Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me
Četvrtak, 2. jul 2020. • broj 226.
ili :
zbog čega se serija ,,Dark“ morala odreći radosti i nadahnuća svih svojih putnika kroz vrijeme i druge dimenzije, da bi sačuvala makar dio duše i suštine Str. 4. i 5.
Otupio mač za Gordijev čvor
2
ÄŒetvrtak, 2. jul 2020.
3
Četvrtak, 2. jul 2020.
A cappella
Ministar džeza D
avno je bilo, neka 2001. godina recimo, spremam ja album prvijenac, ,,Pod kamenom“. Nakon ,,Piva Jazz Band“-a, prvog crnogorskog muzičkog proizvoda koji je imao namjeru da izađe van okvira tadašnje muzičke scene. Ruku na srce, nije mu bilo teško, jer u Crnoj Gori tog vremena nije ni bilo mnogo bendova koji su radili. Bilo je malo roka, popa, ali albuma sa džez namjerama – jako malo. Sjećam se, u pripremi tog izdanja bili su angažovani mnogi muzičari visoke klase – da ih ne nabrajam, poznata je to priča, ali jedan se posebno izdvojio. Ne svirkom, jer to odavno nije nikakva dilema, već odnosom, kako profesionalnim, tako i privatnim.
*** Nije imao nikakvu posebnu potrebu. Živi i radi u Beogradu, vrlo je cijenjen i poznat i van granica tadašnje SRJ (SR Jugoslavije, za one mlađe). Već poznat i priznat umjetnik, radio je sa mnogim kolegama i lagano postavljao sopstveni muzički brend, koji s uspjehom gura i dalje. Na moj prijateljski poziv da se na mom projektu angažuje profesionalno, odgovorio je i privatno i profesionalno jednostavnim odgovorom: ,,Da, dolazim, računaj na mene“. Radilo se o mom premijernom muzičkom koncertu, u gradu kojem živim i radim. Bila je na dnevnom redu promocija, neki oktobar mjesec 2001. Ljubaznošću tadašnje uprave Crnogorskog narodnog pozorišta, data mi je na raspolaganje Velika scena. Uz svesrdnu pomoć prijatelja i partnera, uspio sam da realizujem ono što se u Crnoj Gori ne organizuje baš tako lako – solistički koncert, premijerno, u susret premijernom izdanju CD-a. Crnogorskog autora. Moj je prijatelj, kolega i drug više od 20 godina. Čovjek američkog visokog obrazovanja, sveden, pristojan, duhovit, predusretljiv i skroman, uvijek zainteresovan da se bori za ciljeve koji prevazilaze pojedinačne interese. U Beogradu, gradu u kome živi i radi, stvorio je porodicu i uspješno stvara. Veoma je poznat, s razlogom. Nije samo poznat u Srbiji, gdje kako rekoh živi i radi, već je svoj autorski rad uspio da promoviše i daleko van granica Balkana. Ili je njegov rad uspio da se samopromoviše, što je u njegovom slučaju mnogo vjerovatnije. U džez muzici, koju svira cijeli svijet, teško je biti primijećen, na bilo koji način. Moj drug, kolega i prijatelj uspio je da postane vidljiv na
Piše: Vladimir MARAŠ
Vasil nema nikakav poseban status u zemlji u kojoj živi i radi. Znam da ga i ne traži, naprotiv – otvoreno i direktno se bavi građanskim aktivizmom, javno otvara teme od kojih bježi većina njegovih kolega i istomišljenika. Ne libi se da pošalje poruku pomirenja, potrebe da se balkanski prostori ujedine u kulturološkom i svakom drugom smislu svjetskoj muzičkoj džez sceni, i to veoma zasluženo.
*** Umjetnik o kome vam govorim zove se Vasil Hadžimanov. Radio-stanica ,,Jazz Station“ koja njeguje džez muziku i daje dovoljno prostora džez umjetnicima, svake godine pravi svojevrsni džez presjek svjetskih muzičkih zbivanja. U isto vrijeme, kritički se osvrće na nova izdanja kao i na pojedinačne doprinose umjetnika, kako starih i provjerenih, tako i umjetnika mlađe generacije.
Svečanost ,,Annual Jazz Station Awards“ prepoznala je Vasila kao najboljeg džez pijanistu na električnom klaviru u ovoj godini. Da bih vam približio o kom se nivou radi, reću ću da su nominovani mnogi poznati svjetski džez umjetnici, poput Rendija Brekera, Čika Korije, Marka Koplanda i Rona Kartera. Dakle, to vam dođe kao da neko napadača podgoričke Budućnosti uvrsti u konkurenciju za Zlatnu loptu, koju ovaj na kraju dobije. Iz ličnog iskustva, ajde da kažem i iz ugla čovjeka koji Vasila poznaje, i privatno i poslovno, osjećam da je nagrada došla potpuno zasluženo. U isto vrijeme, baveći se džez muzikom i boreći se s vjetrenjačama na ovom balkanskom prostoru, njegovu nagradu dijelom doživljavam i kao sopstveni uspjeh. Ne zbog toga što mislim da u muzici postoji najgori ili najbolji, već zbog toga što znam da je priznanje nekome ko živi i radi u Srbiji, ujedno priznanje svima nama na ovim prostorima koji se ili bavimo džez muzikom kroz komponovanje ili izvođenje, ili radimo na popularizaciji tog žanra kroz organizaciju festivala ili rad džez klubova. Da se razumijemo, sami čin prepoznavanja nekog džez umjetnika sa ovih prostora uspjeh je sam po sebi, a nagrada je već neočekivani šlag na torti. Znam i da Vasil nema nikakav poseban status u zemlji u kojoj živi i radi. Znam da ga i ne traži, naprotiv – otvoreno i direktno se bavi građanskim aktivizmom, javno otvara teme od kojih bježi većina njegovih kolega i istomišljenika, ne libi se da pošalje poruku pomirenja, poruku potrebe da se svi ovi balkanski prostori ujedine u kulturološkom i svakom drugom smislu. Jednostavno, Vasil je građanin svijeta, tako je vaspitan, tako i vaspitava. Dobro bi bilo da ima ko i da ga čuje.
*** Društva poput naših, balkanskih, pate za demokratizacijom, pate za kulturom jer nažalost, imaju što i da pokažu i doprinesu evropskoj i svjetskoj civilizaciji. I dok god ti i takvi ljudi budu na marginama, u zapećku, stvari neće izgledati bolje. Da se pitam, a ne pitam se, u građanskoj Srbiji bi idealan ministar za kulturu bio Vasil Hadžimanov. Znajući njega, u ovim okolnostima, nijesam siguran da bi on to prihvatio, ali siguran sam da onoga dana kad ljudi poput Vasila dođu u priliku da odlučuju, raspoređuju, određuju prioritete, odnosi među svim balkanskim državama biće neuporedivo bolji, da ne kažem normalni. A nakon nekoliko decenija beznađa, to je sve što nam je potrebno. Tako malo, a dovoljno.
4
Četvrtak, 2. jul 2020.
U fokusu
Finalna treća sezona serije ,,Dark“
indianexpress.com
Jonas i Marta i dalje nose seriju kao jaki glavni likovi
Otupio mač za Gordijev čvor
Z
idove lavirinta od života svako od nas gradi sam - reći će u papazjaniji od završnice serije „Dark“ jedan od neočekivanih glavnih protagonista. Život ima to ekskluzivno pravo, da postane zbrka bez smislenog izlaza; drugima i sebi je lako oprostiti, kad se u takvoj svakodnevici nađu izgubljeni... Ali to pravo ne pripada umjetničkom djelu. Negdje do polovine finalne, treće sezone serije ,,Dark“, vrlo izvjesno bićete u ogromnoj većini oni koji će pred tkanjem njene radnje istaći bijelu zastavu. Samo će oni najuporniji, još uz pomoć bilješki, uspjeti da do kraja isprate tu veliku papazjaniju od putovanja vremenom i paralelnim svjetovima. A negdje do četvrte epizode, armija silnih wannabe-vremeplovaca, fanova serijala, neće samo shvatiti da više ne mogu pratiti korak u novom putovanju gradićem Ven-
den... Već će se osjećati iznevjerenom. Gunđati, pa se pred ekranom otvoreno buniti: da im je serija previše puta zavarala trag. I da, konačno, serija sama sebi skače u usta - što je otprilike način na koji je, u posljednje dvije epizode, radnja razriješena...
Ničim izazvani
Svi kojima je ,,Dark“ na srcu, ruku daju za tvrdnju da je u Vendenu sve savršeno funkcionisalo dok se radnja strogo držala putovanja kroz vrijeme. Kreatori Baran bo Odar i Jantje Frieze su jasno prepoznavali šta je tajna njene prepoznatljivosti i primamljivosi - to, da je svaki vremeplov ,,idealno“ oružje u rukama svake osobe progonjene pogrešnim izborima. Dvostrukim životom, ili vezama ili prijateljstvima koji su nevoljno i nenadano pucali. Tako je ,,Dark“ postao ne samo ideal-
na slika nesreće četiri porodice malog njemačkog grada, već i poprište vječnog, antičkog mita i filozofske dileme. Da li smo sposobni da voljno ugrabimo konce života u ruke i mijenjamo svijet? Ili smo dio jedne potpuno determinisane realnosti, u kojoj bilo koji naš izbor ni nema smisla, jer je dio svijeta što se pukom voljom ne mijenja, ili se ne mijenja uopšte? Da li je ta potreba čovjeka da utiče, sam donosi krupne izbore - sloboda ili puki kapric? Sve to je izluđivalo i Heraklita i Ničea i Šopenhauera - i sve to su Bo Odar i Frieze znali da isporuče, u dvije uvodne sezone serije ,,Dark“... Da je tkanje priče već na ivici pucanja, ostalo je kao jasna bojazan na kraju druge sezone. Tako što su se u cijelu jednačinu, ,,ničim izazvani“, pored putovanja kroz vrijeme ubacili i posjetioci iz drugih dimenzija! Izbor autora, kako da razriješe sudbinu Marte (Liza
Nakon zode, je epi posljednisjeli ukus ostaje k og voća. Za l nedozrese ne na kraju je djelo ko odreći radosti i moralo uća svih svojih nadahn kroz vrijeme i putnika imenzije, da bi druge d lo makar dio sačuva i suštine duše Vakari), potencijalne srodne duše glavnog protagoniste Jonasa (Luis Hofman), tako je djelovao kao,,deus ex machina“ u antičkom pozorištu. Kao neočekivana sila što se iznenada pojavljuje i... stvar razrješuje na donekle zadovoljavajuć način. Od tada, do početka marketinški žestoko najavljivane premijere treće sezone (27. juna na striming servisu Netflix, baš na dan kada u narativu serije nastupa ,,apokalipsa“) - među fanovima je bila bojazan, da li će Drieze i Bo Odar priču potpisati na zadovoljavajući način.
Sa Jonasom ili bez njega
Ono što je kvalitetno postavljeno je uvodna dilema treće sezone, koja se suštinski naslanja na temeljac iz
5
Četvrtak, 2. jul 2020.
koimoi.com
pinterest.com
u završnici servira više religijskih motiva, a manje filozofskih teza
Hana (Maja Šene) jedna od glumica čiji potencijal nije dovoljno iskorišćen
reddit.com
Vizija svijeta sa i bez Jonasa
Ulrih (Oliver Mazući) jedan u nizu nerazrađenih likova
druge. Jonas, srednjoškolac koji se teško nosio sa očevim suicidom, rastao je kao jak lik uporedo sa dilemom, osjećajem - da je za sve loše što se dešava godinama u Vindenu, kriv on lično. E, u prvoj epizodi treće sezone (bez brige, to je jedini narativni momenat koji ćemo otkriti u ovom tekstu) - Jonas je uz pomoć ,,alternativne“ Marte lansiran u svijet u kojem nikad nije ni postojao. Njegovo veliko trvenje, da li bi svijet bio ljepši, a bliskim ljudima lakše, da ga nikad nijesu ni upoznali, vrlo elegantno je pometena kao ego trip. Jer svijet sa Jonasom i onaj bez njega potpuno su na isti način nesretni, pogrešni ili ispravni! Na tom motivu autori serije uspjeće da vas drže negdje do polovine treće epizode finalne sezone. A potom se, u silnim jednačinama putovanja kroz
alternativne dimenzije, uz koju kap jeftine fizike i nadrifilozofije - prilično pogubiti. Uoči finalne dvije epizode, koje će naprečac donijeti razrješenje priče, utisak je da se radnja šest mogla komotno sabiti u duplo manje epizoda. Da Bo Odar, koji je i reditelj epizoda, previše igra na stare vizuelne trikove iz rukava, a da je narativno tkanje postalo beskrajno tiki-taka dodavanje oko šesnaesterca... Čak i bez pokušaja, da se šutne ili postigne gol. Novih likova suštinski nema, ali svejedno ćete se previše puta naći u raskoraku, dok pokušavate da provalite iz koje je ravni prostora i vremena pred vas u kadar banuo neki od junaka. Karakterno nijansiranje na taj način, što ćete uočavati razlike u ponašanju istih likova u različitim dimenzijama (i to samo zato što je neko, negdje, nekad, najčešće nehoti-
ce donio neku odluku) će vam djelovati kao prevara. A jedino što će vas radovati su momenti kad ,,provalite“, da je neka scena ili situacija samo nova vremenska perspektiva ,,dimenzije“ iz uvodne dvije sezone. A ne neko ludo i nasumično skretanje u neki od beskraja svjetova alternativnih izbora... To su rijetki momenti satisfakcije, spram utiska da su neki važni likovi, poput Mikela (dječak oko čijeg nestanka je i katapultirana cijela priča prve sezone) zapostavljeni. A neki, poput Elizabet, Hane, prvog ,,vremeplovca“ Tanhausa ili Hane (briljantna Maja Šene) ostali nerazrađeni ili sa nedorečenom sudbinom...
Više od nakaznog lica
U takvoj sitauciji, autori su očigledno bili svjesni da su od radnje serije napravili jedan potpuno čvrst i nerazrješiv Gordijev čvor. I da nema tog maga pripovjedanja koji bi ga umio raspetljati... Naravno, rješenje je udar Aleksandrovim mačem - i to na vrlo sličan način poput završnice kultne serije ,,Lost“ prije skoro deceniju. Bez želje da ulazimo u pojedinosti - samo je ostala činjenica da su kreatori serije sami sebi skočili u usta, prvo potrebom da ,,operu ruke“ od bilo kakvog putovanja kroz prostor-vrijeme... A potom i željom da u jednačinu ubace i ukus nadprirodnog. Tako će se, od senzibiliteta gledalaca - da svare ili prihvate jedno takvo finale sa više religijskih motiva, a sve manje filo-
zofskih dilema - bazirati i bilo čiji konačni utisak o seriji. Za same autore, ili bilo kog umjetnika, svakako kora od banane... Zbog čega onda ,,jaka trojka“? Zbog jednog vizuelnog identiteta koji je svejedno moćan i autentičan, iako nije na bilo koji način produbljen. Zbog savršeno inteligentnog, tako dragocjenog dizajna zvuka koji je često moćan zamajac radnje, zbog perfektnog izbora muzike do skoro samog kraja, zbog činjenice da su se još jednom Hofman i Vikari pokazali kao sjajni glavni protagonisti čija hemija ne tupi, za razliku od onog Aleksandrovog mača. Sve to su razlozi zbog kojih ,,Dark“ ipak nećete pamtiti kao nakazno lice AdamaJonasa, uništeno pretjeranim brojem putovanja kroz vrijeme i tuđe dimenzije. Umjesto toga, ostaće vam kisjeli ukus nedozrelog voća za djelo koje se ne na kraju moralo potpuno odreći one radosti svih svojih velikih pustolova prostorom i vremenom - da bi sačuvalo makar dio duše i suštine. Zato Martu, Jonasa i sve sudbine serije ,,Dark“ ostavljamo ipak suštinski zaglavljene u tom njemačkom gradiću, toj nedođiji od krivice i požude, nasukanoj na moderno i svako drugo vrijeme. I Vinden napuštamo kao mjesto u kojem više nije ostalo ni velikih odgovora ni još većih zagonetki, bilo čega, što bi budilo nove damare velikih televizijskih putnika. S. STAMENIĆ
Ocjena: 3,1/5
6
Četvrtak, 2. jul 2020.
ZERKALO
„Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga
Piše:
Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
P
ostoji li nešto idealnije za parodiju od Evrovizije? Na prvu loptu, reklo bi se, sigurno ne. Ipak, nije baš tako. Evrovizijski milje jeste kao stvoren za komediju, ali je i vrlo zahtjevan. Jer, kad imate tako čudan spoj pop takmičenja, Olimpijskih igara, pomiješanih političkih poruka i kičastog ambijenta u kojem je muzika često na posljednjem mjestu – morate da budete veliki majstor da biste ga sustigli i na kraju nadmašili, zar ne? Sigurno postoje velemajstori komedije koji jesu u stanju da ulove bit ovakvih pop fenomena i našale se na njihov račun, pa čak i da ih pretope u druge žanrove poput, recimo, političkog trilera. Ali, sudeći prema komediji „Eurovision Song Contest: The Story of Fire Saga“, jedan od glavnih glumaca i koscenarista Vil Ferel definitivno nije jedan od njih.
Preskočena suština
lwlies.com
Priča o Ferelu i Evroviziji počela je 2014. kada je sa suprugom Šveđankom otišao na odmor u njenu rodnu zemlju i zadesio se u dnevnoj sobi njenih roditelja dok su pratili Evroviziju. Bio je fasciniran – onako kako to samo
reportdoor.com
Ovo komedije viđelo nije Ništa dobro nije izašlo iz toga što je autorski tim odbio da nagazi muzičku parodiju do kraja i fokusirao se na neodrživu romansu i bajkoliku stranu Evrovizije Amerikanci mogu biti kada se susretnu sa evropskom „egzotikom“. Ferelu su se Evrovizija i cijeli „guilty pleasure“ trip onih koji je prate dopali do te mjere, da je nastavio da je gleda, a 2018. je čak uspio da postane dio švedske delegacije kako bi ispratio što se događa i iza kulisa. Nije li onda bilo za očekivati, da tako oduševljen, istraži i zaleđe cijele Evrovizije, ispipa najluđe momente
iz više od šest decenija njene istorije i lucidno probere najbolje od najboljeg, kad je već odlučio da se bavi parodijom? Mnogi od nas su svjedoci da tu ima ludački dobrog materijala, da ne idemo dalje od našeg Ramba na magarcu i Popovićeve „Džuli“ (totalno u fazonu ovakve komedije). Kada je Netfliks objavio trejler sa pjesmom „Volcano Man“, Ferelom i Rejčel Mekadams na Islandu kako pjevaju i plešu u pola vikinškom, pola „a la Bjork“ tripu – činilo se da je uradio baš to. Da je uhvatio suštinu tako bizarnog takmičenja i spakovao ga u dvočasovni maraton smijeha. Nažalost, uz samo nekoliko simpatičnih momenata, „Volcano Man“ ostao je najbolje što nudi anemična, komedija u režiji Dejvida Dobkina („Wedding Crashers“, 2005; „The Judge“, 2014).
Uvreda za Island Pirs Brosnan sija u sporednoj ulozi
Da „Eurovision Song Contest“ komedije vidio nije i da ne može ni da se primakne Ferelovim najboljim rado-
vima (štogod to značilo) „Anchorman: The Legend of Ron Burgundy“ (Adam Mekej, 2004), „Step Brothers“ (Adam Mekej, 2008) i „Blades of Glory“ (Džoš Gordon, 2008), jasno je od samog početka ove dvočasovne fešte za spavanje. Priča počinje fleš-bekom iz 1974. i gomilom Islanđana koji gledaju evrovizijski nastup grupe ABBA. Mali Lars (Ferel) toliko je oduševljen pjesmom „Waterloo“, da daje zakletvu pred prijateljima, rođacima i ocem Erikom (Pirs Brosnan) da će jednog dana osvojiti Evroviziju. I to ne sam, nego sa drugaricom/ budućom djevojkom/možda sestrom ili daljom rođakom (?) Sigrit (Mekadams), koja do tog trenutka nije izustila nijednu riječ, a onda je propjevala/progovorila uz ABBA nastup. Ferel i koscenarista Endrju Stil odabrali su Island zbog toga što je ovo jedina nordijska zemlja koja nikada nije pobijedila na Evroviziji. I to bi bio sasvim okej, da su znali kako da portre-
7 time.com
Četvrtak, 2. jul 2020.
lolalambchops.com
a“ sa Vilom Ferelom i Rejčel Mekadams
Končita u segmentu u kojem se pojavljuju zvijezde Evrovizije
Den Stivens kao „atipični“ Rus Aleksandar Lemtov
„Volcano Man“ je jedini izuzetan komadić parodije u dvočasovnom filmu sa Ferelom i Mekadams
tišu njegove stanovnike. Ali, nijesu. U Ferelovim „parodičnim“ očima, Island je nalik plastičnom Diznijevom parku u kojem svi šetaju naokolo u nepristojno ružnim džemperima, kaputima i haljinama. Svaka druga fora ide na račun toga da su svi rođaci, a dijalozi su toliko banalni, da imate utisak da nijedan lik, naročito Ferelov, nije stariji od osamdevet godina. Da Islanđani umiju da budu veoma čudni i bizarno smiješni, pokazali su mnogi vrhunski filmovi iz ove zemlje. Ferel je krenuo tim tragom, a završio je sa karikaturom koja je, u najboljm slučaju, vrlo uvredljiva.
Neduhovit skeč
Opšta klinička slika filma ne popravlja se ni nakon što Lars i Sigrit, pod umjetničkim imenom Fire Saga, završe na Evroviziji. Tek tu, u Edinburgu, u Škotskoj (što znači, ke ke ke, da je Ujedinjeno Kraljevstvo osvojilo prethodno izdanje), postaje jasno koliko se Ferel prosuo.
„Eurovision Song Contest“ više liči na omaž, nego na parodiju. Ovo je skeč – i to prerazvučen i bolno neduhovit, a ne epska pop saga. I definitivno je previše sladak, dobroćudan, pitom i bezazlen da bi ličio na išta vrednije od proste, neinventivne reklame Evrovizije za američko tržište. Ništa dobro nije izašlo iz toga što je Ferel odbio da nagazi parodiju do kraja (za razliku od Endija Samberga, na primjer, u „Popstar: Never Stop Never Stopping“ (2016)), potrudio se da pokaže bajkoliku stranu Evrovizije i fokusirao se više na infantilnu romansu nego na muzičku satiru. Ovdje je rom-kom totalno tupav i neodrživ. Između ostalog, zbog promašenog kastinga, frustrirajućeg nedostatka hemije između glavnih glumaca, lijene i konfuzne karakterizacije likova, apsolutnog nedostatka ideje o tome kuda plovi brod na kojem se nalaze... Ferel jeste poznat po komedijama o „prestaralim“ ludacima, čudacima i sanjarima, ali više nije u godinama kada može da izvuče „zelene“ tipove poput Larsa. Žalosno je gledati Mekadams kako ponavlja krajeve njegovih rečenica kao eho i troši se pored njega, tako samodovoljnog i gotovo nesvjesnog da dijeli kadar sa njom.
Nepostojeća poenta
No, možda bi čak i takvi Ferel i Mekadams – dva slijepca koja tumaraju i spotiču se po ispreturanoj sobi uspjeli da prodaju priču o Evroviziji, da su Ferel, Stil i Dobkin imali ikakvu ideju o tome ko su njihovi glavni likovi. Lars i Sigrit su čas talentovani umjetnici, čas budale, čas nesreće, čas ovo, čas ono, ma štogod dune njihovim kreatorima. To ne važi samo za glavne, nego i za sporedne igrače kakav je, recimo, Mikael Persbrandt („Sex Education“), upečatljiv glumac u skroz neiskorišćenoj roli i podzapletu sa ekonomistom koji pokušava da sabotira uče-
šće svoje zemlje na Evroviziji zato što pobjeda nije finansijski održiva. U suštini, jedini koji može da izmami bilo kakav osmijeh jeste Brosnan, nikad privlačniji kao Larsov osijedjeli otac (mora da je Željko Samardžić želio ovaj seksepil kad je isfrizirao onakvu bradu i brkove). I to pukim izrazima lica, zahvaljujući dobrom osjećaju za komediju, a ne zato što je dobio iole kvalitetan materijal. Zbog toga film „Eurovision Song Contest“ nema nikakvu poentu – ni kao priča o sanjarima, ni kao utegnuta satira, ni kao lagana komedija koju možete da čekirate kad vam je do malo bezazlenog smijeha. Štoviše, ovo je najprije tip filma koji ćete pogledati dvaput zaredom – jer nema boljeg načina da se kaznite što ste ga upalili prvi put, od toga da ga vidite još jednom. Hitični gosti Da bismo bili fer: ima „Eurovison Song Contest“ nekoliko simpatičnih momenata, uz urnebesni „Volcano Man“. Super su pojedine pjesme i koreografije urađene u raznovrsnom duhu Evrovizije. Takve su, na primjer, „21st Century Viking“ (njen pjevač zaslužuje film za sebe) i „Lion of Love“ koju izvodi atipični (čitaj: gej) Rus, Aleksandar Lemtov (Den Stivens iz serije „Legion“), koji misli da je mnogo zapaljiviji nego što jeste. Najljepša pjesma izvedena je, ipak, van pozornice. Stigla je dok su Lars i Sigrit lutali evrovizijskim „selom“, u izvođenju „uličnog muzičara“ Salvadora Sobrala, Portugalca koji je 2017. s debelim razlogom osvojio Evroviziju i naklonost miliona. Nije toliko loš ni sing-along momenat na žurkici za učesnike Evrovizije. U tom segmentu, glavni glumci pjevaju neke od najvećih hitova takmičenja, od grupe ABBA do Selin Dion. Pritom, priključuju im se i pomalo neočekivani, lijepo uvedeni gosti – prave zvijezde Evrovizije, poput Končite Vurst. Ferel se pobrinuo i da učini film reali-
stičnijim uvodeći i legendarnog Grejema Nortona da bude domaćin večeri na TV BBC. Iako mu nije dao neki dobar materijal za crnohumornu zezanciju po kojoj je poznat, opet je i to što je Britanac izvukao iz bezveznog skripta dovoljno da se njegova uloga računa kao plus filma koji je u debelom minusu.
Loša zamjena
U suštini, kad sve saberete, „Eurovison Song Contest“ taman ispada kao jedno od prosječnih izdanja ovog festivala: mnogo prosutog novca, još više nerealističnih očekivanja - i tu i tamo poneka pristojna pjesma. Ne vrijedi mrzjeti ga, baš kao ni Evroviziju, zato što od starta nije trebalo očekivati ništa od njega. Tako da, ako vam je baš žao zbog toga što je Evrovizija ove godine, prvi put u višedecenijskoj istoriji, otkazana zbog kovida-19... Samo naprijed, ne izuvajte se. „Eurovision Song Contest“ vam se možda dopadne i prođe kao kompenzacija za izgubljeno. No, ako ne pronalazite ni gram radosti u ovakvim festivalima i ako smatrate da ovakve „puške“ mogu i moraju da budu ubojite, čak i u drugim žanrovima (zamislite kakav bi se samo politički triler mogao napraviti sa glasanjem iz kulisa Evrovizije) - držite se podaleko. Jer, ovo nije rang „film koji je toliko glup, da postaje dobar“. Samo je glup. I nimalo dobar.
Ocjena: 2,7/10
REŽIJA: Dejvid Dobkin ULOGE: Vil Ferel, Rejčel Mekadams, Den Stivens, Pirs Brosnan TRAJANJE: 123 min
8
Četvrtak, 2. jul 2020.
listalica
Dan Dominiona povod za podsjeća
Na kursu smjelih fo i mimo predrasu T
ražeći razloge, odnosno izvor ,,zaraze“ talasa konstantnog psovanja, Šila Broflovski, mama popularnog Kajla iz omiljene animirane komedijaške kućice ,,Southpark“, pred objavljivanje rata komšijama, u filmu iz 1999. godine zapjevala je onu čuvenu ,,Blame Canada“. Ova pjesma, koja je, zaboravili ste sigurno, bila nominovana za Oskara u toj kategoriji (!) - poslužila je kao simpatična deskripcija animoziteta komšija s juga prema komšijama na sjeveru. No, ako Kanađane s pravom ne možemo optužiti da su nam posijali psovke, možemo da su filmskoj produkciji dali neka jaka imena koja su doprinijela razvoju sedme umjetnosti. A kako se ove nedjelje obilježava jedan od najznačajnijih datuma u njihovoj istoriji, Dan Kanade, odnosno Dominiona, prisjetićemo se nekih zaboravljenih i ne tako blokbasterskih rediteljskih imena iz slatke zemlje javorovog lista čija su ostvarenja uzobiljila poziciju zemlje u nezavisnoj filmskoj produkciji.
opsesivnosti društva strip-klubovima, iz kompleksne perspektive izgubljenog oca. Ipak, Egojan je tri godine kasnije ostavio finalni pečat sa ne tako tipičnom dramom ,,The Sweet Hereafter“, koja mu je donijela prve nominacije za Oskara, u kategorijama najboljeg reditelja i adaptiranog scenarija.
Gaj Madin
Umjetnik, reditelj, pisac, fotograf klasičan primjer multimedijalnog manijaka, Madin, rođeni Kanađanin, krajnje efektno je osvježio filmsku scenu lovorovog lista. Njegova opsesija starim nijemim crno-bijelim komadima, koja se reflektuje kroz njegove komade, efektno ga je postavila na listu uticajnih filmografa. A ako to nije bilo dovoljno, saradnja sa Izabelom Roselini na fenomenalnim komadima poput ,,The Saddest Music in the World“ iz
,,The Sweet Hereafter“ učvrstio reputaciju Atoma Egojana na velikoj sceni
sff.ba
Nacionalni praznik Kanade je povod da se prisjetimo nekih zaboravljenih i ne tako blokbasterskih rediteljskih imena iz slatke zemlje javorovog lista čija su ostvarenja uozbiljila poziciju zemlje u nezavisnoj filmskoj produkciji
2003. i ,,Keyhole“ iz 2011. godine došla je kao potvrda njegovog kvaliteta. U saradnji sa ovom maestralnom glumicom, Madin je završio i simpatičan film kratke forme o njenom slavnom ocu, reditelju Robertu Roseliniju, ,,My Dad is 100 Years Old“ 2005. godine.
Meri Heron
Ne dešava se svakoj rediteljki da joj debitantski nastup bude tako uspješan kao što je to pošlo za rukom kanadskoj miljenici Meri Heron sa fenomenalnim nezavisnim komadom ,,I Shot Andy Warhol“. Priča o feministkinji Valeri Solanas i njenoj ve-
S obzirom na činjenicu da je u ranoj m l a d o st i b i o i m p re s i o n i ra n Bergmanovim psiho-komadom ,,Persona“ iz 1966, ne čudi onda da se Egojan, rođeni Egipćanin koji je u ranom djetinjstvu emigrirao u Kanadu, držao kompleksne teme seksualnosti u svojim ostvarenjima. Prvi dokaz nam stiže sa filmom koji ga je proslavio na međunarodnoj sceni, ,,Exotica“ iz 1994. godine, dobitnikom FIPRESCI nagrade na Kanu, njegovim mini- istraživanjem
letterboxd.com
Atom Egojan
Oskarom nagrađeni ,,The Barbarian Invasions“ Denija Arkanda
zi sa Endijem Vroholom lijepo je adaptirana stilu Herone koja je pustila fenomenalnu Lili Tejlor da leti po platnu. Iako će rediteljku mnogi pamtiti po režiji ispraznog ,,American Psycho“ iz 2000, Heron je veća igračica od nekog ko je stao iza ovog psiho-horora, što smo imali prilike da vidimo i na Veneciji i u Berlinu sa dva biografska filma - o Beti Pejdž, ,,The Norotious Bettie Page“ i ženama Čarlsa Mensona ,,Charlie Says“.
Norman Meklaren
Pionir kanadske animacije, rođeni Škor, Meklaren je bio jedna od najznačajnijih ličnosti kanadske produkcije, sa posebnim fokusom na sinhronizaciju crteža i zvuka. U zemlji javorovog lista je započeo karijeru sa simpatičnim radovima kratke forme - od reklame podsjetnika da se božićne razglednice moraju slati na vrijeme, do ozbiljnih ratnih propagandnih ,,War Bonds“ komada. Nakon rata, 1952. godine, Meklaren postavlja stvari na svoje mjesto i potvrđuje kvalitet antiratnom stopefekat animacijom ,,Neighbours“, sa kojom uzima Oskara u kategoriji kratkih dokumentaraca. Četiri godine kasnije Evropljani mu odaju priznanje Srebrnim medvjedom za
Četvrtak, 2. jul 2020.
9
anje na vrhunska i često potcijenjena ostvarenja kanadskih autora
ormi uda
,,Leolo“ Žan-Klod Lozona, priča o odrastanju dječaka u svijetu fantazije
letterboxd.com
kratku formu za devetominutno ostvarenje ,,Rythmetic“.
Deni Arkand
Klod Jutra
pinterest.com
Kontroverzni kanadski glumac i reditelj, Klod Jutra bio je popularno lice kanadskih pedesetih godina prošlog vijeka sa zanimljivim komadima kratke forme u kojima je pažljivo istraživao nostalgiju i mladost. Ti elementi su pratili njegov rad ka-
snije, u kojima značajnu ulogu igraju ,,Le dement du lac Jean-Jeunes“ iz 1948, ,,Perpetual Movement“ iz 1949… Ali i na sugestiju rediteljske legende Fransoa Trifoa, fenomenalni kratki film ,,Anna la bonne“ iz 1959, po scenariju Žan Koktoa. Trening na kratkoj formi bio je dovoljan da Jutra napravi jedno od najznačajnijih kanadskih filmskih ostvarenja 1971 godine, socijalnu dramu ,,Mon oncle Antoine“.
rogerebert.com
Da francuska strana Kanade ima adekvatnog borca u rediteljskim nadmetanjima dokazao je Deni Arkand, miljenik iz Kvebeka. Arkand je toliko bio popularan u američkim ćoškovima da ga je Akademija nominovala tri puta u kategoriji stranog filma, za ,,The Decline of the American Empire“ 1986, ,,Jesus of Montreal“ 1989. i za čudnjikavu komediju ,,The Barbarian Invasions“ 2003. kada je Arkand i pobijedio. Arkand je bio čest ,,gost“ i na Kanskom filmskom festivalu zbog specifičnog senzibiliteta sa kojim je pristupao svojim komadima.
Pol Hagis
Kada bi vas neko pitao ko je jedan od najuspješnijih kanadskih reditelja, sa čak dva Oskara, male su šanse da biste se sjetili Pola Hagisa. Odnosno, sigurno biste pomislili da je Hagis Amerikanac, posebno kad vas podsjetimo da on stoji iza jednog od najvećih Oskar šokova, ostvarenja ,,Crash“ iz 2005, koje je naredne godine ostavilo ,,Brokeback Mountain“ i reditelja Ang Lija na ,,čekanju“. Iako je Hagis ostao upamćen po saradnji sa Klint Istvudom na scenarijima za blokbastere ,,Million Dollar Baby“ iz 2004, ,,Flags of Our Fathers“ i ,,Letters from Iwo Jima“ iz 2006, reditelj je u kasnije stvaralaštvu pokušao, ne tako uspješno, unijeti malo svježine u monotoni Holivud. Ispostaviće se da je ,,Crash“ bio slučajnost…?
Džojs Vilend
Jedna od najznačajnijih predstavnica eksperimentalnog filma Kanade, Džojs Vilend je znala kako da iskoristi šezdesete i sedamdesete, pa je kombinacijom pop-arta i savremenog pristupa kreativnosti tog vremena dolazila do zanimljivih rješe-
Jedan u nizu prelijepih kadrova filma ,,Kayhole“ (2011) Gaja Madina
nja. Iako je na kanadskom tlu bila poznata slikarka, međunarodni efekat bio je isključivo filmski sa filmovima kratke forme ali i dugometražnim komadima poput čudnjikavog ,,Reason Over Passion“ snimljenog 1969. godine i filmskim hitom ,,The Far Shore“ iz 1976.
Artur Hiler
Dok se kanadski reditelj Artur Hiler zabavljao u kanadskoj televizijskoj kući pedesetih godina prošlog vijeka, komšije sa juga su čekale trenutak kada da ga dovedu da se igra u njihovom dvorištu. Hiler se vrlo brzo navikao na novonastali scenario, pa ne čudi što su glumački velikani vrlo brzo stizali isped njegove komične kamere - od ,,Promise Her Anything“ iz 1965. sa Vorenom Bitijem, do ,,Penelope“ iz 1966 sa Natali Vud. Ipak, Hiler počinje da briljira tek kasnije, počevši sa ratnom dramom ,,Tobruk“ 1967. godine i romantičnom dramom
,,Love Story“, snimljenom 1970. godine, koja je bila nominovana za Oskara u sedam kategorija, sa jednom nagradom za muziku.
Žan-Klod Lozon
Nakon dva ostvarenja kratke forme, ovaj talentovani Kanađanin iz Kvebeka je za jako kratko vrijeme uspio da uhvati pažnju ljubitelja nezavisnog filma. Već 1987. godine stiže na Kanski filmski festival sa rediteljskim dugometražnim debijem, psiho-deskriptivnom dramom ,,Night Zoo“. Pet godina kasnije Lozon unosi prijeko potrebnu filmsku magiju na evropsko tlo sa polu-autobiografskim ostvarenjem ,,Leolo“, o odrastanju dječaka u svojevrsnoj zemlji fantazije. Ovo ostvarenje, koje će biti njegovo posljednje djelo prije iznenadne smrti, samo je mali dio onog što bi Lozon, da je imao prilike, pokazao. Leila MURSELJEVIĆ
10
Četvrtak, 2. jul 2020.
ANIME PLANET
cho Serijal inspirisan kultnim stripom ,,The Mob Psy Sandman“ i djelima velikana nadrealizma 100
Najbolji sporedni heroj
od ključnih razloga, što je ovo jedna od nabitnijih anima današnjice; uz vrhunsku muziku Kenđija Kavaija i inteligentne tekstove pjesama koji umnogome nude ključ za rješavanje inteligentnih zapleta.
Savršeno drugačiji
I
nstant lekcija iz japanskog slenga: ,,mob“ (,,mobu“) ima isto značenje kao ,,Džon Dou“ u engleskom, ili ,,niko i ništa“ u našem jeziku. Onaj bukvalan prevod, ,,sporedni lik“, je i najpreciznije onom što je Šigeo Kagejama u svom razredu, na ulici, u društvu. Mob - to je vrh ledenog brijega jedne osobe, koji ne biste ni primijetili na pučini. ,,Mob Psycho 100“ je anima rađena po mangi koja ima slično lice i naličje kao njen glavni junak Šigeo. Reći da je ona ,,šonen“ (manga namijenjena mlađoj muškoj publici, uglavnom adolescentima) je samo puka fasada, vrh ledenog brijega jedne opasno ozbiljne priče. Baš zato se radi o jednom od najbitnijih anime serijala u posljednjih pola decenije, koja je dočekala drugu sezonu krajem prošle godine. Tako neočekivano osobena, drugačija, originalna - kako i dolikuje pravom upoznavanju jednog marginalca!
Mali spiritista
Ono što Šigeo govori (a ne zbori mnogo), kako izgleda i kakve dane obično provodi, je samo djelić mozaika onog što jeste glavni junak anime ,,Mob Psycho 100“. Kao i činjenica da je Šigeo, takav kakav je, zamislite - jedan od najmoćnijih medija i spiritista koji je hodao Japanom. Eto, imao je tu nesreću, da mu je taj rijedak i jedini talenat jedna posve sumnjiva rabota koja ga samo dodatno čini marginalcem. Prosto, i kad ima priliku da učini nešto dobro, čak i herojsko djelo (a u takvoj situaciji naći će se vrlo često, prirodom svog talenta) - činjenica da je spiritista ga udaljava od puke herojske ,,forme“. Kakva je to samo ironija, koju ćete vrlo brzo biti svjesni u provj sezoni; saznanje da čak ni u svijetu plemenitih djela nije samo dovoljno ono što činiš, već da i
tu moraš pratiti neke šablone estetike i forme, da bi te cijenili. Shvatićete koliko je ,,Mob Psycho 100“ originalan i poseban, u onom momentu kada vas Šigeo ubijedi da to nije još jedan anime o usponu heroja, dostizanju vrhunske vrline. Jer naš junak je veliki u onoj mjeri, u kojoj ga apsolutno i potpuno ne interesuje to što bilo ko ne prepoznaje njegov talenat. I to čini onako, kako to mogu samo djeca; takva operisanost od ega, jedna delikatna banalnost koju je ispisao autor Hiroši Seko, jeste nešto što će vas dobro postidjeti. I sjetiti se da ste takvu čistotu jednom sigurno imali - na periodu do svoje dvanaeste ili trinaeste godine... Zato ovo nije ani-
ma u kojoj jedan mladi potencijalni superheroj spašava svijet. Već duboko kompleksna priča u kojoj jedno dijete, suočeno sa lavirintom svijeta odraslih, pokušava da spasi sebe. Za tako delikatnu priču, bili su potrebni jaki vizuali. E to je momenat u kojem ,,Mob Psycho 100“ blista: očigledno inspirisan kultnim stripom ,,The Sandman“, ali i likovnim djelima velikana nadrealizma! Zato kapa dolje reditelju Juzuri Tačikavi - raskoš njegovih rješenja je takva, da je jasno zašto se na drugu sezonu čekalo skoro tri godine. Takvu vizuelnu bombonu od statike i akcije jednog dječačkog uma sigurno nijeste imali priliku da vidite. I jedna je
Upravo u tom osjetljivom periodu rane adolescencije sada je Šigeo. Jedina i ključna podrška, na početku druge sezone, i dalje je Arataka Reigen. Tip koji je očigledno prevarant u svijetu spiritista, bez bilo kakvog talenta - ali za našeg Moba jedina prava smjernica. Učitelj, sensei - onako pompezno to samo u Japanu može zvučati. Ali i iščašen lik koji pokušava da uspije u ludoj modernoj biznis utakmici. Arataka Reigen - to je i influenser, i medij i enterprenur i parodija na sve moderne mamipare... S tim što ga, naravno, Šigeo obožava - prvo, jer u njemu jedini vidi osobu. Drugo, jer je sve što on nije - otvoren prema drugima, spreman na akciju, sa pravim riječima u pravo vrijeme. U izvjesnom smislu, njih dvojica su savršeno komplementarni - na svoj način nedovršene osobe, koje tek kao tim dolaze do cjeline. Mob je od starta druge sezone čerečen svijetom odraslih na mnogo grublji način nego u prvoj. Iskorišten na grub način od strane djevojčice koja mu se dopada; preveden žedan preko vode svaki put kada bi odrasli ili vršnjaci osjetili momenat slabosti ili naivnosti. Iznevjeren i od najboljeg prijatelja... Sve to je gorka, sporogoreća uvertira, koja od polovine sezone sa 12 epizoda prerasta u urnebesnu borbu sa jednim opakim negativcem. Kroz borbu sa do sada najopakijim i najmoćnijim medijumom Toičirom, Šigeo se suštinski bori sa onim što bi sam mogao postati. I to na poprištu centra moderne metropole i sa cijelom galerijom ludo osobenih likova. U takvom lavirintu odrastanja, koji je prelijepo oslikan na zvaničnom posteru za drugu sezonu - naš Mob ima isključivo svoj dozlaboga potcijenjeni dječiji rezon kao oružje. Sasvim dovoljno; da ovaj mali spirit postane vaš najdraži i najbolji sporedni heroj, u anime ili bilo kom S. S. drugom svijetu!
Ocjena: 4,7/5
Četvrtak, 2. jul 2020.
BEČKI VALCER
11
Najavljena izgradnja moderne evropske željeznice čiji bi krak prolazio kroz Crnu Goru
wiiw.ac.at
Dva milimetra do Sutomora Kroz našu zemlju prolaziće dionica pruge u dužini od 162 kilometra i u njenu izgradnju biće uloženo oko 6,5 milijardi eura. Od Podgorice do Beča stizaćemo vozom za manje od tri sata, do Sofije za sat i po, do Atine za tri i po, a do Praga i Berlina za nepunih pet sati Iz Beča:
Miloš MILAČIĆ
U
koliko čekate da vas put nanese u Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, nećete tamo nikad stići. Morate biti odlučni i sami zapucati pravo na njihova vrata. Ne oružjem, daleko bilo – već sa jasnom namjerom da im ukažete na neke stvari. Umjesto „ausvajsa“ portiru na ulazu pokažite odštampanu mapu Evrope u č iju se ucrtanu željezničku mrežu, pored mnogih „kapitalaca“, uplela i vaša ribica od zemlje. Onda sa tim parčetom papira, bez kucanja, banite u konferencijsku salu gdje neki od najveć ih ekonomista i inženjera današnjice brižljivo smišljaju programe oporavka Evrope od posljedica kovida-19. „Wem gehört die Butter?“, pitajte, bez respekta, prvog ko vam krene u susret. Pa ponovite još jednom ali
glasnije, bacajući hartiju na ovalni, konferencijski sto. Ti silni stručnjaci gledaće vas u čudu. Kao da ste pojeli ringlotu u kojoj se prethodno š ć ućurila pč ela, pa nateč enog jezika pitate kojekakvoće. Uhvaćeni na prepad mozgaće o tome „Kome pripada puter?“
Munje nebeske
Ali vi im prekratite muke i preformulišite pitanje: „Čije je ovo maslo?“, „Ko je ovo projektovao?“ „Aaaa“, klimaće oni glavama i zagledati se jedni u druge, ne odajući „krivca“. Pitaće vas, kako bi malo dobili na vremenu, odakle ste? Zatim će vam ponuditi čašu hladne vode i stolicu da se smirite i potanko im ispričate zbog čega ste došli. Stolicu odbijte, vodu popijte i počnite nadahnuto: Gospodo, vaš ekonomski program oporavka od korone je fascinantan! Izgradnja četiri kraka najmodernije željeznice, koji će u dužini
Mapa Evrope sa ucrtanom mrežom buduće pruge za ultrabrze vozove
od 18.250 kilometara, kao krvni sudovi premrežiti cijelu Evropu vrijedna je svakog od 1.1 biliona eura, koliko planirate u nju da uložite. Povezati Dablin i Pariz, Lisabon i Helsinki, Brisel i Valetu, Berlin i Nikoziju djeluje romantičarski uzvišeno, častoljubivo i viteški. A Beč će biti srce projekta iz kog se ta „braon“ linija (koja i nas najviše interesuje!) račva u dva pravca - prema Južnom i Srednjem Balkanu i dalje prema Grčkoj i Kipru. Prvi put u Evropi do kraja ove decenije, kada ste zacrtali rok realizacije projekta, zazviždaće URT (Ultra ra-
wiiw.ac.at
Model voza nove generacije URT (Ultra rapid train) koji može da dostigne brzinu do 300 kilometara na sat
pid train) vozovi, te „munje nebeske“ koje će sijevati i varničiti duplim kolosjecima brzinom do 300 kilometara na sat!
Vjekovni san
Ako vam je vjerovati, kroz Crnu Goru će prolaziti dionica pruge u dužini od 162 kilometra i u njenu izgradnju biće uloženo oko 6,5 milijardi eura. Ne, napinjite se da opravdate tu investiciju, jer računica je više nego jasna: Od Podgorice do Beča stizaće se za manje od tri sata, do Sofije za sat i po. Do Atine ćemo iz našeg glavnog grada putovati vozom tri i po, a do Praga i Berlina nepunih pet sati. Kakva privilegija! A komšiluk će nam biti, kopneno, nikad bliži: Sarajevo na 40 minuta, Zagreb na nepuna dva sata, a Ljubljana dva i po! Pitate se što je onda razlog uznemirenosti kad će sve ići kao po loju! E pa neće baš sve... Tu napravite kratku pauzu i teatralno se mašite rukom za unutrašnji džep sakoa. Neka se slobodno malo štrecnu i instiktivno povuku korak nazad! A onda lagano, kao u pravom vesternu, vi izvadi-
te... braon marker iz džepa i ubilježite jednu tačku na onoj mapi. Vidite gospodo - ovdje se otprilike nalazi Sutomore. Gradić na našem Primorju. Po ovoj vašoj mapi reklo bi se da crnogorska pružna linija ide kroz Podgoricu i dalje prema albanskoj granici, kroz Skadar. Dakle, za dobra dva milimetra zaobišli ste Sutomore! A to vam nijedan Podgoričanin neće oprostiti! Da stignemo na more za sedam minuta i jedanaest sekundi. Ej, pa to je naš vjekovni san, veći i od ulaska u EU! Zvuči nadrealno, ali taman toliko traje „Hej Džud“. I dok Bitlsi pjevuše ono „Naa na, na, na, na, na na...” tim vašim URT vozom, mi već jurimo kroz Sozinu! I koji sekund kasnije „zapljusne“ nas more! Suto-more! Zato vas kumimo Bogom, dok ste još na vrijeme, tu liniju na mapi koja vodi od Podgorice, fino, za koji milimetar skrenite udesno. Evo, ovako, markerom! Nije nikakav problem! A to će, da parafraziramo Nila Armstronga, biti mali korak za čovjeka a veliki za podgoričanstvo!
12
Četvrtak, 2. jul 2020.
serije
Dummy
Zabavna i introspektivna komedija o vezi Kodi Heler i Dena Harmona
Seks lutka na putu feminizma kičastu haljinicu i djeluje kao poprostačeni objekat muške želje. Ali, ta garderoba više govori o Kodi nego o Denu. Lutka je oličenje svega što fali njoj samoj i nečega što ona misli da treba, a ne može da bude. I zbog toga će Barbara kraj Kodinog puta samospoznaje i komedijaških pirueta Ane Kendrik - dočekati u totalno drugačijoj garderobi... „Dummy“ ima onaj poseban, autoironični femi-vajb koji nema previše serija koje se prodaju pod etiketom feminizma. Autori takvih projekata otprilike znaju što prolazi, gdje treba da nagaze, što želimo da čujemo... Čak i kada su hrabre, postoje mjesta na koja se ne usuđuju da odu. Heler je u tom smislu mnogo više na tragu animacije svog momka (Bekdel test je genijalno ismijan i ovdje i u posljednjoj sezoni Harmonove „Rick and Morty“) i onoga što nam je poručila Fibi Voler-Bridž smještajući svojoj Fleabag u usta ono „neizrecivo“: „Ponekad se pitam da li bih bila feministkinja kad bih imala veće sise.“ Kao i Fleabag, i Kodi govori naglas nešto zbog čega bi je „pravi feministi“ dočekali na nož.
Kvibijeva serija sa Anom Kendrik ima poseban, autoironični femi-vajb koji nema previše projekata koji se prodaju pod etiketom feminizma. Otvorena je, iako je mogu dočekati na nož
imdb.com
Namet ili želja
N
ije neka šteta što mobilna aplikacija Quibi nije dostupna van američke teritorije. Koncept ovog veb-servisa (serije i filmovi isjeckani na epizode/poglavlja kraća od deset minuta), većinom orjentisanog na mlađu publiku „rasutije“ pažnje, iznjedrio je gomilu ispodprosječnog sadržaja. No, među svim tim silnim nebitnim serijama i filmovima sa nekim prilično velikim zvijezdama kao što su Kristof Volc i Lijam Hemsvort („Most Dangerous Game“), našla se i jedna sjajna komedija o seks lutki koja to zapravo - nije. „Dummy“ je nešto što morate da pogledate – naročito ako volite komedijaški dar Ane Kendrik i genijalni um Dena Harmona.
Više od tripa
Kvibijevu komediju, podijeljenu na deset epizoda koje traju od četiri do devet minuta, osmislila je Kodi He-
ler, scenaristkinja i producentkinja čudnjikavih, manje popularnih serija kao što su „Deadbeat“ i „Wilfred“. Mnogo više nego po sopstvenim projektima, Heler je poznata kao djevojka dokazanog genijalca koji nam je dao serije „Community“ i „Rick and Morty“. U komediji „Dummy“, Kodi se obračunala sa tom etiketom. Sa „statusom“ mlade, nesigurne, još neostvarene autorke koja je u vezi sa starijim, planetarno popularnim umjetnikom kakav je Harmon. Ali, uspjela je da dohvati i mnogo veće „bauke“ od toga. Na prvu loptu, čim skontate da glavni likovi nose imena Kodi (blistava Kendrik, rođena za ovakve uloge) i Dena (Donal Loug), „Dummy“ može da vam djeluje kao „vašar taštine“, kao serija koja nema veću vrijednost od skupine internih šala koje mogu da budu smiješne samo njenoj kreatorki i njenom momku. No, istina je
da su Heler i Harmon ipak previše opušteni, kreativni, zabavni i samokritični da bi smarali bilo kakvim ego-tripovima. Heler je krenula od istinitog događaja i šok-momenta kada joj je Den rekao da ima seks lutku. Tada su krenula standardna „Spavaši, Svetlana?“ pitanja... Što će mu lutka? Kada je koristi? Kako li, zaboga, ona izgleda? Što to znači za njihovu vezu? I što je to što lutka može da mu pruži, a Kodi već nije – a mislila je da su totalno otvoreni u krevetu?
Strahovi u montaži
Umjesto na kauču terapeuta, Kodina razmišljanja završila su – u sobi za montažu. Oživljavajući seks lutku Barbaru (Meredit Hagner), dala je glas sopstvenoj anksioznosti, nesigurnostima, osjećaju da nije dovoljna... Ne samo Denu, nego i sebi. Na početku, Barbara nosi pripijenu,
Baš zbog takvih momenata shvatate da nijesu sve seks lutke plastične... Mnogo ih je, čak i previše, satkano od krvi i mesa. Kodin glavni problem nije Barbara, nego podsvjesni osjećaj da je ona ta koja ima ulogu seks lutke i u vezi sa Denom – i u ovom čitavom, za muškarce krojenom svijetu. I sad ti znadi, sad razluči, majčin sine, da li je ta uloga nametnuta... Ili potajno željena? Svega toga i još mnogo čega (uključujući i jednu fantastičnu referencu na „Rick and Morty“) ima u ovoj iznenađujuće svježoj seriji, znatno hrabrijoj i manje konvencionalnoj od drugog ovogodišnjeg TV projekta Ane Kendrik, HBO komedije „Love Life“. Svjedočite joj. Ako ništa drugo, zbog sjajnog „neprimjernog“ humora i glume Ane Kendrik, „Dummy“ je nešto u čemu možete uživati čak i ako nemate pojma ko su Harmon i Heler ili što jedna seks lutka na putu feminizma može da uradi za bilo čije sopstvo. Ili ljubavnu vezu. Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ
Ocjena: 3,9/5
Četvrtak, 2. jul 2020.
PREPORUKA Zgrabi FILM
13
Romana Pehar, likovna umjetnica
Čitka japanska poetika Radovan Vukasović
Japanska kinematografija mi je naročito interesantna, primarno zbog kulturne distance i nečitkosti koja kao nuspojavu ima potpunu rekontekstualizaciju osnovne simboličke namjere autora. Pored opšte poznatih naslova, neki od filmova koji su mi bili jako zanimljivi, iako potpuno žanrovski različiti su „Women in the Dunes“ (Hiroši Tešigahara, 1964), „House“ (Nobuiko Obajaši, 1977), „Kwaidan“ (Masaki Kobajaši, 1964) i „Ai no Corrida“ (Nagisa Ošima, 1976). Što se tiče (relativno) zapadne kinematografije, jedan od filmova koje posebno cijenim je „Arabian Nights“ (Pjer Paolo Pasolini, 1974), posljednji film Trilogije života, koji po vizuelnom bogatstvu parira ostvarenjima „The Colour of Pomegranates“ („Sayat-Nova“, Sergej Paradžanov, 1969) i „Satyricon“ (Federiko Felini, 1969). Zatim poetični i jednostavno lijepi filmovi „La Pointe Courte“ (Agnes Varda, 1955), „Hiroshima Mon Amour“ (Alen Rene, 1959), „The Night Porter“ (Lilijana Kavani, 1974). Sa druge strane jedno izuzetno traumatično vizuelno i narativno iskustvo „Come and See“ („Idi i smotri“, Elem Klimov, 1985). Brazilski film „Invisible Life“ („A Vida Invisivel“ (Karim Ainouz, 2019) je odlično ostvarenje iz prethodne godine.
TV Televiziju ne gledam, rijetko kad pogledam neku seriju. Skoro sam po preporuci pogledala „Teror“ dramatizaciju tragične ekspedicije istoimenog broda u potrazi za sjeverozapadnim prolazom kroz Arktik koju najiskrenije preporučujem. Željno iščekujem drugu sezonu serije „Taboo“. Oduševila me animirana „Berserk“ po istoimenoj mangi, klasična japanska animacija sa odlično razrađenim narativom.
MUZIKA Najčešće slušam različite podkaste i audio-knjige, koje svako zaista može da pronađe u skladu sa interesovanjima. Zatim, radio-stanice na internetu sa odličnim repertoarima klasične muzike: njujorški wqrx radio, britanski BBC radio 3 i slovenački ARS imaju vrhunske programe. Sva tri radija imaju
odlične reperotare, zanimljive voditelje, emisije o kulturi, intervjue sa autorima, snimke sa koncerata ili prenose uživo. Na Jutubu možete pronaći novi album škotskog autora Momusa - „Vivid“. Momus (Nik Kari) kantautor i pisac sa zanimljivim stvaralačkim opusom u posljednjem albumu stvara pod utiscima potencijalno preležanog kovida i generelno, doživljajem izolacije, straha i dosade, sa njemu svojstvenom dozom sarkazma i humora. Pored muzike, pratim i njegove autorske emisije na Jutubu („Open University“), gdje komentariše literaturu, umjetnost, putovanja ili bilo šta drugo što mu padne na pamet.
Zaobiđi FILM Nemam vremena da gledam filmove, tako da za svaki savremeni film dobro ispitam kakve su kritike (najčešće konsultujem Reddit, jer standardni sajtovi sa recenzijama često znaju da prevare). Ako mi ne leži od početka, jednostavno prekinem da gledam. Film „Her“ (Spajk Džons, 2013) koji ima dosta dobre preporuke na internetu, potpuno me je razočarao banalnim shvatanjem tehnologije i muško-ženskih odnosa. Na istu temu, a mnogo bolji film
je „Ex Machina“ (Aleks Garland, 2015).
TV Ne preporučujem drugu sezonu serije „Teror“, koja se bavi sasvim drugom tematikom i potpuno odstupa po kvalitetu od prve sezone.
MUZIKA Najčešće ne dolazim u kontakt sa muzikom koja mi se ne dopada, osim u javnom prevozu, gdje vozači po pravilu imaju istančan ukus prema diskutabilnim domaćim radio- stanicama. U posljednje vrijeme su supermarketi počeli da im konkurišu.
14
Četvrtak, 2. jul 2020.
agrepčani i oni koje je stari gospodin grad pod Medvedmicom zauvijek šarmirao znaju: Ilica je ona tramvajska vertikala najvibrantnijeg života, ulica što spaja lijepa i ponosna sjećanja sa nasmijanom budućnosti. I ime što traje skoro šest vjekova. Martovski je zemljotres u hrvatskoj prijestonici porezao baš po onom najmekšem tkivu; a oštećenja na najljepšim istorijskim zgradama Ilice ostala poput otvorenih rana. Zato je odluka ključnog zagrebačkog benda generacije Elemental, da se novi album objavi u periodu dok pandemija još traje, i sa imenom te ulice odraz i ponosa i intime. Poput riješenosti ratnika, da u boj pođu zaogrnuti u boje onog čemu najprije pripadaju.
Odrednica identiteta
Fanovi benda Elemental svoj emotivni prostor nikada nijesu zaokruživali bilo kakvim granicama ili nametnutim konstruktima. Zato im je i sama grupa jedna od rijetkih identitetskih odrednica; pred binom na kojoj nastupa Elemental oni su među svojima i svoji. Spremni da konačno složno marširaju, nasmijano ka suncu. A smjernice
me al nt
Novi album je važan paragraf generacijske priče zagrebačkog benda
Tramvajski juriš no nije mana ploče - naprotiv, kao jedina zamjerka mogao bi se uzeti onaj momenat u tekstovima u kojima Elemental pretjerano očigledno dijeli životne lekcije i smjernice svojim fanovima. No, to je nešto što je poput lijepog i šarmantnog ožiljka na svakom Elemental vinilu; svojevrsna prepoznatljivost benda.
Živa glava
su uvijek stihovi Mirele Priselac Remi i Luke Tralića Šota - za njih su oni i sensei i guru i duhovnik i vodič na lijepom putovanju. Ovoga puta, hodočašće muzikom svedeno je na osam pjesama, koje hvataju duh jednog prostora oivičenog konturom ulice duge 5.660 metara... Tu, od Bana Jelačića u centru do tišine jednog komšiluka na zapadu što se zove, treperi onaj Zagreb kojem Remi i Šot pripadaju do kraja. ,,Ilica“ je stala u osam pjesama; na kraju tog juriša ostaviće vas u čudu i sa zerom one slušalačke gladi, da je kraj prebrzo stigao. To apsolut-
Koliko je ovim Zagrepčanima ovo bila bitna priča, svjedoči silna intima što sklizne niz gitaru u ,,Živoj glavi“. Onaj najočigledniji, a opet ne direktan odjek martovskog jutarnjeg užasa od potresa je ,,U velikom gradu“. Publika već u uhu ima kabare poslasticu ,,Hej Sanjalice“, koja će izvjesno biti idealno festivalsko plesno razmrdavanje - onda kad festivali konačno krenu... A ,,Posljednji gosti“ Ilicu zatiče tihu i sanjivu, pred zoru ušuškano bojno poprište nakon trijumfa od radosne terevenke. Takva balada bila je idealan, skoro očekivan momenat za kraj jednog ovakvog, jurišnog albuma - prije nego, za novi, početak, uhvati još jedan krug karnevalski ludog ritma.
,,Ilica“ je, u cjelini, tipičan Elemental - sa za nijansu ličnijim i izražajnijim emotivnim tonovima. Ali i jezgrovitiji, gdje je forma od svega osam pjesama, uz sudar o aktuelnu svakodnevicu, pružila ploči jasan kontekst. Odluka članova benda da album učine dostupnim za kupovinu na Bandcamp onlajn servisu bila je hrabra; a imaju se čime dičiti... Uz dobar odjek hitičnih pjesama poput ,,Hej Sanjalice“ i ,,U velikom gradu“ - može se podvući, da je ,,Ilica“ izuzetno važan paragraf generacijske priče koja se zove Elemental. S. S.
Ocjena: 78/100
bosonoga.com
headliner.rs
Z
Ele
d ž uboks
Četvrtak, 2. jul 2020.
kalendar
15
,,Back to The Future“, najluđa filmska avantura 80-ih, premijerno prikazana prije 35 godina
Putovanje nacikle nevinosti tanoviti je američki predsjednik Ronald Regan obožavao film ,,Povratak u budućnost“ (,,Back to The Future“). ,,Tamo gdje idemo, neće nam trebati putevi“, citat je iz filma koji je tako često rabio u govorima o uzbudljivom vremenu što sigurno slijedi. U najluđoj i najradosnijoj filmskoj avanturi 80-ih, za put do tako blistave budućnosti treba prvo iskreno pogledati prošlosti u oči. U 1985. godini, za Martija Mekflaja (Majkl Džej Foks) jedna od koordinata tinejdžerskog odrastanja je i video-klub sumnjivog porno sadržaja. U 1955. godini, u vremenu odrastanja njegovog oca - na istom mjestu puštane su projekcije lakih vesterna. I to sa banalnom filmskom zvijezdom, Ronaldom Reganom! Zato je naslov ,,Povratak u budućnost“ suštinski ciničan naslov. To je priča o prošlosti koja mnogo više liči na neku reganovsku obećanu budućnost, nego današnje vrijeme. I svjedočanstvo o nacikloj nevinosti; iz koje ipak, uprkos svemu, može sazrijevati nešto istinski lijepo i vrijedno.
Bif po liku Trampa
Cijelih je pola decenije promišljaja, lutanja, promašaja i pogodaka bilo potrebno, da prije 35 godina, 3. jula 1985. godine, film dočeka premijeru. Na primjer: onaj čudesni Delorean, automobil-vremeplov, u prvom scenariju zamišljen je kao frižider. Koji bi se napajao, zamislite, dijelom energije sa tajnih nuklearnih testova u Nevadi... Ali prije svega, film je katapultiran jednim klasičnim dječačkim pogubom. Razmislite - da li ste ikada svoje roditelje zamišljali kao tinejdžere? Kako su tada proživljavali prve strasti, iskustva bliskosti, kanalisali sve ono između zaljubljenosti i požude? I šta uopšte znate o roditeljima u tom periodu? Za Martija Mekflaja, taj put u prošlost, za ludi povratak u budućnost, vodiće preko saznanja da mu je otac bio šmokljavi štreber sa debelim manjkom samopouzdanja. Da je mama bila mnogo buntovnija i pečobraznija nego što je ikad zamislio. Da je i ta generacija 1955. imala svog silnika-kabadahiju, kao
Cijelih je pola decenije promišljaja, lutanja, promašaja i pogodaka bilo potrebno da 3. jula 1985. godine film dočeka premijeru. Na primjer: onaj čudesni Delorean, automobilvremeplov, u prvom scenariju zamišljen je kao - frižider
imdb.com
S
i bilo koja druga. Da oca maltretira šef na isti način na koji je bio nasilnik u srednjoj školi... E da, taj silnik Bif Tenen je zamišljen spram lika i djela mladog Donalda Trampa početkom 80-ih biznis-njuške a sada, znate i sami... Pola decenije prije premijere, scenarista i producent Bob Gejl ,,zaglavio“ je među kutijama u podrumu porodične kuće i našao stare očeve fotografije. Prijatelj, reditelj Robert Zemekis, nadovezao se o priču o mami za koju se ispostavilo da je bila prava tinejdžerska zavodnica, o čemu je naravno saznao tek u svojim 30-im... I to je, prije Deloreana, doktora Emeta Brauna, Martija Mekflaja i cijele lude avanture - bila početna ideja filma. Da se roditeljima -adolescentima pogleda u oči. I nešto nauči.
Svemirac sa Plutona
Naravno da su produkcijske kuće godinama odbijale film. Dok Zemekisov i Gejlov scenario nije vidio veliki Stiven Spilberg - i ,,namirisao“ opako dobru avanturu. I tu nije bio kraj peripetijama; Zemekis nikako nije želio da snima film, a da neko priča da je šansu dobio samo kao Spilbergov drug. Zato je prvo snimao ,,Romancing the Stone“; da taj film nije uspio, ne bi se desio ni ,,Povratak u budućnost“. A producenti su imali, prosto, svakakve ideje. Jedan je tvrdio da film sa riječi ,,budućnost“ u imenu nikad nije i ne bi uspio; umjesto toga, predlagao je ,,Space Man from Plu-
to“! I tvrdio da Marti pred ocem u kostimu vanzemaljca treba da izae baš kao ,,svemirac sa Plutona“, a ne kao ,,Dart Vejder sa Vulkana“... Doktora Brauna, suštinskog i simboličkog Martijevog oca, onog čudaka koji će mu otvoriti sve horizonteodrastanjaibudućnosti-trebao je prvo da glumi Džon Lajtgou (niko drugi nego Dik Solomon iz ,,3rd Rock From the Sun“)... Delorean kao nezaboravni automobil-vremeplov, jedini komercijalni model te kompanije, upao je u ,,jednačinu“ kada se Zemekisu konačno učinilo da je frižider klaustrofobičan za klinačko putovanje kroz vrijeme. Uz komentar sa ču-
vene reklame za auto, gdje ga neki gorštaci porede sa letećim tanjirom. Istog ljeta, Spilberg je lansirao drugu veliku avanturu ,,The Goonies“ i zacementirao mjesto na tronu filmske zabave 80-ih. A sa ,,Back to The Future“, on i Zemekis podvukli su nešto važno: koliko je za mladu osobu bitan realan pogled u prošlost prethodnih generacija. Kao potreban uslov za ostvarenog, smjelog i ispravnog avanturistu. To je jedino i isključivo desintinacija Martija Mekflaja, ,,tamo gdje neće biti potrebni putevi“... I koju je Ronald Regan promašio, za svoju Ameriku S. STAMENIĆ 80-ih.
16
Četvrtak, 2. jul 2020.
Mon kom
33 OBRTAJA Goran Skrobonja, pisac
privatna arhiva
N
a regionalnom prostoru spisateljske fantastike i horora, teško je naći sigurniji i jasniji potpis od Gorana Skrobonje. Beograđanin je od ranih 90-ih, romanom ,,Nakot“, trasirao autorski put koji je mnogo više od eskapizma u priče sa ukusom nadnaravnog. Naprotiv - Skrobonja, ,,ko da neće“, servira naizgled pitke, a u suštini vrlo duboke i opore obrise naše realnosti. Uvid u Goranova djela, poput ,,Od šapata do vriska, priče strave i fantastike“ (1996), su dokaz da je Skrobonja prije svega strastven i temeljan čitalac. I da, ispisujući te savršeno zabavne redove sa izuzetnom lakoćom - itekako brine o onome preko puta. Tu vještinu komunikacije gradio je radeći na prevodima djela velikana: Stivena Kinga, Ijana Mekdonalda, Dena Simonsa... Posebna poslastica njegovog stvaralaštva je ,,La Rue“ (2000) - grafička novela čiji je bio koautor, projekat jedinstven za ove prostore i tako specifičan za taj period na prelazu dva milenijuma. Uz ,,Bleferski vodić za horor“ (1995) najbolji je dokaz, o kako se autentičnom i smjelom autoru radi. Onu lakoću zabavnih redova njegovih knjiga zato je lako prepoznati u Goranovim odgovorima na naših ,,33 obrtaja“. Uz fantastičnu ideju za film snimljen u Crnoj Gori, otkriće vam fascinacije koje se oslanjaju na klasike 70-ih i 80-ih. Družiće se sa Spilbergom i Springstinom, zakazati putovanje svemirskim brodom ,,Serenity“ i svirati za Džona Lenona u jednoj kasarni...
17
Četvrtak, 2. jul 2020.
Župi Aleksandrovačkoj. Najpre Tamjanika i Prokupac, a onda dokle doguramo... Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? -Kao proces snimanja dokumentarca. Ne bi mu trebala bogzna kakva knjiga snimanja, naturščika koliko hoćete, a svi krvožedni i svi kul...
TV
mu
z ika
Film koji Vas čini srećnim? „Pljačkaši izgubljenog kovčega“ (,,Raiders of the Lost Ark“, Stiven Spilberg, 1981); dovoljno je da čujem glavnu temu Džona Vilijamsa i dete u meni se raspilavi. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? -„Bolero“ (1984) sa Bo Derek, najgori film ikada snimljen, i jedan od retkih sa kojih sam izašao pre kraja. U stvari, više sam poželeo da ubijem sebe zbog traćenja vremena i para, nego režisera (ako se ne varam, bio je to Džon Derek, muž sirote Bo). Film koji uopšte nijeste skapirali? -„Eraserhead“ (Dejvid Linč, 1977). Doduše, nisam se mnogo ni trudio. Ostatak Linčovog opusa je svakako, hm, prijemčiviji. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? -Epopeju o sukobu monarhističkih vampira i komunističkih vukodlaka, ali u drečavim bojama i sa svim drugim odlikama filmova Hammer studija. Možda sa mladim Kristoferom Lijem, uz pomoć CGI i AI. Omiljeni filmski rivali? -Brus Li i Čak Noris. Svi smo želeli da budemo kao Brus, ali smo se u potaji divili Čaku i bilo nam ga je žao.
Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Ona iz „Ajkule“ (,,Jaws“, Stiven Spilberg, 1975) kada ova hita da pojede Roja Šajdera (šefa Brodija), a on na katarci gotovo potonulog broda nišani iz puške u tank sa kiseonikom koji se ajkuli valja po čeljustima, mrmljajući: „Smile, you son of a bitch!“. Posebno drag citat iz domaćeg filma? -„Das ist Walter!“ Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? -Piter Grifin (Family Guy). Prvi film koji ste gledali u bioskopu? -Nisam sasvim siguran, ali čini mi se da je bio neki „Tarzan“ iz produkcije krajem šezdesetih. Mislim, „Tarzan i zlatna dolina“, pošto se vremenski gađa (1966). A možda i francuski „Fantomas“ – uh, koliko sam voleo te knjige da čitam. Uostalom, baš koliko i knjige o Tarzanu. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - ,,Conan the Barbarian“ (Džon Milijus, 1982). Mislim da je to delo Bazila Poledurisa jedan od najboljih saundtrekova svih vremena. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? -Posle „Divlje horde“ (,,The Wild Bunch“, 1969). Svaki kadar svedoči o ljubavi Sema Pekinpoa prema Meksiku. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? -Stenlija Kjubrika, Blejka Edvardsa i Džona Forda. Zapravo ih ne bih odveo u jednu kafanu, već u obilazak vinskih podruma u Šumadiji i
kimt.com
film
narhistički vampiri i munistički vukodlaci
Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? -„Tougher Than the Rest“, Brus Springstin. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? -„Deeper Water“, Pol Keli. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? -„Walking on Sunshine“, Katrina & the Waves. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? -„Sally Can’t Dance“, Lua Rida. Vaša pjesma za karaoke? -„Balkan“, Azra. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? -To bi bio australijski kantautor Pol Keli. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? -Bora Đorđević. Ne mogu da ga smislim, mada ne mislim da je precenjen.
,,Conan The Barbarian“ kao soundtrack za cijeli život
Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? -Lenonova. Bio sam mlad vojnik kada sam čuo za njegovo ubistvo sa tranzistora na poligonu iza kasarne. Celo popodne posle „zanimanja“ i ručka proveo sam u spavaoni sam, svirajući njegove pesme. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - „Living Next Door to Alice“, Smokie. Ali ona verzija uživo, sa publikom koja horski dobacuje „Who the fuck is Alice?!“ Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Bitlse i Flojde. U špajzu sam imao malo slobodnog zida, pa je tu završio neki poster King Crimsona. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Ne verujem, ali ne bih imao ništa protiv.
Serija idealna za kišni vikend? - ,,Mandalorian“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Star Trek“, originalni serijal sa Kirkom i Spokom. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - „Freud“ sa Netfliksa. Serija koju nikada nijeste završili? - „Curb Your Enthusiasm“ – svaka čast Lariju Dejvidu, ali ja toliki transfer blama ne mogu da podnesem. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „Lost“, definitivno. Tragično koliko je sve dobro i na kraju sve besmisleno. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Vremeplov Stjuija Grifina („Family Guy“). I naravno, svemirski brod „Serenity“ klase Firefly. Najdraži par iz serije? - Sledž i Dori Doro (serija „Sledge Hammer“). Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Kancelarija Foksa Muldera iz „The X-Files“. A i Dejna Skali, zašto ne? Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija, uvek. Šta sam znao ja da su miševi štetočine: bio sam dete... S. STAMENIĆ
18
Četvrtak, 2. jul 2020.
PODGORI č ARENJE
N
eka prilog za biografiju jednog lokalnog pustolova budu koordinate na svjetskoj mapi koje je pohodio. Na primjer: Dakar 1970, Port Luis na Mauricijusu 1971, Singapur 1970, Kabul 1976, Pendžab i Agra 1976, Šangaj 1971, Đenova 1971, Njujork 1979... Te male smjernice, mjesto i vrijeme navedeni na kraju svake pjesme su zlatni ram za slike i portrete jednog pustolova. Njihova galerija je jedna zbirka pjesama: ,,Hram zlatnog lososa“, objavljena prije skoro četiri decenije.
Iskustvo putnika Za umjetnike je zamka onaj momenat kada slika o njima samima zaprijeti da zasjeni ono što ispisuju. Kada je Slobodan Vučković u pitanju, povlačiti tu liniju, gdje završava pjesma a gdje počinje priča i svjedočanstvo njegovog iskustva, života - nema nekog smisla. A oni što bi je ipak tražili, bi morali poći, na primjer, sve do izvora Ganga pod Himalajima. Do jednog mosta na Seni. Ili singapurske luke - tamo gdje elegantno izvijena jedra tradicionalnih kineskih džunki i dalje nađu mjesto među najmodernijim kruzerima. U jednoj pjesmi Slobodan piše o ljubavnicima sa vrha Kilimandžara; u drugoj o Lizi koja umire od sifilisa na Mauricijusu. Citira Halila Džubrana (,,Ovom obalom koračam vječno između pijeska i pjene“) i tako već na početku knjige skicira sasvim dovoljno jasan autoportret. Očima jede neki hamburger na Menhetnu, opisuje zlatni hram u Amritsaru... Naravno opisuje Tadž Mahal. I Alanu Ginzbergu posvećuje pjesmu o indijskoj državnoj željeznici.
Zaglavi se
E ovaj tip je u tom periodu, dok je radio kao oficir na teretnom brodu 70-ih, stigao da bude dio prvog (i jedinog?) CG superbenda. ,,Titogradska rok selekcija“ bila je tema Podgoričarenja prošle sedmice; taj bend što je, u periodu od nekoliko godina, u glavnom grau bio nešto kao Crosby, Stills & Nash. Ili Emerson, Lake & Palmer, sredinom 70ih!
montenegrina.net
Između pijeska i pjene Visine Himalaja i vulkana Slobodan je rođeni Titograđanin; prije nego će pohađati Srednju pomorsku školu u Kotoru, u Titogradu je zametnuo tu klicu nemirnog avanturiste, globtrotera. Iz svega toga, iz nevjerovatnog životnog iskustva, cvjetao je senzibilitet lika koji je, prije svega, bio - pjesnik. I vjerovao u onu riječ koja je podjednako lijepo grlila himalajske vrhove i uspavane vulkane okeanskih ostrva… ,,Hram zlatnog lososa“ objavio je Književni klub Bar 1982. godine - a taj plodni kružok sam je osnovao četiri godine ranije. Objavio je i zbirku ,,Cvijet na kamenu“ 1980. godine, u izdanju Književne omladine Crne Gore. Početkom 80-ih postao je i član Udruženja književnika Crne Gore - u vremenu kada se pustolovna književnost znala cijeniti kao poseban i osoben izraz. I u tim ,,formalnijim“ krugovima autora. Od 2000. godine živi u Kotoru; prevodilac je sa engleskog i italijanskog. Zbirka ,,Hram zlatnog lososa“ je srećom u potpunosti dostupna onlajn, skenirana za sajt Montenegrina.com. Takvo, virtuelno prelistavanje, donosi isključivo jedan zaključak - da su to pjesme sasvim primjerene čitankama za, na primjer, mlađe gimnazijalce. Jer su svojevrsna
Crta: Srđan Ivanović
škola duha, radoznalosti. Zalog za prihvatanje razligitog, ali i svijesti da sav taj svijet treperi na pučini u istom ritmu i saglasju. Takav je ritam života uhvatio i kao sjevernjaču na nebu, najsigurniji orijentir, na svim pustolovinama prati Slobodan Vučković. S. StamenIć
19 screenshot
Četvrtak, 2. jul 2020.
LONDON CALLING
Svježina starih projekcija U namjeri da povrate bioskopski entuzijazam, ali i pomognu bioskopima da se vrate na uspješne staze, organizatori su skupili 450 naslova i podijelili ih u 25 grupa, uključujući filmske klasike, festivalske pobjednike, najbolje britanske filmove, kao i blokbastere
L
ondonci su protekle sedmice dobili vijest koja je u ovom kriznom trenutku stigla kao najpoželjniji poklon - premijer Boris Džonson je najavio oslabljenje mjera i prijeko potrebnu relaksaciju koja počinje ovog vikenda. Za svaki ćošak na Ostrvu ova informacija ima drugačije značenje. A u londonskom scenariju jasno je što je najvažnije - otvaraju se kafići, restorani, muzeji, galerije i bioskopi! Iako će i ova relaksacija imati svoje specifičlne limitacije, sa posebnim fokusom na to da se transport još mora izbjegavati, eksplozi-
je dobrog raspoloženja nakon tri mjeseca su sasvim očekivane i opravdane.
Problem za bioskope
Ipak, tema otvaranja bioskopa pretvorila se u pandorinu kutiju, s obzirom na to da su svjetske premijere filmova, od kojih je većina zaglavila u postprodukciji, odložene za kraj godine. Iako su se neki naslovi ,,provukli“, poput dugoočekivanog kvazišpijunskog trilera Kristofera Nolana ,,Tenet“ i ne-tako-animacijske verzije lijepe priče ,,Mulan“ autorke Niki Karo, bioskopi imaju očigledan problem
sa nedostatkom programa. Ili ipak ne? Na scenu stupa novoformirano tijelo ,,Cinema First“ (miks uvijek raspoložene ekipe - Britanska asocijacija filmskih distributera i Britanska filmske asocijacije UKCA) sa vrlo jednostavnom i isplativom bioskopskom idejom. Dok čekamo na nove naslove, zašto ne bismo zabavili filmofile sa starim projekcijama?
Ukus klasika
U namjeri da povrate bioskopski entuzijazam, ali i pomognu bioskopima da se vrate na uspješne staze, or-
Iz kampanje koja najavljuje skoro otvaranje bioskopa
Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić
Kadar ispred jednog od londonskih bioskopa koji čekaju otvaranje
ganizatori su skupili 450 naslova i podijelili ih u 25 grupa, uključujući filmske klasike, festivalske pobjednike, najbolje filmove sa britanskog tla, kao i blokbastere koji su pojeli najviše novca. Sekcije uključuju i ona ostvarenja koja na specifičan način slave diverzitet, poput filmova Afroamerikanaca, LBGTQ i filmova rediteljki. Ova prilično rijetka saradnja, odnosno jedinstvo distributera i projektora, donijela je lijepo ljetnje rješenje koje se adekvatno ponudilo svim bioskopima na Ostrvu, koji počinju da rade ovog vikenda. Pored petnaestak ovogodišnjih filmova, čije su projekcije bile vremenski ,,ošišane“ uslijed globalne krize, posjetioci će imati prilike da vide prošlogodišnje hitove ,,Parasite“, ,,1917“ i nezaobilaznog Kventina Tarantina i komad ,,Once Upon a Time Hollywood“. Za one koji nikada nijesu imali prilike da vide stare dobitnike Oskara na veli-
kom platnu, tu su ,,Casablanca“, ,,Lawrence of Arabia“ i ,,Sound of Music“. Za one kojima ne smeta da satima sjede i posvete se dugotrajno filskom platnu, tu su trilogije ,,Back to the Future“, ,,Matrix“… Ali i kompletan ,,Harry Potter“ serijal za koji se izgleda uvijek može naći mjesto na Ostrvu. Biće najinteresantnije pak vidjeti kako će vlasnici kafića i restorana koncipirati svoj rad, s obzirom na to da će se u tom segmentu hospitalitija mnoge stvari promijeniti. Kada će se vratiti dani naručivanja i ispijanja pinte piva ili džina za šankom ili pak lijepog druženja na koncertima, ostaje da vidimo. Do tada pravac bioskop na neki old skul filmski klasik i kokice. Leila MURSELJEVIĆ
Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović
Grafički dizajn Veselin Radonjić