Objektiv, Četvrtak 23. jul 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 23. jul 2020. • broj 229.

zbog čega Eplov potcijenjeni „Greyhound“ sa Tomom Henksom nije klasični ep nego intimna drama o Drugom svjetskom ratu Str. 6. i 7.

Poštena studija karaktera

Ä&#x152;etvrtak, 23. jul 2020.

Četvrtak, 23. jul 2020.

A cappella

Samo što nije… Osjećate li i vi kao i ja, da se sužava krug? Da je samo pitanje dana, trenutka, situacije, kada ćemo se svi mi koji svakodnevno funkcionišemo u gradovima, a opet, uprkos maksimalnoj pažnji koju nam sugerišu stručnjaci epidemiolozi, na kraju ipak zaraziti. To ne nalaže ni struka, ni iskustvo, ni insajderska informacija, već isključivo zdrava logika. Možda baš ona koja nas goni na bazi instiktivnog, a naziva se nagon za preživljavanjem.

*** Za razliku od početka epidemije na Balkanu, a to je bilo sredinom već davno prošlog marta mjeseca, kada nijesam poznavao bilo koga ko je imao maler da bude domaćin virusu kovid-19, u ovoj novoj turi imam nekoliko bliskih i dragih ljudi koji upravo dok pišem ove redove prolaze kroz taj, kako kažu oni koji su iz tog izašli – pakao. Vidimo i da se cijeli svijet o jadu crnom zabavio, pa onda one priče, da ne kažem teorije zavjera, lagano padaju u vodu, jerbo svi koji su sposobni za tu vrstu biološkog inženjeringa upravo imaju i najveće probleme s virusom. Dakle, ta logika ne pije vodu, makar ne za sad. Šta je druga sumnja? Ekonomija, neki novi svjetski (čitaj: finanasijski) poredak? Ne znam, moguće, ali i tu vidimo da se najjači ,,raspadaju“ – od SAD, preko Evrope i Azije pa sve do dalekog Japana i Australije. Doduše, Kina je oduvijek bila enigma, pa tako i sada imamo kontradiktorne informacije o Kinezima i njihovoj ulozi u globalnom sistemu vrijednosti danas. Ono što je sigurno, i SAD i Evropa će morati da naštampaju novca ne bi koliko-toliko anticipirali već evidentne posljedice pandemije. U Crnoj Gori danas je više od šest hiljada radnih mjesta manje nego u martu tekuće godine. Amerika i Evropa suočavaju se sa gubitkom radnih mjesta koje se mjere milionima, a svijet danas nema ni rezerve, a ni moć da se s tim novitetima izbori zajednički. Tako makar izgleda. Da li je na ispitu sistem vrijednosti kojim smo živjeli prethodnih decenija, vidjećemo, nadam se ubrzo. Ovako, reklo bi se, ne valja.

Piše: Vladimir MARAŠ

Ako neko pomisli da će sva šteta da ode u radna mjesta i ekonomiju, grdno se vara. Čitav svijet se nalazi u velikoj depresiji, ili makar na njenom pragu, što se može tretirati ozbiljnom i zapuštenom anksioznošću *** Ako neko pomisli da će sva šteta da ode u radna mjesta i ekonomiju, grdno se vara. Čitav svijet se nalazi u velikoj depresiji, ili makar na njenom pragu, što se može tretirati ozbiljnom i zapuštenom anksioznošću. U životu svakog čovjeka, ti takvi disbalansi se danas jako uspješno liječe. Prvi korak svakako je suočavanje sa problemom, njegova analiza, dakle, utvrđivanje nivoa problema, nakon čega slijedi terapija. Ta terapija ne traje ni dan, ni deset, nego se najčešće liječi mjesecima, a nerijetko i godinama. Ali se liječi. U kakvom problemu je civilizacija, tek treba da utvrdimo. I mislim da moramo ozbiljno porazmisliti o mentalnom zdravlju, kako mi ovdje, tako bogme i Evropljani, Azija i Amerika. Sve će biti dobro dok ne

shvatimo da će nakon korona virusa, depresija biti gorući svjetski zdravstveni problem. Kako stoje stvari, britanski Oksford nudi rješenje. Naime, vakcina je u završnoj fazi testiranja i nada joj se cijeli svijet. Koliko sam uspio da pročitam po svjetskim portalima, ozbiljne farmaceutske kompanije zainteresovane su da distribuiraju oko dvije milijarde vakcina, što bi, u suštini, trebalo da riješi globalni problem. Britanci kažu već do kraja ove godine, a glavi nije mrzno ako je alternativa novi krug pakla – i za zdravlje i za ekonomiju. Izgleda lijepo da bi stvarno. Tu smo pa ćemo vidjeti. Svakako, dok vakcina dođe kod nas na bezbjednu upotrebu, proći će još koji mjesec, možda i cijela godina, tako da, ukoliko bude prije, tim bolje. Ali da se ne nadamo previše, pa kad dođe došla. Tu već dolazimo na teren novih teorija zavjere: 5G mreže, žice u maskama, čipovanje i ostala ludila sastavni su dio zabluda u kojima čovječanstvo živi. Donekle i razumljivo, ako se i dalje raspravlja o činjenici da je Zemlja okrugla, a ne ravna ploča. Vakcine su napravljene za dobrobit cijelog ljudskog roda. Malo nas je nevakcinisanih danas, zbog toga nemamo većih problema u zdravstvenom sistemu. Ali u civilizovanom svijetu to je odavno priča koja nema veze s mozgom. Prosječni Šveđanin, Holanđanin, Britanac ili Nijemac vakcinišu svoju djecu po redovnom planu vakcinacija. I mi donekle, ali u posljednih pet do deset godina se taj anti-vakserski lobi razmahao. A na teritorijama poput balkanskih, ti tripovi brzo nalaze plodno tlo. Samo razmislite. Vakcinišite svoju djecu, za njihovo dobro. Zajebite filozofije, teorije zavjere, vakcinišite djecu.

*** Svijet će ubrzo biti onaj stari, samo strpljenja. Do tada, čuvajte se, nosite ove maske i preskočite sve kontakte koji nijesu neophodni. Idite u prirodu, šetajte što više. Izvucimo najbolje u datim okolnostima. To je staro, ali provjereno pravilo. Da izdržimo još malo, pa da idemo dalje.

Četvrtak, 23. jul 2020.

U FOKUSU

iko se nije tako obradovao lansiranju strimig servisa Peacock kao fanovi Oldosa Hakslija. Sa publikom nikad željnijom distopija, stvarnošću koja prečesto koketira sa totalitarizmom i činjenicom da je američkoj TV kući NBC potreban udarnički hit kako bi pokazala da može da parira konkurentima kao što su Netfliks, Apple TV+, Disney+ i HBO Max – činilo se da je sve na strani naučno-fantastične drame „Brave New World“. I jeste bilo – makar na papiru. Treća adaptacija Hakslijevog klasika možda jeste stigla u pravo vrijeme i pred željne gledaoce, poslije milion produkcijskih peripetija i pet godina čekanja. I možda je konačno, poslije dva niskobudžetna TV filma iz 1980. (pristojan i vjeran romanu) i 1998. (romansa sa neprihvatljivim hepi endom), u nju usuto dovoljno novca da se zahtjevna tema izgura do kraja. No, sve je to nebitno spram činjenice da je roman završio u pogrešnim rukama.

Ispuštena suština

Slijepo držanje originala zbog različite prirode književnosti i filma/ televizije često donese više štete nego koristi. No, osnovu svakog uspjelog prenošenja romana na velike ili male ekrane čine dvije stvari. Prva je očuvanje duha i suštine originalnog predloška, a druga je pronalazak kopče između doba u kojem je dato djelo nastalo i vremena u kojem se rađa adaptacija. Stoga, Dejvid Viner („Homecoming“, „Flesh and Bones“) dobio je jedan-jedini zadatak: da izdvoji i sačuva DNK originalnog „Vrlog novog svijeta“, a onda da ga prilagodi svom prilično turbulentnom vremenu. Da u devet epizoda (4156 minuta) pokaže gledaocima što je suština Hakslijeve distopije - ali i da potcrta zbog čega je još bitna, skoro devet decenija kasnije. Nažalost, Viner se uopšte nije bavio suštinom, a napravio je i beskraj grešaka u koracima dodajući ili stružući „zastarjeli“ original. Njegova vizija SF klasika iz 1932. nije ni hrabra, ni nova... Toliko je vulgarizovana i daleko od Hakslija, da djeluje kao da Viner nije ni pročitao „Vrli novi svijet“. I da uopšte ne živi u našem vremenu. Viner je na puke jade zadržao kostur Hakslijevog svijeta. Radnja se odvija u Novom Londonu, u savršenom društvu u kojem važe tri

Pikokova udarnička serija ,,Brave New World“ sram

Distopija za ko treba pustiti v pravila: „Nema privatnosti. Nema porodice. Nema monogamije.“ Svi pripadaju svima... I svi su veoma srećni zbog toga.

Izgnana samoća

Uvodno poglavlje romana sa lakoćom usisava u frapantno, a realistično ustrojstvo Novog Londona. Kroz razgovore likova, nižu se slike koje dižu kosu na glavi. Novi London je mjesto iz kojeg su izgnani samoća, religija, umjetnost, porodica, brak, istorija, preci, različiti jezici, pa i životinje. Sve što je normalno za nas, za novosvjetaše je varvarstvo i zaostavština nekog prevaziđenog vremena. Stanovnici Novog Londona, predodređeni za kaste od začeća (od izuzetnih Alfa i Beta, preko prosječnih Gama, do zakržljalih Epsilona), rađaju se u epruvetama. Nijesu rezultat ljubavi, nemaju roditelje (na riječi „majka“ i „otac“ reaguju kao na psovke), nijesu vezani ni za koga prema kome mogu osjećati snažne emocije. I kome mogu pripadati. U vrlom novom svijetu, bebe ne podižu u porodicama, nego ih uzgajaju na trakama za mašinsku proizvodnju, pod nadzorom Državnog centra za obradu. Od prvog mjeseca, indoktriniraju ih da mrze cvijeće i knjige i da slave zajedništvo i Forda. Da, baš tog Henrija Forda... Kod Hakslija, simbola trulog kapitalizma, konfekcije, ubistva individualnosti. I pazite sad... Kod Vinera, od Forda – ni pomena. Opet, nije bitno što nije iskoristio njegovo ime, pa čak i pored toga što Haksli živopisno potcrtava njegov božanski status u očima novosvjetaša (londonski Big Ben je, recimo, postao Big Ford, a većina uzrečica u kojima se pominje Svevišnji dobile su nove oblike poput „Nek sačuva Ford“ ili „Ne fordohuli“). Važno je to što Viner nije ni prepo-

Treća televizijska vizija romana iz 1932. nije ni hrabra, ni nova... I toliko je daleko od piščevog nihilizma, da djeluje kao da Viner nije ni pročitao „Vrli novi svijet“

Sjajni Hari Lojd ne može da spasi lik Bernarda Marksa

znao važnost ovog motiva za kritiku kapitalizma čija čizma još jače gazi lica 21. vijeka. Zar je tako teško zamisliti neki aktuelniji simbol konzumerizma bez granica na Fordovom mjestu? Recimo, Bezosa i njegov „Amazon“.

