Objektiv - Četvrtak 23. april 2020. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 23. april 2020. • broj 216.

ili :

na koji način serija ,,Run“ pronalazi romantični saspens za par u savršenom bijegu od sebe Str. 4. i 5.

Sudar zalutalih linija života

Ä&#x152;etvrtak, 23. april 2020.

Četvrtak, 23. april 2020.

A cappella

Čorba-19 K

ako se primiče vrijeme logične stabilizacije prilika zbog pandemije virusa kovid19, tako se povampiruju stručnjaci iz raznih sfera života, politike, umjetnosti, medija. Iako nezavisni već cijelih 14 godina, golim oko je vidljivo da smo ne manje zavisni od eks-jugoslovenskih medija, doduše, u novim, digitalnim veb formatima. Blicevi, „pinkovi“, veseljaci s Hepija, politička tortura nad B92, RTS ili beogradskim Studijom B (nekada legendarnim i nadaleko čuvenim elektronskim medijem) i dalje opsijedaju medijski prostor i u Crnoj Gori. Sve znam, znam… Slobodno tržište, demokratija, jednake šanse, interes građana… Ali, nema Crna Gora 50 ili 100 godina iskustva, nema definisanu identitetsku politiku kroz obrazovanje, kulturu, sport. Ima sve to u naznakama, ali kao da nešto nedostaje. Samim tim je i ranjivija i treba je posebno paziti. No, moramo i mi sami znati što ćemo s njom, jer to je prvi i najzahtjevniji korak u paženju i voljenju sopstvene zemlje. Dosta smo propustili, valja to nadoknađivati.

*** Kad se svemu tome pridodaju i društvene mreže, kao prethodno definisan prostor za svačiju bolest i grdnu nakanu, onda su sastojci za tu čorbu sasvim na mjestu. Od Fejsbuka i sve modernijeg Instagrama, pa sve do Tvitera, srešćete sijaset ljudi, što sa pravim što sa izmišljenim identitetima, koji bez imalo stida i zazora javno zastupaju stavove, za koje smo mislili da ih je crnogorsko građansko društvo odbacilo decenijama iza. Ali ‘oćeš! Trt! Kako da ne. Samo letimičan pregled društvenih mreža uz prvu jutarnju kafu ukazuje na neophodnost da se sačuva razum – tako je, zdrav razum, koji je nekada na ovim prostorima bio imanentan debeloj većini. Šta se s tom većinom u međuvremenu dogodilo, neko drugi će izučavati, a mi možemo samo da imamo pojedinačni stav o svemu tome. Odnedavno, termin „fake news“ postao je prepoznatljiv po svom jednostavnom prevodu sa engelskog jezika na naš – lažna vijest. Svakodnevno ih možete naći u internet prostoru, a što je najgore od svega, dosta takvih vijesti naći ćete i u takozvanim „kredibilnim medijima“. Normalan čovjek, u tim i takvim okolnostima, doveden je do ruba samopreispitivanja – ko je ovdje lud? Da li je sve što smo pročitali tačno? Kako je moguće da mi, kao krajnji korisnici proizvoda koji kuvaju mediji, uopšte treba da sumnjamo? Još ih i plaćamo.

Piše: Vladimir MARAŠ

U našem malom, skoro pa zatvorenom sistemu, sređivanje stanja u medijima bi trebalo da bude mačiji kašalj. ,,Piece of cake“. Nešto za završiti u roku od 24 časa. Na kraju krajeva, imamo pravo na standarde, u skladu sa demokratskim pravilima civilizovanih društava Gdje je granica i kako da svi mi koji koristimo usluge tih medija, budemo zaštićeni od te pošasti, a „urednici i novinari“ adekvatno kažnjeni? Kad kažem kažnjeni, zaista mislim na sistemsko, zakonom utemeljeno kažnjavanje koje se neće i ne može svesti na nekoliko hiljada eura, već na ono što je za takav, svjesno urađen prekršaj, jedino logično – kraj tog medija.

*** No, ta priča oko kredibilnih medija i onih drugih, u ovim tmurnim vremenima ukazuje i na još nešto – ovo nije samo problem

Crne Gore ili Balkana. Čak ni jugoistočne Evrope. Lažne vijesti postale su globalni problem i oruđe za sprovođenje različitih interesa. Neki igrači u tim igrama interesa imaju i milijarde, pa ih kazna od nekoliko stotina hiljada dolara ili eura neće omesti u naumu da, na primjer, svjesno produkovanom lažnom viješću nekome „izbiju“ iz džepa koju desetinu ili stotinu miliona i uguraju ih u svoj džep. Iz tako zarađenog novca osladi se izmišljanje lažnih vijesti. Zašto svijet danas nije sposoban, jednostavno ne želi ili nije u stanju da se izbori sa tim problemom, meni zaista nije jasno. Osim ako nije ono što bi se reklo u detektivskoj struci – „Samo prati tokove novca i sve će se nasložiti samo od sebe“. U našem malom, skoro pa zatvorenom sistemu, sređivanje stanja u medijima bi trebalo da bude mačiji kašalj. ,,Piece of cake“. Nešto za završiti u roku od 24 časa. Na kraju krajeva, imamo pravo na standarde, u skladu sa demokratskim pravilima civilizovanih društava. Donesimo ih onda, brate. I što je najvažnije, primijenimo ih konačno.

*** Ova 2020. godina već se u svom drugom kvartalu ozbiljno kandidovala za jednu od onih za zaborav. Pandemija je ogolila sva društva na svijetu, pa i ovo naše. U svom tom opštem rasulu, faktički borbi za preživaljanje, postaje jasno da se svi nalazimo u nekoj novoj verziji modernog rata. Protiv koga, formalno se zna – virusa. Ali, kako se braniti, s kim, to nije jasno. Osim naravno ostajanja doma. To je, reklo bi se, defanzivna pozicija, ali jedina garantuje preživljavanje. Sve ovo ukazuje na činjenicu da je svijet zapustio sam sebe. I naravno da u tome najveću ulogu i odgovornost i imaju najveći, ali reperkusije osjećaju i oni manji, da ne kažem mali. Virus će proći, uz malo izolacije, ali do vakcine izgleda, biće povuci-potegni. A tek nakon toga, da pogledamo u svoj novčanik i da vidimo što nas čeka. Jer strah od nepoznatog i strah za egzistenciju ne valja potcijeniti. Ekonomske mjere su jedno, a problemi regularnih poslodavaca drugo. Trebaće nam dosta novca, ali i vremena da se ponovo opustimo kako zaslužujemo. Do tada, sačuvajte nekako sami sebe negativnog uticaja društvenih mreža i portala nepotvrđenih kompetencija. Jer ako se prepustimo tome, kovid-19 će biti lagana proljećna alergija.

Četvrtak, 23. april 2020.

U fokusu

Serija ,,Run“ pronalazi savršen romantični saspens

Sudar zalutalih linija ž

naj voz što grabi od Budimpešte ka Beču, za mlade Džuli Delpi i Itana Hoka u filmu ,,Before Sunrise“, Ričard Linklater više nikada nije pronašao. Da bi ga najbitnija televizijska autorka današnjice, Fili VolerBridž, lansirala na jedan kolosijek od Njujorka ka Čikagu ovog aprila... Sa patinom krivice, čežnje i grijeha koje samo može donijeti život odraslih. Od kada je zaokružila ,,Fleabag“, tu svojevrsnu televizijsku ,,Odiseju“ mlade žene u modernom vremenu Fibi Voler-Bridž su pitali sve i svašta, maltene očekujući proročke odgovore. E, umjetnost je jednom iz topa opisala kao ,,šansu da se život proživi drugi put“. ,,Run“ je projekat televizije HBO čiji je Fibi izvršni producent; ali i po mnogo čemu i inspiracija, po tekstu njene prijateljice i vrlo česte saradnice Viki Džons.

Poruka za bijeg

Premisa je genijalno prosta: dvoje mladih zaljubljenih ljudi su, u trenutku najbanalnijeg radosnog zanosa romanse, jedno drugom obećali da će, u bilo kojoj varijanti budućnosti i bilo kad, moći da pronađu jedan stražnji izlaz - prostim slanjem poruke ,,RUN“ (,,Bježi“) jedno drugom. E, to što je za dvoje zaljubljenih brucoša nekad bio dobar štos, za Rubi (Amerikanka Merit Viver, znamo je odlično kao udovicu iz Netfliksove mini-serije ,,Godless“) i Bilija (Irac Domnal Glison, dobro poznat iz filmova ,,About Time“, ali i kao Ljevin u ,,Ani Karenjinoj“ Džoa Rajta) - je katapult ka jednom grozničavom bijegu, pravo jedno ka drugom. I ka tom vozu, što grabi od Njujorka ka Čikagu... Sve što Bili i Rubi rade od onog momenta kad tri velika slova presijeku displej mobilnog telefona, na početku prve epizode - je upravo traženje šanse da se to čudo od mladalačke romanse proživi drugi put. Da ponovo budu onaj Itan Hok i ona Džuli Delpi na početku velike Linklaterove trilogije. Ali ne brinite, nema tu bilo što forsirano, već viđeno ili patetično; neće ih Viki Džons gušiti u bilo kakvom zagrljaju, negdje na kraju kupea. Da je to suštinski projekat inspirisan ,,Fleabag“ - znaćete od momenta kad oboje, jedno za drugom, prosto pobjegnu u taj bijedni toalet voza, da bi masturbiranjem spustili tenziju susreta. Jer junaci ove romanse su bijedni i prize-

kad, kad pobjegnu jedno drugom preko pola svijeta, ne žele baš do kraja da pokažu koliko im je stalo, ali naravno da to očekuju od onog drugog. Taman kao što su činili kad im je bilo 19 godina...

elle.com

Kad izmakne kontrola

Savršena igra zavođenja u vozu za veliko bjekstvo od ,,odraslog“ života

mni taman u onoj mjeri, u kojoj jedna poruka u tri slova može biti za bilo koga dovoljna da ostave sve.

Čitanje sa dlana

Fibi Voler-Bridž su u seriji ,,Fleabag“ mnogi žigosali kao pretjeranu, teatralno ciničnu; iz istog razloga su joj se i divili i označavali kao istinski smjelu autorku. Sjetimo se: njena junakinja (ime joj nijednom u seriji nijesmo čuli, ali je pola svijeta zna kao Flebeg) je ona koja je spremna da mnogo puta ,,pocijepa“ četvrti zid i direktno, oči u oči govori publici. Da dekonstruiše i lamentira i romansu i seks - pri tome rijetko, gotovo nikad pronalazeći presjek ta dva titanski velika skupa. Da svoju junakinju lansira u krevet živopisno različitog kataloga partnera; ali da orgazam doživi samo i isključivo masturbirajući... ,,Fleabag“ su analizirali kritičari, kolege glumci, fanovi, ali i psihoterapeuti, antropolozi. I otprilike je zajednički sadržilac za sve njih zaključak da je sve to što Fibina junakinja radi, sve ono što jeste - veliki bijeg od traume. Sa jedne strane, zbog smrti najbolje prijateljice, sa druge, zbog rane majčine smrti od raka. E, ,,Run“ je bijeg u još većim razmjerama. Rubi i Bili su tako interesantni, tako intenzivni, grozničavi, moćni i slabi u isti mah, zabavni i duhoviti - jer su suštinski na istoj misiji. Ne da restartuju njihovu romansu, od koje su već jednom davno pobjegli, nego da uteknu od svojih odraslih života. Serija će vas ubijediti da je vrhunska, istinita, ščepati vas za grlo mnogo prije nego što Bili u kupeu, u igri sa još jednom bakom-putnicom, potpuno

pogubljenoj Rubi ,,pročita“ neku od linija na dlanu. Već u momentu, kada na parkingu hipermarketa, sa prokletom podlogom za jogu strpanom među namirnicama, Rubi pokuša da istrči iz automobila i udari u prvi tutanj! Prije nego shvati, da je potpuno zaglavljena u moru istih ili sličnih vozila naših života...

Dragocjeni naboj

Mnogo je tu, već u premijernoj epizodi, kvalitetnih, sočnih rečenica za koje ćete sigurno poželjeti, da ste ih makar jednom u životu izgovorili. A premijeru čini briljantnom upravo to, što blista dodatno u tim neverbalnim momentima. Ne samo u podijeljenom pogledu, uhvaćenom gestu, toj čežnji koja vrišti iz svakog pokreta dvoje junaka. Već i u vrlo znalačkom i temeljnom vizuelnom jeziku dvije autorke, koje ni u kom slučaju ne potcjenjuju gledaoce. Naprotiv, u kupeu tog voza u kom će se naši junaci naći vrlo brzo, serviraće prvoklasno filmsko iskustvo - i to seriju već sada čini makar kandidatom za najbolju televizijsku premijeru godine. Ono što modernom filmskom i televizijskom iskustvu akutno fali, ono što je zaboravljeno, potureno pod tepih je zdrava doza romantičnog saspensa. E, u ,,Run“ ćete ga imati napretek - lelujaće između znatiželje i ljubomore, u potrebi dvoje ljudi da saznaju što se kog đavola dešavalo u životu onog drugog za proteklih 15 godina. Pri tome, autorke Džons i VolerBridž to serviraju majstorski - insistirajući na ponosu dvoje ljudi koji ni u kom slučaju ne žele sebe da ,,otkriju“. Koji ni

Dio publike, ali i kritičara požurio je da istakne da ovo, kao i u slučaju ,,Fleabag“, nije priča bilo kog para - nego svjedočanstvo o svijesti jedne žene. Da su ipak promašili, i da se ,,Run“ ipak tiče i njega i nje, kao potpuno cjelovito sučeljavanje svijesti i podsvijesti dvoje ljudi zaglavljenih u svojim životima, i prvi put odlučnih da od toga pobjegnu - biće vam jasno u završnici prve epizode. Onda kad Rubi nakratko ,,preuzme kontrolu“ i prvi put se suštinski bude ,,pitala“ u pravilima, namjeri i ishodu njihovog bijega. I onda kad Bilija zateknemo nemoćnog, u onoj mjeri u kojoj to može biti muškarac kojem je stalo, a koji se plaši odbijanja. Konačno, valja podvući - rijetko je koja moderna serija ostavila publiku gladnom nakon samo jedne, polučasovne epizode i premijere. Što mnogo govori i o nama samima; o tome, da smo u toj Rubi i tom Biliju, u njihovom ludom, beskrajno neodgovornom, grešnom putešestviju ima, vidjeli nešto u isti mah uzbudljivo i istinito. Pa i onda kad, u momentu kad ih poruke već bivših života progone kao vampiri ili utvare; ili kad im ni u kom slučaju ne pada na pamet da sa onim drugim podijele već vulkansku požudu - djeluju slabo, prizemno, ništavno. Kao neke sitne živuljke zatečene u čudu pomamljenih osjećanja... Na sve to najbolje odgovara Fibi Vo-

s za par u savršenom bijegu od sebe

života

ler-Bridž - jednom šarmantnom opaskom da sve to što je ikad napisala, odglumila, snimila, stvorila, možda jeste bježanje; ali prije svega je slava svega onoga što znači ,,biti žena“. Cijelog, temeljnog, svakodnevnog iskustva, života mlade žene u našem vremenu. A to čudo koje se i dalje beskrajno životno opire objašnjivom i racionalnom - to znači i mnogo toga mračnog i prizemnog. E na tom prostoru, u tunelu kroz koji jedan voz grabi vrtoglavom brzinom, naći će se Rubi i Bili. I zato je tako lako za njih navijati; i prije trenutka kad joj on nakon deceniju i po dodirne dlan, da ponovo pročita nešto važno, i ponovo sudari dvije zalutale linije života. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,7/5

5 independent.co.uk

Četvrtak, 23. april 2020.

Rijetko je koja moderna serija ostavila publiku tako gladnom nakon samo jedne, polučasovne epizode i premijere. Što mnogo govori i o nama samima; o tome, da smo u Rubi i Biliju, u njihovom ludom, beskrajno neodgovornom, grešnom putešestviju, vidjeli nešto uzbudljivo i istinito

Četvrtak, 23. april 2020.

ZERKALO

Španski „Hogar“ – Netfliksov ubjedljivi psihološki triler u Havijer Gutjerez u jednoj od najboljih uloga karijere

Piše:

amo oni kojima je „word porn“ omiljena vrsta pornografije mogu da vam objasne koliko je nevjerovatno lijep osjećaj kada čujete, naučite, probate da svim čulima osjetite stranu riječ neprevodivu na druge jezike. Između ostalih, riječi kao što su portugalska „saudade“, njemačka „weltschmerz“, japanska „tsundoku“... Ili balkanski „merak“. Možete se truditi, zapinjati, pakovati „weltschmerz“ u „svjetsku bol“, „tsundoku“ u „gomilanje nepročitanih knjiga“, a „merak“ u nešto tako prosto kao što je „uživanje“... Ali, opljačkaćete neke od najljepših riječi na planeti i ubiti im suštinu. Takvim riječima pripada i španska „hogar“. Poprostačeni prevod na naš jezik dovešće vas do riječi „kuća“ ili, u najboljem slučaju, „dom“. No, „hogar“ je mnogo više. Jer, to nije samo mjesto, nego i osjećaj. Osjećaj topline, ušuškanosti, rajske sigurnosti, utočišta, kompletnog pripadanja nekome i nečemu.

Stepenik niže

Vodeći se ovim „prepjevanim“ značenjem, možemo zaključiti koji je najbliži, najsušastveniji prevod sa španskog na naš jezik. Samo „ognjište“ čuva vatru onog „hogar“, neprevodivog na tuđe jezike. Zbog čega je što precizniji prevod važan, toliko bitan – da se u jednoj recenziji naziv filma prvi put pomene pod navodnicima tek u četvrtom pasusu? To možete razumjeti samo ako ste pogledali španski „Hogar“. I ako ste dobili nervni, „word porn“ napad nervoze zbog onog mršavog „The Occupant“ („Stanar“) – zvaničnog prevoda naziva filma braće Dejvida i Aleksa Pastora za svjetsko, Netfliksovo tržište. (Anti)heroj braće Pastor je Havijer Munjoz (izvanredni Havijer Gutjerez), nekada imućni izvršni direktor velike marketinške firme koji

imdb.com

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Psihopatsko izgaranje za ognjištem mora da svikne porodicu na mnogo skromniji život nakon gubitka posla. Sin i supruga Marga (Rut Dijaz) nemaju problem sa preseljenjem u manji stan. Ali, Havijer ima. Poslije toliko godina u marketingu i ubjeđivanja mušterija da će baš taj fensi frižider/automobil da im donese „život koji zaslužuju“ – Havijer je povjerovao sopstvenim riječima. Živio je savršeno. Zar mora da pristane na drugačije, pa čak i ako se spušta samo stepenik niže? Zašto bi se odrekao nečega što je zaslu-

žio? I to u korist neke druge kobajagi savršene porodice...

Imao, pa nemao

Glava te porodice je Tomas (Mario Kasas, odličan i u ovom, kao i u sjajnom španskom trileru „Contratiempo“ (Oriol Paulo, 2016)). Mladi i uspješni izvršni direktor slika je onoga što je Havijer bio. I što će ponovo biti kada ga izbaci iz jednačine zvane „savršen život“. Nakon što se vrati u stan u kojem je nekada živio – prvo kao voajer, a potom i kao lažni prijatelj porodice, Havijer

neće pokušati da zbaci cijelu „uzurpatorsku“ familiju, nego samo patera familijasa. Njega ne interesuje samo Tomasov stan, već i životna uloga. Savršena kao iz reklama. Zbog ove „zamjene rola“ i sukoba više i (malo) niže klase, nije ni čudo što mnogi smatraju film „Hogar“ španskim odgovorom na južnokorejsku bravuru „Parasite“ (Bong Džun-Ho, 2019). No, poređenje ipak nije adekvatno. „Hogar“ je znatno manjkaviji. Ovo je ipak odgovor na onu našu najgoru kletvu „imao, pa nemao“; na pato-

loški strah onih koji imaju da sjutra možda neće imati... I mržnju koju bogati osjećaju prema onima koji su još bogatiji.

Specijalni uhoda

Braća Pastor nemaju žanrovsku potkovanost da pariraju akrobacijama Džun-Hoa. Ali, da imaju konja za trku žanrovski čistog psihološkog trilera i dodatak muzeju odličnih psiho-filmova po kojima su Španci postali prepoznatljivi – imaju. I te kako. Najveći adut „Hogara“ je Gutjerez, poslije filmova „El desconocido“ (Dani de la Tore, 2015) i „El autor“ (Manuel Martin Kuenka, 2017)) još jednom dokazani „specijalac“ za uloge psihopata. Možda je samo još jedan španski glumački majstor Luis Tosar, naročito zbog slične, samo malo intimnije role uhode u „Mientras Duermes“ (Žaume Balagero, 2011) bio idealniji izbor. Gluma je ta koja vas prikuje za ekran i ne pušta do posljednjeg kadra. Gutjerez je stvoren za ovakve sporogoreće izdanke žanra. Njegovo lice govori mnogo, pojačava napetost, obrte, oznojena iščekivanja. I što je najvažnije za režisere poput braće Pastor, one koji nijesu lišeni praznog hoda i nerazrađenih

Četvrtak, 23. april 2020.

Uglancana česma

Imali su Gutjereza, ali Dejvid i Aleks Pastor ipak nijesu iskoristili prvu trećinu filma da pojačaju saosjećanje gledalaca sa glavnim likom. Da jesu, „Hogar“ bi možda imao gorčinu „Parazita“. No, budući da nijesu uspjeli da pokažu da bismo svi mi mogli da budemo Havijer kada bismo odložili moralne kompase, „Hogar“ je na kraju postao vrijedan najviše kao studija psihopatije. Tu vrijednost pojačao je beskompromisni, izuzetno mračni kraj, atipičan čak i za ovakve trilere. Zaista, kad bi neko radio minimalistički poster za film „Hogar“, mogao bi da ga svede samo na onu uglancanu česmu u Havijerovoj kuhinji. Ta česma, na kojoj glavni lik poslije svega što je uradio ne pere ruke od krivice poput Pilata – refleksija je svijeta koji nagrađuje ambiciju, ne kažnjava amoral, ne podstiče empatiju i okretanje drugog obraza. I daje alibi svakome ko bira patološka sredstva da spriječi gašenje nečega što smatra svojim, neotuđivim ognjištem. Baš zbog takvog kraja, žanrovske potkovanosti i tako ubjedljivog Gutjereza, šteta je što „Hogar“ nije vanredan i izvanredan, već „samo“ veoma, veoma dobar film režisera na koje treba da obratimo pažnju.

ko u doba karantina, (samo)izolacije i velikog nemira zbog kovida-19, snimite klaustrofobični film o sluđenom mladom paru koji, sticajem kvazibunjuelovskih okolnosti, ne može da napusti kuću i niko se ne poistovjeti sa likovima – stvarno treba da se zamislite. No, sudeći prema samodovoljnosti kojom odiše bizarni „Vivarium“ sa Džesijem Ajzenbergom i Imidžen Puts, režiseru i koscenaristi Lorkenu Fineganu to nije ni na kraj pameti. Da se razumijemo: „Vivarium“ zaslužuje naklon zbog dizajna. Međutim, sve – od izuzetne palete boja i odlične fotografije, do scenografije sa „idličnim“ kućicama iz „Monopola“ – pada u vodu kada pogledate širu sliku. Gluma i vizuelni sastojci su možda savršeni, ali Finegan i koscenarista Garet Šanli nijesu napravili uzbudljivo jelo. Umjesto da naježi i zapita, Fineganova nadrealistička parabola o svemu i svačemu (američkom snu, balzamovanom životu u predgrađu, ne tako perfektnom savršenom životu koji je uvijek negdje drugdje, skućivanju kao najgoroj noćnoj mori milenijalaca, pa čak i o teškoj postporođajnoj depresiji) gnjavi gledaoce do te mjere, da je uopšte neće osjetiti kao sliku sopstvene stvarnosti – i to prije karantina. „Vivarium“ je slučajno stigao na onlajn platforme baš u doba pandemije. Fizič-

Košmar bez mirisa i ukusa

moviepilot.de

elemenata (većina sporednih likova, naročito pedofil koji je toliko jeziv, da je zločin što nije dobio više prostora) – uspijeva da zamaskira propuste i učini film dopadljivim.

„Vivarium“ liči na pretrčanu „Black Mirror“ epizodu

Ajzenberg i Puts u problematičnom filmu Lorkena Finegana

ka skučenost samo je metafora za mentalne strahove od datih i željenih životnih izbora. I baš zbog toga je film mogao da bude tako pakleno ubjedljiv. No, u lavirintu bez izlaza koji spaja „Dan mrmota“, mit o Sizifu, kafkijansku ansioznost, linčovski silazak u podsvjesno, Bunjuelovu satiru – Finegan

Ocjena: 5,5/10

O poeziji nakon Aušvica

Ocjena: 7,8/10

REŽIJA: Dejvid i Aleks Pastor ULOGE: Havijer Gutjerez, Mario Kasas, Bruna Kusi, Rut Dijaz TRAJANJE: 103 min

je debelo zatrokirao. „Vivarium“ više liči na pretrčanu „Black Mirror“ ili „Twilight Zone“ epizodu nego na punokrvan film. Dizajn je jedina stvar zbog koje ga vrijedi pogledati. I po kojoj će se pamtiti ovaj vizuelno dopadljivi košmar bez mirisa i ukusa. M. I.-N.

Britanska TV drama o holokaustu „The Windermere Children“

indiewire.com

u režiji braće Pastor

Dirljiva priča o savladavanju traume

Godine 1945. u Lejk Distrikt pristiglo je približno 300 dječaka i djevojčica koji su preživjeli holokaust. Tu, u seocetu kraj jezera Vindermir, sačekali su ih topli kreveti, hljeb, voda, čista odjeća, briga... Sve ono na što su zaboravili ili, tako malecki, uopšte nijesu osvijestili prije odvođenja u Aušvic, Buhenvald, Dahau, Treblinku... Televizijski film „The Windermere Children“ je trezvena, tužna, proganjajuća – i prelijepa priča o

njima. Drama, koju je po scenariju Sajmona Bloka režirao Majkl Semjuels, prati rehabilitaciju i integraciju djece u britansko društvo. Malo je reći da tokom pravosrastanja djece - na putu od njihovih otvorenih rana do ožiljaka stida i ponosa, ima materijala i za Anu Frojd, Mariju Montesori, Aleksandra Saterlenda Nila... „The Windermere Children“ biće naj-

zanimljiviji gledaocima koji su zainteresovani za ove autore i (dječju) psihologiju. Opet, sa junacima poput nijeme petogodišnje djevojčice, koju slijepo obožava i svuda prati grupa vršnjaka – ova istinita priča privlači kao magnet i one koji se nikada nijesu udubili u „Slobodnu djecu Samerhila“ ili Montesori filozofiju. Polučasovna BBC drama u kojoj igra i Ijan Glen (Džora Mormont iz serije „Game of Thrones“), zaokružena je perfektnim krajem koji nećemo analizirati, da ga ne bismo kvarili. Recimo samo da je to finale zbog kojeg vam postaje jasnije zašto je Eli Vizel morao da napiše potresnu „Noć“, ali i zbog čega nikada nije dozvolio da ga ono „A7713“ na podlaktici spriječi da živi. Protagonisti filma „The Windermere Children“ i preživjeli poput Vizela ne samo što pobijaju Teodora Adorna i njegovo čuveno: „Da li je moguće pisati poeziju poslije Aušvica?“, nego ukazuju da je to pitanje pogrešno. Jer, nakon takvog horora, nakon toliko stradanja, nakon užasa Aušvica... Kako je moguće ne pisati poeziju? M. I.-N.

Ocjena: 7,7/10

Četvrtak, 23. april 2020.

serije

Čudački vampirski šou T

imdb.com

What We Do in the Shadows

Giljermo (Giljen) i dalje krije da je krvno povezan sa porodicom Van Helsing

vi filmovi i serije, ma svaki projekat koji dohvati Taika Vaititi zaslužuje da završi na polici „sredstva za održavanje mentalne higijene“. Malo je modernih režisera i komičara čija djela mogu tako lako da vas podignu kada vam nije ni do čega – a još manje indi autora koji su ostali potpuno svoji nakon što su uronili u blokbasterske vode. Zato Vaititija valja čuvati i brižno čekati svaki njegov projekat, pa čak i kada ne režira i ne piše, već samo producira. I/li kuva neki nezaboravni kameo iz prikrajka. Koliko te kameo uloge i ta producentska posla umiju da budu epski vidjeli smo prošle godine u FX seriji „What We Do in the Shadows“, spin-ofu istoimenog hit filma iz 2014. koji su režirali Vaititi i Žemen Klemon.

Izvor sreće

imdb.com

Televizijska adaptacija dočekana je skepsom, kao kockanje koje se ne isplati. Kao i većina projekata koji „sisaju krv“ obožavanih originala... No, svi zidovi fanova pali su već nakon pilot epizode. Jer, Klemon i Vaititi ne samo što su pokazali poštovanje prema sopstvenom mokumentarcu i potvrdili da vrsno poznaju postulate žanra, već su uspjeli da ga poboljšaju i

Nandor (Novak) i ne sluti da neko od ukućana čuva glogove krstove u frižideru

Neprocjenljiv je svaki trenutak kada vampiri dođu u kontakt sa ljudskim bićem, najobičnijim komadom tehnologije ili magijskim bićem druge vrste. U tim sudarima svjetova, oslobađaju se neke od najboljih fora koje ćete čuti ove godine osvježe pažljivo šireći univerzum čudačkih cimera vampira i njihovih ljudskih služitelja. No, nakon izuzetnih deset epizoda druženja sa četiri ekscentrična vampira i jednim nesrećnim ljudovom koji sanja o izduženim očnjacima, ali i najbolje kameo fešte u istoriji (zbog već kultnog uvezivanja Taike, Tilde Svinton i Veslija Snajpsa ostaćemo vječiti dužnici Vaititiju) – skepsa je ponovo pomolila lice. Fanovi su dočekali drugu sezonu brinući da nastavak neće biti na nivou zbog toga što je Vaititi sada potpisao samo produkciju, a režiju i pisanje prepustio je drugima. Naravno, dobili smo isti scenario iz 2019. godine. Već nakon emitovanja prve epizode na mreži FX i striming servisima Hulu i HBO GO – nestao je svaki razlog za strah da će druga sezona biti iole manje genijalna. Tri za sada emitovane od deset planiranih epizoda pokazale su da je „What We Do in the Shadows“ i dalje jedan od najvećih izvora sreće za čovjeka željnog inteligentne i originalne televizije. I naravno, šou koji čini život,

Očnja mentalnu naročito u doba korone, za nijansu smješnijim i zabavnijim iskustvom.

Džemkasti ubica

Na početku druge sezone pronašli smo Nandora (Kajvan Novak), Lasla (Met Beri), Nadju (Nataša Dimitriju), Kolina Robinsona (Mark Prokš) i Giljerma (Harvi Giljen) tamo gdje smo ih i ostavili krajem maja 2019: zaglavljene sa sopstvenim ekscentričnostima u cimerskoj kući na Staten Ajlandu. Sudeći prema smornim izrazima lica i svjedočenjima ispred kamere, proveli su veoma, veoma dosadno ljeto. Nandor je uglavnom sjedio na dupetu, Laslo i Nadja su neuspješno tražili novog služitelja, Kolin Robinson smucao se naokolo koristeći sitne prilike da popijucne malo aure ukućana, kao i svaki šišnjarski energetski vampir... Dakle, bilo je to ljeto bez ikakvog

uzbuđenja. Ali, samo ako pitate vampire. Jer Giljermo, jedino ljudsko (i čestito) biće u njihovoj kući imalo je pune ruke – glogovih krstova. U finišu prve sezone, nakon što je saznao da njegovim venama teče krv Van Helsinga, Giljermo je prećutao Nandoru tu, jednu običnu „sitnicu“: da on, njegov služitelj željan da postane vampir - vuče porijeklo od najčuvenijih ubica vampira na planeti! O, kako je samo taj motiv sjajno razrađen na početku druge sezone... Iako je ovo šou u kojem glavnu riječ vode vampiri, pa vukodlaci, nekromanseri, duhovi, vještice i vješci, njegova najveća zvijezda je – ljudsko biće. Čovjek sa gotovo šekspirovskim unutrašnjim cijepanjima. Džemkasti, dobroćudni tip koji će možda zauvijek ostati služitelj – a dostojan je da bude vampir. I/li ubica vampira. Početak sezone pokazuje da će Giljer-

Četvrtak, 23. april 2020.

imdb.com

Taike Vaititija i Žemena Klemona vratio se smješniji nego ikada Petorka bez koje bi život bio znatno manje zabavan

aci za u higijenu mo sigurno biti najbitniji lik i izvor najluđeg humora i u ostalim epizodama. I to je odlično. Jer, uvođenjem vampira-krvoloka plaćenih da ubiju Nandora, Lasla i Nadju nakon što su nadlukavili Vampirsko vijeće koje im je sudilo za slučajno ubistvo barona Afanasa (Dag Džouns) u prvoj sezoni – dobio je šansu da zasija i pokaže još zanimljivije lice.

Mezimac ukućana

Nema boljih fora, makar na startu, od fora na račun Giljermove „nebitnoće i nepotrebnosti“. Nandor, Laslo i Nadja bacaju ih na svakom koraku, skroz nesvjesni da taj „bezazleni“ sluga sve vrijeme čuva glogove krstove u frižideru. I da im je ko zna koliko puta minulog ljeta spasio život ubijajući vampirske intrudere, ne spavajući noću, kljukajući se kofeinskim zrnima po cijeli dan kako bi ostao budan. O tome

da potiče od Van Helsinga bolje i da ne govorimo. Da je Giljermo najveći adut sezone i da se skoro sve vrti oko njega pokazuje (i tek treba da pokaže) cjelokupni izbor novih sporednih likova. Tofer (zabavni Hejli Džoel Osment – i dalje je teško navići se da je ovo onaj isti dječak iz kultnog „Šestog čula“), „high five“ služitelj i mezimac Lasla i Nadje, neko koga za razliku od nesrećnog Van Helsingovog potomka obožavaju svi ukućani – postoji samo zbog toga da biste umirali od smijeha Giljermovoj razočaranoj faci svaki put kada se nasmiju ovom sramotnom izgovoru od sluge. Koji je, zamislite, zabavan, lagan i opušten – sve ono što služitelj ne smije da bude. I još ima toliko drskosti, da otvoreno priča kako ne želi da postane vampir! Ne očajavajte zbog toga što je „Tofiška“ brzo zombifikovan rukom smota-

nog nekromansera (sjajna epizoda Benedikta Vonga) i uklonjen iz kadra. Giljermo će u nastavku dobiti još ko zna koliko takvih „negativaca“ na tapetu. Između ostalih, vođu amaterskih lovaca na vampire kojeg igra, ni manje ni više nego – Kreg Robinson. E, njegova interakcija sa Giljermom (o razgovoru sa Nandorom ne smijemo ni da razmišljamo) obezbijediće makar jednu epizodu za istoriju. Osim na šalama na račun Giljerma, sezona i dalje počiva na dragocjenom „sudar svjetova“ humoru koji je proslavio neke od najboljih TV komedija, kao što je „3rd Rock from the Sun“. Tjera u kikot i obara s nogu svaki trenutak kada vampiri dođu u kontakt sa ljudskim bićem, najobičnijim komadom tehnologije ili magijskim bićem druge vrste (fenomenalno poigravanje sa žanrom: vampiri smatraju nekromansere telešop prevarantima, a „teoriji zavjere“ o postojanju duhova smiju se više nego što se iko ikad ismijao ozoniranjima Željka Mitrovića i onima koji „otvaraju oči“ javnosti u vezi sa 5G mrežom).

Fešta u najavi

Nakon vukodlaka, koji su bili glavni „negativci“ minule sezone, fantazijski svijet proširen je za duhove, nekromansere – i za „Superb Owl Party“. Tačnije, za Super Bowl žurku, ali nema tog Giljerma koji može da objasni Nandoru i ekipi koncept u kojem je nekakva moderna sportska manifestacija popularnija od njihove „noćne prijateljice“. I možda je samo Fibi Voler-Bridž u stanju da napravi čudnjikaviju, epskiju transfer blama atmosferu kao što je to ova posvećena Super Bowlu. Najbolje od svega? To je, naravno, utisak da su Klemon i ekipa spakovali još čudo božje najjačih fora za preostalih sedam epizoda. U nastavku nas čeka

imdb.com

Tofer (Osment, lijevo) je opušten i zabavan – sve što jedan služitelj ne bi smio da bude

Što se događa kad moć opije energetskog vampira Kolina Robinsona (Prokš)

Nandorov obračun sa internet trolovima, unapređenje poslije kojeg će Kolin Robinson postati nesnošljivo opijen osjećajem moći, pa čak i još jedna kameo-fešta za koju Klemon u intervjuima kaže da će možda biti još bizarnija od one sa Tildom Svinton i Veslijem Snajpsom u prvoj sezoni... Opet, čak i da Klemon ne obezbijedi ništa novo i svježe (a to je jednostavno nemoguće); čak i da Nandor ostane ista stara ljendupa stvorena da dugačkim plaštom kupi pseća govna po ulici i zakera Giljermu; čak i da Laslo samo sjedi u fotelji i trabunja o svojim seksakrobacijama i ljubavnicima za koje „pol nije bitan“; čak i da Nadja ne progovori i ne učini ništa drugo mimo ko zna kojeg romantičarenja sa ko zna kojom reinkarnacijom svog ljubavnika; čak i da Kolin Robinson nikad ne natjera nikoga da ga pita što je to „šaima“ – opet bismo obožavali „What We Do in the Shadows“. I samo bismo uživali u tome da budemo zaglavljeni u istoj prostoriji sa njenim očnjacima. Tako vam to obično i biva, kad serija/ film postane sredstvo za održavanje mentalne higijene... M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,5/5

Četvrtak, 23. april 2020.

SERIJE

Kingdom

Južnokorejska istorijska fantazija nije ni blizu kvalitetna kao u prvoj sezoni

orejski će drumovi poželjeti zombija, ali zombija biti ni za lijeka neće dok debelo ne zagazite u drugu sezonu serije ,,Kingdom“. Kakva šteta - jer je u klupku dvorskih intriga, dobar komad dalekoistočne srednjovjekovne poslastice televizije Netflix ostao pretjerano zašećerenog ukusa. Šteta - jer i ovakva kakva je, ,,Kingdom“ je najbolja serija zombi-apokalipse na bijelom svijetu. I apsolutno zaslužuje pažnju, pogotovo prva sezona (obje po šest epizoda, u prosjeku dužine oko 40 minuta) i pogotovo u vremenu pandemijske zaraze. Jer djelo Kim Eun-hea je sjajna studija društvenih devijacija čiji su rezultat, po pravilu, noćne horde zombija pred vratima.

honknews.com

Gore od ugriza zombija Zvanični poster druge sezone

Sistemska kritika

Ako je ,,Walking Dead“ izuzetna kritika moći, jakog hijerarhijskog društva i mačizma, ,,Kingdom“ ide korak dalje. Upire prst pravo u oko korupcije. Jer nije nimalo slučajno, što je onaj ,,nulti zaraženi“ u prvoj sezoni - kralj cijele Koreje lično. Što je iza te cijele galopirajuće truleži jedna dvorska spletka koju niko van zidina palate ne može ni nazirati. Ni to, što zaraza kreće rapidno da se širi onda kad gladni narod postane toliko dehumanizovan da počne zubima ljudsko meso komadati... U seriji, čiji je protagonista mladi nesuđeni kraljević Li Čang (Đu Đi-hon, glumac koji sebe perfektno razašinje između pravičnosti i ega) perfektno je dekonstruisana neefikasnost jednog državnog aparata. Od naroda otuđenog, nepovjerljivog, rasklimatanog - što je tako efektno oslikano sa svakim novim nadiranjem zombiepidemije. Ono što je prvu sezonu či-

Ključne zamjerke tiču se zbrzanog narativa, za koji je definitivno bilo potrebno više od šest epizoda i oko tri i po sata materijala. To zgarište od serije, pustoš apokalipse nemrtvih, naš junak Li Čang je prinuđen da prosto - pretrči nilo dodatno interesantnom je estetika - vizuelna raskoš i smjelost reditelja Kim Sjong-huna. Na veliku žalost, u drugoj sezoni taj izuzetni autor režirao je samo prvu epizodu, a Park In-je je u preostalih pet blijeda kopija, na sličan način na koji su to bili saradnici Dejvida Finčera u seriji

,,Mindhinter“, na primjer. Ključne zamjerke tiču se zbrzanog narativa, za koji je definitivno bilo potrebno više od šest epizoda i oko tri i po sata materijala. To zgarište od serije, pustoš zombi-apokalipse, naš junak Li Čang je prinuđen da prosto - pretrči. Od najdalje provincije i saznanja

istine o sebi i korijenima zla - do prijestonice i blizine razrješenja, za jedan tren! Od bezizlazne situacije, do rješenja u vidu malo šunjanja i par autoritarno izgovorenih rečenica.

Prokleti čaj

Ni to nije problem, koliko tendencija autora da pot-

puno nepotrebno i katastrofalno razriješe sudbinu nekih bitnih likova. Promašen je i način na koji je ,,naplaćen“ grijeh Mu-Jeonga (Kim Sang-ho), simpatičnog Sanča Panse za mladog donkihotovskog princa. A tek potpuna propast odluka da se raščereči lik zlikovca Čo Hak-jua (sjajna uloga Rju Seung-rjonga) - koji do pola sezone uspije da preživi i ugriz zombija za obraz... Ali ne i jednu prokletu šolju čaja! U takvoj situaciji, skraćena varijanta šest ,,letećih“ epizoda možda i odgovara, na ovaj način fanovi koje je serija zaslužila u prvoj sezoni sigurno neće odustati. Naročito nakon jake teze i moralne dileme koje su servirane u klimaksu dvije posljednje epizode. Princ Li Čang je sklon odluci da savije kičmu pred hijerarhijom, ali i nauči lekciju zajedno sa gledaocima: da za rješenje dekadentnog sistema nije dovoljna samo žrtva i primjer pravičnog pojedinca. Već korjenite, suštinske promjene. Taj mač će izvjesno morati da čvrsno stisne u rukama u trećoj sezoni. Uz interesantnu geopolitičku zavrzlamu sa izraženom demistifikacijom nacionalnog ponosa Korejanaca (armija ,,nemrtvih“ kao korjen mita o nevjerovatnoj istorijskoj pobjedi nad Japanom), i slutnju da je zaraza prvobitno servirana tamo negdje iz Kine (korono, ti li si?) - valja se nadati da će se ,,Kingdom“ i njen naivni kraljević vratiti na pravi kolosijek u trećoj sezoni. I Koreanci, tako vam svih bogova, sa Kim Seong-hunom u ulozi režisera. Jer, sad kad ste autorsku letvicu moderne kinematografije tako visoko podigli, nema vam povratka... S. S.

Ocjena: 2,4/5

Četvrtak, 23. april 2020.

Luka Boljević, pjesnik

PREPORUKA

FILM Filmove koje gledam i pratim rijetko su „up to date“. Obično gledam one koje mi neko preporuči. Tražim ostvarenja koja imaju otvorena narativna i intelektualna pitanja i puštaju gledaoca da „komunicira sa radnjom filma“. „Mr. Nobody“ (Žako van Dormael, 2009) je primjer filma koji se kreće kroz žanr tako da vam stalno ostavlja otvorena pitanja, daje više odgovora i ponuda, unutar tog svijeta komunicira sa fizikom i paralelnim svjetovima. Svako novo „poglavlje“ stvara jednako realan svijet koji negira prošli tek u tolikoj mjeri da su i dalje oba moguća, samo ne istovremeno. Ono što me dovelo do filma, jeste rečenica glavnog junaka: U svakoj učionici, trebalo bi napisati „Život je igralište. I ništa drugo“ Čini se da se režiser i scenarista fino zabavio dok je stvarao. Treba pogledati i „Miss Sloane“ (Džon Maden, 2017) u kojem glavni lik dolazi do „etičke pobjede“ kršeći sva pravila. U etičkom limbu lobističkih grupa Amerike, Elizabet Sloun nalazi prostore da pobjedi i sruši imperiju, iako ta pobjeda znači da će imperija pasti i na nju. Koliko vrijedi karijera i uspjeh u istoj i pitanja lične žrtve, neke su od tema koje Džesika Čestejn sjajnom glumom otvara i ostavlja gledaoce da na njih sami odgovore.

„Black Orphan“ postavlja pitanja sjutrašnjice – genetski inžinjerig i kreiranje „super ljudi“ i pitanje definisanja porodice (krvne prije svega) i njenih okvira. Sve to je u 21. vijeku velika tema za razmišljanje. Sem toga, uvijek zanimljiva je serija „Vratiće se rode“ koja se kod nas reprizirala. Aktuelna pitanja društva, pojedinca u njemu, lovaca u mutno i prosječnog građanina koji se snalazi kako zna i umije. Sve to sabrano u 25 epizoda, stavlja Barandu u sam centar umjetničkog seciranja okruženja. Epidemija je učinila da se neke sjajne stvari emituju, recimo predstave CNP-a. Favorit je „Šćeri moja“ u režiji Ane Vukotić. Sjajna predstava koja snažno i efektivno, uz odličnu glumu Vanje Jovićević, preispituje tradiciju Crne Gore, te odnos oca prema ženskoj djeci. Zahvaljujući tome, televizija je ponovo tu, da je „zgrabimo“.

MUZIKA Na toj listi ima svega. Posljednjih par godina, najviše je domaće rep muzike i tu je neprikosnoven album „Ni na nebu ni na zemlji“. Intimistički album za koji je Dada godinama skupljao priče, sabrao i objavio za svoju dušu. Album je priča pojedinca izgubljene generacije 90-h, koji je pokušao da živi od muzike, a na kraju je svoju sreću potražio daleko od svoje zemlje. Od strane muzike još slušam i otkrivam Koenov „Thanks for the Dance“. Takođe, u poslednje vrijeme moju pažnju privukao je bend Pinterest

Televiziju rijetko gledam. Mislim da naša generacija nema tu kulturu „sjednem svakog dana u određeno vrijeme ispred televizora i čekam da serija krene.“ Sadržaj koji pratimo dostupan je onlajn kad god poželimo i organizujemo vrijeme gledanja tako da nama odgovara. Ipak, postoji nekoliko serija koje sam pratio preko TV-a redovno.

Što više otvorenih pitanja

Kadar iz filma „Mr. Nobody“

Fejsbuk stranica Forum mladih pisaca

Zgrabi

The National. Spori ritam, sadržajni tekstovi i mogućnost da se upustite u zvuk, sve dobri razlozi da poslušate i Koena i Našnalse. Nasamo i dok je sve ostalo u tišini.

Zaobiđi

TV Uglavnom zaobilaziti TV, u širokom luku. Većina programa je dostupna onlajn. Možete sami da izaberete svoj izvor informacija, kulturnog i zabavnog sadržaja, sportskog ili nečeg trećeg, a sve to na način koji je za vas najpogodniji. Čast rijetkim izuzecima.

FILM

MUZIKA

Zaobići bioskope. Film kao umjetnost ili čitanje knjige, za moj pojam, trenutak je kada se treba opustiti i uživati, na način koji je nama najpogodniji. A to je ipak najlakše u svojoj kući ili u gostima gdje se tako osjećamo.

Imam muziku za sva raspoloženja i tu zaista može svašta da se smjesti, ali turbo folk i trep folk i sve što sadrži folk u sebi, bolje preskočiti. Nećemo propustiti ništa dobro.

Četvrtak, 23. april 2020.

,,Heaven to a Tortured Man“ potencijalno k

d ž uboks

ve s Tum

vemirski kauboj spreman za rodeo na talasima kosmičkog haosa, da zajaše pravo ka grmljavini u daljini - Šon Bouvi je smio, inovativan, zabavan i užasno očuđen, sve u jednom. Samo takav lik mogao je servirati potencijalno najpotentniju ploču izolacionog proljeća. ,,Heaven to a Tortured Man“, četvrti album koji Šon potpisuje kao Iv Tjumor, ima tako pompezan, za smutno vrijeme bez odrednica i nosećih stubova vrlo potreban naziv uvodne pjesme. ,,Gospel for a New Century“! Istovremeno je i poput lijeka i dijagnoze - zarazna fanki brzalica koja u aritmičnosti pronalazi sklad i red; našpricana semplovima muzike pop zvijezde 70-ih za koju sigurno nijeste čuli, a koja je za Koreance nešto poput

trećeg albuma već se našao u konceptualnoj ulozi samozvanog i nedodirivog seks božanstva, a sada je već nastupa u namjeri da neobičnom i bogatom žanrovskom papazjanijom pokori pop planetu. Kada je muzika koju kreira Iv Tjumor u pitanju, onaj zajednički sadržalac uvijek je zatečenost, do poda spuštena vilica, nokdaun za publiku. Možete samo da se divite potpuno neočekivanim pravcima kojima grabi daleko od zone komfora; pitate se je li to neka predivna evolucija ili nakazna mutacija... I naravno, ludo se zabavite. Prethodni projekat ,,Safe in the Hands of Love“ već je bio prepoznat kao pop masterpis, prije dvije godine. Ovaj Prinčev sin ili reinkarnacija za eru druge i treće pitchfork.com

Zdravka Čolića: Li Son Ga. Eto takvo kreativno ludilo i traganje za neobičnim i ludo zabavnim rukavcima servira Iv Tjumor na ,,Raju za izmučenog čovjeka“.

Nokdaun za publiku

Bouvi je prošao dug put od debitantskog albuma prije samo četiri godine, kada je scenu zadivio i zatekao jednim inovativnim i vrlo destruktivnim, ambijentalnim eksperimentom. Do

Miloš Zubac pružio dragocjenu priliku da zavirimo u blago jedne zaboravljene škrinje

crvenifenix.wixsite.com

ad prođu svi pokliči i koračnice, utihnu bojevanja, granice odstupe, i kad na toj zemlji ne ostanu otisci od koraka bilo čijih iluzija, opet će ostati jezik da šapuće budne snove jednog naroda. I iz tog zdenca žive

vode žuboriće narodna lirika.

Budna sanjanja

U ,,Medicine Burn“ pjeva o ,,glavama odrubljenim na mentalnoj giljotini, životu u blasfemiji u palati mnogo kraljeva“. Sličnu tenziju pronalazi u pjesmi ,,Identity Trade“, koju nevjerovatno zavodljiv i opojan klarinet nosi sa pričom o ubitačnoj požudi (,,Prvu strast sam vidio sa bodežom skrivenim ispod površine vode“). Ljupki, neočekivano nježan duet ,,Kerosene“ sa Daja-

nom Gordon servira moćan, orkaniski solo na gitari. ,,Romanticist/Dream Palette“ u dva dijela dokazuje da je Bouvi i timski igrač, sa gitarskim duelima i oslobađanjem prostora za neobične solo dionice na perkusijama... Slično kao što je Pol

Blago čudesne

Prava rok zvijezda

Album ,,Kosovske“ je eskapističk

iloš b Zu

Projekat je prije svega zalog za promovisanje istinske posebnosti nasljeđa svih naroda Balkana. Za neke nove pjesme sa uzglavlja što šumore proljećem, između jave i sna

decenije 21. vijeka, ide korak dalje. Šon Bouvi sada prosto želi da bude rok zvijezda! Zato je ,,Heaven to a Tortured Mind“ cijeli kolaž stilova, od prog-roka i glem roka do britpopa i soula - a iz svega toga izvire jedna Ličnost. Zavodnika, čiji je glas od od prvog udara na pomenutoj uvodnoj pjesmi talas božanske, helenske ljepote.

pitchfork.com

Kako žude usamljenici

Možete samo da se divite potpuno neočekivanim pravcima kojima Šon Bouvi grabi daleko od zone komfora; pitate se je li to neka predivna evolucija ili nakazna mutacija... I naravno, ludo se zabavite

Miloš Zubac, novosadski muzičar sa istim onim hercegovačkim ishodištem koje je lirikom opjevao njegov otac, pjesnik Pero Zubac,

jedan je od rijetkih koji znaju opipati to istinsko bilo i istaći pravu posebnost svojih zemljaka. Od više od 3.000 lirskih narodnih pjesama južnoslovenskog jezika sa prostora Kosova i Metohije, vrlo vjerovatno do sada nijeste čuli nijednu; onih nekoliko primjeraka zaturenih u čitankama nekad davno samo preletjeli... A Miloš je za svoj novi album odabrao deset. Za bijeg u čudesnu šumu jedne prošlosti, u kojoj je tako lako prepoznati obrise i odjeke modernosti. To je upravo i najljepša vrijednost albuma ,,Kosovske“: da u lakim uspavankama i budnim sanjanjima jednog davnog čovjeka, tako lako prepoznate ovog

istog, današnjeg. Onog, koji će u svoj svojoj nemuštosti i lakoći postojanja ostati istoriji nebitan. Debelo ispod radara, sakriven ispod tamne krošnje svakodnevice nekih čežnjivih dana.

Od bjekstva do emancipacije

Zato, ne treba uopšte ni napominjati: većina pjesama albuma ,,Kosovske“ su priče neostvarene ili nesretne ljubavi. Iako početak (,,Rasti, rasti, moj bore zeleni“) vibrira od života, putenosti, klavirske bistrine jednog proljeća, već treća ,,Vile proletoše“ nosi slutnju daljina, propuštenih prilika, neprebolnih nedostajanja. I tako se pjesme i prepliću; u laganoj, sanjivoj spirali ži-

Četvrtak, 23. april 2020.

Makartni, recimo, to radio u završnoj fazi postojanja Bitlsa. Da zaista povjerujete, da se radi o rok zvijezdi! ,,Heaven to a Tortured Mind“ je vrlo direktna, pitka i prijemčiva ploča, što je umjetnost učiniti za ovako kompleksnu formu. A više

od svega je molba, zalog za komunikaciju, za jednog čežnjivo strašću i žudnjom izmučenog usamljenika. Do narednog, i izvjesno potpuno drugačijeg projekta, jasno je da će tu žeđ Iv Tjumor uspjeti da utoli. S. S.

Ocjena: 87/100

e šume

vota i smrti, iz kojeg jedino i može izvirati lijepa lirika. Miloš Zubac uopšte ne bježi od one etikete da mu je muzika dominantno eskapistička. Svojevrsni bluz bjekstva, u vremenu kada prostor sa kog potiču ove pjesme premjeravaju, otpriznavaju, razgraničavaju, čereče, pa opet priznavaju... Prije bluza, ima tu neke nevinosti i lakoće poput bras nasljeća američkog juga koje je, recimo, na našim prostorima znao istraživati bend S vremena na vreme. Nakon vrlo angažovanog projekta ,,Serbia“, na kojem je sa Milanom Koraćem prošle godine potpisao šarmantan spisak zamjerki vremenu i prostoru kojem živi, ,,Kosovske“ su tek na-

premixpress.com

ki bluz omeđen narodnom lirikom

izgled apolitične. Ima tu i predivne emancipatorske ideje (,,Zmaj prelete zelenijem lugom“, i jedna djevojka pod njegovim krilom) - i materijala za nove studije, koliko ovakve pjesme svjedoče o sukobljavanju i jakom zagrljaju hrišćanskog i paganskog nasljeđa... A prije svega zalog za promovisanje istinske posebnosti nasljeđa srpskog, i svih naroda Balkana. Za neke nove pjesme sa uzglavlja, što šumore proljećem, između jave i sna. S. S.

Ocjena: 80/100

pjesmi ,,The Secret of Music“, Morisi sebe opisuje kao ,,raštimovanu violinu“ - inadžijski ističući tu disonansu sa globalnim orkestrom. Prije će biti da je Stiven Patrik, taj ,,posljednji među rok zvijezdama“, već dugo raštimovan u odnosu na sebe samog. Novi album mančesterske prznice, već 13. u solo katalogu bivšeg frontmena epohalnog benda The Smiths, agresivno je promovisan kao ,,dokaz vitalnosti velikana u sedmoj deceniji“. Morisi na ploči ,,I Am Not a Dog On a Chain“ je zatečen, preplašen vremenom koje neumoljivo prolazi. Sebe stavlja u ulogu svjedoka koji podsjeća na izgubljena, nevinija vremena (,,Love Is on Its Way Out), a na ,,Knockabout World“ lamentira da je, otprilike, proša’ mnogo više životnog sita i rešeta, nego bilo ko od regularnih prosječnjaka koji pohode njegove koncerte.

U jurnjavi za svojim repom independent.com

Velikan poput ogorčenog starca na novom, muzički smjelom projektu

Morisi, raštimovan u odnosu na sebe samog

Lavež sa lanca

Morisi uživa da ljude uči životnim istinama, još podvlačeći da je suviše često bio sam protiv svih braneći istinu. ,,I raise my voice, I have no choice“ - prodaje jeftinu rimu na naslovnoj pjesmi, i naravno da sve to samo djeluje kao vitlanje štapom nekog bijesnog starca put oblaka. Ili nemoćan lavež sa lanca, jednog velikog pjesnika koji je sebe posljednjih godina prizemljio jeftinom desničarskom ideologijom. Kada zanemarimo poruke iz kataloga promašaja za trenutak, valja primijetiti: fanovima benda The Smiths i Morisija ovaj projekat može biti izuzetno interesantan. Kao Stivenov muzički najsmjeliji i najsvježiji, još od početka 90-ih. Kapa dolje producentu Džou Ćićareliju, na način na koji je kanalisao neke moderne muzičke trendove, pogotovo sa muzičke scene. To što će temeljnjim muzičkim zaljubljenicima sve to zazvučati odveć poznato, na primjer kao ono što već godinama stvara genijalac Perfume Ge-

nius - nije toliko bitno spram efekta neočekivane svježine i autorske smjelosti, za većinu publike ovog albuma.

Kavez svoje glave

Album koji je po mnogo čemu ravna linija praznih ili prežvakanih ideja, ipak ima nekoliko interesantnih momenata. Poput rastrzane duše lika koji čuva tajnu o seksualnoj orijentaciji i zavisnosti u ,,Bobby, Don’t You Think They Know?“ baš onako duhovito, cinično i iskreno tragično, kao u najboljim pjesmama koje je Morisi napisao. Otprilike je matrica jasna - kada se od-

discogs.com

Genijalac između evolucije i mutacije

o rr i s s e

ključna ploča izolacionog proljeća

makne od tog ubjeđivanja svega i svakog da nije pas na lancu, kad spusti taj ,,e nećeš majkoviću“ gard i zaboravi na sebe i sliku drugih o sebi Stiven Patrik isporuči dobre stihove. Morisi nije pas na lancu, ali nije ni tip koji umije da pomogne sam sebi i svojoj karijeri. Što je šteta, jer je do kraja i potpuno sebicentričan. Čak i na kada u ,,Knockabout World“, ritmičnoj i životnoj pop poslastici, koja na najbolji način uklopi razigranu gitaru i sintisajzer sa njegovim glasom, izgovori ,,Činiš mi se sasvim OK“ - opet djeluje da govori o sebi samom. Strogo u kavezu svoje glave, zablista na mahove, poput male avanture, kada ga trube ponesu daleko u pjesmi ,,Darling, I Hug the Pillow“... Ali sve je to nakratko, jer se velikan opet spusti u odveć gorke a prežvakane riječi ili pretjerane, skoro groteskne muzičke eksperimente. Kao da je do kraja karijere osuđen - da samo juri svoj rep. S. S.

Ocjena: 63/100

Četvrtak, 23. april 2020.

film

33 OBRTAJA

z ika

Film koji Vas čini srećnim? - „The Third Man“ britanski je film iz 1949. godine. Redatelj i potpisani producent je bio Karol Rid. Film se temelji na romanu „Treći čovjek“ koji je napisao Grejam Grin koji je također napisao i scenarij. Glavne uloge su glumili Džozef Koten, Alida Vali, Orson Vels i Trevor Hauard. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - „Titanic“ (Džejms Kameron, 1997). Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - Mladen Lompar: „Tri pisma Darinki“. Omiljeni filmski rivali? - Šerlok Holms i Morijarti. Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - „A Dog of Flanders“ (Džejms B. Klark, 1959). Sve scene sa psom. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „I tata bi, sine!“ iz filma „Ko to tamo peva“ (Slobodan Šijan, 1980). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Pingvin iz filma „Happy Feet“. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - „Soldier Blue“ (Ralf Nelson, 1970). Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - „As Time Goes By“ iz filma „Casablanca“ (Majkl Kertis, 1942). Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Poslije svakog filma u kome ima neobične prirode.

Film koji uopšte nijeste skapirali? - Manje-više većinu blokbaster filmova. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - Da su živi Čarlija Čaplina, Miloša Formana i kompletan Monti Pajton. Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Zadnji u seriji „Kill Bill“ i njegov zadnji film negdje na Prokletijama između Crne Gore i Albanije.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Suzanne“, Lenard Koen.

Jadranka Mamić, glumica

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Layla“, Eric Clapton & Derec and Dominos. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - „Simphaty for a Devil“, Rolling Stones. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Layla“. Vaša pjesma za karaoke? - „Ti si moja čokolada“, Idoli. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Berija Vajta. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Džona Lenona. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - Ako je loša, kako da je volim?

Telep

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Autor muzike? Autor filma? U svakom slučaju poduža lista. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Poster Rolingstonsa. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Neće.

Serija idealna za kišni vikend? - „Midsomer Murders“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - „Bonanza“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Skandinavske serije. Serija koju nikada nijeste završili? - „Dinastija“, većinu američkih serija. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Ne može bit fantastična ako ima užasnu razradu! Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - Aparat za teleportaciju iz serije „Star Trek“. Najdraži par iz serije? - H. Poaro i kapetan Hestings. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - „Monty Payton“ serijal. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Za Džerija. M. ČAVIĆ

Rik (Hemfri Bogart) i Sem (Duli Vilson) u filmu „Casablanca“

Četvrtak, 23. april 2020.

ozorišnu i filmsku glumicu Jadranku Mamić prethodnog mjeseca trebalo je da gledamo u predstavi Lidije Dedović „Smrt i njeni hirovi“ rađenoj po romanu Žozea Saramaga. Nažalost, premijera komada odložena je zbog pandemije korona virusa, ali ipak smo našli način da se susretnemo. Mamić je karijeru je započela u Hrvatskom narodnom kazalištu, a dio je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta više od 35 godina. Igrala je u desetinama komada. Neki od njih su „Bure baruta“, „Očevi su grad(ili)“, „Jaja“„Revizor“, „Tartif“, „Ovo nije ono što mislite da jeste“, „Udadba“„Smrtni grijesi“... Vodila je školu glume za djecu, jedan od njenih samostalnih rediteljskih projekata je mjuzikl „New York – Nevjork“ u kome je glumila i pjevala. Ova hariznatična glumica obradovala nas je pjevačkim umijećem i u muzičko-scenskom spektaklu „Glumci pjevaju“ kada je izvela pjesmu „Bez nade“ Slađane Milošević. Iako je radni vijek posvetila teatru, nije zaobišla ni pojavljivanje na velikom platnu. Glumila je između ostalih u filmu „Umir krvi“ Senada Šahmanovića, a zanimljivo je da je bila u crnogorskoj glumačkoj postavi u francuskom filmu „The Big Picture“ (Erik Lartigo, 2010) sa Romenom Dirisom u glavnoj ulozi. A koje vam filmske i serijske naslove Jadranka predlaže, saznajte čitajući „Obrtaje.“ Što se tiče muzike, sigurni mo da ćete naslutiti koji žanr dominira na njenoj plejlisti.

Privatna arhiva

port u divljinu

Četvrtak, 23. april 2020.

KALENDAR

,,Heaven and Hell“, album preobražaja benda Black Sabbath, objavljen prije 40 godina

Svjetionik u magli

Toni Ajomi i Roni Džejms Dio

egdje u hrpi demo kaseta koje čuva Toni Ajomi, gitarista, mastermajnd i čuvar duše benda Black Sabbath, je snimak za koji se kune da je rana verzija njegove velike pjesme ,,Children of The Sea“. Pjeva je Ozi Ozborn, potpuno drugačije melodije i teksta... I danas mu rijetko ko povjeruje, da je to baš ta pjesma. Kada je Roni Džejms Dio, na proljeće 1980. godine, prvi put izašao na koncert sa Ajomijem, publika ispred bine je skandirala ovako: ,,Ozi, Ozi“... Značilo je to otprilike: ,,Što će nam ovdje ovaj šmokljo, Amerikanac, sićušni Italijan? Vratite nam Ozija!“... Sve do momenta, kada bi Toni lagano poveo gitarsku pješadiju u numeru ,,Children of The Sea“, a Roni onim nevjerovatnim glasom opalio artiljeriju po armiji skeptika! Kako su samo ostali zatečeni... Prije četiri decenije, 25. aprila 1980. godine, bend Black Sabbath objavio je deveti album ,,Heaven and Hell“. Tog proljeća, na isti način kao i danas, priznat je i prihvaćen kao rijedak primjer savršene transformacije benda, kojem je dugo trebao izlaz iz kreativnog ćorsokaka. Radikalan obrt.

metalnim vrhovima davno posječenih prstiju raspleo nekoliko akorda onog što će kasnije biti ,,Children of The Sea“; otprilike objasnio koncept pjesme o djeci nekih čistih ideala koja su poput brodolomnika izlomljena talasima, zalutala na pučini. A Dio je samo zapitao: ,,Mogu li da uzmem papir i olovku? Ja ću pisati, hajde da razradimo ovaj tekst...“. A Ajomi je ostao zatečen. Pa za deceniju rada i poznanstva, Ozi Ozborn nije nikada uradio takvo nešto! Publici, kritici, samom Ajomiju i Diju, bila je jasna ta nevjerovatna autorska hemija, koja je u nekoliko sekundi zavarničila između njih dvojice. Munja koja je zauvijek zaparala nebo metal muzike. Jer ,,Heaven and Hell“, prvi od dva albuma koji će zajednički raditi za Black Sabbath, je za hevimetal bio upravo to; projekat koji će definitivno najaviti ,,britanski novi talas hevimetala“, usjeriti ka novoj me-

twitter.com

Roni Džejms Dio je samo zapitao: ,,Mogu li da uzmem papir i olovku? Ja ću pisati, hajde da razradimo ovaj tekst...“. A Toni Ajomi je ostao zatečen. Pa za deceniju rada i poznanstva, Ozi Ozborn nije nikada uradio tako nešto

lodičnosti, idejama, temama, ali i tvrdoći. To što je Ajomi skupio petlju i ekspresno otpustio Ozija iz benda nije toliko bitno. Važnija je činjenica, da je nekako uspio da ubijedi basistu Gizera Batlera i bubnjara Bila Vorda da učestvuju u projektu. Batler je prolazio kroz težak razvod, i trebalo mu je saopštiti da više nije glavni tekstopisac benda. Samo je ,,Neon Nights“, prvu na ploči, on potpisao; bila je svojevrstan način da se fanovi, u uvodnom dijelu, iz poznatog zvuka uvedu u nešto novo.

Zavodljivo prokletstvo

Na isti način kao ona publika na prvim koncertima, Ajomi bio je zatečen na prvom susretu sa Diom. U vili već prebogatog i u slavi uljuljkanog muzičara, u Los Anđelesu, upoznala ih je buduća Ozbornova supruga Šeron Arden. Na terasi, Tomi je onim

pinterest.com

Savršen susret

A bubnjar Vord je tih dana oplakivao smrt oba roditelja - i vrlo jasno i javno oplakiva o k ra j b e n d a B l a c k Sabbath. Čak je i istakao - to što oni sada sviraju više ne zvuči kao Sabbath, uopšte ni ne zna u kom pravcu bend ide, što predstavlja... Da se on pitao, projekat Ajomija i Dija odmah bi se zvao ,,Heaven and Hell“. Ali je ostao, zbog prijateljstva sa Toni-

jem. I taj lik Dio mu se baš dopao. Povukao je pravi potez. A koliko je projekat bio uspješan, najbolji dokaz je naslovna pjesma ,,Heaven and Hell“. Čuvena, lagana ali vrlo opominjuća, prijeteća i zavodljiva bas linija. Repetitivni, hipnotički bubanj, u stilu Tbenda he Doors u psihodeličnoj fazi... I iznad toga Diov glas, kao neko zavodljivo i neizbježno prokletstvo; božanstvo koje grabi ka žrtvi. Onaj đavo sa Ronijeve Sicilije, što su zbog njega dizali podignuta dva prsta poput volujskih rogova i šaptali pogrdnu molivu i psovku, protiv svih uroka... Upravo ta pjesma, sedmominutna poslastica na kraju A strane ploče, bila je definitivni dokaz koliko je ,,Heaven and Hell“ inovativan, raznovrstan projekat. Dokaz stvaralačkog cvjetanja, u instant romansi dva sjajna autora i muzičara, Ajomija i Dija. E da - neka oprosti hevi metal pastva, ali i jedna od najvećih dum metal pjesama ikad! Za onu djecu mora izgubljenu na nemirnoj pučini, Tonija i Ronija, značila je samo jedno: svjetlo svjetionika u magli, ka obali gdje će konačno pronaći sebe. S. S.

Četvrtak, 23. april 2020.

April, mjesec rođenja i smrti velikana: Pjesme inspirisane Šekspirovim stihovima

Mljekar dobrote čovjekove

jepota dijaloga i stiha Vilijama Šekspira je kosmička, jer savršena pripada bilo kom vremenu; bilo kojoj radosti i tugi čovjeka bilo koje istorije. Zato, kada Arctic Monkeys u svom najvećem hitu ,,I Bet You Look Good on the Dance Floor“ pjevaju: ,,Ma nema ljubavi za te Montegije i Kapulete, samo žestok bit, di-džej set, prljavi podijum za ples i bezobrazni snovi“ - onda je to naravno i odjek onog Vila iz Stratforda koji je prije 400 i više godina samovao, dijelio, grozničavo i bezobrazno sanjao - baš kao neki današnji fan benda Arctic Monkeys. Na koncu, i pisao; prosipao riječi po bjelini onom mekotom kojom Mark Nofler izgovara stihove jednog od najvećih hitova benda Dire Straits, ,,Romeo and Juliet“. Svaki je april Šekspirov mjesec, to je mjesec njegovog rođenja (26. 4. 1564), ali i smrti (23. 3. 1616). Za bilo kog velikana moderne popularne muzike, nije bilo ni lako ni zahvalno uhvatiti se u koštac sa stihovima velikana - na primjer, Elton Džon otvara pjesmu ,,The King Must Die“ sa ,,pa niko nije dvorska luda da otpjeva Šekspira“. Pa ipak, u istoj pjesmi stigne da pomene i Magbeta i Julija Cezara i kralja Lira... Sa Hamletom su se, interesantno, rijetki hvatali u koštac. Ipak, neka jedno ,,Sav je svijet pozornica, a mi smo jedva dostojni igrači...“ iz pjesme ,,Limelight“, benda Rush, bude idealna pozivnica za istraživanje Šekspira u popularnoj muzici. Pogotovo u ovom vremenu, izolacije i neizvjesnosti, gluvom poput hamletovske orahove ljudske.

Lenon i Lir

Posljednji stih psihodelične poslastice iz, za mnoge i dalje enigmatičnog hita Bitlsa ,,I am The Walrus“ sve rješava. ,,O, smrti nenadana“ (,,Oh, untimely death“) je upalo kao ključ za finiširanje pjesme u studiju, onda kada je već iznervirani Džon Lenon slučajno na tranzistoru uhvatio čitanje ,,Kralja Lira“, na radiju BBC 3.

Jorkov bijeg

Indi poslastica iz modernije ere? Naravno, ,,Exit Music“ Toma Jorka iz benda Radiohead. Napisao je nakon što je na filmskom platnu

thispostcardlife.com

Jedan od Šekspirovih murala u Londonu omiljeno je mjesto uličnih svirača

ne od najopakijih negativki u remek djelima literature!

Šekspira, pa čak i učestvovao u nekoliko komada na daskama u srednjoj školi. Uticaj je najočigledniji na debi albumu ,,2Pacalypse Now“... I direktne reference na Magbet: ,,Nešto zlo nam se šunja...“ (,,Something Wicked“).

Ljubav za zlicu

Tužni kapetani

,,Sav je svijet pozornica, a mi smo jedva dostojni igrači...“ iz pjesme ,,Limelight“, benda Rush, idealna je pozivnica za istraživanje vječnog genija u popularnoj muzici vidio Kler Dejns sa pištoljom u rukama, prislonjenim na čelo voljenog u adaptaciji ,,Romea i Julije“ Baza Lurmana. ,,Pakuj se i oblači, idemo prije nego nas tvoj otac uhvati, prije nego se sav pakao otvori nad nama. I diši...“ Izgovara Jork za sve romanse na propast osuđene.

Gospođica Makbet

Ima li šanse da se ledi Magbet, onako ohola i okrutna, ipak vidi u drugačijem svjetlu i iz drugog ugla? Ponudio ga je Elvis Kostelo. Pjesmom ,,Miss Macbeth“, odom svakoj modernoj ledi: ,,Svakoga dana ona živi novu ljubavnu pjesmu, otužni lament nečijim greškama. Pa kako ti može faliti nešto što nikad nijesi ni imala, ledi Magbet?“. Rijedak pokušaj humanizacije jed-

Kada ista ta ledi Magbet kaže: ,,Ali plašim se prirode tvoje, jer odveć puna je mlijeka dobrote čovjekove, da ugrabi bilo kuda“, to je nošeno čak i odvratnošću prema mužu kojeg smatra previše mekim i bez ambicija. Poput Kostela, jedan drugi veliki britanski kantautor, Bili Brag u pjesmi ,,The Milkman of Human Kindness“ ovom liku pruža koju kap tragične nježnosti. U formi svojevrsnog ljubavnog pisma u nadi da će ga ona, baš takvog, prihvatiti.

Geto fascinacija

Prije nego je postao najopasnija rep ikona 90-ih, 2Pac je recitovao

Konačno, možda najbolje korišćenje klasičnog Šekspirovog dijaloga u modernoj muzici. Za Gaja Garvija iz mančesterskog benda Elbow to je bio katalizator za veliki hit ,,My Sad Captains“... I predivne riječi očajnika samotnjaka, Marka Antonija, upućene Kleopatri ili kosmičkoj praznini: ,,Dođi, za još jednu gizdavu noć; pozovi za ene sve moje tužne kapetane; napuni čaše, još jednom dođi; da se ponoćnom zvonu narugamo“... Prije nego zaključi: ,,još jedna zora uz moje tužne kapetane. Sa vama biram da razum izgubim“! Kakva posveta dijeljenju, za vrijeme izolacije... S. S.

Četvrtak, 23. april 2020.

PODGORI č ARENJE z ćelije u kojoj je Napoleon Bonaparta pobjegao sa ostrva Elba u svoj posljednji juriš, Mirko Vujačić pitao se kakav mu je to vihor mladost ponio... A život je tek spremao čudesni plan za prvog crnogorskog olimpijca. I tako to režira sudbina: jedan od prvih zarobljenih partizana, kojem su italijanski fašisti prvo ,,zakuvali“ doživotnu robiju u Jusovači, na Cetinju i Parmi, pa onu ćeliju na Elbi 1942. godine... A samo mladić iz Golubovaca, koji je eto - uz pomoć jednog Italijana, čuvara, pobjegao iz zatvora. I sportsku karijeru započeo, pukim slučajem i prije kraja rata, na jednoj vojnoj vježbi u Skoplju. Kada je prilikom demonstracije pravilnog bacanja bombe - ,,rekvizit“ bacio izvan prostora gradskog stadiona!

Kopljanik sa Elbe neke od priča iz karijere Mirka Vujačića djeluju poput urbane legende, petperačke priče. A istinite su! Poput one, da je na mitingu u Atini oborio svjetski rekord - ali mu nije priznat, jer je kopljem prebacio okvire sportskog igrališta. Pisala je o tome i titogradska i atinska i beogradska štampa.

Pogodak u prečku

rtcg.me

Mirko Vujačić

Van okvira igrališta E taj Mirko Vujačić je samo dvije godine nakon tog prvog ,,treninga“ u Skoplju, na mitingu u Beogradu 1947. oborio omladinski svjetski rekord. I ,,čekirao“ kartu za prve posljeratne Olimpijske igre. Prve nakon čak 12

godina, za radost planete u Londonu... Eto tamo je postao prvi crnogorski olimpijac, 1948. godine. I falilo je samo nekoliko santimetara, da Mirko Vujačić iste godine Crnoj Gori donese prvo olimpijsko odličje. Četvrto

Zaglavi se

mjesto iz Londona bilo je apsolutno za ponos najmanjoj jugoslovenskoj republici, a posebno Titogradu, koji je u bjelini poput iskričave Morače tih godina nicao iz ruševina... Iz današnje perspektive,

Crta: Srđan Ivanović

A Titograđanima je ipak najdraža ona priča koja ima i žive svjedoke - da je na gradskom stadionu sa gol-linije kopljem gađao prečku na drugom golu fudbalskog igrališta. I pogodio. Tak kopljanik sa Elbe, ratni zarobljenik i olimpijski prvijenac, mogao je nakon rata da bira - na primjer, kao mnogi, prijestoničku udobnost. Ili prostor za sportsku slavu i usavršavanje, u bilo kojoj moćnoj zemlji sa bilo koje strane ideološkog spektra, u tom hladnoratovskom periodu. Višestruki šampion Jugoslavije,

najbolji crnogorski sportista 1957. godine - baš u Pobjedinom izboru... Mogao je gdje hoće. Pa ipak, izabrao je - Titograd. Već 1969. definitivno se vratio u Crnu Goru. I započeo donkihotovski posao atletskog trenera. Koliko je takav profesionalni izbor, iz ugla današnjeg vremena, poput borbe sa vjetrenjačama - svjedoči ona važna činjenica i opomena naše sportske zbilje. Da je Podgorica danas jedini evropski glavni grad koji nema atletsku stazu. Mirko Vujačić decenijama je sa ponosom bio predsjednik boračke organizacije Zete i Malesije. Preminuo je 2016. u 91. godini već decenijama noseći dozu gorčine, više puta i javno izrečenu - da su ga nadležni, još u socijalističkoj Jugoslaviji, zaboravili. I čuvao jednu bistrinu pogleda, istinu i svoj put. Koji je vidio još 1942. godine u tišini Napoleonove ćelije na Elbi.

S. StamenIć

19 Leila Murseljević

Četvrtak, 23. april 2020.

LONDON CALLING

e treba nam poseban datum ili razlog za pronalaženje prostora u godini da bismo adekvatno posvetili vrijeme maestralnom Alfredu Hičkoku. Htjeli to neki ili ne, ovaj kontroverzni saspens majstor je izrazito prisutan u filmskom ali i drugim segmentima društva, bez obzira na činjenicu da se ove sedmice obilježava 40 godina od njegove smrti, kao i to da je posljednji film, ,,Family Plot“, snimio davne 1976. godine. Ovaj rođeni Londonac je, razumljivo, najpopularniji u svom rođenom istočnom Londonu (Amerikanci bi sigurno imali nešto protiv ovoga). Upravo u tom dijelu britanske prijestonice, omaž je prema njegovom radu, uticaju na razvoj filma, predstavljen na više krajnje simpatičnih načina.

Na metro stanici

godine za stogodišnjicu Hičkokovog rođenja. Kreirali su ih umjetnici Grinič radionice murala kojima je trebalo sedam mjeseci da ih naprave, pa još par da ih instaliraju. Galerija na stanici je zvanično otvorena 2001. godine. Mozaici, pored kadrova iz poznatih Hičkokovih hitova poput ,,Psycho“ i ,,North by Northwest“, predstavljaju i samog reditelja na setu kao i relaksaciju sa divom Holivuda Marlen Ditrih, na snimanju filma ,,Stage Fright“ iz 1950. godine.

Iako je relativno nov ,,The Birds“ se , pab da bude u Hič potrudio k ornitološkom okovom su enterijer i p tonu, pa o ,,bašta piva“, a pularna dekvatno ispunjeni kav ezima za ptice

,,Ornitološki“ ton

kokovom omažu kroz fotografije jednog od najpopularnijih mjesta u istočnom Londonu u njegovom rođenom Lejtonstounu, istoimenoj metro stanici, koja ima 17 mozaika! Mozaici, inspirisani Hičkokokom i njegovim radovima, koji su napravljeni od više od 80 hiljada sitnih pločica u boji, naručeni su tadašnje 1999.

Kada pređemo ulicu od popularnih mozaika imamo još jednu zanimljivu priču i poseban omaž Hičkokovom filmskom hitu ,,The Birds“ iz 1963. godine. Iako je relativno nov, istoimeni pab se potrudio da bude u Hičkokovom ornitološkom tonu, pa su enterijer i popularna ,,bašta piva“, adekvatno ispunjeni kavezima za ptice. Pab “the Birds” je i popularno mjesto za gledanje filmova (ne samo Hičkokovih) kao i tipičLeila Murseljević

Prije četiri godine su vjerni čitaoci Objektiva uživali u tadašnjem Hič-

Spoljašnji izgled paba ,,The Birds“ u Istočnom Londonu

Mural ,,Hičkok na setu“

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Leila Murseljević

Kutak za maestra saspensa

Štosan logo na ulazu u pab

nih pab kvizova koji ovdje imaju filmski šmek. Naravno, pab je zatvoren na neodređeno vrijeme usljed problema koji su zahvatili cijeli svijet. Današnji relativno praPredah za filmskog velikana na muralu sa divom Marlen Ditrih zan London bio bi zanimljiva platforma Hičkoku da osmisli neki nov filmski koncept, koji bi ovu novonastalu krizu predstavio na sebi svojstven način. Ostaje da zamišljamo kako bi se maestro saspensa poigrao sa ovako izgubljenom metropolom koja jedva čeka da se probudi… Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o. Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić