Objektiv, Četvrtak, 04.03.2021.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 4. mart 2021. • broj 260.

ili:

kako je loš režiserski koncept Lija Danijelsa minirao potencijalno veliki Black Lives Matter film i muzičku biografiju „The United States vs.

Billie Holiday“ Str. 8. i 9.

Unaprijed izgubljen slučaj

2

Četvrtak, 4. mart 2021.

Četvrtak, 4. mart 2021.

A cappella

U koje ćeš rame?

K

ad se samo sjetimo, prethodne godine u ovo vrijeme stezao se korona obruč.

Nekako, svi smo shvatali da stvar nije naivna, a opet, postojala je nada da stvari u svijetu ipak izgledaju malo drugačije nego što nam se činilo u tom momentu. Kad je italijanski premijer Konte najavio da će u Italiji, makar mjesec, svi zvanični sportski sadržaji biti odigravani iza zatvorenih vrata, bez publike - iščuđavali smo se... „Cijeli mjesec? Četiri kola? Ma daj, prećeruju...“ O, kako je to bilo naivno... Samo jedan mjesec karantina i opet smo oni stari, tako je makar izgledalo. Nimalo kataklizmično. No, ne lezi vraže... Počele su da pristižu slike iz Bergama i italijanske brojke, koje su se mjerile stotinama mrtvih dnevno, zaključno sa danom današnjim, i ukupno malo manje od 100.000 preminulih.

*** Sjećam se, dok smo čekali prvi detektovani slučaj kovida u Crnoj Gori, razgovarali smo i planirali. Neko putovanje, neko odmor, neko odlazak u šoping, ne sluteći da je veoma realan scenario kućni karantin, skoro pa cjelogodišnji.

Do sada, skoro 80.000 građana Crne Gore imalo je iskustva s ovim virusom. Nažalost, za naše prilike neprihvatljivo i nedopustivo mnogo, broj žrtava prešao je prije nekoliko dana 1.000. Iako mnogi prođu asimptomatski ili sa lakim ili srednje teškim posljedicama, onaj mali dio se ipak suoči sa značajnim zdravstvenim problemima, mehaničkim ventiliranjem ili fatalnim krajem.

To je sasvim dovoljan procenat da bismo se prema ovom virusu kao društvo odnosili mnogo odgovornije. A mi smo opet u izbornim kampanjama, stalno „gori“ da se okupimo za neki viši cilj, u kontinuitetu se ponašamo kao da se radi o laganoj sezonskoj prehladi.

Vakcine, iako su tek u prvoj fazi upotrebe, postaju dostupne i svijet se polako ali sigurno imunizuje. Mi naravno, kasnimo. Kako kasnimo za civilizacijom, tako kasnimo i s imunizacijom. Jasno je da su tržišta vakcina pod opsadom velikih i bogatih, takođe, jasno je da mi u tom društvu nemamo čak ni statističke šanse, ali ipak, posljedice su jasne i

Piše: Vladimir MARAŠ

Do sada, skoro 80.000 građana Crne Gore imalo je iskustva s korona virusom, a broj žrtava prešao je 1.000. To je sasvim dovoljan procenat da bismo se ponašali mnogo odgovornije.

A mi smo opet u izbornim kampanjama, stalno „gori“ da se okupimo za neki viši cilj, u kontinuitetu se ponašamo kao da se radi o laganoj sezonskoj prehladi opipljive – od države u koju je virus došao posljednji, preko prve „free“ korona države, do države koja je u samom vrhu po broju novooboljelih i preminulih na milion stanovnika. Sve to za desetak posljednjih mjeseci.

A brojevi ne padaju, i dalje. U kakvom stanju ćemo dočekati turističku sezonu, ako je uop-

šte bude, vidjećemo. No, kako to obično biva, kod nas će se stabilizovati zdravstvena situacija kada se svijet, ili makar Evropa – potpuno vakciniše.

I komšije se snalaze, Srbija izgleda kao ozbiljan (makar) regionalni igrač i nalazi se u samom evropskom vrhu po broju (re)vakcinisanih. Ali ovih dana i kod njih svjedočimo skoku novooboljelih, što je jasan indikator da bez poštovanja mjera, neće brzo doći do smirivanja situacije, uprkos poodmakloj imunizaciji.

Granice su nam otvorene, 60 odsto stanovnika zatvoreno po gradovima, haraju razni sojevi i mutacije virusa, vakcinišemo populaciju u skromnim brojevima i imamo između 25 i 30 odsto oboljelih u odnosu na uzorak, svakog dana. Ne morate biti medicinske struke da biste shvatili da je to nedopustivo mnogo i da se nekako mora naći način da suzbijemo bolest na terenu.

*** Stručnjaci iz svijeta predviđaju različite scenarije u toku ove godine – od pesimističkih, koja nude smirivanje globalnih zdravstvenih prilika tek od polovine 2023. godine, preko onih umjerenih, koji kažu da ćemo proljeće 2022. dočekati bezbjedni, do onih najoptimističnijih, koji nas uvjeravaju da ćemo već od ovog septembra stabilizovati živote.

Jedno je sigurno, malo ko pominje ovogodišnju turističku sezonu, a ta privredna grana je bila možda i najveći zamajac i glavni punjač budžeta. Sve češće se pominju i takozvani zdravstveni pasoši, u kojima ćemo, taman kao nekada vize, ređati podatke o imunizaciji, neophodne da bismo „slobodno“ putovali.

Rumori se i o sprezi vakcina i putovanja, jer navodno, neće se u Evropu ili SAD moći putovati ukoliko ste pelcovani nekom od vakcina s istočne bande.

Ne znam da li je to tačno, ali ne bi valjalo da jeste. Pritom, nije normalno da tako bude, jer sve vakcine koje su na tržištima, a koje su sada dostupne, imaju sertifikate. Samo još i da dođu kod nas u potrebnoj mjeri, jer ako se nastavi kao do sada, bićemo prokuženi do kraja godine, a onda nema žurbe sa vakcinacijom do nekog narednog kovid naleta.

Ko zna, vidjećemo. Ali nije lijep osjećaj kad kasniš za civilizacijom, zar ne?

3

4

Četvrtak, 4. mart 2021.

N

eka pokušaj da ulovimo listu deset ključnih pjesama crnogorskog roka, bude samo izgovor da oduvamo dobar prst prašine sa nekih priča. Na primjer, koje su to rokere iz Crne Gore t i p ov i i z b e n d a I ro n Maiden častili nešto muzičke opreme. Koji je to hit nastao na vojničkoj straži u ratu, a koji skliznuo iz sna...

Cilj ove liste nije bio da se pretjerano sletio u pop. Da jeste, na njoj bi sigurno bila jedna „Balerina“, ali i Lunina pjesma „Odlazi voz“ za koju ruku dajemo da je najljepši refren nastao u glavnom gradu. Nju vam osta-

Lista najboljih pje

v e i ž v r o a

jemo dužni – recimo, i zbog priče o tome, u kom je pop rok bendu karijeru lansirao jedan Knez, lijepih pola decenije prije „Da l’ si ikada mene voljela“.

Za svaku zamjerku i pitanje: „A kako ovo, a da na listi nema toga i toga“ – mi bismo samo dodali još makar toliko primjera da ste u pravu.

Na ovoj rok listi, recimo, nema mediteranskog gitarskog majstora Duke s „Ona je kao refren“; nema nijedne pjesme sa tekstom na engleskom (a tu bi se gađali primjerima od Danijela do sjajnih kotorskih bluzera iz

de

Peh

indiewire.com

U FOKUSU

benda Light Under The Black Mountain). Konačno, nema ni onoga što je najviše potcijenjeno – vrlo interesantnih instrumentala. I tu bi tek izronilo jedno nevjerovatno dirljivo poglavlje, koje kaže: Little Radojica is not able to suffer anymore. Što je uz sve manjkavosti, na kraju, stalo na listu? Autsajderske, samotnjačke priče stvaranja u nemaštini i bez podrške. I mnogo potrebe da se dijeli, pa i kaže nešto bezobrazno... Sebi, svojima, svom vremenu i Crnoj Gori. Malo li je? Neka vam ovih deset pjesama

budu jedan pehar žive vode, mnogo više nego dopola pun.

To sam ja

Talenat najboljih američkih folk rokera je to što taj kontakt tradicionalne i autsajderske forme sa rokenrolom učine savršeno prikladnim, a prelaz lakim. E, Miladin Šobić bio je tinejdžer kada je u prvoj objavljenoj pjesmi „To sam ja“ (1975) objasnio što bi to mogao biti naš folk rok. I to

u najbukvalnijem smislu: jer pjesma ima strukturu osmerca. Istog onog kakav bi zapisivao njegov tata, je-

Četvrtak, 4. mart 2021.

5

dan od najpoznatijih autora guslarskih pjesama u Crnoj Gori!

Koračajući gotovo pobožno kroz tišinu jesenje noći, u pjesmi „To sam ja“ gotovo proročki oslikao je portret života i karijere. Svako ko ju je jednom čuo zna savršeno, gdje je to Miladin Šobić već tri i po decenije. A svaki Nikšićanin zna, gdje ga to za rukav vodi, već na onaj prvi udar: „Ako nekad možda čuješ gdje sonatu kiša svira“. „To sam ja“, to je pjesma prepoznavanja, konekcije i zajedničkog manevra u jednom skučenom prostoru, tamo između jednog tunela na jugu i repetitora na sjeveru. To je singularitet, tačka što pukne eksplozijom velikog praska i širinom dilanovske prerije. Onda kad, „prije nego svane sjutra“ Mile Šobić sebe i nas nađe tamo: „pod prozorom tvoga svijeta, to sam ja“!

Ko prijatelj njene kuće

Neka oprosti „Balerina“, ali svaki domaći disko fanki zaluđenik zna da je ključna pjesma Makadama „Ko prijatelj njene kuće“. Na njoj su drugačiji i sasvim svoji. Dragulj sa singlice koja je skliznula na vinilu nakon nastupa na Opatijskom festivalu 1980. godine. E, to je ona pjesma koja hvata suštinu i autentičnost tih starovaroških mangupa i prvog titogradskog pop-rok benda koji je dočekao objavljenu ,,longplejku“.

Taj disko fank koji je Makadam tada gurao, to je bila sva

discogs.com

45cat.com

suština klavijaturiste Savina Batanova. Jednog fantastičnog lika egzotične biografije, koji je, recimo, kroz život dogurao do diplomatske misije Komorskih ostrva i masonskih loža Njemačke i Bugarske! Pa i do napisane knjige, o tome kako je jedan crnogorski diplomata spašavao Nelsona Mandelu iz zatvora. „Ko prijatelj njene kuće“ je pjesma koja će vam odgonetnuti zbog čega je Makadam, u onom savršenom višeglasju koje je slutilo i na Krozbi, Stils, Neš i Jang ekipu i na soul ikone sedamdesetih – smatran za jedan od najusviranijih bendova Jugoslavije. Prije četiri decenije, u Titogradu!

Spominjem te

Nije baš ravno 40 godina, ali jeste bio septembar 1980.

Ako vas neko pita, da premjerite veličinu nekog nikšićkog benda, recimo Osme sile – možete komotno reći da su to muzičari koji su pred 40.000 na beogradskom Hipodramu svirali koji sat prije hevimetal titana Iron Maiden. Živa istina!

I ne samo to: Bobo Dobrilović, Mićo Maksić, Željo Mrvošević i ekipa su se negdje u bekstejdžu još i izgotivili sa Stivom Harisom i londonskom ekipom... Pa je još jedan od tehničara Mejdena ponudio da im fino zamijeni sve žice na električnim gitarama i sve to fino naštimuje. Dobili su i nekoliko kompleta palica i dio opreme kakvu sigurno nije

klavijature, a tonac je bio Bajagin basista Cvele... Ma, svjetski proizvod za najveći barski hit!

dailymotion.com

discogs.com

esama crnogorskog roka u decenijama za nama

imao niko u Jugoslaviji. A za kvalitet svirke, ocjenu među najboljim bendovima cijelog festivala, u Zum reporteru.

Bend koji je 1983. godine ostao bez snimljene ploče u RTS-u zbog toga što je odbio da se odrekne stiha u kojem „ponizno zahvaljuju onom gore“, sredinom ‘85. na zahtjev Televizije Crne Gore čak je morao mijenjati ime. I za nastup na Opatijskom festivalu postati – Leonardo.

Nekoliko mjeseci kasnije snimljena je „Spominjem te“ – ključni hit i pjesma po kojoj je Osma sila prepoznata van Crne Gore. Po tekstu, pazite sad – Miladina Šobića.

Mrzim decembar

Može to biti Gulin tekst, može biti da većina „Mrzim decembar“ zna kao pjesmu Katapulta – ali je prva i četiri godine mlađa verzija Ruži-

Ne brini

nog trna ipak mnogo ljepša.

Studio u Beogradu zvao se „Casablanca“; tu će 1986. biti zaokružena pjesma koja po mnogo čemu jeste definisala ono što sada prepoznajemo kao zvuk barskog rokenrola.

Sančo i ekipa Ružinog trna pričaju, da je onaj početni sintisajzerski udar, onaj bljesak što izranja iz magle za neku kosmičku ekspediciju uz koju kap cinične distopije, bio dobrim dijelom inspirisan tada najvećim hitom na kontinentu.

To je, naravno, bila pjesma „The Final Countdown“ benda Europe. Kakav je samo Katapult kiks napravio na najizvikanijem albumu, da se tog karpenterovskog synth ruha odrekao za novu, već pomalo tugaljivu verziju.

Tek, u studiju ,,Casablanca“ imali su priliku da dohvate i tadašnje čudo tehnike, DX-7

Mnogo je verzija pjesme „Ne brini“. Zabjelčanin Aco Tabaš otpjevao ju je za beogradski bend U škripcu 1987. godine. Onda kada je Delča, po kom prepoznajemo taj sjajan i potcijenjen bend, bio u vojsci, Tabaš je obilježio jedan strašan album. Na njemu je još i hitčina „Vreme je za nas“, koju je deceniju i po kasnije Miloševićev SPS bez dozvole koristio za izbornu kampanju...

Nego, mnogo bitnije: prije Beograda – Aco je bio pjevač podgoričkog benda Rolly.

Srednjoškolac koji je do mjesta pjevača došao ispred, zamislite, Branimira Popovića, sada prvaka domaćeg glumišta a bivšeg ministra kulture. I lik koji je osamdesetih godina prošlog vijeka, pojavom i ponašanjem na bini, sasvim zaslužio u Titogradu nadimak - Morison.

Za film „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa“ (Nikola Vukčević, 2014), pjesmu „Ne brini“ obradili su hrvatski majstor Damir Urban, pa glumac Momo Otašević... Konačno, i grupa odličnih domaćih muzičara (Ivan Marović za klavijaturom, Darko Nikčević na gitari), u etno stilu i uz vokal Eda Abdovića. Ipak, onaj san sa osmijehom na usnama najbolje je čuvao i hvatao Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 4. mart 2021.

discogs.com

limundo.com

6

Aco Tabaš, dugokosi klinac iz Rolija i Morison sa Zabjela.

Vapaj za Matildom

Prva pop-rok ploča u Crnoj Gori: gola subverzija i alternativa. Kada bi se birao jedan datum koji bi okupljao rok scenu u državi, taj 1. jun 1988. bio bi sjajna referentna tačka.

Kakav leteći start za Jozef K. – materijal snimljen u studiju RTV Titograd zatekao je regionalnu rok kritiku, pa su se tog ljeta još dovijavali u koji žanr da uklope ove momke. Goran Nikčević (radijska faca Brčko Brčković - Brčkulentije), Miško Tamindžić na bubnjevima i basista Miško Stanišić bili su dio prve postave, a potom su uletjeli i Saša Tamindžić na klavijaturi ( jako bitan za vrlo prepoznatljiv zvuk benda), Dejan Božović i Mladen Jovanović na gitarama... Uz sanjivi vokal Roberte Beti Nikolić, svojevrsne femme fatale crnogorske rokenrol scene osamdesetih, koja je godinama kasnije dogurala i do muzičke direktorice brodvejskog mjuzikla!

Ključna pjesma tog albuma „Zajedno u snovima“ nije šestoipominutna ,,Miris kosmosa“ sa Beti i Brčkom u jednom sanjivom klinču.

Već štosna, autoironična „Vapaj za Matildom“, hit koji je 1988. dobro odjeknuo Jugoslavijom. „Miris kosmosa“ je potvrda i potpis, koliko je Jozef K. bio temeljan, senzualan

i dovršen bend. A „Matilda“ je ipak njihova duša i žila kucavica Brčkova. Ona što ,,ima oči lijepe kao san, grudi bijele kao dan, hod poput antilope i osmijeh Penelope“! I melodiku što balansira na tankoj i visokoj liniji između Tears for Fears i Toto; da se dobro zna, da je to rok alternativa sa kraja osamdesetih...

Kataklizma komunizma

Zamis’ pjesmu na kojoj gostuju Mica Trofrtaljka, violinista Stefan Milenković, pa Hor štićenika doma za nezbrinutu omladinu sa Voždovca... I Bora Đorđević, prije nego što je postao karikatura Bore Đorđevića.

E, to je snimio Rambo Amadeus, i naravno to je „Amerika i Engleska“ – samo što, naravno, pjesma nije trebalo tako da se zove.

Jer krajem 1989. Antonije Pušić nije imao dozvolu PGP RTB da stvari nazove pravim imenom i onako kako je svima bilo očigledno: „Kataklizma komunizma“.

Rambo je upravo onaj tip koji je, možete misliti, lansirao kovanicu „turbo folk“. Zato nije ni čudo što je album te 1989. nazvao „Hoćemo gusle!“. Pjesma „Balkan boj“ je jedan kovitlac ego tripa Crnogorca/ Jugoslovena/Balkanca i stranputice bilo kog lokalnog muzičara; ali ,,Kataklizma komunizma“ je mnogo bezobraznija i bitnija. Još kad se ima u vidu nevjerovatna činjenica da je Rambo imao dozvolu da snimi potpuno subverzi-

van niz sedam spotova za Televiziju Titograd, u režiji Dragomira Zupanca i uz scenografiju slikarke Vasilise Radojević.

E, ništa alternativnije od toga naš Javni servis nije snimio. Recimo, segment „Kataklizme“ gdje je glas Bore Đorđevića ,,nakalemljen“ na Spoka iz „Zvjezdanih staza“, da bi se već u sljedećem kadru vidjeli rumunski demonstranti, dok po ulicama razvlače mrtvog Čaušeskua!

Golub za 086

Zamislite tipa sa Cetinja koji sa 17 godina pjeva na objavljenom vinilu. Za Nikolu Radunovića, to je bilo dovoljno da se pronađe ona malar rupa, izlaz kroz ključaonicu, prve ratne jeseni 1991.

Prva pjesma na prvoj strani prvog albuma Perpera je „Golub za 086“. I to nije njihova prva pjesma; nekoliko mjeseci ranije izvodili su „Mir kao peto godišnje doba“ (nećete je sigurno naći bilo gdje po internetu) na jednom televizijskom festivalu. Ali „Golub za 086“ jeste početak, zamajac za Momčila Zekovića Zeka, mastermajnda benda.

Da li je to zaista beogradski Trg republike, sa kojeg jedan golub treba da poleti u misiju sa poštanskim brojem 86.000? Zeko se kune, da ga je pjesma našla u snu, upravo nakon jednog koncerta na Trgu republike u Beogradu. I da je u potpunosti imao, i tekst i harmo-

nije, već ujutro pred cimerom! Njegovu prvu pravu pjesmu – koja se srušila tu, pravo „sa gomile velikih oblaka“.

Zeko je imao 24, Popaj i Mane - 21, a Nikola tek 17 godina. Sakupljeni u nekoliko gimnazijskih generacija, u tako malom gradu, da su se sa istom muzičkom žicom morali sresti. I u osvit ratnih devedesetih uspjeti da nekako, nekim čudom, budu visoko iznad toga.

Tako su i oslikani na omotu albuma ,,Sa gomile velikih oblaka“. Uhvatili su praktično zadnji voz da im snimljeni materijal dočeka izdanje i na vinilu i na kaseti. I doživjeli jedno fantastično iskustvo – produkcijskog rada u Novom Sadu, u sasvim pristojnom ,,Studiju M“. Tog novembra i decembra 1991, pravo u sinoćnji san. Ispod planine, preko ulice, uz modre obale...

Vatra

Vojnik na mrtvoj straži, usred ratne 1993, onda kad to nije mogao ni birati – Boris Lješković tražio je način da lični prkos kanališe kroz vjeru i rokenrol. „Vatra“, prvi među hitovima nikšićkih pankera DST, suštinski je samotnjačka pjesma. Za onog, kojem nije ostalo ništa, osim da se o sebe osloni.

Boris je mnogo kasnije govorio da je te noći na straži tražio odgovor od Boga – i dobio pjesmu. A DST je postao savršen primjer benda koji se uprkos popularnosti

strogo držao one andergraund baze. Utemeljen u jednom miljeu i prostoru svedene skromnosti, taj nikšićki tip ostaje onaj koji i dalje uzvikuje: „Ja nisam gotov, i neću stati...“ Sve dok je muzike i one vatre, što upola noći zna zagrijati i najpromrzlije regrute.

Ćehotina

Jedna od najljepših sevdalinki je „Dvije su se vode zavadile“; u njoj Ćehotina moli Drinu da ne žuri, da je malo sačeka. Makar sjutra do podneva... Prašinom gušena, crnim tarom otrovana, na putu skretana, sebičlukom okovana. I ipak izranja, ponornica naših dana. U dubini zelenog srca, pravo za Dina Kapetanovića i njegov Autogeni trening.

Nije „Ćehotina“, taj ključni momenat svakog koncerta Autogenog treninga, momenat nekog bjekstva od realnosti jedne generacije u sve tajnovitiji i rjeđi kutak blistave prirode. Ne, ekipa iz Autogenog je vrlo realna i svjesna igre koja im je namijenjena: „Mi krećemo ka sledećem gradu...“ I na tom putu čuvaju nešto što je na kraju, ipak, možda samo – utopija.

A sve ono što su ponijeli iz riznice odrastanja, dječje sobe, školske klupe, iz đedovog krila, sa prvog časa sa kog su uhvatili šturu, prve svirke ili prvog, napola zagorelog a napola živog roštilja na obali, stalo je u jedno pitanje. A koja nas ono reka prati...?

Stojan STAMENIĆ

7

Četvrtak, 4. mart 2021.

kratki rezovi

Fert i Tuči u najnježnijim ulogama karijere

B

ritanska drama „Supernova“ jedan je od onih filmova čija promišljena ideja vrlo lako može da promakne manje strpljivim gledaocima. Iako je naslovom sugerisao drugačije, režiser i scenarista Hari Makvin za priču o užasavajućim posljedicama demencije – odabrao je potpunu suprotnost.

Makvinov film sa Kolinom Fertom i Stenlijem Tučijem suštinski je - obrnuta supernova. Ovdje se silna energija ne oslobađa u kratkom roku zasljepljujući čitav svemir, čula i emocije gledalaca.

To oslobađanje, to pucanje supernove stiže postepeno, tek negdje u posljednjoj trećini filma, kada ste već odavno spuštenog garda... I mislite da ste bezbjedni od svega prećutanog i izrečenog samo Fertovim i Tučijevim nestvarno intimnim očima.

- Ne bi trebalo da ožališ nekoga koga voliš dok je taj neko još živ – kaže Tasker (Tuči), pisac obolio od demencije, koji ne zna kako

Nema kod Makvina eksplozivnih, melodramatičnih momenata, ali „Supernova“ ipak jeste velika eksplozija. Odlukom da „utiša“ emocije; da predstavi glavne likove kao staložene osobe koje poštuju integritet voljene osobe; da akcentuje koliko riječi postaju besmislene a bliski ljudi otuđeni kada se suočavaju sa neizbježnim – postigao je mnogo više nego što bi uspio da ostvari

najbučnijom dramom. Ako ovo što imaju Tasker i Sem nije ljubav, onda ne znamo što jeste. Teško je opisati rusvaj koji ostaje u glavi nakon Ferta i Tučija u najnježnijim ulogama karijere. Njihove oči ipak jesu te bez kojih Makvin ne bi ništa uspio da učini. I bez kojih „Supernova“ ne bi uspjela da sravni gledaoce sa zemljom čistim, organskim emocijama. M. I.-N.

Ocjena: 3.5/5

Little Fish

ntimistički pristup demenciji imali su i režiser Čad Hartigan i scenarista Matson Tomlin u SF romansi „Little Fish“. No, njihov koncept ipak je znatno širi i „neorganskiji“ od onog u „Supernovi“.

Za neko čudo, manje je i prodoran od Makvinovog, čak i pored toga što je priča o „virusu zaborava“, nekoj vrsti agresivnog Alchajmera koji ubrzano odnosi milione širom svijeta – stigla na VOD platforme usred pandemije.

Radnja filma s Olivijom Kuk i Džekom O’Konelom odvija se u bliskoj budućnosti u kojoj ljudi, odjednom ili postepeno, počinju da zaboravljaju ko su. Zamislite svijet u kojem maratonac ne može da se sjeti ko je, ni što radi, usred trke, i samo nastavlja da trči, poput zombija. Zamislite ribara otisnutog na pučinu koji odjednom zaboravlja kako se upravlja brodom; muzičara koji kroz maglu napipava dobro znane akorde... Ili veterinare koji moraju da uspava-

ju hiljade ljubimaca zbog toga što ih se vlasnici više ne sjećaju i ne mogu da brinu o njima.

No, najvažnije što treba da zamislite jeste mladić koji je tek nedavno oženio ljubav svog života, a onda se jednog jutra probudio – pored potpune neznanke u krevetu. I krijući od nje, nakon što se sjetio ko je, stavio u džep njenu fotografiju. Uz naznaku na poleđini: „Moja žena“, da se nađe pri ruci kad memorija ponovo zagusti... „Little Fish“ ne manipuliše emocijama, ne pojeftinjuje jedan od najvećih strahova čovjeka 21. vijeka – da se njegov krhki identitet svakog trena može raspasti u paramparčad. Ipak, mikrostudiozni pristup više je minus nego plus u ovom konkretnom slučaju obračunavanja sa kompleksnom temom.

Hartigan je od ovako potentne zamisli mogao da snimi minimum mini-seriju, ako ne i višesezonski TV projekat. Jasno je da je više

dailymotion.com

I

da pomogne dvodecenijskom partneru, pijanisti Semu (Fert), da prihvati dijagnozu.

U toj rečenici krije se suština ovog plemenitog filma. Za razliku od drugih autora, od Mihaela Hanekea („Amour“, 2012), do Natali Erike Džejms („Relic“, 2020), Makvin se nije bavio demencijom u fazi u kojoj je bolest već uzela dobar ili potpun dio ličnosti, već momentom kada dvoje ljudi treba da iskomuniciraju što osjećaju u vezi s onim što ih čeka.

To iščekivanje možda je i najgori dio putovanja u tamu. Zato ne bi trebalo da vas začudi što je „Supernova“ satkana od toliko „neprijatnih“ momenata tišine; naizgled „trivijalnih“ razgovora o stvarima koje jesu ili nijesu spakovali u kamper prije nego što su krenuli na put, ili trenutaka kada, jednostavno, odmaraju. Tasker, na primjer, tako što sluša Semov koncert, a Sem tako što čita jedan od Taskerovih ranih romana.

screenrealm.com

Supernova

O’Donel i Kuk u dirljivoj, ali faličnoj SF romansi

želio romantično-melanholični a cerebralni SF vajb filmova poput „Eternal Sunshine of the Spotless Mind“ (Mišel Gondri, 2004) i „Never Let me Go“ (Mark Romanek, 2010), ali nije uspio da dosegne taj nivo.

Budući da je drama glavnih junaka nedovoljno jaka da stisne za grlo, smetaće vam što više

pažnje nije posvećeno novom, pandemijskom ustrojstvu svijeta.

Tim prije što su određeni motivi, koji jesu prisutni, poput stalnog zvuka udaljenih helikoptera ili nereda u klinikama u kojima se radi na eksperimentalnom lijeku, vrlo jaki... I jednostavno ištu dublju razradu.

M. I.-N.

Ocjena: 3/5

8

Četvrtak, 4. mart 2021.

textlessposters.com

ZERKALO Režija: Li Danijels Uloge: Andra Dej, Trevante Rouds, Nataša Lion Trajanje: 130 min

Loš koncept minirao p Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

P

rošlo je skoro pola vijeka od premijere muzičke drame „Lady Sings the Blues“ (Sidni Džej Fjuri, 1972).

Film zasnovan na istoimenoj autobiografiji iz 1956. velike Bili Holidej nominovan je za pet Oskara, uključujući i onaj za najbolju glavnu glumicu za Dajanu Ros. Istina je da Fjurijev prilično klišeizirani i sladunjavi osvrt na tragičan i trijumfalan život nezaboravne džez dive nije zaslužio toliku ljubav. No, tačno je i da je Ros uspjela da iznese zahtjevnu ulogu mimo svih očekivanja, kao i da „Lady Sings the Blues“ i dan-danas pamtimo kao solidnu biografiju Bili Holidej.

Pogrešna koža

Unaprijed izgubljen slučaj

Debitantkinja Andra Dej predana i puna poštovanja prema liku i djelu legendarne koleginice

Takva kakva jeste, sa svim manama i pretjeranim momentima romantizacije, drama „Lady Sings the Blues“ duplo je bolja od novog osvrta na život i karijeru Bili Holidej. Loš koncept režisera Lija Danijelsa unaprijed ga je osudio na propast, a Huluov „The United States vs. Billie Holiday“ imao je potencijala da postane i velika muzička biografija, i izuzetno bitan i urgentan Black Lives Matter film.

Svjestan da je teško uhvatiti cijelo žitije Bili Holidej u cjelovečernji film, Danijels se fokusirao na posljednju deceniju njenog tragičnog i trijumfalnog života. Preciznije, na progon koji je trpjela zbog neodustajanja od pjesme „Strange Fruit“ iz 1939. godine - antihimne linčovanja Ejbela Miropola, čije se snage i moći da mobiliše Afroamerikance izuzetno plašio FBI. Fokus na „Strange Fruit“ nije sporan.

Uostalom, Ejbelova pjesma o „južnjačkom drveću sa kojeg visi čudnovato voće“ i „crnim tijelima koje se njišu na južnjačkom povjetarcu“ koju je obesmrtila Holidej, toliko je moćna i važna za borbu za ljudska prava, da je dobila i poseban dokumentarac (Džoel Kac, 2002) i ko zna koliko verzija ili muzičkih omaža, od Nine Simon do Kanjea Vesta. Problem sa tom vrstom pristupa Bilinoj biografiji je u tome što Danijels – nije baš neki pripovjedač.

Režiser i scenaristkinja, Pulicerom nagrađena Suzan-Lori Parks, zasnovali su film na posebnom poglavlju knjige „Chasing the Scream: The First and Last Days of the War on Drugs“ novinara Johana Harija. U njemu je opisan rat koji je FBI vodio protiv Bili Holidej, ali ne zbog narkotika od kojih je bila zavisna.

Heroin je bio samo izgovor da je „fedsi“ nahvataju zbog „pogrešne“ boje kože, načina na koji je u sopstvenoj muzici kanalisala borbu za građanska

9

Četvrtak, 4. mart 2021.

indiewire.com

pinterest.com

potencijalno veliku muzičku biografiju „The United States vs. Billie Holiday“

Bili Holidej – hrabra, prkosna i autodestruktivna velemajstorka džeza

Neiskorišćen lik duplog agenta FBI Džimija Flečera (Rouds)

Li Danijels dozvolio je da melodrama pojede vrlo slojevit istorijski kontekst. Holidej je bila previše borbena i svoja da bi dozvolila da je iko posmatra kao žrtvu, a tako je bez sumnje tretirana u njegovom filmu prava... I tog prokletog neodustajanja od pjesme „Strange Fruit“, iako je znala da njenim izvođenjem crta metu na sopstvenim grudima.

Izvor zagađenja

Problem sa takvim pristupom Bilinoj biografiji je u tome što je Danijels dozvolio da melodrama pojede vrlo slojevit istorijski kontekst. Holidej je bila previše borbena, previše samodestruktivna, previše svoja – da bi dozvolila da je iko tretira kao žrtvu, iako bez sumnje jeste bila žigosana u doba kada su se „droga i crnčuge smatrali glavnim izvorom kontaminacije velike američke civilizacije“.

Silno zaljubljen u Bili i željan da joj donese kakvu-takvu zakašnjelu (filmsku) pravdu, Danijels ju je pojednostavio i sveo na žrtvu. Upravo na ono što nikada nije željela da bude. Rijetki su momenti kada film hvata koliko je kompleksna bila, te kako je moguće da je uvijek „izgledala kao milion dolara, a osjećala se kao da ne vrijedi ni prebijenog centa“. Što je najgore, ne samo što „The United States vs. Billie Holiday“ ne prikazuje ni mali dio transcendentnosti velike žene, nego uspijeva da učini gotovo nemoguće: da priguši i pridavi njenu muziku. Biline pjesme zauzimaju vrlo malo prostora, i to većinom u fragmentima, mimo onog toliko čekanog i dramaturški loše pozicioniranog izvođenja „Strange Fruit“. To je zločin za bilo koju muzičku biografiju, a kamoli za jednu koja se konkretno tiče nikad dovoljno filmski tretirane Holidej. „The United States vs. Billie Holiday“ više je kolekcija razbacanih, skrpljenih scena, nego nešto što funkcioniše kao jedinstvena filmska cjelina. Stilski je neujednačen, narativno spetljan, glumački poklopljen.

Sve u vezi sa Dejvisovim odlukama toliko je loše, da je teško procijeniti koliko je zapravo vrijedan debi pjevačice Andre Dej. Vrlo predana, raspoložena i puna poštovanja prema Bili, potrudila se iz petnih žila da iznese njenu suštinu. No, činjenica je da ju je „okruženje“ poklopilo. A da se Dej borila kao lavica, jeste... Tako silno, da bi se film suštinski mogao nazvati „The United States vs. Billie Holiday vs. Andra Day“...

Huverova hobotnica

Dejvisova rješenja su banalna, prevaziđena, nabacana, nedovoljno hrabra a samim tim i nedostojna glavne junakinje. Gotovo je neshvatljivo kako je uspio da od tako tragičnog života, punog zlostavljanja, izdaja i muškaraca koji su je uvijek tretirali kao pimpovi napravi dosadan film. „The United States vs. Billie Holiday“ nije mogao da postane urgentan Black Lives Matter film samo zbog Bilinog prkošenja „bijeloj“ Americi. To posebno pokazuju dva elementa, odnosno dva pogrešno tretirana sporedna lika koji ukrštaju puteve sa Holidej.

Prvi je Hari Anslinger (epski promašeni Garet Hedlund), višedecenijski šef Federalnog biroa za narkotike koji je 1947. uhapsio Bili Holidej i nastavio da je progoni sve do smrti 1959. godine. Film se raspadne u svakom kadru u kojem se njegovi karikaturalni brčići pojave, ali nigdje to nije toliko očigledno kao u dvadesetominutnoj sceni u kojoj raspravlja sa kolegama o „štetnosti“ džeza po američki način života.

Da početkom godine nijesmo dobili izvanredan dokumentarac „MLK/ FBI“ u kojem je Sem Polard, bez demonizovanja Huvera i njegovih agenata, pokazao kako je funkcionisala birokratska hobotnica FBI – možda

utisak o Dejvisovom glavnom negativcu ne bi bio toliko slab. No, nakon takvih filmova, Hari Anslinger mora djelovati kao poprostačeni, stripovski negativac. Kao glupak, primitivac... A ne kao ono što jeste bio: još jedan šraf u kafkijanskoj mašineriji koja je „patriotski spasavajući“ Ameriku uništila ko zna koliko života.

Izbačeno mokrenje

Drugi veliki, još značajniji problem je lik Džimija Flečera (Trevante Rouds), FBI krtice u koju se zaljubila Bili Holidej. Moralna dilema jednog od rijetkih tamnoputih agenata koji su tada mogli da postanu dio Huverove mašinerije – toliko je duboka, da zaslužuje poseban film.

Sa jedne strane, Flečer je bio potpuno svjestan da narkotici najviše uništavaju i ekonomski porobljuju upravo afroameričku zajednicu. Zbog toga je i želio da pruži doprinos FBI ratu protiv droge. No, sa druge, znao je da ta borba nema smisla ako ga pretvori u instrument i produženu ruku korumpiranog Biroa. Još nauštrb dostojanstva i slobode žene u koju se polako zaljubljivao...

Ta Flečerova drama jedva je zagrebana u Dejvisovom filmu. I nju je utišao i podredio je melodrami, ne samo degradirajući i ne izvlačeći puni potencijal iz Džimijevog lika, nego nanoseći štetu i samoj Bili Holidej.

Jedna od najboljih scena mogla je da bude ona u kojoj je otkriveno Flečerovo izdajstvo. Prema njegovim i Bilinim svjedočenjima, tada kada je došao da je uhapsi, skinula se do gole kože – i pomokrila nasred dnevne sobe. U znak protesta prema izdaji onoga kojeg je voljela. I koji ju je, tobož, volio.

U Dejvisovom filmu, Bili se zaista skida tokom hapšenja. Režiser vjerovatno ima dobar razlog zbog kojeg je mokrenje izostalo, ali trebalo bi da bude svjestan da je tim izborom zakinuo Holidej i uskratio svijetu pravu sliku o tome kakva je bila. Jer, nijesu samo FBI, konstantna poniženja, narkotoci,

Zlatni globus, pa možda i Oskar za Andru Dej Andra Dej upravo je trijumfovala na Zlatnim globusima, odnijevši nagradu za najbolju glavnu glumicu u drami i ostavivši za sobom nevjerovatnu ekipu: Vajolu Dejvis, Frensis Mekdormand (!), Keri Maligan i Vanesu Kirbi. Ako je tačno da se po njima „Oskari poznaju“, može se očekivati i da će završiti među pet kandidatkinja Američke akademije.

Danijelsova drama nema što da traži u ostalim glavnim oskarovskim kategorijama. Jedino bi mogla bit nominovana za najbolju originalnu pjesmu („Tigress and Tweed“), koja je takođe bila u trci za Zlatni globus, kao i za šminku i frizuru.

Nominacija za Dej ne bi bila toliko neočekivana, ne samo zbog osvajanja Zlatnog globusa. Kritičari su većinom sravnili sa zemljom Danijelsovu neujednačenu dramu, ali za debi mlade pjevačice pisali su samo hvalospjeve. Znamo i koliko Američka akademija voli, odnosno koliko je do sada, prije uvođenja novih pravila i promjena u glasačkoj strukturi, pokazivala naklonost prema muzičarima koji se prvi put hvataju u koštac sa velikim platnom.

Kad na sve dodate Black Lives Matter temu, tako veliku ličnost kao što je Bili Holidej, činjenicu da živimo u „probuđenom“ vremenu... Mnogo toga je na strani Andre Dej, iako su 2019. i 2020. godinu na velikom platnu obilježile mnogo magnetičnije žene od nje i njene Bili. Ipak, valjalo bi se nadati da se Američka akademija neće upecati na Danijelsov tipični „oskarovski mamac“ i da će i nominovati i nagraditi onu koja tu najviše zaslužuje – fantastičnu Mekdormand za ulogu nezaboravne Fern u „Nomadlandu“.

tadašnja Amerika – krivi za njenu tragičnu, preranu smrt.

Za njen odlazak u 45. godini, dio krivice snosi – i Bili Holidej. Dejvisov film je loš najviše zbog toga što ju je branio od nje same; što nije dozvolio da vidimo koliko je Bili Holidej bila opora i „čudnovata voćka“... Snažna i krhka; kreativna i autodestruktivna; tragična i trijumfalno slobodna, u isti mah.

Ocjena: 3/10

10

Četvrtak, 4. mart 2021.

LISTALICA

Osam priča o borkinjama iz regiona k

ngoacademy.net

Ema Bednarž / kulturnikisobran.com

Revolucija je ženskoga Piše:

Ljeposava

S

vaka žena je zaslužila da se nađe na velikom platnu: samo koliko patrijarhata preturimo preko pleća je nadljudski napor vrijedan Oskara. Žene mijenjaju društvo, predvode revolucije, izuvaju patrijarhat iz cipela, a ponekad razbiju i poneki automobil, taman k’o u kakvom akcionom filmu.

Da ne dužim, ovi iz redakcije vele - dvanaes ’iljada karaktera, pa sam žrtvovala po đe koji zarez. Uoči Osmog marta, donosim vi osam priča o heroinama našeg regiona. Ako kakva režiserka ovo čita: drugarice, napravi nam film!

Miroslava Ivanović „Sloboda je srž ljudskog bića.“ Miroslava Mima Ivanović je diplomirana pravnica, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, izvršna direktorica „Inicijative mladih s invaliditetom Boke“ i kopreśedavajuća Odbora mreže mladih organizacije ENIL. Bori se protiv marginalizacije osoba s invaliditetom, a za njihovo ravnopravno učešće u društvenom životu i aktivno, neometano političko odlučivanje. Osobe s invaliditetom u Crnoj Gori od države prepoznate su uglavnom samo na papiru, te zaštita i podrška koja bi po zakonu trebalo da im bude obezbijeđena - najčešće uopšte nije.

Radmila Petrović Miroslava Mima Ivanović

Mima uporno ukazuje na ovaj sistemski problem, a borbu protiv diskriminacije vodi sopstvenim primjerom. Tako je tužila državu za uskraćivanje ostvarivanja biračkog prava neobezbjeđivanjem uslova za nesmetan pristup biračkom mjestu - i dobila spor odlukom Osnovnog, a zatim i Višeg suda u Podgorici.

Projektima koje vodi kroz NVO kojom rukovodi osnažuje OSI zajednicu u Crnoj Gori i utiče na njen položaj u društvu. Zalaže se za dostupne i ravnopravne prilike pri zapošljavanju, ističući da je to način da ostvare samostalnost i ljudsko dostojanstvo u svakodnevnom životu.

Mima veliki značaj pridaje i borbi za rodnu ravnopravnost osoba s invaliditetom, pa se njen skorašnji projekat bavi upravo time: ističe da naša država nema rodno odgovorno budžetiranje i da (čudo jedno!) ne vodi računa o tome koliko izdvojena sredstva doprinose pravima žena. Žene s invaliditetom trpe dvostruku diskriminaciju: onu na rodnoj osnovi, i onu zbog invaliditeta, a sistemsko zanemarivanje ih stavlja u poziciju izolovanosti i trpljenja nasilja u porodici i društvu.

Mima nas uči da oštećenja koja imaju OSI ne smijemo viđeti kao defekte i disfunkcije, već kao ljudsku karakteristiku - a mi moramo istupiti i djelima pokazati podršku i solidarnost Mimi i svim OSI i omogućiti im ravnopravno učešće u našem društvu.

Izuzetno sposobna, neustrašiva, borkinja i žena od akcije: Mima je naša heroina!

Katarina Peović „Svako ko ima prilike i mogućnosti da se aktivira – mora se aktivirati.“ Prof. dr. sc. Katarina Peović je politička aktivistkinja, profesorica, urednica i spisateljica koja se, shvativši da nema luksuz da stoji sa strane, pridružila Radničkoj fronti i antikapitalističkoj ljevici.

Djelovanjem kroz Radničku frontu - stranku koju sačinjavaju mahom građani/ke radničke klase, Katarina vodi klasnu borbu i zastupa interese obespravljene, zapuštene većine. Bori se protiv deindustrijalizacije, žrtvovanja dobrobiti građana i građanki zbog ličnih interesa nekolicine, te protiv diskriminacije na rodnoj i seksualnoj osnovi i marginalizacije društvenih manjina.

Uoči Osmog marta, donosim vi osam priča o heroinama sa našeg prostora. Ako kakva režiserka ovo čita: drugarice, napravi nam film!

Bila je rotacijska predstavnica Radničke fronte u Skupštini grada Zagreba, a znamo je i kao kandidatkinju na predśedničkim izborima 2019. godine.

Krajnji cilj ljevičarske, socijalističke strane koju Katarina zastupa nije zamjena jednih lica drugim, nego postojećih loših politika dobrim i veće učešće građana/ ki u procesima političkog odlučivanja. Upornim skretanjem pažnje na strukturalne razloge nejednakosti i davanjem konkretnih koraka za njihovo rješavanje, Katarina se bori za narodnu većinu, a ne za bogatu manjinu.

Vazda subverzivna, sama je naučila da svira električnu gitaru, te je devedesetih svirala u ženskom rok i hevi metal bendu Maxmett, zatim u Stampedu, te Pozdravu Azri. Uređivala je subverzivni književno-teorijski časopis Libra Libera (čija elektronska izdanja možete naći na internetima, toplo preporučujem). Autorka je knjiga „Mediji i kultura“ i

„Marks u digitalnom dobu“.

U nacionalističkom, tradicionalnom i sve više desničarskom okruženju, ova žustra borkinja za ljudska prava se ne predaje!

Radmila Petrović „Na protestima se osećam svečano i srčano.“ Radmila Petrović je mlada pjesnikinja koja poezijom zabija pesnicu u stomak cijelom regionu.

Laureatkinja je 42. Limskih večeri i pobjednica 22. Poetskog konkursa Desanke Maksimović. Izdala je zbirke poezije: „Miris zemlje“, „Celulozni rokenrol“ i „Moja mama zna šta se dešava u gradovima“.

Odrastanje na selu i činjenica da nije sin jaki su motivi njene poezije. Kako je u poljoprivrednom okruženju gajila ideal poslovne žene završila je Ekonomski fakultet u Beogradu đe sad živi i radi.

Njena glavna oružja su brutalna istina, ironija i jasan pogled sa margine. Tim in-

Četvrtak, 4. mart 2021.

11

FB radnickafronta.hr

klix.ba

a roda: filmovi o NJOJ

Vidokrug / fonet.rs

koje su zaslužile mjesto na velikom platnu

Selma Selman

strumentima analizira tradicionalnu balkansku svakodnevicu i položaj žene u patrijarhalnom društvu - sa naglaskom na položaj žene na selu. Radmila provocira desničare, proziva lažni patriotizam i preispituje tradicijom nametnute društvene položaje: i klasne i rodne.

Njena poezija govori o problemima radničke klase i uči nas da ne romantizujemo siromaštvo zarad larpulartizma, nego da ga rješavamo kao sistemski problem, što i jeste.

Napustivši ruralne predjele, krenula je u grad - centar savremenog društva i kapitalizma - da se bori u ime svih tlačenih žena: prošlih, sadašnjih i budućih. Počela je jasnim suprotstavljanjem opšteprihvaćenoj društvenoj i porodičnoj hijerarhiji i pisanjem stihova o svakodnevnim ženskim pobunama: „Bila sam opet žensko / mama je plakala u porodilištu / deda opsovao kad je čuo / samo je baba umrla na vreme“. Šmeker-devojka sa perorezom u džepu i žicama u brushalteru je, na svoj način, svaka od nas! Hvala na tome, drugarice Radmila!

Virdžine „Ne stoji kuća na zemlji, no na ženi.“ Iako je 1991. snimljen film,

portalanalitika.me

Katarina Peović

Milja Vuković

dina aktuelizovala Američka filozofkinja Džudit Batler uvođenjem termina „performativnost roda“ i bilo bi vrlo interesantno viđeti režisersko čitanje virdžina kroz prizmu njene teorije.

Stana Cerović

veliko platno bi izdržalo još jedan. Virdžine su stari i možda sad već izumrli običaj praktikovan u Albaniji, na Kosovu i kod nas. Posljednja od njih bila je Stana Cerović. Kad bi porodica imala samo šćeri, jedna od njih bi preuzela ulogu muškarca, oblačila bi se i ponašala kao muško. Dobila bi pristup svim muškim prostorima i, u vrijeme kad žene nijesu imale pravo glasa, virdžina je mogla da glasa.

Zauzvrat, zavjetovala bi se na celibat.

Na prvi pogled, oku nenaviknutom na naš patrijarhat, virdžine mogu djelovati kao rodno destabilizujuća pojava. U realnosti, one su produkt hetero-patrijarhata i

rodovsko-plemenske organizacije društva. Žena se odriče sopstvene seksualnosti, a kao „nagradu“ dobija pristup muškim privilegijama. Ona može da karta, da se grubo izražava, da nosi pantalone, boravi u kafani, da zadrži prezime i na taj način očuva porodični oganj. Ona se nalazi na procjepu rodnih uloga i sopstvenog pola, tretirana kao muškarac, dok u tijelu ostaje žena kojoj je seksualnost zabranjena.

Poništavanje seksualnosti virdžina omogućavalo je da bude izbjegnuto neprijatno pitanje: „Što nekog čini ženom ili muškarcem?“, da li naše tijelo ili rodna uloga.

Ovu temu je devedesetih go-

Selma Selman „Marš u školu!“ Selma Selman je vizuelna umjetnica iz Bihaća. Likovnu akademiju završila je u Banjaluci, dok je magistarske studije iz oblasti transmedija, vizuelne umetnosti i performansa završila 2018. na Univerzitetu Sirakuza u Njujorku đe je neko vrijeme i predavala.

Umjetničkim radom propituje osnove i efekte identiteta, bavi se pitanjem rodne i rasne diskriminacije i kaže da umjetnost koristi kao sredstvo za razbijanje predrasuda. Njena umjetnost je politička i angažovana - želi da prodrma način na koji svijet shvataju oni koji prisustvuju njenom performansu, protkanom njenim ženskim i romskim iskustvom.

Selma je pokrenula projekat „Marš u školu!“ fokusiran na

obrazovanje romskih đevojčica jer vjeruje da, uprkos duboko patrijarhalnom društvu, mogu ostvariti puni potencijal ukoliko dobiju podršku i pristup obrazovanju. Vjeruje da će obrazovane djevojčice izrasti u samostalne žene koje će dalje uticati na razvoj zajednice.

Projekat „Marš u školu!“ obezbjeđuje stipendiju đevojčicama tokom cijelog školovanja dok ne postanu samostalne.

Od 2017. do danas, Selmin projekat je znatno povećao stopu romskih đevojčica koje završavaju školu. „Marš u školu!“ trenutno stipendira 12 đevojčica, tri dječaka i u jednom periodu je obezbjeđivao užine za 50 učenika/ ca iz romske zajednice. „Mi njima samo dajemo samo malu podršku, a oni rade sve, oni uče, oni završavaju školu.“ Što bi Bertold Breht rek’o: „Umjetnost nije ogledalo, već malj“. Selma ga nekad koristi da u performansu razbije stari „mercedes“ ili kućne aparate, a uvijek da Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 4. mart 2021.

twitter.com

12

CELULOID

Naci P

ele nikada nije želio da bude najbolji fudbaler na svijetu. Zbog toga mu Dejvid Trajorn i Ben Nikolas, autori Netfliksovog dokumentarca „Pele“, ne premjeravaju igračku veličinu. Nakon njihovog filma nećete biti bliži odgovoru da li je veći Pele ili Maradona, Mesi ili Ronaldo... Umjesto toga, dobićete uvid u dušu brazilskog čovjeka.

Starački hod

Antifašistički front žena

poruši pogrešne predstave o ljudima i zajednicama marginalizovanim u našem društvu.

Milja Vuković „Oštri su zubi velikog kapitala i on pokušava da nas pojede.“ Milja Vuković je ekološka aktivistkinja i edukatorka iz Srbije, a po struci istoričarka umjetnosti, koja je svima koji su makar jednom guglali o održivim načinima života na Balkanu milo i veselo lice eko-pokreta. Dobitnica je nagrade „Pokretač/ica promena“.

Milju smo upoznali kroz Fejsbuk grupu „Za manje smeća i više sreće - Zero & Low Waste Serbia“ koja broji 17.000 članova i članica željnih da uče o održivijem i zdravijem načinu života. Djeluje i kroz inicijativu „Divlji Beograd“ koja nas podstiče na suživot sa okolinom i na povezivanje sa prirodom.

Milja ima autentičan pristup eko-aktivizmu: prijemčiva je i empatična, dijeli sopstveno znanje i usput uči od zajednice. Vodi ličnim primjerom: pri-

kazuje praktična rješenja i aplaudira svakom, pa i najsitnijem, koraku ka održivijem životu.

Tako, malo-pomalo, mijenja kolektivnu svijest: vraća nas prirodi, podstiče da njegujemo identitet van onog potrošačkog, poziva na igru i kreativnost i uliva optimizam da još imamo vremena da spasimo planetu od nas - i nas od istrebljenja. Ako vi je ovo nejasno, klimatska kriza plamti, a priroda je neumoljiva śetite se dinosaurusa!

Njen aktivizam nas podśeća da nam kapitalizam uništava jedini dom koji imamo, te da klasna, rodna i antikapitalistička borba idu ruku pod ruku sa onom za očuvanje životne sredine.

Zato moramo da obrnemo ploču: podržimo lokalne proizvođače/ice, mislimo o dugoročnim interesima naše zajednice, pokažimo ljubav prema okruženju na djelu - jer naš odnos prema prirodi i društvu svu patriotsku priču baca kroz prozor.

Evo baš sada Milja počinje sa besplatnom edukativnom serijom Zoom susreta

„Pitajte sve o“. Tu možete da pitate sve što vas zanima o održivom načinu života, pa poitajte, izguglajte, lako ćete naći!

Antifašistički front žena „U jednoj ruci smo nosile pušku, a u drugoj zavoj.“ Nije lako izdvojiti samo jednu pripadnicu AFŽ-a, pa Ljeposava ostavlja nekoj vještoj dramaturškinji na volju da sama izabere ili da snimi film o cijelom pokretu.

Nijedna organizacija nije toliko doprinijela emancipaciji žena i poboljšanju našeg položaja u društvu kao Antifašistički front žena, osnovan kao društveno-politička organizacija za vrijeme Drugog svjetskog rata. Toliko moćna i opasna po patrijarhat da je 1953. ugašena i u istorijskim čitankama zabilježena samo kao usputna anegdota.

Front je radio na mobilizaciji žena za rad u NOB u kojoj su zbrinjavale ranjene, vodile računa o ratnoj siročadi i izbjeglicama, prikupljale odjeću i hranu. Pored toga bavile su se emancipacijom, opismenjavanjem,

obrazovanjem žena i njihovim političkim osnaživanjem.

Napori Fronta bili su u skladu sa težnjama Komunističke partije Jugoslavije, ali je jačanje pozicija žena i njihova politička emancipacija prijetila da destabilizuje patrijarhalnu porodicu. Godine 1953. AFŽ je ukinut, prostor za političko djelovanje žena je smanjen i nazad ih je dočekala privatna sfera.

Učiti i znati o AFŽ-u znači praktikovati zahvalnost pretkinjama za izborena prava, zato nam je potreban film o njima. Ma kakav film, serija!

Ti, drugarice čitateljko Ili neka žena iz tvog okruženja, druže čitaoče Za sav teret koji društvo premeće na naša leđa, za svu diskriminaciju koju trpimo samo zato što smo žene, za rodni jaz u platama, za nefer uslove na radnom mjestu, za sav neplaćeni rad koji podrazumijeva emotivnu i fizičku brigu o porodici, a za snagu i nesalomivost uprkos svemu tome: svaka od nas je heroina vrijedna priče!

Što Pele znači Brazilu jeste odgovor koji možete dobiti nakon puta od 100 minuta fudbalske sambe. A tiče se debelo onoga – što Brazil znači Peleu.

U centru dokumentarca ipak nije nijesu ni igra, ni lopta, već politička kontroverza. Za skoro dvije decenije vojne diktature u najvećoj zemlji Latinske Amerike, Pele nikad glasa nije digao. Ovaj dokumentarac njegov je pokušaj da se sa 80 godina opravda pred onima koji su mu bitni.

Dokumentarac „Pele“ sletio je na Netfliks u idealnom momentu. Nedugo nakon što je fudbalski superstar Zlatan Ibrahimović udijelio javnu packu kralju košarke Lebronu Džejmsu.

- Zašto bih se ikad bavio politikom, ako je fudbal ono u čemu sam najbolji? Neka se politikom bave oni kojima je politika ono najbolje što rade, a ne Džejms – rekao je Zlatan.

- Naravno da ću da govorim ono u što vjerujem, ako mi sport obezbijedi platformu za to. Imam 300 đaka u školi koju finansiram i želim da budem budem makar njihov glas – ekspresno je odgovorio Lebron. ,,Pele“, spram mjerila modernog svijeta i proizvoda koji moraju da brzo kupe pažnju, počinje ekskluzivom. U širokom kadru i gluvo praznom

D

13

Četvrtak, 4. mart 2021.

Brazil - glavni junak Netfliksovog dokumentarca o fudbalskoj ikoni

ionalno blago, Pele prostoru je sasvim obična stolica. Do nje će polako, uz hodalicu, starački militi Pele.

Nikada ga svijet nije vidio tako nemoćnog. Prvi put su srazmjere njegove staračke boljke planeti na viđelo.

Kakav kontrast u odnosu na onog samba plesača na fudbalskom terenu! I ipak – još mnogo je vatre u onim očima, i onim rukama.

Božansko obećanje Poput utakmice u kojoj strateg sprema ključni udar u posljednjih pola sata, tako je i „Pele“ do polovine temeljna priprema za onaj društveni kontekst kojem cilja metu. A taktika je vrlo jednostavna: ako želite da pričate o Peleu, gradite sliku kroz kontekst vremena i prostora. Ne sudite mu spram mjerila vašeg svijeta.

Upoznajte jedan Brazil od prije šest ili sedam decenija, pa ćete saznati nešto i o njemu.

Knjigu „Samo bogovi mogu obećati“ naš pisac Božo Koprivica temelji na onom obećanju koje je dječak Pele, sa devet godina, ostavio tati, mami i gradiću Tres Korasojs u momentu najvećeg poraza, nacionalne tragedije izgubljenog finala Svjetskog prvenstva u Riju 1950. godine. Ja ću biti vaš svjetski prvak.

Osam godina kasnije, svijetu nepoznat tinejdžer, sa šest golova na Mundijalu u Švedskoj, dva gola u finalu, domovinu postavlja na planetarni tron. Priča je savršena u jednostavnosti: dječak

anonimus u nekoliko mečeva postaje prepoznat, bez bilo kakve rezerve ili dvojbe, najbolji fudbaler na svijetu.

I odmah kontekst: Pele prije tog Svjetskog prvenstva nikad nije bio van Brazila.

Mapa svijeta za njega se završavala rijekama Parana i Urugvaj, okeanom i šumama Amazonije. U Švedskoj je bio u potpunom šoku: sav taj bogati svijet nije znao skoro ništa o zemlji koja mu je bila sve. Djeca na ulici željela su da mu dodirnu lice – jer nikad prije toga nijesu vidjela tamnoputog čovjeka...

u sklopu službe. Zato je taj dug Peleov pogled, skoro stidljiv, kada u lice svijeta kaže da ga politika nikad nije interesovala, jedna od ključnih vrijednosti dokumentarca. Ali i da je morao tako, jer bi mu neko uskratio i igru i život – što sada ne bi mogao niko, ni Lebronu ni

Ibrahimoviću. Ona druga vrijednost filma jeste samba ritam njegovih dlanova, dok udara po grubom drvenom postolju na kojem je, kao dječak, čistio gospodske cipele u svom gradu. Dovoljan da ponese i pruži ritam za inteligentne rezove brižno estetizovanih kadrova.

Dovoljan i da u njima stane ono što je Peleu mnogo bitnije od fudbala... A to je Brazil, zemlja gdje je fudbal u dugom periodu, ako ne sada, bio mnogo bitniji od politike. Zemlja kojoj je Pele nacionalno blago.

Ocjena: 3.9/5

Ritam dlanova Spram starca koji drhtavo i mučno gura hodalicu niz lijepe, estetizovane kadrove postavljen je „prajmtajm“ Pele. Onaj koji pukom silom beskrajnog talenta ostvaruje misiju i uspijeva da pokaže kako od Brazila nema veće i ljepše sile na fudbalskom svijetu. I to nije bilo lako: za 15 godina karijere, prerano prekinute sa 33, nastupao je svakih pet dana. Igrao je zato što je morao. Stvar je bila vrlo jednostavna: Brazilu je to bilo potrebno. A Pele je bio nacionalno blago...

Naravno da su se o taj etalon vrijednosti mnogi pokušali očešati. I naravno da je Pele uspijevao da ostane iznad toga – iznad vojne vlasti i demokratije. I da je svake sedmice izmučenoj zemlji pružao zeru radosti. A to što su se političari, čak i zločinci ,,češali“ o njegove uspjehe, kupili političke poene, bilo je

S. S. firstshowing.net

Spram starca koji gura hodalicu niz lijepe, estetizovane kadrove postavljen je „prajmtajm“ Pele. Onaj koji pukom silom beskrajnog talenta ostvaruje misiju i uspijeva da pokaže da od Brazila nema veće sile na fudbalskom svijetu

Brazilska ikona nikada nije željela da postane najbolji fudbaler planete

14

Četvrtak, 4. mart 2021.

CELULOID

T

ri naslova na ovogodišnjoj, široj listi od 15 kandidata za Oskara za najbolji strani film bave se suočavanjem sa prećutkivanim zločinima iz prošlosti.

Svaki od njih je majstorija, i to u tematski neočekivanom žanru.

Bosanskohercegovačka režiserka i scenaristkinja Jasmila Žbanić spakovala je dramu o srebreničkom genocidu u oblandu hipnotišućeg trilera „Quo vadis, Aida“. U filmu „La Llorona“, Hairo Bustamente iskoristio je folk motive Gvatamale i žanr psihološkog horora da navede sopstvenu zemlju da prestane da se pravi da se genocid nad Majama sa početka osamdesetih – nije dogodio.

A legendarni Andrej Končalovski? U ruskom kandidatu za Oskara „Dear Comrades!“, koji je nagrađen specijalnim priznanjem žirija u Veneciji, filmski veteran vratio se 4:3 formatu, ne bi li sa distance, kontrolisano i bez eksploatacije zločina, sagledao jednu od najvećih sramota u istoriji Sovjetskog Saveza...

Masakr 2. juna 1962. u Novočerkasku, gdje su vojnici Crvene armije i KGB ugušili u krvi mirni protest radnika fabrike.

U ponedeljak, 15. marta saznaćemo da li je ijedan od ova tri izvanredna filma završio na konačnoj listi od pet nominovanih. A evo zbog čega crno-bijela majstorija Končalovskog zaslužuje mjesto na njoj...

Misao što žulja

Prije priče o filmu, kontekst: protest i masakr u Novočerkasku nastali su nekoliko godina nakon što je Nikita Hruščov oprao ruke od Staljina, distancirao se od kulta ličnosti i zločina počinjenih tokom Velikih čistki, te obećao moralno posrnulom i gladnom narodu kompletnu reformu sistema. No, to se u praksi nije dogodilo.

Ugnjetavanje unutar zemlje nije prestalo, a bolesno takmičenje za svjetsku nadmoć sa Zapadom poprimilo je nove srazmjere. Narod je postao rob Hruščovljeve taštine i političkih ispada o kojima se još vode debate, poput onog čuvenog govora „We will bury you“.

Paralelno, sprovođen je vrlo nerealističan ekonomski plan.

Da bi ga ispunio, Hruščov je tražio žrtvu od stanovništva.

Tokom velike nestašice cijene

Patinasti format donio je filmu prijeko smiren i kontrolisan ton, sa distancom koja pojačava utisak da su događaji sagledani bez histerije i zauzimanja strana. U ovom slučaju, manje je više. Ispod „posne“ površine izbija milion emocija osnovnih potrepština su samo rasle, a plate su postajale sve tanje. I sve to dok je narod čekao preporod... Da mu se konačno dogodi ta toliko čekana i na sva zvona obećavana utopija.

Dešavanja u Novočerkasku prikazana su „insajderski“: iz perspektive posvećene članice Komunističke partije. Jedne od onih koje i dalje vjeruju u Sovjetski Savez, ali ih odveć dugo čekanje utopije muči. A misao da se u „Staljinovo vrijeme makar znalo ko su neprijatelji“ – žulja poput kamena u cipeli...

Taoci sistema

Ljudmila (Julija Vajisockaja, režiserova supruga i zvijezda njegove drame „Paradise“ (2016)) je apartčik sa ne tako bitnom funkcijom u gradskom vijeću, ali ipak dovoljno važnom da bi mogla da utiče na ključne odluke. Recimo, na način na koji će se izboriti sa štrajkom radnika lokalne fabrike.

Ljudmila u vezi sa tim nema dilema...

Protest je znak slabosti, a sovjeti ih ne smiju pokazati. Moraju se preduzeti sve dostupne mjere da se štrajk zaustavi. No, malo Ljudmila u tome momentu zna da će se na gradskom trgu, u momentu kada paljba bude otvorena, nalaziti njena kćerka. I da Svetka (Julija Burova) neće doći kući tog dana, niti će moći da pronađe njeno tijelo među mrtvima koje vlasti ekspresno počinju da odvode i zakopavaju, ne bi li prikrili krvoproliće i spriječili „brukanje“ pred Zapadom...

Od starta je nevjerovatno koliko Končalovski i njegova „kućna“ scenaristkinja Elena Kisleva saosjećaju sa Ljudmilom... I sa svim svojim junacima, osim sa onima koji su bili iza nišana koji su ubili 26 a ranili 87 protestanata na glavnom gradskom trgu

Julija Vajisockaja briljira u ulozi partijske službenice iznevjerenih ideala

2. juna 1962. u Novočerkasku. „Dear Comrades!“ je njihov plemeniti pokušaj da pokažu jaz između ideala i realnosti svih onih koji su cijelim bićem vjerovali u sovjetsku ideologiju, a postali su taoci autoritarnog sistema. I tako prevareni i izdani, ipak nastavili da vole, slave i obožavaju vođe, baš poput žrtava „stokholmskog sindroma“.

Specijalni efekat

Končalovski je pošao od važne i prećutkivane istorijske teme, ali ne dajte da vas zavara uzvičnik u nazivu filma. Nema ruski velemajstor nikakvu želju da se nametne kao donositelj istine.

Sav bijes, buka, jar, žustra potreba za istjerivanjem pravde, prigušeni su intimnim spektaklom. „Dear Comrades!“ je ipak više nalik grčkoj tragediji, a Ljudmila – Antigoni, nego što je grandiozna, epska istorijska drama o tri decenije skrivanoj sramoti o kojoj je Solženjicin pisao u knjizi „Arhipelag Gulag“ (1973) tvrdeći da je mrtvih bilo mnogo više, a javno je obznanjena tek 1992. sa padom Sovjetskog Saveza. Zbog toga je film i toliko efektan... I baš zato, koliko god bio intiman, istovremeno djeluje i epski.

Da bi postigao taj „specijalni efekat“, Končalovski je posegnuo za formatom 4:3 i monohromatskim pečatom filmova koji su u isto doba kada se odigrao masakr nastajali u Sovjetskom Savezu. Ta odluka donijela je gotovo dokumentaristički ukus drami „Dear Comrades!“.

Na neki čudan način, i to je nekakvo simbolično istjerivanje pravde, ispričati priču koja je prećutana a već je tada morala da bude objelodanjena – upravo jezikom tadašnjeg (filmskog) vremena.

Crno-bijeli, patinasti format donio je filmu prijeko potreban ton: smiren i kontrolisan, sa

Sovje sramo vanseri crno-b ogled

etska ota u rijskom bijelom edalu

15

nytimes.com

latimes.com

Četvrtak, 4. mart 2021.

imdb.com

Istina o protestu iz 1962. koji je ugušen u krvi otkrivena tek 1992. nakon pada Sovjetskog Saveza

distancom koja pojačava utisak da su događaji sagledani objektivno, bez histerije, navijanja, zauzimanja strana. U ovom slučaju, manje je više. Ispod „posne“ površine izbija milion i jedna emocija... I što je estetski prigušenija, to su jači njeni idejni i emocionalni efekti.

Protjerana boja

Uzmimo, na primjer, rad direktora fotografije Andreja Naidenova. Kamera je najčešće fiksirana, fokusirana na samo jedan dio šire slike, a i kada se kreće, pokreti su mirni, staloženi.

Tako, nikad ne pokazujući sve što se događa postignuta je atmosfera golog užasa iz kojeg je nemoguće pobjeći. Gledaoci su zarobljeni, pretvoreni u pasivne svjedoke nezamislivih događaja. Ali, baš zbog tih „doziranih“ pokreta kamere, nikad nijesu preplavljeni užasom do granice neizdržljivosti.

Taj osjećaj klaustrofobije ne napušta sve vrijeme, ali je očekivano najjači u sceni masakra. „Dear Comrades!“ pun je omaža, prvenstveno Ajzenštajnovom čuvenom „Strike“ (1925) i sovjetskim filmovima poput nepravedno zaboravljenog remek djela „The Cranes Are Flying“ (Mihail Kalatozov, 1957). No, u briljantnoj sceni masakra, mizanscen više asocira na dva neruska velemajstora: na Čarlija Čaplina i Bastera Kitona. Odnosno, na način na koji bi oni kanalisali film o ovom zločinu. „Protjerivanjem“ boje i ostalim autorskim odlukama Končalovski je izoštrio događaje, izbjegao jeftine, šokantne trikove i eksploataciju bola, te učinio jasnijom suštinu onoga što je dovelo do masakra u Novočerkasku. I naravno, pojačao i poetski ton

Crno-bijeli format učinio krvoproliće još upečatljivijim

vrlo intimnog filma, čije se najveće drame odigravaju upravo na Ljudmilinom licu.

Bespoštedna borba

Končalovski je povjerio ulogu pravoj osobi i pošteno je reći da „Dear Comrades!“ ne bi bio ni upola upečatljiv da Ljudmilu nije odigrala Vajisockaja. Bilo bi mnogo teže osjetiti saosjećanje prema glavnoj junakinji da nije kanalisala sve te silne posvađane emocije u srcu i umu žene iznevjerenih ideala.

Zahvaljujući Juliji i majstorskim odlukama Končalovskog na koncu i shvatate koliko boli staje u tu jednu naizgled tako jednostavnu riječ „drugovi“... I koliko taj san o jedinstvu, slobodi, jednakosti, pravdi i dijeljenju nema nikakve veze sa realnošću sistema u kojem se apartčici non-stop bore za bolje mjesto u partijskoj mašineriji, grabeći, grizući do cilja, dehumanizujući, otuđujući se od sebe i drugih, zaboravljajući sve što je ljudsko. „Dear Comrades!“ u tom smislu, iako je prvenstveno intimni ep, ima mnogo dodirnih tački sa HBO mini-serijom „Chernobyl“, pa čak i sa satirom „The Death of Stalin“ (Armando Januči, 2017). Paranoja, tajne, zataškavanje, strah od „bruke“ pred neprijateljima, nesposobnost partijskih činovnika, vrzino kolo birokratije i hijararhijskog sistema – na momente djeluju komično.

No, crni humor je doziran, akcenat ostaje na tragediji. Na hororističnoj ideološkoj mašineriji koja radi na gorivu od ljudske slabosti. I na pristanku običnih ljudi da učestvuju u zlu. Recimo, da asfaltiraju trg samo nekoliko sati nakon što su im na istom mjestu građani pobijeni. Zato

što je to bio jedini način da se pokriju mrlje od krvi. Nijesu se mogle oprati...

Uz „Dear Comrades!“, od prvog do posljednjeg kadra taj strah od nevidljive ruke KGB-a, od odmazde velikog vođe, od prvog komšije koji vas može prošpijati ako samo i pomislite nešto sumnjivo – a kamoli kažete, ispod glasa, rođenom ocu ili kćerki u sopstvenoj dnevnoj sobi, da Lenjin ovo sigurno nije želio.

Skrivena ikona

Končalovski je veliki i zbog toga što se ne zadržava samo na ovoj konkretnoj priči, nego uvezuje stradanje iz 1962. sa ubijanjem Kozaka, čije je stjecište bio Novočerkask prije nego što su ga pretvorili u industrijski gradić. To radi kroz lik Ljudmilinog oca (izuzetni Sergej Erliš) i njihov razgovor o seljacima, običnim ljudima, djeci, nevinima koje uvijek prve pojede bilo koja inovacija, promjena, vlast, revolucija.

Taj razgovor je posebno jak zbog toga što je vođen s ikonom Majke Božje u staračkim rukama ponosnog Kozaka. Pred ikonom starom ko zna koliko godina, a lica ipak očuvanog i mlađeg od Ljudmilinog, kao da je naslikana juče. Toliko je rijetko vađena iz tajnog kredenca, da nije imala kad ni ostariti...

Končalovski i u 84. godini nastavlja da dokazuje da je živa legenda sedme umjetnosti – i da ne planira stati. Sve što možemo da mu poželimo jeste da poživi još mnogo ljeta, i da nastavi da stvara filmove koji istovremeno i peku, i zacjeljuju rane. Baš kao „Dear Comrades!“... Jedno od najboljih djela velikog Andreja Končalovskog.

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4/5

16

Četvrtak, 4. mart 2021.

ts

re Tell Me Your Sec

Amazonov promašeni tri

netflix.com

amazon.com

serije

J

edno je loša serija, a potpuno je drugo serija koja je toliko loša, da zaslužuje mjesto u rubrici „Vjerovali ili ne“. Prve se nekako možda i mogu izvući; imaju barem nešto što ih ne čini totalnom kataklizmom. Ili nemaju, ali njihovi autori su barem pokušali da urade nešto novo, svježe, neobično – ili njihove odluke, eto, mogu da posluže kao dobar primjer toga kako ne bi trebalo raditi posao.

No, za ove druge serije iz „izneverovali“ foldera, to nikako ne važi. Jer, imale su do sada neviđeni zicer, a uspjele su da ga miniraju, bez presedana.

Pogađate, „Tell Me Your Secrets“ jedna je od takvih serija.

Autorski projekat Harijet Vorner („Call The Midwife“) toliko je sklepan, da ćete spontano poželjeti da Amazon Prime izgori u paklu ako čujete da je, nekim čudom, odobrio još jednu sezonu.

Čudovišta ili žrtve

Zicer bačen u kantu za smeće

Mnogo prije nego što dođete do rasklimatanog finala pokajaćete se što ste se otisnuli u ovu rupu bez dna. I poželjeti da kreatorka Harijet Vorner ubuduće sve te silne tajne – zadrži za sebe

„Tell Me Your Secrets“ osmišljen je kao psihološki triler koji se vrti oko troje vrlo ambivalentnih protagonista, te koji iz epizode u epizodu sve više briše i ovako mutnu granicu između zločinaca i žrtava.

Glavna junakinja je Karen (Lili Rejb), bivša djevojka serijskog ubice koja je završila u zatvoru zbog toga što je odbila da sarađuje sa policijom. Kada je, napokon, odlučila da otkrije informacije o Kitovoj (Gzavijer Semjuel) lokaciji, dobila je pomilovanje i novi identitet. Poslali su je u malo mjesto u Luzijani, Bogu iza tregera, gdje pod imenom Ema treba da izgradi život od nule.

Paralelno sa Eminom pričom o rehabilitaciji i borbi da vrati sopstveni narativ u svoje ruke, serija prati Meri (Ejmi Breneman) – majku jedne od djevojaka koje je Kit, vrlo vjerovatno, silovao i ubio. Prošlo je sedam godina, a Tereza nije pronađena, ni živa ni mrtva. Merin brak raspao se pod pritiskom potrage, čak je i sin Džejk (Eliot Flečer) počeo da je ubjeđuje da je vrijeme da odustanu. No, za nju to nije opcija.

Nažalost, taman nakon što Meri, poslije sedam godina pokušaja, uspije da se izbori za razgovor sa Kitom, pronalaze ga mrtvog u zatvorskoj ćeliji. Sa

17 newsday.com

Četvrtak, 4. mart 2021.

youtube.com

iler stvoren za rubriku „Vjerovali ili ne“

tvline.com

Ključno pitanje glasi: da li je glavna junakinja žrtva ili saučesnica svog momka serijskog ubice

Hejmiš Linklejter uspio da humanizuje problematičnog lika sa kojim je vrlo teško saosjećati

njim umire posljednja osoba koja joj je mogla reći što se dogodilo sa Terezom. Tačnije, jedna od posljednjih...

Meri opsesiju Kitom preusmjerava na njegovu bivšu djevojku. Ubijeđena je da Karen može da joj otkrije što se dogodilo Terezi, iako joj je rekla, kad ju je posjetila u zatvoru, da je nikada nije upoznala. Saznavši da sada ima novo ime i mjesto stanovanja, Meri ne bira sredstva da bi došla do nje. Ne libi se čak ni da angažuje rehabilitovanog seksualnog predatora (!!!)

Džona Tajlera (Hejmiš Linklejter) da je pronađe.

Jeftini obrti

Sa takvim zapletom, „Tell Me Your Secrets“ mogla je da postane jedna od velikih serija o kojima svi pričaju; od čijih moralnih dilema zuji u glavi; čiji im se junaci istovremeno gade a ipak ih bespogovorno fasciniraju. Nažalost, kreatorka i scenaristkinja osudila je sopstvenu seriju na giljotinu u samom startu odlučivši da izgradi temelj fascinantnog (a)moralnog svijeta – na jeftinim tajnama i obrtima, umjesto na kompleksnoj karakterizaciji i intrigantnim likovima.

Da li je Ema žrtva manipulacije sopstvenog momka serijskog ubice – ili njegova saučesnica? Zaslužuje li drugu šansu? Postoji li, za osobu koja prođe tu vrstu traume, uopšte mogućnost novog početka? Zar ikada više može ostvariti bliskost, ne samo u romantičnom smislu, sa bilo

kim kome ne smije reći ništa o sopstvenoj prošlosti? Kako iko može živjeti sa sobom i spoznajom da je ljubav njegovog života bio sadista? Ili još gore, sadista kojem je pomagao?

Ako su pitanja u vezi s Emom kompleksna, čekajte samo da dođemo do Meri... Ta mutna linija između zločinca i žrtve na koju od starta igra „Tell Me Your Secrets“ mogla je najjače da bljesne upravo u njenom rukavcu priče. Meri je ipak atipičan lik za ovu vrstu trilera o žrtvama serijskih ubica čiji nestanak gura do ivice pucanja one koji za njima tragaju.

Meri od starta odbija da bude žrtva i „jadna majka nestale djevojke“. Zadržava svoj narativ u sopstvenim rukama i trudi se, iz petnih žila, da se izbori za pravdu. No, da bi došla do cilja, ipak je spremna da pređe mnogo više od jedne nedozvoljene linije.

I nije stvar samo u tome što Meri krši zakon i svjesno postaje čudovište da bi spasila kćerku koja vrlo vjerovatno odavno nije među živima. Fora je u tome što takvim potezima ne vuče u blato samo sebe, nego i još jednu, dokazano opasnu osobu. Bivšeg seksualnog predatora koji upravo pokušava da postane bolje ljudsko biće...

Lažna misterija

Lik Džona, kojeg Meri ucjenjuje da joj pomogne i čije predatorske „talente“ želi da iskoristi da bi pronašla Emu i na koncu Terezu, mogao je da

bude najpotentniji, najsmjeliji i najoriginalniji dodatak moralno izazovnom serijalu.

Baš on trebalo je da nas namuči, da nas natjera da osjetimo sasojećanje prema čovjeku koji pokušava da se popravi a kojem je to onemogućeno iz vrlo jednostavnog razloga – zato što mu niko, uključujući i nas, ne vjeruje.

Da li silovatelj može biti rehabilitovan? A ako može, nije li onda sistem poput američkog, u kojem su svi seksualni prestupnici označeni do kraja svog vijeka, zapravo najveće čudovište i prepreka da takvi ljudi ostvare živote dostojne čovjeka? O, kakav je šamar Harijet Vorner mogla da zalijepi; kakvu je kontru mogla da udari #MeToo eri...

Nažalost, epski ju je propustila.

Jedino što iole valja u seriji „Tell Me Your Secrets“ jesu njeni glumci. Hejmiš Linklejter čak i uspijeva da održi iznad vode Džonov lik i probudi makar malu dozu empatije prema osobi prema kojoj je gotovo nemoguće osjetiti saosjećanje. Rejb i Breneman koprcaju se u rolama Eme i Meri, ali džaba... Sve oko njih toliko je loše osmišljeno, da je nemoguće ne zamišljati druge glumice na njihovom mjestu. Recimo, Ejmi Adams i Patrišu Klarkson koje su obesmrtile istinski moralno izazovnu mini-seriju „Sharp Objects“.

Umjesto intelektualnog i emocionalnog izazova, „Tell Me Your Secrets“ servirala je deset epizoda (45 min) sve-

Očajno izgrađen odnos psihijatra i pacijentkinje

denih na gomilu vrištanja, plakanja, kukanja, grebanja, torture. Na kraju svake pripremila je sačekušu s obrtom i „otkrovenjem“ koje, umjesto da pojača misteriju i uzbuđenje, samo ide na živce. I budi utisak da kreatorka sve vrijeme zadržava bitne informacije zato što niti ima pojma što da radi sa sopstvenim junacima, niti shvata njihov potencijal.

Tapkanje u mraku

Svaki lik, pa čak i onaj nebitni radnik s pumpe od kojeg će neko u nekom trenutku kupiti cigarete, ima tajnu – a Harijet Vorner sve vrijeme želi da mislite kako su vrlo bitne. Neke od njih neće razotkriti ni do kraja sezone, valjda u nadi da će dobiti zeleno svjetlo za nastavak. Nažalost, mnogo prije nego što dođete do rasklimatanog finala pokajaćete se što ste se otisnuli u njenu rupu bez dna. I poželjeti da Vorner ubuduće sve te silne tajne – zadrži za sebe.

Da je „Tell Me Your Secrets“ napisao, režirao, dizajnirao, osmislio neko mnogo izraženijeg autorskog potpisa, a da je produkciju potpisala prekaljena televizija poput HBO - bila bi ovo TV poslastica, naročito za fanove atipičnih

serija o serijskim ubicama. S ovako ofrlje nabacanim materijalom, uopšte nije jasno kako se ovaj projekat uopšte našao na listi Amazonovih originala. Tim prije što je tri godine ležala na polici, nakon što je kablovska mreža TNT („Snowpiercer“, „The Alienist“) presudila da je „previše mračna“ za njene gledaoce...

Istina je da je „Tell Me Your Secrets“ previše mračna za bilo čije gledaoce – ali, naravno, ne zbog toga što je dobra.

Njeno crnilo potiče od prvenstveno autorskog tapkanja u mraku. Triler bez uzbuđenja, pažljivo napisanih likova, autora koji zna kako se tenzičnom muzikom pojačava a ne podriva atmosfera, te kreatorke koja ne troši dragocjeno vrijeme gledalaca gađajući ih suvišnim elementima poput onog viška „natprirodnog“ u močvarama Luizijane – usmrtio je jednu od najpotentnijih TV ideja godine.

Jedno je loša serija, drugo je serija koja je toliko loša, da zaslužuje mjesto u rubrici „Vjerovali ili ne“. E, to je jedini „folder“ u eri peak televizije u kojem serija „Tell Me Your Secrets“ može biti neprikosnovena kraljica...

M. I.-N.

Ocjena: 1.5/5

18

Četvrtak, 4. mart 2021.

ILI-ILI

Olja Knežević, književnica

U dabl-deke Agatom Kris N

Privatna arhiva

e postoji za Olju Knežević intimni prostor čija se vrata ne mogu odškrinuti za komad tuđeg dobra. Navikla da su slabosti najveća snaga jedne žene, pokušava da lične spoznaje ponudi kao „tuđe greške“ na kojima se lakše uči i to radi kontinuirano, ne samo pišući.

A njeni romani su pseudo-žitija, toliko bliska stvarnosti, da ostanemo u vječnom rebusu kako bismo se ponašali kada bismo se našli oči u oči sa Milenom („Milena & druge društvene reforme“), Valentinom („Gospođa Black“) ili Katarinom („Katarina velika i mala“).

S Oljom se posljednjih mjeseci susrijećemo kroz ukrštene tastature jer nas, osim opreznosti pred najezdom korona virusa, dijeli i standardna kilometraža na potezu Podgorica – Zagreb.

Olja Knežević je i sa te udaljenosti branič žene i svakog njenog djeteta, brutalno iskrena i samosvjesna, nasmijana i neviđeno zabavna.

Olja Knežević: Kada je u pitanju Brando, objektivnost pada u vodu

Elena Greko ili Lila Ćerulo („Moja genijalna prijateljica“, Elena Ferante)?

- Elena, jer je klasična pripovjedačica, ona kojoj kao čitateljke vjerujemo, kojoj se prepuštamo. Ona mora zadržati lucidnost, ne smije nas iznevjeriti, što je na prvu loptu manje interesantno od nekog sporednog lika, ili, u ovom slučaju, lika glavne nepripovjedačice Lile koja je poslužila kao inspiracija i stoga može zablistati u svojoj neobičnosti, otvoriti svaku scenu, do te mjere da poželimo čitati ono što bi Lila pisala.

Ali, Lila nije pisala. Ne znači da nije promišljala, a ipak - nije imala taj poziv u sebi. Lila nije čak ni samoj sebi odala priznanje ulaskom u borbu sa skučenim životom u jednom istom kvartu, u kojem vreba tragedija koja je na kraju proguta. Zato, ipak, Elena.

Četvrtak, 4. mart 2021.

19

eru s Elenom Greko, sti i Simon de Bovoar Sidni Šeldon ili Agata Kristi?

- Agata, iako je Sidni bio prvi pokretač mojih ambicioznih proznih poduhvata.

Imala sam sedam-osam godina kada sam na stolu u dnevnoj sobi ugledala Šeldonovog „Stranca u ogledalu“, posuđenog iz biblioteke. Neki je prethodni čitalac u knjizi podvukao sve slikovite opise seksa. Pomislila sam aha, to je, znači to, tako se pišu romani za odrasle. I počela pisanje prvog romana.

Poslije PG uvoda, uslijedilo je 18+ drugo poglavlje, a sve su to pronašli i pročitali moji roditelji, ponosni što im kćer već piše romane. Zapravo, isprva ponosni, ubrzo zgranuti. Prešla sam na Agatu Kristi, da se očistim. U njenom sam svijetu živjela sve dok nisam isčitala baš sve što je napisala. Fascinirala me njena skromnost (sada znam – tipično eksentrično engleska) u vezi sa sopstvenim postignućima.

Madona ili Vitni Hjuston?

- Daću ovdje glas za Vitni jer nije preživjela sve te egomanijake oko sebe. Madona će ih sve nadživjeti, koliko mi se čini. I neka će.

Dabl-dekeri ili tramvaji?

- Dabl-dekeri, naravno, iako su poput slonova u velegradskim gužvama. Ali, kada sjedneš u prvi red na gornjem spratu i voziš se Londonom, recimo, devetnaesticom iz Batersija u Finsburi, a u ušima ti muzika koju odavno voliš... Ponekad je to najljepši izlazak.

Tramvaje sam voljela nedjeljom u Beogradu, dok sam studirala njima sam išla u neke posjete pune radosti i loše hrane, a sada, u Zagrebu, glasam za to da ne idu kroz ranjeni centar grada i dodatno ga povređuju.

Protagonistkinje Vaših romana: Milena, Valentina ili Katarina?

- Najteža odluka. Katarina mi je sada vršnjakinja, sa njom dijelim generacijske radosti, probleme i sjećanja; Milena mi je poput mnogo mlađe sestre o kojoj vječito brinem jer zauvijek će joj ostati mladalački bunt. Valentina je ona uvijek misteriozna djevojka iz susjednog ulaza o kojoj se često pitam: „Zaboga, šta se s njom desilo?“ I tako, družim se s njih tri kad mi god zatreba nešto plemensko, jer sa svakom mogu dijeliti gradove u kojima sam živjela. Svašta smo skupa prošle. Dok potpuno ne nestanem u ovoj paralelnoj priči, da kažem da se ni do slanja upitnika ne mogu odlučiti.

Simon de Bovoar ili Beti Fridan?

- Simon, mada – volim ih obje. Među prvima su ušle u arenu. Kako to obično biva, kritikovali su ih oni koji nisu silazili s tribina. U pisanju i jedne i druge vide se njihovi karakteri i raspoloženja, a to uvijek volim, vidjeti autorku u njenim djelima.

Svaka je na svoj način podigla drugi talas feminizma: Simon de Bovoar kao pripadnica poslijeratne zapadne Evrope, simpatizerka kolektivnog duha marksističke ideologije, i filozofkinja koja definiše odnos prema ženama kao odnos prema drugosti; Beti Fridan kao Amerikanka iz srednje klase, individualka, strastvena i glasna američka Jevrejka, aktivistkinja.

O njihovom stilu borbe govore i najnavođeniji citati iz njihova dva najpoznatija djela, „Drugi pol“ i „The Feminine Mystique“. De Bovoar u „Drugom polu“ piše: „Ženom se ne rađa, ženom se

postaje“; a Fridan u „The Feminine Mystique“ iznosi u javnost rezultat svog ispitivanja visokoobrazovanih domaćica iz američke srednje klase, koje u velikoj većini pate od tzv. „problema koji nema ime, a koji ih automatski ograničava, stavlja u podređeni položaj i, postavljajući im novi identitet, ruši njihovu prijašnju kreativnost i ambiciju. Nama Evropljankama bliža je Simon de Bovoar. Uostalom, i Fridan joj je odala priznanje, posvetom u knjizi.

Bluz u zadimljenim klubovima ili salsa na otvorenim plažama?

- Biram salsu na plaži, kao metaforu kraja pandemije i povratka slobodi duha i tijela. Ovaj bluz u zadimljenim klubovima sve mi više zvuči kao zatvor.

Marlon Brando ili Žan-Pol Belmondo?

- Kad je u igri Brando, objektivnost pada u vodu. Moji majka i otac upoznali su se na titogradskom korzu. Ona je bila zagledana u izlog Bombonjere, a on se iza njenih leđa kod zajedničkog prijatelja raspitivao o njoj.

Kaže majka da su joj se od njegovog glasa prvo odsjekle noge, a kad se okrenula, imala je šta da vidi – Marlona Branda.

Brando je imao najljepše muško lice svih vremena, a uz to je bio inovator u umjetnosti i borac za prava manjina. Plakala sam kad je umro; znam da smo po horoskopima bili soul-mates. Nije bio

baš savršen, znam sve o njemu, ali volim ga, šta ću?

Kruela de Vil ili Ursula koju je lakše opravdati?

- Lakše je opravdati Ursulu koja barem ne nosi bundu od krzna dalmatinaca. Uz to, protjerana s očevog dvora, morala se snalaziti kako je god znala, razviti darknet u podmorju. Mislim da je Kruela samo razmažena potomkinja engleske više klase. „Kosa“ ili „Futluz“?

- Dovoljno je samo da čujem: „When the Moon is in the Seventh House, and Jupiter lines with Mars...“ pa da poželim da gledam „Kosu“, stoti put. Iz „Futluza“ se ničega ne sjećam.

Rok poezija Branimira Džonija Štulića ili Darka Rundeka?

- Da je samo, još ’82., napisao kako „raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija“ – opet bih rekla Branimir Dž. Štulić. Dugo traje i ta ljubav. Zidovi svlačionice odjeljenja VIII-1 Osnovne škole „Sutjeska“ osvanuli su prekriveni rok poezijom Džonija Štulića s njegovih prvih albuma. Bilo je tu smrdljivih gradova, gomile nesklada, kurvinih sinova, neonskih sjena, paranoje, ustajale žabokrečine; da ne spominjem šta se sve vuklo po cesti. A provukao se i neki nasmiješeni pas, i prvi dan u proljeću.

Neki su stihovi bili prevedeni na engleski, pa je moja omiljena profesorica bila pozvana da ih tumači. Iz škole su zvali kući, došla je majka,

platila 50.000 dinara za krečenje. A ti, Džoni, o svemu tome pojma nemaš.

Meril Strip kao Miranda u filmu „Đavo nosi Pradu“ ili Franćeska u „Mostovima okruga Medison“?

- Franćeska, jer Meril ju je glumila i licem i tijelom. I sada vidim Franćeskine ruke domaćice, bokove žene s juga Italije, nesigurnost doseljenice, i ono lice žene koja je postala nevidljiva ostalim ukućanima, a koja, uprkos tome, treba za nas, gledateljke, da nosi film.

Pomišljam da bih Mirandu, sa moćnom sijedom perikom, mogla i ja da odglumim jer ima tako jasno, oštro definisane stejtmente o svemu.

Franćeska je zato bila veći izazov. Čak i za Meril. Ne pitajte kako znam.

Filmovi Džuli Delpi: „Dva dana u Parizu“ ili „Dva dana u Njujorku“?

- Genijalna Džuli Delpi. Kakav mozak, kakav smisao za humor. Sada se tako divim još i Fibi Voler-Bridž, Mikaeli Koel, Isabeli Koišet...

Odlučujem se, nakon dugog razmišljanja, za „Dva dana u Njujorku“ zbog Krisa Roka koji mi je bio draži od njenog dečka u Parizu, kojeg igra Adam Goldberg. U Njujorku sam se, valjda, malo više smijala. Njenoj sestri Rouz, sjećam se, na času joge, pa odmah zatim francusko-sestrinskom čupanju za kosu za ručkom. I zauvijek najbolji Džulin pravi i filmski otac, koji je u oba filma - fantastique. DragabaERJAVŠEK

20

Četvrtak, 4. mart 2021.

ANIME PLANET

„Jujutsu Kaisen“ crp

U Parkovom mračnom univerzumu od starta nije bezbjedan niko, čak ni glavni likovi

Kreator izvodi jedan te isti trik iz epizode u epizodu: uspijeva da izbjegne predvidljivost jednostavnim ređanjem malih predvidljivih momenata i na samom kraju mijenja ishod koliko ste odrastali čitajući šonen mange i/li gledajući šonen anime složićete se da, koliko god ga voljeli, žanr je takav da se poslije nekog vremena ponavlja. U jednom takvom moru najšonenastijih šonena sa čudovištima i srednjoškolcima koji se bore protiv njih, nastao je „Jujutsu Kaisen“. Uz činjenicu da glavni junak gaji naklonost prema okultnom i krajnje neortodoksan pristup egzorcizmu, sve što treba da znate o njemu jeste da, iako na prvi pogled izgleda već viđeno, ova serija to nije. „Jujutsu Kaisen“ pronalazi inspiraciju u svim šonenima koje obožavamo (katkad ih i pominje), a uspijeva i da bude dovoljno svjež, u malenoj dozi čak i revolucionaran. I to je ono što ga čini sjajnim anime serijalom.

Ukleti prst

Juđi Itadori jeste tipični šonen heroj koji treba da se dopadne mlađoj publici.

Iskren je i blesav kao Naruto, spreman na žrtvu u svakom trenutku kao Midorija („My Hero Academia“), a svojom tvrdoglavošću i načinom na koji se snalazi u „novom životu“ podsjeća i na Jusukea („Yu Yu Hakusho“) ili Ičiga („Bleach“).

Na samrtnoj postelji, njegov djed, ujedno i jedina porodica koju Itadori ima na ovome svijetu zamoli ga

medium.com

U

Šonen o težini 2

jedno - da se potrudi da bude okružen ljudima kad bude umirao. Kako je on uspio da otjera svakoga koga bi mogla da pogodi njegova smrt, ne želi da Itadori ponovi istu grešku i zato mu poručuje da kad god može pomogne ljudima oko sebe.

I onda umre na njegovim rukama.

Pomalo depresivno, zar ne?

Naš junak ostaje bez ikoga na svijetu. Iste noći, želeći da prati djedov savjet i pomogne drugarima iz škole, odluči da pojede ukleti prst duha Sukune. I ta odluka mu mijenja život zauvijek.

Manga Gege Akutamija ostvarila je nevjerovatan uspjeh prije nego što je studio „MAPPA“ koji nam je dao sjajne projekte poput „Dorohedoro“, „Dororo“ i četvrte sezone kultne „Attack on Titan“, odlučio da se pozabavi adaptacijom

pod vođstvom Sanghu Parka („Garo: The Vanishing Line“, „The God of High School“).

Tema za debatu

Bez obzira na to što ima sličnosti i sa drugim anime projektima, „Jujutsu Kaisen“ najviše inspiracije crpi iz Naruta i to je nemoguće ne primijetiti. Glavni protagonista ima u sebi zarobljenog zlog duha, tu su i mentor sa povezom preko oka (ili u ovom slučaju, očiju); bezbroj porodica i klanova koje imaju određene tehnike za korišćenje moći (uklete energije); priča o tenziji između dva člana iste porodice koji su rasli pod velikim očekivanjim; zatim napad neprijatelja u toku turnira; mladi nindža (ili u ovom slučaju, vještac) koji pobije porodicu i pobjegne; negativac koji pokušava da pro-

duži sopstveni život time što uzima tuđa tijela... I tako unedogled.

Ipak, ono što gotovo niko nije očekivao jeste da Jujutsu bude bolji Naruto od samog Naruta. S ovim se mišljenjem, naravno, neće svi složiti, tako da je to nešto o čemu uvijek možete raspravljati sa zagriženim fanovima jednog ili drugog. Ali jedna stvar je sigurna - dok Kurama postoji samo da bi Naruto bio jak, dijeliti svoje tijelo sa duhom snažnim kao što je Sukuna za Juđija i one koji ga okružuju ima velike i opasne posljedice.

Glavni protagonista odmah u startu udara u zid, odnosno u čudovište koje ne može da pobijedi. I radije nego da magično dobije snagu iz dobrote/prijateljstva/hrabrosti ili iz neke traume iz djetinjstva, Itadoriju se lome i ruke i duh prije nego

što ga skroz obuzme Sukuna. I, kada ga obuzme, duh je sadista koji istog trena pokuša da muči i ubije njegove prijatelje, te uspije da dokrajči i samog Itadorija.

Ovo je sjajan trik koji ovaj anime izvodi iz epizode u epizodu: uspijeva da izbjegne predvidljivost jednostavnim ređanjem malih predvidljivih momenata i na samom kraju mijenja ishod. Činjenica da glavni lik odmah na početku završava mrtav zbog toga što je postupio ispravno predstavlja presedan i znači da - naši heroji mogu da izgube.

Nema bezbjednih

Itadori shvata da ne može spasiti baš svakog. Vrlo brzo postaje jasno da u univerzumu „Jujutsu Kaisena“ smrt svima visi nad glavama. „Jujutsu“ se toliko igra sa smrću i borbe su toliko krvave

21

Četvrtak, 4. mart 2021.

pinterest.es

pi inspiraciju iz „Naruta“, ali ostaje svjež i originalan

Na putu da postane jedan od kultnih šonena zahvaljujući sjajno napisanim likovima

da svako - i likovi koje ste zavoljeli, i obični prolaznici, i čitave zgrade pune ljudi mogu da budu sravnjene sa zemljom u bilo kojem trenutku. I to bez konkretnog razloga. Postoji scena u kojoj Đogo, ukleti demon koji koristi vatru, samo zapali sve ljude koji se nalaze u tom trenutku u kafiću. Razlog? Zato što mu se može.

Još jedna dobra stvar je vješto izbjegavanje „filera“.

Dok su prazan hod i trpanje svega i svačega samo da bi se popunio međuprostor između bitnih događaja - nešto zbog čega su i najzagriženiji fanovi anime hitova „Naruto“ ili „Dragon Ball“ znali da prevrću očima (a imali su ih i „One Piece“ i „Bleach“), Jujutsu uspjeva (i to veoma uspješno) da koristi preskakanje u vremenu ne remeteći narativ, što je umjetnost sama za sebe.

Ipak, ono u čemu serijal briljira i zbog čega će možda postati jedan od kultnih šonena jeste veliki broj sjajno napisanih likova koje polako upoznajemo. Epizode u kojima su sporedni likovi u prvom planu, a mi i ne primijetimo da nema glavnog protagoniste najbolji su pokazatelj.

Negativna osjećanja

Posebno mjesto ipak zauzima novi omiljeni sensei Satoru Gožo. Baš kao i Aizava („My Hero Academia“) i on je inspirisan likom Hatake Kakašija. Ipak, ovo je mnogo očiglednije. Gožo je najmoćniji lik u serijalu što znamo iz mange, ali vrlo brzo skapiramo i u seriji. Ne znamo tačno koliko je jak, ali recimo da snagu brojimo prstima. Znamo da je Sukunina snaga 20 prstiju. U tom slučaju bi Gožo bio jak 2530 prstiju. Naravno, ono što

pinterest.es

21. vijeka

Satoru Gožo, novi omiljeni sensei

je dobro kod ovog projekta jeste to što ne razumijemo sasvim tu ukletu energiju koja sve pokreće i da to što ste moćniji ne znači da ćete definitivno i dobiti bitku.

Da bi se svaki čitalac ili gledalac mogao povezati sa junacima, moći koje posjeduju, na primjer, Lufi („One Piece“) ili Goku („Dragon Ball“) previše su pojednostavljene. Jujutsu zato ide u suprotnost. Svemirski sistem napajanja, sposobnost da neko posjeduje „ukletu energiju“, toliko je komplikovan, da ga niko ne može razumjeti u potpunosti. Ta-

ko, za nekog možemo da znamo da je jak (kao u slučaju Goža), ali ne znamo i istinski zašto je to tako.

Slična stvar je, recimo, Nen sistem koji ima „Hunter x Hunter“. Ono što znamo o njoj jeste da je rođena iz negativnih emocija poput srama, mrženje, straha i tuge. Ukleti duhovi nijesu uobičajeni duhovi već nakupine snažnih negativnih osjećanja koja ljudi stvaraju. Kao nusprodukt čovječanstva, oni su jači i češći u gradskim oblastima, visoko naseljenim okruženjima u kojima ima više ljudi. Jujutsu je zato humanista ka-

ko zbog poruke koju šalje, tako i u izvršenju. Vjeruje da su ljudi u cjelini više od samog zbroja onoga što su bili i da naša negativna osjećanja možda izgledaju kao da im nema lijeka, ali se mogu prevazići. Zato, iako sadrži obilje radnji tipičnih za šonen, koristeći mješavinu užasa i opipljivih osjećanja da ispita težinu života 21. vijeka - „Jujutsu Kaisen“ na momente djeluje kao prvi šonen o modernom čovječanstvu. I zato ne možemo dočekati da vidimo što slijedi.

Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4.2/5

22

Četvrtak, 4. mart 2021.

BEČKI VALCER Na ploči u Ulici Erdbergštrase 41, na ulazu u starinsku, žutu zgradu piše da je na tom mjestu 1192. Leopold Peti uhvatio i zarobio Ričarda Lavlje Srce. I tražio otkupninu u vrijednosti od 23 tone srebra

Osveta za engleskog kralja Ričarda zbog in

Lav u mišijoj rupi

Grb Erdberga je jedinstven.

Parče obradivog zemljišta iz kog niču dva bijela cvijeta. I iznad njih - crvena jagoda.

Oni su simbol poljoprivrede i ratarstva po čemu je Erdberg vjekovima prepoznatljiv.

Dok se prerušen krio u jednoj tamošnjoj gostionici, istorijski izvori ne navode da li je Ričard Lavlje Srce nosio zečiju šapu u džepu. Ali se svi slažu da sreće, tog prijeko potrebnog začina u svim čorbama životnih iskušenja, tada nije imao. I da je baš tu, u Erdbergu, u tom zemljoradničkom Edenu, čuveni engleski kralj „obrao bostan“.

Na ploči u Ulici Erdbergštrase 41, u ulazu u jednu starinsku, žutu zgradu piše da je na tom mjestu 1192. godine austrijski vojvoda Leopold Peti uhvatio i zarobio Ričarda Lavlje Srce. Kako se jedan lav našao zatočen u mišijoj rupi nadomak austrijske prijestonice, splet je nepromišljenih poteza.

Iz Beča:

Miloš MILAČIĆ

S

vijet je transverzala nepromišljenih poteza.

Oni presijecaju linije života na dlanu svakog od nas. Iz njih se, možda, ne može jasno predvidjeti budućnost, ali se da naslutiti. Recimo to ovako, taktički potkovana vračara kod koje ste zakazali termin uoči važnog ispita, marinira vas poput usoljenog lososa. Kune vam se u majčin grob da ćete sigurno položiti ispit ukoliko u lijevom džepu, kao talisman, budete nosili desnu zečiju šapu. I to ne bilo koju, već samo „onu najveće snage“.

A to je, dodaće, šapa od zeca kog je ubila razroka osoba u noći punog mjeseca. I kakvu, slučajno, baš ona ima kod sebe.

europeanroyalhistory.wordpress.com

Crni Krik

Nedužni zečići

Iz ovog buketa nepromišljenih poteza izvući ćemo nekoliko. Vaš nepromišljeni odlazak kod te žene učiniće da stvarno položite ispit. Ali jedino u slučaju da ste dobro izučili „causa criminalis“.

Kod namrgođenog i pravdoljubivog profesora Perovića, ukoliko akuzatorski i inkvizitorski tok krivičnog postupka nijeste savladali do u tančine, ni 100 zečijih šapa neće vam pomoći da prođete. Ali ako jeste, onda

Ričard Prvi zvani „Lavlje Srce“

pored „sedmice“ u indeksu, damu koja vam je iznudila 150 eura, možete natjerati da se dobro zamisli zbog sopstvene nepromišljenosti.

I da odgovara za prevaru kojom se poslužila kako bi stekla protivpravnu imovinsku korist. Ili još gore,

ukoliko je govorila istinu?

Tada je možete krivično goniti zbog njenih naočitih naočara. Te oči koje čkilje iza troslojnog dioptrijskog stakla sumnjiče je da je baš ona bila ta „razroka“ koja je u noći punog mjeseca likvidirala nedužne zečiće po šumi. Iako je lov na životi-

nje prema članu 4. Zakona o zaštiti divljači, bio izričito zabranjen...

Erdberg je jedno od najstarijih predgrađa Beča. Pominje se još u 12. vijeku taman u ono vrijeme kada ga je u tajnosti pohodio engleski kralj Ričard Prvi, zvani Lavlje Srce.

Ričard je u to vrijeme imao ugled i moć kao nijedan drugi evropski vladar. Tri godine ranije, tri krunisane glave udružile su se u Trećem krstaškom pohodu, u napadu na Jerusalim: Fridrih Barbarosa, Filip Drugi i Ričard Lavlje Srce. Nikad prije u nekom pohodu sličnih razmjera takav „drim tim“ nije oformljen na jednom mjestu.

I stao na istu stranu.

Ipak, savez nije bio dugog vijeka. Barbarosa se nesrećnim slučajem utopio, Filip se poslije početnih neuspjeha i nesuglasica sa Ričardom vratio u Francusku, a engleskom kralju nije ostalo ništa drugo osim da ukrsti koplja sa moćnim sultanom Saladinom.

I ne samo koplja. U tim bitkama kod Akre, Arsufa, Jafe i u mnogim opsadama Jerusalima hrišćanska vojska koristila je razna oružja: mangonele, opsadne kule, katapulte, potkopače zidova, izbacivače opsadnih strelica...

Muslimanske snage odgovarale su zapaljivim strelicama, bacačima kamena i protivpotkopačima... Muslimanske majke plašile su djecu da će, ako ne budu slušali, doći „Cr-

Četvrtak, 4. mart 2021.

23

Ploča na ulazu zgrade, gdje se kralj Ričard krio od austrijskog vojvode Leopolda Petog

ncidenta u Trećem krstaškom pohodu

vienna touristguide.com

vienna touristguide.com

Erdberg – predgrađe Beča: Mjesto gdje je zarobljen engleski kralj

nagađamo. Jasno je da mu austrijski vojvoda taj gest nadobudnosti nikad nije oprostio.

Upadljivi prsten

Iako na kraju nije zauzeo jerusalimsku Svetu zemlju, Ričard se proslavio u Trećem krstaškom pohodu. Ali, stekao je i veliki broj neprijatelja i među dojučerašnjim saveznicima.

Znajući to vraćao se u kraljevstvo kopnenim putem.

Kad je došao u srce Evrope, baš nadamak Beča, stigle su ga vijesti kako je vojvoda austrijski naredio njegovo hapšenje. Mada je bio prerušen u hodočasnika i mada je gostionica u Erdbergu bila jedno od posljednjih mjesta gdje bi ga mogli tražiti, ipak su dva nepromišljena poteza uslovila da padne u okove. Na ruci je nosio suviše upadljiv skupocjeni prsten, koji nijedan hodočasnik iscrpljen od puta, gladan i siromašan ne bi mo-

Otkupnina u srebru

Ričardovo hapšenje bio je događaj koji bi, da je tada bilo socijalnih mreža, po broju lajkova i šerova, „u male“

magazin.wienmuseum.at

ni Krik“ da ih ponese. Mislile su, naravno, na Ričarda Lavlje Srce čije je ime ulivalo strah na Orijentu kad god se izgovori.

Kralj Ričard jeste bio sjajan strateg i beskompromisni vojskovođa spreman da pođe u smrt sa svojim vojnicima, ali bio je i izuzetno surov prema zarobljenicima, pa čak i kad su bili bespomoćni i stari.

A imao je i odličan marketing.

Tako je mnogima prodavao priču da na putu ka Istoku, nosi sa sobom mač koji je ni manje ni više nego Eskalibur - mač kralja Artura. Uspio je čak da ga dobro unovči predavši ga sicilijanskom kralju Tankredu.

I tada, u naponu snage, engleski kralj čini prvi nepromišljeni potez koji će ga skupo koštati. Nakon što je osvojena tvrđava Akon, Ričard Lavlje Srce vidi na toj tvrđavi crveno bijelu zastavu. Ali ne englesku, već austrijsku.

Vojvoda Leopold Peti sa trupama prvi je ušao na osvojenu teritoriju i kao Ričardov saveznik u borbi, okačio austrijsku zastavu da se vijori nad tvrđavom. Engleski kralj, kad je došao, naredio je da se zamijeni engleskom. Da li je skinutu zastavu zgazio i bacio je u blato pred Leopoldovim nogama, možemo samo da

gao da priušti. I drugo, kralj Ričard je po hranu poslao sluge sa starim vizantijskim novcem.

Taj novac jeste imao veliku vrijednost, ali je bio prava rijetkost u tom dijelu Evrope. A „običan neko“ nije ga mogao priuštiti. Prateći Ričardove sluge Leopoldovi vojnici došli su do gostionice „Jegerhof“ u Erdbergu i zalupali na vrata hodočasnikove sobe.

Zarobljavanje kralja Ričarda – ilustracija

ostavio nedavni ulazak Trampovih pristalica u Bijelu kuću. Ričard je u zarobljeništvu, što u Austriji, što u Njemačkoj, proveo skoro dvije godine.

Za njegovu slobodu tražena je i na kraju dobijena otkupnina u vrijednosti od 23 tone srebra. Od tog novca vojvoda Leopold finansirao je razvoj austrijske pokrajine Vahau, ojačao gradske utvrde i započeo izgradnju čuvene bečke ulice Graben. No, nije se baš usrećio. Ispostavilo se da Ričardovo hapšenje nije bilo pretjerano promišljen potez.

Svi učesnici krstaških pohoda bili su pod posebnom zaštitom crkve i niko nije smio ugroziti njihovu slobodu.

Zbog toga što je prekršio crkveni zakon Leopolda je papa Selestin Treći eskomunicirao. A Ričardu zvanom Lavlje Srce, bar tako legenda kaže, nije bilo dosadno ni u zarobljeništvu.

Njegov trubadur i lični prijatelj Blondel išao je od tvrđave do tvrđave i ispod zatvorskih zidina pjevao pjesmu koju su samo Ričard i on znali. Kada je iz samice u tvrđavi Durštajn sa druge strane rešetaka čuo drugu strofu pjesme koju je započeo, Blondel je znao da je konačno pronašao svoga kralja. I od tada je, predanje kaže, svake noći dolazio pod prozorom tvrđave i pjevao.

24

Četvrtak, 4. mart 2021.

Čitanje je jak medikament

Zgrabi FILM U svima teškom pandemijskom razdoblju i sveprisutne ekonomske, društvenopolitičke i prije svega duhovne i duševne krize koja vodi ka velikoj ugroženosti kulture i umjetnosti u nepredvidivoj budućnosti pred nama, data nam je i zadata mogućnost da preispitujemo duh našeg vremena, sopstvenu poziciju, slobode i dužnosti kroz iskustvo umjetničkih tvorevina.

Filmska ostvarenja idealna za meditaciju u kriznim trenucima za mene su: „Sedmi pečat“ (Ingmar Bergman, 1957), „Ogledalo“ (Andrej Tarkovski, 1975), „2001: Odiseja u svemiru“ (Stenli Kjubrik, 1968), „Brazil“ (Teri Gilijam, 1985), „V za Vendetu“ (Džejms Mektig, 2006), „Nebo nad Berlinom“ (Vim Venders, 1987), „Vojcek“ (Verner Hercog, 1979), „Farenhajt 451“ (Fransoa Trifo, 1966), „Istrebljivač“ (Ridli Skot, 1982), „Glava za brisanje“ (Dejvid Linč, 1977), „Raj“ (Andrej Končalovski, 2016), „Sladak život“ (Federiko Felini, 1960), „Rašomon“ (Akira Kurosava, 1950), „Ukus trešanja“ (Abas Kjarostami, 1997), „Građanin Kejn“ (Orson Vels, 1941)...

Među crnogorskim filmskim stvaraocima izdvajam Živka Nikolića i Vlatka Gilića. Tu su i kratki animirani filmovi Dušana Vukotića kao što su „Surogat“, „Piccolo“ i „Ars gratia artis“.

Og jugoslovenskih autora cijenim Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika, Aleksandra Sašu Petrovića, Živojina Pavlovića, Gorana Markovića, Gorana Paskaljevića, Slobodana Šijana, Milča Mančevskog...

TV Nikad nijesam bio ostrašćeni „TV man“. Kao i svi ljubitelji britanskog humora cijenim poznate serije kao što su „Only Fools and Horses“, „Monty Python’s

Flying Circus“, „Fawlty Towers“, „‘Allo ‘Allo!“. Od novijih TV produkcija izdvojio bih „The Young Pope“ i „The New Pope“ Paola Sorentina, kao i njemačku seriju „Babylon Berlin“. Od jugoslovenskih TV programa uvijek se vraćam „Top listi nadrealista“. Među HBO produkcijama lako izdvajam prvu sezonu serije „True Detective“, kao i mini-seriju „Chernobyl“ koja kroz optiku fenomena ekološke katastrofe obrađuje temu diktature i „radijacije“ laži u svim sferama ispolitizovanog i zatvorenog društva.

Od Netfliksovih produkcija preporučujem mini-seriju „The Queen’s Gambit“ koja je kroz estetizovani razvojni put protagonistkinje u drevnoj vještini šaha naslikala portret samoće genija.

Privatna arhiva

Aleksandar Jovanović, reditelj

PREPORUKA

MUZIKA Što se tiče najuzvišenije od svih umjetnosti, ne ograničavam se na određene žanrove, pravce ili epohe, ali bih među kantautorima anglosaksonske muzike izdvojio petorku koju čine Lenard Koen, Tom Vejts, Nik Kejv, Džoni Keš i Džef Bakli.

Od kompozitora primijenjene muzike istakao bih nedavno preminulog maestra Enija Morikonea.

Od kompozitora klasične muzike, pored anđeoskog Johana Sebastijana Baha, vraćam se Eriku Satiju, Klodu Debisiju, Morisu Ravelu, Arvu Pertu, Robertu Šumanu i Sergeju Rahmanjinovu.

Od muzičara iz Crne Gore izdvojio bih bendove Gospoda Glembajevi, Autogeni trening i Mikrokozma, kao i fanki gurua Janka Nilo-

vića. Kad smo kod jugoslovenskih muzičara i bendova, uvijek je lijepo čuti zvuk Idola, U škripcu, Indeksa, Smaka, Tajma, Anastasije, Azre, Lune - ali i Josipe Lisac, Arsena Dedića, Dušana Prelevića Preleta.

Zaobiđi FILM / TV / MUZIKA Ako govorimo o sadržajima koje treba da zaobiđemo, mislim da nam kao putokaz

može poslužiti poklič benda Disciplina kičme: „Neukusu treba reći ne, bilo kada ili bilo gde“. Protiv kontaminiranja stvarnosti kičom i klišeima, prepisao bih čitanje kao jak medikament. Što se tiče beletristike koja se tematski bavi fenomenom epidemije i njenim uticajem na društvenu zajednicu, preporučio bih romane „Kuga“ Albera Kamija i „Besnilo“ Borislava Pekića.

Ne bi trebalo olako da zaboravimo ni tri ključne

literarne distopije 20. vijeka: „1984“ Džordža Orvela, „Mi“ Jevgenija Zamjatina i „Vrli novi svijet“ Oldosa Hakslija.

Od filozofske literature izdvajam djela rimskih stoičara: „Pisma Luciliju“ Lucija Aneja Seneke i „Samom sebi“ Marka Aurelija.

Od pisaca iz Crne Gore preporučujem Ćamila Sijarića, Rista Ratkovića i Miodraga Bulatovića, a i poeziju Radovana Zogovića i Vitomira Vita Nikolića.

25

Četvrtak, 4. mart 2021.

Smjeli i inovativni debi „For the First Time“ Sedmorka koja nije imala ambiciju da postane popularna

S

amo je šest pjesama na prvom albumu dovoljno da se zaključi: Black Country, New Road je najuzbudljiviji mlađi rok bend koji ćete imati priliku da čujete do, vrlo vjerovatno, njihovog narednog projekta.

Kakav su samo izabrali način da se predstave nepredvidivom, intenzivnom, senzacijama i aluzijama bogatom muzikom! I to, pazite samo – sa šest pjesama od kojih je najkraća duža od četiri i po, a najduža traje skoro deset minuta.

Muzika za drugove

pitchfork.com

Pri tome, ova sedmorka, čija mladosti titra na trasi od Kembridža do Londona i nazad, i nije imala neku ambiciju da postane popularna ili da odjekne mnogo dalje od Ostrva ove zime.

Jednostavno, oni su skoro tri godine stvarali muziku s idejom da se dopadne ostalima u bendu, jer su prije svega najbolji prijatelji i u tom prostoru isključivo traže potvrđivanje. Nije loše za album „For the First Time“, na kojem je, recimo, pjesma „Athens, France“ koju

Anomalija koja je nedostajala je publika čula još u januaru 2019. Šira slika je najbitnija, a ona kaže da je „For the First Time“ prijeko potrebna anomalija, jedan novi i drugačiji rukavac prodiranja moderne, prosječnom slušaocu sasvim prijemčive i dopadljive muzike.

Pri tome, ova sedmorka je opaka i bespoštedna, neće vam dozvoliti da se opustite ili predvidite pravac kretanja.

Black Country, New Road je i postpank, ali i postrok, džez i neobični pravac klecmer – instrumentalna tradicija Jevreja Aškenaza. I još mnogo toga, što je raketna paljba za recitatorske vatromete gitariste i frontmena Ajzeka Vuda. Od starta, kada vas „Instrumental“ uhvati u raskoraku, bez obzira na to koliko bili spremni i prijemčivi za nešto sasvim drugačije.

Hipnotička „Science Fair“, ili intenzivne i otre-

žnjujuće „Athens, France“ i „Sunglasses“ koje su dobile ovog puta „retuširane“ verzije - samo su priprema za otkrovenje u završnici. „Track X“, to je najava onog što bi bend Black Country, New Road mogao biti jednog dana u budućnosti. A ne mora i vjerovatno neće, jer kako kaže Luis Evans, saksofonista u bendu – jedino je sigurno da će se svakog narednog puta pojaviti potpuno drugačiji i neuhvatljivi.

Igra zavaravanja

U ovoj igri zavaravanja tragova za opčinjenog slušaoca, jasno je da se radi o vrsnim muzičarima. Od njih sedam, troje su klasični muzičari sa vrhunskim obrazovanjem. Basistkinja Tajler je kćerka velikana Karla Hajda iz gargantuanski velikog projekta elektronske muzike Underworld...

Sve to su zalozi da će ostati nepokolebljivo inventivni u traganju za muzikom koja će se svidjeti njima sličnima. Pri tome, žive sa očiglednim poređenjima sa projektima

hlcarpenter.com

un

lac Co k

B

Oni su opaki i bespoštedni, neće vam dozvoliti da predvidite pravac kretanja. Bend Black Country, New Road jeste postpank, ali je i postrok, džez i neobični pravac klecmer – instrumentalna tradicija Jevreja Aškenaza

try, N

ew oa R

d

d ž uboks

poput Slint (sa čim se pametno i elegantno šale u tekstovima), da ubace zgodne reference na veliki broj zvijezda, od Kanjea Vesta do benda Arcade Fire.

Za Black Country, New Road ovaj album je ono što zovu „fazom jedan“; ističu da već rade na novom projektu. Smjernice su jasne – da izbjegnu da budu ubačeni u koš tendencioznog i snobovskog, da odbace neke postrok klišee koji se u ovoj prvoj igri ipak nijesu mogli izbjeći.

Do tada će i Ajzek Vud, u ovom krvničkom rvanju sa drhtavim pripovijedanjem, pronaći potpuno autentičan izraz i izbjeći poređenja sa postpank ikonom Markom E. Smitom iz velikog benda The Fall... I sve to nije neka hipotetička priča – rijetki su primjeri kada je za neki bend tako široko pucao horizont uspjeha i ostvarenja, kao za Black Country, New Road. Samo nek Ajzek Vud opet pokuša da zavara trag, pred svima kojima se dopadne ovakva muzika.

S. S.

Ocjena: 85/100

Brutalan i prelijep pucanj u lice

edna poštena ponuda: Nik Kejv vam na novom albumu može obećati samo krv, znoj i suze - zasoljene psovkama i kletvama. Strastveni klinč, grčevitu aferu gitare i klavira, ali ipak začinjenu mekim gudačima i bekvokalima. I odlazak u divlju jazbinu i gnijezdo proroka koji ne sluti na dobro.

Đerdan senzacija

Brutalan i prelijep, tako je Nik Kejv u brk muzičkoj javnosti, još u raskoraku uhvaćenoj, opisao izolacijski album „Carnage“. Negdje do sredine njegove 18. ploče ta baraba, alter ego ili glavni protagonista, zaprijeti namjerom: „Shoot you in the fuckin’ face“. Pa još doda: „Just for fun“.

Kejv se odavno nije razbacivao prijetnjama i uvredama niz tutanj bas linije. A što je grublji, to je fanovima mili: ovo je oživljen Nik. Van čaure i pribježišta, spreman da na vidjelo izađe i prospe pogani đerdan grubih i apsurdnih vizuelnih senzacija.

- Botticelli’s Venus with a penis riding an enormous scalloped fan – reći će u i s t o j p j e s m i „W h i t e Elephant“.

Na zvaničnom sajtu, Nik je objasnio koliko mu je prija-

lo stvaranje sa Vorenom Elisom, ključnim muzičkim mastermajdom njegove karijere. Pričao je i kako mu izolacijski svijet djeluje savršeno familijarno.

- Bio sam heroinski zavisnik godinama, a igra takvih dana i takvog života se taman zove samoizolacija i distanciranje – zapisao je Kejv.

Potom je dodao i da kolektivna tuga i bol imaju mnogo veze sa ličnim; da mu iskustvo tragične sinovljeve smrti 2015. godine na neki iščašen način sada pomaže da spozna tu cijelu nickcave.com

J

Nick Ca

Džoel Rajan / theguardian.com

d ž uboks

ve W &

is

ren Ell

Četvrtak, 4. mart 2021.

ar

26

„Carnage“ - album koji će obožavati fanovi

Voren Elis i Nik Kejv na novoj ploči pronalaze pravu mjeru između srdžbe i topline

Budite bez brige: Kejvova paljba ipak nije barutna.

Iz pištolja na vodu samo će vas okupati krokodilskim suzama jednog svijeta koji želi da demistifikuje

mehaniku nesigurnosti, bijesa i ranjivosti ljudi za vrijeme pandemije korona virusa. Ili jednostavno: za

sve što proživljavamo i osjećamo u ovom vremenu, Kejv tvrdi da ga je već proživio i iskusio, pa na kvadrat.

Vodena paljba

Bez brige: Kejvova paljba nije barutna. Iz pištolja na vodu samo će vas okupati krokodilskim suzama jednog svijeta koji želi da demistifikuje. Na primjer: jedan demonstrant će klečati pod postoljem statue, braniti i moliti se – da bi je zatim samo gurnuo u more.

I tako u krug, iznova i iznova. Da bi se u pjesmi „Albuquerque“ poentiralo: „And we won’t get to anywhere, anytime this year, darling“. Kao da je čitav svijet, već godinama i hiljadama godina, jedna pandemijska izolacija. Za album napisan u izolacijskom

utočištu, toliko je, iznenađujuće mnogo putovanja i pokreta. Kada ne pjeva, Kejv jednostavno izgovara, negoduje i za sebe mrmlja o razbacivanju torbi i kesa po gepeku ili zadnjem sjedištu. O memljivim kupeima ili seksu po motelskim krevetima.

Mnogo je oblaka i mnogo vlage na ovom albumu; „Carnage“ je ploča koja će vas skoro natjerati da promijenite čarape do pola preslušavanja. Hvatati vas nazeble u lokvi do članaka.

Pa bio to korak u djetinjstvo u pjesmi „Old Time“ ili pogled oči u oči iz neposredne blizine u „White Elephant“.

Zvuk? Sonične, atmosferične teksture iz uvodnih pjesama ubrzo će zamijeniti frustracija utamničenog čovjeka, koji još osjeća „otvoren i ši-

27

rzo p r

Četvrtak, 4. mart 2021.

i Nika Kejva iz Grinderman ere

Gazopa

„Od vazduha i sunca“ – prijeko potrebno pandemijsko buđenje

Svjetlo sa planete Rika i Mortija Š

to je garažna psihodelija benda Gazoparzorp bučnija i rastrčanija, što više udara kao šmir-papir po životnim damarima – to je sve prikladniji recept za jedno prijeko potrebno pandemijsko buđenje.

Više od buke

Čežnjiva strast

Servirana akustika sluti na osamdesete, naslutićete tu i uspomenu i mali omaž nostalgiji velikog Toma Petija (neodoljiva „Levander Fields“) – ali i čežnjivu strast sa, na primjer, kultnog albuma Brusa Springstina ,,I’m on Fire“ (1984) u dramatičnoj „Shattered Ground“.

Album suštinski nosi katalog raspoloženja i ideja koje bljesnu na mahove, prije nego ih podsvijest zatrpa zaboravom. I zbog toga je tu toliko bijesa, kao osjećaj da se radi o lekcijama kojima je suđeno da se zabora-

ve, prije nego sa istom mukom i srdžbom ponovo budu naučene. Voren Elis je genijalac da tu pronađe muzičku i melodijsku mjeru – i dovoljno topline za ljude čiji je prijek, nekonvencionalan karakter sredinom i vremenom iznuđen.

Zaključak: „Carnage“ je ploča koju će obožavati fanovi Kejva iz Grinderman ere prije skoro dvije decenije. A opet nudi najbolji balans, most između Grindermana i onog ranjivog Nika, zauvijek obilježenog ožiljkom lične tragedije. I u toj igri između dva plamena, plavog i žarkog – toliko je života i duha. I neke plemenite, ludo iracionalne nade, uprkos svemu.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 82/100

moonleerecords.bandcamp.com

rok drum umjesto srca“. „Carnage“ nosi ritam koraka opreznog putnika, naviklog da čelom udari u neka na prvi pogled nevidljiva i zaključana vrata.

Mali isječak iz kosmologije animirane serije „Rick and Morty“: Gazorpazorp je planeta galaksije Andromeda, u kojoj su se, kao rezultat silnih ratova, popovi lijepo podijelili. A evolutivni točak odredio, da ženski dio udaljenog svijeta procvjeta u progresu. Ženke razvijaju čak i rasu inteligentnih seks-robota, tako da je bilo kakva potreba za razmnožavanjem sa gospodom Gazorpijancijama eliminisana. Muškarci su potpuno nepotrebni, imaju šest ruku, svi stare brže nego ljudi i nemaju ni iole bitnu ulogu i moć u

tom veselom društvu kosmičkih Amazonki.

To da imaju najkul ime među novijim regionalnim bendovima je samo plus za ekipu koja je stigla do drugog EP-a. „Od vazduha i sunca“ je materijal koji zahtijeva budnost, koji se ne da ignorisati. Pri tome, ovo je mnogo više od kontrolisane i osedlane buke, kakva će vam se učiniti na prvo slušanje. Mnogo toga čeka ispod površine, naročito u udarnoj pjesmi „Tango“ koja, kao da neće, uvaljuje izuzetnu saksofonsku rolu.

Ritam u grlu

Ovaj beogradski bend njeguje vrlo moderan zvuk koji miriše na Ostrvo, i mogao bi se smatrati bliskim bristolskoj senzaciji Idles. Neznani junak, bezimeni protagonista ovih pet pjesama je lik kojem ritam pulsirajuće urbanštine stiska grlo.

Njegovi zidovi su bez očiglednog izlaska i sve su bliži; potreba za bijegom je urgentna za onoga koji ne pronalazi bilo kakvu ostvarenost.

Tu negdje, između anksioznog beznađa i elegantnog sarkazma je smještena „Ne bojim se“, čiji je spot prava protestna poslastica, rijetke svježine u regionalnoj muzici. Pjesma ima gotovo radosnu, sasvim iščašenu eksploziju i sigurno će biti koncertni hit postpandemijske ere.

Odluka da se EP zaključi instrumentalom „Outro“ je hrabra, budući da se radi o naizgled svedenoj muzičkoj formi. Ipak, instrumentalizacija ovog duboko promišljenog tima (Jasmin Rastić, Damjan Nedelkov, Nikola Bajčetić i Miloš Đerković) je gotovo inadžijski trijumf spram glavnog negativca. Pokvarenog grada, skrivenog u dugoj sjenki dima i vreve, kroz koje ipak probija svjetlo sa daleke planete Gazorpazorp.

S. S.

Ocjena: 78/100

an ih an im iran im rem ek djelom

Protestna poslastica „Ne bojim se“ ima gotovo radosnu, sasvim iščašenu eksploziju i sigurno će biti koncertni hit postpandemijske ere

is pir s n ai sam Pet pje

28

Četvrtak, 4. mart 2021.

film

33 OBRTAJA

Uma Turman i sluša Oliver kada je čujem zamislim Umu Turman kako vozi automobil dok ide ova stvar.

Ako treba da se prilagodi Balkanu, neka Uma Turman vozi „jugo“ ili barem „golfa dvojku“.

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- „Clerks“ (Kevin Smit, 1994). Kakvo remek-delo bez radnje i budžeta!

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Kevina Smita zbog svih filmova koje je snimio u ovom veku.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Nedavno sam na Netfliksu gledao poslednji film Čarlija Kaufmana – „I’m Thinking of Ending Things“ i dosta toga mi nije bilo jasno.

Onda sam pročitao komentare i shvatio da je u pitanju fenomenalna priča koju je režiser nepotrebno iskomplikovao.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Psihodramu o onome kad ste nam na Eurosong poslali No Name.

Omiljeni filmski rivali?

- Jedan od omiljenih filmova mi je „Rocky“ (Silvester Stalone, 1976), pa bih onda glasao za rivalitet Rokija Balboe i Apola Krida. Taj rivalitet je posebno zanimljiv jer kasnije postaju dobri prijatelji, pa ide i korak dalje kada ga Roki osveti u četvrtom delu.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Kako se ludački plašim pacova, najupečatljivija scena sa životinjama mi je ona iz filma „Indiana Jones“, kada Harisona Forda napada gomila ovih odvratnih životinja.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Ko god radi na ovim prostorima, povremeno može da se poistoveti sa citatom iz „Maratonaca“: „U januaru ste rekli lova u aprilu. Od tog obećanja prošlo je godinu dana“.

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Erik Kartman.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Možda grešim, ali prva dva filma koji mi padaju na pamet su „Top Gun“ (Toni Skot, Džozef Kosinjski, 1986) i bondovski „A View to a Kill“ (Džon Glen, 1985).

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Tarantinovi su fenomenalni, ali možda oni povlače i sudbinu junaka iz njegovih filmova, tako da bih se pre opredelio za soundtrack filma „Soul Kitchen“ (Fatih Akin, 2009). On mi se toliko dopao da sam nakon tog filma počeo intenzivno da slušam fank i soul.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Kad sam pogledao „In Bruges“ (Martin Mekdona, 2008), momentalno sam poželeo da odem u taj grad. Srećom, ispunio sam tu želju nekoliko godina kasnije, čak sam i bio na nekoj turističkoj turi tokom koje se obilaze lokacije iz filma.

Nisam se razočarao... Grad je nestvaran, baš kao i u filmu.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Vudija Alena, jer mi je omiljeni filmski autor, a deluje i kao neko ko ne može mnogo da pojede, pa bi mi uštedeo pare. Bila Bura, jer bi bilo beskrajno zabavno slušati ga dok lupeta uz pivo. I naravno, Švarcenegera, jer sam odrastao uz njegove filmove, a i dobro je imati ga u ekipi ako izbije tuča u kafani.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Nedavno mi je jedan prijatelj skrenuo pažnju kako pesma „Šu šu Šumadijo“ Olivere Katarine, pogotovu početak, deluje kao da je izašla iz nekog Tarantinovog filma. Od tada svaki put

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- Dok se moja žena prvi put porađala, bio sam jako nervozan i zabrinut da li će sve proći kako treba. Jedan od načina da se smirim bio je da sat-dva vozim po gradu bez ikakvog cilja. Slušao sam tada svakojake pesme, ali jedina koja mi je prijala bila je Rudimental „Waiting All Night“. Valjda je bila najenergičnija od svih koje sam tada imao, pa sam je pustio deset puta. Od tada tu pesmu doživljavam kao soundtrack jednog od najlepših događaja u mom životu.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „Bohemian Rhapsody“, The Queen. Pesma je toliko kompleksna i toliko žanrova je u njoj, da bi se savršeno uklopila i jedna apokalipsa na kraju.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Ako pričamo o pojmu slobode, prva asocijacija mi je „Šejn“, Eyesburn. Obeležila mi je završni period rušenja Miloševića. Kada sam se 5.

oktobra vratio kući sa demonstracija, izneo sam zvučnike na prozor i pustio je do daske. Razočarao sam se u mnogo toga što se posle desilo, ali ne i u tu pesmu.

Ona je i dalje moćna kao i pre 20 godina.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „My Michelle“, Guns N’ Roses.

Vaša pjesma za karaoke?

- Loše pevam i izbegavam da pevam, ali mi deluje da bih se na karaokama najmanje izblamirao ako bih otpevao „Wonderwall“, Oasis.

Pretpostavljam da ljudi koji bi me slušali ne bi delili to mišljenje.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Ako možete preko veze da mi sredite da ipak budu dva autora, neka budu Pulp i Dejvid Bouvi.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Ne mogu reći da baš ne mogu da ga smislim, ali nikada se pesme benda EKV i ja nismo slagali.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Bouvijeva smrt me je baš pogodila, jer je bio najveći.

Od domaćih muzičara, veoma me je potresla pogibija Grua. Slabo sam ga slušao nakon srednje škole, nažalost nisam imao priliku da ga upoznam, ali mi je delovao kao beskrajno drag i simpatičan lik.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- „Cotton Eye Joe“, Rednex.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- U srednjoj školi nisam imao postere, ali sam krajem osnovne ceo zid u sobi imao u posterima Guns N’ Roses, Metallice, Iron Maiden i sličnih bendova.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Koje je sledeće pitanje, hoće nebo i sutra biti plavo?!

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- Kako obožavam špijunske trilere, neka bude češka mini-serija „The Sleepers“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Alf“ i „’Allo, ’allo“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- Domaća serija „Besa“ me je oduševila, ne zaostaje za mnogim na Netfliksu ili HBO, ali i dalje imam utisak da je mnogi nisu pogledali.

Serija koju nikada nijeste završili?

- Mnogo je serija koje nisam završio. Nemam preveliku disciplinu, većinu batalim nakon tri-četiri epizode.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- Serija „The Leftovers“ je fenomenalno počela, cela prva sezona je sjajna, a ostale dve sezone sam odgledao u nadi da će se nešto bitno promeniti, što se, nažalost, nije desilo.

Četvrtak, 4. mart 2021.

n vozi „juga“ ru Katarinu

29

Marko Dražić,

urednik portala Njuz.net i koscenarista emisije „24 minuta sa Zoranom Kesićem“

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Crni stari „PorscheCarrera“ nakon gledanja „Californication“. Dobro, da se ne lažemo, tokom gledanja te serije sam poželeo još mnogo toga iz života glavnog junaka.

Najdraži par iz serije?

- Molder i Skali. Možda je to prva serija koju sam ozbiljnije krenuo da pratim i bilo je dosta frustrirajuće što tolike godine oni i jesu i nisu bili par.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Dok gledam seriju „The Office“, pogotovo američku verziju, pomislim kako bi bilo sjajno raditi u tom ambijentu, a onda isto tako pomislim kako bih verovatno poludeo nakon nekoliko dana. Ali, kakvih nekoliko dana!

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- U početku za Džerija, što sam više bivao stariji, za Toma.

M. ČAVIĆ

U

posljednje vrijeme često se pitamo živimo li neku paralelnu stvarnost ili je sve samo neslana šala. Da li je ogledalo našeg postojanja toliko iskrivljeno ili nam je pogled na zbilju zamućen. Da nam se um ne bi pomračio, te čomrga nabrala čelo, postoje ljudi koji čak i najzaglušujuće vijesti, medijska spinovanja i neprimjerene tekstove zamotaju u satiričnu oblandu čiji fil je toliko ukusan da se toj poslastici uvijek vraćamo. Jedan od takvih gospodara „lukave“ humoreske je Marko Dražić. Više od decenije,

portal Njuz.net koji uređuje, plasira nam drugu stranu života, a Marko nam pišući za emisiju „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ subotom propisuje dnevnu dozu glasnog kikota. Dražić je sklonište od pandemije korona virusa pronašao na planini Bukulja u blizini Aranđelovca. Dvomjesečna idila je prijala, ali rad onlajn uticao je i na posao ekipe Njuza i „24 minuta“. Svima im je muka od četovanja i Zoom sastanaka, tako da su početkom prošlog mjeseca počeli da idu na posao i prave se kao da se život polako vraća

u normalu... Samo što su svi čekali taj famozni SMS za vakcinaciju.

Prije nego što je konačno dobio SMS, Marko kaže da je provjeravao telefon svakih sat, kao zaljubljeni klinci koji gledaju da li im je voljena osoba odgovorila. Preskakalo bi mu srce kada vidi da je stigla nova poruka, ali većinom su to bile neke glupe reklame za kredite ili dubinsko pranje tepiha. A od koga naš gost dubinski kupi fore i fazone za portal i emisiju, saznajte u „Obrtajima“.

Privatna arhiva

Marko Dražić: Njegov omiljeni filmski autor je Vudi Alen

30

Četvrtak, 4. mart 2021.

KALENDAR

Trideset godina od objavljivanja albuma „Out of Tim

Mandolinski rif poput najnježnije eksplozije otvara „Losing My Religion“. Iscurio je iz podsvijesti, iz bunovnog sna gitariste Pitera Baka.

Gotovo po istoj matrici glavne teme jednog iščašenog japanskog filma sa Dejvidom Bouvijem

S

vako ko prestane da nas sluša zbog „Losing My Religion“, može da me poljubi u dupe, govorio je Majkl Stajp. I svima je te 1991. godine bilo jasno da članovi benda R.E.M. ne misle da se izvinjavaju bilo kome zbog toga što su postali popularni.

Psihodelični Japan

youtube.com

Nepravda prema albumu „Out of Time“ je to što je u momentu objavljivanja 12. marta 1991. godine, već bio u dubokoj sjenci.

Pjesma „Losing My Religion“ bila je i lansirna rampa, i sizifovski balast ploče objavljene prije tri decenije.

Bila je idejni nastavak, a u suštini potpuno ostvarenje prethodne ploče „Green“ – miks popa, folka i klasike kakav je mogao nastati samo u predgrađu velikog grada američkog juga. A R.E.M. je suštinski bio onaj isti bend, ista indi ekipa iz Džordžije koja je osamdesetih zavrijedila kultni status među alternativcima. Samo što je sada postao megapopularan; i to mu mnogi nijesu oprostili.

Gitarista Piter Bak osmislio je glavni, mandolinski rif koji poput neke najnježnije među eksplozijama otvara „Losing My Religion“. Mjesecima kasnije tek

amazon.com

Muzičko platno sa Bouv Markesom i Karavađo Omot albuma koji 12. marta slavi 30. rođendan

je shvatio i sjetio se, odakle mu je iscurio iz podsvijesti, gotovo iz bunovnog sna.

Gotovo po istoj matrici glavne teme, jednog iščašenog filma ,,Merry Christmas, Mr. Lawrence“ (1983), o britanskom ratnom zaro-

bljeniku u Japanu tokom Drugog svjetskog rata.

Zatvorenik u psihodeličnoj viziji režisera Nagise Ošime je glavom i bradom Dejvid Bouvi, ali njegov film ipak nije upamćen po najpoznatijem svemirskom dječaku koji se obreo među

Samurajima. Već po magičnoj temi kompozitora Rijučija Sakamota. Po onom najpoznatijem komadu japanske muzike, za koji sigurno nijeste ni znali odakle vam dolazi i prikrada se u podsvijest. Ni vi, pa ni Piter Bak.

Rajska muzika

„Out of Time“ je suštinski album sazrijevanja. Spremnosti da se bez velikog žaljenja odustane od onoga i

Kadrovi iz muzičkog spota za hit „Losing My Religion“

Bend R.E.M. na vrhuncu slave prije tri decenije

me“ benda R.E.M.

31 rollingstone.com

Četvrtak, 4. mart 2021.

vijem, om sfmoma.org

Dejvid Bouvi u japanskoj ratnoj drami „Merry Christmas, Mr. Lawrence“

onih koji nijesu vrijedni pažnje. Uvodna pjesma „Radio Song“ je komičan lament na račun svakodnevnog života, bilo koga i bilo kad; to je „sprdnja na svačiji račun pa i moj“ – govorio je pjevač Majkl Stajp onda kad su počeli da ga shvataju previše ozbiljno. „Shiny Happy People“ je najviše pop od svega što je R.E.M. snimio za više od deceniju dotadašnjeg stvaranja; a istovremeno i zezancija na račun svega što

je bilo kada bilo pop. Muzičari sa kojima članovi benda nijesu ni sanjali da će bilo kad dijeliti istu rečenicu

nazivali su pjesmu „rajskom muzikom na zemlji“.

Bila je to, jednostavno, muzika za koju bi Kajli Minog ubila da ju je mogla snimiti.

I naravno da se to nije dopalo hardkor fanovima. I naravno, pored svega, da su Stajp, Bak i ekipa i dalje bili podjednako indi kao i ranije!

Drugačiji ritam

Možda je najbolje „opravdanje“, koje im niko normalan nije ni tražio, bila promišljenost, taj brižan pristup sa kojim su ušli u snimanje spota za „Losing My Religion“, pjesmu koju je Stajp otpjevao u jednom dahu u studiju.

Stajp je želio jednostavan, ,,s neba pa u rebra“ krupni kadar kakav je Šinejd O’Konor moćno servirala i sebe ogoli-

la u spotu za pjesmu „Nothing Compares 2 U“.

Režiser Tarsem Sing ponudio je drugačiju viziju: sanjivu estetizaciju sa mnogo melodrame i boja iz bolivudskih filmova. Po konturama dječje priče „Starac sa velikim krilima“ velikog pisca magičnog realizma Gabrijela Garsije Markesa, uz nekoliko motiva sa Karavađovih slika... I ključni momenat tamne sobe sa kišnim kapima koje sijeku prostor kroz ozvoren prozor na početku i kraju; preslikan iz filma „Žrtva“ (,,Offret“, 1986): posljednjeg u karijeri velikog Andreja Tarkovskog!

Sve su to bili samo djelići slagalice koji su ukazivali na kompleksan, blistav i beskrajno tužan svijet sarkaz-

ma Majkla Stajpa i benda R.E.M. I sve to je prije tri decenije muzičku planetu skrenulo ka jednom drugačijem ritmu, već u nekoliko uvodnih taktova vječne „Losing My Religion“. Poput slutnje o zakasnilom rastanku i tuge jednog britanskog zarobljenika u čudesnom svijetu japanskih neprijatelja.

Zato je i zaključak, nakon tri decenije, da je ,,Out of Time“ veliki album rok alternative - zakasnio. A da su Stajpove pjesme o rastancima svjedočanstvo da se on to najprije od sebe opraštao; jer nikad tako cjelovito ostvaren, emocionalno i kreativno otkačen autor više neće biti, kao prije 30 godina na ploči „Out of Time“...

S. STAMENIĆ

32

Četvrtak, 4. mart 2021.

heritagestatic.com

Sa Glenom Fordom u neviđeno smjelom filmu mađarskog režisera

N

ije bilo žene poput Gilde – sijalo je 1946. godine na vrhu plakata istoimenog filma Čarlsa Vidora.

Zavodljivi okret

Oni koji su dobro poznavali opus mađarskog režisera, kao i njegove melanholične kadrove, tada su sigurno pomislili da je opet skuvao neku romantičnu puzlu. I da je Riti Hejvort dodijelio neku sličnu razigranu ulogu kao u filmu „Cover Girl“ sa Džinom Kelijem.

Ipak, Mađar ih je iznenadio. Vidor je Ritu i Glena Forda, sa kojim je često dijelila platno, postavio u noaričnu dramu o izgubljenoj ali fatalnoj Gildi i mreži problema u koje je uplivala.

Dok su Ford i Džordž Mekridi već čvrsto hodali po

doctormacro.com

Sedamdeset pet godina od premijere Vidorovog noara „Gilda“ sa Ritom Hejvort

KALENDAR

Tamna strana erotike holivudskoj zemlji, za Ritu Hejvort ovo je bio veoma važan film. Bez obzira na to što je odigrala ko zna koliko uloga prije „Gilde“, bio joj je potreban bioskopski bum. Na kraju, Vidorov noar ju je i te kako koštao.

- Svaki čovjek kojeg sam znala bio je zaljubljen u Gildu, a budio se pored Rite Hejvort – govorila je glumica.

Vidorov noar, premijerno prikazan 14. marta 1946. u Njujorku, ostaće upamćen po Ritinom prvom pojavljivanju (zavodljivi okret i lepršava kosa) i famoznom striptizu u crnoj haljini dizajnera Žan Luija uz pjesmu „Put the Blame on Mame“ koju je, zapravo, otpjevala fenomenalna Anita Elis. Ipak, „Gilda“ je mnogo više od fatalnih sce-

Bez ljubavi na Oskarima Kontroverzne filmove poput Vidorovog noara obično prate još kontroverznije odluke. Američka akademija nauka i umjetnosti nije nominovala „Gildu“ ni u jednoj kategoriji! Štoviše, Vidor je 1946. godine bio u igri za nagrade samo na prvom Kanskom filmskom festivalu, gdje ga je, naravno, zasijenio Dejvid Lin odnijevši priznanje za „Brief Encounter“. Hejvort je mogla samo da sanja nominaciju za „Gildu“... No, još je nevjerovatnije to što fatalna Amerikanka ni prije toga, a ni kasnije, tokom čitave karijere, nije nominovana za Oskara!

Jedna od najpoznatijih scena, ona u kojoj se glavna junakinja skida, zapravo je vapaj za pomoć, ali i simbol feminističke borbe jedne ne tako manipulativne fatalne žene

na u kojima briljira Hejvort.

Težina Vidorovog filma leži u prelomima koji su za režisera bili potpuni novitet. Nakon što se dokazao sa mjuziklima i komedijama, Mađar je prvi put dotakao film tragičnog šmeka.

Gilda je zapravo problematična mlada žena sa mračnim tragovima koji su se iz prošlosti preselili u sadašnjost. Jedna od najpoznatijih scena u filmu, ona u kojoj se glavna junakinja skida, zapravo je vapaj za

Rita Hejvort kao fatalna, ali izgubljena Gilda

pomoć, ali i simbol feminističke borbe jedne ne tako manipulativne fatalne žene.

Igra sjenki

Dva veoma važna segmenta, koja su pomogla mađarskom režiseru ali i glavnom glumačkom triju – jesu fenomenalni dijalozi i fotografija Rudolfa Matea.

Ipak, iako ovaj noar jeste imao sve standardne elemente tamne strane jakog dijaloga, igru monohromatskih sjenki, nasilja i iz-

daje na svakom ćošku – „Gilda“ je pokazala i do tada neviđenu smjelost jednog režisera da preseli eroticizam, sadomazohizam i homoseksualnost na veliko platno i publici ponudi segmente na koje do tada nije navikla.

Ako možemo izabrati jedan elemenat nasljeđa koje je ostalo od Vidorove „Gilde“, to je sigurno prikaz „liberalne seksualnosti“ nakon turbulentnih četrdesetih godina prošlog vijeka.

L. M.

Četvrtak, 4. mart 2021.

33

Devet decenija od smrti njemačkog režisera Fridriha V. Murnaua

S

asvim je jasno da bez Frica Langa i Georga V. Pabsta njemačka „utišana“ kinematografija ne bi postala to što jeste.

No, takođe je činjenica da je veliki doprinos njenom uticaju i važnoj poziciji koju je zauzela u istoriji filma dao i još jedan igrač, ponekad zaboravljeni sineasta iz te filmske ere.

Naravno, njegovo ime je Fridrih Vilhelm Murnau.

Oko za detalje

Jedan od najvećih evropskih ekspresionista doživljavao je bioskop kao umjetničku formu. Vjerovao je da je kamera za režisera ono što je slikaru olovka za skiciranje poziciju, te estetske i tehničke karakteristike njegove režije.

To je jasno vidljivo kod Fridrihovog eksperimentisanja sa kadrovima - rijetko koji evropski režiser je u tom periodu posvećivao toliku pažnju usavršavanju svakog detalja na setu, do scenografije i kostimografije.

Njegova velika ljubav

prema istoriji umjetnosti uticala je izrazito na mizanscenske kompozicije, na koncizni odnos svjetlosti i igre sjenki, pa ne čudi što je Murnau bioskop doživljavao kao umjetničku formu, a kameru kao alat. Vjerovao je da je kamera ono što je slikaru olovka za skiciranje, što je mnoge filmske teoretičare u pinterest.pt

Avanturistički maestro vrelih kadrova mnogo je putovao nakon studija.

Učio je o drugim kulturama, hvatao ključne segmente međunarodne filmske scene. Bez sumnje, ovo početno iskustvo poboljšalo je njegovu

Kamerna glava tom i u kasnijem periodu navelo da govore kako Murnau umjesto glave zapravo ima kameru.

- Nemoj da glumiš... Razmišljaj! - bila je jedna od uobičajenih naredbi režisera koja se mogla čuti na njegovom setu.

Iako se čini da je počeo vrlo autoritativno, Murnau je 1919. vrlo tiho pokrenuo nezavisni filmski studio sa Konradom Fajtom. Glumac, koji je sa fenomenalnim filmom „The Cabinet of Dr. Caligari“ (Robert Vine, 1920) imao što da donese za Fridrihov sto, bio je zanimljiv partner njemačkom režiseru koji je te iste godine lansirao debi „The Boy in Blue“. Iako su od ovog filma ostali samo fragmenti, tadašnjim kritičarima sve je bilo jasno.

Uvidjeli su se rodio novi ekspresionista koji može da odgovori na filmske izazove Evrope.

Podvig ere

Fridrih V. Murnau, jedan od najvećih evropskih ekspresionista

Ono što ih je najviše zanimalo jeste Fridrihovo kombinovanje ekspresionizma i tada vrlo popularnog minimalističkog filmskog stila nazvanog „kameršpilefilm“, odnosno „intimno-instinktivno“ kadriranje. Korišćenje minimalizma u ovom kontekstu je jako interesantno i može se smatrati podvigom u tom filmskom periodu. Murnau je na vrlo jednostavan način revolucionirao film kao medijum i sa vrlo malo likova kompletirao fabulu.

Iako tokom kratke karijere nije uspio da snimi

mnogo filmova, režiserima poput Fridriha bilo je dovoljno malo - da ispišu istoriju. To je kod ovog njemačkog sineaste bilo jasno već 1922. kada smo dobili remek djelo „Nosferatu“. Nakon romantične fantazije „Phantom“ snimljene iste godine, Murnau se zagrijavao za tri ostvarenja koja će na mnoge načine označiti njegovu karijeru. Godine 1926. dao je svijetu „Fausta“; 1927. – „Sunrise: A Song of Two Humans“; a 1928. i „4 Devils“, jedno od najznačajnijih djela njemačke kinematografije.

Duboki trag Za razliku od kolega iz tog perioda, Fridrihovi filmovi su često kucali na vrata Američke akademije nauke i umjetnosti.

Najviše uspjeha ostvario je „Sunrise: A Song of Two Humans“ koji je bio nominovan u četiri kategorije, a dobio je tri Oskara: za umjetničku produkciju, fotografiju i žensku ulogu.

Dok je „4 Devils“ bio samo nominovan, Fridrihovo posljednje djelo „Tabu: A Story of the South Seas“, čiju premijeru nije dočekao usljed iznenadne smrti 11. marta 1931. godine, nagrađeno je u kategoriji najbolje fotografije.

Devdeset godina nakon Fridrihove smrti bilo bi logično zaključiti da njegovi filmovi sada ne uživaju istu popularnost kao dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka.

No, njegovi i filmovi njemačkih kolega, iako jesu proizvodi svog vremena, ujedno su i bezvremenski.

Svježi i upečatljivi kadrovi ostavljaju trag čije je obrise lako pronaći u ostvarenjima savremene evropske kinematografije.

L. M.

34

PODGORI č ARENJE

Vidosavin skok

T

akva su bila vremena: 8.833 metra visine bila su potrebna, da Vidosava dokaže da joj je mjesto u jednom muškarcima okupiranom svijetu. Jedan skok... i jedan svjetski rekord. Imala je 22 godine.

To što Crna Gora ima planetarnu rekorderku u skoku padobranom sigurno nijeste čuli. Ali to ne govori ništa o Joli, nego o... Znate i sami.

Svjetski rekord Ovaj prostor i ovaj let ipak pripadaju njoj: za Argentince je bila ,,Yoli“, potpisana kao ,,Vidozaba Vucadinovich“. Samo za svoje doma – Vida. Prva instruktorka padobranstva u Latinskoj Americi.

Među prvim pilotkinjama. Nakon šest decenija od onog rekorda, kojem do tada nije bilo ravnog na svijetu - spremna da sleti i na ovaj kutak Mediterana.

O Joli je najbitnija ljudska priča; ona koja u silnim istorijskim hronikama i zbornicima crnogorskih junačenja, godina i brojki ostane zamagljena. A ovu je lako ispustiti pred jednim velikim rezultatom i rekordom.

Zato valja odmah reći ono što je toliko puta, godinama kasnije, kazivala za argentinske ili kanadske medije, gdje već decenijama živi. Njen ,,skok života“, u novembru 1961. godine, bio je čisto hazarderstvo. Tadašnji padobrani bili

lavozdesanjusto.com.ar

Četvrtak, 4. mart 2021.

su pogodni za jačine vjetra do 140 kilometara na sat. Na dan njenog skoka, i na toj visini sa koje je skočila iz letilice, brzina vjetra bila je 300 kilometara na čas...

Karta do majke Kada je uz široki osmijeh, onako izazivački, djevojka od 22 godine aterirala i stala čvrsto na zemlju tog dana – mediji su zapisali jednu štosnu i zadirkivačku izjavu. Ma, ja samo radim ono što muškarci ne smiju u našem poslu!

A hronika rekorda dobila je potpune dimenzije hazarderske ludosti i sudbinske sreće godinama kasnije. Tek tada Joli je ispričala da su joj se, u tom padu s automatskim otvaranjem padobrana, oba padobrana pokvarila, kao i maska sa kiseonikom. Pa da je na zemlju stigla skoro onesviješćena, a da su je spasile tkanine oko nje, koje su pri letu učinile da stigne što brže i da se ne uguši na velikoj visini!

Još interesantnija je ona priča o utemeljenju, korijen fascinacije padobranstvom. A u njoj – i malo zapetljane tuge. Prvi skok Vidosava je imala nakon smrti majke.

Mislila je, da će za nju to biti karta da se začas pridruži onoj koja joj je toliko nedostajala. A umjesto toga, osjetila se savršeno živom.

I Argentini podarila onaj osmijeh svjetske prvakinje, koju je na

Zaglavi se

Vidosava Vukadinović, sada i prije 60 godina

novinskim stupcima zapamtila cijela generacija.

Prostor slobode I godinama kasnije borila se sa mačizmom; tek nakon položenog ispita za pilotkinju, što nije priželjkivala, shvatila je da joj je to bilo nametnuto od onih koji su bili ubijeđeni da ga ne može proći.

Samo sa diplomom instruktorke padobranstva imala je dozvolu da se bavi onim što je najviše voljela...

A skakala je sve do 2003. godine; na posljednjem skoku u Kanadi doživjela je povredu na snijegu i sa 64 godine odlučila da je kraj.

Svoje Kanađanke i Crnogorke Joli, gradić La Tordilja, nedaleko od milionske Kordobe, sjeti se skoro svakog 8. marta. Neobičan mural

Crta: Srđan Ivanović

i spomenik, u dvorištu Istorijskog muzeja, obojen vedrinom i obilježeno visinom paperjastih oblaka, sjeća na njen planetarni rekord. I to plavetnilo najljepše podsjeća zbog čega je Vidosava grabila na onu visinu – onaj jedini prostor gdje joj bilo ko ne bi nametao izbore ili određivao limite.

Joli, onda sa 22 godine ili sada, nije osoba koja se može prisvajati i kalupiti. Pa ipak, 60 godina nakon onog svjetskog rekorda, vakat je da je prepoznamo i prisvojimo, kao dijelom našu. Tragajući za nekim novim, istorijskim a običnim herojima, mimo crno-bijelih matrica i kalupa. Spram puta i visine koju je Vidosava, sama i za sebe, sa 22 godine zacrtala.

Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 4. mart 2021.

35

Rad „The Only Way is Up“ u dvorištu Ekleston blizu Mejfera

LONDON CALLING Dolazak kod Grosvenorove bašte znači i susret sa fenomenalnim radom „Small, Medium, Large“ Ričarda Vudsa, a nedaleko je i „The Only Way is Up“ Krega i Karla, cvjetni odgovor na tešku godinu za nama ok je britanska metropola pod uspavanim lokdaunom i čeka april da se probudi sa proljećem, Londonci nastavljaju borbu sa krizom. Radi se od kuće, izlazi se samo u izuzetno važnim okolnostima, maska je uvijek na licu, najdalji izlazak je do najbližeg parka.

Lutajuća umjetnost

Obavezna stanica

u čemu da se uživa?

Mejfer i Belgravija, otmeni djelovi prve londonske zone, ovog mjeseca dom su 12 umjetničkih djela renomiranih svjetskih umjetnika. Pod okriljem sintagme „wander

Leila Murseljević

U regularnim okolnostima, pauza od šetnje kroz londonske široke ulice značila bi i obavezno zaustavljanje ispred neke galerije ili muzeja. Kako je trenutni scenario sve samo ne regularan, taj obavezan stop može biti samo kod obližnje klupe. No, ko kaže da kod te klupe nema

art“, odnosno „lutajuća umjetnost“, umjetnici su pozajmili radove i uljepšali neke specijalne gradske kutke, pa Londonci imaju dodatni razlog da uhvate martovski vazduh.

Od pogleda na rad meksičkog dizajnera Fernanda Lapose ili nigerijskog multidisciplinarnog umjetnika Jinka Jorija, do kanadskog vizuelnog maestra Jordana Milsa, hod kroz ovu umjetničku trasu nije mogao biti ljepši.

Razigrani cvijet

„Small, Medium, Large“ Ričarda Vudsa u Belgraviji

Dolazak kod Grosvenorove bašte u Belgraviji donosi i susret sa fenomenalnim komadom „Small, Medium, Large“ rođenog Londonca Ričarda Vudsa. Čim vidite njegovu skulpturu sa tri spojene kuće različitih veličina, jasno vam je da je Vuds nekada bio radnik na gradilištu.

- Malo, srednje i veliko je svugdje oko nas, bilo da kupujemo kafu, majicu ili biramo u kom ćemo stanu živjeti – tvrdi umjetnik.

Nedaleko od Vudsovih kućica stižemo i do velikog rozog cvijeta, rada „The Only Way is Up“ Krega i Karla, u čuvenom dvorištu Ekleston blizu Mejfera. Iako ova dva dizajnera žive daleko jedan od drugog, na relaciji London Njujork, to im ne pričinjava problem da sarađuju na umjetničkim komadima koji često šalju vrlo jednostavne poruke. Ova izložena blizu Mejfera umjetnički je odgovor na tešku 2020. godinu.

- Nadamo se da razigrana prezentacija cvijeta šalje poruku optimizma - napisao je ovaj umjetnički dvojac.

Jedan veliki rozi cvijet možda ne može da izbriše probleme sa kojima smo se suočili i sa kojima ćemo morati da se borimo, ali ipak donosi osmijeh i osjećaj nade u bolje sjutra. Leila MURSELJEVIĆ

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Leila Murseljević

D

Grafički dizajn Veselin Radonjić