Skrajnuti Ford

No, Ford i indoktrinacija (najsnažniji Hakslijevi motivi), samo su neke od bitnih stvari koje ne interesuju Vinera. Pikokov uzdanik kao da je više imao na umu „Black Mirror“ i „Westworld“. Odatle, va-

ljda, sumanuta ideja da s neba pa u rebra, već u prvoj epizodi, pomjeri kameru van Novog Londona i odvede nas na mjesto gdje njegova pravila ne važe: na teritoriju Amerike, u takozvanu „Zemlju divljaka“. Istog momenta kada se priča prebaci van Novog Londona, znate da serija „Brave New World“ nije imala šanse. Zemlja divljaka u njegovim očima izgleda kao skupina nasilnih tematskih parkova iz „Westworlda“ – i to lišena za svu filozofiju, vizuelnu ljepotu i puno-

Četvrtak, 23. jul 2020.

motno vulgarna adaptacija klasika Oldosa Hakslija

Demi Mur je promašen izbor za fizički odbojnu Lindu imdb.com

imdb.com

indiewire.com

ojom vodu

imdb.com

Džesika Braun Findlej u ulozi Lenine

ću likova grešnog, ali važnog projekta TV HBO.

Sterilne orgije

Od svih pravila Novog Londona, Vinera najviše zanima ono o monogamiji. Ni to ne bi bilo problematično, da je znao kako da ga razradi. Ali, nije. Ako pod razradom ne podrazumijevate ubacivanje orgija koje skreću pažnju sa Hakslijeve filozofije na svakom koraku. Scene seksa su još snimljene tako neseksi, tako generično, tako neuzbudljivo – poput di-

Šekspirovski tragičar Džon (Olden Erenrajk) pretvoren u Bambija

letantskih reklama za brijače ili dezoderans. Veliki problem je i način na koji prikazuje korišćenje some. Za tablete različitih boja i jačina, koje mogu da djeluju i poput ksanaksa i prozaka, ali i kao ekstazi, Haksli piše: „Hrišćanstvo bez suza - eto šta je soma.“ Samo ta, jedna-jedina rečenica dovoljno je jaka da shvatite zbog čega je ustrojstvo Novog Londona nesalomivo. No, Haksli-

jeva ideja otela se kontroli u Vinerovim rukama. Problem sa somom i Pikokovom adaptacijom jeste to što Viner od starta tretira likove drugačije od Hakslija. U knjizi, mnogo je manje likova koji osjećaju da posjeduju „višak individualnosti“ i kojima smeta da budu tretirani samo kao meso. Samim tim, ne šetaju svi naokolo gutajući somu poput bezgraničnih količina „peza“. Jednostavno, nijesu dovoljno uznemireni i otuđeni od zajednice da bi se smirivali tolikom količinom opijata. Kod Hakslija, glavni individualista je Alfa plus Bernard Marks (Hari Lojd, izvanredan u serijama „Game of Thrones“ i „Counterpart“, ne može da ga spasi od Vinerove senzacionalističke patetike). Od njega kreće preispitivanje, pa i putovanje u Zemlju divl j a k a u ko j o j ć e u p o z n a t i nesrećnog Džona (tranjavi Olden Erenrajk iz još tranjavijih filmova „Hail, Caesar!“ i „Solo: A Star

Wars Story“) i njegovu majku Lindu (Demi Mur).

Nepređeni prag

Miljama daleko od svake posebnosti jeste Bernardova ljubavnica, Beta plus Lenina (Džesika Braun Findlej, „Downtown Abbey“). No, valjda u želji da osvježi roman koji je i te kako kritikovan zbog Hakslijevog „previše bijelog i previše muškog centrizma“, Viner joj je dao ulogu jednog od glavnih zupčanika promjene. Isto je uradio i sa likom Mustafe Monda, dodjeljujući ulogu jednog od upravnika Afroamerikanki Nini Sosaniji. I ništa to ne bi bilo sporno, da je uspio da ih učini uvjerljivima. Nažalost, Leninu je pretvorio u stoput viđenu heroinu koja ima „ono nešto“ da pokrene promjene, a žensku verziju Mustafe obukao je u nekakve čarobnjačke odore i udijelio joj je neuvjerljiv, tobož trilerističan i misteriozan rukavac priče u kojem nema ni mrve uzbuđenja. Kakav zločin prema izuzetnom liku. I kakav gubitak za seriju, čija je finale moglo da drži na ivici samo fantastičnim razgovorom koji Mustafa vodi sa Džonom pri kraju romana... Koliko Viner nije imao veze sa životom kada je uzeo da radi adaptaciju pokazuje i njegov odnos prema liku Džonove majke. U knjizi, Linda je Beta plus koja je ostala, trudna i sama, u Zemlji divljaka. Daleko od sterilizovanih uslova Novog Londona, u kojem bolesti i starenje ne postoje, ostarila je, udebljala se, postala je ružna. Lindin povratak u vrli novi svijet je važan zato što za Alfe, Bete, Game, Epsilone ne postoji bolji dokaz da je njihov način života najbolji. No, em ju je Viner sveo na raskupusanu alkoholičarku i rednek majku iz prikolice, em je nije pustio ni da pređe prag Novog Londona. Za kreatora Pikokovog udarničkog promašaja, mnogo je bitniji Džon. Viner nema pojma što da radi ni sa njim, pa ga pretvara u čovjekoliku somu kojom postaju opsjednuti svi u Novom Londonu. Kod Hakslija, Džon je tragičan lik za kojeg nema mjesta u tako sterilnom svijetu. On je romantičar, sanjar, dokaz da je svaki čovjek univerzum, neko ko toliko osjeća sva čuda i patnje svijeta, da pada u vatru dok priča i neprestano citira Šekspira. nastavak na sljedećoj stranici

»»»

Četvrtak, 23. jul 2020.

»»» Da li uopšte treba da napominjemo da je jedan od najvećih pisaca, po čijem je stihu iz „Bure“ Hakslijev roman i dobio ime – izbačen iz Vinerove adaptacije? Koliko je samo zbog toga u seriji stradao Džonov lik... I koliko je samo prigušen njegov plemeniti vapaj za pravom da bude nesrećan; za pravom da ostari, poružni i postane impotentan; za pravom da dobije i rak i sifilis; za pravom da ima vaške i da svakog dana živi u strahu od toga što će biti sjutra... No, čak i onima koji nijesu čitali roman mora biti smiješan Vinerov „tretman“ Džona. Da šekspirovskog tragičara prikažeš kao revolucionara sa bambijevskim pogledom i emo-Nea iz „Matriksa“, koji šeta okolo u dugačkom crnom kaputu, sa nacrtanim tužićem na nadlaktici, slušajući „Perfect Day“ Lu Rida... E, za to stvarno treba nemati mozga. Viner se nije proslavio ni sa novoubačenim likovima, kao što je nerazrađeni i suvišni CJack60 (Džozef Morgan, tinejdž-opsesija iz „The Vampire Diaries“), Epsilon koji takođe pati od viška individualnosti; niti sa Vilhelminom (Hana Džon-Kamen) kojom je zamijenio izuzetnog Helmhoca Votsona.

(Ne)srećni kraj

Ocjena: 0/5

slantmagazine.com

Uz Džona, Vilhelmina je Vinerova najveća propuštena šansa da uveže Hakslijevo sa našim vremenom. Šefica Doma propagande zadužena za proizvodnju taktila i senzacija koje su zamijenile umjetnost a služe samo kao wallpaper za orgije i konzumaciju some – mogla je da pokaže zbog čega je Haksli sada znatno relevantniji od Orvela.

Svi smo pasivni učesnici vremena u kojem se narod opija prolaznom zabavom kako ne bi razmišljao. O svakodnevnim problemima, politici, prolaznosti, smrti, nebitno je. Jutub, Fejsbuk, Tviter, Instagram, striming servisi poput Pikoka – tu su da vas na barem nekoliko sati otuđe od razmišljanja, od sebe, od drugih. Hakslija možemo čitati kao kritičara kapitalizma, marksizma, totalitarizma – ali najvažniji nam je kao crveni alarm koji upozorava da najopasniji eliminatori individualnosti i preispitivanja dolaze tiho i suptilno. I da su skoro neprepoznatljivi, baš kao i „Brave New World“ u Vinerovoj izvedbi. Nema te some koja može da podmiri potrebe za smirenjem jadnog Hakslijevog fana dok gleda ovu havariju. Vinerov „Brave New World“ nije vredniji od taktila nastalog u Vilhelmininom Domu propagande. Njegovi obrti su smiješni, njegov dizajn generičan i stoput viđen, njegovi likovi nemaju veze sa Hakslijevim nepretvornim nihilizmom. Adaptacije ovakvih SF klasika mogu da rade samo posebni autori. Oni koji znaju da prepoznaju suštinu djela i pretoče je u Molotovljev koktel svog vremena. Oni, na primjer, poput Denija Vilneva. E, za njegovom adaptacijom Hakslijevog romana se sigurno ne bi morala pustiti voda... Viner je, nažalost, mnogo bliži Hakslijevim Alfama i Betama koji radije biraju sreću i udobnost, nego istinu i ljepotu, pa čak i kada bole. I zbog toga nam je umjesto one omče oko vrata sa kojom je Džon pobjegao od nepodnošljive sterilnosti vrlog novog svijeta – servirao (ne)srećni kraj koji vrišti za drugom sezonom. Da sačuva Ford... M. I.-N.

Orgije i nasilje ubili su filozofska pitanja velikog distopijskog romana

ZERKALO

„Greyhou

Poštena Piše:

Marija Ivanović-Nikičević

loge kapetana koji odlučno hrle u susret nepoznatom, ali ne prestaju da se pitaju: „Hoću li imati to nešto što je potrebno da nas odvedem do pobjede?“ – kao po pravilu padaju u naručje Toma Henksa. I to nije nimalo čudno... Ako ništa drugo, bravurama u filmovima: „Apollo 13“ (Ron Hauard, 1995), „Saving Private Ryan“ (Stiven Spilberg, 1998), „Captain Phillips“ (Pol Gringras, 2013) i „Sully“ (Klint Istvud, 2016) – američki oskarovac pokazao je koliko jeste zaslužio uloge svih tih kapetana na čijim se licima često vode mnogo teže bitke od onih na bojištu. Taj „kapetanski pedigre“ glavni je krivac zbog toga što je „Greyhound“, drugi režiserski projekat relativno nepoznatog direktora fotografije Arona Šnajdera („Get Low“, 2009), dočekan sa velikom pažnjom. I šire publike, i kritičara, ali posebno kritičara. Jer, kad glumačka zvijezda poput Henksa stavi potpis ispod adapt a c i j e ro m a n a „T h e G o o d Shepherd“ Sesila S. Forestera i označi film kao strastveni projekat... jednostavno morate da vidite o čemu je riječ.

Stegnuti obruč

Sudeći prema mnogim nepovoljnim reakcijama nakon što je „Greyhound“ postao dostupan na servisu Apple TV+, i kritičari i gledaoci očekivali su od petog Henksovog kapetana nešto što ni njemu, ni režiseru Šnajderu nije bilo ni na kraju pameti. Zbog toga su mnogi i potcijenili ovu solidnu ratnu dramu. Godina je 1942... Posada američkog razaračkog broda „Greyhound“ („Hrt“) dobila je zadatak da, preko Sjevernog Atlantika, isprati konvoj hrane, ljekova, odjeće, obuće, oružja i drugih ratnih potrepština za Saveznike. Zloglasne nacističke podmornice stiskaju savezničke brodove napadima iz vode, a Njemci ih ubijaju u pojam i otrovnom pro-

pagandom putem radio-talasa. Kapetan Ernest Kraus (Henks) mora da osmisli strategiju opstanka za najopasniji dio Atlantika. Tu, u takozvanoj „Crnoj jami“, „Greyhound“ mora da izdrži 48 sati. Tek onda će mu stići pomoć iz vazduha...

Hiroviti vir

Šnajder je sabio tih mučnih 48 sati u 90 minuta vrlo konciznog i brzog filma. Sve u „Hrtu“ je tehnički besprijekorno i – od fotografije, preko montaže, do dizajna zvuka i muzike, potpuno u službi građenja klaustrofobične, bezizlazne atmosfere. Ali, ne toliko na samom brodu, koliko u biću kapetana Krausa. „Greyhound“ nije toliko ratni film, koliko je suptilna, intimna studija karaktera i plemeniti pokušaj da se pokaže jedna manje glamurozna strana rata. Daleko od prvih borbenih linija, u srcu i umu kapetana koji je učinio mnogo za spas braće po oružju. I one na svom brodu, ali i one koja se našla baš na tim prvim borbenim linijama i tamo izvojevala pobjedu. Na prvu loptu, „Greyhound“ liči na hiroviti vir koji vuče i baca tamo-ovamo, odvajajući vas od likova i tjerajući da se potpuno posvetite kakofoničnoj akciji koja, na koncu, možda neće imati smisla. Ali, u sitnim, gotovo neprimjetnim pauzama između nacističkih napada, uzvikivanja naredbi i ispunjavanja protokola, provlače se sitnice koje život znače za studije karaktera. Kapetan Kraus ne jede, niti spava. Miješa imena podređenih. Noge ga toliko bole od dvodnevnog stajanja, da traži da mu donesu kućne papuče. Kada mu se obrate, djeluje kao da nije u sopstvenom tijelu. I uvijek, makar milisekundu prije nego što izgovori naređenje, zahvaljujući prokleto posvećenom Tomu Henksu, izgleda kao čovjek koji cijelim bićem strahuje da će svojom riječju izdati smrtnu presudu onima za koje je odgovoran. No, kada napokon progovori, ka-

Četvrtak, 23. jul 2020.

und“ sa Tomom Henksom: potcijenjena drama o Drugom svjetskom ratu

studija karaktera petanov glas je siguran, miran. Jer, ljudi se uzdaju u njega. Baš kao što se i on uzda u Boga kojem se molio prije odlaska na brod... A koji ga je, izgleda, napustio. Jesu li sporedni likovi mogli da budu razvijeniji? Jesu... Jesu li Njemci mogli da budu predstavljeni kompleksnije, a ne samo kao zvijeri čiji se škljocaji čuju na radio-talasima? Svakako... I zar nije kapetanov karak-

ter mogao biti odslikan nekim direktnijim, manje suptilnim rješenjima, makar razgovorom ili bar povjeravanjem nekom od podređenih? Naravno... Ali, to onda ne bi bila ova studija karaktera. To ne bi bila priča o čovjeku koji je stoički, ne vjerujući ni u samog sebe, skoro bez ijedne riječi mimo onih koje zahtijevaju protokoli borbe, učinio da prežive i konvoj i skoro svi njegovi ljudi.

Miljama daleko

Kad smo već kod „skoro svih preživjelih“... Možda i najbolja scena Henksovog „Hrta“ jeste ona u kojoj vojnici, uz počasne flotune, prepuštaju zastavama pokrivena tijela tri stradala člana posude morskim talasima. Dok se podiže posljednji stradalnik – baš onaj koji je bitan kapetanu Krausu, platno sa zvijezdama i crvenim, plavim i bijelim prugama izdajnički zapinje o nosilo. Prije nego što more pri-

Ovo nije toliko ratni film koliko je plemeniti pokušaj da se pokaže jedna manje glamurozna strana rata. Daleko od prvih borbenih linija, u srcu i umu kapetana koji je učinio mnogo za spas braće po oružju mi tijelo, prolazi nekoliko neprijatnih sekundi tišine koju prekida samo cimanje nosila. Život kao da hoće da pokaže da u smrti ne postoji ništa veliko i dostojanstve-

no... Ali, i da će oni za koje mislite da ste im ostali dužni naći načina da vas na to opomenu i nakon što pođu... E, takvih je detalja moglo biti mnogo više u Šnajderovom filmu. Oni bi učinili „Greyhound“ ne samo poštenom, nego i izvanrednom studijom karaktera. Ovako, Henksov strastveni projekat ostao je miljama daleko od epski koncipiranih filmova o Drugom svjetskom ratu kakav je Nolanov „Dunkirk“ (2017). O remek djelu kao što je „Das Boot“ (Volfgang Petersen, 1981) da i ne govorimo. S druge strane, iako je mogao da bude bolji, „Greyhound“ uopšte nije neuspio film. Osim onima koji cijene pažljive studije karaktera, najbolje će pasti fanaticima za ratne strategije koji uživaju u filmovima koji posvećuju veliku pažnju protokolima i cjelokupnom načinu na koji funkcioniše, u ovom slučaju, morska posada. I naravno, Henksovim tvrdokornim fanovima. Oni najbolje znaju da Tom uvijek ima to nešto što je potrebno za pobjedu...

Ocjena: 7,2/10

Peta uloga kapetana izvanrednog Toma Henksa

imdb.com

Šnajder m, n o r A : je REŽIJA nks, Stiven Gre Tom He , Elizabet Šu : E G O L U rgan Rob Mo NJE: 90 min A TRAJ

Četvrtak, 23. jul 2020.

LISTALICA akon što je UNESCO zvanično postavio postulate onoga što će se zvati ,,Kultura mira“ 1997. godine, nedostajao im je dio slagalice koji će posvetiti posebnu pažnju najvažnijem segmentu tog koncepta - prijateljstvu. Sa idejom da vlade širom planete trebaju posvetiti posebnu pažnju, ali i osmisliti preciznu politiku, na razvoj prijateljstva između naroda, zemalja, kultura odnosno individua, 2011. godine Ujedinjene nacije su odlučile da se krajem jula obilježi Međunarodni dan prijateljstva. A u ovoj kriznoj godini, koja je udarila na mnoge segmente društva, prijateljstvu treba posvetiti i više od par redaka jednog teksta u novinama. A u ,,Objektivu“, najefikasniji način da prijateljstvu pružimo počasno mjesto jeste da pronađemo efektne ,,drugarske“ primjere u filmskim klasicima. I podsjetimo na definiciju ove harmonije kroz ostvarenja rediteljskih i scenarističkih velikana platforme sedme umjetnosti.

Moć što potire s

foto: michaeldresdner.blogspot.com

Međunarodni dan prijateljstva: definicija ha

Wings

Listu ćemo krajnje iznenađujuće, i pomalo nekonvencionalno, započeti manje poznatim ali izrazito bitnim filmskim klasikom Vilijama Velmana ,,Wings“. Ratna nijema drama iz 1927 godine, monohromno zadovoljstvo za sve sladokusce tehničkog dostignuća ,,starih“ kamera, jednostavna je priča o dva pilota u Prvom svjetskom ratu, koji su, iako borbeni i u vazduhu i na tlu za ljubav jedne žene, vremenom postali bliski prijatelji. Pored tehnološkog dostignuća i fenomenalno snimljene Bitke kod Sen Mihiela, ,,Wings“ takođe zauzima posebno mjesto u istoriji kao prvi dobitnik Oskara za najbolji film u prvoj dodjeli statua u istoriji Akademije.

The Shawshank Redemption

Dokaz da je neko filmsko djelo sveobuhvatno, da uspijeva da odgovori na mnoga pitanja, kao i da jednostavnošću i scenarističkom iskrenošću kompenzuje druge segmente, jasno je kada shvatite da ga možete pomenuti u bilo kom konceptu. Tako i ova lista „prijateljskih“ komada ne može proći bez ikonskog ,,zatvorenog“ filma Frenka Darabonta ,,The Shawshank Redemption“, snimljenog 1994. godine.

Oskarovska poslastica ,,Driving Miss Daisy“

„Moram sebe često da podsjetim da nekim pticama nije mjesto u kavezu… Valjda mi samo nedostaje moj prijatelj“. Da Rede, i nama nedostaju ovako kvalitetna ostvarenja…

gana Frimana i fenomenalne Oskarom nagrađene Džesike Tendi. Dramedija ,,Driving Miss

Daisy“ Brusa Beresforda priča je o prijateljstvu, rasizmu, anti-semitizmu, ali i različitostima koje

Once Upon a Time in America

Serđo Leone, Enio Morikone, Robert De Niro, Džejms Vuds, i jedna predivno-tužna njujorška priča, platforma je na kojoj leži jedan od najvažnijih filmskih ostvarenja prošlog vijeka. ,,Once Upon a Time in America“, snimljen 1984. godine, mnogo je više od klasičnog ikonskog filma - Leoneov četvoročasovni komad je životna lekcija, ne samo petorici prijatelja iz prvog dijela filma, već i onima prekoputa filmskog platna. A kakva je lekcija rediteljima širom planete, kako se iz vrlo jednostavne fabule može napraviti remek djelo, to ćemo ostaviti njima da analiziraju.

način i j i n s a Najefik mpleksnom ko u da tako anom odnos sto, i istanč počasno mje o o pružim da pronađeme“ k jeste rugars m d ,, e n t efek e u filmski r primje asicima kl

Driving Miss Daisy

Rijetko lijepa priča o prijateljstvu nam je servirana 1989. godine kroz vizuru glumačkih velikana Mor-

PROFESIONALNI UBICA I DVANAESTOGODIŠNJAKINJA U NEZABORAVNOM ,,LEON: The Professional“

Četvrtak, 23. jul 2020.

armonije kroz ostvarenja rediteljskih i scenarističkih velikana

foto: netflix.com

foto: blackhatworld.com

sve razlike

Lekcije odrastanja iz filma ,,Once Upon a Time in America“

godine. Sa glumačkim duom Stivom Mekvinom i Dastinom Hofmanom u glavnim ulogama, Šafneru nije trebalo mnogo posla, pa se mogao posvetiti onom komplikovanijem, scenografiji i knjizi snimanja, što se ispostavilo kao komplikovaniji zadatak. Na koncu, kocka je bačena i ova jaka priča o harmoniji dva zatvorenika stvar je istorije.

My Girl Neodoljiva priča 90-ih ,,My Girl“

foto: pinterest.dk

su vremenom iščezle. Iako je prostor da se negativne crte multipliciraju izrazito plodan,

naš fenomenalan dvojac sa lakoćom okreće stranice životne knjige. Iako, šokatno, Friman gubi Oskara zu kategoriji glavne muške uloge od Danijela Dej-Luisa za ,,My Left Foot“, u kategoriji najboljeg filma i scenarija drugi nijesu imali što tražiti.

Green Book

Za ovosedmičnu filmsku listu prijateljstva imamo i jedan noviji, kvazimoderniji primjer, Oskarom nagrađenu biografsku dramu ,,Green Book“, baziranu po istinitom događaju. Ovaj izrazito fluidan film snimljen prije dvije godine rijetko je lijepa i lagana priča o dva prijatelja sa sličnom melodijom kao gore pomenuti film Brusa Beresforda. Kompaktni Vigo Mortesen i Oskarom nagrađeni Mahersala Ali sa lakoćom su se poigrali izrazito ozbiljnim temama.

Papillon

Da je lako i prirodno napraviti film o prijateljstvu u ,,zatvorenom“ prostoru bilo je jasno kada je maestralni Frenklin Šafner lansirao zatvorsku dramu „Papillon“1973.

Filmska lista za ovu prijateljsku sedmicu ne može proći bez nekog slatkastog primjera koji počiva na harmoniji mladih. Simpatičan primjer nam donosi Hauard Zif 1991. godine sa fillmom ,,My Girl“. Dramatična priča o prijateljstvu Tomasa i Vade, odnosno Mekolija Kalkina i Ane Člamski, u njenoj prvoj ozbiljnoj ulozi, bila je vrlo popularna filmska fabula devedesetih godina. Iako je Zif završio film na izrazito tragičan način, pouke koje je ostvarenje donijelo ostale su zapisane mnogo efektnije od sličnih formata kroz modernu istoriju filma.

Leon

Profesionalni ubica sa jedne i krhka mlada dvanaestogodišnjakinja sa druge strane - Lik Beson, u vrijeme kada je umio da napravi film, ovako je pripremio teren za jednu od najzanimljivijih prijateljskih harmonija na filmskom platnu. Triler ,,Leon: The Professional“, sa Žan Renoom i Natali Portman u debitantskom nastupu, snimljen 1994. godine, zauzima posebno mjesto na ovosedmičnoj listi. Beson je skriptom sa kojim uspostavlja vezu između dva izrazito različita lika uspio da napravi kvazi porodičnu idilu u kojoj nije teško odabrati kojoj strani pripadamo,

Animirana redalica Najslađe primjere za našu filmsku listu prijateljstva ćemo pronaći u animiranim ostvarenjima. S obzirom na to da većina leži na toj platformi, to takođe znači da ni svi ,,objektivi“ svijeta ne bi imali dovoljno prostora da sve slatke animacijske filmske primjere pomenemo. Ipak, neki simboli ove prijateljske harmonije su evidentniji od drugih, pa su neki animirani klasici u više nijansi efektniji primjeri. Jer, možete li zaboraviti ljubav između Simbe, Timona i Pumbe u ,,Lion King“? Možemo li a da se ne sjetimo komplikovane ali jake relacije između crvene lisice i psa u ,,The Fox and the Hound“? Ili pak zeca Tampera, Cvjetića tvora i Bambija u istoimenom klasiku? Produkcijske kuće su na samom početku razvoja filma imale viziju kako da jednostavno ali efektno postave simbol ,,prijateljstva“ u samom centru fabule ostvarenja, gdje su animirani komadi vodili glavnu riječ - od Vudija i Baza u ,,Toy Story“, miša Timotija i Damba u istoimenom crtaću, kralja Artura i Merlina u ,,The Sword in the Stone“… do cvrčka Džiminija i Pinokija u istomenom filmu i Arijel i Sebastijana u popularnom komadu ,,Little Mermaid“.

odnosno o kakvom prijateljstvu treba da govorimo. Ostaje pitanje što je zanimljivije - prijateljstvo između nje i njega, nje i tetrapaka mlijeka, ili pak njega i njegove biljke… Leila MURSELJEVIĆ

Četvrtak, 23. jul 2020.

SERIJE serije

Od veze samo ljuštura

aš život vrlo lako možemo svesti na podatke. Trećinu života provedemo spavajući. Potrebno nam je u prosjeku sedam minuta da bi zaspali. Prosječna osoba nasmijaće se desetak puta u toku dana. Prije nego što zaista pronađemo ljubav, imaćemo sedam veza. Od toga, dvije duge veze, a ostalo kratke afere, izlasci i seks bez obaveza. Prosječna osoba će se pritom i zaljubiti u dva slučaja i srce će joj dva puta biti slomljeno. Međutim, iza sve te statistike, krije se mnogo veća priča. Zamisao Sema Bojda bila je da na platformi HBOMax, u seriji ,,Love Life“ ispriča neke od njih.

Nepotreban zaokret

Naime, projekat ,,Love Life“ zamišljen je kao antologija u kojoj se svaka sezona fokusira na novi lik. Serija govori o konekcijama u našem životu i ljudima koji nas čine onim što jesmo. To radi prateći emotivno putovanje izabranog lika od prve do posljednje romanse. U prvoj sezoni uzima djevojku po imenu Darbi Karter (Ana Kendrik). Darbine ljubavne puteše-

foto: hbo.com

Love Life Nedorečena antologija televizije HBO

stvije kreću s godinom 2012. i momkom po imenu Ogi (Džin Ha), mladim novinarom u usponu sa kojim Darbi odmah nalazi zajednički jezik. U nastavku, upoznamo i njenu prvu ljubav, razmaženog srednjoškolca koji joj je slomio srce (Grifin Glak), bivšeg šefa (Skot Mekneiri), kao i majku (Houp Dejvis) sa kojom Darbi ima relativno komplikovan odnos. Ostali su tu prisutni uglavnom zbog konceptualno diskretnih, ali brojnih seks scena i ličnog odrastanja. U prvih nekoliko epizoda, svaka epizoda obuhvata jedno ime, odnosno jednu romansu, što je bila dobra zamisao, ali je na pola puta napušteno kao koncept i to je znatno uticalo na sveukupni kvalitet serije. Iako je ideja dobra, iziskuje vrlo dinamičnog glavnog lika sa još dinamičnijim setom romantičnih iskustava koji će voditi ka, gledaocu zanimljivoj, ličnoj evoluciji na putu do ljubavi. Ono što je potrebno naglasiti jeste da, iako je Darbi prilično dosadan

Ana Kendrik nosi projekat uprkos klimavom scenariju

Pomalo je frustrirajuće što je toliko ljudi umiješanih u ovaj projekat sjajno u svom poslu, a da je finalni produkt klimav i krajnje slab u odnosu na ono što smo mogli da dobijemo glavni lik, Ana Kendrik je uspjela da pored klimavog scenarija drži projekat zajedno. Ona uspijeva da bude duhovita i simpatična, čak i kada scenario to nije. Zahvaljujući njoj, vjerujemo u prijateljstvo sa Sa-

rom (Zoi Čao), iako ih cijelu sezonu nijesmo vidjeli u kvalitetnoj sceni zajedno. I, kada je Darbi teška za razumjeti, Kendrik uspjeva da racionalizuje njeno ponašanje i natjera nas da ostanemo na njenoj strani.

Romanse bez iskre

Ipak, pomalo je frustrirajuće što je toliko ljudi umiješanih u ovaj projekat sjajno u svom poslu, a da je finalni produkt klimav i krajnje slab u odnosu na ono što smo mogli da dobijemo. Najbolja verzija ,,Love Life“ bi bila ona u kojoj bi svaka epizoda funkcionisala kao mala nezavisna romantična komedija, od kojih bi neke, neizbježno, imale gorkoslatke posljedice. Ali, namjerno ili ne, kreatori su otišli u drugu krajnost. Veze u seriji su često bez nekog romantičnog upoznavanja, bez posebnog smisla dok ih gledamo kako napreduju, i bez nekih trenutaka koji se čine simpatičnim osim ukoliko ste jedan od učesnika u vezi. Ukratko, svaka epizoda jeste romkom, ali neka ble-

dunjava verzija bez iskre i nažalost, dosta često i bez komedije. Ono što Bojd naglašava i zbog čega serija uprkos svemu ima potencijala jesu ta sitna zapažanja, opservacije i analiziranja prethodnih veza i šablona u kojima smo nekad zaglavljeni koji su jako bitni da bi nastavili dalje. Naravno, Lesli Menvil je dala svoj doprinos glasom naratorke kojoj bi povjerovali u apsolutno sve što vam kaže. I za koju ćete se bar jednom u toku ovih deset polučasovnih epizoda zapitati kako bi ,,pročitala“ vašu ljubavnu evoluciju. Baš kao i jedna ljubavna veza, ,,Love Life“ ima svojih uspona i padova. Počne prilično dobro, pomalo je dosadno u sredini i onda uspije da dođe do relativno zadovoljavajućeg zaključka. Iako Kendrik ovdje baš i nije imala priliku da pokaže u potpunosti svoj talenat - zato što je likove poput Darbi glumila već u nekoliko prilika - i dalje jeste razlog zašto nije baš najgora stvar na svijetu provesti pet ili šest sati sa ovom ženom. Biljana MARTINIĆ Ocjena: 2,3/5

11 Privatna arhiva

Četvrtak, 23. jul 2020.

PREPORUKA Danijela Drašković, profesorica violine i viole u Umjetničkoj školi za muziku i balet „Vasa Pavić“ i članica benda Frida

i v a b u j l Bez smo e j d g i n Zgrabi FILM Budući da nijesmo često u prilici da uživamo u svjetskim ostvarenjima na velikom bioskopskom platnu i da bioskopa ima vrlo malo, trudim se da ispratim dešavanja na polju filma. Na Underhill festivalu sam pogledala film „Zemlja meda“ (Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov, 2019). Zanimljiv mi je način na koji je dočaran čovjek koji je na jednoj strani rušitelj prirode, a na drugoj njegovatelj, kao i borba za opstanak u prirodi koja je nama u gradu daleka i nepojmljiva. Volim optimizam i zajedništvo u filmu ,,Little Miss Sunshine“ (Džonatan Dejton, Valerija Faris) u moru ludila koji svaki lik nosi sa sobom i šarmantnu djevojčicu koja je spremna da mijenja svijet zarad ostvarenja svojih snova. Film „Loveless“(„Nelybov“, Andrej Zvjaginjcev, 2017) preporučujem svakoj porodici. Poruka je surova i jasna. Bez ljubavi smo nigdje, bez ljubavi smo niko. Sve više je djece koja borave u disfunkcionalnim brakovima gdje preovladava sebičnost i cinizam. Djeca su ta koja ispaštaju, krhka bića koja nijesu spremna za takve životne borbe a na njima ostaje

najteže breme - bez ljubavi. Roditelji sa svojim sebičnim ciljevima kada shvate da su izgubili najveće bogastvo bude i suviše kasno.

TV Dobra stvar onlajn ekspanzije je širok izbor kvalitetnih serijskih programa.,,The End of the F***ing World“ koju sam odgledala u jednom dahu. Uživala sam u avanturama dvoje tinejdžera, buntovnika koji su uplašena djeca onoliko koliko i odgovorne odrasle osobe. Serija je pravi užitak za ljubitelje crnog humora. Atmosfera u seriji se mijenja iz trenutka u trenutak. Ne govori samo o borbi i strasti, već o tome kako nas zbližavanje sa drugom osobom može učiniti baš onakvim kakvim smo željeli postati. Simpatična je i smiješna, ali romantična a na momente i tragična. Svakako jedno je sigurno, nećete ostati ravnodušni. Moja preporuka su i „True Detective“, ,,The Young Pope“ kao i seriju ,, „Chernobyl“. Gledajte dokumantarno-edukativne forme koje se prikazuju na Nacionalnoj geografiji i Animal planetu.

MUZIKA Znam da zvuči kao floskula ali nama, muzičarima, muzika jeste život. Roditeljima sam neizmjerno zahvalna što su prepoznali moju ljubav prema muzici i

otvorili mi onu prvu rampu na putu kojim će moj život teći. Savjetujem sve roditelje da ukoliko prepoznaju kod djeteta talenat i ljubav prema muzici, da ga upišu u muzičku školu. Možda neće nikada biti muzičar ali će izgraditi kvalitetan ukus za muziku, biče dobar kritičar i znače da razdvoji kvalitet od šunda a to nam je danas potrebno.Jedna od omiljenih kantautorki mi je Trejsi Čepman. Obožavam njenu boju glasa, emociju, tekstove na temu rasizma, siromaštva, nasilja u porodici, ljubavi. Dejvid Bouvi je neponovljiv! Njemu se kao i omiljenoj knjizi uvijek vraćam i otkrivam nešto novo a oduševljenje je uvijek isto. Veliki umjetnik, šoumen, inovator. Svaki njegov album je poseban, a moj omiljeni je ,,The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars“. Svima preporučujem Lenarda Koena. Ljubav prema njemu krenula je od pjesme ,,Dance Me to the end of Love“. Onako opijena tom ljepotom sam krenula u otkrivanje. To je bila potraga za blagom. Svaka pjesma je bila još jedan novi dijamant u kolekciji koja za mene nije imala cijenu. Tu je i bend Azra i genijalni Štulić, Masimo Savić, Arsen Dedić i pjesma koja u mom srcu ima posebno mjesto ,,Sve te vodilo k meni“.

Zaobiđi FILM Ne volim filmove koji propagiraju nasilje, netrpeljivost, rasizam ali opet i iz tih filmova možemo nešto naučiti.

TV Nažalost, u vremenu smo kada druga strana televizije - toksičnost, vreba iza svakog ugla. Plasirani su nam formati koji propagiraju sve ono što se kosi sa svim moralnim i etičkim načelima. Zatrpani smo rijaliti programom, primitivizmom, nemoralom, agresijom. Trudim se da izbjegnem svaki dodir sa tim i da sebi kreiram život kako bih se osjećala srećnom i činila ljude oko sebe srećnim.

MUZIKA Kao i sa televizijom i u muzici je situacija skoro identična. Mnogo je kiča i neukusa i teško je oduprijeti se tome, pogotovo kada ste u fazi odrastanja jer je djeci ta muzika nametnuta i teško je otisnuti se iz tog mulja, ali nije neizvodljivo. Za zaobići je muzika u kojoj se tekstovi svode na nabrajanju marka automobila, garderobe, tekstovi koji otvoreno pozivaju na nasilje i nemoral. Za zaobići je sve što nam remeti mir jer mir je sve(mir).

ijetka prilika da preslušamo aktuelan izraz slovenačke scene je album ,,Narobe svet“. Istovremeno, dokaz je one poslovične boljke rok bendova sa prostora sa prostora bivše Jugoslavije - da vrlo često ostanu zaglavljeni u formi koju vrijeme uvijek pregazi.

foto: delo.si

Marš pravednika u poznatom taktu

Slovenački rokeri vrlo temeljno istražuju zvuk sa kraja 90-ih

ora Jo h

urni k

Narobe svet

rivci

ež

Četvrtak, 23. jul 2020.

d ž uboks

Sedmi album Nore Džons ostaviće v Ploča je kolekcija 11 pjesama kojima očigledno fali jasne kohezije, teme - osim toga što su dio sanjive bezbrižnosti i sigurnosti intime jednog doma

Stigli do vinila

Slovenački bend iznio temeljan projekat

Ovo je jednostavan, direktan garažni rok koji po potrebi klizi ka grandžu

deurnikrivci

1.bandcamp.

com

Kompletan ,,Narobe svet“ u 11 pjesama možete preslušati na Bandcamp platformi. Ono zbog čega četverac benda Dežurni krivci apsolutno zaslužuje priznanje je sveobuhvatna temeljnost. Taj očigledan promišljaj, do sitnica - počev od vrlo jakog i direktnog motiva na omotu (rad slikara Gregora Purgaja), do cjelokupne produkcije Austrijanca Hanesa Jekla (sarađivao sa njima i na prethodna dva albuma). To što je ,,Narobe svet“ dočekao i vinil izdanje, sa osam pjesama na ploči, zaokružuje sliku projekta koji će izvjesno biti kolekcionarska poslastica i lijepo stariti. Ona forma u kojoj su Dežurni krivci (Leon Štrakl za gitarom i mikrofonom, gitarista Marko Čuš, Tomas Tibaut na basu i bubnjar Igor Ketiš) je jednostavan, direktan garažni rok koji po potrebi klizi ka grandžu. ,,Zdajmo čas, gremo vsi“ je poklič refrena uvodne ,,Čas je!“, koja zahtijeva urgentno buđenje - a ipak ne sluti neke nove i originalne početke. Parole potpuno angažovanog, do kraja sistemski kritičnog albuma, ste sasvim izvjesno već čuli. Ono što jeste interesantno je kako

ot rješenje za om Interesantno

Dežurni krivci insistiraju na tome da bez uvijanja i oblandi dotaknu neke vrlo aktuelne teme slovenačke realnosti. Vrlo vjerovatno vam ti odjeci aktuelnih događaja u Sloveniji neće biti na prvu loptu poznati - ali eto i lijepe prilike da sebe

primaknete realnosti života mlade osobe tog prostora. I uporedite, koliko je to blizu i koliko daleko od naše balkanštine.

,,Hej“ kao smjernica

Kako će vam ovaj album leći zavisi prije svega od toga koliko ste sposobni da grabite kroz vrlo poznat i potpuno istražen zvuk sa kraja 90-ih. Čak je i sam angažovani pristup društvene kritike vrlo poznatog ukusa. Sa druge strane, to zvuči muzički vrlo dobro i čvrsto, poput posljednje ,,Zadnji vlak“ ili grandži poslastice ,,Svoboda“. Ipak, Dežurni krivci su najinteresantniji onda kad pokažu da i te kako osluškuju odjeke trendova u rok muzici, pogotovo onoj u Britaniji, iz posljednjih godina. Zbog toga je ključna pjesma na albumu treća ,,Hej“. Koncertna dizalica, garažni marš pravednika, koja jasno pokazuje u kom smjeru ova četvorica Slovenaca treba da grabe. S. S.

Ocjena: 65/100

Magla nad mi

ora Džons piše intrigantne, slojevite, vrlo pametne i iskrene pjesme; da prosto zažalite što ih je na albumu ,,Pick Me Up Off The Floor“ zarobila u jednom krutom okviru baladne forme. To je ploča koja pati od neizdrža; kao da jedva čeka da eksplodira, opeče jezik nekim ljutim začinima... Ali to se ne desi, Nora do kraja ne iskorači iz vrlo suptilne mekote. Ko može da izdrži jednu takvu, sanjivu klavirsku igru ,,spuštene lopte“, dobiće mnogo iz ovog albuma.

Skice prošlosti

Prije svega, ovo je putovanje na kojem važna autorka našeg vremena klizi između popa i kantrija, džeza i gospela, pa sve do bluza - a da pri tome ne zvuči konkretno kao ,,baš to“. Naprotiv - za muziku sa ,,Pick Me Up Off

The Floor“ može se jedino i ispravno reći da je to autentično Nora Džons. I to mnogo govori o snazi autorstva. Pjesme na ovom albumu, prvom nakon četiri godine, uglavnom su spašene iz nacrta i skica prethodnog ,,Daylight Again“. U međuvremenu desilo se mnogo dramatičnog u njenom životu; a ona shvatila da te pjesme ipak vrijede, da im se vrati i ponovo ih pročita. Ploča je od starta svojevrstan testament ženskoj vitalnosti, sposobnosti regeneracije, ozdravljenja (,,I’m Alive“). I zaista, ta mekota kojom nastupa od starta djeluje ljekovito; na ,,How I Weep“ skliznuće niz dušu kao večernja magla po mirnoj vodi. U svoj toj smirenosti, izuzetno je interesantno koliko Nora pronalazi prostora da eksperimentiše. Na primjer,

Četvrtak, 23. jul 2020.

Pick Me Up Off The Floor

Perfume Genius

Set My Heart on Fire Immediately

Novo tematsko lutanje u lavirintu stida i putenosti za slavnog muzičara iz Ajove

vas napola site

Postelja od mjesečine

irnom vodom u ,,Were You Watching?“ prepoznaćete i ritmove irske tradicionalne muzike i hip-hop perkusije. Vrlo interesantna, gotovo devijantna sa nekoliko dvosmislenih stihova ,,Flame Twin“ flertuje na neodoljiv način sa fankom, lelujajući oko neočekivanog rifa električne gitare...

Bljesak na mahove

Sedmi album devetostruke Gremi pobjednice tako je kolekcija 11 pjesama kojima očigledno fali jasne kohezije, teme - osim toga što su dio sanjive bezbrižnosti i sigurnosti intime jednog doma. Iz te muzičke komocije, Nora na mahove pokazuje da je spremna da servira neke od najsmjelijih stihova dosadašnje karijere. Očigledno je da je saradnja sa Džefom Tvidijem, velikanom iz čuvenog benda

Wilco (imali smo priliku da ga čujemo u Kotoru) bila izuzetno plodna; i to je posebno jasno u ,,Heaven Above“, koja zaključuje projekat. Na njoj je Tvidi potpisan kao koautor teksta, kao na još jednoj pjesmi. Ključna mana ,,Pick Me Up Off The Floor“, da će vas ostaviti napola site i sa osjećajem da ste dobili tek komad nekog sočnijeg parčeta, to nužno i nije. Nora Džons je željela da iz svijeta njene komocije ponesete dobar osjećaj. Zato je ovaj album poput slike impresionizma, u kojoj autor vrlo znalački uspijeva da pobudi neke delikatne senzacije. Ovo je ploča koja bez promašaja i isključivo čini dobro, pa joj valja ,,oprostiti“ manjak ambicije i kretanje jednom zonom komfora. S. S.

Ocjena: 71/100

Zatvoren u sebe samog

Perfume Genius tako je lik koji je posebno cijenjen među vrhunskim muzičarima. Imena Pina Paladina, Džima Keltnera i Meta Čemberlena, koji sviraju na njegovom petom albumu ,,Set My Heart on Fire Immediately“ možda vam neće ništa značiti. Ali hoće sigurno činjenica da su to tipovi koji zarađuju gomile novca kao bliski saradnici Brusa Springstina, Eltona Džona, čak i Kita Ričardsa. To je ekipa sa kojom Hadreas ciljano, na novom projektu, estetizuje samog sebe do krajnosti. Poput božanske figure antike, smještene u milje kraja postpank i početka elektro-pop ere, sa početka 80-ih. Novi album je više nego bilo koji od četiri prethodna hermetičan; odraz ličnosti zatvorene u sebe i sebi okrenutoj. To ne znači da je pop mračnjak Perfume Genius na novom albumu jednoličan. Naprotiv, već u uvodnih 20 minuta uspijeva da dodirne dijametralno suprotne i vremenski udaljene pravce. Od postroka, Bitlsa iz rane faze 60-ih, psihodeličnog folka - do, recimo, elektronike 90-ih u stilu projekta Air i čuvenog albuma ,,Moon Safari“! Imajući to u vidu, jasno je da se radi o uzbudljivom, smjelom projektu. Hadreas se ne zaustavlja na muzičkoj raznolikosti. Već, vrlo prirodno i talentovano, to prati i vokalom koji će na momente podsjetiti na, ni manje ni više, Morisija iz najplodnije

vogue.com

modernom pop univerzumu, Perfume Genius je poput Rembranta u slikarstvu. Antiteza barokne gizdavosti, čulna i intenzivna raskoš u dominantno mračnim tonovima jedne duše koja pati i luta. Za silni muzički svijet koji kreativnost crpi iza granica bola, sramote i nelagode, Majk Hadreas je poznat i priznat kao posebno odvažan tip. Peti album muzičara iz Ajove, provincije zabačene usred Amerike, i dalje tematski luta u, za njegovu publiku dobro poznatom, lavirintu stida i traumatizovane putenosti. Hadreas je bio onaj jedini klinac u provincijskoj školi koji je, zbog seksualne orijentacije, dobijao i prijetnje smrću. Istovremeno, u borbi sa Kronovom bolešću bez prave podrške i zaštite bilo koga - u učionici, zbornici, na ulici, čak u svom domu. To je sjenka koja ga prati i sa 39 godina; ali koju je prigrlio na način da sebi isplete plašt osobenog i duboko promišljenog senzibiliteta. Kako vizuelnog, tako i muzičkog. Svijet sanjive čežnje Majka Hadreasa

ere benda The Smiths. I sve to čini vrlo autentično, ne kopirajući - već spram svog lika, mentaliteta i temperamenta.

Od Morisija do Kejt Buš

Produkcijski dodir velikana Blejka Milsa (dodirnuo fantastične moderne projekte Fione Epl i Laure Marling, na primjer) će vas ubijediti, da u toj silnoj stilizovanoj raskoši od muzike, Majk Hadreas prosto ne može da omane. Tako će pjesma ,,Moonbend“ biti postelja od mjesečine, za koju će se indi sladokusci zaklinjati da je bila potrebna karijeri velikana Toma Jorka. ,,Just a Touch“ ima predivan prizvik prvoklasnog trip-hopa 90-ih. ,,Jason“ je nošen falsetom stratosferične visine, prelijepa je posveta rodnoj fluidnosti ali i još jednoj britanskoj ikoni - Kejt Buš. Što će naročito biti očigledno u malom sintisajzerskom čudu ,, Your Body Changes Everything“... I sve to, i mnogo više, u raskoši barokne noći jednog pop albuma. Kada Hadreas dahom oslika jedno ,,Jason there’s no rush, I know a lot comes up... Letting in some love, where there always should have been some“ tako je lako povjerovati, da nema te intime koju ne može osvojiti Perfume Genius. S. S.

Ocjena: 85/100

Četvrtak, 23. jul 2020.

33 OBRTAJA

Ana TASIĆ, teatrološkinja, urednica

Djetinjstvo na ,,Bever O

d prve napisane pozorišne kritike u ,,Politici“, tačno prije deceniju i po, Ana Tasić je beskompromisno vođena kursom smjele umjetnosti; mimo konformizma. Njeni tekstovi uvijek su i prije svega bili slava vjere u važnost kritičkog mišljenja. Na taj način osvrt na nešto tako jedinstveno i neponovljivo, kao što je jedna pozorišna predstava, na njenim stubcima postajao bi nešto više: vidik ka našoj svakodnevici. I jasna smjernica, na koji način i koliko beskompromisno se prema toj modernoj realnosti odnositi. Jedan tako osvješćujući glas je prepoznat kao autoritet na internacionalnoj sceni. Naslov njene doktorske disertacije, 2012. godine, bio je ,,Uticaj i upotreba elektronskih medija u postdramskom pozorištu“rad koji je još prije osam godina pružio svjež i tako realan uvid uticaja medija u našoj modernoj zajednici. A ono je i društvo visoke tehnologije, i dominantno potrošačko - koliko i opominjuće postkapitalističko. Za Anu Tasić, pozorište i umjetnost uvijek moraju hvatati korak sa vremenom; tumačiti, produbiti, pa i orkestrirati duh jedne epohe. Zato je i ,,postdramsko pozorište“, dominantan predmet njenog interesovanja - jaka slika naše modernosti. Dok akteri klize konstantno između nivoa realnosti, u rascjepanim fragmentima radnje traga se za novim vremenom, hvata za ono izgubljeno realno i konkretno. Njena inspiracija i predmet istraživanja je i film; kritike je pisala za ,,Blicnews“, filmsku redakciju Radio televizije Srbije, Filmski centar Srbije. Sve to je samo skica ostvarene i duboko promišljene autorke, koja kao gošća u naših ,,33 obrtaja“ otkriva prije svega one fascinacije odrastanja, sa kraja 80-ih i početka 90-ih, koje su je oblikovale kao osobu. I učile, kakva je to umjetnost koju voli i koju cijeni.

Foto: privatna arhiva

Četvrtak, 23. jul 2020.

a na Radio televiziji Srbije

MU Z IKA

Film koji Vas čini srećnim? - ,,Dnevnik Bridžit Džons“ (,,Bridget Jones’s Diary“, Šeron Megvajer, 2001). Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Uprkos brdu loših filmova koje sam u životu pogledala, nikada ipak nisam poželela da ubijem reditelja, možda da ga zatvorim u podrum i osudim na mesec dana gledanja tog njegovog remekdela. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Bilo je i takvih, naročito među programima filmskih festivala, ali više ne mogu da se setim njihovih naslova, potisnuti su morem vrednih filmova koji su okupirali pamćenje. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Epidemija kovida-19 je izazvala gomilu apsurdnih situacija u društvu, koje bi bilo izazovno ekranizovati. Da navedem jednu, sumanuta putovanja srpskih turista u Grčku, u vremenu komplikovanja epidemioloških okolnosti, njihovo smeštanje u karantin, pa posledična nerazumna ljutnja... Omiljeni filmski rivali? - Na primer, Šerlok Holms i profesor Morijarti. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - U filmu Jurija Bikova ,,Živeti“ (,,To Live“, 2010), scena ubistva psa, vrlo mučna, teško gledljiva. Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Ostali samo dugmići. Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Duško Dugouško u nestašnim epizodama. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - Nisam sigurna, među prvima su svakako bili ,,Top Gun“ (Toni Skot, 1986) i ,,Moja Afrika“ (,,Out of Africa“, Sidni Polak, 1985). Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - ,,Do kraja sveta“ (,,Until The End of The World“, 1991) ili ,,Nebo nad Berlinom“ (,,Der Himmel Uber Berlin“, 1987) Vima Vendersa, u oba slučaja pesme benda U2. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Posle filmova Akija Kaurismakija, u Finsku. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Paolo Sorentino, Vim Venders, Ken Louč. Neki londonski pab u Sohou, vino. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Nezamislivo.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - ,,Missing“, benda Everything But The Girl. Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - ,,Everything Will Flow“, benda Suede.

independent.co.uk

Šerlok i Moriarti kao idealni rivali Poster Fredija Merkjurija krasio je zid sobe Aninog odrastanja

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - ,,Design For Life“, od Manic Street Preachers. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - ,,Sadie“, Suede. Vaša pjesma za karaoke? - ,,Should I Stay Or Should I Go“, jedina pesma koju jesam pevala u karaoke baru (da se sećam), sa drugaricama. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Bret Anderson. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - U vreme moje mladosti, Bajaga. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Fredi Merkjuri. Pjesma koja je toliko loša,

da je nemoguće ne voljeti je? - Ako je loša, ipak biram da je ne volim. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Fredi Merkjuri. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Hoće, ako pronađe recept za besmrtnost.

Serija idealna za kišni vikend? - ,,Dostojevski“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - ,,Beverli Hils“.

foto: biography.com

film

erli Hilsu“

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - ,,Poslednji tango u Halifaksu“. Serija koju nikada nijeste završili? - ,,Birmingemska banda“. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Ne sećam se takve, ali mi je užasan bio kraj ,,Dauntonske opatije“, jer je kraj, htela sam nastavak... Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Nema takvog, ili ga se bar ne sećam. Najdraži par iz serije? - Sibil i Tom, ,,Dauntonska opatija“. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Kerin posao u ,,Seks i grad“. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Toma. S. Stamenić

Četvrtak, 23. jul 2020.

SERIJA

ve što jedno ostrvo raja može učiniti poput pakla, je samo da na njega katapultirate ljude. Jer svi oni što su se, u premijeri serije ,,Lost“, sa leta ,,Oceanic Airlines 815“ nevoljno nasukali na tu rajsku plažu, nijesu bili ,,izgubljeni“ samo u bespuću Pacifika. Već suštinski u svojim životima. ,,Izgubljeni“ su zato mit života modernog čovjeka; i to onaj koji, sa decenijom distance od posljednje epizode, i dalje nosi kisjeo ukus nedozrelog tropskog voća. Nedorečene priče; almanaha koji je na kraju ostao sa nepopunjenih nekoliko strana. Kakav god lični utisak o cjelini bio, jasno je: finale serije ,,Lost“ nije izdržalo pod teretom kvaliteta većine od 120 epizoda koje su prethodile. Ipak, deceniju od emitovanja posljednje epizode, valja podvući crtu. Povezati konačno onu rutu interkontinentalnog leta od Sidneja do Los Anđelesa. Govoriti, konačno, o očekivanjima publike što su potpuno promašila metu. I priznati, da je u velikoj potrazi za ostrvom po okeanskoj mapi čovječanstva, milionska publika najpopularnije serije našeg vremena promašila koordinate.

Decenija od emitovanja posljednje e

Let na koo zalutalih

Igra mačke i miša Đavo tako često vreba u najboljim namjerama. Negdje usred snimanja pilota serije, koji je već tada ,,mirisao“ na blokbaster i opravdavao to data nezamisliv televizijski budžet od 15 miliona američkih dolara. Kafenisanje i jutarnju meditaciju pred užurbanu jurnjavu na setu, mastermajnd, ključni kreator serije Dejmon Lindelof otćutao je sa kolegom Karltonom Kjuzom. Euforija snimanja fantastične scene pada aviona na pacifičkoj plaži polako se spuštala. Preživjeli su zbili redove; valjalo je nastaviti dalje... - Znaš, hajde da se igramo fleš-bekovima i misterijama. Hajde da pokažemo što je svakog od tih ljudi dovelo na ostrvo - kazao je Lindelof. Nekada davno, prije čak deceniju i po na zbijenom tajmlajnu vrhunske televizijske produkcije, velike kompanije su vjerovale u to da publici valja samo iznova servirati ono što vole da gutaju. A ono što je nakon premijere serije ,,Lost“ uslijedilo, od tog septembra 2004. godine, bila je planetarna groznica u kojoj je milionska publika sa kreatorima serije bukvalno igrala igru mačke i miša! Sa svakom novom teorijom, svakim novim mističnim ili magičnim nizom brojeva, i tim ostrvom kojem nema

,,Lost“ ima ciničan kraj u onoj mjeri u kojoj ga ima i ljudski život. Jer koji se to čovjek oprostio sa svim odgovorima na pitanja koje je sebi postavio? U velikoj potrazi za ostrvom po okeanskoj mapi čovječanstva, milionska publika najpopularnije serije našeg vremena je promašila koordinate koordinata u prostoru ali se nekako kreće kroz vrijeme... Letilica od serije je grabila tim velikim lavirintom, do momenta kad je nestalo goriva. - Tačno se sjećam, snimali smo scenu u kojoj doktor Džek (Metju Foks) dolazi na Tajland. I prosto sam znao, Karltonu sam rekao, da smo istrošili sve fleš-bekove. Više nijesmo imali da se uhvatimo za

bilo što. I bilo je vrijeme za kraj - kazao je godinama kasnije Lindelof. Njih dvojica, najodgovorniji za to mamutsko čudo zvano ,,Lost“, godinama su izvlačili maksimum iz hvalospjeva. Taj fantastičan spoj puke zabave sa nečim tako realnim, što je bilo dio života, svijesti, ,,cajtgajsta“ svih nas. Još više su izvlačili iz kritika; beskrajno su ih zabavljale sve

teorije fanova. Do jednog momenta, kada su se misterije i otvorena pitanja serije nagomilale poput amorfnog otpada. Već sredinom pete sezone, djelovalo je da kroz taj prostor kreću uglavnom presporo a na mahove prebrzo. Da je materijal koji su sami servirali postao za njih minsko polje... A publika je željela još. Rješenja na kraju jednačine.

Četvrtak, 23. jul 2020.

epizode kultne serije Dejmona Lindelofa ,,Lost“

ordinati života

ni možda dobiju šansu da nastave dalje. Da zalupe vrata za svim prethodnim promašajima i ne osvrnu se. Kakav luksuz, tako rijedak u našim životima! Na kraju je bilo potrebno samo odabrati momenat. I pravu realizaciju... ,,Lost“ ima ciničan kraj u onoj mjeri u kojoj ga ima i ljudski život. Jer koji se to čovjek oprostio sa svim odgovorima na pitanja koje je sebi postavio? Koji je uspio da završi sve svoje bitke i puteve? U ključnoj, tako potcijenjenoj seriji finala, doktor Džek shvata da je mrtav. U djetinjim, neutješnim suzama pred ocem nabraja sve bojeve koje nije stigao završiti. Njegov život, bez svih odgovora koje je toliko dugo čekao, djeluje potpuno besmislen! Dok mu starac ne kaže da se osvrne istinski; i shvati, da su ono suštinsko što njegov život čini smislenim i vrijednim, oni podjednako izgubljeni ljudi, sa kojima je svoj lavirint sudbine ukrstio. Takav, potpuno životni finiš, saplitanje o sudbine nas samih - publika nikako, ali nikako nije voljela. Za njih je ,,Lost“ bio nešto više od života. Ono što su tako lako gutali u sopstvenim danima, nikako nijesu mogli pred televizijskim ekranom i u terminu omiljene serije. I Dejmonu Lindelofu je to bilo u startu zabavno; mislio je, da može efektno poentirati i na kraju ih ubijediti da je odigrao ispravno. Bijes fanova bio je toliki da se nakon mržnje, uvreda i životnih prijetnji morao povući sa društvenih mreža...

alphacoders.com

Suštinski nastavak

Najbolji odgovor na cijelu situaciju pružila je Evandželina Lili, glumica koju je serija proslavila ulogom antiheroine Kejt Ostin. - Nikad nijesam odgledala niti poželjela da vidim bilo koju epizodu pete ili šeste sezone. Bilo mi je muka od toga, od svog tog taloga mitova i teorija. A uživala sam u startu, obožavala projekat... Sve do

onog momenta dok se serija bavila nama samima - rekla je Lili, u izjavi povodom decenije od kraja serije. I to je Dejmon Lindelof znao i osjećao, već u uvodnom dijelu i u prvim sezonama serije. I imao jasan kompas, na koji način želi seriju da završi. Za njega je Ostrvo bilo od starta čistilište; mjesto na kojem Izgublje-

Na kraju, valja biti pravedan i prema publici: finale serije ,,Lost“ je servirano traljavo. Sam metafizički momenat ,,prelaska u neki novi život“ serviran je u ramu istočnjačke filozofije i religije koji je bio previše konkretan. Polovina fanova ostala je čak ubijeđena da su svi članovi posade onog leta bili mrtvi od samog starta serije; potom su se kreatori i glumci našli u poziciji da u javnosti objašnjavaju da nije baš tako... U suštini, lošija od samog finala (koje je u cjelini solidno realizovano) bila je priprema do momenta te posljednje epizode. Cijela šesta sezona bila je igra skrivalice i pogrešnih skretanja, u kojoj su likovi potpuno izgubili jasna karakterna obličja; a na kraju je taj utisak bio jači od efektne poente o svođenju životnih računa. Da Dejmon Lindelof sebi nije oprostio traljavo finiširan ,,Lost“, uz sve

najbolje namjere - jasan je način na koji je kompletirao i zaokružio svoje istinsko remek djelo. ,,Leftovers“ su, u godinama za nama, tako suštinski nastavak i pravedno zaokružena priča ,,Izgubljenih“. A o onom potrebi da publika nauči kako da za sobom zatvori vrata neke fascinacije - najbolje je filmskim jezikom naravno govorio veliki reditelj Dejvid Linč, zaokružujući bez bilo kakvog kompromisa treću sezonu kultne ,,Twin Peaks“. Biće, na koncu, da Lindelof nije imao iskustva ni autoriteta da ,,Lost“ izgura onako kako je od starta želio. Sam među produkcijskim ajkulama koje su pred deceniju i po željele još klifhengera, još fleš-bekova, još misterija, još i još... Od 2004. do 2010. ,,Izgubljeni“ su bili svjedoci, ali i sami kreirali delikatnije ukuse televizijske publike koja je sazrijevala. Danas, vrhunsku televizijsku produkciju sa pravom smatramo dijelom lijepe umjetnosti prije deceniju i po definitivno nije bilo tako... Prosto - ,,Izgubljeni“ su otkrivali horizone i pučine u kojima se do kraja nijesu snašli. I dozreli tek godinama kasnije, sa ,,Leftovers“, u kojima je Dejvid Lindelof imao punu kreativnu slobodu... Bez robovanja bilo kome, publici ili producentima, kad i kako zaokružiti priču. Sada, dok televizijska planeta čeka odgovor na novu misteriju - da li Lindelof snima ili ne drugu sezonu svog trećeg modernog remek djela, serije ,,Watchmen“, valja na ,,Lost“ gledati kao starog jednog mornara. Koji je na nekoj koordinati prosto odlučio da je umoran, da je dosta. Koji nas je naučio brdo lekcija: da je u srcu jedne finalne kontroverze jedno proročanstvo u srži postojanja života svih nas. Da je putovanje uvijek mnogo važnije od samog cilja. Da šou koji volimo nije uvijek i nije nužno baš onaj koji nam promiče pred očima. Da se u najveće priče ne ulazi bez slobode da je ispričate baš onako kako ste željeli. I da je neke najljepše misterije prosto trebaju da ostanu neodgonetnute. Sve to, na kraju, kriju oči umornog doktora Džeka, dok se na ostrvu, sa jednim prelijepim psom, od svijeta konačno oprašta. Taj momenat njegovog mirenja, da je vakat i da je to u redu - zaslužili su svi oni, kojima je do ,,Izgubljenih“ bilo stalo više od bilo koje serije prije i nakon nje. I koji su u njima vidjeli koordinate izgubljenih letova svojih života. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 23. jul 2020.

PODGORI č ARENJE

Hejzel En za mikrofonom

Privatna arhiva

ritanska pjevačica kakve se ne bi postidio planetarno poznat bend sa Ostrva - za mikrofonom jednog crnogorskog benda? Zvala se Hejzel En Pirs. I bila je jedan od razloga zbog kojeg je titogradski Makadam krajem 80-ih vjerovao da može pronaći publiku i širu od jugoslovenske. Prije nego je Hejzel En, pod teškom i dugom plavom kosom, razvukla osmijeh i prodornim glasom usmjerila Makadam ka nekom novom pravcu i snu - najpoznatiji crnogorski bend se brzo mijenjao. Sredinom 80-ih jasna je odstupnica od delikatnijeg, disko fanki zvuka koji je obilježio raniju fazu grupe. I sve više prihvatan je tipičan i vrlo kvalitetan pop senzibilitet tog vremena.

Savršen susret Klavijaturista Savino Batanov, tako osobena i promišljena figura, Makadam je napustio 1984. godine - a otprilike tada uslijedio je stilski zaokret. Korak ka popularnosti i prepoznatljivosti u svim krajevima Jugoslavije, nakon izuzetnog uspjeha ,,Balerine“, trebao je biti angažovanje Eleonoe, mlađe od sestara Burudžija, kao pjevačice. Ostala je u Makadamu samo tokom te 1984. godine, a iz te faze interesantan momenat je duel ,,Talas ljubavi“ sa Mirsadom Serhatlićem. Sa tom pjesmom, bend je na Jugoviziji bio peti. Susret sa Hejzel En prosto se morao desiti za grupu koja je sve više jahala na talasu popularnosti. U jeku izuzetno uspješne turneje po Primorju, 1986. godine, desilo se poznanstvo sa članovima londonskog benda koji je to ljeto gostovao u Bečićima. Imala je 23 godine, bila je nezadovoljna perspektivom u svom projektu, a očarana jednim iskričavim i lagodnim ljetom u zemlji za koju

Zaglavi se

Makadam sa Hejzel En Pirs u postavi

je tih godina postojala samo lagodna perspektiva... I naravno, željela da proba nešto potpuno drugačije i neočekivano. Makadamu je donijela, prije svega, izuzetnu posvećenost. Ogromnu volju i entuzijazam da što bolje nauči i pjesme na našem jeziku, jugoslovenske hitove... A Makadam je tih godina, u sklopu megapopularnog koncertnog repertoara na Primorju, izvodio i pjesme najvećih planetarnih zvijezda. Uvid u tadašnje pop liste najbolje objašnjava i dokazuje, da su te godine vrhunac pop muzike, u osvit MTV ere. Prosto - samo tada, u

Crta: Srđan Ivanović

jednom kratkom periodu od nekoliko ljeta, za jedan titogradski bend mogla se desiti Hejzel En.

U lagodnost ušuškani I što se desilo? Tada megapopularan koncertni bend se, između silnih nastupa i priprema za festivale, nije stigao niti mogao ,,povezati“ da skocka album. Angažman Hejzel En sveo se na njene ljetnje dolaske u Crnu Goru - praktično, isključivo na ,,tezgarenje“. Grupa je bila ušuškana u lagodan period, gdje se kroz proste ugovore večernjih nastupa na hotelskim terasama moglo lijepo zaraditi... Tako, na primjer, trag Hejzel En Pirs u crnogorskoj muzici ostaje njen glas na instant hitu ,,Usne od nara“, koji nije prvobitno prepoznat na Jugoviziji 1987. godine. Ali ostaje upamćeno da je tekst za upravo tu pjesmu pisao pjesnik Dragan Radulović. Negdje od 1989. godine, u osvit rušilačkog tornada u koji će Jugosloveni sami sebe uplesti, završava se saradnja Hejzel En sa Makadamom. I njeno mjesto zauzima mlada Gordana Ivandić, Ipetova sestra, slavnog bubnjara Bijelog dugmeta. Po Goci je i vrlo prepoznatljiva stvaralačka faza, sada već podgoričkog benda, tokom 90ih. A Hejzel En? Crna Gora je bila jedna lijepa i interesantna stanica na osobenom i interesantnom putu jedne muzičarke. Koji će se, godinama kasnije, završiti na Novom Zelandu, gdje je nastupala sa brojnim bendovima... Valja vjerovati, da je i tamo ponijela dio one radosti, koju je pronašla u Bečićima, jednog ljeta 1986. godine.

S. StamenIć

19 foto: Leila Murseljević

Četvrtak, 23. jul 2020.

LONDON CALLING foto: Leila Murseljević

Razmrdavanje

foto: Leila Murseljević

Iz skejterskog parka

Market sa hranom

Londonci su u sjeverni dio grada doveli i ljubimce koji su takođe imali što da žvaću - i to bez glutena. Na istoku kod fenomenalnog zdanja galerije ,,Vilijam Moris“, izležavanja, ćakulanja i ispijanja koktela nije falilo

atpisi: ,,Hodajte“. ,,Idite u šetnju“. ,,Sunčajte se“. Poruke Londonske transportne mreže, odnosno TFL-a, i kancelarije gradonačelnika Londona, koje su uljepšale londonski prostor prošle sedmice, nijesu mogle biti precizinije. ,,Nema izgovora“ pisalo je jasno na početku imejla koji je poslat Londoncima, uz propratne deskriptivne mape TFL-a koje između ostalog opisuju koliko koraka treba od jednog popularnog mjesta do drugog. Ove ,,šetajuće“ poruke nijesu slučajne i stižu iste sedmice kada premijer Boris Džonson planira da lansira kampanju protiv gojaznosti. Da Londoncima nije trebalo

Ispred galerije ,,Vilijam Moris“

mnogo ubjeđivanja, bilo je jasno već za vikend.

ce koji su takođe imali što da žvaću i to bez glutena. Na istoku kod fenomenalnog zdanja ,,Vilijam Moris“ galerije izležavanja, ćakulanja i ispijanja koktela nije falilo.

Policija nema posla

Djelimično visoke temperature, široke zelene površine i obavezna distanca - kompaktno rješenje za sve opcije. A kako su i marketi dobili dozvolu da se otvore, kulinarskih i alkoholnih opcija bilo je dovoljno da zadovolji ,,gladne i žedne“ Londonce. Iako su pripadnici policijskih jedinica šetali po otvorenim površinama i protekle sedmice, osiguravajući da se mjere poštuju, nijesu imali previše posla. Londonci su u sjeverni dio grada doveli i svoje ljubim-

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Obrok u prirodi

Sa cvjetnog marketa

Iako popularni kafe i restoran unutar galerije nije u istoj mjeri u funkciji kao prije ovogodišnje krize, opcije ,,za ponijeti“ su uvijek aktuelne. Uostalom, ljepše je uživati u kulinarskim specijalitetima u prirodi uz pintu piva. Obližnji skejterski park je takođe otvoren, pa su se Londonci mogli vratili i

jednom od omiljenih hobija. Nakon što je stigla dozvola za otvaranje i ,,botaničkih“ marketa, oni koji su htjeli prošetati pored cvijeća, ponešto kupiti, ali i nešto naučiti o baštovanstvu, imali su pregršt opcija. Iako limitirani brojem posjetilaca i tezgi, ,,botanički“ marketi su nakon pauze bez sumnje londonski hit. Za kampanju koja je podržala otvaranje cvjetnih pijaca pažljivo su birane riječi. ,,Posjetite market u vašem dijelu grada kako biste nam pomogli da pobijedimo preopterećenost“. Londonci su se koliko-toliko držali pravila pa su, pored uvijek vrijednih pčela, uživali u mirisu cvijeća i prirode. Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić