Objektiv - 30. April 2020. broj 217 by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 30. april 2020. • broj 217.

Dokaz da žena može sve ili :

zašto je serija ,,Mrs. America“ sa Kejt Blančet briljantna slika višedecenijske borbe feminizma i konzervativizma u modernoj političkoj areni Str. 4. i 5.

Ä&#x152;etvrtak, 30. april 2020.

Četvrtak, 30. april 2020.

A cappella

Makar za jotu P

oštovani čitaoče, nadam se da nekako izdržavaš ovaj karantin, kako nužni tako i dobrovoljni. Poznajem veliki broj ljudi koji su sa svojim porodicama ispratili svaku, ali baš svaku preporuku Instituta za javno zdravlje tokom trajanja epidemije u Crnoj Gori. Istini za volju, oni koji imaju djecu, jedno, dvoje, troje ili više od toga, kubure sa problematikom po više osnova.

*** Ajde prvih sedam dana i nekako, djeca uživaju što ne idu u školu. Dozvoljeno je i ono što nije dozvoljeno inače, pa se konzole s videoigricama i mobilni telefoni koriste do usijanja. Druga sedmica je i dalje bila na krilima prve, ali već počinju da trnu trtice. Video-igre i mobilni telefoni se i dalje koriste u ogromnim količinama. Prođe i to. E, već treća sedmica unijela je nervozu. Obalili smo mnoge rekorde na igricama i sad počinje faza preispitavanja – dokle ćemo ovo ovako? Četvrta sedmica već zadire u moć samokontrole. Djeca počinju da divljaju, imaju potrebu da potroše ogromnu energiju od koje su satkani. Vajber grupe na kojima komuniciraju s drugarima iz škole samo pište i prijavljuju nove poruke. Dok se okreneš do kuhinje i nazad, stiglo je 125 poruka. Počinje faza ulaska, u za sada, kontrolisano ludilo. Peta sedmica je već najbolje objašnjiva na sljedeći način – gledanje u zid. Više ne može da se spava od bolova u leđima koji su uzrokovani cjelodnevnim ležanjem. Sa kauča u ‘aljine, pa nazad. Šesta sedmica – više niko ne razmišlja o virusu. Svi se naglas pitaju – može li se u drugu opštinu, imamo li koga iđe da nas pušti do mora ili jezera? Ne ide to tako.

*** Zašto u apotekama nikada nema maski i rukavica, za koje nam kažu da moraju biti obavezan asesoar od ponedjeljka? Ubodoh u jednoj privatnoj apoteci deset komada, rekoše mi da za njih platim 7,10 eura. Uzeh jedno paklo od deset komada, u nadi da ću nalećet’ na jeftinije narednih dana. Tri dana nakon toga bile su po 0,95 eura – komad. Za đa’ola uzeh da preračunam, onako odoka – ako želim da i dalje poštujem preporuke za dvoje odraslih i dvoje djece, trebaće mi makar 200 eura mjesečno. Mislim se, možda je bolje da smanjim izlazak dok su mjere na snazi, čak i

Piše: Vladimir MARAŠ

Sugerišem, zaista iz najbolje namjere, da se govorne navike kod nastavnika s vremena na vrijeme preispitaju, jer i nastavnici su obični ljudi, koji u svakodnevnom govoru ne mogu biti imuni na negativne uticaje kolokvijalnog govora

kad bude moguće izlaziti. Paralelno sa svim ovim, pratimo nastavu putem televizije, uredno slušamo časove i radimo domaće zadatke. Tako je, množina je tu s namjerom. Iako sam ponosni roditelj đaka prvaka, pratim što se dešava i na koji način se predavanja prezentuju. Da ne bude zabune, uz dužno poštovanje profesije nastavnika i u najboljoj namjeri, ipak sugerišem nekoliko stvari, kojih se sjećam iz svoje osnovne škole. Sjećam se, kada bi neko od đaka, u nekoj osnovnoj školi u Crnoj Gori, s početka osamdesetih godina vijeka za nama, iskoristio konstruk-

cije poput: „trebali smo“ (da saberemo, da nacrtamo) ili „trebali su/ste“ (da „nauče/ite“ napamet), „bojati“, „obojajte“ (međeda ili loptu), pa onda „obojajte kafenom“ bojom… bilo je tu još raznih akcenata i fraza, čak i grešaka u padežima, ali ću ih rado pripisati tremi, dekoncentraciji ili umoru. Dakle, u mojoj školi „Sutjeska“, otprilke 1980. godine i kasnije, đak koji bi komunicirao na ovaj način, dobijao bi lošu ocjenu, uz ko zna koji po redu dodatni napor nastavnika da objasni upotrebu bezličnog glagola trebati, koga danas zaista mnogo ljudi mijenja kroz sva lica. Onda djetetu kojega od malih nogu učite da nešto samo „oboji“ a ne „oboja“, da oboji obavezno i jedino „braon“ bojom a ne „kafenom“, ili da bi trebalo da uradi domaći zadatak na vrijeme, ili da bi svi oni trebalo da nešto nauče napamet – e vi svom djetetu treba da sugerišete da ste u pravu vi, a ne nastavnica. Sugerišem zaista iz najbolje moguće namjere, da se govorne navike kod nastavnika s vremena na vrijeme preispitaju, jer i nastavnici su obični ljudi, koji u svakodnevnom govoru ne mogu biti imuni na negativne uticaje kolokvijalnog govora, koji svi manje-više koristimo u svakodnevnoj socijalnoj komunikaciji. Ali nemoguće je, štoviše, mislim da nije u redu da im ne ukažemo na sve ove propuste, jer dobronamjerna sugestija i uvažavanje te sugestije služe zajedničkom dobru. Dakle, uprkos dodatnim i vanrednim naporima za koje većina nas ima puno razumijevanje, molimo da na tom putu ne izgubimo minimum standarda, jer osim matematike, prirode i društva, crnogorskog i engleskog jezika kao i svih drugih predmeta, djeca usvajaju i sve drugo izrečeno, od „Dobro jutro, dragi đaci“ pa sve do „Hvala, vidimo se u ponedjeljak.“

*** Sve vam je ovo pritisak. Treba to izdržati. Nije lako. Nije lako jer iako mu se nazire kraj, niko nije siguran u razvoj situacije. Izvukli smo i neka jako pozitivna iskustva iz ovog ludila. Shvatili smo da možemo da funkcionišemo na internetu, na platformama koje danas koristi cijeli svijet, sa ili bez pandemije. Dobro je da se naviknemo na online život, jer što god ko mislio o njemu, on jeste realnost i ignorisanje te realnosti može se smatrati vrhunskom neodgovornošću. Ostajte zdravo, čuvajte i sebe i drugoga, pa valjda iz svega izađemo bolji. Makar za jotu.

Četvrtak, 30. april 2020.

U fokusu

fortune.com

Kejt Blančet kao enigmatična, moćna i promišljena liderka novog konzervativizma

Serija ,,Mrs. America“ sa Kejt Blančet briljan feminizma i konzervativizma u m

ogu gospoda iz Republikanske partije vjerovati da je njih i cijeli svijet stvorio muškarac, kontekst, suštinu u modernom vremenu dala im je žena. Filis Šlafli je prije skoro pola vijeka bila jača i od odluka Kongresa, potvrda Senata i amina predsjednika, uz potpis oba lidera parija... ,,Gospođa Amerika“ - u onoj mjeri u kojoj jedna osoba može nadvladati cijeli sistem. To što za damu koja je naglavačke okrenula, po nekim svojim mjerama i dezenama skicirala političku mapu moderne Amerike, najvjerovatnije nijeste ni čuli do momenta kada je u njenom ,,ruhu“ pred kamere vrhunskog televizijskog šoua stala Kejt Blančet - mnogo govori o samim republikancima. Na startu serije ,,Mrs. America“ je zatičemo ogoljenu, tučenu pogledima i stisnutu stegama jednog društva i kolektivne svijesti od prije pola vijeka sa mnogo više predrasuda od današnjeg.

Iščašena ostvarenost

tvline.com

Kamera ne da je objektivizuje, nego je bukvalno proždire u briljantnom momentu televizijskog intervjua koji na-

Trejsi Ulman izvanredna u kompleksnoj ulogi čuvene feminističke autorke Beti Fridan

goldderby.com

govještava da je serija inteligentna, pakleno dobro osmišljena poslastica vrhunskog vizuelnog tkanja priče. Bijeli očnjak predatora od voditelja gotovo možemo osjetiti na bjelini vrata velike Kejt Blančet. I svaki frejm kotrlja se ka neumitnom momentu kada će Filis, ma i cijela serija, njena publika i vaskolika istorija - dobiti šamar otrežnjenja u feminističkom buđenju. Ali moderni svijet i kosmos, prosto, drugačije izvlače karte u velikoj igri pojedinaca na tragu ostvarenja. Lekcija iz istorije: prije skoro pola vijeka, 1971. godine, Amandman o jednakim pravima na Ustav SAD podržali su oba doma Kongresa, lideri partija, pa i, nećete vjerovati, republikanski predsjednik Nikson lično. Ostalo je samo da prođe u političkim domovima 38 od 50 saveznih država. Ono što je u jednom momentu djelovalo kao gotov posao, a iz moderne perspektive kao fundamentalno pra-

Dokaz da može s

vo - jedna Filis Šlafli okrenula je naglavačke. Obrazovana nezaposlena domaćica iz Ilinoisa je pola države digla na noge i dovela do toga da amandman ne bude usvojen ni dandanas! Neko ko je ostao prepoznat kao vječiti pobjednik na američkom političkom nebu, pa još i pouzdan čuvar plamena konzervatizivma... Prije nego je tu svoju Ameriku prepustila našoj generaciji, stigla je 2016. napisati i knjigu koja se, zamislite, zove ,,Konzervativni argument za Donalda Trampa“, objavljenu dan nakon njene smrti. Tako i priliči uber-republikanki, da i mrtva sablažnjuje i pro-

ganja američku liberalnu ljevicu. Takva osoba prosto je morala biti delikatan i kompleksan tip. Za Filis Šlafli koju portretiše Kejt Blančet, ne možete navijati, niti joj se diviti, ali australijska velikanka želi da do kraja bude fer prema njoj. Da nam je približi, jer od takvog karaktera i ličnosti savršene pobjednice može se mnogo naučiti.

Fer igra autora

A Filis je, ukratko, mislila da može sve. Vrlo brzo, do trećine prve epizode, shvatićete da je to žena koja očajnički želi da pomiri i postigne sve ono što bi

5 slashfilm.com

Četvrtak, 30. april 2020.

ntna je slika višedecenijske borbe modernoj političkoj areni

Rouz Bern savršen izbor za ulogu ikone feminizma Glorije Stajnam

nijeti samo dobro, i svaka im čast na tome.

Tanos i Avendžeri

Serija je poput enciklopedije ,,ko je ko u modernom feminizmu“

žena sve

jedna žena, ili bilo koja osoba, poželjela. I obrazovanje, i profesionalno ostvarenje, i uticaj u društvu - ali i skladan brak bez bilo kakve mrlje, savršenu porodicu, predivan američki dom. Šlafli će vrlo brzo postati svjesna na koje se sve načine zatvaraju vrata jednoj ženi u Vašingtonu i svim vašingtonima ovog svijeta. Ali znate što ona kaže svim ženama na tvrdnju da se nijesu mogle ostvariti u seksističkom svijetu? Zamislite - da su samo tražile izgovore! Sa koliko samo ponosa, tvrdoglavosti, a ispod površine i neke dobro zatrpane ranjivosti, je portretiše Kejt Blančet. Toliko dobro,

da u momentu kada potpuno ludo i sumanuto ona prepozna kartu za ostvarenje tako što će se suprostaviti cijelom feminističkom pokretu - ne možete da je osuđujete. Naravno, niti da je podržavate - ali sve to vam postaje strašno zabavno. U jednom zamršenom političkom klupku američkog javnog života, Filis je otprilike postavila jednostavnu tezu reakcije. ,,Što, vi feministkinje, kažete da žena može i smije da bira sve? E, pa pustite mene da biram da budem domaćica i supruga“! Serija ,,Mrs. America“ nije do kraja istorijski tačna. Većina dijaloga je izmišljena, ali na način da vjerno oslikava karaktere, iskustva i sjećanja svih realnih likova. U takvoj situaciji, autori i Kejt Blančet su se žestoko potrudili da prema Filis budu pošteni; na taj način su najbolje potpisali privrženost onim vrijednostima liberalne ljevice koje osjećaju i podržavaju. Momenti kada je hvataju u licemjerju, političkoj manipulaciji, pa i laži, su oni dobro dokumentovani u javnosti; utisak je, da su mogli biti prema svojoj glavnoj junakinji i ,,grublji“... Ali nijesu, tražeći balans koji seriji može do-

Tako je Filis Šlafli u ulozi poput Tanosa, čiji je (ideološki) naum tako lako opravdati - što samo dodatno pojačava i podvlači koliko je ta zamisao opasna. A sa druge strane je creme de la creme, cijeli tim Avendžera drugog talasa feminizma! Imena koja su za svakog pristojnog feministu crveno slovo u kalendaru: prije svih Glorija Stajnam, čiji vrlo interesantan, mek i nježan portret iznosi još jedna Australijanka Rouz Bern. Spram Glorije, čuvene osnivačice magazina ,,Ms.“ (referenca koja je apsolutno azbuka feminističkog pokreta i o kojoj se morate informisati, sviđao vam se feminizam ili ne) je oštra, strastvena Beti Fridan. Ikonu koja je potpisala čuvenu knjigu ,,The Feminine Mystique“ tumači Trejsi Ulman u briljantnoj minijaturi. Katalog feministkinja perfektno dopunjuje televizijska diva Margo Martindejl (čuvena Mags Benet u seriji ,,Jusified“), koja tumači damu iz kongresa Belu Abcug. Upravo ona godinama biće most između Demokratske partije i samog pokreta... A kakvu je samo ulogu dobila Uzo Aduba, svima poznata kao ,,Krejzi Ajs“ Voren iz serije ,,Orange is The New Black“ - ona je Širli Čizholm, prva tamnoputa Amerikanka koja je kandidat za predsjednika! Kejt Blančet dobila je savršen katalog ,,rivalki“ u seriji. Način na koji ih sapliće i pobjeđuje tako mnogo govori o funkcionisanju moderne ljevice i desnice danas. Svaka od njih je načitanija, svjesnija, angažovanija od nje. Ali, dok se one gube u razmiricama, ideološkim tlapnjama, teoretisanju - ona organizuje, djeluje. Uspijeva pacifikovati, ali i dobro iskoristiti onu najoštriju desnu struju u svom pokretu, koja debelo i užasno miriše na rasizam i fašizam. Dobija podršku muških ,,krupnih riba“ iz partijskog vrha, čuva jedinstvo pokreta, daje mu jasan koncept. Tamo gdje je nekada pisalo ,,antiabortus“, ona prva ispisuje ,,prolife“. I uvijek, nezadrživo grabi naprijed, sama u suštini skicira jedan portret, sasvim nalik Donaldu Trampu, liderstva koje je cilj

samo po sebi, koje trpi i izmišljotine i najružnije etiketiranje druge strane, samo da bi sebe sačuvalo.

Ideološko ogledalo

Gdje je tu suština i pozicija same serije? Nakon četiri epizode, mnogi su bili skloni da istaknu da autori pretjerano ističu ,,navodnu“ moć individualca u američkoj politici. Teoretiše se i o jednoj teoriji onih koji vole ,,srednji put“ - da se moderna Amerika našla ,,negdje između“ domaćice Filis i opasne, samosvjesne revolucionarke Glorije. A ljevičari naglašavaju nešto vrlo interesantno - da, savršeno u skladu sa Marksovom teorijom, promjena i dolazi u velikom trenju, dijalektičkom procesu dvije krajnosti. Tu je i ona važna lekcija za moderne ljevičare: da se pogledaju u ogledalo. I malo zapitaju, ko je i kako donosio krupne i velike, suštinske promjene u posljednjim decenijama. Čije i kakve emancipatorske riječi su imale efekta. I je li isto u našem vremenu kada se nešto o slobodi procijedi kroz megafon i odjekne sa ulice - ili kad to iz udobnosti svog ušuškanog doma kaže jedna ispeglana domaćina. A sama Filis? Ono što je Kejt Blančet rekla o njoj primijetićete i sami do pola prve epizode: ta žena je do kosti, na svoj iščašeni način, feminista! Jer nikom nikad nije dozvolila da je ubijedi da nešto ne može. Jer je svoj put do kraja birala. To što je birala kako je birala, bože moj... Serija ,,Mrs. America“ je zato važna iz mnogo razloga. Kao prelijepa slika lavirinta političkog života u Americi, prije pola vijeka i danas. Kao lekcija o istoriji koja se ponavlja i kao tragedija i kao farsa. Kao prelijep katalog mnogo bitnih likova iz istorije feminizma koji moraju biti dio opšte kulture i obrazovanja mlade osobe. Ali prije svega kao lekcija mladim feministkinjama da jedna žena zaista može sve. Neka ih o tome nauči Filis, barjaktarka tuđinske armije, sa druge strane bojnog polja... A neke će joj buduće mlade žene, sasvim izvjesno, njenim oružjem od odlučnosti nanijeti prvi i odlučujući poraz. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,5/5

Četvrtak, 30. april 2020.

ZERKALO

Triler „The Silence of the Marsh“ sa španskom instant zvijezd Pedro Alonso je sjajan, ali nedovoljno iskorišćen u Netfliksovom trileru

Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Režiser je definitivno imao viziju kada je zagrizao ovu intrigantnu priču o piscu koji shvata da je stvarnost mnogo brutalnija od njegovih hipernasilnih romana. No, nije uspio da je isporuči

ema težeg ispita za režisera, glumca, bilo kojeg filmskog umjetnika nakon što osvoji planetarnu popularnost preko noći – od tog famoznog „drugog filma“. Ili serije. Očekivanja su velika, često i pretjerana. Jedni očekuju hod jednom te istom stazom (da ne kažemo istu stvar, samo spakovanu u drugo djelo), drugi žele nešto novo, treći jedva čekaju „koru od banane“, četvrti ne znaju ni što hoće... Pa ‘ajde ti sad ugodi svima, majčin sine... U tom kontekstu i takvoj atmosferi dočekan je i novi španski triler „The Silence of the Marsh“ („El silencio del pantano“ „Tišina močvare“) sa zvijezdom u usponu Pedrom Alonsom.

Brutalan dizajn

Hit-star Netfliksovog fenomena „La casa de papel“ pojačao je veliko interesovanje za filmski debi Marka Viljila, španskog autora koji se do sada bavio isljučivo serijama, među kojima je najpoznatija fantazija „The Ministry of Time“. Nažalost, iako jeste potvrdio da je odličan glumac i da može dati još mnogo uloga poput (ili čak širih od) hipnotišućeg Berlina – Alonso niti je dovoljno iskorišćen, niti je imao da radi sa bogzna čim. Naročito kad je riječ o scenariju koji su po romanu Huanha Braulija napisali Karlos de Pando i Sara Antunjo. Glavni junak Viljilovog trilera je popularni krimi-pisac iz Valensije (Alonso), u čijem je fokusu ubica o kojem se ne zna skoro ništa, posebno ne zbog čega ubi-

impresionira već na prvu loptu, naslućujući da i unutrašnju građu ovog enigmatičnog tipa tvore čisti beton, šipke i tvrda praktičnost. Sve oko Kua – od golih zidova i polica za knjige, do radnog stola i ostalog namještaja, svedeno je na minimalno, na korisno, na ogoljeno, na prijeko potrebno... Kao da bi i najmanja „nepotrebnost“, nepraktičnost ili naznaka bilo kakve emocije skroz poremetila njegov hladnokrvni eko-sistem.

Omča oko vrata

Slagalica sa suvišnim djelićima ja. Već na početku filma, u razgovoru sa obožavateljkom, Ku (kao „Q“ – znak pitanja, zagonetka) kaže kako nikada neće objasniti što motiviše njegovog (an-

ti)heroja. I da tu nije riječ ni o kakvoj traumi, već o čovjeku koji ubija samo zbog toga što mu se može. Ako vam Alonsove oči ipak ne prodaju već viđenu pri-

ču o piscu koji ubija zbog inspiracije ili egoistički pretvara romane u suvenire sopstvenih zločina, onda dizajn Kuovog stana sigurno hoće. Brutalistički stil

Zavrzlame i dublje poniranje u Kuovu psihu počinju od momenta kada glavni lik otme jednog podmićenog profesora ekonomije i izazove haos u kompleksnoj mreži kriminala i korupcije Valensije. Nažalost, u priči koja se dijeli na tri isprepletana rukavca - zavrzlama je mnogo više. I pritom su jače akcentovane nego dubinska analiza i Kuovog mentalnog sklopa, i sistema u kojem se ne zna ko su veći kriminalci - političari ili dileri. Viljil je definitivno imao viziju kada je zagrizao ovu intrigantnu priču o piscu koji shvata da je stvarnost mnogo brutalnija od njegovih hipernasilnih romana. Njegova odluka da podijeli narativ na tri dijela (prvi prati Kuovu svakodnevicu i stvaranje, drugi radnju njegovog romana, a treći haos koji nastaje nakon što profesor postane „nedostupan“) sasvim je opravdana za građenje saspensa i štrikiranja postulata žanra. No, iako je ta vrsta pripovijedanja najjači adut filma, uz Alonsovu glumu, istovremeno je i njegova omča oko vrata. Nakon što se u priču upletu i profesor, i Kuov brat, i dileri, i korumpirani političari, i ko sve ne – „The Silence of the Marsh“ postaje vrlo i neisplativo naporan. Jasno je da je slika korumpiranog grada koji „spolja sija, a iznutra zaudara na lešinu“, bila veoma bitna za cijelu koncepciju. No, Viljil nije

Četvrtak, 30. april 2020.

Neispunjena forma

Na kraju, ispalo je da se opservacije o ubici koji ubija samo zbog toga što mu se može i gradu koji zaudara na lešinu – odnose i na sami film. Kuov lik nije dovoljno razrađen, baš kao da su ga scenaristi napisali ofrlje, pretrčano, raskupusano, samo zbog toga jer im se to može... A lijepo snimljen i dizajniran film samo sakriva nabacane likove i pogrešno ispričanu priču. Opet, da ne shvatite pogrešno: „The Silence of the Marsh“ nije ni negledljiv, a kamoli bezvrijedan film. Stvar je samo u tome što u startu obećava mnogo, ali režiser do kraja ne uspijeva da isprati sopstvenu viziju vrijednu poštovanja. Tačno se vidi da Viljil nije navikao na jednoipočasovnu filmsku formu. Ko zna, možda bi „The Silence of the Marsh“ bio mnogo uspjeliji kao TV adaptacija, kao serija sa kojom bi režiser bio na svom terenu. Sve u svemu, nećete biti previše zadovoljni kada dođete do kraja. Uzbudljiva slagalica zvana filmski triler biće sklopljena, a na stolu i u rukama držaćete još tuce neiskorišćenih djelova, pitajući se odakle su došli tu i čemu služe... A to nije bogzna kako lijep i ispunjavajući osjećaj nakon jednoipočasovnog slaganja i preslaganja, zar ne?

Ocjena: 6,6/10

Režija: Mark Viljil Uloge: Pedro Alonso, Naćo Fresneda, Hose Angel Egido, Raul Prieto TRajanje: 92 min

Sinopsis: „Dvije tinejžerke iz ruralne Pensilvanije putuju u Njujork da potraže pomoć zbog neplanirane trudnoće.“ – nikako ne služi na čast drami „Never Rarely Sometimes Always“. Jer, ne otkriva ni mali dio mikrokosmosa jednog od najboljih filmova 2020. Najkraći opis filma Elajze Hitman mogao bi glasiti: rani radovi Ričarda Linklejtera susreću teški realizam Kristijana Munđijua i rastvaraju se u očima nevjerovatne Sidni Flanegan, čije bi ekspresivno lice

indiewire.com

neVeR RaRely SomeTimeS alwayS moglo da iznese svaki dosadašnji i budući film braće Darden. Opet, ni ovo poređenje ne ide na čast predivnom filmu, nagrađenom i u Berlinu i na Sandensu. Ma koliko laskavo bilo, ne dočarava sa koliko je suptilnosti, u igranom ostvarenju koje ima ukus dokumentarca, Hitman ispričala priču o neželjenoj trudnoći koja je ipak mnogo više od priče o neželjenoj trudnoći. Posvjedočite joj. Jer, to je priča koja se ne zaboravlja.

Sidni Flanegan u nezaboravnoj drami Elajze Hitman

Ocjena: 8,8/10

RiSing HigH Najčudnija stvar u vezi sa Netfliksovim najsvježijim njemačkim naslovom? Pa, vjerovatno to što njegov režiser i scenarista Ćunejt Kaja uopšte ne krije da je „Rising High“ („Betonrausch“) wanna-be film. Dramedija sa Dejvidom Krosom, koji je ostao najpoznatiji po oskarovskom hitu „The Reader“ (Stiven Daldri, 2008), fokusirana je na tri prevarantska agenta za nekretnine koji padaju u mrežu sopstvenih laži. Njihov svijet pun droge, golotinje, alkohola, šampanjca i pametnih laži podsjeća na kombinaciju urnebesnih filmova „The Wolf of Wall Street“ (Martin Skorseze,

variety.com

uspio da je učini pitkom. Niti da spriječi da pojede ono što je i njemu i gledaocima trebalo da bude jednako važno: portret psihopatskog Kua.

KRaTKi ReZoVi

Dejvid Kros na čelu prevaranata za nekretnine

2013) i „Catch Me If You Can“ (Stiven Spilberg, 2002). No, samo podsjeća... Iako „Rising High“ jeste gledljiv, ipak

mu fali i pameti i šarma i vještine da bi se primakao holivudskim kolegama. Ne očekujte ništa specijalno...

Ocjena: 6/10

THe willoUgHbyS Kad gledate film u kojem ulogu sveznajućeg pripovjedača igra jedna tako pufnasto slatkasta a gorda i (bukvalno) sveznajuća životinja kao što je mačka (i to plava!), a ipak se ne smijete njenim opservacijama – onda znate da nešto nije u redu. Netfliksovoj animaciji „The Willoughbys“ ne fali ni jarkih karaktera, ni slatkasto-morbidnih avantura, ni želje da pošalje poruku nade djeci koja imaju loše roditelje. Ali, da joj nedostaje scenario koji može da otpravi četvoro (pre)čudnjikave djece Vilibijevih pravo u vaša srca nedostaje. I te kako. Priča o Vilibijevima, da je urađena kako bi trebalo, mogla je da bude moderna verzija dječjeg klasika

imdb.com

dom Pedrom Alonsom

Ne tako upečatljivi Vilibijevi

„Lemony Snicket’s A Series of Unfortunate Events“. No, režiseri Kris Pern, Kori Evans i Rob Lodermajer nijesu razmišljali van kutije. Rezultat je film koji ćete više pamtiti

po lošem izboru pozajmljenih glasova, nego po vibrantnoj animaciji. O plavoj mačkastoj sveznalici bolje i da ne govorimo.

Ocjena: 5,5/10

Marija IvanOvIć-nIkIčevIć

Četvrtak, 30. april 2020.

robajte da zamislite sljedeće: upravo ste krenuli na planinarenje. Sparan je dan, nijeste u bogzna kakvoj kondiciji. Dahćete, mrmljate, spotičete se, znojite, psujete u bradu... Nije vam jasno ni kako se uopšte pomjerate sa rancem na leđima i dva dupke puna mini-frižidera u naručju. Niti možete da iščekate trenutak da dosegnete vrh, skinete samar i častite se jednim poštenim piknikom. No, nakon što se nekako dokotrljate do cilja, skljokate na travnjak i izvadite omiljeno pivo – shvatate da su se oba frižidera usrala. Da... Baš to je analogija koju koriste roditelji iz briljantne, užasno potcijenjene crne komedije „Breeders“ mreže FX da bi dočarali koliko je nemoguće biti srećan kada na grbači imate dva djeteta, oba ispod sedam godina.

Breeders

Blistava crna komedija sa Mart imdb.com

serije

Hagard i Friman sijaju kao Ali i Pol u potcijenjenom projektu mreže FX

imdb.com

Besane noći

Serija o nesavršenim roditeljima ima koliko hoćete. No, većinu (uz izuzetke poput „MotherFatherSon“) čine lagane komedije sa vrlo jasno nacrtanim i naučenim roditeljskim lekcijama. Ima tu simpatičnih serija kao što je „Single Parents“, ubjedljivih iako slatkastih dramedija poput Amazonove „Catastrophe“ ili malo začinjenije „There She Goes“ sa Dejvidom Tenantom. Sve pokazuju da smo svi nekad čudovišta ne svodeći sopstvene likove na roditeljske karikature koje uzgajaju potomke poput nečega u Petrijevoj šolji i na djecu koja pate od totalnog odsustva ličnosti... Ali, opet skoro sve svode se na imitaciju života. Na ušećerenu sliku o roditeljima koji na kraju svake epizode, previše lako postaju bolji ljudi. Malo je reći da „Breeders“ nije takav šou. I da su njegove brutalno iskrene i vrlo nepopularne poruke, one koje ćete i mrzjeti i obožavati - mnogo kompleksnije. Desetodjelna prva sezona, dostupna i na platformi HBO GO, vrti se oko nevjenčanog para u kasnim tridesetim godinama. Pola (Martin Friman) i Ali (Dejzi Hagard) zatičemo u trenutku kada njihovog sedmogodišnjeg sina Luka (Džordž Vejkman) i četvorogodišnju Avu (Džejda Ejlis) muči nesanica. Nakon nekoliko noći bez sna, praćenih svim „f“ bombama ovog svijeta, sluđeni roditelji imaju samo jednu dilemu: kojim jastukom da ih uguše.

Napadi bijesa

Zvuči brutalno, zar ne? E, pa takav je i život roditelja... Ili „Uzgajivača“, kako glasi pravi, mnogo ciničniji i okrutniji prevod serije koju je HBO prepjevao na mnogo blaže, pomirljivije i suštinski pogrešnije „Roditelji“.

Ova serija je puna cinizma, ali nije cinična. Postoji razlika. Da su Pol i Ali čistokrvni cinici i mizantropi, „Breeders“ bi mogao da se koristi kao sredstvo za kontracepciju. I ne bi imao nikakvu vrijednost Na početku sezone imate samo jednu želju: da neko preda Polu i Ali neograničenu količinu sredstava za smirenje kako bi preživjeli svakodnevicu. Ako imate djecu, male su šanse da ne razumijete koliko se mnogi roditelji osjećaju prevareno kada se, poslije dana koji na momente djeluje kao da nikada neće proći, a procuri kroz prste za sekundu - konačno suturaju u krevet, beskrajno ljuti zbog toga što nijesu imali ni pet minuta za sebe. Opet, ne morate da budete roditelji da biste, dok minuti odmiču, shvatili da sve „negativno“ što rade Pol i Ali – od njegovih psovačkih rapsodija i supernova bijesa pred djecom, do njenog flegmatičnog humora – jeste poziv upomoć. Tu negdje, između redova cinizma, ču-

Bolje bit no ro je se mantra: „Pomozi mi da ti pomognem.“ Nijesu oni loši roditelji. Štoviše, i Pol i Ali obožavaju svoju djecu. Samo, ne kapiraju zbog čega toliko odmažu da budu voljena.

Britanski recept

Dok Pol i Ali vade najcrnohumornije adute iz rukava, uprkos „neprimjernim sranjima“ koje govore, neće vam izgledati kao seronje – nego kao seronje koje se nerviraju što su izgubile pravo da budu seronje zbog tih malih seronja od svoje djece. To i jeste najveći podvig kreatora Krisa Adisona, Sajmona Blekvela („Veep“) i Martina Frimana... To što im je potrebno malo da vas ubijede da su „seratorske“ reakcije potpuno u redu. Da bi ovdje uspio čuveni „britanski recept“ – saopštavanje velikih životnih

istina kroz najcrnji sarkazam, kreatorima serije bila su potrebna dva savršena sastojka. Prvi, nijansirani glumci poput Frimana i Hagard – perfektno sposobni da vas ubijede da ste ponekad isti kao njihovi živčani likovi, a da se ne osjećate loše zbog toga. I scenario obojen najboljom vrstom crnog humora: onom koja vam između fora za piš od smijeha provlači surove slike realnosti. „Breeders“ je pun cinizma, ali nije ciničan šou. Postoji razlika. Nju je najbolje objasnio Oskar Vajld „presuđujući“ da cinik zna cijenu, ali ne i vrijednost svake stvari. Da su Pol i Ali čistokrvni cinici i mizantropi, ova serija mogla bi da se koristi kao sredstvo za kontracepciju. I ne bi imala nikakvu vrijednost. Za Pola i Ali, humor je mehanizam za suočavanje sa istinom. A ta istina je brutalna... I zvuči najiskrenije kada je

Četvrtak, 30. april 2020.

tinom Frimanom i Dejzi Hagard poručuje nešto što ćete i mrzjeti i obožavati

SAHRANA ZA HRČKA Ubjedljivo najbolja epizoda „No Dad“ fokusirana je na dva gubitka u porodici. Jedna sahrana neočekivano preminulog hrčka pretvara se u sahranjivanje do tog trenutka emocionalno nerazmršenog odnosa. Nestalna osoba nestaje zauvijek i niko nije spreman za to... Ponajmanje osoba koja misli da ju je davno preboljela. Sve u vezi ove epizode - od pojačane seksualne želje i napada smijeha, do grcanja u suzama i onog Polovog ukora za sina: „Osjeti malo atmosferu, čovječe.“, dio je psihološki precizne analize smrti u porodici. Najbolje u prvoj trećini ove TV godine.

Sahrana hrčka u najboljoj epizodi „No Dad“

t’ kamen oditelj Pol sumira u ono nervozno: „Umro bih za ovu djecu... Ali, isto bih ih i podavio.“ I ne samo njih, nego i svoje roditelje.

Đedovi carevi

Tu dolazimo do još jedne stvarčice koja „Breeders“ čini posebnom serijom: do odnosa koji Pol i Ali imaju sa sopstvenim „uzgajivačima“. Njihovi roditelji otvaraju prozor u svijet iz kojeg su ponikli. Iz svakog Polovog i Alinog pokreta kao da vrišti jedan od najgorih strahova svih nas: da ćemo ponavljati roditeljske greške. I da ćemo, stoga, pokušavajući da ne sjebemo svoju djecu kao što su naši sjebali nas, samo izmisliti nove načine da ih emocionalno upropastimo. Upravo zahvaljujući uvođenju likova đedova i baba i smještanju Pola i Ali u

sendvič između zahtjeva vrišteće djece i svojih još zahtjevnijih, često i djetinjastijih roditelja – uspjeva humanizovanje glavnih likova. Jer, da ne znamo njihova zaleđa, da gluma, scenario i cijela priča nijesu toliko uvjerljivi, Pol i Ali djelovali bi neurotično, neutemeljeno, karikaturalno, kao dva vrišteća Homera Simpsona sa rukama oko Bartovog vrata. A za likove đedova, kapa dolje: ne zna se ko je šaramantniji. Polov otac Džim (sjajni Alun Armstrong), slika „staromodnog“ oca koji se ježi „nenormalnih modernih tatica“ što drže supruge za ruku na porođaju i sline pred djecom; čovjek koji je i noćna mora i izvor zelembaća svakog psihijatra kojem se nikad zagrljeni sinovi poput Brusa Springstina neprestano smjenjuju na kauču?

Ili možda Alin nestalni tata Majkl (očaravajući Majkl Mekin), hipijevski laganini koji se pojavi i nestane kad mu je volja; neko sasvim nepodoban da bude roditelj, a opet savršen da bude premili đed koji zbori „neprimjernosti“ kao što je ono da je domaći zadatak skroz besmislena rabota...?

ma, do ozbiljnijih stvari poput postporođajne depresije, griže savjesti majki koje rade i onog svakodnevnog, grčevitog rintanja na poslu da bi djeca upisala dobre škole, a sve u strahu da porodica svakog časa može postati fokus Kena Louča (Alina fora).

Nevidljiva djeca

Kotrljati dan

Sa tako sjajnim građenjem karaktera roditelja, djedova i baba, kao glavna zamjerka seriji nameću se nedovoljno razvijeni likovi djece. Ali, lako ju je eliminisati poslije kraćeg razmišljanja. Jer, djeca su „nerazvijena“ s debelim razlogom. „Breeders“ je sve vrijeme fokusiran na strahove i odricanja odraslih (Pol je želio da bude karikaturista, ali „život se ispriječio“) – kako bi se ukazalo na to koliko su često skloni zanemarivanju najvažnijeg zbog okretanja oko sopstvene ose. Stavljanje tog najvažnijeg sa strane sve do predfinala – taktički je potez. Djeca postaju „vidljiva“ tek nakon što se dogodi haos. Tek tada svi osjećamo krivicu i knedlu u grlu, baš kao i Pol, zbog onoga što sve vrijeme „nijesmo vidjeli“. I što smo mogli da uradimo da spriječimo katastrofu... Ovo jeste komedija, ali ozbiljne stvari, poput smrti i bolesti, dišu joj za vrat. To se osjeća u svakom minutu „Breedersa“, od banalnih problema kao što su kenjkanje oko neprospavanih noći, „žirafa za hitne slučajeve“ i „rivalstvo“ sa drugim roditelji-

Malo je serija koje tako sočnim psovkama i propelerskim prevrtanjem očima mogu da podvale nježnost. Zbog toga je gotovo neshvatljiva tako niska ocjena koju „Breeders“ ima na sajtu IMDB (6,9). Ta ravnodušnost se možda može objasniti time da su se gledaoci, naročito nakon prve epizode, previše pronašli u Polu i Ali. I rano skrenuli pogled, ne dočekavši da dobiju podrobniju analizu seratorskih oratorijuma... Šteta zbog takvih gledalaca. Propustili su mnogo. Prije svega, najbolju moguću poruku koju možete da dobijete kao sadašnji i budući roditelji. Poruku da ćete sigurno sjebati milion stvari na putu ka dobro „uzgojenoj“ djeci – i da je to sasvim u redu. Sjebali su i vaši roditelji vas, pa vas eto – živi ste i koliko-toliko zdravi. Bitno je da se trudite, da brinete, da to pokazujete. I da svakog dana, uprkos onoj staroj crnogorskoj: „Bolje bit’ kamen no roditelj“ – ipak gurate taj kamen roditeljstva. A djeca će već nekako pronaći način da ne budu baš tolike seronje s početka vaše romanse. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,7/5

Četvrtak, 30. april 2020.

SERIJE

Penny Dreadful: City of Angels

Spin-of velikog hita traga za pravim čudovištima u Los Anđelesu tridesetih

over-blog.com

Otisak urbane zvijeri Sudar natprirodnog sa klasičnom detektivskom istragom

ran, Jevrej koji će u Veginom trvenju prepoznati mladog sebe.

...i suština Velsa

U priči o propasti američkog sna, naravno, leži zločin sa ukusom natprirodnog, ali prije svega to je odraz trenja dvije suprotstavljene kulture. ,,Došljačke“, imigrantske, protiv onih koji se ,,prodaju“ kao autentično američki

ve što nas je, kroz tri sezone sa neočekivano i gorko serviraranim krajem, serija ,,Penny Dreadful“ učila, da nema većih čudovišta od običnih ljudi. Na kraju svedenog računa, sve te kreature čije bi oči sijevale gladno i pohotno iz sjenki viktorijanskog Londona, bile su male mace za prosječnog čovjeka, dijela amorfne, pučanske većine. ,,Sve što je ljudskom biću potrebno da bude čudovište kakvo zaista jeste, je da mu neko šapne da mu to može bit’“ - izgovara demonica Magda (Natali Dormer), napola mazno i skoro kaćiperski, na samom startu serije ,,Penny Dreadful: City of Angels“. I odmah znate, koliko je autoru Džonu Loganu bilo bitno, da publiku što prije ubijedi da to suštinski i dalje jeste ,,Penny Dreadful“, iako sa drugim likovima, nekih če-

tiri decenije kasnije i na drugom kraju svijeta. Spinof u deset epizoda je iz mračnih londonskih ćoškova utekao pravo na upeklu, ispucalu kalifornijsku zemlju, pod božiju munju Los Anđelesa. Forma je drugačija; viktorijansku gotiku zamijenila je zlatna holivudska noar era. Ali suština je ista - grad u galopirajućem, podivljalom progresu koji sudbine malih ljudi guta poput đavolske zvijeri.

Sunce Polanskog...

Loganu, scenaristi koji se proslavio radom na kapitalcima od holivudskih mejnstrim hitova sa početka vijeka, poput ,,Gladiator“ (2000), ,,The Last Samurai“ (2003), ,,The Aviator“ (2004), ,,Hugo“ (2011), ovaj televizijski projekat je posebno ličan. U dnevnoj sobi doma je već decenijama velika mapa Los Anđelesa iz

30-ih. Jednom je, iz puke znatiželje, ,,preklopio“ sa modernom kartom najvećeg kalifornijskog grada... I došao do gorkog ličnog otkrića: sve one lokacije čuvenih auto-puteva i širokih drumova u gradu, prije samo sedam ili osam decenija vrvile su od života. Naselja je progutala urbanizacija, a gradske vlasti, u dosluhu sa tajkunima, prosto zbrisale četvrti siromašnih meksičkih imigranata. I to samo zato da bi tuda prošao put. Serija vizuelno pokušava da prati onu treperavu jaru kalifornijskog ljetnjeg podneva, sunčanog dana koji štipa za grlo, koju je Roman Polanski tako autentično uspio uhvatiti u vječnom neonoar hitu ,,Chinatown“ (1974). To je ,,modus vivendi“ koji Logan tek djelimično uspješno hvata za svoje junake, ali funkcioniše, jer veze između likova djeluju

autentično. I više nego oni sami. U fokusu je Tijago Vega (tumači ga Kostarikanac Danijel Sovato), prvi Meksikanac sa detektivskom značkom u Los Anđelesu. Vrlo brzo naći će se na tektonskom rascjepu između dva identiteta. Odluči se, jesi li Latinos sa plantaže iz predgrađa ili gospodin moderni Amerikanac u ispeglanom bogartovskom odijelu! O te dvije litice čerečiće ga nadređeni, braća, bliski i manje bliski ljudi, jedna dama u nevolji Moli (Novozelanđana Keri Biše) će pokušati to da iskoristi u klasičnom noar maniru... A rijetka podrška, kojoj ni sam neće vjerovati, biće majka (sjajna uloga Adrijane Barace u vrlo uskom manevarskom prostoru) i detektivski partner Mišener (Natan Lejn), cinični i prekaljeni policijski vete-

U priči o propasti američkog sna, naravno, leži zločin sa ukusom natprirodnog; ali prije svega to je odraz trenja dvije suprostavljene kulture. ,,Došljačke“, imigrantske, protiv onih koji se ,,prodaju“ kao autentično američki. I gdje je tu ona bajka o izmišljenim i realnim čudovištima, koja čini sav šmek ,,Penny Dreadful“? U uvodnoj epizodi crpi snagu isključivo iz lika demonke Magde i ,,Santa Muerte“, tihog anđela smrti kou tumači Lorenca Izo. Iz Loganove sposobnosti da sučeli njih dvije, pa uveže sa ,,realnim“ likovima, zavisiće uspjeh spin-of serije u deset epizoda. Natali Dormer je interesantan izbor glavne negativke, savršeno proračunata, diskretno ranjiva, a ipak teatralna i banalna na gotovo ,,kartunoliki“ način zlica iz Diznijevih filmova. Baš kakva je bila u ulozi Mardžori Tirel u seriji ,,Game of Thrones“. U sve je upetljana i zavjera nacista, i noar romansa, interesantna i dinamična istraga zločina sa ukusom lične krivice i dileme istražitelja... Dovoljno da Logan mlađu publiku (raspon od 15 do 25 godina) uvjeri, da je posrijedi zaista autentičan Los Anđeles 30-ih. Oni zreliji ipak neće naći bilo šta autentično u ovoj seriji. Njima, kao apsolutna referenca na ovu temu policajca imigranta, ostaje genijalni ,,Touch of Evil“ (1958) Orsona Velsa, sa Čarltonom Hestonom i Dženet Li... Film od kojeg je, ovog puta, Džon Logan mnogo više uzeo - nego i od svoje originalne ,,Penny Dreadful“ serije i pomenutog filma ,,Chinatown“... S. STAMENIĆ

Ocjena: 2,9/5

Četvrtak, 30. april 2020.

PREPORUKA

Ana Vujošević, magistar klavira, koncertna pijanistkinja i profesorica klavira

Pronaći djetinju radost Zgrabi Crno-bijeli doživljaj filma „12 Angry Men“ (Sidni Lamet, 1957) prema mom mišljenju, idealan je za zatvorenu scenografiju. Dinamične i neočekivane zaplete i rasplete u današnjoj kinematografiji više ne srijećemo. Naizgled dosadan zbog jednolične prostorije u kojoj se nalazi „porota“ koju čini 12 ljudi, u stvari je jako poučan film koji nas tjera na razmišljanje šta je to istina, a šta pravda. Da li postoji individualna pravda i kako se dolazi do nje? Šta su predrasude i koliko su značajne u pravosudnom sistemu jedne države? Da li nas kao gledaoce zalaženje u izvor rađanja tih istih predrasuda navodi na preispitivanje sopstvenih etičkih i moralnih ubjeđenja? Gledalac obavezno izvlači pouku, kako globalnu, tako i svoju, intimnu. Sve to, naravno, ukoliko je dovoljno inteligentan da poslije odgledanog filma ne uskače u nešto novo, već da da sebi vremena da ga procesuira i doživi na hiljadu načina i izabere ono što je najbliže njegovom ličnom doživljaju istine. Zalaziti u fabulu neću, iz razloga što se nadam da će čitalac biti barem malo zaintrigiran mojim „uvodom“ u ovo remek djelo i ući u ovu fantastičnu priču bez ikakve ideje o sadržaju samog filma, kako bi se upustio u avanturu beskrajno dubokih dijaloga. „Ponette“ (Žal Doalon, 1996) je duboko emotivna drama koju ne može ispratiti svako. Ovaj film preporučujem samo onima koji su doživjeli i proživjeli dovoljno teških trenutaka, kako bi mogli ispratiti fantastičnu i toliko realnu glumu tada četvorogodišnje Ponet (Viktori Tivisol), koja glumom nadmašuje mnogo starije kolege iz iste branše. Ovo je film o odbrambenim mehanizmima djeteta i načinima kako ponovo pronaći osjećaj zadovoljstva, a pritom tog nečeg što ti je predstavljalo najveće zadovoljstvo u životu više nema. Jako teško opisati riječima srž samog filma, još teže tako uvjerljivo prenijeti na

Luka Ratković

FILM

platno uspone i padove djevojčice koja je tragično izgubila mamu, u čvrstom naumu da je održi živom u svom srcu, dok je sa svih strana ometaju svakodnevna suočavanja sa plitkoumnim komentarima društva, čime se njen lik izdvaja od njenih vršnjaka predstavljenih kao primjer jednog normalnog zdravog odrastanja i gledanja na svijet oko sebe. Jedna čisto realna priča, bez patetike i suvišne dramaturgije, ovaj film čini jednim od nekolicine koji su na mene ostavili veliki trag kao gledaoca. Glavna poruka ovog filma je ta da je jako bitno šta i na koji način roditelji i odrasli ljudi govore djeci, zato što sve izgovoreno na djecu ima ogroman značaj i samim tim utiče na njihovo dalje razvijanje svijesti.

TV Ako bismo se vratili četrdesetak godina unazad, moja preporuka bi bila „Only fools and horses“ zbog specifičnog britanskog humora koji ljudi sa ovih prostora „hvataju“ tačno kako treba. Moram izdvojiti radio-emisiju koja

je po mom mišljenju imala, i dalje ima edukativni karakter, a to je nama svima poznata stara garda The Books of Knjige. Opet kažem, jako je nezahvalno govoriti o ovakvom tipu slobodno mogu reci „projekta“, jer ga svako doživljava na svoj način. Mislim da se najbitnije i najjace poruke šalju upravo kroz humor i pristup koji ova organizacija gaji decenijama.

MUZIKA Osim klasične muzike to je definitivno grunge era 90-ih koja je obilježila moje djetinjstvo i dalje odrastanje. Kada kažem grunge era, mislim isključivo na bend Soundgarden i cjelokupno stvaralaštvo muzičara Krisa Kornela koje se od davne ’88. godine značajno razvijalo i žanrovski mijenjalo, što jako cijenim u bilo kom vidu autorskog rada, ne samo u muzici. Dotakla bih se i žanra elektronske muzike i pomenula značaj stvaralaštva house pionira, producenta i di-džeja Satoshi Tomiiea, kog lično poznajem i toplo preporučujem sve što je ovaj muzičar uradio

u svom višedecenijskom medijskom postojanju.

Zaobiđi FILM Generalno ne volim žanr romantična komedija, iako ni tu ne treba biti isključiv. Za sada mi nijedna nije privukla pažnju, što ne znači da ubuduće neće.

TV Stend-ap komedije. Usiljen i „nabuban“ humor koji čeka da bude „ocijenjen“ od publike, bez imalo doze spontanosti, zbog čega meni stend-ap komedije nijesu nimalo zabavne niti interesantne jer je za mene humor definicija spontane šale, a ne naučenog teksta plasiranog medijima.

MUZIKA „De gustibus non est desputandum“, te stoga ne bih raspravljala o ukusima pojedinca. Definitivno izbjegavam sve što imalo podsjeća na turbo folk ili „jeftini pop“.

d ž uboks

Kreativni zdenac potekao je od saradnje na pjesmi ,,Take What You Want“ repera Post Malouna prošle godine. Isti producent, Endru Vat, dotakao se Ozijevog albuma - na kojem svira gitaru. ,,Ordinary Man“ je sveukupno skup velikih muzičkih faca: na basu je Daf Makegen iz benda Guns N’Roses, na bubnju Čed Smit iz Red Hot Chilli Peppersa. Njih trojica su sjajna potpora, kraljevska konjica na ovom velikom Ozijevom putovanju. Saputnici, kao gosti na ploči, su velike zvijezde: Tom Morelo, Elton Džon i Sleš! Sve to na prvi pogled albumu pruža mračnu slutnju - kao da se radi o opro-

štajnoj pjesmi crnog labuda.

U top formi

Suštinski, simbolično je to što Ozi u momentu krajnje životne ranjivosti, djeluje snažno i prodorno od momenta kad njegov glas prvi put zareže po vinilu. Tako potcijenjen - zbog toga što nema moć i raspon drugih metalnih božanstava poput Dija, Halforda ili Dikinsona, a po mnogo čemu ipak mnogo autentičniji. Prvi singl ,,Under the Graveyeard“ Ozija hvata u momentu najbolje, vrhunske forme. Prelijepa gitarska melodija je savršeno poprište za lagani kas starog Princa tame. ,,Smrt nije odgovor onda

kad plačem za odgovorima“ - izgovara Ozi, i znate da je to priča njegovog života. Najbolji rif iznosi slavni gitarista Gansa Sleš na ,,Straight to Hell“ - a na njoj Ozija zatičemo, naravno, u ulozi đavola lično. Još grešnija i tvrđa, a ipak banalna u mjeri da ne djeluje mračno i prijeteće, je ,,Alright Now“. Na naslovnoj ,,Ordinary Man“ mekota glasa i udara po klavirskim dirkama Eltona Džona čine da je ovo muzičko iskustvo ipak hod po gostoljubivom, benignom terenu. Interesantan je i svjež podsjetnik na najveći hit velikog kalifornijskog hita ,,Home Sweet Home“ glem metal benda Motley Crue. Ozi Ozborn ne želi više ni-

koga da sablažnjuje, zastrašuje, niti da djeluje prijeteće. Već samo da dobije još neku priliku da radi ono što najviše voli i što čini najbolje. Zato je album dirljiv i daju mu se oprostiti realno lošije pjesme od singlova, poput ,,Eat Me“, ,,Scary Little Green Men“ - ili one koji nose pretjerano poznat ukus melodija velikih metal hitova ,,Today is The End“. Princu tame se samo još malo igra, i ništa više... S. S.

Ocjena: 69/100

Folker iz Njukasla hvata strah i nadu je

U potrazi za sebi sličnim theguardian.com

ich ard D

Potcijenjeni britanski alternativac zaslužuje planetarnu pažnju

Za jasan pogled u stvarnost ponekad su potrebne oči ekscentrika. Tu negdje, u toj očuđenosti, leži razlog zbog čega Ričard Doson nije popularan u široj alternativnoj publici, iako je apsolutno i bez izuzetka do sada bio miljenik publike.

discogs.com

Ozi Ozborn ne želi više nikoga da sablažnjuje, zastrašuje, niti da djeluje prijeteće. Već samo da dobije još neku priliku da radi ono što najviše voli i što čini najbolje

aw son

Prvi solo album u više od decenije dolazi u specifičnom momentu, sa sjenkom zdravstvenih problema zbog kojih je Ozi otkazao kompletan program nastupa u prošloj godini. Potom je uslijedila informacija da je slavni frontmen hevi metal začetnika, benda Black Sabbath, već duže od deceniju i po u borbi sa Parkinsonovom bolešću, što javnost nije znala. Sve to je Oziju, očuđenom i dekadentnom, pružilo oreol mučenika - ali i jednostavnog, svakodnevnog i bliskog čovjeka, uoči izlaska albuma ,,Ordinary Man“ krajem februara.

zzy ss O

Kraljevska konjica

,,Ordinary Man“ jaka i simbolična ploča metal v

a r ig e s e m a t u c in Pr

rije pola vijeka Ozi Ozborn kao da je na nekom životnom peronu uhvatio kolosijek najluđe lokomotive, i sa te mašine nikada nije sišao. Sa saznanjem, šta je sve preko sve povijenijih leđa preturio, čudo je da je uopšte danas živ, a kamoli da snima pristojnu muziku.

ur ne

Četvrtak, 30. april 2020.

Doson je klasičan folker, tip sa gitarom, koji svoju melodiju na vrlo originalan način kiti psihodelijom ili stilom art roka. Sve to naravno vuče na prvu polovinu 70ih, s tim što je on jedan klasičan odrpanko, niko i ništa iz industrijskog Njukasla,

carstva sivila na malovitom sjeveru Engleske.

Paranoja vremena

U fokus javnosti, prvo na Ostrvu potom i planetarne, dospio je pločom ,,Nothing Important“ prije pet godina. Svoj folk rok bazira na bluzu,

a tvrdi da je ključni uticaj na njega imala kavali, forma molitvene muzike islamskih sufi mistika. Preko svega toga, zamislite, kao glavnog uzora u karijeri navodi Majka Patona, frontmena kultnog američkog rok benda Faith No More, što naravno nema mnogo veze sa folk rokom... Dovoljno za sliku o kompleksnom, pa ako hoćete - i komplikovanom samotnjaku. Ništa od toga nije bitno spram činjenice da Doson zna da perfektno ubode sentiment, strah, nadu ili paranoju jednog vremena. Tako

se ,,2020“ našla baš tu gdje jesmo, pred odškrinutim vratima jedne budućnosti koju je teško odgonetnuti, koja prijeti neizvjesnošću. Mnogo je krivice, lične i kolektivne, na Ričardovim pjesmama. U ,,Two Halves“ zauzima perspektivu mladog fudbalera koji je suočen sa razočaranim ocem nakon jednog loše branjenog kornera. U pjesmi ,,Black Triangle“, jedan brak se urušava do temelja onda kad racionalan i pristojan čovjek postane pasionirani istraživač, pa zaluđenik za NLO teorijama zavjere. ,,Heart Emoji“ je sa-

Wee

Kanađanin na novoj ploči podsjeća zbog čega je mnogo bitna figura modernog popa i r’n’b-a

Ofanziva života

Neočekivano jak povratnički projekat hevi metal ikone

likely.com.my

velikana nakon više od decenije pauze

Četvrtak, 30. april 2020.

Kanađanin Abel Tesfaje je maestro pop noar zabave

thetimes.co.uk

očetkom prošle decenije opisivan kao jedan od najinteresantnijih i najsmjelijih likova moderne r’n’b scene, Kanađanin Abel Tesfaje, skriven iza imena i projekta The Weeknd, u međuvremenu je razvio pravac i stil kojim najbolje kormilari. Staje u prostu odrednicu pop noar.

ednog vremena

Iz Loučevih filmova

I to je samo zalet za momente jasne političke angažovanosti, u jednoj Britaniji koja je, pod teretom dugih Bregzit pregovora, zaboravila na svakodnevicu običnog čovjeka. ,,Fulfilment Centre“ ima jaku poruku, sitnog birokrate koji pada u očaj svjestan da bilo kakav projekat ne može da realizuje nakon novih mjera štednje i ,,stezanja kaiša“. Junak pjesme kao da je glavni lik iz nekog od filmova Kena Louča, velikog britanskog reditelja i važne figure ljevice na Ostrvu - zaglavljen u stvarnosti u kojoj sistem uglavnom odmaže, ili ga

Trening radosti pitchfork.com

vršeno cinična i precizna dekonstrukcija jednog nevjerstva. ,Fresher’s Ball“ govori o zjapećem ambisu samoće, koji se otvara pred roditeljem onda kad dijete ostavi u tuđem gradu, prvog dana na univerzitetu...

ignoriše. A pri tome je željan kolektivne akcije, podrške sebi sličnih. To je najočiglednije u numeri ,,Jogging“, ličnoj karti osobe koja u prostom fizičkom umoru i lakoj aktivnosti koju dijeli sa nekoliko sličnih sebi pronalazi izlaz, makar iz sopstvene anksioznosti. Likovi iz pjesama Ričarda Dosona bi da mijenjaju svijet, a na ploči „2020“ u tome ne uspijevaju, ipak, ponekad će uspjeti makar da pronađu malo mira za sebe. Ovako jaki stihovi i ovoliko istinita muzika su dovoljni da povjerujemo, da nam je i to dovoljno za 2020. godinu. S. S.

Ocjena: 83/100

U promo videou koji je pratio prvu ploču nakon četiri godine ,,After Hours“, zatičemo ga unezvijerenog, maničnog i samog, na ponoćnoj stanici njujorškog metroa. Alegorija vrijedna pandemijskog svijeta, žednog socijalizacije kao vampir krvi - za album koji je podjednako inspirisan 80im kao prethodni, izuzetno uspješan ,,Starboy“. Ali i više introspektivan, zamišljen, vrlo osjetljiv i upitan nad sobom samim. ,,Blinding Lights“, singl za koji postoji dobra vjerovatnoća da će biti jedan od ključnih hitova ovog proljeća i ljeta, je iz te tjeskoba prava katarzična eksplozija. Za životni juriš, u ludom sint pop ritmu. Hitčina koja sedmicama vlada na

top-listama na obje strane Atlantika je otprilike smjernica, kuda nas to Abel vodi. U jednu ofanzivu, koji vam ne dopušta da predahnete, da se prepustite svojim mislima. Koji je trening radosti i oslobađanja životne energije... sa tek diskretnom dozom melanholije i nedostajanja, jer ipak je to do kraja šmek čežnjivih 80ih. Sve što slijedi, sa rijetkim izuzecima (poput iritantne ,,Heartless“, potpuno nepotrebne usred albuma) je vrlo ujednačeno i mnogo zabavno.

Predati sebe drugima

Tesfaje nudi katalog toksičnih romansi, za koje uglavnom preuzima krivicu. ,,Iznevjerio sam te“ prosto priznaje u ključnom momentu ranjive ,,Too La-

markermarket.com

te“, koja takođe poziva na plesni podijum. Na ,,Scared to Live“, interesantnoj i originalnoj baladi, isporučuje cijeli spisak razloga i načina na koji je povređivao one koje voli. Konačno, naslovna pjesma je predivna posveta ranoj fazi njegove karijere - kada je kao pravi r’n’b alternativac udarao temelje trendova koje danas prepoznajemo, kao aktuelnu i osobenu mejnstrim pop muziku sa početka treće decenije našeg vijeka. I lijep je način, da vas pozove da istražujete njegove rane EP-eve i singlove. Čak i bez toga, ,,After Hours“ je potpuno dovoljan sam po sebi - zabava nošena oštrim rifovima, ćudljivom, agresivnom bas linijom i potpuno ludim sintisajzerskim udarima koji će vas podsjetiti na najbolje Daft Punk momente. Iznad svega toga je Adelov glas - eho u visini, čvrst i spokojan. Kao jasan stav jednog tipa, koji želi da pokaže da je za sobom ostavio dileme, pogrešna skretanja i promašaje. Pružajući sebe drugima, za njihov merak, damar i dobar bit. S. S.

Ocjena: 77/100

Četvrtak, 30. april 2020.

33 OBRTAJA film

mojtv.hr

neka ide Massive Attack feat. Mos Def – „I against I“ iz filma „Blade 2“ (Giljermo del Toro, 2002). Da ne budu sve Blejdovi, neka ide i Nil Jang „Dead Man Theme“. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - „The Lord of the Rings“ (Piter Džekson). Ali ne u Novi Zeland đe je sniman film, nego baš u Srednju Zemlju. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Dejvid Linč, Kventin Tarantino i mlada Anđelina Džoli. S njima dvojicom bih izašao jer su vrhunski autori i djeluju kao likovi s kojima bih mogao da se podružim lagano kao što se družim sa bilo kim. Vjerovatno bismo išli neđe đe je sjedeća varijanta, pili rakiju i motali duvan. A mlada Anđelina bi me čekala kući.

Kadar iz filma „Kad porastem biću Kengur“

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Mislim da su priče s ovih prostora previše krvave i nasilne za njega.

ika

FILM Film koji Vas čini srećnim? Prvo pomislih na film „Kad porastem biću Kengur“ (Radivoje Andrić, 2004). Podsjeća me na moj kvart u Nikšiću. Ima dosta filmova koji me čine srećnim i koje sam gledao više od 20 puta. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Ima dosta režisera koji su me oduševljavali dok sam studirao, a koje bih sad izbio. Ne bih ubio, ali bi im dao batina. Na primjer neka to bude Lars fon Trir. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Ima dosta filmova koji su mi dobri jer ih nijesam skroz skapirao, pa imam prostora da nešto dodam kao gledalac. Posljednji takav je „The Lighthouse“ (Robert Egers, 2019). Ali ako nekad skapiram ili pročitam šta je zapravo režiser htio da kaže, obično se razočaram. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Ima ih dosta. Volim epsku narodnu poeziju i većina toga bi izgledalo odlično i na filmu. A bilo bi dobro vidjeti bitke na Krusima, Martinićima, Vučji Dol, Mojkovačku bitku itd. Ovi krajevi su puni dobrih priča i jakih i interesantnih ličnosti. A bilo bi dobro i vidjeti nešto sa domaćim vampirima, s obzirom na to da su vampiri naša baština hehe. Neki hajduk da je lovac na vampire. Ludilo! Omiljeni filmski rivali? - Možda je kliše, ali Betmen i Džoker, još od djetinjstva. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Prvo se sjetih scene u kojoj jaguar juri ekipicu Maja u džungli u filmu „Apo-

Hajdučki l na vampi z

calypto“ (Mel Gibson, 2006). A može i scena sa medvjedom u filmu „The Revenant“ (Alehandro Gonzales Injaritu, 2016). I scena sa kravom u filmu „Lepa sela lepo gore“ (Srđan Dragojević, 1996). Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „A zvala se sasvim obično: Jagodinka Simonović.“ iz filma „Varljivo leto ’68“ (Goran Paskaljević, 1984) , „Đura će da ti oprosti što te je tukao!“ iz filma „Maratonci trče počasni krug“ (Dušan Kovačević, Božidar Nikolić, 1984), „A kako je kod vas u Švedskoj? Zima, a? Ali standard jebi ga...“ iz Dragojevićevih „Sela“. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Pera Kojot. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Mislim da je bio „Asteriks i Obeliks protiv Cezara“ („Asterix et Obelix contre Cesar“, Klod Zidi 1999). Evo guglam i vidim kad je izašao, znači da sam tek sa devet godina prvi put bio u bioskopu. E, živote devedesetih... Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Ako baš mora, neka me prati muzika filma „Blade Runner“ (Ridli Skot, 1982). A ako misliš na soundtrack kao pjesmu iz filma, onda

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - Dobro je imati to troje u jednoj osobi. Kad to kompletiram, onda ću odgovoriti na pitanje. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Danka“, Toma Zdravković.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Armagideon Time“, Vili Vilijams. Ovih dana najviše i slušam rege dok posmatram smak svijeta koji smo dosad znali. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Danas je „White Sands“, Tomi Gerero, juče bio „Tren“, Bora Dugić, a prekjuče „Wassup“, Asap Rocky. Mijenja se to stalno. Vaša pjesma za karaoke? - To sam prvi put skoro radio. Ima na Jutjubu narodni miks karaoke, ide od jedne pjesme strofa pa refren i odma’ počinje druga pjesma. Samo narodnjake priznajem na karaokama. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Nikoga. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Ne sviđa mi se ova scena koja vlada sad klincima. Rasta, Buba, Relja i ostali. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Neba iz Montenigersa. Bio sam dijete tad, ali sam ih baš volio, pa me to pogodilo sjećam se. I za Tupakom još žalim. I smrt Kita Flinta iz Prodidžija me je isto pogodila, nadao sam se da ću ih još jednom čuti. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Nijedna mi ne pada na pamet... Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Metallica, System of Down, Bob Marley, 2pac... klasika.

lov ire

Četvrtak, 30. april 2020.

Marko Janjušević, frontmen benda Manitou, producent, di-džej, likovni umjetnik

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Neće, sigurno.

Serija idealna za kišni vikend? - Hmmm... Prva sezona serije „True Detective“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „3rd rock from the sun“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Animirana serija: „Samurai Jack“. Serija koju nikada nijeste završili? - „Sons of Anarchy“. Vidio sam posljednju scenu na Jutjubu jer sam je batalio. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - „Walking Dead“ da su završili prije nekoliko godina bila bi odlična serija. Ovako i ne želim da znam kraj, ako ikada dođu do njega. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Rikov pištolj za teleport iz serije „Rick & Morty“ Najdraži par iz serije? - Homer i Mardž Simpson. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Radio bih sa Skali i Molderom na dosjeima X. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. M. ČAVIĆ

kademski slikar, tatu majstor, di-džej, frontmen i producent nikšićkog benda Manitou Marko Janjušević, karantinske dane provodi sam, izolovan od grada. U ateljeu u okolini Nikšića slika, stvara bitove. Neke osunčane roots, rege, dubwise melodije možete čuti na striming servisu Mixcloud. Janjo, Janjoe, Pas Manit (možete ga zvati kako god hoćete) ne zapostavlja ni dvorište, dobro se snalazi u kuhinji, uživa u čitanju i gledanju filmova. Da mu ovi koronični dani ne padaju teško i da nam uvijek u rekordnom roku odgovori na pitanja, nijesmo ni sumnjali, jer kako pjeva na novom albumu „moja oaza je u meni, ja poklanjam je tebi“. Što još skriva u oazi saznajte u Janjovim „Obrtajima“. Naravno, uz to vam preporučujemo odličan Manituov novi album simboličnog naziva „Manitou“ jer ove godine slave deset godina postojanja. PS Jeste li neki film gledali više od 20 puta kao ovaj nikšićki „maniti pas“?

Privatna arhiva

Četvrtak, 30. april 2020.

KALENDAR

bilo kojoj areni ovoga svijeta, od gladijatora se tražilo samo da ubija i bude ubijen. Samo u Rimu to je ime značilo ipak nešto više. Na primjer, jedno ,,imaću moju osvetu, u ovom ili narednom životu“, koje Rasel Krou nikako nije želio da izgovori, na prvom danu snimanja filma ,,The Gladiator“. Za svog Maksimusa, svog Španca, Rasel Krou tražio je nešto više od prvog dana kada je potvrdno klimnuo glavom na jednu jedinu rečenicu ,,Ridli Skot snima film od 100 miliona dolara i tebi je ostavljena ta uloga generala antičkog Rima“. Više od puke osvete, bijesa, impulsa borbe za opstanak u areni, slave i veličine... U momentu kada Maksimus dodirne prašinu utabanu na borilištu Koloseuma, odmah i znate: tu zaista ima nešto više. Nešto neodoljivo iskreno, gotovo erotično, u trenutku kada taj prah poprišta arene jedan gladijator dotakne i okuša - na onaj isti način na koji je to činio na jednoj španskoj oranici, koje je ostao davno željan. Mnogo prije nego će prvi put krenuti u svoju krvavu žetvu, Krouv pali general će jednom uporediti tu crnu špansku zemlju sa kosom žene koju voli...

Pravi scenarista Zato je Maksimusov svaki udar mačem i sjekirom, po štitu ili tijelu drugog čovjeka, kao predavanje sebe, to je lik koji svaki napregnuti mišić kao da oslobađa od umora, razočaranja, bijesa, nedostajanja... I beskrajne tuge. I pronalazi taj potpuno ludi način, da na toj pržini okupanoj krvlju još jednom zaore onu oranicu... Pa još upitati sve silne pokvarenjake koji remete taj sveti momenat intime: ,,Zar nijeste zabavljeni?“. Prije nego će joj, kao plodnu žrtvu, prinijeti sebe i jednog imperatora... Za Ridlija Skota bilo je potrebno i manje od jedne rečenice da prihvati da snimi film. Producent Volter Parks pokazao mu je jednu sliku, ulje na platnu Francuza ŽanLeona Žeroma ,,Pollice Verso“ (,,Palac nadolje“, 1872). Prikaz gladijatora okrenutog ka cezarovoj loži, koji kao trenirana zvjerka u lovu čeka na znak gospodara, bila je neka prva smjernica, što bi i ko bi mogao biti Maksimus Decimus Meridius... A Rasel Krou je imao tu sreću da je

,,Gladiator“, film koji je obilježio karijeru Rasela Kroua i s

Ratar u krvav

na filmski set došao sa, u najblažu ruku, nedovršenim scenarijom u rukama. Originalnu ideju i stranice Davida Franconija Ridli Skot je proslijedio prijatelju Džonu Loganu (sada ga znamo kao kreatora fantazijske moderne serije ,,Penny Dreadful“) - a odrađen posao bio je tek skica. Krou je svog Maksimusa mogao, na početku snimanja, tek nazirati. I zato je i imao priliku, da na improvizovanom borilištu u Maroku, u šumi britanskog Sareja gdje je snimana uvodna borba legija sa varvarima ili na kulisama velike makete Koloseuma napravljenoj na Malti - radi konstantno na tom tekstu. I nikako nije želio prostog grubijana za svog lika. Ili tipa željnog krvi i osvete. Sa rečenicama ,,Na moj signal, započnite Pakao“, ili pokličem ,,Snaga i čast“, koji su se porađali u svakodnevnom i mukotrpnom radu na setovima - počeo se nazirati i Maksimus. Pa i onaj najljepši potpis nedostajanja za domom koji više nikada neće biti isti, o zemlji crnoj poput njene kose - sve je to Krou izmislio.

Palac nadolje A Ridli Skot? Za film koji je danas toliko proslavljen i mistifikovan, pošteno je ipak reći da je vizuelno nedorečen i pretranjan. Da je, po standardima holivudske kinematografije aktuelnim osam decenija, nezamislivo i neobjašnjivo da bilo kakvog dubinskog kadriranja nema; da likovi štrče ispred zamagljenih poprišta, poput blur efekta u animaciji modernijih igara... Da film vapi da se probije iz potpuno neobjašnjive i nepotrebne izmaglice (koja je očigledno bila način da produkcija sreže troškove) - da komad plavog neba dočekamo samo u snovima i buncanjima nesretnog Maksimusa... Zato je lako shvatiti, zbog čega kritika nije voljela ,,Gladiator“, zbog čega mu je te 2000. servirala palac nadolje... Kako kritika - tako i istoričari. Zvocali su i coktali, to i danas rade pred silnim fanovima filma: da je istorijski kontekst potpuno promašen. Da Komod nikako nije ubio oca, imperatora Marka Aurelija,

Tako je duga lista razloga zbog koje je pravilnije reći da je Maksimus Rasela Kroua umnogome nadvisio film Ridlija Skota. I da je taj lik mnogo više kult moderne pop kulture od samog filma

Četvrtak, 30. april 2020.

Veći od filma Tako je duga lista razloga zbog koje je pravilnije reći da je Maksimus Rasela Kroua umnogome nadvisio ,,Gladijatora“ Ridlija Skota. I da je taj lik mnogo više kult moderne pop kulture od samog filma, dvije decenije od premijere... Maksimus - onaj kojeg nije briga ni za vlast ni za državu ni za bilo koga ko se o njegov umorni život očešao zbog bilo kakvih ideala i interesa, onaj koji samo želi da okonča sa onim što je naumio, pa makar to bila osveta. I koji na ovaj ili onaj način želi samo da opere ruke od te silne i zamućene, prljave krvi. I ode kući,

i ništa više... E takav tip - danas je uzor onih, pogotovo miliona mladih muškaraca, koji ,,peru ruke“ od politika, zemalja ili kolektivizma. Koji svoj kodeks i temelj grade isključivo na onom što su zetekli kao međe svoga dvorišta. I ništa više i ništa manje nijesu ni spremni da brane, po jednoj konzervativnoj mantri koja je na ironičan način metastazirala u modernom populizmu... Što se onom Maksimusu Rasela Kroua sigurno nikako ne bi svidjelo. Zato Maksimusa prije svega treba gledati - kao jednu divnu olupinu. Ono što je voda izbacila nakon oluje na pučini jednog užasno korumpiranog sistema. Kao ogoljeni impuls reakcije - čovjeka srušenih ideala, kojem nije ostalo ništa više nego grčevita i svakodnevna borba individualaca u velikoj areni. U kojoj može samo da bira, da udara na fer, a ne mučki, jer jedini mu je taj izbor preostao. I koji će, na kraju, i sam sebe prinijeti na oltar nekoj prošlosti koju su drugi izdali. Takav Maksimus, iz perspektive modernog čovjeka, djeluje i dostojanstven i realan i iskren. Usamljeni ratar na krvavoj žetvi, kostiju umornih od svijeta i svih tih imperija u prah prosutih, i prije nego im je istorija ime zapisala... I zato ono ,,Slavite ga!“ odjekuje i danas, dvije decenije nakon što su Ridlija Skota zamolili, da samo pogleda jedno ulje na platnu...

S. STAMENIĆ amazon.in

voj žetvi

da su zajedno vladali tri godine, a da je starac preminuo od boginja... Da su gotovo sve uniforme, toge, vojna oprema - neprimjereni periodu drugog vijeka nove ere, slika iz ranijih perida ili potpuno izmaštani. Da je i taj famozni imperatorski palac nadolje ili nagore promašen - u realnosti, Cezar bi palac stisnuo u šaku za odluku da poraženi treba da živi, a pokazao bi ga za znak egzekucije. Maksimus? Onaj istorijski zvao se Sinsinatus, ratar i vojnik koji je spasio Rim od invazije, da bi kao diktator stare republike svojom voljom neočekivano napustio tron i vratio se kući posle 15 dana... Živio je u petom vijeku prije nove ere, tek u vremenu začetka onog što će jednog dana biti moćna imperija; cijelih sedam vjekova prije događaja izmaštanih u filmu.

alphacoders.com

svojevrstan kodeks za milione modernih muškaraca, premijerno prikazan prije dvije decenije

Zatočenik u tamnici sistema i vremena

PODGORI č ARENJE

Zašto tone Venecija

alja se nadati, da će jedan morački oblutak zaiskriti, u lavirintu kanala ,,La Serenissime“; i da će u svoj toj igri sjenki i blještavila gizdave Republike Svetog Marka, ostaviti neki svoj, autentičan odbljesak. Baš onako kako bi to Kana poželjela i kako je stvarala. Sa izuzetnim pokrićem izložba ,,Svetlana Kana Radević – poslijeratna arhitektura između centra i periferije“ biće dio glavnog programa najveće smotre arhitekture na cijelom dunjaluku, Bijenala u Veneciji. I sa jasnim razlogom, kao dio cjeline ,,Collateral Events“. Jer ,,kolateralno“ - to je ono što sa izvornog latinskog znači ,,pobočno, sporedno, koje stoji po strani“. Upravo u jednom takvom miljeu prostor za kreativno cvjetanje tražila je Kana.

Provokacija kao suština Bila je jedna od najtalentovanijih arhitekata kontinenta; sa samo 30 godina najmlađa dobitnica najcjenjenije „Borbine“ nagrade, za projekat tek završenog hotela ,,Podgorica“... Odlučna u namjeri, da stvara na prostoru svog odrastanja, tih 60-ih perifernog i u jugosloven-

skim okvirima. Da spaja vjekove i da u onoj čistoći oblutka sa njene obale hvata neke niti što su se pružale iz samobitne budućnosti. U tome, prvoklasno autentičnom, vanvremenskom svojstvu istrajnosti jednog prostora i karaktera njegovih ljudi, stala je Kana. I sve Kanino. Avangardno, vizionarsko... I zbog svega toga, vrijedno glavnog programa planetarnog Bijenala. Naša najpozntija arhitektica je, inadžijski, insistirala na avangardi tamo gdje bi je teško mogli i zamisliti. Titogradsku autobusku stanicu projektovala je kao omaž djelu čuvenog Le Korbizjea, prolaz najviše gradske tavanice Poslovnog centra ,,Kruševac“ zamislila poput radosnog meteža na renesansnom trgu, ali i kreativnog vrenja pod svodom nekog intergalaktičkog broda. Dok su projekat Spomenika poginulim borcima Lješanske nahije na Barutani ili hotela ,,Zlatibor“ u Užicu, tako bliski i dio iste misli. Poput raketne rampe, gdje iz nabujale prirode - neke dragocjene ideje, lekcije i sjećanja treba da uzlete u budućnost... I bilo je u tome nešto istinski provokatorsko, posebno za

Zaglavi se

spomenikdatabase.org

Četvrtak, 30. april 2020.

Spomenik borcima Lješanske nahije na Barutani

tradicionalnu sredinu. Na što bi ona, magistrica sa američkog koledža, specijalizantica iz Salcburga, Pariza i Japana, odgovarala da ravnodušnost nije dobra. I da provokacija i jeste suština stvaranja; jer se tako pokreću stvari, uvodi nova estetika.

Mač sa dvije oštrice Kana je znala i za života da je ono ,,kolateralno“ uvijek mač sa dvije oštrice. Još 1990. komentarisala je da je arhitektura u uslovima tržišne ekonomije dovedena do tragike, da niske cjene pružaju šansu nesposobnim. I nije tu bilo elitistizma. Naprotiv, u njenim riječima stala je slutnja o zublji karakterom posnijeg, zlohudo brzog vremena. Dokaz? Prošle godine, njen gabaritima najveći projekat, hotel ,,Zlatibor“ u Užicu, pretvoren je u stambeni objekat. I država Crna Gora nije imala bilo kakav mehanizam, da od galopirajuće ušorenosti i eloksira-

Crta: Srđan Ivanović

nosti spašava Kanin biser. Bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran je, inspirisan noći Venecijanskog festivala, pjesmu ,,Zašto tone Venecija“ vezao za ratnu sudbinu svog naroda. Kao igru zemaljskih gospodara, Gospodara svjetova i Vladara sudnjega dana. Kao da se jedan narod, kao jedan miris i boja, ruža u vazni od stakla murano, sami Murano i ta Venecija - ruše u dugome luku, kao zvijezda u bezdanu Svemira. A Kana je, svakim onim moračkim oblutkom u hotel ,,Podgorica“ znala i ćutala, pod silom kakvog vremena i prolaznosti tone Venecija. Brigom o njenim djelima i afirmacijom njihovog značaja, makar u Crnoj Gori, zemaljski bi gospodari ugradili jak potporni stub, u lavirintu kanala brzog vremena. Za onu Kaninu ružu u vazni od stakla murano, koja čuva neponovljiv miris prostora i naroda. S. STAMENIĆ

19 Leila Murseljević

Četvrtak, 30. april 2020.

LONDON CALLING

Kako usporiti metropolu

Metro kao dokaz

knika do ,,zloupotrebe“ svih ,,kraljevskih bašti“. A kako vremenska prognoza nije igrala najbolju ulogu (fenomenalno sunčano vrijeme idealno za pijuckanje pored Temze), mnogi su pronalazili izgovore. Ipak, iz dana u dan i taj broj se smanjivao pa je London danas uspavan. Najbolji podatak koji govori u prilog tome da su se Londonci ,,primirili“ je pad u korišćenju transportnih sredstava koja predstavljaju ključan segment u normalnom funkcionisanju društva

Leila Murseljević

Iako zabrane nijesu stroge kao na nekim mjestima na svijetu, Londonci su se koliko toliko držali ,,kućnih pravila“. Izlasci su bili limitirani na ono najosnovnije, iako se desilo da neposlušni iznerviraju nadležne organe - od pi-

Da je neko prije nekoliko mjeseci rekao da će podzemna željeznica biti praktično prazna, niko ne bi povjerovao

Radnik na autobuskoj stanici Leila Murseljević

onji dom Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva otvorio je nove stranice istorije ,,virtuelnim“ zasijedanjem, fudbaleri se ,,igraju“ na konzolama umjesto na zelenoj travi (u okviru dobrotvornog rada), a Londonci piju kafu i razgovaraju sa komšilukom preko prozora… Možda se čini da je ova novonastala londonska realnost dio nekog umirujućeg, krajnje modernog scenarija filma, globalna kriza je na Londonce vjerovatno uticala na specifičan način, pa je do ovog scenarija trebalo doći.

Kafa za ponijeti kao idealan način za podršku lokalnim biznisima

u ovoj metropoli. Kada je riječ o metrou, vidljiv je pad od čak 95 procenata, dok je smanjenje u slučaju, za britansku prijestonicu tipičnih, crvenih autobusa 85 procenata. Da je neko prije nekoliko mjeseci rekao da će podzemna željeznica biti praktično prazna, niko ne bi povjerovao.

Akcija stogodišnjaka Aprilsko sunčanje u britanskoj prijestonici

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

A oni koji su morali putovati imali su i vizuelne podsjetnike da ne zaborave nova pravi-

Poruka sa autobuskog stajališta

la. Opremljeni radnici na podzemnoj željeznici i autobuskim stanicama bili su kreativni sa svojim porukama u rimi podsjećajući na ,,dva metra distance“. Oni pak drugi, koji se moraju i trebaju držati kuće, se ili sunčaju sa članovima porodice ili pomažu manjim lokalnim porodičnim biznisima, tako što kod njih kupuju proizvode. A ako je kojim slučajem taj lokalni biznis kafa za ponijeti, onaj znak za ,,dva metra“ mora biti upečatljiviji…

A ako je Londoncima protekle sedmice trebala inspiracija da ,,uspore“, mogli su uživati u slikama stogodišnjeg veterana vojske Ujedinjenog Kraljevstva Toma Mura koji je šetanjem skupio 30 miliona funti za pomoć državnom zdravstvenom sistemu (!). A kako su mu se Ostrvljani odužili, treba pitati volontere koji već danima u Bedfordu otvaraju čestitke poslate iz svakog ćoška Ostrva za Tomov rođendan. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić