne i autentične vrhove i zaključke. Problem? „Criminal Minds“ je u očiglednom rasparu sa cijelim „lektorverzumom“. Nikako nije mogla da posluži kao matrica po kojoj će biti rađena „Clarice“.

aktuelan kontekst suočavanja miliona žena sa traumom, podjednako ličnom i kolektivnom. Nego, apsolutno je i mač sa dvije oštrice, i nikako, u bilo kom slučaju nije nešto što treba da rade autori generičkog CBS krimića.

Previše poštovanja

Dobra je Rebeka Brids, no su loši ovi oko nje

neočekivano i direktno hvata jednu #MeToo krivinu kroz iskustvo posttraumatskog stresa istražiteljke zločina masovnog ubice. Pri tome pokušava da igra i po taktu drugih, izuzetnih modernih TV krimi-trilera ovog tipa. Da bude, recimo, Finčerov „Mindhunter“ koji iz nekog iščašenog razloga odjednom

počinje da liči na „The Morning Show“ – onda kad naša Klaris počne da se bori za ,,svoje ja“ u jednom novom, muškim glavama navođenom okruženju. Šteta, jer „Clarice“ u temeljnoj tezi ima obrise smjelog projekta. Hrabra je ideja da se Klaris Sterling iz „Kad jaganjci utihnu“ ubaci u širi i vrlo

Naravno, autori serije Dženi Lamet i Aleks Kurcman žestoko se trude da iskorače iz te matrice i da dohvate neku višu sferu. Nažalost, već nakon pet minuta pilot epizode bićete ubijeđeni da su skoro patetični u toj namjeri. Počev od nafurano i forsirano brzih rezova, krupnih kadrova pod agresivno oštrim uglovima, ispitivanja svakog detalja na licu Rebeke Brids koji treba da vas ubijedi da je baš ona dostojna lika Džodi Foster. Rebeka Brids jeste mlada glumica izuzetnog potencijala, a istina je i da je liku Klaris Sterling prišla sa previ-

še impresije i poštovanja. Dok sebe hvatate negodujući zbog južnjačkog akcenta koji je Džodi Foster tako vješto skrivala i otkrivala u „Kad jaganjci utihnu“ – znaćete da je za ovu ulogu bila potrebna ipak neka „sebičnija“, samouvjerenija zvijezda. Neko ko će pokušati da u Klaris ugradi novu, sasvim ličnu crtu. Recimo, Riz Viderspun. To je tek djelić slagalice u kojoj, o ironije, glavna glumica čak i nije ništa kriva, jer „dobra je Rebeka, nego su loši oni oko nje“. Od Šona Dojla koji se igra strogog-ali-pravičnog terapeuta u uvodu; Džejn Tompson u ulozi državne tužiteljice Rut Martin; Marni Karpenter kao njene kćerke Ketrin Martin (nesretna cura koju je Klaris u filmu izvukla iz septičke jame kukalog serijskog ubice Bafalo Bila); do kompletne FBI ekipe (stidljivi dobričina od kolege koji bi ipak Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 18. februar 2021.

da pomogne) – baš svi likovi su prosječni televizijski kliše. Majkl Kudlic, koji igra Pola Knedlera, šefa FBI istražiteljskog tima, jedini je koji odskače kao naoko mizogina figura sa dovoljno neke brižne pravičnosti koja svjetluca ispod površine. Dok dođete do njega ćete samo povjerovati, da je Klaris Sterling zaslužila mnogo, mnogo bolje.

Nabacani simboli

Ono što je naša Klaris zaslužila više od svega jeste bolja tehnička realizacija. Prvo i veoma bitno: dobar komad suštine filma „Kad jaganjci utihnu“ leži u vizuelnoj estetizaciji, a Glen Kinan, tip koji potpisuje fotografiju ovog TV projekta, djeluje kao autor koji, ruku dajemo, u posljednje dvije decenije nije temeljno pogledao slavni film! Niti se zapitao nad njim. Da jeste, vizuelni jezik serije „Clarice“ prozborio bi nešto, bilo što. A ovako ono što Kinan snima djeluje kao niz nabacanih, uglavnom besmislenih simbola i karaktera sa kojima se famozni Zodijak igrao sa policijom San Franciska prije skoro pet decenija. A kad još preko toga autori nalijepe muzičke reference koje djeluju još nabacanije... Pa kukala ta Klaris, što joj šćaše da uopšte priviri u te FBI kancelarije! Kontekst u kom Klaris, od radoholičarke na grozničavom tragu i u personalnom lavirintu masovnih ubica, postaje istražiteljka koja u kolektivnoj traumi žena žrtava fi-

pinterest.com

Projekat TV CBS nije dostojan kultne heroine u izvedbi oskarovke Džodi Foster

zičke i mentalne torture uzima zastavu u ruke i otkriva ,,nešto veće“, nešto što se iza brda valja – jeste interesantan. Naročito onda kad se vrlo brzo (apsolutno pretjerano brzo, već napola uvodne epizode) nazire cijeli stog naslaganih sistemskih greški i devijacija. I zbog toga, naravno, stoji ona uvodna opservacija o Glorijama i Ljeposavama, taj konačno artikulisani sociološki izraz, koji u modernom vremenu tek treba da dostigne zenit. „Clarice“ je serija koja je mogla da postane moćno oružje u rukama ,,opšte ženske stvari“ – braneći onaj stav, da najgore što ženama može da se desi u borbi za jednake šanse jeste to, da ne vjeruju i ne stoje jedne uz druge. I to se moglo tako efektno poentirati u ovoj seriji – da je pala u ruke mnogo vještijih, promišljenijih, senzitivnijih autora.

Bez Hanibala

Autori serije „Clarice“ su veliku žensku priču potrošili prosipajući je pretjerano očigledno. Kakva ironija: uspjeli su da cijeli kontekst demistifikovanja anomalija jednog društva djeluje isprazno, naivno, vrlo stereotipno. I to sve u jednoj, prvoj epizodi. Slažući kliše po kliše, jednu po drugu izvikanu i hiljadu puta prežvakanu televizijsku rečenicu. Kolutaćete očima već onda kad državna tužiteljka našoj Klaris natutne da „nije ona ovdje da bude dio te i te jedinice, već da riješi prokleti

slučaj“; hvatati se za vazduh kada sama Klaris, na korak i koji sekund od očiglednog rješenja, istražitelju partneru mrtva ozbiljna kaže: „Nastavi da kopaš“... Naravno, onaj koji bi sve te kliše momente umio i mogao da pretvori u kvalitetno meso za sarme od psihodrame jeste Hanibal Lektor. Onaj čija odsutnost tako podmuklo odzvanja u premijeri serije „Clarice“. Odmah da vas razuvjerimo: doktora Lektora, najpoznatijeg među svim filmskim kanibalima i iščašenim psihijatrima, u ovoj seriji neće biti. Niti u čitanju ser Entonija Hopkinsa, niti Madsa Mikelsena, niti nekog novog glumca. Televizija CBS, jednostavno, nema prava niti smije čak ni ime da mu pomene, sve dok se bude emitovala „Clarice“. E sad, brojni su televizijski i filmski projekti koji su veliku snagu crpili iz nečijeg odsustva. Drugi dio Kopoline trilogije „Godfather“ je veliki film jer jedan od nosećih stubova gradi na nevidljivom prisustvu lika starog Korleonea Marlona Branda. A Dejvidu Linču, recimo, nije ni potrebna glumica Šeril Li pa da znamo koliko je prisutna jedna Lora Palmer u Tvin Piksu. Autori serije „Clarice“ Hanibala Lektora uglavnom – ignorišu. Tamo gdje bi on trebalo da stoji kao mač sa dvije oštrice za veliku traumu glavne junakinje, ostavljen je Bafalo Bil... Samo fali da Klaris Sterling zapjeva „oni ne pričaju o njoj (njemu), a ja se ne raspitki-

vam“... Komotno bi jedan Balašević bio prikladniji za seriju „Clarice“ u odnosu na izbor pjesama u premijernoj epizodi ovog krimispoticanja.

Slavodobitni fol

Na kraju premijere, agentica Klaris Sterling, već ugodno smještena na ramenima svih divova borbe za ženska prava, kao fol slavodobitno, pred kamerama i blicevima kaže da će ona biti tu, „sve dok se posljednje poglavlje ove knjige ne završi“. A televizijskoj publici ostaje samo utisak, da je ova knjiga već pročitana; da nema tu mnogo prostora da se osvaja neki novi prostor, naročito ne iz sedmice u sedmicu. Za ovu „Clarice“, koja je hronološki smještena otprilike godinu nakon događaja iz kultnog filma, svi jaganjci su već u premijernoj epizodi odsvirali fajront. Ili otperjali neđe za doktorom Lektorom, kojem je blagoslov to što CBS ne smije ni ime da mu spomene. A sama Klaris Sterling? Makar će vam ova serija biti podsjećanje, da ovaj tako specifičan i jak lik apsolutno zaslužuje visokobudžetnu i dobro promišljenu televizijsku priču. Pogotovo u ovom vremenu, koje tako precizno i ispravno zbori: jaganjci još nijesu utihnuli, a ka’ će ne znamo. Još samo da Joka prozbori: vala Klaris, sve će ti se to sredit kad u FBI pođeš... Hoće, malo morgen, sve dok CBS zabada nos u tvoja posla. S. S.

Ocjena: 2.2/5

Četvrtak, 18. februar 2021.

Serija nošena sjajnom hemijom Zoi Levin i Brendana Skenela

Bonding

a j ﬁ o z o l Fi g biča o n ž o k

to se u jednoj kulturi smatra tabuom, u nekoj drugoj može biti uobičajeno. Ipak, jedno je sigurno, erotika je dio svake civilizacije poznate ljudima i društva su oduvijek pokušavala kontrolisati seksualno ponašanje putem srama. Zato je bilo kakva priča o seksu oduvijek bila i najveći tabu.

Sjajna hemija

Na pitanje koji vam film padne na pamet kad neko pomene sadomazo seks, većina će sigurno odgovoriti „Fifty Shades of Grey“ (Sem Tejlor Džonson, 2015). Iako neće pogriješiti, činjenica je da ovaj konkretan projekat ne uživa poštovanje BDSM zajednice jer radi na pojačavanju stereotipa o BDSM seksu. Vrlo je malo serija koje se na pravi način bave ovom temom, pa je Netfliksova „Bonding“ s razlogom dočekana kao pravo. Tim prije što je inspirisana iskustvima kreatora Rajtora Dojla. Iako su neke scene, kako kaže, dotjerane zbog komičnog efekta, većina je zasnovana na istinitim događajima. Za one koji nijesu imali priliku da gledaju prvu sezonu: „Bonding“ prati dvoje mladih Njujorčana Tifani (Zoi Levin) i Pita (Brendan Skenel) koji rade kao profesionalni dominatriks duo. U pitanju je vrlo komplikovano prijatelj-

Kreator serije razbija predrasude o ljudima koji se profesionalno bave sado-mazo seksom. Još važnije, na vrlo zabavan način približava razloge zbog kojih neko postaje dominatriks i zbog kojih je nekom drugom „gospodar“ zaista potreban

stvo: Pit je sada otvoreni gej, ali dok je bio „uplakaren“ u srednjoj školi – izlazio je sa Tifani. Njih dvoje se svađaju kao stari bračni par, ali se stalno vraćaju jedno drugom. A njihov simpatični odnos i sjajna hemija glumaca glavni su razlozi zbog kojih serija funkcioniše. Kao Gospodarica Mej i Gospodar Karter, Tifani i Pit šire seksualne vidike upoznajući razne klijente. Među njima ima i porodičnih ljudi koji traže uzbuđenje; biznismena pod stresom koji žele da malo izgube kontrolu, ali i opasnih tipova koje privlači svijet sado-mazo odnosa.

Riba na suvom

Glavni cilj kreatora jeste da razbije predrasude i da pokuša da demistifikuje barem dio stereotipa o ljudima koji se profesionalno bave sado-mazo seksom. Još važnije, na vrlo zabavan način prikazuje svijet o kojem većina nas zna vrlo malo i približava razloge zbog kojih neko postaje dominatriks i zbog kojih je nekom drugom „gos-

podar“ zaista potreban. Dok je prva sezona bila fokusirana na komediju i uglavnom je pratila Tifani kao profesionalnu dominu i Pita kao ribu na suvom u njenom svijetu, u drugoj sezoni su stvari malo drugačije. Veći je naglasak na odnosima likova i više je vrlo ozbiljnih momenata. „Bonding“ je i dalje duhovita serija, ali najveća razlika je u tome što je akcenat ovog puta na Tifani i Pitu, a ne na personama Gospodarice Mej i Gospodara Kartera. Ova promjena je dobra zato što nam omogućava da sagledamo obje strane njihovih života. Biti dominatriks je nešto što je veoma važno za Tifani. Za Pita, s druge strane, to je samo posao i nešto iz čega crpi materijal za stend-ap komediju. Različiti pogledi na BDSM zajednicu tjeraju ih jedno od drugog, ali su i razlog zbog kojih se razvijaju kao likovi i transformišu odnose sa drugim ljudima - Tifanin sa Dagom (Majka Stok) i Pitov sa Džošom (Tio Stokmen). Glavni likovi puni su mana i svjesni su nesigurnosti koje ih muče - i

netflix.com

Netfliksova potcijenjena komedija otvara dragocjen prozor u BDSM svijet

to je ono što ih čini još simpatičnijim. Ipak, budite sigurni, „Bonding“ nije serija koju možete preporučiti svakome, iako ju je, sa samo 15 epizoda koje traju približno 15 minuta, lako pogledati u jednom dahu.

Bizarne reference

Gomila bizarnih seksualnih referenci i galerija uvrnutih likova ipak je čine skoro pa savršenom komedijom prvenstveno za milenijalce. Oni koji imaju slabiji stomak za „elemente“ poput sredovječnog muškarca koji se pali na to da neko urinira po njemu i naziva ga najgorim imenima - ne bi bili previše oduševljeni, uprkos superzabavnoj atmosferi i pitkom humoru. U nekoliko navrata, ne prečesto ali dovoljno da zasmeta, „Bonding“ se ipak gubi. Za dublju karakterizaciju i razotkrivanje tako kompleksnog, rijetko istraživanog BDSM svijeta ipak je potrebno više od zbijenog formata od 15 minuta. Brzina ipak ne daje previše vremena kreatoru da divlja s idejama. Opet, iako bismo je kad krene da filozofira najradije išibali kožnim bičem, ova komedija uspješno razotkriva, ali i banalizuje neke od najsakrivenijih ljudskih tabua, što je čini sjajnim materijalom za bindžovanje. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 3/5

Četvrtak, 18. februar 2021.

Sara Vuković, pjesnikinja i slikarka

PREPORUKA

FILM Kad neki film uspije da me uvuče u sopstveni svijet emocija i ne dozvoli mi da mislim o drugim stvarima ni danima nakon gledanja, onda smatram da je kvalitetan i preporučim svima da mu se prepuste. Balkan u doba ratovanja, inflacije i gladovanja bio je mjesto koje odiše razorenim ljudskim odnosima i osakaćenim emocijama. Sve to je uticalo na potrebu umjetnika da pronađu način da kanališu tjeskobe i posljedice političkih, ratnih igara. Premda su skoro svi domaći filmovi imali veliki uticaj na moj život i način razmišljanja, film „Hadersfild“ (Ivan Živković, 2007) zauzima prvo mjesto. Uloga Nebojše Glogovca godinama odjekuje mojim umom kao nešto najintenzivnije što sam odgledala. Ovdje je prikazan odnos nekoliko starih prijatelja koje je život razdvojio i uputio ih na različite staze. Jedan od njih je otišao da živi u Hadersfild i njegov povratak u Srbiju ih je ponovo okupio. Taj susret se pretvorio u emotivni zemljotres nakon monologa Ivana (Glogovac) čije je dugogodišnje liječenje u mentalnim institucijama (jer je prolazio kroz razne psihotične epizode) ostavilo veliki trag u njegovom životu. Od stranih filmova, izdvojila bih dva koji oduzimaju dah ma koliko puta odlučili da ih odgledate. Prvi je „Victoria“ (Sebastjan Šiper, 2015), njemački triler snimljen u jednom kadru. Traje skoro dva i po sata, a emocije su prenijete tako da osjećate adrenalin kao da i vi sa njima učestvujete u pljačkanju banke. Drugi je drama „Room“ (Leni Abrahamson, 2015), u kojem je prikazan svijet žene koja je dobila dijete sa nepoznatim čovjekom koji ju je oteo, zatvorio i silovao godinama. Film prikazuje što je sve majka spremna da uradi kako bi izbavila dijete iz naizgled bezizlazne situacije.

TV Emisije na televizijskoj mreži Animal Planet uvijek su mi okupirale pažnju; divim se životinjskom svijetu i njegovoj raznolikosti. Pored toga volim emisije humanitarnog karaktera poput „S Tamarom u akciji“ koje imaju za cilj da

Zemljotres sa Glogovcem

usreće i pomognu ljudima koji su u teškoj materijalnoj situaciji. Kada su mi potrebni odmor i hrana za dušu, onda uključim RTS Trezor. Kroz njihove emisije uvijek udahnem život starih i iskrenijih vremena.

Privatna arhiva

Zgrabi

Sara Vuković – uživa u jugoslovenskim šlagerima

MUZIKA Dosadašnji život mogu podijeliti u tri faze kada su u pitanju muzički žanrovi i autori kojima se uvijek vraćam. U početku je to bio rap. Tada su mi pored dvojca VIP, Marčela i neprevaziđenog Tupaka bili aktuelni i neki crnogorski izvođači poput Barske Stoke, Dvorske Lude i Bacilija. Druga faza je u vezi sa rok muzikom. Prva gramofonska ploč akoju sam dobila od prijateljice bio je album „The Wall“ benda Pink Floyd. Sve te pjesme mogu da vrtim satima, a da mi nikad ne dosade. Uživala sam i u glasu Dženis Džoplin, Tima i Džefa Baklija, grupa Whitesnake, Led Zeppelin, Radiohead, Smak... Treća faza traje i dalje, a to su jugoslovenski šlageri i sve stare pjesme koje ulivaju notu smirenosti i bezbrižnosti, što mi sada najviše prija. Izdvojila bih autore i najdraže pjesme: Korni grupa – „Etida“; Jadranka Stojaković – „Ako me ikada nađeš“, Dušan Prelević Prele – „Jutro će promeniti sve“, Lutajuća srca – „Jefimija“, Time – „Pjesma No. 3“, Arsen Dedić – „Moj stari i ja“, Beti Đorđević – „Kada je na planini umiralo leto“...

Zaobiđi

takvih filmova ne mogu ništa da osjetim.

FILM

Kad naiđem na film koji je naučna fantastika, odmah prebacim drugi kanal. Ne mogu da uživam u takvoj tematici jer nije stvarna. Poštujem trud uložen u snimanje i upotrijebljenu maštu, ali tokom gledanja

Ko god je došao na ideju da snima i emituje Zadrugu, Velikog brata i ostale rijalitije, taj mora da se protivi svemu što može kulturno uzdignuti čovjeka. Toliko je stvari koje možete raditi - slikajte, pišite, šetajte,

vozite biciklo, planinarite, pomazite psa lutalicu, nahranite golubove na svojoj terasi, gajite biljke... Nemojte se duhovno degradirati.

MUZIKA Svaka pjesma u kojoj se pretjerano koristi auto-tune gubi dušu, a muzika bez duše je kao čovjek bez ličnosti – prazna i ništavna.

Četvrtak, 18. februar 2021.

pitchfork.com

er Stati

d ž uboks

Tamara Lindeman zaslužila pažnju s obje strane Atlantika pločom „Ignorance“

e W th ea

Tamara Lindeman, pokretačka sila projekta The Weather Station

Kosmička ekspedicija u rusvaju sopstvene glave oput buncanja ljudi koji sami sa sobom na ulici zbore. Dobra je vjerovatnoća, da ove zime nećete čuti bolju pjesnikinju od Tamare Lindeman. Bivša zvijezda dječjih filmova ima rijedak talenat da djeluje kao apsolutno nezainteresovana za bilo čiji utisak o onome što govori. Muzičarka iz Toronta servira džezi-pop koji bi, recimo, bio sasvim po meraku jednoj Rošin Marfi.

Sipljivi decembar

Tamarine riječi su često mač sa dvije oštrice: strijela sa njima neke krvave rane sa tako okrutnom lakoćom, da je najčešće nepravedno potcijenjeno sve ono cjelovito što čini njenu muziku. Neki drhtaj sipljivog decembra u glasu koji iz niskih registara tako lako sklizne u falsetni sjeverac. Uvijek i isključivo serviran kao tok svijesti, interni monolog. Tamara Lindeman od početka do kraja albuma „Ignorance“ ne iskorači iz sopstvene glave – a pri tome čini taj prostor komotnim za kosmičku ekspediciju. Projekat The Weather Station je decenijska posveta introvertnosti, koji je evoluirao od glomaznog džezi-pop benda sa čestim gudačkim kićenjima, do momenta kada je Tamara preuzela ulogu liderke i učinila da se prepoznaje prije sve-

Lindeman je niz muzički bogato i predivno začinjenih pjesama pisala sama za starim sintisajzerom. Zato ne čudi, da je uspjela da u cijeloj oluji instrumenata sačuva balans i mirnoću

„Robber“. Njen „pljačkaš“, onaj u kojeg nije vjerovala ili je zaboravila da vjeruje, pa joj se ipak prikrada preko ograde u krevet – jeste naravno i metafora ljubavnika, neuhvatljive srodne duše, ali i kapitalizma. Lindeman je niz muzički bogato i predivno začinjenih pjesama pisala sama za starim sintisajzerom. Zato ne čudi da je uspjela da u cijeloj oluji instrumenata sačuva balans i mirnoću. To zvuči, naravno, beskrajno kul; ali i dirljivo kada, na primjer, izgovori: „Separated by the relief you want to feel... Separated by the belief this cut would heal“. I jako je bitno što se približava prijemčivosti pop svijeta, što svu tu ranjivost iznosi sa savršenom jednostavnošću. To je ono, što projekat The

ga po njoj. Prelomni trenutak bio je „Thirty“, pjesma sa istoimene ploče iz 2017. godine. Taj glas se nije mogao ignorisati dok je cijedila: „I noticed fucking everything—the light, the reflections, different languages, your expressions“.

Metafora ljubavnika

U bendu sa saksofonistom, dva bubnjara, gudačima, flautom, basom, električnom gitarom, sve u službi najdopadljivije džezi ljuljaške i ličnih priča na njoj šaputanih – „Ignorance“ je svojevrsno Tamarino istupanje. Osvajanje lične teritorije, koje ranije nije bila ni svjesna. To je velika igra likova prosutih na jednom slikarskom platnu, čiji je pejzaž i manevarski prostor oslikan već u predivnom singlu

stereogum.com

Weather Station nije imao na prethodnim albumima, a dokaz je ličnog sazrijevanja.

Plemenita odlučnost

Možda najljepša crta albuma „Ignorance“ je sveukupan utisak da se Tamara Lindeman odlučila na težak put odricanja cinizma. Ta odlučnost da se radi na sebi, za svoje i dobro drugih, otrežnjujuća je i plemenita („I should get all this dying off of my mind. I should know better than to read the headlines“). To čini i da forsirano bjekstvo sa čašom vina u prirodu, koliko god zvučalo kao odjek hipsterajskog eskapizma, djeluje ljudski i ljekovito. Pa i onda kad je bend spašava u rijetkim pjesničkim ćorsokacima, što su momenti koje je očigledno i sama prepoznavala na radu na ovom albumu, poput pjesme „Cloudbusting“.Za sveukupan utisak – da The Weather Station apsolutno zaslužuje silnu pažnju muzičke scene sa obje strane Atlantika. „Ignorance“ je zalog za delikatan rad na sebi, s igrom otvorenih karata. U onoj mjeri u kojoj najintimniji rusvaj privatnog prostora to može biti. S. STAMENIĆ

Ocjena: 89/100

Pla

„Maziš mi se“ Marka Mihalineca vodi pra

zma

U ambijentalnoj poslastici „Uvijek dobro počne“ naći će se na prostoru kojim gospodare, na primjer, genijalci iz Boards of Canada - ali će se i primaći dalekoj teritoriji postroka koćom majstora koji je u elektronici četvrt vijeka. Zagrepčanin nudi jednostavnu formulu: u izolacionom vremenu vrijeme je za jednu sasvim privatnu sijestu. Ljetnji mediteranski parti, bezbrižan kao pogled sa usidrene jedrilice ka pučini. „Maziš mi se“ ne donosi nimalo sanjivu ili laganu muziku. Naprotiv, ovo je poziv na buđenje i instant putovanje kroz makar tri decenije istorije elektronske muzike. U tom istraživanju, Marko je vrlo temeljan i raznovr-

n t er

no što Marko Mihalinec, kreativni mastermajnd projekta Plazmatick, opisuje prosto kao „bitove i muzičke pejzaže, stvarane od 1996. godine“ je ipak mnogo kompleksnije i koherentnije. Markova muzika duboko je sugestivna, u toj mjeri da oslikava neke potpuno lične pejzaže, širine filmskog platna. Verujemo da je pitanje momenta, kada će Plazmatick raditi filmsku muziku - a valja se nadati da će to biti projekat visoke produkcije. Regionalni projekti elektronske muzike su rariritet na ovim stranicama, ne zbog toga što scena nije živa, već zato što tvrdoglavo odbija da dosegne konceptualnu formu. „Maziš mi se“ čini upravo to, sa beskrajnom la-

n Car

stan. U ambijentalnoj poslastici „Uvijek dobro počne“ naći će se na prostoru kojim gospodare, na primjer, genijalci iz Boards of Canada ali će se i primaći dalekoj teritoriji postroka. „Pijesak“ je ljetnja romantika koja, kao da neće, uspije da vas gurne do prvoklasne trens euforije. Kako onda ,,svariti“ nešto poput „Neonpunk“, koja je tako očigledna posveta najboljoj muzici japanskih anime klasika? Najbolje od svega je to što „Maziš mi se“, koliko god pop-music.ca

bandcamp.com

Mediteranski Vojadžer raznorodno djelovao - valja slušati kao cjelinu. I upravo takav ima najjači efekat; ni u jednom momentu zaista nećete imati utisak da nešto štrči. Naprotiv, slbum djeluje vrlo ljekovito, gotovo terapijski. Zaista je tako, a kada u jednom momentu shvatite da ste u intimnom prostoru ki-

šovite zime priredili pravi ljetnji rejv, za sebe ili za neku blisku osobu - znaćete da ova cjelina vrijedi više od proste sume njenih djelova. „Ne dam nikom da te dira“ je emotivno najizražajnija, dok je „Kinki“ sjajna pokazna vježba bubanj artiljerije. „Piknik“, koju prati efektan spot bjekstva iz zagrebačke vreve

„Lost Themes III: Alive A er Death“ - o

Zombi verzija Album je najbolji, naravno, u onim momentima kada sintisajzerski oživljava; kad servira himnični dribling za marš antiheroja poput Snejka Pliskina i Napoleona Vilsona

nogo je života i mnogo pravog ljudskog ostvarenja u filmskoj postapokalipsi Džona Karpentera. Kao da mora da se dogodi distopijski horor, da zombi najezda ili sistem cinične kontrole i opresije zategne opruge postojanja do pucanja – pa da od jedinke postane čovjek.

Izgubljene teme

Velikan režije na kaveru novog albuma

FB stranica Plazmatick

d ž uboks

tic k

Četvrtak, 18. februar 2021.

Na tom stravičnom putu ispravljanja kičme, Džon Karpenter pronalazi i iskrenu radost. Pa je, naravno, upakuje i servira u muzici. Mnogo je razloga, zbog čega već godinama kreativni prostor traži na polju muzičkog stvaranja. A svaki filmski slado-

kusac će velikom režiseru angažovanog filma oprostiti na tom postu sedme umjetnosti, kada čuje „Weeping Ghost“ sa njegovog posljednjeg albuma. Karpenter je istinski uživao, kao malo dijete se radovao i osjećao se sasvim probuđenim kroz svaki dan stvaranja ,,Lost Themes III: Alive After Death“. To je ključni utisak ploče, koja je kao i prethodne, mala igra cinizma: predstavljena je kao „izgubljene filmske teme“, iako se radi o novoj, originalnoj muzici. Ono što će vam na „trojci“ na prvu loptu zasmetati jeste što vrlo dosljedno prati šablon postavljen na prethodnim projektima. Malo studiozniji pristup

avo na palubu svemirske krstarice

ters

Četvrtak, 18. februar 2021.

Fo o Figh

Dejv Grol ne nudi ništa novo na albumu „Medicine at Midnight“

Zaglavljen u zoni komfora

Marko Mihalinec, mastermajnd iza projekta Plazmatick

Na prvo slušanje, bićete skoro ubijeđeni da frontmen benda Foo Fighters zaista jeste generacijsko lice modernog američkog roka. Nešto kao Springstin... Samo, je li bez stihova

T mirske krstarice Vojadžer u „Star Trek“ serijalu! U tom momentu ćete znati zašto je ova elektronika morala biti baš album i što je kvaka ovog raskošnog koncepta. S. S.

Ocjena: 80/100

originalni muzički štos velikog režisera

Dizni klasika ipak ostavlja dovoljno prostora za skretanje, ali i zaključke, u kom pravcu se kreće autorska misao Džona Karpentera.

Horor ili komedija

Čvrst, postojan bit i zarazna sintvejv melodija „Weeping Ghost“ je onaj momenat koji će vas razbuditi i uhvatiti za ruku u kolektivnoj akciji. Pjesme poput „Skeleton“ i „Dripping Blood“ nose onaj slikoviti utisak banalnog i bezazlenog, gotovo komičnog horora – mogli bi komotno pripasti nekoj zombi verziji Dizni klasika u paralelnom univerzumu. Neki momenti, nažalost, djeluju nedovoljno razrađeno i prekinuto naprečac. Takva je, recimo, „Vampire’s Touch“, koja je ostavila jasan prostor za više dorečenosti. Tiče se to

i samog kreativnog procesa, gdje se Karpenter sa sinom Kodijem i Danijelom Dejvisom strogo držao šeme obogaćivanja slojeva jednostavne melodije. Album je najbolji, naravno, onda kada sintisajzerski oživljava; kad servira himnični dribling za marš antiheroja poput Snejka Pliskina i Napoleona Vilsona. U Karpenterovom svijetu, kako ga sada predstavlja i doživljava na ploči „Lost Themes III“, sve manje je maneverskog prostora za takve abnormalnije. I sve više hipnotičnog ritma sistemske manipulacije... Da povjerujete, koliko su prkosni dodiri po dirkama, poput prelijepe i gitarski zasoljene „A Life After Death“, centralnog momenta albuma, iskreno plemeniti. S. S.

Ocjena: 74/100

Bouvijevo nasljeđe

Dejv Grol se kreće i stvara na prostoru u kojem se osjeća komotno. Na svakom novom albumu na sličan način ispruži ruku, da sa neke plodne voćne u bogatom tuđem muzičkom dvorištu ubere nešto novo; pri tome čvrsto oslonjen u zoni komfora. Na izvjestan način, putujući sa kraja na kraj muzičke Amerike, ponekad prebacivši i sa druge strane Atlantika, ponovo otkriva sebe – ali, nažalost, publici ne donese suštinski ništa novo. Ovoga puta, Dejv Grol je malo više istraživao pop i prvi put se oslonio na predivno nasljeđe karijere Dejvida Bouvija, konkretno na stvaralaštvo iz faze „Let’s Dance“. I to je naročito očigledno u naslovnoj pjesmi. Album klizi niz ugodno krivudav i

Muzika bez naglih kočenja i barem mrve uzbuđenja

spin.com

u jednu jezersku tišinu - jeste oslobađajuće trens putovanje koje vas konačno dovodi do obale Ibice. Ili još dalje, u cijelu kosmičku ekspediciju jednog euforičnog otkrića i radosti, na kojoj ćete krstariti kao na palubi sve-

oliko je mnogo ljudi na ovom dunjaluku, koji gotovo isključivo posežu za onim stvarima za koje unaprijed znaju što da očekuju. Isti začin u salati, filmska romansa u istom gradu, kafa na istoj adresi. Za takve Dejv Grol stvara sasvim prikladnu muziku. Konačno, zbog toga je bend Foo Fighters pomalo pogano etiketiran kao „američki Oasis“, a nakon ploče „Medicine at Midnight“ nije teško zaključiti i zbog čega. I ne bi trebalo da to zvuči kao nešto loše samo po sebi – naprotiv. svježim asfaltom presvučen drum, u 36 minuta, bez naglih kočenja ili situacija koje zahtijevaju veću pozornost. Krupnije tekstualne rupe („Never really wanted to be number one... Just wanted to love everyone“) su instant-zakrpljenje zabavnom instrumentalizacijom.

Blaga progresija

Greg Kurstin, tip koji je p ro d u kc i j s k i s l avo m ovjenčao Adele na albumu „Hello“, pružio je Grolu taj sočni udar na prvi zalogaj. Tako je psihobilivratolom „No Son of Mine“ gitarska eksplozija koja će vam, na prvu loptu, prodati dobar trik. I tada, na to prvo slušanje, bićete skoro ubijeđeni da Grol zaista jeste generacijsko lice modernog američkog roka. Nešto kao Spring-

stin. Samo, je li bez stihova. Četvrt vijeka nakon prve ploče, Foo Fighters zato djeluje kao logaritamska funkcija blage progresije. A Dejv Grol kao tip koji o svemu zna ponešto i koji će se nakačiti na svaku trendi temu sa društvenih mreža – a da negdje od mature vjerovatno nije pročitao knjigu nekog novog autora. Za svijet kojem je sve teže kliknuti i na podijeljen link, ako mu pritom ne servirate i skrinšot za instant-odluku da li je to vrijedno pažnje – „Medicine at Midnight“ je pravi album. I naravno, samo od vas zavisi da li je to prihvatljivo. I ništa tu nije sporno, samo valja razmisliti što to govori o vama samima. S. S.

Ocjena: 63/100

Četvrtak, 18. februar 2021.

33 OBRTAJA

Ivan Tokin, pisac

U auto Nemanja Špoljarić

Ivan Tokin: „The Last Boy Scout“ je film koji ga čini srećnim

njige Ivana Tokina nijesu romani, nego vožnje „sa pogonom od sto miliona svega ukrug“. Ukoliko upoznate „Najnormalnijeg čoveka na svetu“, odvedite ga, po preporuci Teofila Pančića na suvo mjesto, zaklonjeno od sunca. Ako vam se čini da ste otupljeli od ugriza modernosti, pružite ruku hrabrom „Psu“, a potom sačekate „Neli“ da završi još jedan ples.

Tokin je pisac, copywritter, kolumnista – i uopšte nije važno kojom se formom bavi. Bilo da kreira sudbine svojih junaka za „tvrdi povez“ ili za City magazin i portal Nova.rs, čitalački užitak je zagarantovan. Gost naših „Obrtaja“ prodavao je čokoladu, za šankom ugošćavao mnoge poznate face, pomagao zidarima, kuvao... ali uvijek je znao da stvori priču. Upravo su sva ova isku-

stva poslužila kao recept za odlomke iz života njegovih junaka. A koje to filmske, muzičke i televizijske junake voli Ivan Tokin? Iz kojeg filma je jedna ptica koja ga je razbila razbijajući se o prozor ispred Metjua Modina; koja mu je verzija pjesme „Over the Rainbow“ najbliža srcu; te koju seriju je gledao samo zbog majke i oca - saznajte u njegovim „Obrtajima“.

film

Film koji Vas čini srećnim? - „The Last Boy Scout“ (Toni Skot, 1991). Čini me srećnim i sama pomisao na taj film. Gledam ga jednom godišnje. Ove godine nisam. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - „Face/Off“ (Džon Vu, 1997). Ubio bih ga od sreće što je snimio takav film. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ko će to znati. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Film o ubistvu Dragana Maksimovića na Zelenom vencu. Omiljeni filmski rivali? - Nikolas Kejdž i Džon Travolta u filmu „Face/Off“. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - „Birdy“ (Alan Parker, 1984). Kad se ptica razbije o prozor ispred Metjua Modina. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - Ne znam kako se zove film, ali Srđan Todorović kaže nešto kao: „Ovi crnci iz Gornje Volte imaju zdravstvenu knjižicu samo ja nemam“. Možda su iz Donje i možda nije baš tako rekao ali ima jedan film, u njemu mislim igra i Olja Bećković, i on kaže nešto takvo, ili slično, i to mi je omiljeni citat. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Ne znam da li je štetočina, ali Patrik iz „Sunđer Boba“. Ima jedna scena koja mi se posebno sviđa, ali sad ne mogu tačno da je opišem. Valjda Sunđer Bob kaže Patriku, dok ovaj trči po traci za trčanje, da sad zamisle da mogu da rade

Četvrtak, 18. februar 2021.

omobilu Džona Vika fanpop.com

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Partibrejkers, „1.000 godina“. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Kid Rok, „All Summer Long“. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Poster celog benda Duran Duran. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Neće sve.

Njegovi omiljeni rivali Nikolas Kejdž i Džon Travolta u filmu „Face/Off“

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Džimija Hendriksa. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Nekad ovaj, nekad onaj, zavisi kako sam raspoložen, kao i za sve drugo. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Za muzičara ne znam, ali nije mi bilo svejedno kad je umro Nebojša Glogovac. Nisam ga poznavao, u stvari jesam, ali samo smo se javljali jedan drugom, ništa više od pozdrava, ali me je eto, baš pogodilo kad je umro.

tore, naročito ne one čiji mi se filmovi sviđaju, dovoljni su mi njihovi filmovi. Imam s kim da pijem. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Kao i na svakom drugom mestu, radio bi šta bi hteo i posle bi nam svima bilo super da gledamo.

z Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - Prilično su vam intimna neka pitanja. Red Hot Chilli Peppers, „My Lovely Man“ podseća me na jednog prijatelja. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Over the Rainbow“, verzija koju peva Olivija Njuton-Džon. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - Doli Parton, „Jolene“. Vaša pjesma za karaoke? - Scissor Sisters, „I Don’t Feel Like Dancin’“.

Serija idealna za kišni vikend? - „Vratiće se rode“. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Voleo sam „Kamiondžije“ sa Pavlom Vuisićem i Čkaljom, i užasno je što je ta serija morala da se završi. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Hoću auto koji vozi Džon Vik.

twitter.com

ika

šta god im padne na pamet, bez ograničenja... I vidimo Patrika koji trči po traci i zamišlja da trči po traci. Ako nisam ovo sve izmislio, onda je to Patrik. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Nisam siguran, ali ili „Enter the Dragon“ (Robert Klaus, 1973) sa Brus Lijem, ili „Banana Joe“ (Steno, 1982) sa Badom Spenserom. Tada je u Beogradu postojao bioskop „20. oktobar“, ispod Terazija, imao je dve sale, u jednoj su projekcije počinjale parnim satima, u drugoj neparnim. Kad sam počeo da idem u bioskop, samo sam tamo išao, a tamo su u to vreme često prikazivali filmove u kojima igraju obojica. Sa Badom Spenserom je najčešće u paru išao Terens Hil, i njega sam voleo. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Idoli, „Ona to zna“. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Išlo mi se u Japan posle filma „Lost in Translation“ (Sofija Kopola, 2003). Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Ne bih da upoznajem au-

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Dinastija“, „Blejk i Kristl“ i ostali. To sam gledao s roditeljima dok sam išao u osnovnu školu. Tati se nije sviđala, ali je gledao zbog mame. Mami se sviđala, a meni je bilo svejedno, bilo mi je okej da sedim s njima i gledam televiziju. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Ovo stvarno ne znam. Serija koju nikada nijeste završili? - Izgleda da moram film, ne sećam se serije. Nisam završio „Black Rain“ (Ridli Skot, 1989), bio sam u bioskopu, u Domu sindikata, i izašao sam malo pred kraj. Toliko mi se nije sviđao film, da nisam čekao da počne rasplet da bih izašao, kao eto koliko mi se ne sviđa, ni rasplet neću da vidim. Najdraži par iz serije? - Šon Pen i Robin Rajt Pen u „She’s So Lovely“. Znam da nije serija, ali oni su mi omiljeni par, kako god okrenemo, a i nisam pomenuo taj film. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Okej mi je ono čime se bavi Veliki Lebovski. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. M. ČAVIĆ

Poželio je da pođe u Japan poslije Kopoline dramedije „Lost in Translation“

Četvrtak, 18. februar 2021.

KALENDAR

Pola vijeka kontrover

Tomislav Gotovac u filmu trči nag ulicama Beograda

medium.com

imdb.com

Najdrastičniji rez jug Režiser Lazar Stojanović – spreman za robiju radi umjetničke vizije

Režiser je svjedočio da se cenzorima najmanje svidjelo to što je iz skoro svakog kadra vrebao - Tito. No, nijesu mu mogli ništa. Film, blindiran iza sedam brava već nakon projekcije pred ispitnom komisijom, odjekivao je dovoljno i sam

Uvreda za Tita

Do momenta kad Titov govor pred studentima iz 1968. presiječe kadar iz !Sa-

ge o Forsajtima“, onda kad Džolion pred suprugom izgovori: „Ovo su tvoje posljednje reči“ - sve je jasno. I stalo je u saopštenje Osnovne organizacije SK Akademije. - U ovom filmu ne samo da se na posebno grub način napada naš društveni sistem i vređa ličnost druga Tita, već se i vrednosno nivelišu socijalizam i fašizam - stajalo je kao svojevrsna presuda Akademije sebi samoj - i prvom filmu na njoj snimljenom! A što je snimio Lazar Stojanović? U krat-

kim crtama: igrani metafilm koji se, u maniru prvoklasne i dan-danas vrlo subverzivne avangarde, igra sa dokumentarnim formama.

audioifotoarhiv.com

nogo je više bilo onih, koji su se nad „Plastičnim Isusom“ zgražavali, nego publike koja je uopšte vidjela film. Ipak, nije mu bilo pomoći. Desetkom ocijenjen diplomski rad režisera Lazara Stojanovića se pred očima umnih glava iz Komunističke partije Jugoslavije isključivo ukazivao kao: devijantnost. Provokacija. Reakcija!

pinterest.com

Desetka, pa debata

U suštini, ovo je put mladog Zagrepčanina koji u Beogradu pokušava da snimi film; ali nema novca ni za koru hljeba. Njegovo putovanje u srce tame je mapa postelja nekih precvalih i grotesknih dama, zamka prostitucije, igra žigola čak i za najdekadentniju beo-

gradsku mušku gospodu. Igra ga Tomislav Gotovac; odličan zagrebački autor koji će, godinama kasnije, ipak ostati upamćen kao prvi jugoslovenski glumac koji se na filmskom platnu našao k’o od majke rođen! Naravno, više je sve te cenzore i Pilate filma zaboljelo jedno njegovo izgovoreno:

„Ne verujem u revoluciju“, iza čega slijedi kadar partizana u maršu, nego malo stidljive golotinje. I to je dovoljno da se oslika skica razloga za cjelovečernji film kojeg su se svi odrekli. Godine 1973. profesor Aleksandar Petrović, cijenjeni mentor, nagrađen za „Skupljače perja“ (1967)

Četvrtak, 18. februar 2021.

rznog „Plastičnog Isusa“ u režiji Lazara Stojanovića

alo.rs

goslovenskog ﬁlma Obračun sa „crnim talasom“

Profesori Aleksandar Petrović i Živojin Pavlović 1973. su zbog „podmetnute plastične bombe“ - ostali bez posla na Akademiji. Film je iskorišćen da se vlast razračuna sa autorima „crnog talasa“, najavangardnijeg pravca jugoslovenske filmske umjetnosti. Ironično - jer zbog cjelokupnog tona, estetskih i narativnih rješenja, nadrealizma, tempa i očigledne, prostodušne vedrine, ovaj film ipak nije bio „crni talas“. Daleko od toga.

Josip Broz Tito bio je u svakom kadru najopasnijeg Ju filma

gran prijem Kanskog festivala - pokušavao je pred isljednicima da opere ruke od projekta. Tvrdio je da je njegov štićenik Stojanović značajno izmijenio prvobitni scenario koji se zvao „Putovanje u mestu“; to se, na koncu, jasno vidjelo i u dostupnim dokumentima. Cijenjena ispitna komisija je film u novembru 1971. nagradila desetkom - a potom mjesecima bezuspješno pokušavala, da oko njega načini dinamičnu debatu na Akademiji. Svi su isključeni iz Saveza komunista; „pokazali su krajnju političku nebudnost i odsustvo pravovremenog komunističkog reagovanja“. Konačno, film je proglašen za - nehumanistički. Lazar Stojanović je pred isljednicima ćutao, a prije bi se moglo reći da im se ćutke smijao u brk. Jer film, blindiran iza sedam brava već na-

kon projekcije pred ispitnom komisijom - odjekivao je dovoljno i sam. Sve je bilo jasno. Svaka aluzija i opredijeljenost autora filma bila je nedvosmislena.

Umjetnost ili sprdnja

Dvije stvari, opet, nijesu bile jasne. Prvo, kako je Lazaru uopšte dozvoljeno da snimi takav film? I drugo, već u domenu sociološih tlapnji i pedagoških okvira: odakle uopšte ideja da jedan mladi čovjek sa 28 godina na početku karijere snima nešto takvo? Do srži pogano i reakcionarno, u toj mjeri da se svaki poznavalac filma zapita da li je to nekakva groteska i sprdnja ili umjetnost uopšte... Kakvi su to ideološki okviri i uslovi doveli do toga, da tu, u centru Beograda, neko snima nešto... takvo? Univerzitetski komitet Saveza komunista Beograda, ti

dežurni žbiri i ušne vaši sterilne poslušnosti prije pola vijeka, imali su pune ruke posla. Prvo da definitivno zaokruže mapu puta jednog „Stojanovića, mladog intelektualca koji je potpuno izgubio vezu sa našim savremenim životom...“ Potom i da odmjere tačnu temperaturu i opasnost te klime, koja je na Akademiji „prihvatila ekscese u stvaralaštvu kao normalnu pojavu“. Konačno, i da utvrde kolike su srazmjere „centralnog problema“... „Plastični Isus“, naravno, odmah je označen samo kao simptom mnogo veće boljke i oluje što se iza brda valja... Sramota Akademije bila je još veća zbog toga što se do „plastične bombe smišljeno podmetnute pod temelje naše insititucije“, kako je 1973. pokunjeno svjedočio profesor Ratko Đurović - moralo posredno doći. I to (kakve ironije!) - jednom vojnom istragom.

Hitler na vidiku

Pred Vojnim sudom Lazar Stojanović našao se tokom odsluženja vojnog roka; tada je odgovarao zbog krivičnog djela „neprijateljske propagande“. To jest - regrutima je zlonamjerno govorio o ulozi JNA, ubjeđivao ih da „ni živ ni mrtav“ ne bi učestvovao u izvršavanju osnovnih vojnih zadataka jedinice.

Tada su vojni inspektori ušli u arhivu časopisa „Vidici“ čije je neke brojeve kao student uređivao. U jednom izdanju, svih 76 fotografija predstavljale su Adolfa Hitlera u „prilikama privatnog i političkog života“, pri susretu sa djecom, majkama - i bez komentera. Tu je istražiteljima već nešto postalo žestoko sumnjivo. A onda su od Akademije tražili da vide Stojanovićev diplomski i jedini film, zaokružen na jesen 1971. godine... U isto vrijeme kada je izašao i taj sporni, 152. broj ,,Vidika“. A cijela se Lazarova kritika sastojala u vrlo štosnom, pametnom i naravno subverzivnom ukazivanju na „dubliranje“. Na načine na koji socijalistička propaganda tog vremena imitira nacističku. Na špijunažu spetljanu iza građanske pristojnosti. Kakva ironija: jedini koji je u tom periodu podržao Stojanovića bio je Ljubiša Ristić, decenijama kasnije saradnik Mirjane Marković u JUL-u i dan-danas apologeta Miloševićeve politike devedesetih. Ristić je dozvolio, da se dio scena za film 1971. snimi na njegovom vjenčanju sa slikarkom Višnjom Postić. A gosti su bili brojni predstavnici tadašnje političke elite Jugoslavije, jer Ljubiša i Višnja bili su generalska djeca. I naravno da je Lazar Stojano-

vić znao savršeno, kako dobar materijal ima. I zašto ga mora iskoristiti, pa i po cijenu prijetnje 15 godina robije za izdaju. U zatvoru je na kraju proveo tri...

Poklič ratobornosti

Na kraju je, ipak, ostalo da „MOMA“, čuveni Muzej moderne umjetnosti u Njujorku, decenijama kasnije prikaže film - i da najvrliji filmski kritičari 20. vijeka konstatuju, da „Plastični Isus“ varniči od slobode i prkosa. Da na njemu blista sjaj pohabanih rubova na smetlište bačene filmske trake - da bi se upravo tu oslobodio jedan borbeni poklič mladalačke ratobornosti. Uz komentar, da je to najdrastičniji rez jugoslovenskog filma. Za jugoslovenskog Godara, kojem su autorska krila srezana već na samom početku, na robiji. Prije smrti 2017. Lazar Stojanović je svjedočio da se cenzorima najmanje svidjelo to što je iz skoro svakog kadra vrebao - Tito. Budno oko vođe je na svakom koraku i u skoro svakoj sceni, od kadra table za ulicu sa njegovim imenom, velikog reljefa sa profilom u sali za vjenčanja Opštine Novi Beograd, do slika na uzglavlju postelja koje će pohoditi jedna muška prostitutka... U tom velikom raskoraku, od svevidećeg vođe na vrhu do prostituisanog režisera, čovjeka na dnu Tome Gotovca stanuje „Plastični Isus“. Najopasniji među jugoslovenskim filmovima. I smjeliji od svih koje su kasnije pokušali silni autori, što su ćutanjem ili lažnim svjedočenjem oprali ruke od „Plastičnog Isusa“. Svi oni koji nijesu znali, iako im je Lazar najglasnijim filmskim jezikom poručivao: da tako neće kupiti ni sigurnost, ni savjest, ni sopstvenu kožu. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 18. februar 2021.

KALENDAR Stiv Karel je bio toliko dobar da je Riki Džervejs koji je prije 20 godina stvorio britansku, originalnu verziju serije i odglumio najmrznijeg šefa na svijetu - shvatio da tu nema lijeka. Majkl će biti jedan džumbus od čovjeka, ali nemoguće je ne voljeti ga

tumblr.com

motivni ispadi uvijek su ga činili u najmanju ruku čudnim izborom za menadžera, a 99 odsto njegovih šala ne smijete ponoviti, naročito na poslu. Od velikodušnih obećanja (Scott’s Tots) do jedne od najneprijatnijih večera u istoriji večera, Majkl Skot (Stiv Karel) je u bezbroj situacija pokazao da nije baš sjajan u donošenju odluka, korišćenju kompjutera ili čak najjednostavnijim stvarima poput održavanja pristojnog razgovora. Ipak, Stiv Karel je bio toliko dobar da je Riki Džervejs koji je prije 20 godina stvorio britansku, originalnu verziju serije „The Office“ i odglumio najmrznijeg šefa na svijetu shvatio da tu nema lijeka. Majkl Skot ne može biti kao Dejvid Brent. Majkl će biti jedan džumbus od čovjeka, ali biće nemoguće ne voljeti ga. Ovaj će čovjek znati što radi i svakodnevno će izluđivati zaposlene, ali će ih i inspirisati da sanjaju, da rizikuju, da prihvate da je neuspjeh samo stanica do uspjeha. Naravno, i pored toga, Majkl je većinu vremena bio slika i prilika onoga što NE treba da radimo. Ipak, od njega smo baš kao i od ostalih zaposlenih u ovoj naizgled tmurnoj i dosadnoj kompaniji za papir uspjeli ponešto i da naučimo. A evo i nama najdražih lekcija

serviranih u najluđoj kancelariji na svijetu koja 24. marta slavi 16. rođendan.

1. Krađa identiteta nije šala Imitiranje može biti jedan od najiskrenijih oblika laskanja. Osjetimo se posebno jer neko želi biti poput nas. Ipak, kad neko dođe na posao obučen kao mi, krene da se ponaša kao mi i da nas ismijava... Nijesmo baš blagonakloni. U takvim situacijama treba znati da... Krađa identiteta nije šala, Džime!

2. Ne držite roštilj pored kreveta Stvar je vrlo jednostavna. Nemojte to raditi. Čak ni ako volite miris slanine rano ujutro. Jednostavno će vam se desiti da jednog jutra nagazite nogom u roštilj, izgrilujete stopalo i onda budete prisiljeni da nogu zamotate u pucketavu foliju sa mjehurićima. Tako da, nemojte roštiljati pored kreveta.

3. Volite nekog s istim smislom za humor Romansa Džima (Džon Krasinski) i Pem (Džena Fišer) nikada ne bi bila ono što jeste da nije rođena iz dugog prijateljstva. Kreativnost i energija

U susret rođendanu jednog od najvol

Petnaest lekc kancelarije koju su koristili da bi se šalili sa kolegama (konkretno, Dvajtom) jedna je od stvari koja ih je zbližila. Možda i najbolja stvar u vezi sa njihovim odnosom jeste što sve vrijeme vidimo da nijesu savršeni. Ipak, čak i kad je najteže, a bilo je teških momenata, oni su tu jedno za drugo i jedna stvar ih uvijek spaja - smisao za humor.

4. Za crni pojas nikad nije kasno Toliko je stvari koje možete naučiti od Dvajta Šruta (Rejn Vilson), ali najviše o samopouzdanju i posvećenosti. Dvajt je dobio crni pojas u karateu kao odrastao čovjek i bio je jako ponosan na njega. Ono što treba da izvučete iz ovoga je da nikada nije kasno, tako da nema više izgovora. Uzmite gitaru koju godinama mjerkate, kupite saksofon, napravite mjesta u sunčanom uglu prostorije za jedan štafelaj, upišite kurs grčkog ili... norveškog! Učimo dok smo živi.

5. Izbjegnite zatvor Prison Mike nas je naučio da ukoliko možemo, pokušamo da izbjegnemo zatvor jer nas tamo pored svih mogućih

horora čekaju - i dementori! Možda na prvi pogled zvuči kao šala, ali ljubitelji Harija Potera znaju štošta o ovim sablasnim bićima i da je poljubac dementora - najgora sudbina koja može zadesiti jednog čovjeka. Gora i od smrti. Zato, izbjegnite zatvor.

6. Nemojte širiti safru Svako se bar jednom našao u situaciji gdje se nesvjesno istresao po nekom drugom zato što je bio pod stresom i samo je izdušio. Ili, još gore, bio je nečija vreća za izdušivanje. Ljudi koji se nađu u takvoj situaciji nijesu ništa skrivili osim što su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Na nama je da izbjegnemo poriv da širimo safru, ali i još bitnije - da nikada ne budemo Tobi (Pol Liberstajn) i dozvolimo da se drugi istresaju na nama.

7. Ne eksperimentišite s vatrom U jednoj od najboljih epizoda serije, Dvajt pokušava da istrenira kolege u slučaju požara. Naravno, to radi podmećući požar u kancelariji. Nakon što se prodere „Požar!“ nastane panika i niko ne postu-

pa po uputstvu. U pitanju je vjerovatno najbolji početak epizode serije „The Office“, ali definitivno i nešto što ne treba da probate na poslu. Ili kod kuće.

8. Ne zovite ljude na telefon Iako, na primjer, introverte nikada (!) ne bi trebalo zvati na telefon (ozbiljni smo), neka blaža verzija je pravilo Keli Kapur (Mindi Kaling). Nemojte nikada nekome ko vam je poslao poruku odgovoriti pozivom. Osim, naravno, ukoliko želite da ih otjerate iz svog života.

9. Bee Gees vam može spasiti život Ukoliko se ikada nađete u situaciji da nekome morate pružiti CPR oživljavanje, nemojte se uplašiti, tome pristupite hrabro i zapamtite - samo idite u ritmu pjesme „Staying Alive“ čuvenog trija Bee Gees. Ne škodi da sa sobom imate i jednog Endija Bernarda (Ed Helms) da vas u tome podrži i da se postara da se u jednom trenutku ne prebacite na „I Will Survive”.

Četvrtak, 18. februar 2021.

ljenijih američkih sitkoma „The Office“

Majkl Skot (Karel), najluđi i najinspirativniji šef na svijetu

cija iz najluđe e na planeti Ovo, nadamo se, i sami već znate i praktikujete, ali ćemo svakako naglasiti - nije pametno citirati diktatore. U drugoj sezoni, Džim uspije da isprovocira Dvajta da krene da citira Musolinija na uručenju nagrada za najboljeg prodavca i... Svi znamo da se to baš i ne završi slavno.

11. Nikad nije prerano za sladoled Bilo da je u pitanju težak dan na poslu ili činjenica da nemate sreće u ljubavi, uvijek možete olakšati sebi time što ćete doručkovati sladoled. Za sladoled nikada nije prerano! Naravno, ukoliko nemate sladoled kao utjeha mogu poslužiti i majonez i crne masline, kaže Majkl.

12. Nemojte biti idioti Ovo je možda i najjednostavnije od svega. U situaciji kad imate šansu da se ponesete kao idiot, sve što treba da uradite jeste da se zapitate - da li

bi idiot to uradio? Ukoliko je odgovor da, nemojte to uraditi. Stvar je toliko jednostavna. U pitanju je još jedna mudrost Dvajta Šruta koja može da vam poboljšava život na svakodnevnom nivou.

reddit.com / twitter.com / mentalfloss.com

10. Nemojte citirati diktatore

13. Za savršen čili ključan je luk Tajna za Kevinov poznati čili jeste da ne pretjerate tokom dinstanja luka. Pustite sastojke da se sami upoznaju u loncu, imaju vremena. Naravno, nakon što napravite savršeni čili potrebno je i da taj lonac ne prospete po podu. I ako je ikako moguće, u slučaju da prospete, da ne pokušate da vratite sadržaj nazad u lonac praveći se da se ništa nije dogodilo.

14. B stvari su važne Riječi koje počinju na slovo „B“ su jako važne. Razmislimo o svim tim stvarima na B koje volimo. Bebe. Boje. Baloni. Breskve. Biciklo. Brade. Bomboni. I naravno, ne zaboravimo - Bears; Beets; Battlestar Galactica.

Slika i prilika onoga što (ne)treba da radimo

15. Rizikujte Nešto što je veoma lako zaboraviti zbog količine mimova i gifova Majkla Skota koje gotovo svakodnevno koristimo jeste da je ovaj čovjek zapravo bio dobar u svom poslu. Vjerovao je u

sebe i kolege i negdje između svih tih „that’s what she said“ trenutaka - bio je dobar prodavac, dobar menadžer i dobar za svoju firmu. Toliko, da je Skrenton ogranak bio najuspješniji u kompaniji u trenutku kada je Makl napustio „Dunder

Mifflin“. Ključ njegovog uspjeha bila je vječita spremnost na rizik. To možda i nije toliko čudno ukoliko znate omiljeni citat najboljeg šefa na svijetu. „’Propustiš 100 odsto prilika koje ne iskoristiš. - Vejn Grecki’- Majkl Skot“. Biljana

MARTINIĆ

Četvrtak, 18. februar 2021.

vih se 20 radnika, tog 17. septembra 1907. zahvaljivalo i godinama kasnije pominjalo ime jednog olimpijca, sportske zvijezde, tenisera i inžinjera Momčila Tapavice. Pod udarom moračkog sjeverca, skela je popustila. Nijednom od njih 20 nije tog dana zafalila ni dlaka sa glave. Spašeni čvrstinom gvozdene konstrukcije, mosta koji je spojio dvije Crne Gore; u izvještaju Glasa Crnogorca upisano je „da se ni po prstu nijesu povrijedili“.

Čvrst karakter U ranijem dopisu Momčila Tapavice kraljevskom dvoru stajalo je: na Bioču valja prednost dati gvozdenom mostu. Mrka gospoda iz knjaževskog kabineta znala su priču o živopisnom liku: dizaču tegova, tenisaču, rvaču grčkorimskim stilom. Pa još i inžinjeru, arhitekti. Ponuda ekspresno prihvaćena, a sudbina skrojena za 20 trudbenika. Most pod Gradinom, na Bioču i nad Moračom, već 113 godina čuva priču o Momčilu; namjerniku i neimaru. Pustolovnom karakteru, čvrstine što je jednom odoljela i silini sjeverca. Na listi dobitnika olimpijskih medalja iz zemalja bivše Jugoslavije, njegovo ime je na prvom mjestu. Njemu nijeste mogli reći, što može a što ne. Na poziv se knjaza Nikole, taj teniser sa olimpijskim odličjem, na Cetinju obreo 1904. sa ponudom da mu se povjeri do

dnevnik.rs

PODGORI č ARENJE

Most prvog olimpijca

tada najveći građevinski poduhvat u Crnoj Gori. Put od Podgorice ka Andrijevici; plata: 3.600 kruna po godini. Doktor Franc Kemenji, bitna faca ranih godina modernog olimpizma, najbliži saradnik utemeljivača olimpizma Pjera de Kubertena, Momčilom je bio fasciniran. Toliko da mu je posvetio lijep komad memoara. Jedini Južni Sloven na Olimpijskim igrama u Atini 1896. bio je nešto poput neostvarene planetarne zvijezde sporta; lik koji se žestoko posjekao na „mogu ja sve“ karakter. U kolijevci olimpizma novosadski gimnazijalac, pa peštanski student, nastupio je pod zastavom Ugarske, na turnir je stigao kao šampion Austrougarske u tri sporta. Nevolja je bila to što je prva disciplina bila ona u kojoj je bio najmanje iskusan - dizanje tegova jednom rukom. Tada je doživio povredu ramena. Momčila Tapavicu to nije, naravno, moglo zaustaviti, niti se obazi-

Zaglavi se

rao na ljekarsku sugestiju da može ostati invalid. Imao je i dobar razlog: Olimpijske igre trebalo je da budu njegov posljednji nastup pred početak inžinjerske karijere. Nezaliječen, nastupio je u dizanju tegova sa dvije ruke, bio peti. Pa u rvanju grčko-rimskim stilom četvrti... I konačno - zaslužio bronzu u teniskom singlu. Da je bio zdrav, na junačkim grudima bile bi makar dvije zlatne medalje!

Hotel „Boka“ Takav tip, koji je prvi dodir sa vrhunskim sportom imao na inžinjerskim studijama u Budimpešti, bio je idealan za građevinske poduhvate u zemlji koja je tek gradila iole funkcionalnu mrežu saobraćajne infrastrukture. Sa timom od četiri inžinjera, Tapavica se na dvoru knjaza, kasnije kralja Nikole, našao sa ponudom da radi projekat puta Podgorica Andrijevica. Najveći grad u državi tako je konačno spojen sa sjeverom zemlje; a jednu sličnu konturu trase, koju je postavio Tapavica,

Crta: Srđan Ivanović

Momčilo Tapavica

sada prati projekat prvog autoputa. I daleko od toga da je to bio kraj ostvarenja u Crnoj Gori. Naprotiv - mlada kraljevina je Momčilu Tapavici bila svojevrsna autorska inspiracija. Prostor da artikuliše senzibilitet. Da je tako, svjedoče zdanja Državne banke i njemačke ambasade na Cetinju. Ili prelijepog, primorskog bisera, nezaboravnog hotela ,,Boka“ u Herceg Novom, zdanja kojem se sada, nažalost, možemo diviti samo na fotografijama. Ipak, jedan tako jedinstven kutak, onog novskog parka čije ime i dan-danas poznajemo po imenu hotela ,,Boka“, nudi najbolji odgovor. Da znamo zbog čega je u toliko sportova morao nastupiti i povrijeđen istrajati, prvi olimpijac među Južnim Slovenima Momčilo Tapavica. Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 18. februar 2021.

Kadar iz videa „Clown Torture“ iz 1987.

t ate.org.uk

LONDON CALLING Nojmanov uznemirujući video-rad „Anthro/Socio“

Toplina u praznini

Upozorenja o obavezi nošenja maski i održavanja socijalne distance jesu zamijenile reklame, ali umjetnost je ipak ostala koliko-toliko prisutna na bilbordima i ostalim reklamnim panelima u gradu. U Nojmanovom slučaju, to je dobro rješenje jer bi Londonci olako zaboravili da njegove radove mogu vidjeti

Najveću pažnju na onlajn izložbi Tejt moderna privukao je video-rad „Anthro/ Socio“ u čijem je fokusu čovjek koji viče: „Nahrani me, pojedi me, antropologijo. Pomozi mi, povrijedi me, sociologijo“ iz topline sopstvenog doma. Iako izrazito tužno ukrašava neke od zidova praznog metroa, poster Nojmanove izložbe, sa skrinšotom iz njegovog čuvenog video-rada, unosi neku toplinu. Tejt modern je „sakupio“ neke od Nojmanovih najznačajnijih radova, pa je zaista šteta što Londonci nijesu mogli da ih vide tête-à-tête,

t ate.org.uk

alo prije nego što je pandemija pogodila čitavu planetu, kulturnoumjetnička institucija Londona Tejt modern najavila je izložbu radova američkog multimedijalnog umjetnika Brusa Nojmana. S obzirom na to da je riječ o jednom od umjetničkih igrača koji se ne može identifikovati kao predstavnik samo jednog pravca – Ostrvljani su dočekali vijest s oduševljenjem. No, onda je došao onaj talas sa početka priče, pa je izložba u startu predviđena za oktobar morala da se „snađe“ između dva lokdauna. U 2021. godinu ušla je na onlajn vrata, a tu će naredne sedmice biti i zatvorena.

Leila Murseljević

Nojmanova igra posebno nenadmašne neonske komade. Neke od prvih radio je davne 1965. godine i tada ih je vidio kao „znakove“.

Odgovor tijela

Kao što su posjetioci onlajn izložbe mogli vidjeti, Nojman je psihološkom igrom sa riječima istraživao samu prirodu jezika i kako koncept tipografije može da utiče na emociju. Pored fotografije, skulptura i crteža, Nojman je poznat po videoradovima. Jedan od najpoznatijih je „Clown Torture“ iz 1987. godine u kojem je pokušao da predstavi odgovor tijela na fizički i psihički pritisak. U ovom radu gledamo klovJedno od neonsk ih djela n a u p o t p u n o m čuvenog američk og umjetnika kontrastu u odnosu

Poster izložen u londonskom metrou

na ono kako se zamišlja kao dio dječje zabave. Nojmana su zanimale želja i obaveza da sakrije pravog sebe. Ipak, najveću pažnju posjetilaca onlajn platforme Tejt moderna privukao je video-rad „Anthro/Socio“. Djelo koje je okupiralo kompletnu sobu iz različitih perspektiva predstavlja čovjeka koji viče: „Nahrani me, pojedi me, antropologijo. Pomozi mi, povrijedi me, sociologijo“. Agresivni i vrlo uznemirujući video-

sadržaj vrlo je adekvatan za komplikovanu godinu koju smo ostavili za sobom, ali i za ovu koja je pred nama. Kao što je to činio i ranije, Nojman je i ovom prilikom odbio da pruži konkretno značenje sopstvenim umjetničkim radovima. Samo je podstakao gledaoce da u njegova djela unesu svoja iskustva, kao i da kreiraju alternativna rješenja koja mogu poslati direktno galeriji. Leila MURSELJEVIĆ

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić