Objektiv, Četvrtak, 22. Oktobar 2020. by Pobjeda

ili :

zbog čega su Saša Baron Koen i scenario Arona Sorkina najjači aduti Netfliksove nesavršene drame „The Trial of Chicago 7“

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 22. oktobar 2020. • broj 242.

Str. 6. i 7.

Snaga koja će vas mobilisati

Ä&#x152;etvrtak, 22. oktobar 2020.

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

A cappella

Džuboks G

raba. Tako se ukratko može definisati ova faza političkog života u našoj zemlji. Nama, glasačima, običnim smrtnicima, sve ovo i ne izgleda baš tako uvjerljivo. Kad se već promijenila vlast na demokratskim izborima, promijenila se zato što ljudi očekuju diskontinuitet u odnosu na prethodnu. Tačnije, u odnosu na sve što je prethodna vlast uradila a nije bilo dobro. Bolje rečeno, bilo je katastrofalno. I naravno, ne čudi jasno iskazana potreba glasača u Crnoj Gori da se s lošim praksama prekine. Ovo je vrijeme džuboks politike, u koji svako ubacuje novčiće sa željama, ali valjda im svima mora biti jasno da stvar i neće moći da funkcioniše isključivo tim sistemom. Ako su izbori dobijeni pričom o ekspertskoj Vladi, ili bolje rečeno Vladi eksperata, neka se makar potrude da to sprovedu u djelo. Malo je naivnih koji će do kraja vjerovati u mogućnost da se taj naum ispuni do kraja, ali mnogo više je onih koji su svjesni da naša zemlja realno nema tih kapaciteta. Ili ih ima, ali ih nismo svjesni zbog prethodnih 30 godina i sistema koji je podrazumijevao avanzovanje isključivo kroz partijsku strukturu. Dok god neki vrsni ljekar, naučnik, slikar ili kompozitor mora biti član neke partije da bi bio prepoznat kao čovjek od integriteta u sopstvenoj struci, integriteta tu nema. Od nove vlasti se, za početak, očekuje da tu praksu prekine.

*** Dobra okolnost za sve nas koji živimo u Crnoj Gori je činjenica da je nova vlast preuzela sve međunarodne obaveze koje nam stoje kao želje, manje kao obaveze. Kako i na koji način će se to realizovati, ubrzo ćemo vidjeti. Svim konstituentima vlasti jasno je da je to tačka ključanja i nadam se da nikome neće pasti na pamet da se kocka tim ulogom. Ako ništa, u Crnoj Gori jasna je proevropska većina, pa s tim u vezi, uprkos ideološkim razlikama unutar trojne koalicije, jasno je da sa tom činjenicom nema igranke. Dakle, ta ploča u džuboksu odavno je izgrebana i van funkcije. Demokratska smjena vlasti tekovina je koju smo stekli, reklo bi se, u vrijeme kad je malo ko to očekivao. Istini za volju, novoj vlasti ne ide u prilog raspored karata, počev od zdravstvene krize i pandemije virusa koji već osam mjeseci globalno uništava zdravlje, ekonomiju, turizam, kulturu… Svijet je (za)stao. Do kada, ne zna se ni to. Crna Gora kipi od pro-

Piše: Vladimir MARAŠ

Ko god bude došao u situaciju da kulturom upravlja u narednom periodu, neka ima na umu da je u ruke dobio zadatak koji prevazilazi samo unutardržavne interese. U vremenu pristupanja Evropskoj uniji, crnogorska kultura je proizvod koji je najveća zaloga pripadnosti evropskim narodima blema, istih koje muče i cijeli svijet. A moć joj nije prevelika. Ali za početak, možda je dobro zaustaviti lanac uništavanja prirodnih resursa, smanjiti evidentnu korupciju i promovisati vladavinu prava, pa ćemo da vidimo da li smo baš toliko finansijski impotentni. Možda i nijesmo, ko zna. Ali da će biti lako, neće sigurno. U trojnoj kolaciji – DF, Demokrate i URA, za sada, reklo bi se, najbolje prolaze ovi u sredi-

ni. Već udobno zavaljeni u fotelju predsjednika Skupštine, imaju odličnu poziciju za dobro pozicioniranje partije u budućnosti. Izbjegli su direktnu odgovornost koja se tiče formiranja Vlade, a mlađahnom Abazoviću (URA) ostavili kompletnu porciju vrelih krompira. Uz to, za očekivati je da dobiju još nekoliko značajnih ministarstava - i eto valorizacije izbornog rezultata. Kako sam nedavno i napisao, zanimljivo je što se glavna borba vodi za turizam, pravdu, bezbjednost, prosvjetu i slično, a malo ko pominje kulturu. U ovom trenutku, po mom skromnom mišljenju, to je najizazovniji resor koji ima priliku, ali i obavezu, da sve specifičnosti naše države ozbiljno preispita, sistematizuje i pod obavezno valorizuje. U interesu svih, bez ikakve dileme. Žao mi je što će resor kulture na kraju, ipak, vjerovatno služiti za potkusurivanje (političko namirivanje) i što bi tim pristupom kultura bila marginalizovana i tretirana kao nužnoi zlo. Nadam se da se varam, ali sve mi liči na to. Jasno mi je da ćemo narednih godina grcati u dugovima, da novca neće biti u mjeri u kojoj je to i minimalno potrebno, ali ako se u ovom trenutku zanemari značaj kulture u zemlji ranjenoj podjelama, onda nijesmo uradili ništa.

*** Evo, ako ovo pročita neko blizak vrhu partije URA, neka im prenese da se od njih očekuje da ozbiljno razmisle o resoru kulture i da moraju skupiti političku hrabrost da preuzmu i taj dio priče. Osim bezbjednosti, za koju se zalažu direktno i zvanično, podsjećam ih da je Ministarstvo kulture takođe jedan od stubova nosilaca specifičnosti Crne Gore. Unikatan, jedinstven. Predstavlja nepregledno prostranstvo kulturnog bogatstva na malom prostoru i da kao takav, zaslužuje poseban tretman. Na kraju krajeva, ko god bude došao u situaciju da kulturom upravlja u narednom periodu, neka ima na umu da je u ruke dobio zadatak koji prevazilazi samo unutar-državne interese. U vremenu pristupanja Evropskoj uniji, crnogorska kultura je proizvod koji je najveća zaloga pripadnosti evropskim narodima. Ko toga ne bude svjestan i ko sa tim ciljem ne pristupi realizaciji svih poslova u domenu kulture, džabe je zasjeo. U ovom, novom džuboks aparatu, kultura treba da bude preporučena ploča za emitovanje.

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

U fokusu

Koncertni film Spajka Lija ,,American Utopia“: testament d

Trik čarobnjaka u sivo U

topija postoji i ona je pozornica. Na onom mjestu gdje njom kormilari Dejvid Bern, isključivo prostom ljudskom dobrotom kojom je, prije još četiri decenije, svijet šarmirao frontmen velikog benda Talking Heads. Prije nego će stići na onu najblistaviju avangardnu pozornicu što se Brodvej zove, ,,American Utopia“ je prošla dug put. To je koncertni šou, naslonjen na izuzetan album koji je Dejvid napisao sa Brajanom Inom, pa objavio početkom marta 2018. godine. ,,Everybody’s Coming to My House“ bila je vrlo rečita parola i naslov prvog singla, koji je najavljivao ploču. Istovremeno i svojevrstan instant kredo, što bi to jedna utopija trebala da bude: potpuna otvorenost, prihvatanje drugih, bez kapi protekcionizma. Od momenta kad gramofonska igla dotakne vinil na Bernovom sedmom solo albumu, preko svih koncertnih do brodvejske bine... I konačno, kao vizuelna poslastica u intimi naše dnevne sobe; jer brodvejska ,,American Utopia“ sada je servirana kao film koji režira jedan drugi veliki slavljenik Njujorka, Spajk Li.

Voajerska zabava

redbubble.com

latimes.com

Film premijerno prikazan na Festivalu u Torontu početkom septembra sletio je na HBO striming servis 17. oktobra. ,,American Utopia“ nije mjuzikl, a nije ni koncertni film ni muzički dokumentarac. To je Lijeva forma koja pokušava da sa mikroskopske daljine i precizno dohvati, što je to što muzičkoj publici i svijetu, pogotovo svijetu ovakav kakav je danas - znači Dejvid Bern. Kao takav, je vizuelna i sadržajna gozba za fanove kultnog novotalasnog benda Talking Heads - a

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

Pravičnost i skromnost kao Dejvidov lijek za smutno vrijeme

dosljednosti muzičkog velikana Dejvida Berna

Svi oni koji izađu na brodvejsku binu u ludom koncert-mjuziklu su u sličnim nijansama perfektno skrojene sive; svi su oni pomalo Dejvid Bern, a on je potpuno njihov. Tako je pravi junak ,,American Utopia“ jedna skladna cjelina, u kojoj nimalo ne štrči ni njen zajednički imenitelj

oni nikada do sada nijesu dobili toliko blizak, intiman uvid u jedan Dejvidov šou. Li se na ovom brodvejskom prostoru kao autor ponaša gotovo voajerski, i pri tome se ludo zabavlja. Jer ,,American Utopia“ ne staje, ne da ti da se opustiš, sva je u jednom ludom i vratolomnom ritmu od slobode i jednostavnih, radosnih, efektnih ubjeđenja. A Dejvis Bern je, u svojoj 69. godini i nakon četiri i po decenije od osnivanja Talking Heads, kreativni mastermajnd koji prosto plijeni. Na izvjestan način, Spajk Li je svakim uglom kadriranja i sjenkom opčinjen tim divnim čovjekom, i pažljivo dekonstruiše što je to što veliku, epohalnu muzičku zvjezdu čini autentičnom. A kada je Bern u pitanju, to je totalna i iskrena skromnost. Spremnost da sebe ogoli, da se preda, da pažnju usmjeri na drugog, da sebe skloni, podijeli ili prepusti pobjednički pijedastal. Koliko god se Spajk Li trudio da sebe kao vidljivog autora filma i samim tim protagonistu skloni, da pozornicu

ustupi isključivo Bernu - ovaj mu ne da. I ta igra je vrlo simpatična, u suštini radi se o radosnom timskom radu u kojem je jedino i konkretno bitan zajednički interes. Utopija.

Santimetar daljine

To što je na pozornicu izašao u karakterističnom sivom odijelu je sa jedne strane testament jedne dosljednosti (o čemu ćemo vrlo brzo), a sa druge Bernov stav da ne želi da se ističe i štrči. Jer svi oni koji izađu na brodvejsku binu u tom ludom koncert-mjuziklu su u sličnim nijansama perfektno skrojene sive; svi su oni pomalo Dejvid Bern, a on je potpuno njihov. Tako je pravi junak ,,American Utopia“ jedna skladna cjelina u kojoj nimalo ne štrči ni njen zajednički imenitelj. I eto prvog zaloga i ideje, šta bi to utopija mogla da znači, onako kako je čita i živi slavni frontmen benda Talking Heads. ,,American Utopia“ se ne može posmatrati, a da ne prisutna ne bude i prizma

jambase.com

om odijelu kultnog koncertnog filma ,,Stop Making Sense“ (1984) takođe velikog režisera koji je sarađivao sa Bernom, Džonatanom Demom. Spajk Li se potrudio i da u tom segmentu sebe što više a samo naizgled ,,skloni“. Tako je njegov film stilski vrlo dosljedan Demovom - a koji je, opet, u najužem krugu najbitnijih i najrečitijih ostvarenja koncertnog filma. Pri tome, Li se nije zaustavio, već otišao korak dalje - može se reći da je ,,AU“ nešto poput ,,Stop Making Sense“, ali na kvadrat. Sa dodatnom riješenošću da stupi koji korak bliže sceni, da pogleda u oči aktera sa koji santimetar daljine, da u potpunosti saživi sa muzikom i taj talas plimski nanese pravo pod vaše noge. Ta dosljednost je suštinski bitna za ono što ,,American Utopia“ jeste i ono što Bern želi da poruči. U toj njegovoj velikoj egalitarističkoj namjeri, koja je tako primjerena Dejvidovom karakteru, nema ništa drugačije od onoga što je pjevao i propovijedao u ,,Stop Making Sense“ prije tri i po decenije. Tako ćete, u svakom momentu filma, imati osjećaj da se radi o parolama koje Bern i njemu bliski ljude nose istrajno, sa nepokolebljivošću. Ili - da se radi o vrijednostima koje su spremni do kraja da brane, pjesmom ili bilo kako drugačije. Istrajno u tim sivim odijelima, pred sivim zastavama što liče na nekakve zastave mimo pravila podijeljenog svijeta. I bosi, da slučajno ne uprljaju to sveto pozorje Brodveja i naših života. U toj igri, u kojoj je lako povući paralelu sa katarzičnim traganjem albuma i filma kultnog Pink Floyd projekta ,,The Wall“ - Dejvid Bern nije samo perfektno uklopio pjesme albuma ,,American Utopia“. Već i, vrlo efektno, a opet radi vrijednosne dosljednosti, pronašao mjesto i za najveće hitove benda Talking Heads. Ili skoro sve - jer jedini je izuzetak pjesma koja ih je proslavila ,,Psycho Killer“.

Konačno, Li

Dejvid Bern sa armijom sebi jednakih muzičara na sceni Brodveja

Kroz prizmu vrijednosti, koje se debelo tiču aktuelnih rasnih tenzija u podijeljenoj Americi, konačno u filmu vidljivo ispliva i Spajk Li i njegov, tako karakterističan mizanscen. I to u momentu kada vas reditelj stavi, oči u oči, sa članovi-

ma porodica brojnih stradalih Afroamerikanaca u policijskom nasilju prethodnih mjeseci i godina. To je trenutak kada Bern u filmu velikodušno pruža šansu Liju da iskaže sopstveni senzibilitet. I u kontekstu filma to funkcioniše dobro; kao efektna lekcija da je trenutna borba protiv rasnih nejednakosti univerzalna i nešto što potencijalno nosi generacijsko, trajno nasljeđe. A u kontekstu samog autorskog pečata Spajka Lija u ovom filmu je ipak mač sa dvije oštrice. Jer jasno će vam servirati pitanje, da li je veliki režiser mogao biti na isti način malo više svoj i vidljiv tokom cijelog filma. Dejvid Bern, sa druge strane, jeste svoj na ,,American Utopia“ u onoj mjeri u kojoj ne izlazi iz okvira angažovanosti, aktivizma i parola. Ovaj film se zato suštinski razlikuje od, recimo, kultnog koncertnog filma ,,The Last Waltz“ (1978) Martina Skosezea kojim je majstorski oslikan oproštaj folk rok ikona The Band sa scene. Ili prošlogodišnjeg ,,Springsteen on Broadway“ kao skoro autobiografske priče i lične karte velikog Brusa Springstina. Oba ta filma su dominantno, potresno i inspirativno privatni i lični. Ovdje toga nema, Dejvid Bern će za vas od početka biti i ostati ,,samo“ karakterni čarobnjak i propovjednik u sivom odijelu. Ali ,,American Utopia“ je takva, da svaka od njenih ideja i vrijednosti djeluje kao intima i ono najbitnije, za njenog velikog autora i sve one koji dijele sa njim scenu. Pa i za Spajka Lija. Baš zbog toga, u onom momentu kada vas pogledi članova porodica ubijenih Afroamerikanaca opeku po obrazu, znaćete - da makar jedan Dejvid Bern može da ih bez mrve krivice pogleda u oči. I ovaj sjedokosi gospodin iz ,,American Utopia“, kao i onaj očuđeni mršavko od prije tri decenije u ,,Stop Making Sense“; ili onaj još deceniju ranije što je prvi put u jednoj birtiji, nedaleko od Brodveja, svirao ,,Psycho Killer“... I ta njegova, potpuno lična ispravnost, je dovoljna za jednu mini utopiju. Njegovanu i čuvanu, da klija, raste i zri na jednoj toploj i beskrajno ljudskoj dosljednosti. Stojan Stamenić

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

zerkalo

ko bi poželio, Aron Sorkin mogao bi da nauči patku da vozi biciklo. Što da ne, kad je već uspio da animira i inspiriše čak i one koje zabolje ona stvar za američki patriotizam (oskarovski „A Few Good Men“, Rob Rajner, 1992); za Fejsbuk i Marka Cukenberga („The Social Network“, Dejvid Finčer, 2010); za politiku i novinarstvo (serije „The West Wing“ i „The Newsroom“)... I zaista, ako vjerujete da je scenario kičma svakog uspjelog filma, male su šanse da ne poštujete Sorkinov rad, čak i ako ne volite baš sve njegove filmove. Njegovi projekti, pa i oni malo slabiji poput „Moneyball“ (Benet Miler, 2011) ili „Molly’s Game“ (Sorkin, 2017), vibriraju od energije. Vrhunska organizacija, precizna vizija, dijalozi koji pucaju kao petarde, kompleksne teme koje teku kao voda... Zbog svih tih stvari Sorkin zaslužuje status jednog od najboljih filmskih kičmograditelja današnjice, iako njegova stalna potreba da idealizuje liberalizam ponekad previše bode oči.

Snaga koja će chicagotribune.com

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Saša Baron Koen i Sorkinov sc

Koen i Strong blistaju kao otkačeni jipiji Abi Hofman i Džeri Rubin

Zemlja slobodnih

Čini se da ta Sorkinova potreba da se liberalizam smjesti na pijedestal nikada nije bila jača nego u drami „The Trial of Chicago 7“, koju je i napisao i režirao. Zbog toga krajnji rezultat i jeste nesavršen. Ali, možda baš zbog toga, zbog te iskrenosti sa kojom se Sorkin zalaže za nešto u što istinski vjeruje i jedne zaista nesvakidašnje istinite priče o zemlji (pre)(ne)slobodnih, „The Trial of Chicago 7“ ima snagu da mobiliše gledaoce. Prije priče o filmu, malo istorijskog konteksta: krajem avgusta 1968. u Čikagu, održavala se Demokratska nacionalna konvencija. Atmosfera u Sjedinjenim Američkim Državama bila je veoma, veoma nategnuta. U aprilu, ubijen je Martin Luter King. U junu, i predsjednik Kenedi. I dalje je bujao besmisleni rat u Vijetnamu. Konvencija Demokratske partije, koja bi u normalnim uslovima prošla lagano, kao bilo koji obični politički miting, postala je izduvni ventil za nezadovoljstvo. Policija i demonstranti, koji su stigli sa svih strana zemlje, sukobili su se u Grant Parku. Suzavac je bačen, više stotina

Nakon nereda u Čikagu, smrti ikonske sutkinje Rut Bejder Ginsburg, spornih odluka Trampove administracije i predstojećih predsjedničkih izbora u SAD-u, momenat za ovakav film nije mogao da bude idealniji lica je povrijeđeno i/li uhapšeno... I neko je morao da plati.

Zvjezdana ekipa

Tog avgusta 1968. u čikaškom Grant Parku bili su politički aktivni hipici Abi Hofman (Saša Baron Koen) i Džeri Rubin (Džeremi Strong, „Succession“), predvodnici Omladinske međunarodne stranke (YIP), po kojoj su i dobili nadimak „jipici“. Na istom mjestu, našli su se i studentski aktivisti Tom Hajden (Edi Redmejn) i Reni Dejvis (Aleks Šarp), radikalni pacifista Dejvid Delindžer (Džon Kerol Linč), socijalni radnik Li Vajner (Noa Robins) i hemičar Džon Frojnes (Deni Flaerti). Fede-

ralci nijesu imali dokaz da je ijedan od njih naveo demonstrante da napadnu policiju. Štoviše, nijesu mogli da dokažu ni ko je tu zapravo krenuo na koga. Ipak, optužili su sedmoricu „radikalnih ljevičara“ za namjerno izazivanje nereda u Čikagu. Što je najjače, zloglasna sedmorka je u startu nosila ime „Čikaških osam“. Na optuženičkoj klupi, u istom sosu sa „radikalima“, našao se i predvodnik „Crnih pantera“. Najveća ironija? Bobi Sil (Jahua Abduel Mazin Drugi, „Watchmen“) uopšte nije ni bio u Grant Parku kada su izbili neredi... U novom filmu, Sorkin će pokazati „gostoprimstvo“ koje je Silu, jedinom Afroamerikancu u sudnici, pokazao

nesposobni, konzervativni sudija Džulijus Džej Hofman (Oskara vrijedni Frenk Langela). Zatim, i kako je osmorka pretvorena u sedmorku, kakvu je ulogu u tome odigrao tužilac Ričard Šulc (Džozef Gordon-Levit, nažalost, daleko ispod nivoa izuzetne, zvjezdane glumačke ekipe), te zbog čega je optužene ljevičare debelo zadužio izizetni pro bono advokat Vilijam Kunstler (sjajni Mark Rajlens). I potcrtaće nešto izuzetno važno: da njegov film „The Trial of Chicago 7“ nije ogledalo samo šezdesetih godina prošlog vijeka, nego i ovog, našeg vremena.

Tramp i Nikson

Priča o Čikaškoj sedmorki ostaće upamćena kao jedna od najvećih mrlja u istoriji „zemlje slobodnih“ i „države sa najdužom demokratijom na svijetu“. Samim tim, perfektna je za Sorkina, stalnog kritičara bilo kakvog uplitanja države u slobode pojedinca, naročito u njegovo pravo na pobunu. Čini se da momenat za „The Trial of Chicago 7“, nakon ovogodišnjih nereda u Čikagu, uspona pokreta Black Lives Matter, nedavne smrti ikonske

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

cenario najjači aduti nesavršene drame „The Trial of Chicago 7“

chicagotribune.com

vas mobilisati Priča o zloglasnom suđenju aktuelna i dan-danas u modernom Čikagu

Sve vrijeme je jasno na čijoj je strani Sorkin, i u prošlosti i u sadašnjosti. Ali, „The Trial of Chicago 7“ jeste najbolji u momentima kada preispituje i američko sudstvo i lica na optuženičkoj klupi.

Metode i ciljevi

Što je ispravno uraditi u momentu kada se zemlja raspada? Čekati promjenu na izborima i dati sve od sebe da postaneš dio političkog sistema da bi ga mijenjao iznutra? Ispušiti džoint, došetati do kordona policajaca i pokloniti im cvijet? Ili napuniti džepove kamenica i razbiti lobanje tim istim policajcima?

chicagotribune.com

sutkinje Vrhovnog suda Rut Bejder Ginsburg, spornih odluka Trampove administracije i predstojećih predsjedničkih izbora u SAD-u, nije mogao da bude idealniji. „The Trial of Chicago 7“ je upozorenje, i to vrlo urgentno, da se istorija ponavlja. Očigledna je Sorkinova paralela između Trampa i Ričarda Niksona, do čijeg će uspona i doći nakon što razočarani Amerikanci budu obmanuti farsičnim suđenjem, javnim poniženjem „radikalnih ljevičara“ i obećanjem republikanaca da će vratiti „red i mir“ u zemlju nakon nasilja i haosa do kojeg su, navodno, dovele političke odluke demokrata.

Dio mogućih odgovora na ova pitanja režiser je dao sučeljavajući filozofije jipija kao što je Hofman i aktivista koji ne krše pravila „civilizovanog“ ponašanja poput Hajdena, koji smatraju „cvjetne“ performanse potezima političkih idiota. Sorkin nije siguran čija je metoda bolja, ali siguran je da Hofman i Hajden imaju isti cilj i da jesu na istoj strani. Ovim filmom kao da je želio da upozori moderne ljevičare da moraju da se drže zajedno, ma koliko drugačijim putevima išli. Jer, cilj je isti, a na putu do njega svaka nepromišljenost može da košta. Ta poruka je iskrena i plemenita, ali zbog nje film „The Trial of Chicago 7“ u pojedinim momentima, poput one zamjerke koju afroamerička sluškinja daje Hajdenu nakon što je pokazao poštovanje sudiji koji toga nije bio vrijedan - djeluje sladunjavo, izmaštano, holivudizovano, čak i popujuće. Kao da se takve stvari nijesu mogle dogoditi u stvarnom životu... A u ovom slučaju život ipak jeste bio čudnovatiji nego bilo koji film.

Oskarovski put

Langela zaslužio nominaciju za Oskara za najboljeg sporednog glumca

Takvih momenata svakako nema dovoljno da bi pokvarili utisak da je ovo jedan od boljih Sorkinovih radova i jedan od najvitalnijih scenarija koje je napisao. Likova je mnogo, tema je kompleksna, a njegov tempo brz,

REŽIJA I SCENARIO: Aron Sorkin ULOGE: Edi Redmejn, Saša Baron Koen, Džeremi Strong, Majkl Rajlens TRAJANJE: 129 min kompaktan, pitak, ubitačan, bez prostora za predah. Za film od 129 minuta, „The Trial of Chicago 7“ prolijeće izuzetno brzo – i što je najvažnije, nakon vrlo pametno odigranog kraja u kojem je presuda ispala najmanje bitna stvar, film inspiriše za dalje istraživanje teme. Uz Sorkinov scenario, najbolja karika je definitivno Saša Baron Koen, koji svakom novom ozbiljnom ulogom samo pokazuje da se među najboljim komičarima skrivaju i izuzetni dramski glumci. Njegov Hofman i Strongov Rubin čine da varniči svaki kadar u kojem se pojave i glavni su krivci zbog toga što ćete nakon gledanja filma, ako vam ranije nije bila poznata priča o jipijima, zabosti u istorijat njihovog djelovanja. U tom slučaju, naići ćete i na Hofmanovu knjigu „Steal This Book“. Obavezno je pročitajte. Niti znamo, niti nam je do toga da rastačemo „The Trial of Chicago 7“ na procente kako bismo vidjeli da li zadovoljava novi pravilnik Američke akademije da bi bio nominovan za Oskara. Vjerovatno ne, budući da se većinom vrti oko bijelih sredovječnih muškaraca koji će uskoro, baš zbog politički korektnih noviteta poput ovog oskarovskog, postati najugroženiji u industriji. Prema starim, nepisanim pravilima, film bi vjerovatno dobio nominaciju za najbolji originalni scenario i montažu (možda i za najbolji film), a Akademija bi gotovo sigurno kandidovala Redmejna za glavnu a Langelu za sporednu ulogu. Što se nas tiče, scenario može, montaža može, Langela može. Najbolji film, vrlo teško, iako je veoma dobar. A umjesto Redmejna, radije bismo vidjeli Koena sa zlatnim kipom u rukama. Nažalost, članovi Američke akademije su i prije ovako nakaradnog pravilnika teško prepoznavali kvalitet ovakvih uloga. Ali, ko će mu ga znati. Možda bi Sorkin i njih mogao da nauči da voze biciklo...

Ocjena: 7,8/10

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

SERIJE

Ted Lasso

Heroj Eplove potcijenjene serije je fudbalski tren

Empata za kojeg je nemoguće ne navijati U

drugoj epizodi nove serije sa platforme Apple TV+, Ted Leso (Džejson Sudeikis) donosi novoj šefici kutiju keksića. U pitanju je mali gest, i to bukvalno, s obzirom na to da je kutija veličine jednog, recimo, „kinder buena“. Šefica Rebeka (Hana Vodinghem) ih odbije i negoduje. Ipak, radoznala je i proba jedan. I onda još jedan. I još jedan... Keksići se ispostave toliko nevjerovatni da negdje do polovine te epizode, to postane jutarnji ritual. Dnevna doza slatkog kojoj se Rebeka raduje, bez obzira na to koliko je gorak ostatak dana ili života uopšte. Seriju ,,Ted Lasso“ i deset polučasovnih epizoda koji će vas potpuno očarati najbolje ćemo opisati, ako ih u startu uporedimo baš sa ovim keksičastim jutarnjim ritualom.

Vjera u ljude „Ted Lasso“ je, kao i glavni protagonista čije ime nosi, na scenu stupila sa sumnjivim kvalifikacijama. U pitanju je adaptacija ni manje ni više nego TV reklame. Konkretnije, serije promo-reklama američke televizije NBC Sports iz 2010. godine u kojima je Sudeikis glumio blesavog trenera američkog fudbala koji dobije posao trenera fudbala u Engleskoj, iako ne razumije ni osnovna pravila ovog sporta. U verziji snimljenoj za Apple TV+ zadržana je osnovna premisa, Sudeikis u ulozi Teda, kao i Brendan Hant u ulozi pomoćnog trenera Berda. Njih dvojica su uz to i navedeni kao kreatori zajedno sa Džoom Keli-

jem (,,Detroiters“) i Bilom Lovrensom (,,Scrubs“). Lesa upoznajemo nakon što video u kome slavi pobjedu u svlačionici, sa igračima kluba, postane viralan. Kao takav je poznat i igračima fiktivnog fudbalskog kluba u predgrađu Londona, i lokalcima - ujedno i najvatrenijim navijačima Ričmonda, te vlasnici kluba Rebeki. To je ujedno i razlog zašto ga Rebeka dovodi. Nakon što je preuzela vlasništvo kluba bivšeg muža, ona namjerno angažuje amatera koji ne zna ništa o fudbalu - u cilju sabotaže. Ipak, ne smijete zaboraviti da je u pitanju fikcija. Zato nije iznenađujuće što se Rebeka ispostavlja potpuno drugačijom od ledene kraljice kakva je u startu ili što dobronamjerni protagonista u prvoj epizodi tek uči pravila o fudbalu, a do sredine sezone je već solidan trener. Isto tako, očekivano je da čovjek kao što je Ted u jednom trenutku izjavi da mu je svejedno da li njegov tim dobija ili gubi i da je on tu zbog nečega više. Istina je i da ništa od ovoga ne bi imalo smisla pravom profesionalnom timu, i da je moguće da neki zagriženi fanovi fudbala prevrću očima ili stiskaju pesnice na sami pomen nečega ovako apsurdnog. Za fanove dobre televizije, međutim, postoje mnogo gore stvari u koje mogu vjerovati od ideje da, iako je svijet sranje, nijesu i svi ljudi na njemu. To znači da će ljudi nekada stati na vašu stranu u borbi protiv zlog bivšeg, ili da će se pojaviti usred noći da vam pomognu da se

otarasite drevne kletve. Ili, da će vam svako jutro donositi keksiće iako im to nijeste tražili, samo zato što znaju da su vam prijeko potrebni.

Malo sporta Ono što je projekat „Ted Lasso“ od krajnje simpatične distrakcije dovelo do jedne od najdivnijih serija u 2020. godini jeste njeno ogromno srce. Ted Leso zaista vjeruje da saosjećanje i velikodušnost mogu promijeniti svijet nabolje i to vas ne može ostaviti ravnodušnim. On je epitom dobrog momka. Savršena kombinacija Džimi Stjuarta i Toma Henksa. Pritom, ne smijemo zanemariti ni Bila Lovrensa koji je tu da se potrudi da svi akteri prigrle i one tužnije trenutke. To je sposobnost koju je doktorirao u seriji ,,Scrubs“, pretvarajući nekad samo jednom rečenicom suze smijalice u veliku knedlu u grlu. Tako, Ted priznaje da neumoljivi optimizam zbog kog ga toliko volimo tjera njegovu ženu od njega. Ali on, baš kao i serija, ne odustaje od misije da širi radost i toplotu. I do kraja sezone, dobro zaista krene dobrim da se vraća. Vjerovatno jedina loša stvar koju možete reći za ovu seriju jeste da ukoliko je gledate isključivo zbog sporta, njega i nema baš toliko. Da, tu su dugo očekivane pobjede, povrede, neizvjesnost i promjene na terenu u posljednjem trenutku, ali publika ne upozna temeljno baš sve igrače. Ričmond gledamo očima Teda Lasa, a u njegovom svijetu uvijek je riječ o nera-

skidivim vezama formiranim između ljudi. Zato je, osim Sudeikisa koji krajnje šarmantno igra ovog pristojnog, na trenutke ranjivog dobronamjernika kojeg ćete obožavati, za cjelokupni uspjeh i autentični duh serije zaslužna kompletna ekipa glumaca.

Savršen tim Hana Vodinghem i Džuno Templ igraju Rebeku i Kili do savršenstva i pritom imaju neočekivano veliki broj minuta na ekranu s obzirom na tematiku serije i činjenicu da su većina aktera muškarci. Dva glavna lika prolaze kroz teške razvode i jedan od fudbalera, Roj Kin (Bret Goldstin)) mora da se pomiri sa tim da stari i da ne može da isprati mlađe saigrače. U samo jednoj sezoni, likovi prođu kroz toliko promjena i razviju se da ne možete da se ne zapitate što će se tek desiti u sljedećoj sezoni (koja je već potvrđena). To je možda najuočljivije kod Nejta (Nik Nik Muhamed) koji je na početku tihi, stidljivi momak kog maltretiraju dok čisti svlačionice, da bi do kraja sezone bio unaprijeđen u asistenta trenera. Svaki od igrača je simpatičan na svoj način i o svima želimo da znamo više, bilo da je u pitanju skakutava loptica kao što je Deni Rohas (Kristo Kristo Fernandez), sunašce kao Sem Obisanja (Tohib Džimo)) ili arogantni mangup Džejmi (Fil Fil Danster). Na kraju, nije ni bitno volite li sport. Bilo da baš volite fudbal ili da nijeste pogledali više od dvije utakmice

u životu, ,,Ted Lasso“ će osvojiti vaše srce. Tako, ako nijeste već, pogledajte seriju. I budite spremni jer, iskoristićemo citat skeptičnog novinara Trenta Krima (Džejms Lens) poslije samo jednog popodneva s Tedom - ,,Za njega je teško ne navijati“.

Biljana Martinić

Ocjena: 4.6/5

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

La Révolution

ener kakvog do sada nijeste vidjeli

Ono što je serijal od krajnje simpatične distrakcije dovelo do jedne od najdivnijih serija u 2020. godini jeste njeno ogromno srce. Ted Leso zaista vjeruje da saosjećanje i velikodušnost mogu promijeniti jedan fudbalski tim i svijet nabolje. I to vas ne može ostaviti ravnodušnim

juća metafora o plavoj krvi počinje da se kruni i vrti ukrug, a finale budi duboko nezadovoljstvo i osjećaj prevarenosti, kao da je priča završena prije nego što je i počela. Ipak, prelijepa fotografija i muzička tema, poznati istorijski kontekst osvježen horor elementima i glavni likovi koji imaju snage da vežu gledaoce za sopstvene ciljeve, sudbine i ideje – čine drugu sezonu vrijednom iščekivanja. M. I.-N.

Ocjena: 3,6/5

Helstrom

oljak Paul Zbiževski, kreator Huluove serije „Helstrom“, obećao je nešto vrlo zanimljivo: da će, adaptirajući istoimeni strip, osvježiti prepoznatljivu Marvelovu formulu „srce, humor i akcija“ ubacujući elemente strave i užasa. Malo je reći da nije ispunio obećanje. Prva sezona „Helstroma“ podijeljena je na deset jednočasovnih epizoda od kojih je deset epizoda – višak. Ovaj šou nema ništa da ponudi ni fanovima stripa, ni onima kojima je ovaj djelić marvelovskog svijeta totalna nepoznanica. Gotovo je nemoguće probiti se čak i kroz prvu

netflix.com

tuf

t sd

ail y.c o

ilo je samo pitanje dana kada će se pojaviti neko ko će Francuskoj revoluciji dati zombi-obrt. No, Orelijan Mola, kreator francuske serije „La Révolution“, ipak jeste uspio da iznenadi. Jer, iako zvuči skoro nevjerovatno, u prvoj, osmodjelnoj sezoni Netfliksove natprirodne drame taj zombi-obrt uopšte nije loš. U seriji „La Révolution“ spajaju se istorija, horor, romansa, akcija, vudu magija, porodična drama, ekonomski rat u kojem bogati – bukvalno – jedu siromašne. To zvuči čudno i natrpano čak i na papiru, ali u praksi je prilično zanimljivo. Vrlo je interesantan način na koji se Mola poigrava sa istorijskim činjenicama i simbolima Francuske revolucije kao što je giljotina, a posebno je primamljiv i neočekivan njegov tretman zombi-elementa. U ovoj seriji zombiji nijesu neinteligentni hodajući mrtvaci na koje smo navikli u žanrovski sličnim serijama i filmovima. Naprotiv. Po inteligenciji, navikama, manirima, pa čak i agendi mnogo su bliži vampirima nego klasičnim zombijima. Zbog toga je i šteta što i druga polovina sezone nije ubjedljiva kao prva. U drugom dijelu „Revolucije“, obećava-

imdb.com

epizodu Huluove papazjanije o bratu i sestri Daimonu (očajni Tom Osten) i Satani Helstrom (simpatična Sidni Lemon) koji love i ubijaju natprirodna stvorenja kako bi

umirili demone u sebi i pomirili se sa činjenicom da je njihov otac zloglasni serijski ubica. Za razliku od, na primjer, mnogo manje popularne „Evil“, koju možete da pogledate ako ste baš željni istjerivanja demona, „Helstrom“ štiklira svaki mogući kliše natprirodnih drama. Dok vrata škripe, svijeće se gase i posjednuta djeca vrište na latinskom, čak i najveći mazohisti među gledaocima biće u iskušenju da ugase seriju i pronađu mnogo bolje TV štivo. Što, da se ne lažemo, uopšte nije teško u eri „peak“ televizije.

M. I.-N.

Ocjena: 1,5/5

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

serije

The Comey Rule

Šoutajmova mini-serija nije rasvijetlila slučaj bivšeg direktora FBI

vanityfair.com

Propaganda koja ne ujeda

egdje u hronikama moderne televizijske dramske produkcije biće ostavljeno mjesto za prvu seriju koja je bila otvoreno i bez bio kakvih kočnica predizborna propaganda. Ko god 3. novembra pobijedi na američkim predsjedničkim izborima, to neće biti zbog serije ,,The Comey Rule“. Možete zauzeti bilo kakav stav prema tome, da nešto što (valjda) teži da bude umjetnost pokretnih sika, istovremeno zaigra po pravilima predizbornog marketinga. Možete zauzeti i bilo kakav stav o Donaldu Trampu, Džou Bajdenu ili misliti bio što o čuvenoj aferi optužnice protiv Hilari Klinton zbog tajnih imejlova... Ali sve to apsolutno nema bilo kakve veze sa tim, da li je neka serija dobra ili ne. Zato ,,The Comey Rule“ zaslužuje da se posmatra i secira van političkog konteksta - iako je suštinski politički kontekst sama po sebi, i ništa više.

Politički agnostik

E to ,,ništa više“ ili makar ,,skoro ništa“ je problem kada je ,,The Comey Rule“ u pitanju. Mini-serija u dva dijela (prvi od 90, drugi od oko 120 minuta, tako da su komotno mogi to ujedno spakovati u film) bazirana je na memoarima ,,A Higher Loyalty“ bivšeg direktora FBI Džejmsa Koumija. Nije Donald Tramp glavna zvijezda serije, već upravo Koumi - kojeg je vrlo autentično, jako iznio dvostruki dobitnik Emija Džef Danijels. Koumi je gotovo isključivi razlog, ako uspijete da se nekako dogegate do kraja druge epizode - kroz ovo duboko blato i papazjaniju od serviranih podataka jednog smutnog

Ključna i nedorečena scena večere u Bijeloj kući sa predsjednikom Trampom

vremena. Prosto, Danijel ga je uspio oslikati kao tipa autentičnog karaktera; funkcionera kojem je toliko stalo do integriteta sebe i svoje profesije, da ćete vrlo brzo pomisiti da se radi o ego-tripu. E, taj integritet čistunca, ili ego-trip, kako hoćete - Donaldu Trampu je prije četiri godine možda donio pobjedu na izborima. Za one koji nijesu informisani o slučaju: dvije sedmice uoči predsjedničkih izbora 2016. godine, direktor FBI Džejms Koumi otvorio je zvaničnu istragu protiv kandidatkinje Demokrata Hilari Klinton. Zbog čega baš tada, u jeku kampanje, sa kojim motivima i posljedicama, i da li je imao neki drugačiji izbor - saznaćete u seriji. Tek, u istom periodu, FBI je ,,odškrinuo“ nezvaničnu istragu o ruskom miješanju u izbore u korist kandidata Republikanaca Donalda Trampa. Već na ljeto 2017. Koumi će dobiti otkaz potpisan predsjedničkim mastilom; od tada ističe da je samo i isključivo radio svoj posao na korist Amerike. To je i osnova za pomenute memoare, kao i samu seriju. Ono što jeste interesantno, je sam taj silni totem od integriteta, koji Koumi gradi sa svakim korakom koji pruži centralnom zgradom FBI, nedaleko od Vašingtona. Ono što je definitivno želio u knjizi, a što je preslikano na seriju - je slika osobe koja beskrajno vjeruje u svetu dužnost službenika

nacionalne bezbjednosti. A to znači biti ,,politički agnostik“, kako u jednom momentu jedan od likova opisuje njegov posao. E, taj ,,politički agnostik“ u ovom ludom vremenu, svjesno ili ne, orijentiše ishod jedne predsjedničke kampanje, samim tim i sudbinu modernog svijeta.

Glisonov cirkusant

To što serija teži da bude odraz jednog postmodernog vremena, gdje u silnoj kakafoniji informacija i podataka, sve može biti laž i sve istina - je naravno dobro. Naročito onda kada se u drugoj epizodi uključi Tramp; tumači ga veliki glumac Brendan Glison. I tu dolazimo do problema: Glisonov Tramp više liči na cirkusantskog čudaka, nego na američkog predsjednika koji bijesom i promišljajem prekraja kabinete i rasparuje tkanje američke politike. Glison ga iznosi glasom i gestikulacijom iz arsenala Džeka Nikolsona, ali ne uspijeva da nas uvjeri da je to Tramp. U ključnim momentima djeluje čak bezazleno - i to baš onda kad direktoru FBI pakuje otkaz. Tako kulminacija mini-serije ostaje bez dramatičnosti, nokauta. Na kraju projekat televizije Šoutajm, koji potpisuje Bili Rej (scenarista filmova ,,Captain Phillips (2013) i ,,Richard Jewell“ (2019) prelazi u potpuno otvoreni politički marketing.

Poput spiska razloga, zašto pristojni Amerikanci ne bi trebali da glasaju ponovo za Trampa. Teza je jasna: takve, pristojne, stručne i apolitične, poput Danijelsovog Koumija, predsjednik je otjerao iz svih sfera odlučivanja. I u svim institucijama, pa i u FBI, povukao jasnu liniju onih koji su za njega i onih koji su protiv. A to Americi ne treba, nacionalna bezbjednost koja će biti za bilo koga osim za samu Ameriku. ,,Koumi se odlaskom iz FBI makar spasio i dobio priliku da opere ruke od takve igre; a vi, gospodo Amerikanci, imate priliku na izborima...“. I tako dalje, u seriji ciljano emitovanoj dan prije prve predsjedničke debate Trampa i Bajdena. Nažalost, realizacija je toliko spetljana, narativno nedorečena, blijeda slika bez autorskog vizuelnog pečata i sa nizom nerazrađenih likova (žali bože talenta Une Čaplin kojoj je namijenjena uloga made buntovnice u administraciji)... Da možete ostati bez brige: neće ,,The Comey Rule“, na bilo koji način, uticati na jedan ili drugi tabor na izborima. Za vrhunsku propagandu ipak je potrebno nešto više, rekla bi velika Leni Rifenštal, potrebna je umjetnost - a ovdje je nema ni kapi. I pored vrhunske predstave Džefa Danijelsa. S. STAMENIĆ

Ocjena: 2,4/5

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

PREPORUKA

Jovana Šarac, likovna umjetnica Privatna arhiva

Na prvom letu na Mars Zgrabi FILM „Brokeback Mountain“ (Ang Li, 2005) je fascinantan film - s obzirom na društveni kontekst u kome je sniman, ideja da se kroz priču o romansi dva gej kauboja u nekakvoj zabiti Vajominga, prenese univerzalna poruka o ljubavi i čežnji, je revolucionarna, a glumačko umijeće Hita Ledžera i Džeka Džilenhajla čini je uspješnom revolucijom. Ljubiteljima onih filmova koji duh jedne epohe ne prikazuju kroz grandiozne narative, već kroz nepretenciozne i diskretne priče o ljudskim sudbinama preporučujem njemačku dramu „Barbara“ (Kristijan Pecold, 2012) o životu doktorke iz gradića u Istočnoj Njemačkoj koja pokušava da pobjegne na Zapad.

TV Odavno nijesam odgledala seriju koja me je toliko nasmijala kao „Fleabag“. Dijalozi su sjajni, satira savršena, a sama protagonistkinja - u ovom slučaju, multitalentovana glumica, scenaristkinja i režiserka Fibi Voler-Bridž takva da će kroz par godina definitivno uživati kultni status među anglosaksonskom publikom, kao junakinja našeg doba i glas generacije a la Holden Kolfild, iliti uspjela verzija onoga što nije pošlo za rukom liku Line Danam iz serije „Girls“. Još jedna serija koja me je oduševila je „Mars“, koja je prikazana na kanalu National Geographic. Odli-

čan scenario sa vrhunskim dokumentarim sekvencama, kao i vizuelni efekti, čine ovu seriju izuzetnom i inspirativnom. U potpunosti ćete doživjeti 2023. i prvi let na Mars sa ljudskom posadom. Uživaćete u intervjuima sa najvećim naučnim umovima današnice. Serija je dobila ekskluzivni pristup za snimanje Elona Maska i njegovog tima u kontroli leta u „Spejs iksu“ prilikom uspješnog slijetanja višenamjenske letilice „Falkon 9“, na brod bez ljudske posade nadomak istočne obale SAD prošlog aprila. Takođe ćete uživati i u igranom dijelu serije i pitanju koje se konstantno nameće, da li bi trebalo da težimo tome da kolonizujemo Mars ili treba da ulo-

žimo napore i sredstva da sačuvamo Zemlju, kojoj prijete klimatske promjene i globalno zagrijavanje.

prisutan u Sevdalizinim pjesmama, a koji možda na najjasniji način anticipira Bili Ajliš.

MUZIKA Sjajna i talentovana holandskoiranska muzičarka Sevdaliza moje je skorašnje muzičko otkriće - orijentalni melos kojim je, početkom dvijehiljaditih Sting revitalizovao pop (npr. „Desert Rose“) tokom decenije se izlizao i postao kič, ali se, izgleda, „vratio iz mrtvih“ u pjesmama umjetnika poput Sevdalize, Stromaea i Indile. Pritom, jako mi je zanimljiv taj novi estetski izraz - nova, somnabulna iteracija avantpopa, eksperimental popa ili kako se već zove - koji je u naznakama

Zaobiđi FILM Skoro sam bila u bioskopu i gledala animirani film „Red Shoes and the Seven Dwarfs“ (Sung-Ho Hong, 2019). Nikome ga ne preporučujem, posebno ne djeci.

TV / MUZIKA Toliko je toga što bi trebalo zaobići, ali i loše stvari mogu biti korisne ako se „čitaju“ na pravi način.

thetimes.co.uk

Bitniji od svega je utisak da svaki mikrokosmos od 12 pjesama priliči preispitivanjima koja smo, kroz dug period izolacije, svi prošli. I tu se Springstin perfektno igra sa motivom starca u potrazi za izgubljenim vremenom pozvao svoju udarnu konjicu, E Street Band, za prvi zajednički projekat u duže od šest godina.

Obećana kiša

Berni

u novembru prošle godine, u studiju improvizovanom u Springstinovom domu u Nju Džersiju. To što zvuči malo rasterećenije, produkcijski manje zategnuto - je upravo efekat koji je Brus želio. U vremenu teških misli valjalo je spustiti loptu. I podijeliti ga, u savršenom nesaglasju autentičnih, drugačijih - a potpuno sličnih ljudi. Koliko je E Street Band bio potreban za jedan takav projekat, biće jasno do kulminacije lijepe, treće ,,Burnin’ Train“, koja zatvara prvu cjelinu albuma. Brus Springstin na ,,Letter to You“ nije ni izbliza angažovan ni akapnews.com

,,Letter to You“ je svojevrstan juriš; to je živi album snimljen u svega četiri dana

edan novčić ostavljen na šinama sravniće lokomotiva, a rijeka će i dalje vijugati istim obodom rodnog grada. Kad Brus Springstin tu, na početku albuma ,,Letter to You“, izgovori ,,one minute you’re here, the next you’re gone“, prvi put će vam zvučati kao neko ko ima 71 godinu. ,,Letter to You“ je 20. album muzičara koji je toliko sebe pružio sebi sličnima, da mu se teško prašta onda kad muziku piše sebi, i o sebi. Do refrena druge, naslovne pjesme, biće vam jasno da je Springstin sada vrlo introspektivan; i ne samo to, da podvlači crtu. Iza njega su godine beskrajne turneje, mjeseci briljantnog brodvejskog šoua, remekdjelo od autobiografije i izuzetan folk kantri album ,,Wandering Star“, izdat prošle godine. I čini se, da je ovo lično preispitivanje moralo sletjeti na umorne ruke. Zato je Springstin u pomoć

Raj sa hiljadu gitara

rollingstone.com

,,Letter to You“ je album intime i potrage za

uc e Spri

d ž uboks

st e e n

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

Izgubljeno vrijeme

A bitniji od svega toga je utisak da svaki mikrokosmos od 12 pjesama (a to zaista jesu), zaista priliči preispitivanjima koja smo, kroz dug period izolacije, svi prošli. I tu se Springstin perfektno igra sa motivom starca u potrazi za izgublje-

U lavirintu misli

igurni kutak djetinjstva, mjesto radosti bez briga, za Meta Bernindžera uvijek je album ,,Stardust“ kantri ikone Vilija Nelsona; omiljena ploča njegovog oca. Obična zbirka pop standarda iz vremena dinosaurusa, kad još rokenrol nije ni postojao - a koje je Vili obradio 1978. godine.

Bijeg od buke

,,Serpentine Prison“ je daleko od kaveza - pravi je dašak slobode za karijeru koja je posljednjih godina počela dobijati etiketu tipske i formom oivičene

(,,Last Man Standing“, ,,The Power of Prayer“)?

Prva solo ploča je ljekovita svježina za karijeru fro

Slobodan u svijetu svoje ranjivosti

tuelan, u mjeri u kojoj je bio u fazama najvećeg kreativnog zamaha karijere. Nema aluzija na modernu američku zbilju; čak se i ta jedina,,Rainmaker“, pjesma o šarlatanu koji u selo pogođeno sušom dolazi sa nadom i obećanjem o kiši - više tiče sebe i doživljaja onog što stvara, nego bilo kog lidera ili političara. Pandemijske paralele? Nećete ni njih naći, makar ne direktno, jer pjesme su pisane godinama. Ono što Brusa insteresuje je prosto - da li je tovar promašenih životnih prilika preveliki (,,Ghosts“, , , I ’ l l S e e Yo u i n M y Dreams“)? Je li ostao odveć dužan, da li je sebe predao dovoljno onima koje voli

Sa idejom da snimi sličan album ne tako očiglednih pop pjesama koje su mu vrlo lične i bitne, frontmen velikog indi benda The National Bernindžer kontaktirao je čuvenog producenta Bukera Džonsa, koji je prije više od četiri decenije radio Nelsonov album. Uz listu sugerisanih pjesama po-

slao mu je i nekoliko svojih demo snimaka, samo da demonstrira željeni zvuk. I naravno - Džons mu je uzvratio ideju da snime ploču autorskih pjesama. Prvi solo album karijere Meta Bernindžera. ,,Serpentine Prison“ je daleko od, prvobitno planiranog, ,,sigurnog kutka radosti“. To je tamnica i klopka u koju se Met tako lako zaplete, kad zaluta u lavirintu misli. Na kraju, Bernindžer ga opisuje prosto kao ,,sva s*anja sa kojima se svakog dana tučem, i s*anja meni bitnih ljudi“. Folk rok karakterističan za raniju fazu stvaranja u The National sugeriše samotnjačku atmosferu. Ali i prisustvo u prostoru gdje Bernindžer hvata malo odmora

od svakodnevnog egzistencijalnog trenja i buke drugih ljudi. ,,Silver Springs“, duet sa Gejl En Dorsi, basistkinjom Dejvida Bouvija, najbolji je dokaz koliko je to ljekovita i okrepljujuća geometrija.

Picikato potezi

Met Berindžer ovog puta nije bježao od toga da bude potpuno na vidjelu, pod reflektorima. Efekat prepoznatljivog baritona dodatno pojačava tu gravitaciju, a potpuno je u centru tog solarnog sistema čak i onda kad mu na pjesmama gostuje zvijezda poput Endrua Berda. ,,Distant Axis“ je ogoljeno slomljeno srce ali i instant himna nošena atmosferičnim picikato potezima

ara Ob

Diva etno džeza oslonjena na tradiciju Istre pruža fantastičan pogled u budućnost

Jadran u oku lokalca

tamaraobrovac.com

a propuštenim šansama

rov c a

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

Springstin i ekipa iz E Street Band na snimanju ploče u njegovom domu

razočarani, ipak pronalazili otkrovenje, zajedno sa Brusom, na njegovim koncertima. U jednom takvom momentu znate, da je za 20. album The Boss morao morao izvući srce na dlan - i otvoriti vrata svog doma. U 72. godini, Brus Springstin je usamljen i bitni su mu oni što vole njegovu muziku; makar u onoj mjeri, koliko je on bitan njima. S. S.

Ocjena: 77/100

diymag.com

epravedno je i površno da mediteranski zvuk i senzibilitet u muzici, čak i izbirljivija publika doživljava kroz prizmu ljetnje lagodnosti. Lokalci će turistima uvijek, pomalo sa distance i uvijek zaštitnički, poručiti da je podneblje njihovih života mnogo više od toga.

Paperjasta lakoća

ontmena benda The National

(,,I didn’t even hear the door, I was looking up at the levels in between us, as I was sinking through the floor“). Vrlo ranjiv Met je i na dvijema kantri baladama - ,,Take Me Out of Town“ i posebno Hamond orguljom nošenom ,,Collar of Your Shirt“. Uzori su očigledni, želja da neskriveno pozajmljuje i oslanja se na, na primjer, kultni posljednji album karijere Lenarda Koena ,,You Want it Darker“ ali i ,,Boatman’s Call“

,,Transjadranski“ kvartet Tamare Obrovac

Nika Kejva. ,,My eyes are Tshirts, they’re so easy to read, I wear them for you, but they’re all about me“ je najljepša presuda sebicentričnosti, koju štosno podvali već na startu albuma i učini da vam je vrlo komotno na tom gostovanju. Tek ponekad je očigledno na teritoriji benda The National, recimo posljednja ,,Serpentine Prison“ je sasvim nalik ,,Friend of Mine“ i ostaviće vas sa ukusom nedorečenosti i neobavljenog posla. Ipak i bitnije - sa utiskom da Met Bernindžer mora nastaviti ovu solo priču karijere. Ovako iskrenog i opuštenog, bez kočnica, ,,sa očima poput ljetnjih majica“, Meta uglavnom nećete zateći u ,,The National“. ,,Serpentine Prison“ je daleko od kaveza pravi je dašak slobode za karijeru koja je posljednjih godina počela dobijati etiketu tipske i formom oivičene. S. S.

Ocjena: 81/100

Tamara Obrovac je dama iz Pule u koju se kune džez publika mnogo šira od regionalne. U njen raskošan glas stalo je mnogo osobenosti i autentičnosti; ali ipak, ono po čemu su njena muzika i pjesme prepoznate, je potpuna otvorenost. Spremnost da se dijeli i muzičkim namjernicima otkriva jedan novi prostor. Na tromeđi džeza, etno balkanštine i blistavog Jadrana nastajao je album ,,TransAdriaticum“. I apsolutna je i neočekivana poslastica, stvarana sa internacionalnom ekipom vrhunskih muzičara i objavljena u Beču. Ono što će vam, na primjer već od savršene mediteranske džezi uspavanke ,,Muora“, već biti jasno - je da se radi o ekipi muzičara najvišeg akademskog kalibra. Fascinantna je paperjasta lakoća kojom Italijan Stefano Batalja za klavirom gredi

Na tromeđi džeza, etno balkanštine i blistavog Jadrana nastajao je album ,,TransAdriaticum“. I apsolutna je i neočekivana poslastica, stvarana sa internacionalnom ekipom vrhunskih muzičara po dirkama. Ili jasnoća, kojom promišljeni Tamarin saradnik Kruno Levačić, ta bubnjem kormilari ovim noćnim istraživanjem jadranske pučine.

Nazorov gorostas

Ključni je utisak jedna samotna, neizlječiva sjeta, poput mentalitetske crte ili zublje okračalih dana poznog ljeta, koju nosi glas Tamare Obrovac. Tako će vam biti vrlo brzo jasno, da ovo nijesu horizonti Jadrana sa razglednica i turističkih prospekata. Već pogled sa prozora koji u beskaju sivila lovi rijedak komad plavet-

discogs.com

nim vremenom. Pa i onda kad, na kraju u ,,I’ll See You in My Dreams“ propusti da poentira u sami centar mete i prosto zaključi da ,,smrt nije kraj“. Zato je vrh ovog putovanja na albumu ,,Letter to You“ u samoj sredini; sedma ,,House of a Thousand Guitars“. Jedna vizija raja, u savršenom saglasju različitog zvuka. I gitara svih onih što su, beznadežni, prazni ili sobom

nog neba. Ipak, ,,TransAdriaticum“ nije u bilo kom slučaju mučno putovanje. Već ljekovito i otrežnjujuće u isti mah. U onoj mjeri u kojoj to mogu biti pomenuta ,,Muora“, ili stihovi iz istarskog remek djela Vladimira Nazora sa početka 20. vijeka ,,Veli Jože“. Baš je tu melanholiju usamljenog istarskog gorostasa, šibanog nepravdama, kojem je prijatelj jednom na samrti savjetovao kako da bude slobodan - Tamara perfektno uhvatila. Iako u albumu nema ni ,,t“ od turističkog, on je upravo ovakav savršen poziv da istražujete, makar virtuelno, sve osobenosti prostora i vremena Istre. A sva raskoš i promišljenost u glasu Tamare Obrovac će vas ubijediti da se nikako ne radi o putovanju u mitološku prošlost. Već kapiji ka jednoj budućnosti u kojoj će se intenzivnije, čulnije i čovječnije hvatati obrisi i osluškivati šaputanja svake noćne pučine. S. S.

Ocjena: 82/100

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

33 OBRTAJA

IVA ROGANOVIĆ

poslu prevodioca knjiga i stripova Draška Roganovića, iako je kreativan, nema previše opuštanja, jer onoliko si dobar „koliko i tvoj posljednji prevod.“ Kada se dijalog junaka, koji su sami po sebi specifični, prilagodi jeziku onih koji te heroje dočekuju u domu, valja se potruditi da se gost i domaćin dobro skontaju. Jer, ako se jedna nit pokida, Betmen će ličiti na uplašenog miša, Džoker na spadalo iz naselja, a Dedpulovim šalama se ne bi smijao ama baš niko. Zato se Roganović stara da oni koji prate njegov rad, a ima ih od sedam do 77, na pravi način „konzumiraju“ knjige i devetu umjetnost. Za doprinos književnosti za djecu dobitnik je povelje „Zmajevih dečjih igara“, a ne sumnjamo da ste vlasnici neke knjige o Hariju Poteru čiji je koprevodilac. Sada. kada smo vas upoznali sa našim gostom, hajde da krenemo da se otisnemo na put. Čeka nas sjedište broj 33 a mjesto nam čuvaju neke zanimljive face. U to nijesmo ni sumnjali.

Draško Roganović, prevodilac stripova i knjiga

film

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

rao na Balkanu? - Čini mi se da bi bio oduševljen mentalitetom lokalaca i našom ratno-filmskom istorijom, ali je takođe vrlo moguće i da bi popio neke batine tokom samog snimanja.

ika

Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Ne bih rekao da je prvi, ali nikad neću zaboraviti kad me je ćale odveo na Bartonovog „Betmena“. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Eh, ako mora filmski, recimo saundtrek za „Snatch“ (2000) Gaja Ričija, mada bih najradije varao i odabrao saundtrek iz neke igrice (bilo kog iz ,,Fallout“ serijala, starih LucasArts avantura ili recimo ,,Neverhood“). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Voleo bih da se brčkam s majmunima u onom snegom zavejanom japanskom vrelu iz početne scene filma „Baraka“ (Ron Frike, 1993). Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Edgara Rajta bih odveo na tamno pivo u hipstersko stecište „Ljubimac“, siguran sam da bi se lepo uklopio. S Angom Lijem bih otišao na (zeleni) čaj u neki opušteni splav-kafe na Dunavu, da mu kažem koliko volim njegovu stripsku adaptaciju „Hulk“. Sa Spajkom Džonsom bih eksirao tekilu i guaranu do kasno u noć u kafani „Zora“. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino reži-

Film koji Vas čini srećnim? - Zemekisov „Back to the Future“ (1985). Dovoljne su tek tri note one glavne muzičke teme i ja sam već ushićen. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Da ne navodim filmove režisera iz regiona, pošto bi se to moglo shvatiti kao realistična pretnja, reći ću – skoro svi filmovi Zeka Snajdera. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Dobar deo kinematografije Dejvida Linča, no baš zato ga i volim. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Od crnogorskih tema, onako subjektivno, kupio bih svakako kartu za biopic o knezu Roganu. A još subjektivnije, u ovoj epohi svetskih blokbastera po stripovima voleo bih da vidim visokobudžetnu produkciju nekog kultnog žanrovskog stripa sa eksJu područja, kao što su ,,Cat Claw“, ,,Zabava za celu porodicu“ ili ,,Sergej“. Omiljeni filmski rivali? - Od „stvarnih“ - Bil Marej i Čevi Čejs. A od fiktivnih, Stiv Martin i Majkl Kejn iz „Dirty Rotten Scoundrels“ (Frenk Oz, 1988). Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Kad Mišel Fajfer kao Žena-mačka stavlja živu pticu u usta u „Batman Returns“ (Tim Barton, 1992), recimo. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Psiho, dozvao sam kišu!“ iz „Crnog Bombardera“ (Darko Bajić, 1992). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Patak Dača, mada me svi koje poznajem porede sa petlom Sofronijem.

Brčkanje sa majmunima iz ,,Barake“

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - Imao sam tu nesreću da sam se oženio onog leta kad je ceo svet odlepio za onom treš pesmom „Despacito“. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - Špicu za „Mapet šou“. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Rekao bih da tu tek treba da napišu. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Shatner of the Mount“ od Fall on Your Sword. Vaša pjesma za karaoke? - Kad pevaš ovako loše kao ja, moto je: „A u ruke Mandušića Vuka biće svaka puška ubojita“, ali voleo bih jednom da organizujem domaću amatersku produkciju „Dr. Horrible’s Sing-Along Blog“ Džosa Vidona.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Toma Vejtsa. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Rundek, Štulić. Mislim da mi fali neka vijuga u glavi da bih uživao u njihovoj muzici kao ostatak sveta. A voleo bih i kad bi se Marčelo (ćao, Marko!) bar nakratko manuo muzike, kako bi ubrzao izlaženje stripova „Veselog četvrtka“ koje uređuje i adaptira. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Muzika mi nije toliko važan deo života, pa me smrti muzičara manje pogađaju. Ali kad umre neko kao Gru, ko je osmozom bio deo saundtreka moje mladosti, osetim se matoro i kao da sam ja sledeći. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Ne bih znao, mržnja je veliki deo mog bića, pa mi je sam koncept nečega što je „nemoguće ne voleti“ stran. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Nijedne, posteri su uglavnom bili stripsko-filmski. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Sumnjam, ali bi bila fora da umre uoči objavljivanja ovog intervjua!

Serija idealna za kišni vikend? - Protekli vikend je pljuštala kiša, a supruga i ja smo kao od šale izbindžovali drugu sezonu „The Umbrella Academy“, pa mi se odgovor sam nametnuo. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „The Wonder Years“ ili recimo sinhronizovane „Nindža kornjače“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Spaced“. Serija koju nikada nijeste završili? - Obično iz pukog inata istrajavam sve do kraja, ma koliko loše postale, ali nikako da dovršim mizeriju zvanu „The Leftovers“. Uostalom, nedavni trendovi pokazuju kako će sve stare, dobre (a i loše) serije koje mislimo da smo završili, pre ili kasnije biti nastavljene bar u nekom obliku. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu? - „Alf“, kao i gomila drugih serija koje su prerano ugašene. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Sonični šrafciger iz „Doctor Who“, jer nema šta ne ume (a i stalno gubim one krstaste). Najdraži par iz serije? - Džef i Brita iz serije „Community“. Toliko nisu jedno za drugo, da imaju savršenu hemiju. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Tjah, milje aktuelne serije „Mythic Quest: Raven’s Banquet“ deluje kao zabavno radno mesto. Ili možda „30 Rock“. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Toma, naravno. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

kalendar alifornijsko jutro u, recimo, laganom surfovanju na maglovitoj obali San Dijega, nakon odrađene bezbrižne smjene na benzinskoj stanici jednog usamljenog druma... Može li ljepši način za početak karijere benda? Bila je jesen, 22. oktobar a ,,Off Ramp Cafe“ je sve manje djelovao kao birtija a sve više kao zbjeg od jesenjeg sivila - i danas, kao i prije 30 godina u Sijetlu. I prvi stih bio je već molba, da se zajednički traži put. ,,I see the world, feel the chill... Which way to go, windowsill?“ – Edi Veder je grabio taj komadić pažnje, prvi put na sceni Sijetla. Momci koji će se godinu kasnije zvati Pearl Jam su te noći odsvirali osam pjesama. ,,I see the words on a rocking horse of time. I see the birds in the rain, ohh...“ - lomila se ,,Release“, poput talasa onog surferskog popodneva, kada je jedino mogao postati Pearl Jam.

Drugar sa basketa

Prvo je ipak postojala jedna demo kaseta. Sa pet melodija koje su tek trebale da postanu pjesme, a koje su trebale da budu mini-test i mamac za bilo kog budućeg pjevača, jednog benda koji je tada tek mogao biti. Stoun Gosard i Džef Ament svirali su zajedno u bendu Green River još od sredine 80-ih; potom u kultnom projektu Mother Love Bone, prije nego se pjevač Endru Vud predozirao početkom jeseni 1990, četiri mjeseca nakon izlaska sjajnog albuma ,,Apple“. Da ne odustanu od muzike i zajedničkog rada, izmolio ih je gitarista Majk Makridi iz benda Shadow. A demo kaseta bila je spremljena bubnjaru Red Hot Chili Peppersa Džeku Ajronsu. Odbio ih je, ali i obećao da će je proslijediti nekome ko mu se učini kao potencijalno dobar pjevač. Edi Veder u jednačinu upada sa 26 godina; Ajronsu je više bio poznat kao tip i drugar sa basketa, nego po onom što je radio i stvarao

Početak od biser surferskog jutr Pet instrumentala - a među njima i jedan gitarski ,,most“, kao nešto što je možda slutilo na neki budući solo. Za Vedera je to djelovako poput okidača LSD tripa; kreativnog katapulta u kojem je prestajao da postoji on, a počinjao neki novi, sjedinjen i pomiren sa svijetom u kalifornijskom bendu Bad Radio. Daleko od toga da je mogao živjeti od muzike - a lagan posao na benzinskoj pumpi bio je dovoljan da zavara glad i posluži kao prelazno rješenje, međustanica do nekog, nekakvog, bilo kakvog muzičkog ostvarenja. Bilo je previše razloga za jednog mladića kojem se ostvarenje nije ni u daljini naziralo da tog popodneva temeljno i sa entuzijazmom presluša već izlizanu demo kasetu koju mu je doturio Džek Ajrons. Pet instrumentala - a među njima i jedan gitarski ,,most“, nešto što je možda slutilo na neki budući solo. Za Vedera je djelovao poput okidača LSD tripa; kreativnog katapulta u kojem je prestajao da postoji on, a počinjao neki novi, sjedinjen i pomiren sa svijetom... Tog jutra, dok se magla lagano podizala i ustupala mjesto suncu zaliva San Dijega, a Edi Veder grabio savršen talas, ,,Dollar Short“ je postala ,,Alive“. Istog dana imao je i tekst za ,,Once“ i ,,Footsteps“, a te tri pjesme je u prvom razgovoru sa članovima benda uzbuđeno opi-

wsj.com

Tri decenije od prve svirke benda koji će posta

sivao kao ,,mini operu koju bih, znate, nazvao Mamasin“. Mekridi, Gosard i Ament su ga pozvali na audiciju; rekao im je da će doći pod uslovom da nema vremena za gubljenje i da odmah počnu da snimaju.

NBA plejmejker

Kakav je to samo bio kreativni okidač: prije nego je avion na letu iz San Dijega točkovima dohvatio pistu aerodroma Sijetl, imao je već napisan posljednji stih ,,Black“! A bend, potpuno funkcionalan, imali su za manje od sedmice. Bilo je lako, jer su priče Edovog života, sjećanja i iskustva ljudi oko njega, prosto klizile na papir, poput ,,Why Go“ i ,,Oceans“. Kao privatne poruke i posvete onima do kojih mu je stalo. Što su, na koncu, Mekridi, Ament i Gosard tako duboko osjetili i dijelili... Ali nijesu još mogli postati Pearl Jam; ni mjesecima nakon te prve oktobarske svirke 1990. u Sijetlu. Prvo su se zvali Mookie Blaylock, što je bila štosna, pomalo ironična posveta ruki-plejmejkeru NBA tima Nju Džersi Nets. Tipu sa kraja

Edi Veder na jednom od prvih koncerata benda

klupe jedne od posljednjih ekipa sa tabele. Autsajderu sa tonom entuzijazma, za glavu nižem od velikana na terenu... Ukratko, jednom tipu koji je bio baš onakav autsajder kakvi su bili oni, onda kada su se zvali Mookie Blaylock. Tek godinu kasnije, zbog naravno prav-

nih razloga korišćenja imena NBA igrača, postali su silom prilika Pearl Jam; a album ,,Ten“ („Deset“) ipak je nosio Mukijev broj. Edi Veder često pominje da je zahvalan i blagosloven zato što i nakon tri decenije oni imaju priliku da sviraju zajedno. Tako se ona demo

ati Pearl Jam

Alesandra Poli

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

Četvrt vijeka kultne pjesme ,,Wonderwall“

rnog tra Romantična fuzija nihilizma i nade

igdje se kao kod pisanja o ljubavi ne sklizne tako lako u patetiku. Nigdje se kao kod promišljanja o njoj ne suočavate sa bujicom najrazličitijih reakcija - od vječito pametnih relativizatora, preko kritičara spremnih na podsmijavanje i gađanje racionalizacijama. Pa sve do dežurnih, nadobudnih i samoproklamovanih cinika.

Poklon bratu

kaseta, što je jednog dana zalutala do benzinske stanice, nikad nije ni zaustavila, ni do kraja izlizala. Niti ono biserno surfersko jutro, dok magla kalifornijskog zaliva ustupi mjesto jednoj blistavoj ostvarenosti, što vodi od San Dijega ka Sijetlu. S. STAMENIĆ

Pjesma koja je u originalu nosila naziv ,,Wishing Stone“ život je započela jednog kišnog utorka prije tačno 25 godina u muzičkom studiju ,,Rockfield“ u Velsu. Noel Galager je htio da je otpjeva sam, ali je na kraju dao bratu Lijamu. Noel vam nikada neće priznati da je najpoznatija pjesma benda Oasis, pjesma o njegovoj, sada bivšoj ženi, Meg Metjuz. To bi je učinilo previše patetičnom. Iz istog razloga to nikad neće priznati ni sebi. Za Noela ,,Wonderwall“ je pjesma o imaginarnom prijatelju koji će doći da ga spasi. Za njegovog brata, ,,Wonderwall“ može biti bilo što ili bilo ko - dok god budi prave emocije. Pitanje je, što znači vama? Nekada ste je sigurno pjevali. Da li dok ste spremali doručak, radili domaći… Možda dok ste išli da se nađete sa osobom koju volite ili za koju ste mislili da bi je mogli voljeti. Da li zbog spota koji je bio toliko običan i dosadan, pa je zbog toga dobio na

Što god govorili kritičari, u pitanju je nevjerovatna ljubavna pjesma. Dovoljan je Galagerov glas u kombinaciji sa riječima koje su sušta suprotnost načinu pjevanja. Zatim, nagovještaj i pitanja. Nesigurnost, pa onda opet zanos. Sve stvari tako tipične za ljubav

sjajnosti? Nije potpuno nemoguće ni da ste njene riječi napisali sprejom u boji na nečijem zidu ili da ste u tome nekome asistirali. Jedno je sigurno - u jednom trenutku u posljednjih 25 godina ovu pjesmu niste mogli izbaciti iz glave. I imate svoju priču o njoj.

Veća od Oasis Šta god govorili kritičari (čitajte: najzagriženiji fanovi Oasisa, koji su iz nekog razloga i njeni najveći mrzitelji), u pitanju je nevjerovatna ljubavna pjesma. Dovoljan je Galagerov glas u kombinaciji sa riječima koje su sušta suprotnost načinu pjevanja. Zatim, nagovještaj i pitanja. Nesigurnost, pa onda opet zanos. Sve stvari tako tipične za ljubav. I na kraju, jedno najiskrenije priznanje, sročeno kroz stihove - ,,I don’t believe that anybody feels the way I do about you now“. Nije u pitanju samo dobra pjesma, već jedno od onih djela koje je definisalo devedesete. Pjesma veća i od samog benda, koja odavno živi svoj život, što

je možda najlakše objasniti kroz njene obrade. Iako tačan broj nikada nećemo znati postoji preko 280 zvaničnih prerada (znači, ne računajući one koje izlaze gotovo sedmično na sajtu Jutjub sa svega par pregleda). Najpopularnija ipak ostaje predivna, sporija verzija Rajana Adamsa koja je na njegovom ,,Spotify“ profilu pored 16 albuma koje ima i dalje najslušanija. Stvar je ovakva. Generacije devedesetih zaljubile su se u ovu pjesmu i prenijele su ovu ljubav na djecu. Mnoga od ove djece danas vrte Em, G, D na gitari i kače svoje rendicije na internet. Za riječ ,,wonderwall“ nikad neće postojati dovoljno dobar prevod, kao što ni ova pjesma nikad neće imati samo jedno značenje. Ona je savršena kombinacija prkosa i ranjivosti. Ona je romantična fuzija nihilizma i nade. Zbog nje su se i najveći cinici i zakleti romantici jednom pronašli u istoj pjesmi. I zaista, što više da poželi neko ko piše o ljubavi?

B. MARTINIĆ

PODGORI č ARENJE

Sunčanova kritika

ek posredno ovo je podgorička priča: veliki pjesnik revolucije Ivan Goran Kovačić prepoznat je (i usput zaboravljen) kao prvi filmski kritičar Hrvatske. A velikim dijelom zaslugom jednog titogradskog lista. Profesorica Zagorka Kalezić je početkom 80-ih u titogradskom časopisu ,,Ovdje“ odškrinula blago jedne mini-riznice, što je nastajala u samo tri mjeseca Ivanovog bavljenja filmskom kritikom. Od sredine oktobra 1937. napisao je oko 30 tekstova u ,,Hrvatskom dnevniku“. Mnogo prije mučeničke smrti, nakon bitke na Sutjesci, na Zelengori, 13. jula 1943. godine. Za Pobjedu je Ivan vrlo dragocjen; jer prvi prikaz jednog književnog djela u najstarijem crnogorskom dnevnom listu je upravo Ivanova ,,Jama“; u jeku rata i u drugom broju, objavljenom novembra 1944. godine. Na toj njegovoj viziji revolucionarne muke i žrtve, ogrijali su se crnogorski proleteri.

Probitak i obrana Grozničavi entuzijasta zagrebačkog kina je već u jednom od prvih tekstova potpisivao zbog čega mu je taj novotarski iskorak u novinarstvo bitan: ,,Film mora biti ne otrov, nego lijek i sredstvo pogodno napretku“. Pa potom i dodao:

,,Već sada upućujemo posjetnike (kina, prim. aut), da se ravnaju posve sigurno prema ovim prikazima. Jer njih ne vodi nikakva druga svrha osim probitak, napredak, oplemenjivanje, podizanje i obrana hrvatskog naroda“! Ne valja na bilo koji način taj iskorak pjesnika u kritiku filma gledati očima našeg vremena. Jer bile su to i tek prve godine zvučnog filma u Kraljevini Jugoslaviji. Ivan je bio prvi hrvatski, a ipak ne prvi kritik filma na južnoslovenskim jezicima. Boško Tokin je to ispisivao u Beogradu već 1920. godine; čitalaštvo lista ,,Progres“ je reagovalo pisanim zgražavanjem, što to on piše o ,,vašarskoj atrakciji“... Već tada je poznavao i ispisivao redove o nijemim filmovima Čarlija Čaplina, a iste godine objavio je u Francuskoj esej o filmskoj estetici. I to pet godina prije nego što je tek 1925. godine u Sjedinjenim Američkim Državama prvi put objavljena jedna filmska kritika! Ipak, nama je bitan Ivan Goran; onaj čije je stvaralaštvo profesorica Zagorka Kalezić tako temeljno istražila i otkrila. Pravi je biser na primjer njegov prikaz čuvene ,,Velike iluzije“ (,,La Grande Illusion“, 1937) Žana Renoara. ,,Ovaj komad je čisti proizvod umjetničkog shvaćanja Francuza koji, kao i

Zaglavi se

u književnosti, polaze od pojedinca i iz nutrine. Pa se često jednim uzdahom, pogledom, nesuvislom riječi, kretnjom i ličnim doživljajem pokazuju situacije vanjskog svijeta i svi užasi, težine i golemosti objektivne stvarnosti... Možda se stoga i čini početak filma malo raskomadan, ali ta tehnika imade samo da nas uvede u jedan velik prostor i zamršen problem koji ćemo lako shvatiti“ - ispisivao je Ivan, o filmu koji će decenijama kasnije biti prepoznat kao jedan od najbitnijih o 20. vijeku.

Vječni vihor Pjesnik koji je 1942. sa Vladimirom Nazorom grabio u rat, u revoluciju, još prije rata ukazivao je na problematiku propagande i komercijalizacije. ,,Upravo je nevjerojatno da se film – ta mlada svježa umjetnička grana koja je doživjela u najkraćem roku revoluciju – tako brzo izživjela i zalutala u slijepu ulicu. Treba se boriti za filmove širokih, narodnih, životnih, zdravih i snažnih zanosa. Koji će pojedinca uvesti u život, povratiti mu razum, svijest, mišljenje; otvoriti oči i uši, da čezne za višim idealima koji prelaze njegove osobne međaše. Njegove egoistične težnje, koji će kao potok u rijeku, kao rijeka u more, ulaziti i živjeti u

Crta: Srđan Ivanović

historija.info

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

Ivan Goran Kovačić

množini...“ - ispisivao je Ivan Goran. Imao je tada samo 24 godine. Potom uzimao ime Goran da bi ga znali po njegovom Gorskom kotaru; potpisivao se i kao I. Sunčan... Jedno selo Vrbnica, tamo na Zelengori, ostaje pamćeno samo po tome što je u 30. tu bolestan zbjeg našao, pa mučki ubijen Ivan Goran Kovačić. Isti onaj što je u pjesmi proricao: ,,U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum. Ljeti vječni vihor, zimi visok snijeg; mûku moje rake nedostupni bijeg“... I treba li više, da se zna zbog čega je on morao biti jedan od prvih kritičara te silne revolucije, zvane film. I zašto je njegov stih toliko bio bitan, za prvi književni prikaz u Pobjedi. Objavljen na jesen ratne 1944. godine...

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 22. oktobar 2020.

19 nhm.ac.uk

LONDON CALLING

Razgovor medvjeda i trenera

Nagrađeni Kirsten Lus

Pedeset šesta izložba najboljih fotografija divljine i životinja 2020. godine, otvorila je vrata ljubiteljima umjetnosti u Saut Kensingtonu, oduševila kadrovima ali i upozorila još jednom kako naši stavovi, odluke i postupci utiču na prirodni svijet koji nas okružuje pratiti dodjelu nagrada za najbolje fotografije u desetak kategorija, šansa da vide ove nevjerovatne kadrove ,,uživo“ se ne propušta. Posebno ne kada uzmemo u obzir da su mnogi Londonci mjesecima jedva čekali da prošetaju kroz ove prirodnjačke londonske ,,tunele“ dok su bili zatvoreni. A karta od dvadesetak eura nije spriječila more ljubitelja fotografije i životinja da strpljivo čekaju u ,,onlajn“ redu za kupovinu. Kako vladine mjere ne dozvoljavaju više od šest ljudi u prostoru, sve je

bilo manje mjesta u redu, što je, očekivano, kuratore muzeja natjeralo da izložbu drže otvorenu do juna sljedeće godine!

nhm.ac.uk

okom sedmice za nama, jedna je čudnjikavo luckasta, kvazidivlja fotografija šetala socijalnim mrežama i stizala do poštanskih boksova i tajmlajnova bez pola muke. Ljubavno nazvana ,,Zagrljaj“, fotografija sibirskog tigra koji ostavlja svoj ,,mirisni trag“ zagrlivši mandžurijsko zimzeleno drvo, skoncentrisanog oka ruskog fotografa Sergeja Gorškova, pobijedila je na najznačajnijoj svjetskoj trci za najboljeg fotografa divljih životinja. Rad Gorškova, kao i one koji su ga pratili u stopu, Londonci su mogli vidjeti proteklog vikenda na otvaranju u jednom od bez sumnje najboljih mjesta u britanskoj metropoli, Prirodnjačkom muzeju.

Bračni par pafina

Iako je očekivano sibirski tigar bio najpopularniji stop na izložbi, fotografija ,,bračnog para“ pafina, koji je uhvatila četrnaestogodišnja Ivi Isterbruk sa Ostrva, očarala je posjetioce, tako da su simpatije i pohvale preplavile medije. Oni koji su tražili malo šmeka, ali i upozorenja u stilu neprikosnovenog

Bračni par pafina, fotografija Ivi Isterbruk, oduševila publiku

Dejvida Atenboroa, zadržali su se na segmentu ,,fotožurnalistike“.

,,World of Tar“ Garta Lenca

Otvoreno do juna

nhm.ac.uk

U toj kategoriji popularnost je preovladala kod pobjednice Amerikanke Kirsten Lus i njenog ,,razgovora“ između polarnog medvjeda i trenera, kroz rad o svojevrsnoj patnji životinje koja je samo dio jednog šoubiznisa. A kolega Kanađanin Gart Lenz upozorio je svijet komadom iz vazduha, fotografijom koja eksplicitno prikazuje kako su kompanije eksploatacijom uspjele da unište prašume kroz koje sada samo teče katran… Da li će ova kao i mnoga upozorenja prije njih imati efekta na svjetske lidere koji imaju šansu da ovo promijene, ostaje da se nadamo. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić