Кроз једно мучно стољеће

Kroz jedno mučno stoljeće

Hrvoje Magazinović

Društvo Hilandar Valjevo 2010

SADRŽAJ

UVODNA RIJEČ 1 - PRVI SVJETSKI RAT Propast Austro-Ugarske Monarhije na otoku Molatu * Na otoku Molatu * Posljednja inspekcija * Posljednji momci odlaze u rat * Kraj rata * Čekamo osloboditelje * Pod talijanskom okupacijom * Život na otoku * Povratnici iz rata * Neprilike s Talijanima * Vijesti o Jugoslaviji * Povratak "Amerikana" i druge smrti * S ocem u neveri 2 - KRALJEVINA JUGOSLAVIJA * Odlazak za Split * U uvali Trstenik * Vrangelovci u Splitu * Ponoćka * U osnovnoj školi * U srednjoj školi * ORJUNA * Demonstracije protiv Italije * Ubojstvo hrvatskih zastupnika u Skupštini * Otac u zatvoru * Diktatura kralja Aleksandra * Ubojstvo kralja Aleksandra * Opredjeljenje za Ljotićev Zbor * Iz Ljotićevog života * Ljotić brani hrvatsku granicu / Susret sa integralnim jugoslavenstvom * Korupcija * Zbor u Splitu * Pobuna u Studentskom domu * Ubojstvo Paternostera * Razgovor s Mijalkom Todorovićem * Propaganda u Studentskom domu / Branit ćemo zemlju * Idejna izgradnja zboraša * Afera Diamantstein / Tehnička unija / Borba s kartelom šećera, afera sa šećernom repom * Zabranjen zemaljski zbor u Smederevu * U imotskom jezeru * U Školi rezervnih oficira * Rješavanje hrvatskog pitanja * U Banjaluci * Ljotić u ilegali * U Crnoj kući sa dr Viktorom i Blažom Gutićem * 27. ožujak u Banjaluci * Kako je propala Kraljevina Jugoslavija u gradu Splitu * Proglašenje NDH * Zatvor, konfinacija 3 – U NDH * Bijeg u Banjaluku * Susret s Gutićima * Zločini, iseljavanja i prijelazi na katoličku vjeru * Prijeki sud radi * Ubojstvo episkopa Platona i prote Subotića * Osudiše me na smrt * Bijeg za Beograd 4 - SRBIJA POD OKUPACIJOM * U Beogradu * Zorin dolazak * Komesarska uprava * Smederevska tragedija * Ljotić o tragediji Jugoslavije * Novković stiže u Beograd * Rješavam radne sporove * Ubojstvo kaluđera Mitrofana Matića * Komunistička revolucija 1941. godine * Počinju njemačke odmazde, a Komesarska uprava podnosi ostavku * General Nedić na čelu Srbije * Kontrarevolucija / Osnivanje Srpskog dobrovoljačkog korpusa (SDK) * Kragujevačka tragedija / Boravak u Kragujevcu, slanje na klanje / Bijeg * Tragedija Kraljeva * Pismo Svetom Ocu Papi * Slovo "Z" i "Crne Trojke" * Draža – Tito / San o svršenom ratu * Stolarski radnik * Saša Jovanović * U Kruševcu * Savezničko bombardiranje Beograda * Ljotić i Nijemci * Dragica Bilbija 5 - U SLOVENIJI * Put za Sloveniju * Aktivnost u Sloveniji * Prikupljanje antikomunističkih snaga / Srpske snage * Slovenske snage * Hrvatske snage * Plan za slobodnu teritoriju * Dogovor sa Slovencima i Hrvatima slovenskog primorja, Istre i Trsta * Dogovor s Nijemcima * Traženje Kontakta s Englezima * Ljotićeva pogibija 6 – U ITALIJI * Prijelaz kroz Goricu * Rušenje mosta na Soči * U Forliju * Englezi isporučuju antikomunističke borce na klaonicu / Pokolj Srba * Pokolj Crnogoraca * Pokolj Hrvata * Pokolj Slovenaca * Tko je naredio pokolje * Predaja generala Mušickog * U Eboliju * Komunisti i demokršćani * Jedna čaša vina * Moj talijanski prijatelj Rafaele * Sa gangsterom Lucky Luccianom * Rastanak s dragim prijateljem Rafaelom

7 - ZORINA PRIČA – prva 8 - ZORINA PRIČA – druga * Gutićeva smrt / Robijanje u Zenici 9 - IZ EBOLIJA U TRST 10 - HVATANJE NA GRANICI I ISTRAGA * U Ljubljanskom zatvoru - upoznavanje i ponuda * O Dahauskom procesu * Dopisivanje s Trstom - intervencija generalnog sekretara OUN i Olge Ninčić * Tortura * U beogradskoj Glavnjači * Povratak u Ljubljanu * Proces u Postojni * Opet Glavnjača 11 – ROBIJA, SREMSKA MITROVICA * Teška izolacija * Izlazak iz prve izolacije / Skupna ćelija * Dr Danilo-Dača Gregorić 12 - ZORINA PRIČA – treća * Pokušaj bjekstva za Trst / Ponovno zatvor / Proces u Postojni / Po treći put zatvor 13 - U PREVODILAČKOJ GRUPI * Ruski emigranti * Dolazak "Lepoglavaca" - dr Nardelli * Jugoslavija financira Komunističku partiju Italije * Dr Žarko Stupar * Hitlerovi moćnici na robiji * Pravila ponašanja * Rad za Đilasa * Dvije smrti * Nade dr Gregorića * Preobrazba Mijalka Todorovića * U Trećoj zgradi / Domobranski general * Joža * Žunjić * Homoseksualci * Proslava državnog praznika * Đilasovo otpadništvo * Mađarski oficiri * Robijaške nade * Puštanja s robije * Čime se baviti na slobodi * Mile * Ponovno u izolaciji - u Drugoj zgradi * Azijat * Duca * "Pošteni kriminalac" - odabrao mene * Stari Krča * Đilas na robiji * Ravnogorci - četnici * Vladimir Dedijer prevodi lažno * Kapetan Dedič osuđen na smrt * Domobranski "major Stipetić" * Na teškom fizičkom radu * Cowboy * Pravi pošteni kriminalac * Akcija na revidiranju stava * Prelazak u beogradski Centralni zatvor * Zulfa * Zatvorska ljubav * Ciganke / Samoubojstvo stražara * Sukob sa stražarom * Živio kralj * Titovi pregovori s Nijemcima * Stižu cinkaroši * Ubojstvo trovanjem dr Danila Gregorića * Nude mi izlazak iz zatvora Poruka Ćeće Stefanovića * Ponovno Mitrovica * Premještaj za Požarevac * Oslobođen 14 - NA SLOBODI * U Beogradu * U Banjaluci * U Splitu * Preseljenje u Beograd * Tražim posao * Konačno - zaposlenje * U vilama Kardelja, Peke Dapčevića i Veljka Vlahovića * Prvi put u SIV-u * Unutrašnji problemi u Autotransportu * Izbačen iz poduzeća * Sudski spor * Izgon iz Beograda i Srbije * Zorino stradanje (gaženje automobilom) 15 - PRELAZAK U SPLIT * Rad u Brodogradilištu * Umirovljenik / Zorina bolest * Umrla je moja Zora * Moja obitelj * U globalnoj krizi ZAVRŠNA RIJEČ PRILOZI PRILOG 1 * Pokušaj atentata na kralja Aleksandra u Zagrebu / Kraljev plan o rješenju hrvatsko-srpskog spora PRILOG 2 * Dimitrije Ljotić: Kazna Evropi PRILOG 3 * Međunarodne ratne konvencije / O odnosu okupatora i okupiranog naroda / Britanska primjena ratnih konvencija PRILOG 4 Izvod iz pisama čitalaca / Komentari prvom izdanju

BILJEŠKA O PISCU

PRVI SVJETSKI RAT Propast Austro-Ugarske Monarhije na otoku Molatu

Na otoku Molatu Tridesetak kilometara zapadno od Zadra, u produžetku Dugog otoka iz jadranskog plavetnila izronio je otočić Molat, dug ne više od jedanaest kilometara, a sazdan u obliku slova "V". Za vrijeme velikih oluja, njegovih nekoliko uvala pružaju idealnu zaštitu malim brodicama i velikim jedrenjacima - škunerima, zbog čega je već u pretpovijesno doba privukao čovjeka.

Ima tu tragova raznih naroda, među ostalima: Ilira, Liburna, dalmatinskih Romana, pa Hrvata koji su izvršili završnu asimilaciju.

Stanovnici triju sela: Molat, Brgulje i Zapuntel od davnina su se bavili maslinama, bajamama i smokvama, konopljom, vinogradarstvom i ribarstvom. Tu se nalaze najbogatija ribarska lovišta u zadarskom području.

Također se uzgajaju ovce, koze, te magarad i mule. Zemlja crljenica, pomiješana s vapnom iz japlenica, upotrebljava se za gradnju zidova i kuća. Kalafati vješto grade čamce i ribarske leute.

U 12. stoljeću hrvatski ban Deša darovao je otočić samostanu Sv. Krševana u Zadru. U 15. stoljeću Venecija ga daje u zakup kao lovište. Nešto kasnije otkupljuje ga obitelj Lautana koja ga prodaje obitelji Alebić. Ova ga drži sve do 1937. godine. Svima se davala desetina plodova.

Molaćani su, kao mornari, plovili na tuđim velikim jedrenjacima po svim morima, da bi u najnovije doba imali i svoje škunere. Krajem Prvog svjetskog rata okupirala ga je talijanska vojska, a u Drugom svjetskom ratu, od 1942. do 1944. to je bio jedan od najstrašnijih talijanskih logora. Kroz njega je prošlo oko 20.000 muškaraca, žena i djece, od kojih je oko 1.000 tu ostavilo svoje kosti.

To je bila sredina u kojoj sam proveo veći dio svog djetinjstva. Neki događaji, čiji sam bio svjedok, a donekle i učesnik, bit će odlučujući u formiranju mojih svjetonazora i osobnosti.

Rodio sam se 29.5.1913. godine u Zadru, od oca Frane - Zadranina i majke Vjekoslave Povodnik - Splićanke. Prve tri godine pratili smo oca, carinskog službenika, iz Zadra u Sali (Dugi otok), pa u Nin (okolica Zadra).

Stariji brat Vilko rođen je na otoku Rabu, a poslije mene rođen je Oskar u

Salima i Boris na Molatu. Navodim njihova imena, jer će biti nerazdvojni dio moga života.

Na otoku Molatu zapamtio sam Prvi svjetski rat, propast AustroUgarske Monarhije, formiranje Kraljevine Jugoslavije (službeno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, naziv Kraljevina Jugoslavija dobila je kasnije), talijansku okupaciju, te prvu emigraciju od četiri koliko ću ih doživjeti tijekom moga života.

Posljednja inspekcija U prizemlju naše kuće, koju su nazivali Dugana (Carinarnica), otac je imao carinski ured. Bila je to velika prostorija, u njoj mali pisaći stol, željezna kasa i ormar za spise. Na zidu dvije velike uokvirene fotografije: car Franjo Josip (umro 1916.) i njegov nasljednik, car Karlo. Cara Franju otac je posprdno nazivao "mokulaš"; to je nešto u svezi s brkovima i dlakama brade koji su se spajali u jedno, dok je vrh brade bio obrijan. Iz Zadra je stigao brod. Otac ga nije sačekao, kako je inače obično radio. Ostao je u uredu i popunjavao olovkom neki formular s indigom. Na desnom gornjem rubu formulara otisnuta je bila taksena marka s carevim likom. Zabavljalo me očevo pedantno upisivanje brojeva.

U sobu je ušao lijepo odjeven gospodin i pružio ocu neki papir. Otac ga je u stojećem stavu pročitao i rekao: "Na službu, gospodine inspektore."

Inspektor je zatražio od oca olovku, prinio je očima, okretao i zagledao.

"Da, pravilno je naoštrena."

Jer, samo pravilno naoštrena olovka ostavljala je preko indiga na kopiji jasan tekst originala.

"Dajte mi ključeve od kase."

Inspektor je izvukao novac i pažljivo ga dva puta izbrojio, te upisao iznose novčanica i metalnog novca. Zatim je iz kase izvukao spise. Saldo je pokazalo da u kasi ima četiri filira (pare) viška. Nastala je rasprava, pa se sve nekoliko puta ponovilo ispočetka. Rezultat isti: četiri pare viška! Inspektor je bio vrlo uzrujan. Prekoravao je oca ružnim tonom. Često je ponavljao: "Čije su to četiri pare, kome ste naplatili više?" Ali otac za to nije imao objašnjenja. Inspektor je napravio zapisnik, otac ga je pročitao i potpisao, te je dobio kopiju zapisnika.

"Ovaj put neka prođe bez disciplinskog postupka. Zapamtite, teško vama, ako u idućoj inspekciji nađem višak." (manjak se nije mogao ni zamisliti).

Bila je to, međutim, posljednja inspekcija austrijske carevine na otoku Molatu.

Posljednji momci odlaze u rat Pritisla poslijepodnevna ljetna žega. Mornarički austro-ugarski oficir i podoficir u bijelim odorama, smjestili su se u hladovini stabla na kamenjaru i rupcem brišu znoj sa čela i vrata. Šest mladića zlovoljno se prže na suncu i čekaju svoj red. Na nekoliko stotina metara pred njima utvrđene su drvene mete ljudskog oblika. Iza meta, među kamenjem, čuči moj otac, čeka da se završi gađanje. Pucnji su zaglušivali i meci fijukali iz pušaka upravljenih na mete. Dalje od njih pružalo se široko more pritisnuto izmaglicom koju stvara ljetna jara, a iznad toga kolos planina Velebit - plavkasto-siva, negdje oštri vrhovi, a negdje valoviti rubovi žare se pod sunčevim reflektorom.

Iznad Velebita ogromne gromade bijelih oblaka, čas oblika ljudskog, pa životinjskog, a onda se kao lopte sudaraju i rađaju nove oblike.

Na znak podoficirove trube, paljba se prekida. Otac izašao iz svog zaklona, obilazi mete i ubilježava broj pogodaka. Zatim je, dotjeravši svoju carinsku uniformu, krenuo prema oficiru, naglo se zaustavio lupnuvši cipelama, pa vojnički pozdravio i podnio raport o rezultatima gađanja. Oficir je ćaskao s podoficirom, ne obraćajući pažnju na moga oca. Otac je ponovio raport, a oficir je samo odmahnuo rukom ne pridavajući ni ocu ni raportu nikakav značaj. Bilo mi je neugodno. Osjetio sam da mom ocu čine nepravdu.

Poslije male stanke, oficir mu je dao u zadatak da se pobrine da se sve mete prenesu u donju valu.

Regruti su iščupali mete, pa je mala povorka prošetala selom i spustila se u morsku uvalu, baš pred našu kuću. Mete su učvršćene na splav, privezan dugim konopcem za čamac, koji se polako kretao. Regruti su se razmjestili i gađali pokretne mete.

Poslije dva dana došao je u redovnoj pruzi brod za Zadar. Majke u crnini, a djevojke u šarenoj odjeći, grlile su regrute, blagosiljale ih i dovikivale: "Vratite nam se živi i zdravi". Mahale su maramicama, kotrljale su se suze, sve dok brod nije zašao iza otočnog rta, a onda se gomila šuteći vratila svojim domovima. Život bez muškaraca se nastavljao. Bila je to posljednja godina rata i zadnje regrutiranje momaka.

Ono staraca što je ostalo odlazilo je na ribarenje, a žene su obavljale poljske radove. To ionako nije bio muški posao! Kad nije vrijeme ribolovu, muškarci krpe mreže, ili uz vino pričaju ribarske priče. Njihov posao je još da odvode ovce brodicama na nenaseljene škoje bez vode. Po zalasku sunca, kad se more povuče, ovce udišu vlagu morskih algi. To im nije dovoljno pa mnoge uginu. Ali, od takvog mlijeka pravio se najkvalitetniji sir, stavljao se u limene kante, zalivao se maslinovim uljem, te se škunerima odvozio za "Navjork" (New York). Sav sir, što ga tri sela na Molatu mogu proizvesti, apsorbira New York. Sada, za vrijeme rata, smanjio se ovčji fond, a sir nagomilao u velikim količinama čekajući slobodan put za Ameriku. Jedna ovca, a poznato je koliko su one inače umno ograničene, ne mogavši trpjeti žeđ, skočila je sa škoja u more, preplivala nekoliko kilometara i tako iznemogla provukla se kroz gusto šipražje, te stigla u dvorište svoje gazdarice.

Ostala je priča da se prenosi s koljena na koljeno - priča o jednoj mudroj ovci.

Bila je večer. S majkom sam šetao pred kućom - čekali smo oca. Čamac je bio još daleko, ali se brzo približavao očevim snažnim zaveslajima.

Uz oca u čamcu je bio još jedan uniformirani carinik.

"Gdje ste bili?" - pitala je majka.

"Pjevali smo na pučini protuaustrijske pjesme" - odgovorio je otac.

"Bravo junaci!" - pljeskala je majka, rugajući se rušiteljima Austrije.

Roditelji su često vodili za nas djecu nerazumljive razgovore, i to češće šapatom, tjerajući nas iz prostorije u kojoj bi se vodili takvi razgovori.

Sjećam se, ipak, nekih riječi kojima nisam znao pronaći smisao, a koje su se često ponavljale, kao: Jugoslavija, Trumbić, Londonski pakt, Bjankini.

Tri puta sedmično pristizao je brod iz Zadra i donosio neke novine, neka tajanstvena pisma, koja su roditelji čitali tiho s uzbuđenjem, očigledno se događalo nešto važno. Mislim da je tu tajnu poštu slao iz Zadra moj kum Petar Krivić. Povremeno su čitanju prisustvovali pop i učitelj, koji su dolazili čak i sa drugih otoka. Njihovi razgovori su meni bili potpuno nerazumljivi.

U blizini naše kuće nalazila se drvena stražarnica, tako uska da je u njoj čovjek mogao samo stajati. Vrata su se zatvarala prečagom. Moglo se razgovarati samo kroz mali otvor. Jedan podoficir s tvrđave doveo je kaplara - gefrajter Fatovića i ugurao ga u stražarnicu, zatvorio je prečagom vrata i otišao u selo u očekivanju broda za Zadar. Saznali smo da je kaplar nešto skrivio i da će mu suditi vojni sud. Podoficir koji ga je doveo, odgovarao je za njega, pa se često iz sela spuštao da bi provjerio je li zatvorenik još na sigurnom. Tada bi ga nazvao "gefrajter Fatović", a ovaj bi lupnuo snažno vojničkim cipelama i odgovorio "Irt". To je iskrivljeno od njemačkog "hier" što znači "ovdje". Nas je dječurliju to silno zabavljalo, pa bismo od dolaska do dolaska podnarednikova, stalno zvali jadnog Fatovića, a ovaj bi lupao cipelama i potvrđivao prisustvo. Ova zabava ni sa čim nije dala naslutiti da ću dobar dio života provesti u uvjetima gorim od onih u kojima se našao jadni

gefrajter Fatović. No, godinama provedenim po zatvorima u svojim mukama, često ću ga se sjećati.

Kraj rata Bila je kasna jesen, ali topao i sunčan dan. Stigao je brod iz Zadra, glavnog grada pokrajine Dalmacije, sjedište Pokrajinske vlade i Dalmatinskog sabora. Dalmacija nije pripadala Hrvatskoj, pa nije ni slala zastupnike u Hrvatski sabor u Zagrebu, a ni u Mađarski parlament u Budimpešti, već u Zadar i u Carevinsko vijeće u Beču.

Stigle su novine i pismo iz Zadra. Pred našom kućom, to jest pred očevim uredom, skupilo se nekoliko starijih ljudi. Bio je tu i jedan carinik, očev kolega, zatim učitelj, pa trgovac i brodovlasnik. Otac je čitao riječ po riječ dajući tako pismu posebni značaj. Zatim su nešto potiho raspravljali i dogovarali se. Otac je ušao u svoj ured i iznio u svakoj ruci po jedan portret, podigao ih visoko i rekao: "Evo vam ih!" - pa tresnuo njima o zemlju. Onda su svi prisutni naizmjenično gazili po slikama. Na slikama sve su manje bila prepoznatljiva dva cara. Ostatke su pokupili i bacili u more.

Sic transit gloria (tako prolazi slava) dvaju careva: tako je propala Austro-ugarska monarhija na malom dalmatinskom otoku Molatu.

Uslijedio je još jedan čin. Pred uredom se nalazio stup obojen crnožuto (boja Carevine), na kojem je otac o državne praznike isticao zastavu Carstva. Bijelom, gustom bojom, dugo i uporno premazivao je stup, tako da se više nikada neće ukazati ni crno ni žuto.

Vršeći taj "obred", otac nije mogao ni naslutiti da će ga uskoro zla kob privezati za taj isti stup, ovaj put kao stup srama. Kao da su se carevi željeli osvetiti.

Pitao sam roditelje: "Što je to Austrija?" Imao sam već pet godina, ali sam malo što razumio od njihovih izlaganja. Tek toliko da je to bio jedan veliki prostor s kojim je iz Beča, najvećeg mjesta na tom prostoru, upravljao car, glavni čovjek, te da je imao mnogo vojnika koji su se tukli i ubijali u ratu sa vojnicima s drugih prostora. Ta naša Austrija je izgubila rat i mi smo izašli iz nje i sada ćemo imati našu državu. Mnogo kasnije saznat ću da je Austrija s Mađarskom činila složenu državu, Austro-Ugarsku Monarhiju, te da je u toj složenoj državi 1910. godine živjelo: Nijemaca Mađara Čeha i Slovaka

12.010.660 10.067.992 8.475.292

Poljaka Ukrajinaca Hrvata i Srba Slovenaca Rumunja Talijana Ostalih Ukupno

5.019.496 3.989.872 5.545.531 1.349.222 3.224.755 804.275 860.365 51.386.465

U takvom konglomeratu naroda Nijemci su imali glavnu riječ. Svi ostali narodi bili su u neravnopravnom položaju. Godine 1848, Mađari su podigli ustanak s ciljem odcepljenja od Austrije u neovisnu državu Mađarsku (Ugarsku). Mađari u tome nisu uspjeli, ali su nastavili političku borbu iz koje je 1867. proizišla Nagodba kojom je država podijeljena u dva dijela.

Austrijski dio, uz ostalo, sadržavao je pokrajine Dalmaciju, Istru i Trst sa posebnim upravama. One su slale svoje predstavnike u Carevinsko vijeće u Beču. Drugi dio su činile "zemlje ugarske Krune" (među kojima i Hrvatska sa Slavonijom). Na taj način Dalmacija je bila odvojena od ostale Hrvatske koja je iz svog Sabora slala predstavnike u mađarski Parlamenat. Iako je Mađarska po pravima skoro bila ravnopravna s Austrijom, ona je i dalje težila za potpunim osamostaljenjem. Pri tome, ona nije Hrvatskoj priznavala ravnopravnost, a međusobni odnosi, prava i obveze bili su 1868. regulirani Hrvatsko-Ugarskom nagodbom.

Čekamo osloboditelje Vijesti iz Zadra su govorile da je u Split stigla srpska vojska. Znači, Talijani ne mogu zauzeti Split. Očekuje se da će ta vojska stići i spriječiti ulazak Talijana u Zadar, a svakako i na Molat. Majka vrši pripreme za doček - skrojila je veliku trobojnicu kojom ćemo okružiti terasu okrenutu prema moru. Jer, vojska će se iskrcati pred našom kućom. Otac obilazi kuće u selu radi dočeka vojske. Mi, djeca, priključujemo se pripremama na svoj način i već smo isprobali kako treba zakačiti trobojnicu. U tu su svrhu zabijeni metalni klinovi na drvenoj ogradi terase. Dolazak vojske se s velikom nervozom očekivao svakoga trenutka.

Jednog jutra, roditelji su ušli u našu dječju sobu (bilo nas je četvero braće), zatvorili prozorske kapke, zabranili otvaranje prozora i izlazak iz sobe. Zabrana je bila popraćena ozbiljnim prijetnjama batinama. Da bi bili si-

gurniji, neko su vrijeme ostali kraj vrata, a onda su se povukli u svoju sobu, prethodno opomenuvši nas još jedanput.

Situacija nam je izgledala previše čudnom da bismo mogli suzdržati znatiželju. Polako se iskradosmo i izađosmo na terasu. Kakav divan prizor!

Oficiri sređuju veliki broj vojnika i izdaju neka naređenja. To je, dakle, ta "naša vojska". Otrčasmo u sobu, iz ormara izvukosmo trobojnicu, pa je lijepo zakačismo za klinove i prebacismo preko ruba terase. Popesmo se na prste i isturismo glavice da vidimo kako će to vojska primiti. Vojnici su oficirima pokazivali prema nama, ovi su se uskomešali, vikali i prijetili šakama.

Ništa nismo razumjeli. Zatim se u kući čula velika galama. Ljutito se ponavljala riječ "bandiera" (zastava). Na terasu je došla s našim roditeljima grupa oficira.

Otac i majka su uzalud dokazivali da se ne radi o demonstraciji, već o dječjoj igri. Ovaj sukob opredijelio je odnose naše obitelji i talijanskih okupatora za čitave dvije i pol godine, to jest do našeg odlaska iz okupiranog Molata za Split. U nekoliko navrata oficiri su ulazili u našu kuću i vršili pritisak uvjeravajući roditelje da će ako prime talijansko državljanstvo, sve četvero djece bit će o državnom trošku školovano u Italiji. S takvim agitacijama obilazili su i druge ljude na otoku, ali nisu uspjeli nikoga pridobiti. To je zaoštrilo odnose s Talijanima do krajnjih granica.

Pod talijanskom okupacijom Iz Zadra je došla vijest da su grad zauzeli D'Anunzievi arditi. To je bila jedinica sastavljena od najgoreg ološa južne Italije. D'Anunzio, čuveni talijanski književnik, osnovao je svoju vojsku, osvojio Rijeku i proglasio je državom. Njegovi arditi fizički su napadali Zadrane koji su izražavali antitalijanske osjećaje. Teror je rastao iz dana u dan, tako da je počelo iseljavanje hrvatskih starosjedilaca Zadra, što je D'Anunziu i bio cilj - počelo je "etničko čišćenje".

Majka je često uzimala D'Anunzievu zbirku pjesama, počela bi je čitati, ali bi je ostavljala ponavljajući: "Kako nježan pjesnik, a kako veliki bandit". Trudila se da nama djeci objasni tu tragiku, ali mi smo malo od toga uspjevali shvatiti.

Jednog jutra saznali smo da je pred našu kuću noću doplovio borbeni čamac s arditima. Oni su u selu pokupili sve kokoši, stavili ih u vreće i odvezli u Zadar. Nismo se mogli načuditi da su obišli našu kuću i poštedjeli

naše kokoši. Strah je zavladao otokom. Pričalo se da su bili naoružani bombama. Spomen bombe izazivao je stravu.

Mnogo kasnije, prijatelj iz Zadra pričat će mi kako je na prevaru i redovna talijanska vojska došla u Zadar. Najprije je stigao jedan razarač. Zapovjednik je ljuti narod pozdravio sa "Živjela Jugoslavija". Rekao je da je došao u ime Saveznika da održi red i mir dok za koji dan stigne srpska vojska. Poslije tri dana stigla je grupa talijanskih brodova i iskrcala velike snage redovne talijanske vojske. Narod je obuzet očajem pravio incidente, koje je skupo platio. To je bilo već početkom kolovoza 1918. g.

Talijani su jednu grupu vojnika kao stražare smjestili na uzvisinu u selu. Jedan je oficir stanovao u kući do naše, na morskoj obali, a imao je podoficira administrativca. Na krov te male kuće postavljen je drveni stup sa zlatno obojenom talijanskom kraljevskom krunom na vrhu. Povremeno se tu vijorila talijanska zastava. Na sve načine smo nastojali da tom oficiru zagorčamo život. Obostrano neprijateljstvo izražavalo se svakog dana kroz razne sitnice. Majka se jedne noći popela na krov te kuće u namjeri da kraljevsku krunu okiti na veoma uvredljiv način. Na sreću, nije uspjela doseći krunu. S druge strane otoka, u prekrasnoj pješčanoj uvali Jazi, u kući vlasnika otoka Alebića, smjestilo se nekoliko oficira i podoficira. Oni su se u prizemnoj prostoriji okupljali na ručak i večeru.

U našoj kući u prizemlju, osim očevog ureda imali smo jednu sobicu u koju se smjestio podoficir - administrativac. Bio je to veoma debeo "maresciallo" (narednik). Unio je vojnički krevet i smjestio ga uz našu bačvu od sto litara vina. Jednog jutra pred kućom smo osjetili miris vina, a vidjela se i tamna lokva. Otac je zatekao u krevetu pijanog "marescialla" kojemu je iz usta iskliznula gumena cijev iz koje se napajao i kroz koju je nastavilo istjecati vino iz bačve.

Treća prostorija je bila duga konoba u kojoj se nalazio veliki prevrnuti čamac. Jednog dana naš susjed oficir, s još jednim oficirom, ušli su u našu kuću i s ocem i majkom su se vrlo oštro raspravljali. Neke sam riječi razumio kao: Italija, djeca, školovanje. Bio je to posljednji pokušaj da nas navedu da optiramo za Italiju. Tada je zadihan utrčao mlađi brat Oskar: "Pape, eno u konobi ispod čamca puno municije, sve municija, puno municije."

"O kakvoj municiji je riječ, gospodine?" – upitao je oficir.

"Dijete se igralo u šumi i našlo razbacanu puščanu municiju koju su pobacali austrijski vojnici kad su napuštali tvrđavu." - snašao se otac.

Oficiri su prihvatili tumačenje, a kad su otišli, otac nam je davao detaljna uputstva kako se trebamo ponašati u svezi s Talijanima.

Ustvari, otac je pod čamac naslagao sanduke municije (kakve li konspiracije), dok su puške bile sklonjene negdje drugdje. To je bilo za slučaj da se podigne pobuna u cijeloj Dalmaciji. Otac je trebao biti "rukovoditelj" pobune na otoku.

Iz Meštrovićevih Uspomena kasnije ću saznati da je zaista postojala organizacija bivših oficira u Dalmaciji koja je pripremala pobunu, a na čijem čelu je kao predsjednik bio kipar Ivan Meštrović, član Jugoslavenskog narodnog odbora u emigraciji. Možda je ova akcija na Molatu bila povezana s tom organizacijom, ali otac o tome ništa nije govorio ni tada ni kasnije.

Među sitnim pakostima bila je i ta što nam je majka na prsa prišila male zastave: jednom slovensku, drugom hrvatsku, trećem srpsku, a četvrtom jugoslavensku. Mi smo se "prsili" pred Talijanima, a ja sam otišao na vrh sela u stražarnicu, te kad sam se približio vanjskom stražaru, pokrio sam zastavu rukom i mirno pokraj njega prošao dvorištem prema sobi u kojoj je boravila grupa stražara. Među vratnicama je stajao kaplar. Spustio sam ruku sa zastavice i isprsio se. On je ščepao zastavu i otrgao je, a ja sam mu u oči pljunuo pljuvačku koju sam putem nakupio za tu svrhu. Okrenuo sam se i počeo bježati. Kaplar je, kad se snašao i obrisao oči, potrčao za mnom. Njegovi su koraci bili duži i ubrzo mi je bio za leđima. Ali, tada je slijedila velika nizbrdica sve do mora, put popločan kamenom koji je od duge upotrebe postao gladak i sklizak. Ta je nizbrdica olakšala mojim bosim tabanima bijeg, dok je kaplarovim potkovanim vojničkim cokulama usporavala trčanje.

Ili će kaplar usporiti svoj trk, ili će se okliznuti. On se odlučio na usporavanje. Tako je kaplar mnogo zaostao za mnom. No, ponovo je naišao ravni, zemljani teren, a mene je snaga počela izdavati. Došla je i mala uzbrdica do stepeništa, pa stepenice. Posljednjim atomom snage dohvatio sam kvaku na vratima. Pomislio sam: "Roditelji su u kući i oni će me zaštititi". Ali, u tom trenutku vojnik me ščepao za vrat i otrgnuo od vratiju, iz puške je izvukao šipku kojom se čisti puščana cijev i s njom me tukao po leđima. Tek kada su ona bila puna krvavih tragova, ostavio me ležati. Teško sam disao, tako da sam se gušio i nisam imao snage ni ustati, ni zvati upomoć roditelje. Tu su me kasnije našli potpuno iscrpljenog. Ovaj događaj, makar izazvan mojom krivnjom, još je više pogoršao odnose između moje obitelji i talijanskih vojnika.

Život na otoku Godine 1919. upisao sam se u prvi razred osnovne škole. Cijela školska godina protekla je u pisanju, na pločici od škriljevca i u pisanku, crta u raznom položaju, pa slova, velikih i malih, kao i brojeva.

Talijani još nisu imali nikakvog utjecaja na školski program. Učiteljica je poslije nastave s djevojčicama igrala dječje igre, uključujući i narod-

na kola. Ljeti smo se mi dječaci brčkali u moru. Budući da još nismo znali plivati uzimali bismo iz ribarskih brodica daske - "pajole", stavljali bismo ih ispod sebe, pa ručicama veslali na pučinu prema Italiji, bez saznanja da nam nema spasa ako se daska izvuče i odvoji od nas. Mnogo puta su stariji uskakivali u čamce i veslali za nama da nas pokupe i vrate.

Radovalo nas je i loviti s mula ribu s malom tunjom. Jednog vrućeg popodneva, bacao je tako udicu moj školski drug, dok sam ja sjedio na koloni za koju se privezuju brodovi. Kako mu je riba zagrizla, učinio je čitavim tijelom trzaj unatrag, svojom stražnjicom udario u moja koljena, odbio se i pao u more. Na trenutak bi isplivao, a zatim odmah potonuo lomatajući rukama. Sišao sam niz stepenice i pružio mu ruku. Povukao me i sad se ponavljala sljedeća procedura: ja ščepam rukama njega, povučem ga, popnem se na njega i udahnem zrak. Zatim on povuče mene i popne se, pa tako redom.

Jedan smo drugoga gušili i jedan drugome omogućavali da udahne zrak. Ta bi se procedura za obojicu završila kobno da naše komešanje nije probudilo mornara s obližnje lađe. Bacio se u more, doplivao do nas i izvukao nas.

Padali smo tako često u more pred našom kućom, ali se uvijek našao netko da nas izvuče. Nije bio problem izvući mene, dovoljno je bilo pružiti ruku. Problem je bio izvući Oskara, jer kod svakog pada on se rukama odbijao od trupa čamca na način da je sam sebe gurao sve dublje pod čamac.

Trebalo je svaki put skočiti u more i zaroniti da bi ga se izvuklo. To je dodijalo ocu, pa se dao na ozbiljan posao i za nekoliko dana nas je naučio plivati.

Za vrijeme velikih vrućina, grupa djece, redovno predvođena mojim starijim bratom Vilkom, krenula bi u šumu u lov na ptičja jaja. Na visokim granama, ponekad smo u gnijezdu nalazili lagana jaja s jednom malom, jedva primjetnom rupicom; zmija ih je isisala. Nekoliko puta smo našli u gnijezdu sklupčanu zmiju. Žalostan je bio prizor kada se zmija uspuzala stablom do ptića golaća koji ciče otvorenih usta da ih majka nahrani, a majka sa drugog stabla bespomoćno promatra kako zmija guta jedno po jedno njeno dijete, leprša prijeteći krilima i ispušta krikove za koje zmija ne haje.

Kad bismo našli jaja, često smo ih "nabijali" jedan drugome u kosu ili na leđa pod košulju, što bi se zbog djelovanja jakog sunca ubrzo skorilo. Okrutne li dječje igre!

Posebnu zabavu pričinjavalo nam je skupljanje puščanih metaka po šumi. Prva igra je bila da se iskopa poveća rupa u koju se nabaca suhog lišća i tankih grančica, pa se preko toga polože puščani meci. Upali se vatra, a mi se sklonimo i polegnemo. Ubrzo nastaje pucnjava - pravi užitak. Druga igra sastojala se u tome da se kamenom polako tuče vrat čahure, što nam omogućuje da metalno zrno izvučemo, a prah naslažemo na hrpu pa zapalimo; čuo bi se potmuli zvuk uz veliku vatru i dim.

Jednog jutra, nekoliko je mjesta u učeničkim klupama ostalo prazno.

Učiteljica je gledala u te klupe i grcala od plača. Nesposobna da održi nastavu, dala nam je rukom znak da izađemo. Prazna su bila mjesta učenika koji su dan ranije poslije škole otišli u tvrđavu i tukli kamenjem po jednoj velikoj topovskoj granati da bi došli do praha. Granata je eksplodirala i raznijela ih.

Paliti vatru je bilo posebno veselje. Ljeti pred našu kuću donese se iz šume velika količina zelenoga granja koje se potpali noću. Bijeli dim suklja u nebo. Kad se izdimi, pa dok još praska granje, momci i djevojke preskaču vatru, a ohrabri se i poneko od nas mlađih.

Za Badnji dan otac nas povede u šumu, izmjeri odoka i odsječe pogodno bukovo stablo, sasječe mu grane, a samo trupac ponese kući. Deblji kraj zarubi nožem da bi dobio oblik glave, iskopa očne duplje, nos i usta.

Takav se badnjak polije vinom, u usta mu stavi rižu, pa ga položi na vatru na otvorenom ognjištu u velikoj kuhinji. Dok badnjak gori, otac ga povremeno zalijeva vinom i rižom. Zatim majka friga fritule.

Karneval se redovno održavao. Krnju su nosili u povorci iz sela do naše kuće. Tu bi ga zapalili i bacili u more. Za tu prigodu majka nam je šila šarene klaunovske kostime.

Kad je počinjao lov na srdele, sve bi brodice krenule zajedno. U prvoj je bio pop koji je blagosiljao mreže, ljude, brodice i more. Tog prvog dana obično se ne bi ništa ulovilo. Ribari bi "grintali", a ne bi štedjeli ni popa.

Kad pritisne suša i zaprijeti da će biti uzaludan trud žena, jer je obrađivanje polja bio, uglavnom, ženski posao, krenula bi iz crkve procesija. Na čelu se nosi raspeti Krist, pop moli, svi mole u povorci, ali - kiše nema, pa nema.

Na obližnji škoj (usamljeni morski greben) nasukao se luksuzni talijanski brod "Eletrico" na liniji Venecija - Zadar. Teško i lakše povrijeđene putnike doveli su čamcima za spasavanje u našu lučicu, odakle su ukrcani na ratni brod i odvedeni u zadarsku bolnicu. Osam čamaca, privezanih dva po dva uz obalu, izazivalo je dječju radoznalost. Jedne nedjelje poslije podne, kad su naši roditelji otišli na brdo u selo, a iz sela se spustili k nama naši vršnjaci, odlučili smo oštetiti talijanske čamce. Od njih se penjao u visinu kameniti teren. Sakupili smo nekoliko hrpa kamenja prema dužini rasporeda čamaca, pa ih gurnuli. Svaki kamen kako se kotrljao, pokretao je novo kamenje. Za tren, na svaki čamac obrušila se masa kamenja. Udari su bili tako jaki da su komadi dasaka letjeli - ostali su samo skoro goli kosturi. Uplašili smo se ovog podviga. Zarekli smo se da nikada nikome nećemo priznati da je to naše djelo. Roditeljima smo rekli da smo čitavo popodne bili daleko u šumi. Talijanski oficiri su vodili istragu i po uvjerljivom izrazu lica svih koje su saslušavali, zaključili su da je počinitelj nepoznat (u ono vrijeme nisu se provodile kolektivne odmazde).

Udaja djevojke za momka s drugog otoka značila je njen odlazak zauvijek. Cijelo selo bi je ispratilo do velike ribarske lađe (leut). Nastalo bi pozdravljanje, grljenje i ljubljenje, želje za srećom uz svirku harmonike. Čim uđu u leut, mladenci se povuku pod provu. Njihov nestanak popraćen je dosjetkama, a onda jake ruke mladoženjinih prijatelja preuzimaju teška vesla. Leut brzo nestaje vodeći mladence u novi život.

Osim kupanja, veslanja, ribolova, traženja ptičjih jaja, imao sam još jedan hobi, kako se to danas kaže, skupljanje poštanskih maraka.

Marke sam odljepljivao s pisama i novina koje su ocu stizale najprije iz Zadra, a kasnije još iz Splita i Rijeke. Slagao sam ih u kutije od cigareta.

Bile su to prve cigarete što su stizale iz Splita: Morava, Zeta, Vardar itd.

Kutije su divno mirisale. Majka mi je objašnjavala tekst na markama i likove. Sjećam se lika muškarca koji je rastrgao lance, pa lika starog kralja Petra. Preko njih je bio crni otisak SHS. Naime, marke su bile srpske, a pretisak su dobile nakon ujedinjenja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, sve dok nisu izrađene nove jugoslavenske marke.

Posebno zanimanje moje majke izazivale su marke iz Rijeke (Fiume). Na njima je bila velika glava pjesnika D'Anunzia na kojega se majka stalno okomljavala.

Marke su bile i povod da nama djeci majka daje prva saznanja iz nacionalne povijesti, ali nama mnogo toga nije bilo jasno. Talijanske marke, koje su bile na pismima iz Zadra, bile su povod da nam je majka objašnjavala odnos prema Italiji. Učila nas je pjevati "Vilo Velebita", a često nam je recitirala Preradovićevu pjesmu "Putnik", koju je znala napamet.

Nedjeljom popodne, ljeti, na seoskom trgu sakupljali su se starci i "srednjaci", pili vino i plesali kolo. Žene i muškarci držali su se za ruke i jednolično kretali: korak natrag - dva naprijed. Kolovođa je u slobodnoj ruci držao bocu crnog vina. To je bilo sve. Starci i starice naprezali su se da dokažu hitrost. Kad bi kolo stalo, popio bi se "žmul" vina, popričalo bi se, pa ponovno u kolo. Nije se čula pjesma. Sve žene, bez izuzetka, bile su u crnini. Svaka je žalila nekoga. Momci i djevojke sakupljali su se odvojeno. Harmonikaš je svirao kola i okretne igre. Pjevalo se, šalilo, smijalo.

Povratnici iz rata Krajem 1918. godine vratilo se dosta ljudi iz rata. Invalida nije bilo.

Bilo je udovica. Povratnici su svi izgledali kao starci, umorni i bezvoljni.

Nije bilo radosti.

Jednog ranog jutra probudila nas je galama u kući. Neki su ljudi ušli u našu sobu koju je majka lampom osvjetljavala. Pregledali su sobu, pa otišli. Priča je sljedeća: ratnici su malo po malo ustvrdili da u njihovoj kući nema nekog zlatnika ili nakita, što je bilo naslijeđeno ili krvavo stečeno prevoženjem sira jedrenjacima za New York, ili prodajom barela posoljenih srdela. Žene su se najprije opravdavale da ne znaju kako se to izgubilo. Ali, kad su zatim jedni drugima ispričali i vidjeli da su svima vrijednosti nestale, "pritegli" su svoje žene i one su priznale da su to dale popu da bi molio da se muževi, braća i sinovi živi vrate s fronta. Ratnici odlučiše ubiti popa. Ali, "popa nigdje ni od korova". Ne znam kako su došli na pomisao da se pop skriva kod nas. Napali su kuću i zahtijevali od oca da im izruči popa, ili će provaliti u kuću. Otac je zgrabio sjekiru i stao na vrata spreman da brani svoj dom. Sukob je riješen sporazumom: trojica ljudi će pregledati stan. Popa nisu našli. Pop se već bio prebacio, uz pomoć mog oca, čamcem na Dugi otok. Istina je da je pop bio grešnik, ali je od oca zatražio zaštitu, a otac mu to nije mogao odbiti.

Neprilike s Talijanima Bio sam već u trećem razredu osnovne škole, kada sam s terase ugledao oca vezanog lancima za stup, nekada crno - žuti, što ga je otac obojio u bijelo da se izbriše taj znak propale Carevine. Otac je često pogledavao na nas djecu i majku, kao da nam nešto želi reći. Majka je izlazila na terasu, pogledala bi oca, uhvatila bi se za kosu i ušla u kuću. To je ponavljala sve dok nije stigao brod za Zadar, kamo su oca odveli talijanski vojnici. Vojni sud ga je oslobodio optužbe i on se uskoro vratio. Povod je bio nestanak novca iz kase talijanskog ureda. Kad je slučaj prijavljen, na Molat su stigli vojni istražitelji. Njima je netko od Talijana iznio sumnju da se moj otac, na neki način, dokopao ključa njihove kase, uzeo novac, a ključ sakrio. Gdje ga je mogao sakriti? Prstom je pokazao na obalu gdje je stajao prevrnut naš drugi čamac. Čamac je izokrenut i zaista je tu nađen ključ od kase. Vojni sud je ocijenio da bi otac, da je to uradio, ključ bacio u duboko more, a ne pod svoj čamac. Slučaj se sretno okončao, ali je pripomogao sazrijevanju odluke mojih roditelja da se ne čeka definitivno rješenje talijanske okupacije, već da se bez odlaganja krene u Split.

Mlađi brat Oskar, mogao je imati četiri godine, poslan je gore u selo s lončićem po mlijeko (naša koza u to vrijeme nije davala mlijeko). Izdaleka se čuo njegov plač. Gledali smo svi u tom pravcu. Kad se približio, vidjeli smo da je krvav po licu i bijeloj košulji. Netko je pucao na njega negdje iz-

među sela i obale. Na čelu je bilo udubljenje gdje je udario metak. Otac je bio toliko uzrujan da je, čim je pao mrak, uzeo iz skrovišta vojničku pušku, otišao u uvalu Jazi, popeo se na bor i čekao dok su oficiri sjeli za stol pa nanišanio da ih ubije jednog po jednog. No, hvala Bogu, sjetio se djece i žene i odustao. Naknadnim razmišljanjem došao je do uvjerenja da je Oskar ranjen metkom koji se odbio, ali nije bio namijenjen njemu.

Uskoro se zbio teški sukob. Jedne nedjelje poslijepodne, momci i djevojke su plesali uz pratnju harmonike. Prišla su tri talijanska vojnika i zatražili da djevojke plešu s njima. Harmonikaš je promijenio melodiju, zasvirao je kolo. Talijani nisu znali igrati kolo, pa su energično zahtijevali da se sviraju drugi plesovi. Došlo je do svađe i tuče u kojoj je najjači među momcima, Petar Baričev, raširio svoje duge ruke, obuhvatio svu trojicu vojnika, gurao ih i ubacio u jamu u kojoj se gasilo vapno. Proces gašenja oslobađa visoku toplinu. Vojnici su zaurlali od bola što su ga izazivale opekotine. Baričev je pobjegao. Ostali momci su izvukli Talijane, skinuli s njih uniforme, namazali ih uljem i poslali u kasarnu.

Ubrzo je pristao ratni brod s velikim brojem vojnika. Tražili su Petra, izvršili pretres svih kuća u tri sela, "pročešljali" šumu i kamenjare. Petar je već bio napustio otok. Kuda je otišao? Nitko nije znao, čak ni njegova majka, ni sestra.

Vraćao sam se iz šume. Pred ogradom naše kuće, dva vojnika su na dva kamena, između kojih su održavali vatru, spremali gulaš. Miris je bio zamaman. Ponudili su mi da jedem s njima. U tom trenutku opazio sam na zidu razapetu kožicu mog mačka koji mi je u hladne zimske noći grijao noge. Užasnut time odbio sam ponudu. Ovaj će mi događaj jednog dalekog dana u Italiji poslužiti kao vrijedan argument.

Bio sam na malom ratnom brodu u vrijeme ručka. Jedan je vojnik uporno zahtijevao da jedem s njim špagete. Moram priznati da sam ih poželio, ali sam još više uživao u prkosu. Kad mu je nagovaranje dodijalo, zgrabio je vojničku cokulu i snažno me udario po leđima. Još sam dugo nosio tragove glavica gvozdenih čavala.

Vijesti o Jugoslaviji Raspad Austrije izazvao je na otoku najveće moguće zanimanje: što se događa u jugoslavenskim zemljama, kako napreduje ujedinjenje, kad će se ono obaviti, jer, od toga će zavisiti hoće li krajevi pod talijanskom okupacijom pripasti Italiji ili Jugoslaviji, hoćemo li biti slobodni, ili pod tuđinskom vlašću još dugo ili vječno?

Vijesti su najprije stizale iz Zadra, a onda smo poštom počeli redovno dobijati splitski dnevnik "Novo doba". Mi, djeca, nismo bili još dorasli čitanju novina, ali smo slušali vrlo pažljivo i napregnuto razgovor roditelja.

O tome se cijeli dan razgovaralo. Razgovorima su se često priključivali i još neki ljudi, prvenstveno učitelj i njegova supruga.

Od tadašnjih vijesti, sjećam se da se mnogo komentirala vijest da je dr Josip Smodlaka stigao iz austrijskog logora u Split, da ga je narod dočekao u delirijumu oduševljenja, ispregnuti su konji, pa su ljudi podigli kočiju na ramena i tako ga pronijeli gradom. Čitan je i njegov govor na obali prigodom dočeka jednog odreda srpske vojske na čelu s majorom Stojanom Trnokopovićem, čiji ađutant je bio mladi splitski oficir, Hrvat, dobrovoljac na Solunskom frontu. U odredu je bilo još nekoliko dobrovoljaca Hrvata. Dolazak srpske vojske u Split ulijevao je nadu da će ona stići i u Zadar, a time i na Molat.

Još se sjećam kako je radosno dočekana vijest da je izvršeno ujedinjenje (1.12.1918.), spominjao se stari kralj Petar i mladi Aleksandar, a od političara Svetozar Pribičević kao nosilac jugoslavenske ideje. Otac je naprosto bio opsjednut tom ličnošću, kao i dinastijom, dok je majka bila staloženija. Nije govorila o dinastiji, a od političara zapamtio sam često spominjanje imena Smodlake i Trumbića.

Povratak "Amerikana" i druge smrti Cijelo selo se sleglo u luku da dočeka brod iz Zadra. Javljeno je da se vraćaju neki "Amerikani", koji su kao momci, ili tek oženjeni, prije rata krenuli u "Jamerike" da bi radom održali tek zasnovanu obitelj, ili da bi stekli sredstva za osnivanje obitelji.

Nekoliko ljudi ih je pažljivo, na rukama, izvlačilo iz broda. Provukao sam se do njih i vidio kako svi sliče jedan drugome. Jednako opruženi, jednako bez života, upalih očiju, mutnih i jedva otvorenih, promatraju tupo.

Lica boje voska, mršava. Jedan je imao žute brčiće. Kao i oni, i žene i djevojke, svi su bili skamenjeni, bez riječi. Tek se čuo poneki duboki uzdah.

Donesena su nosila na kojima se obično prenosi kamenje, a i drugi teret.

Umiruće su pažljivo položili na nosila. Po četiri u crno obučene žene podigle su ih, a onda krenule prema selu. Brzo su uhvatile korak da se nošeni što manje trese, a onda su brzim pa sve bržim korakom gazile prema selu. Mi, djeca, pratili smo nosila sa strane.

Obitelj ih je nastojala hranom vratiti u život, ali tu više života nije moglo biti. Oni su došli iz dubina rudarskih jama, samo da umru. Tako bole-

sni ljuljali su se kroz oceanske oluje iskašljavajući tuberkulozne ispljuvke.

Ali, trebalo je izdržati! Izdržati svakako do svog doma! Vidjeti još jednom svoju ženu i dijete koje nisu nikada vidjeli, ili vidjeti svoju djevojku koja je godinama vjerno čekala, vidjeti oca ili majku, svoje mile i drage, svoj dom, svoje selo, svoj otok. A onda - smiriti promašeni život. Zbogom Jameriko, zbogom rudarske jame! Druga jama čeka. Mir, vječni pokoj. Pokapajući mrtve, nitko nije plakao, svi su bili skamenjeni, kao sudbina, kao zima, kao tmina.

Takva scena odigravala se još nekoliko puta, svakih petnaestak dana.

Ali, s jednom grupom "žutih", doputovao je i jedan "crveni"! Debeo, veliki crni brkovi, šešir, jahaće hlače, žute čizme, a preko trbuha debeli zlatni lanac. Još dok se brod privezivao, vadio je iz džepa veliki zlatni sat, pogledavao, vraćao ga, pa ponovno vadio. Hodao je ponosno, oholo. U njegovoj kući, kao i u većini drugih, ima samo jedna prizemna prostorija. Kod njega je iznad polovice prostorije bio uzdignut pod na koji se penjalo drvenim stepenicama. Mi smo se, dječurlija, penjali, ali tako da nam samo glavice vire iznad vrha stepenica, toliko da možemo na trenutak promatrati. Na tom katu bio je krevet i nešto namještaja, a na sredini stol. Pred stolom sjedio je bogati Amerikanac mirno i dostojanstveno, nikoga nije vidio, ni sa kim nije razgovarao. A mi smo zurili u debeli lanac i žute čizme. Poslije nekoliko dana otišao je kao što je i došao.

Prvi svjetski rat donio je oko 10 milijuna smrti. Tek su se preživjeli vratili svojim domovima, a otpočeo je novi rat bez obrane. Nepoznati broj milijardi napadača u vidu virusa gripe "španjolice" prohujao je izmučenim čovječanstvom koseći nemilosrdno i poslavši u grob, govorilo se, još 10 milijuna ljudi. Prošetao je taj rat i kroz naša sela, našu je kuću mimoišao.

Pamtim smrt učiteljeve kćerkice, kojoj je otac u nacionalnom ushićenju dao ime Jugoslavija. U bjelini leži anđelak, kao da je živ. Preko čela vijenac poljskog cvijeća. Krevet posut cvijećem i mirisnim travama. Okolo sjede žene i mole. Majka je očajna, kao svaka majka kad je njeno meso i dušu otrgla zla kob. Sa zida, iz okvira, gledao je bradati starac u mrtvu Jugoslaviju. Bio je to portret Nikole Pašića, predsjednika Vlade Jugoslavije. Kakva simbolika! Umrla je mala Jugoslavija!

Došao je otac s kovčežićem, umotao anđelčića, položio ga, i trčeći odnio na groblje. Kad smo stigli, grobić je već bio zatrpan. Otada je učitelj svakog dana ležao na zidiću pred školom s bocom rakije, a onda su i njega otpratili i pokopali blizu male Jugoslavije.

S ocem u neveri Kad je trebalo nekad otići čamcem, a to je podrazumjevalo bacanje i dizanje vrše, perangala ili mrežica, otac bi mi povjerio veslanje u malom čamcu. Iako je Vilko bio stariji dvije godine, a i fizički mnogo jači, otac je ipak najčešće mene angažirao. Mislim da je tako postupao zato jer je želio da i ja očvrsnem. Naime, česte prehlade, bronhitis, kašalj, angina, pa i malarija, sve je to slabilo moj mladi organizam. Vilko mi nije zavidio, ali je Oskar stalno protestirao, tražio da on bude na veslima. Mlađi od mene, nije mogao imati potrebnu snagu. On je tada upravo završio drugi, a ja treći razred osnovne škole. Zato, kad je otac rekao da ćemo rano ujutro on i ja otići čamcem u selo Zapuntel, Oskar se naljutio i plakao. Kad smo otac i ja krenuli čamcem, on je ručicama zahvatio rub od obale i prijetio da će se pustiti u more ako ga ne primimo. Bila je potrebna majčina intervencija da se odvede kući, a mi smo nastavili. Otac je meni davao da vozim samo u luci. To sam radio polagano, ali kad smo došli na otvoreno more, pa je trebalo veslati uz dugi poluotok, otac je preuzeo vesla.

Obala tog poluotoka bila je visoka i do stotinu metara. Posmatrajući visinu i strminu, kao i udubljenja što ih je more izazvalo snažnim udarcima svojih valova po čestim neverama (nevreme koje dolazi sa zapada) izazivalo je u meni osjećaj straha. Sve do tada more je bilo mirno, a nebo čisto. No, malo po malo, more je počelo podrhtavati, a nebo poprimati sivilo. Otac je sve češće pogledavao po morskoj površini, a onda dizao glavu prema nebu.

Zapazio sam zabrinutost na njegovom licu i sve snažnije zaveslaje kao da bježimo. Tako je to trajalo neko vrijeme, a onda se pojaviše valovi. Počeo je i vjetar, pa se čamac sve više ljuljao. A i toplina je opadala, osjetio sam i pomalo hladnoće. Na sebi sam imao samo majicu kratkih rukava, bio sam i bez kape. Otac se naprezao toliko da je hukao. Pošto nas je vjetar gonio prema visokoj i strmoj hridi, počeo sam se i ja brinuti. A onda je odjednom počeo padati grad. Zrnca su bila malena, ali nekako oštra, tukla su me po glavi, u obraz i po čitavom tijelu. To nije bila neka teška bol, bilo je to grebanje po licu. Iako je sa gradom padala kiša, osjećao sam po rukama i licu vrućinu.

Otac je šutio i naprezao se. Vjetar se pojačavao, valovi su dizali i spuštali čamac i gurali nas sve bliže stijenama. Izlokanost stijena stvarala nam je sliku pećina u koje se može ući, ali ne i izaći. Nije se moglo uspuzati niti zakačiti o neki greben. Može se samo udariti i polomiti. Još nekoliko metara i mi ćemo se razlupati o stijenu.

U toj situaciji otac je ustao i izvukao iz ležišta jedno veslo, stao uz mene i u času kad nas je jaki val svom svojom snagom udario o bok, otac je ispružio veslo i odupro se, ali se veslo pri tome toliko ugibalo da sam pomislio da će se slomit. Udari su sustizali jedan drugog, a veslo se stalno ugibalo. Svaki očev zamah vesla praćen je bio jakim hukanjem iz pluća. Iako sam

još takoreći bio dijete, shvatio sam kritičnost situacije pa me obuzeo strah.

Svakog časa, svakog udara, očekivao sam katastrofu. Ali onda, iznenada, smanjili su se valovi, smanjili se udari vjetra. Otac je iskoristio tu situaciju, izvukao se i otpočeo veslati svom snagom kako bi se udaljili što više od hridina.

No, sve je počelo, odnosno ponovilo se kao iz početka. Opet grad i vjetar. Od jednog silnog očevog zamaha, jedno veslo se istrglo i pritom je drveni klin uz koji se učvršćuje veslo iskočio i pao u more, tako da je veslo postalo neupotrebljivo. Ne razmišljajući, moja se ruka ispružila i zgrabila drveni klin prije nego što bi ga odnio nadolazeći val.

Opet se približavamo visokoj strmoj klisuri, opet se otac brani veslom koje se prijeteći krivilo. Ali, izvukli smo se. Sada se vjetar stišavao i mi plovimo uzduž stijene koja postaje sve niža. Približavamo se rtu i otoku Istu. Tu se otvara prirodni kanal, ne dubok i ne širok. Zbog plitkosti u kanalu, more bi trebalo biti još nemirnije i situacija još opasnija, ali, na sreću, nevera se stišava. Čamac izlazi iz kanala, Velebit nam se ukazuje svom svojom veličinom i visinom, jasan i čist. Ali, potpuno nenadano stvorio se snažni dugotrajni kovitlac i mi gubimo kontrolu. Vidimo kako u tom kovitlacu iz pravca Velebita juri na nas veliki visoki val. Otac napušta svoje sjedište i vesla, prilazi mi i očajnim glasom zavapi – Sine moj! Na čelu mi prstom učini znak križa, privuče me k sebi i zagrli. Gromada vode sruči se na nas i na čamac koji biva bačen ka blago ispruženoj stijeni i nastavi strugati i klizati po njoj (uslijed algi). Otac iskače na stijenu držeći čvrsto pramac čamca da ga more ne bi povuklo sobom, te tako omogućava da i ja iskočim. Nailazi novi val, a otac to koristi da svojom divovskom snagom izvuče čamac na suho. Spašeni smo. Hvala Ti, Bože.

Odatle počinje duga i široka uvala sela Zapuntel. Na kraju uvale, na obali stoji grupa ljudi i posmatra našu borbu, a pokraj njih grupa velikih ribarskih brodova. Krenuli smo ka njima. Kad smo stigli, otac viče, grdi i psuje kako ga nikada nisam vidio. Ljudi se brane i dokazuju da nam nisu mogli brodom "leutom" (na osam vesala) stići u pomoć jer bi svi stradali. Oca to nije moglo smiriti. A onda su neke žene stigle iz kuće, uzele me i strpale u krevet pod debeli vuneni pokrivač. Prisilili su me da popijem bićerin (čašicu) ljute rakije, što mi se gadilo i jako me peklo, kašljao sam pa zaspao. Probudio sam se pri zalasku sunca.

Krenuli smo pješice po grubom stjenovitom putu po kom sam se teško kretao. Putem sam zamišljao kako će nas majka radosno dočekati jer je sigurno u velikoj brizi što nas nema, a već je pao mrak. Na moju žalost majka o oluji i opasnosti ništa nije znala. Nevera je zaobišla naše selo. Eto, tako je završilo moje putovanje s ocem u neveri. Oskar nas je pažljivo slušao i nije se više ljutio. Da je pošao s nama, bio bi samo smetnja ocu u kretanju po čamcu i spašavanju. Mnogo teže nevere i uragani čekaju ga u skoroj budućnosti.

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Odlazak za Split Iako je 12.11.1920. godine između Italije i Jugoslavije bio u Rapallu (blizu Genove) potpisan ugovor o granici (iza koje je ostalo 600.000 Hrvata i Slovenaca), Talijani su odlukom Saveznika bili okupirali sav teritorij koji im je trebao pripasti po Londonskom paktu od 1915.

Novine nisu ulijevale bilo kakvu nadu u skori prestanak okupacije na otoku Molatu. Talijanski vojnici nisu pravili nikakva zlodjela. Bili su to, u biti, veseljaci željni povratka u svoj sirotinjski dom. Oficiri, koji su po zadatku komande propagirali optiranje za Italiju, razočarani neuspjehom, prestali su s agitacijom. S njima nije bilo nikakvog kontakta, a na svakom koraku nailazili su na odbojnost i neskriveni prezir, jer su ljudi u njima gledali tuđinsku, zavojevačku silu.

Ipak, jedan njihov plemeniti gest, dužan sam navesti. Bilo je toplo poslijepodne, očev imendan, dan Sv. Frane. Nas trojica starijih otišli smo u šumu, dok je najmlađi Boris (jednoipogodišnjak) ostao s kućnom pomoćnicom u kući. Vraćali smo se uz obalu. Iz udaljenosti od nekih sto metara opazili smo da pred kućom u moru pluta nešto slično lopti. Razmišljali smo što bi to moglo biti, ali nismo nalazili odgovor. Sporo smo se približavali kući, a kad smo došli do pred samu kuću, otkrili smo da na tridesetak metara od obale pluta Borisov kaputić od impregniranog platna. U njemu se zadržao zrak, pa je izgledao kao lopta. Pomislili smo da je sigurno kućna pomoćnica bacila u more Borisov kaputić. Sad ćemo mi to reći ocu pa će ona platiti za sve batine kojima nas je često "častila". I tako smo se popeli na kat, prošli preko dvije sobe, te ušli u očevu sobu. Probudili smo roditelje i saopćili im naše otkriće. Otac se trgnuo, otrčao na terasu, vidio kaputić, pa u najvećem trku istrčao iz kuće, bacio se u more, doplivao do kaputića i plivajući ga vukao do obale. Izvukao je Borisa. Danas mislim da je trebalo najmanje pola sata da ga lagana struja, od mjesta gdje je igrajući se pao u more, odvuče tridesetak metara od obale. Na studijama, učeći predmet sudska medicina, pročitat ću da kod utopljenika smrt nastupa nakon 5-8 minuta. (Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Boris će nakon torpediranja broda, odjeven u samu košulju, u čamcu, po krupi, kiši i vjetru, provesti tri dana. U drugom torpediranju, odletjet će zajedno s kabinom, u kojoj je spavao, pedesetak metara, pa će ispasti iz nje i biti spašen.)

Borisove ruke i noge bile su ukočene i savijene, kao da se htio sklupčati. U licu je bio modar, bez znakova života. Na majčin vrisak probudio se oficir i trčeći nam prišao. Pitao sam se što će nam sad taj zločesti oficir?

Svukao je hitro Borisa, uzeo ga za noge, podigao visoko i tresao ga. Iz usta je šikljalo more s mnogo pjene. Zatim ga je položio na zemlju, masirao ga u predjelu srca, pritiskao pluća i želudac, pa opet dizao za noge i tresao. To je ponavljao nekoliko puta, sve dok pjena i more nisu prestali izlaziti. Onda ga je nastavio masirati, pa opet tresti. Zdvojna majka mu je rekla: "Grazie signore, ma non c'e nessuna speranza" (Hvala gospodine, ali nema nikakve nade). Oficir je, trljajući i dalje Borisa, rekao: "Signora, mai non si sá." (Gospođo, nikad se ne zna), a onda ga je još jedanput podigao za noge. Tada se začuo Borisov tihi glasić kao u tek rođenog šteneta. "É vivo, é vivo!" (živ je, živ je), vikao je Talijan i nastavio s umjetnim disanjem. Boris je spašen.

Spasio ga je Talijan kojemu smo s užitkom priređivali raznovrsne pakosti.

Poslije toga naš se odnos prema njemu promijenio na bolje. Ni danas mi nije jasno otkud na Borisu u vrijeme "babljeg ljeta" zimski impregnirani kaputić.

Kućna pomoćnica nikad više nije ušla u našu kuću.

Nekoliko dana nakon toga, Oskar se našao u životnoj opasnosti. Talijani su iz svog magazina iznijeli praznu bačvu od cca 50 litara, oko čijih strana su se zadržali ostaci marmelade. Dječurlija se tu sakupila i svatko je nastojao ručicama ostrugati što više marmelade. Tko je imao duže ruke, više je ostrugao. Pošto je Oskar bio najmlađi od prisutnih, imao je najkraće ruke.

Kada nije mogao više ništa ostrugati, nagnuo se jače i upao glavom na dno gdje je bilo dosta marmelade. Ona mu je začepila i usta i nozdrve pa se gušio. Lomatao je nožicama, što su stariji pravilno shvatili, te su ga vukli dugo i s naporom, dok ga nisu izvukli. Bio je u najozbiljnijoj opasnosti da se uguši. Boris u slanom moru, Oskar u slatkoj marmeladi.

Sve u svemu, život je bio težak. Ni od kuda nikakve pomoći. Živjelo se od kozjeg mlijeka, jaja i ponekad kokoši i ribe, kad je bilo ulova. Jednom smo otac i ja otišli čamcem do rta na kojemu je bila tvrđava. Tamo je bilo divljih kunića koji su živjeli u iskopanim tunelima. Ja bih stao s vrećom na jednom ulazu, a otac bi pustio psa jazavčara u drugi ulaz. Za tren, sve što je bilo u tunelu, uletjelo bi u vreću. Tako bismo nakupili kunića i došli do mesa.

Kada je bilo vrijeme berbe, seljanke su majci donosile smokava, grožđa i maslina u znak zahvalnosti što im je pružala medicinsku pomoć. Majka je, naime, stalno proučavala knjigu La donna medico di casa (Žena, kućni liječnik) pa je stekla neka znanja. No ti plodovi nisu dugo trajali, pa se oskudica u hrani nastavljala. Liječnika je iz Zadra bilo teško dovesti, pa se to radilo samo u teškim slučajevima. To je uvijek bio bradati, dostojanstveni dr Machiedo, rodom iz Starog Grada na Hvaru. Pošto za cijelo vrijeme rata nije bilo kave, donosili smo iz šume hrastov žir, izrezali bismo ga popola, pekli na tavi, mljeli ga i njegov prah stavljali u mlijeko. Divni napitak! Nije

bilo ni šećera, pa smo u mlijeko dodavali malo soli i tako poboljšavali ukus.

Sol smo skupljali po morskim grebenima.

U takvim prilikama sazrijevala je misao da se odselimo u Split. Jedne ljetne večeri, 1921. godine, kad smo dobili školske svjedodžbe, natovarili smo pokućstvo u široku braceru (drvena lađa s jednim jedrom). S nama je išao Stamać, vlasnik bracere. Neopisiva je bila naša radost, jer prema pričanju roditelja, Split je bio mjesto ružičastih snova, obećana zemlja. Rečeno nam je da je to veliki grad u kojemu se naša majka rodila, da tamo ima velikih škola koje ćemo izučiti i postati ljudi.

Noć je bila zvjezdana, bez mjesečine, a povjetarac tako blag da se lađa jedva kretala.

Očekivao sam skakanje dupina oko broda, ili nešto slično, ali ništa se nije zbilo. Majka nas je pozvala da siđemo u utrobu broda na spavanje.

Uspio sam ostati na palubi i tu zaspati. Probudio me glasni razgovor. Otac, majka i vlasnik broda naprezali su se da odgonetnu neku jedva uočljivu bjelinu u daljini. Konačno su zaključili da bi to mogao biti nečiji škuner koji se polagano kreće prema našem otoku. Pravac našeg broda je usmjeren prema bijelim jedrima. Stamać je rukama zaokružio usta i snažnim glasom, odugovlačeći svaku riječ, povikao: "'Ko je tamo?" Odgovor: "Stamać."

To je bio brat našeg Stamaća. Daljnja informacija: "Iz Splita idemo za Trst. Pristat ćemo u Molatu da iskrcamo Petra Barićeva. On u Splitu nije uspio naći nikakav posao, jer je grad pun izbjeglica iz Istre i Zadra. Odlučio je vratiti se na Molat, pa neka bude što bude."

Otac je objašnjavao da Petar ide u sigurnu smrt. Zato, neka škuner skrene pravac kako bi Petar mogao preći na naš brod. Kako u Splitu bude nama, bit će i njemu, ali u smrt ne smije ići. Brodovi su se približili, a Petar je nastavio putovanje s nama.

Novo uzbuđenje bilo je prolazak blizu Zadra. Majka mi je skrenula pozornost na najveću bjelkastu mrlju: "Vidiš, sine, to je kuća baš na morskoj obali, u njoj smo stanovali. To je predgrađe Zadra - Arbanasi. Ali, ti si se rodio u bolnici, a to je još dalje. U mrkloj noći jedva su se zapažali obrisi grada. Bože moj, pomislih, hoće li Zadar ostati talijanski ili postati naš? Hoću li ga ikada više vidjeti? (Hoću, tek poslije 45 godina). Četiri dana i isto toliko noći, trajalo je naše putovanje do Splita. Na putu smo zastali u Trogiru pokraj mosta koji je spajao Trogir s otokom Čiovo. Tu ćemo čekati da nam se priključi još neki brod da ne bi most otvarali samo za nas, a i prolazna taksa bit će manja. Pogled mi pokušava otkriti bar nešto više o Trogiru. Zurim u njegove zidine, pa u tvrđavu, a iznad svega u vitki zvonik katedrale u kojoj su sahranjene moći Sv. Ivana. Majka mi kazuje neke podatke o Trogiru. Najvažniji je da je tu ugarski kralj Bela zatražio sklonište, progonjen od tatarske vojske. Kad su se Tatari približili Trogiru, on je pobjegao na mali otočić koji se po njemu naziva Kraljevac i tako se spasio.

Saznajemo da su Talijani stigli do Trogira, ali da su se na zahtjev velikih Saveznika morali vratiti u Šibenik. Međutim, kasnije ću saznati da su talijanski vojnici jednog ranog jutra ušli u predgrađe Trogira. Kad su ih opazile žene koje su prale rublje, navalile su na njih mlateći ih mokrim rubljem, našto su se oni brzo povukli. Taj dan svake godine obilježavao se svečanim proslavama kao dan oslobođenja Trogira i kao dan pobjede trogirskih žena bez uporabe vatrenog oružja.

Konačno, evo i tog trenutka. Na mostu čovjek vrti veliki kotač, a most se rastvara - jedna polovica u lijevo, druga u desno. Majka mi tumači da se lijevo, ispod planine Kozjak, protežu sedam Kaštela. Njena majka, moja baka, rođena je u Kaštel Kambelovcu. A desno, ono šumovito brdo, to je Marjan. Iza njega je Split. Ući ćemo u luku i tamo ostati dok Stamać sredi neke dokumente.

Majka mi pokazuje gdje je Kaštel Kambelovac, pa priča: "Kad je tvoja baka, a moja majka, bila djevojčica, popela se s ocem i drugom djecom na vrh Kozjaka. Odatle je za 5 filira (para) kroz veliki kanoćal (dogled) promatrala pomorsku bitku austrijske i talijanske flote. To je bilo otprilike prije pedeset i pet godina (1866. op. pisca). Austrijsku flotu je vodio admiral Tegetof, rodom iz Maribora. Bitka je dugo trajala, potopljeno je mnogo brodova, a mnogo je ljudi poginulo ili bilo ranjeno. Talijani su htjeli osvojiti Dalmaciju, ali nisu uspjeli, doživjeli su teški poraz. A evo, ti si doživio talijansku okupaciju, ali oni opet neće uspjeti."

Poduže je trajalo naše iščekivanje dok se pred nama ukazao "ogromni" grad.

Zadivljeni smo njegovim konturama, Dioklecijanovom palačom i katedralom svetog Duje s visokim zvonikom. U luci ima mnogo velikih brodova. Ovdje nema talijanske vojske, bit ćemo slobodni u svojoj slobodnoj zemlji.

Lađa je pristala uz malo brodogradilište "Ivanko" koje je nama izgledalo ogromnim.

U izgradnji i na popravku bilo je nekoliko većih drvenih brodova.

Promatrao sam kako rade vješte ruke kalafata, udisao ugodan miris katrana i stupe. Kako bih bio sretan kad bih radio u tom brodogradilištu! (Djetinja želja će mi se ostvariti poslije 42 godine u brodogradilištu "Split", gdje sam radio od 1963. do 1990. godine na mjestu pravnog savjetnika, učestvujući na odgovarajući način u izgradnji čeličnih grdosija do 140.000 tona). Čudni su putevi sudbine!

"Vidiš, sine, ova kuća u borovima, to je kuća Katalinića, stare splitske obitelji. Oni su davali predsjednike (načelnike) općini Split. Bile su velike borbe s talijanašima, odnosno autonomašima. Talijanaše je vodio advokat Bajamonti, a hrvatsku stranu zastupao je advokat Bulat. Borbe za Općinu su znale biti krvave, ali kad je Bajamonti izgubio izbore, Bulatovi ljudi su trajno vodili Općinu.

"Katalinići su imali veliko bogatstvo u zemlji, imali su svoje kočije i konje. Ali, kako Split nije imao veterinara, Katalinići su ga doveli iz Gorice.

U Gorici su živjeli otprilike pola i pola Slovenci i Talijani. Veterinar je bio Slovenac i zvao se Povodnik. To je bio moj otac" - pričala je dalje moja majka. "On je imao završenu veterinarsku školu, pa je bio vrlo cijenjen i ugledan. Katalinići su mu dali stan u ovoj kući. On se oženio i ubrzo se stvorila velika obitelj: dvije sestre i četiri brata. Braća su rano morala početi raditi i brinuti se za sebe."

"Kad bi otac vozio Kataliniće, bio bi svečano odjeven, a mi smo svi bili na to ponosni. Otac je mnogo volio knjige i čitao ih je u slobodnom vremenu. Kad sam malo porasla, tražio je da mu čitam. On bi se zavalio u naslonjač uz onaj srednji prozor, a ja sam sjedila kraj njega i glasno čitala. Sve su njegove knjige bile na talijanskom jeziku, a ja nisam znala talijanski, niti sam u prvo vrijeme bilo što razumjela. Međutim, otac me često ispravljao u čitanju i tumačio mi značenje pojedinih riječi. Tako sam vrlo brzo savladala talijanski jezik."

"Ono što je bilo u knjigama, za mene je bilo vrlo zanimljivo. Uvijek sam željela nastaviti sama s čitanjem. Kad bi otac i majka otišli spavati, ponijela bih svijeću u sobu i nastavila s čitanjem. Ponekad bi se dogodilo da bih se ujutro probudila pokraj izgorjele svijeće. Majka je zapazila da gubim snagu za poslove u kojima sam joj pomagala. To joj je postalo sumnjivo i jedne noći me našla za stolom kako na prekriženim rukama, uz otvorenu knjigu, spavam. Uz oštre prijekore, oduzela mi je svjetiljku. No, kako sam ja i nadalje često bivala pospana, majka je jedne noći ušla u moju sobu i zatekla me kako sjedim na prozorskom pragu i čitam na mjesečini.

Knjige koje sam čitala bile su ne samo talijanske, nego i francuske, prevedene na talijanski. Tako sam djelomice, osim talijanske, upoznala i francusku književnost. U prvom redu to su od francuske književnosti bila Voltairova djela, a Dante i Petrarca od talijanske.

U to vrijeme djevojčice nisu bile primane u srednju školu. Ali, otac se s tim nije mogao pomiriti, pa je uspio da budem primljena u privatnu domaćinsku školu što ju je vodila ugledna gospođa Luger, sestra kanonika Herkulana Lugera. Tako sam, osim čitanja i pisanja, naučila šivanje, krojenje, pletenje, vez, kuhanje i lijepo ponašanje.

Jedne večeri, dok sam čitala, otac je zaspao naslonjen na prozor. Na moju preveliku žalost, više se nije probudio. Morali smo napustiti stan. Majka se laćala raznih poslova kako bi nas prehranila, a mi smo se seljakali s njom u razna mjesta. U Drnišu sam, kao već odrasla djevojka, upoznala tvog oca i vjenčala se s njim. Od tada su naša seljakanja vezana s tatinim mjestom službovanja. Zato sva četvorica imate različita mjesta rođenja.

Evo nas, sad svi skupa ulazimo u Split, u mjesto mog rođenja i mog djetinjstva. Ovo je veliki grad, mnogo veći od Zadra. Pogledaj onaj visoki zvonik. To je zvonik splitske katedrale Sv. Duje. Njega je rimski car Diokle-

cijan, kao kršćanina, dao ubiti. Objesili su mu mlinski kamen oko vrata i bacili ga u more. Skoro čitav stari grad Split je Dioklecijanova palača. Oko nje su sagrađene kuće splitskih težaka koji rade u polju - od plodova 1/10 daju gospodaru zemljišta. Mi nećemo stanovati u gradu, nego izvan grada nekoliko kilometara. Otac u gradu nije mogao naći stan. Sve su zauzele izbjeglice iz Zadra i Istre, ali je važno da je otac zadržan u carinskoj službi i u novoj državi. On i ja trudit ćemo se da vi, sva četvorica, završite škole i postanete dobri i čestiti ljudi."

U uvali Trstenik Istog dana isplovili smo iz luke, prošli uvale Bačvice, Firule, Zenta i stigli u uvalu Trstenik. Pješčana plaža, more bistro kao da ga nema, mnoštvo riba, rakova i školjaka.

Pokraj visokih jablanova, između kojih u more utječe potok bistre vode, nalazila se jednokatnica s prizemljem. Taj kat s terasom, postao je naš stan. Vlasnik kuće bio je bradati Vučić, zvani "baćuška", sa suprugom i petoro djece, prijazni čudak. Kao gimnazijalac probušio je oči na slici cara Franje Josipa. Nije mogao otrpjeti grijeh pa se ispovjedio svojoj majci, a ona svom ispovjedniku. Ovaj, pak, otkrio je taj čin direktoru gimnazije. Direktor je sačuvao tajnu, ali je savjetovao izgredniku da čim položi maturu napusti Split. On se najprije sklonio u Crnu Goru, pa u Odesu odakle se preselio u Prag i osposobio se za nastavnika gimnastike, pa se specijalizirao za mačevanje. U Splitu se zaposlio na željezničkoj stanici, a u slobodnom vremenu je vodio školu mačevanja. Imao je bogatu biblioteku na ruskom i njemačkom jeziku, a posebno mnogo knjiga iz oblasti astrologije.

Tu smo proboravili četiri godine loveći ribu, rakove, jegulje i školjke. Neke ljušture su imale i do pola kilograma mesa.

Vučić je često primao posjete interesantnih osoba, nekoliko žena ruskih izbjeglica, skromnih intelektualki. Često su govorile o boljševičkoj revoluciji, o užasnim stradanjima naroda, o strašnom teroru crvenih, a o teroru bijelih, o uvjetima života seljaka i radnika, o objesnom životu i rasipnosti "gornjih slojeva" carističkog društva primitivnog kapitalizma - ni riječi. Za ove uvjete saznat ću mnogo kasnije. One su mi davale marke s pisama koja su primale iz Rusije. Na njima je bio Lenjinov lik s prkosno istaknutom bradicom. Često sam promatrao taj lik koji mi je, bez obzira o pričama o crvenima, izgledao veoma interesantan, ali mi je bilo nejasno zašto. Danas mislim da je ta poza isticala njegov mesijanski zanos i željeznu volju, ali ujedno i kriminalnu prijetnju.

Svakog ljeta je dolazio jedan slikar iz Švicarske (Adolf Thoma) sa sestrama. Mi dječaci, na morskim grebenima često smo bili motiv njegovih platna. Pozdravljao je Vučića uvijek sa "Ich habe die Ehre" (Imam čast), a ovaj mu je odgovarao "Ich habe arbeiten" (Imam posla). U jednom susretu s njima pozdravio sam ih sa "Ich habe arbeiten", odgovorili su mi burnim smijehom. Susretali su me poslije toga s još većim simpatijama, a moj lik je češće bio na njegovim platnima.

Jedan kompleks vinograda pripadao je debelom i jakom Karlu koji bi se povremeno dovezao iz grada kočijom da bi obišao imanje. Vinograd do njega i veliki vrt obrađivao je visoki, sama kost i koža, "Kandela", s djecom. Ova zemlja je također pripadala Karlu, ali su je Kandelini od davnine obrađivali u kmetskom odnosu.

Karlo je prešao na Kandelinu stranu posjeda, čemu se ovaj usprotivio. Došlo je do obostranih prijetnji, svađa i psovanja. Karlo je nasrnuo na Kandelu i nastala je tuča. Kandela je bio vrlo snažan, a Karlo je imao debeli zaštitni sloj loja. Kandeline šake udubljivale su se u loj i odbijale uz tupi zvuk kao da su udarale u gumu. Kad bi Karlova šaka pala po Kandeli - zvonile su kosti. Premoreni i zadihani odmakli bi se i nastavili sa svađom, prijetnjama i psovkama. Te su se tuče ponavljale svaki put kad bi Karlo došao u obilazak posjeda. Kandela je stalno isticao argument: "Lenjin i kralj Petar su rekli da zemlja pripada onome tko je obrađuje." Te njihove svađe jednog dana je riješila agrarna reforma. Ali dotada, Kandela je s Karlom imao točno 20 sudskih parnica i sve riješio u svoju korist. Jedan od glavnih uzroka svađe bio je taj što je Karlo zahtijevao da mu Kandela donosi u kuću pripadajuću mu 1/3, kasnije 1/4 poljoprivrednih prinosa, dok mu je Kandela to nudio na licu mjesta. Bilo je i drugih sporenja.

Dolazili su i Žankovi. Vanja će postati moj školski kolega, a Miloš, Oskarov. Njihov otac, arhitekt, bio je zaljubljenik u rusku klasičnu književnost. Preko nje je postao panslavista. Lenjina je prihvatio kao onog preko kojega će "Rusi svijetu kazati svoju riječ", kako su ruski narodnjaci predskazivali. Njihovom dolasku svi smo se radovali. Baćuška, jer će raspravljati o Rusima i Rusiji, a mi zbog igre. Putevi će nam se, nažalost, kasnije razići.

Vrangelovci u Splitu Dva velika francuska broda usidrila su se pred splitskom lukom. Oni su doveli Vrangelove kozake koji su se ulogorili oko igrališta radničkog so-

cijalističkog nogometnog kluba "Split". Podigli su šatore. Na igralištu su prikazivali svoje vještine na konjima. Publika je time bila očarana.

Jedne sam nedjelje sa Baćuškom otišao u pravoslavnu kapelu slušati Vrangelov oficirski zbor koji je pjevao za vrijeme liturgije. To mi je pjevanje ostalo u trajnoj uspomeni. Oficiri, ogrezli u krvi, u ratu i revoluciji, pjevali su tako osjećajno kao sebi za upokojenje, za nepovrat u svoju domaju.

Bila je to molitva, vapaj i jecaj, možda i kajanje? Otišli su u Sremske Karlovce, a Vrangel nešto kasnije u Pariz. Tamo mu je kuhar, nagovoren i potplaćen od Staljinovih agenata, ubacio u hranu dijamantni prah koji mu je razrezao crijeva. Tako je nekozačkom smrću završio jedan od najvećih kozačkih atamana.

U Parizu su boravila još dvojica čuvenih ruskih generala, Kutjepov i Miler. Obojica su nestali na tajanstven način. Ustvari, Staljinovi agenti uspjeli su ih nagovoriti da dođu na "sastanak". Dobili su injekcije za uspavljivanje čije djelovanje je bilo dovoljno da dva drvena sanduka budu transportirana do Marselja i ukrcana na teretni sovjetski brod.

Inače, poslije Prvog svjetskog rata u Jugoslaviju je stiglo oko 44.000 Rusa, što vojnika, što civila. Polovica od toga krenula je na Zapad, a polovica je ostala. Njihove jedinice u Jugoslaviji upotrebljavane su za gradnju željezničkih pruga i cesta, te za raspored na albanskoj i mađarskoj granici, što je pomoglo slamanju pobuna u tim državama. Ruski izvrsni univerzitetski profesori raspoređeni su po fakultetima u Beogradu i Zagrebu, te po srednjim školama. Opera u Beogradu dobila je balet sastavljen isključivo od ruskog osoblja. Zaposleno je i mnogo oficira u jugo-vojsci, te glumaca u glavnim centrima. Može se reći da je ruska emigracija bila značajan faktor u intelektualnom razvoju zemlje koja im je ukazivala gostoprimstvo.

Svaki put kada sam slušao kozački zbor, vjeroučitelju don Dragi Bosiljevcu opravdao sam se što nisam bio na školskoj misi jer sam bio u pravoslavnoj crkvi. Uvijek bi rekao: "Dobro, to je sve isto" (prethodnik istinskog ekumenizma). Kako divno ime Drago, kako krasno prezime Bosiljevac. Takva mu je bila i duša, mnogima je pomogao pri odlasku na studije, pa i meni. Njegovo tijelo na odru u sjemeništu ugodno je mirisalo. Pokopan je u rodnom Hvaru. Na zgradi bolnice u Supetru na Braču, postavljena je spomen ploča koja govori da je bolnica sagrađena milodarima što ih je prikupio don Drago. Ostavio je za sobom plemeniti trag - putokaz.

Ponoćka Badnji dan je bio lijepi dan. Okićeni bor, fritule, pa priprema za ponoćku. Već oko osam sati na večer svi bismo otišli kod Vučićevih. Baćuška

bi uzeo gusle i pjesmaricu fra Andrije Kačića Miošića. Guslao bi i pjevao (redom, stranicu po stranicu) junačke pjesme.

Zatim bi opasao trofejni ruski revolver "nagan". Jer, do crkve gospe od Pojišana trebalo je dugo pješačiti kroz mrklu noć (elektrifikacija još nije ni počela), a pričalo se kako se razbojnici vrzmaju po poljima. On bi hodao na čelu, a za njim nas dvanaestero. Čitava povorka. U crkvu nije smio ući s revolverom, pa ga je ostavljao u sakristiji.

Ponoćku je služio sijedi bradati gvardijan fra Škrivanić koji je iz Istre prebjegao pred Talijanima i donio iz Trsata zastavu Majke Božje. On će Oskaru kasnije, u našim zrelijim danima, dati tajno na čitanje Štrosmajerove govore u kojima se na Vatikanskom koncilu zalagao da se ne prihvati dogma o papinoj nepogrešivosti. Bila je to za nas istinska senzacija.

Crkva je donedavno bila ukrašena brojnim modelima i slikama jedrilica na olujnom moru, što su zavjetni darovi pomoraca, koji u oluji nisu imali druge nade do obraćanja Majci Mariji. Sada su to eksponati u crkvenom muzeju.

Crkva prepuna. Božićni zanos sjedinio je duše prisutnih. Vrhunac radosti se doživljavao zajedničkim pjevanjem prastare prigodne pjesme "U se vrime godišta, mir se svitu navišća..." U tom trenutku doživio sam svetačku auru oko gvardijanove glave, a to su doživjeli i drugi. Čuo se šapat: "Gledaj, gvardijanova glava svijetli."

Snaga akumulirana na ponoćki, držala bi me dugo. To se ponavljalo i kasnije u mome životu.

U osnovnoj školi S odličnom svjedodžbom trećeg razreda, odbili su me primiti u četvrti - jer da dolazim sa sela, a na selu se manje uči nego u gradu. Bili su u pravu - ponovio sam treći razred i uvidio ogromnu razliku u stečenom znanju. Međutim, bratu Vilku su priznali svjedodžbu.

Učitelj je izgledao vrlo star. Mislim da ga je "pojeo" duhan - pušio je neprekidno. Jakom šibom je dijelio "srdele" za svaku sitnicu. Kad bi mu šiba pukla, uzimao je iz ormara rezervnu. Dijelio je pet po jednoj ruci - pet po drugoj. Opazio sam da je najokrutnije šibao kada bi ošišao kosu na kratko.

Ne znam kakvog je to imalo smisla, ali sigurno je bilo tako.

U trećem razredu nisam nikada dobio "srdele". Ali, u četvrtom je to dobilo tragične razmjere. Učitelj je bio vrlo kratko podšišan. Toga jutra, mašući šibom iznad glave učenika u prvoj klupi, pitao je koliko je 7 x 8. On od straha nije otvorio usta. Dobio je 3 x 5 šiba po svakoj ruci, ukupno 30 udara-

ca. Učitelj se naprezao tako da je kod svakog udarca iz njegovih oštećenih grudi izlazio dubok neugodan tuberkulozni šum. Zatim je prešao na drugu klupu, pa sve tako dok nije stigao do mene. Svi su preda mnom bili iste loše sreće. Ali, ja znam koliko je 7 x 8. No, kad mi je postavio pitanje -zanijemio sam. To su bile moje prve "srdele". Boli i peče. Da bi se nekako prigušio bol, lijeva ruka se stavljala pod pazuh desne i obratno. Jako se pritiskalo što se jače pritiskalo, izgledalo je kao da je bol lakša. A suze teku kao potok, nešto od bola, a nešto od stida. Sutradan mi je direktno prišao s pitanjem koliko je 8 x 7, pa tako još nekoliko dana dok mi majka nije opazila crvene pruge na dlanovima. Ona ga je oštro izgrdila zbog nepedagoškog i nehumanog postupka, te mu zaprijetila tužbom ministarstvu i sudu. To ga je primirilo, barem u odnosu na mene.

Na kraju godine, znajući da neću upisati peti razred, jer ću prijeći u srednju školu, pohvalio me za uspjeh i u znak priznanja pružio mi je novčanicu od 10 dinara (to je bila vrijednost od 20 sladoleda). Odbio sam. Zgranut, pitao me za razlog. Odgovorio sam: "Novac je zlo". Zanijemio je. To su, ustvari, majčine riječi koje nam je često ponavljala. Je li bila u pravu?

Pamtim još dva slučaja. Jedan učenik je bio ogroman, barem pet godina stariji od ostalih, jer je ponavljao svaki razred. Nije htio učiti i bio je nediscipliran. Njega učitelj nije ni ispitivao, ni šibao, naprosto je "digao ruke" od njega. Ali, došao je novi vjeroučitelj, jedan vrlo mlad i jak fratar koji se okomio na našeg junaka. Nije mu davao "srdele" po ruci, već bi ga položio preko klupe i svojom debelom štapinom raspalio bi po stražnjici svom snagom. Od straha nitko se od nas nije usudio ni brojiti. To se ponavljalo svake sedmice na satu vjeronauka. A naš junak "niti pisnu niti zubi škrinu".

To je trajalo sve dok se on nije "dosjetio jadu" i kad fratar bane na vrata - junak kroz prozor. Uskoro je fratar zamijenjen, ali se i naš junak više nije pojavio.

Pamtim učenika Mravka. Zadivljen sam bio njegovim znanjem i inteligencijom. Bilo je to nešto fenomenalno. On je bio toliko siromašan da nije mogao prijeći u srednju školu. Bilo mi je žao što nema nikoga tko bi mu pomogao. Tada je bilo takvo vrijeme. Za njega nikad više nisam čuo, ali ga nisam ni zaboravio.

U srednjoj školi Profesore pamtim kao vrlo stručne, ali ne i dobre pedagoge. Većina je očigledno bila pritisnuta novčanim brigama. Savjesno su obavljali svoj posao po nastavnom programu, ali nisu umjeli, ili nisu imali snage da nas

oduševe za učenje, da nam dadu podstreka, niti su ikada govorili o našim daljnjim studijima. Nisu nam prenosili svoja iskustva. Drugim riječima, smatrali su da je predavačkim satom njihov zadatak ispunjen. Naša budućnost nije bila njihova briga. Svo znanje, koje nam je ostalo iza mature, mislim da bi se dobrim metodama moglo bolje savladati za dvije, nego za svih ovih osam godina. Učili smo bezbroj datuma i imena iz povijesti, a da nam pri tome glavna zbivanja nisu ostala jasna i povezana. Učili smo bezbroj imena književnika, godine njihova rođenja i smrti, nazive djela, ali nam književni pravci nisu postali ni jasnima, ni međusobno povezanima. Tako je to, uglavnom, bilo i sa drugim predmetima.

Od mojih profesora, jedan će postati povijesnom ličnošću - za neke pozitivnom, a za druge negativnom. U drugom razredu realne gimnazije francuski jezik mi je predavao profesor Radoje Knežević, iz Beograda (sin direktora jedne od beogradskih gimnazija). Vjerojatno da mu je to bilo prvo službovanje. Bio je mlad, ali preozbiljan, energičan i sistematičan u radu.

Uvijek besprijekorno odjeven. Prema đacima se ponašao vrlo korektno, nikada nije povisivao glas, nikada izrekao nešto čime bi nas mogao poniziti.

Ako bismo zaslužili lošu ocjenu, izvukao bi neizbježnu poštapalicu: "Odeš k' 'edinici.", zabilježio bi ocjenu i zadao da odgovarajući tekst prepišemo deset puta. Nikada više ne bismo pogriješili u pisanju neke od riječi iz tog teksta. Dao nam je, ipak, prilično solidno znanje. Veliki nedostatak mu je bio što nam ni jednom riječju nije predočio zemlju čiji nam je jezik predavao, niti povijest i kulturu tog naroda, a i gimnaziju i fakultet pohađao je u Francuskoj.

Ono po čemu Kneževića još i danas pamtim, jest neobičan bljesak i boja njegovih očiju. Mogao bih ih usporediti s očima risa, odnosno divlje mačke. Kroz taj bljesak kasnije ću sagledavati njegovu političku aktivnost.

Sa svojom braćom oficirima, majorom Živanom, komandantom bataljona kraljevske garde, i Nikolom, komandirom čete iste garde, bio je jedan među najglavnijim akterima vojnog puča od 27.3.1941. godine. Zapravo, Radoje Knežević je bio jedini civil u vodećoj generalskoj grupi. Taj puč će za Kneževićev srpski narod i za državu Jugoslaviju izazvati katastrofalne posljedice. Otvorio je Pandorinu kutiju iz koje su izletjeli zli dusi, ali o tome opširno kasnije.

Već za boravka u srednjoj školi sazrela je u meni misao o potrebi temeljite reforme škole: ona bi trebala buditi u đacima i duboko usaditi pozitivne, humane sklonosti, te razvijati sklonosti talentiranih učenika.

ORJUNA U splitskoj luci obilazim brodove po već uhodanom običaju. Pred brodom za Kaštela i Trogir, stoji velika grupa ljudi srednje dobi, svi su odjeveni u crno, na prsima umjesto dugmadi imaju srebrne toke (zapravo svijetli lim). Jedan čovjek, plav, niskog rasta, sa šubarom na glavi i sokolovim perom na njoj, poskakuje i hitro sređuje grupu u dva reda. "Padaju" neke zapovijedi, pa pozdrav. A onda, iza zastave, dva po dva ulaze u brod. Sve me to čudilo pa sam bio znatiželjan da nešto pobliže saznam o toj grupi. Od najbliže osobe tražio sam objašnjenje.

"To su orjunaši."

"A što su to?" - pitam.

"ORganizacija JUgoslavenskih NAcionalista. Zovu ih orjunaši-batinaši. A taj što s njima upravlja je njihov čelnik, to jest zapovjednik. Oni idu u Kaštela, tamo u gostionici piju, provociraju protivnike pa se pobiju.

Polovica Kaštela su za njih, a polovica za Stipicu Radića i nešto malo komunista."

Kasnije sam saznao da se taj čelnik zvao Valentin Žic, da je izbjeglica iz Istre i da je zaposlen u tvornici cementa. Od tvornice je dobio potrebnu količinu cementa, pa je sa tom svojom četom na poluotoku Čiovu (u Okrugu Gornjem) napravio veliku čatrnju za vodu kišnicu, tako da bi selo imalo dovoljno vode ne samo za domaćinstvo, nego i za stoku, a pravili su ih i u nekim drugim selima. To im je bila pomoć selu, a i propaganda, pa su za Orjunu pridobili i neka sela u Dalmatinskoj Zagori.

Nešto kasnije, u Kaštel Starom se u sukobu orjunaša i radićevaca dogodilo ubojstvo. Orjunaši su pjevali, a radićevci su se ljutili. Došlo je do međusobnog vrijeđanja i prijetnji, a onda je netko u polutami nožem ubio jednog radićevca. Uzrujanje je zahvatilo ne samo svih sedam Kaštela nego i grad Split. Jedan je radićevac svjedočio da je vidio kako Valentin Žic udara nožem u leđa svog protivnika. Žic je uhapšen i smješten u zatvorsku sobu u kojoj je boravilo dvadesetak komunista. Kako je Orjuna bila ne samo protiv radićevaca-separatista, nego jednako i protiv komunista (svi su bili proglašeni "neprijateljima"), to su se ovi, kad su Žica prepoznali, ustremili na njega i skoro ga linčovali. Dugo je trebalo da u drugoj ćeliji Žic dođe k sebi i da se oporavi. Orjunaši su pričali da ga je sudac namjerno bacio među komuniste da bi ga ovi ubili.

Na sudskom procesu nije mogla biti dokazana Žicova krivnja pa je oslobođen. Naime, grupa orjunaša koji su bili prisutni u gostionici, svjedočila je da se Žic za čitavo vrijeme nije udaljavao od njihovog stola. Prilikom slijedećeg izleta orjunaša u Kaštel Starome, opet su se smjestili u istu gostionicu. Tu se pjevalo i slavilo oslobođenje njihovog čelnika. Kako je Valen-

tin Žic došao u Kaštela ne brodom, kao ostali, nego na motociklu, to je on, kad je bilo vrijeme za odlazak, sjeo na svoj motor i krenuo u tamnu noć, ali, zadobio je udarac nožem u leđa i izdahnuo. Bilo je to 1927. Ubojica nije pronađen. Otrovna mržnja između dvije protivničke grupacije podigla se do usijanja. Ipak, orjunaši, kako sam čuo, više nisu odlazili u Kaštela.

Valentin Žic je pokopan na tadašnjem splitskom groblju Sustjepan, blizu groba moje majke. Nešto kasnije, prigodom posjeta majčinom grobu, vidio sam kako je na grob Valentina Žica stigla omladinska glazba, predvođena orjunašem, apotekarom Uglešićem. Prisutna je bila tu i grupa Žicovih prijatelja, a među njima i dvije žene. Dok je sviran Beethovenov posmrtni marš, ove dvije žene i jedan stariji muškarac ridali su od plača. Tu se nalazio i jedan moj poznanik. Za te dvije žene rekao mi je da su Uglešićeve sestre, da su obje mnogo voljele Žica i da ga ne mogu prežaliti, a onaj muškarac plače od grižnje savjesti što je ubojstvom svog rođaka radićevca izazvao ubojstvo nedužnog čelnika Žica. Vlast ne zna ni danas, rekao mi je, tko je ubojica, a oni koji znaju drže to u tajnosti.

Iako sam mogao imati tek nepunih 16 godina, bio sam poražen tom tragedijom. Ne znam jesu li mi se tada, ili kasnije, javljala pitanja: Plače li ubojica samo za svojim čelnikom ili i za svojim rođakom? Može li politika biti bez zločina, moraju li protivnici doživljavati progone i mučenja? Za kakvu to misao, za kakvu to ideologiju trebaju padati tolike žrtve i mora li na krajnje nehumani način biti gaženo protivnikovo ljudsko dostojanstvo? Kako je to teško protivniku, imat ću prilike osjećati dugo na vlastitoj koži i u vlastitoj duši. A sve zato što nisam bio podoban, nisam svjestan, nisam pravi, nisam veliki!

Dana, 6.1.1929. godine, kralj Aleksandar je ukinuo Ustav i sve političke organizacije, uključivo i Orjunu. Sve žrtve koje je pretrpjela i izazvala Orjuna, zasigurno su bile uzaludne. Ali, Orjuna je zapamćena po zlu, ne i po dobru kojega je ipak bilo (kulturne aktivnosti, borba protiv stranog kapitala, rad na pomaganju gladnih sela i drugo). Često sam sretao profesora Ćiru Čičin-Šaina, jednog od osnivača Orjune. On mi je nekoliko mjeseci u nižem razredu gimnazije bio nastavnik hrvatskoga jezika, ali sam ga kasnije bolje upoznao jer smo stanovali u blizini. U više navrata smo razgovarali i o Orujni, pa iznosim suštinu njegovog, i drugih osoba, prikazivanja nastanka, borbe i gašenja Orjune.

Bilo je vrijeme kada se Dalmacija sa Splitom smatrala Piemontom jugoslavenstva, a to je odista tako i bilo. Ali, ne slučajno. Bilo je to uvjetovano mnogim povijesnim činjenicama kao: hrvatsko kraljevstvo nastalo je i održavalo se u Dalmaciji (nekadašnjoj rimskoj provinciji); na tom prostoru sukobljavali su se interesi Zapada i Istoka, isključivo katoličanstva i pravoslavlja; hrvatsko kraljevstvo je trajalo oko 200 godina pa propalo, a Dalmacija je prodana Veneciji za 100.000 dukata; Dalmacija je nakon toga pripala Austriji, pa Francuskoj, pa ponovno Austriji; Italija, u koju je inkorporirana

Venecija, ne odriče se svog kupljenog prava na Dalmaciju; Dalmacija je kolijevka hrvatske književnosti, dobrim dijelom usmjerene ka "slovinstvu".

Sve to, a i mnogi drugi događaji, uvjetovali su snažno buđenje nacionalne svijesti u drugoj polovici 19. stoljeća, sa željom da se obnovi hrvatska država. U tome je prednjačila mlada inteligencija. U Zagrebu, gdje je na studijama bilo dosta Dalmatinaca, bunt protiv Austrije i Mađarske izbio je kada su studenti 1895. godine na Trgu bana Jelačića spalili mađarsku zastavu.

Gonjeni od univerzitetskih i policijskih vlasti, znatan broj studenata, među kojima je bilo i Splićana, nastavili su studije u Pragu i Beču. Oni u Pragu su slušali predavanja već znamenitog profesora Tomaša Masaryka. On ih je zadojio liberalističkim idejama, iz kojih se kod nekih snažila težnja za ponovnim stvaranjem hrvatske države, sad u zajednici s ostalim Južnim Slavenima. Vraćajući se postepeno u Hrvatsku, ta mlada inteligencija postala je revolucionarni kvasac uperen protiv Austrije i Mađarske. Većina omladinaca smatrala je da do slobode i nacionalne države može doći samo uz pomoć onog dijela Južnih Slavena koji već imaju svoju državu. Kada je Srbija sa svojim saveznicima u Balkanskom ratu otjerala Turke, nastala je neopisiva radost, posebno u dalmatinskim gradovima. Mladi splitski pravnik dr Oskar Tartaglia napisao je još ranije u Beogradu nacrt Statuta tajnog udruženja "Ujedinjenje ili smrt". Ovo udruženje je pripremilo Sarajevski atentat, koji će kao posljedicu imati Prvi svjetski rat, te konačno ostvarenje ideala nacionalne omladine, ujedinjenje Južnih Slavena.

Vjekovna podređenost tuđinskim državama, uvjetovala je pojavu ideje slovinstva, odnosno hrvatskog narodnog preporoda i jugoslavenstva.

Ono je u svojim temeljima imalo svijest o potrebi združivanja Južnih Slavena u jednu državu, prvenstveno kao obranu naroda od vanjskih neprijatelja.

Pogrešno je mišljenje da je jugoslavenstvo bilo negiranje hrvatstva. Naprotiv, ono je bilo, ili je trebalo biti, sinteza svega onog najboljeg što svatko unosi u zajednicu. Ali, političke prilike razvijat će se tako da će jugoslavenstvo u praksi često biti negacija samoga sebe.

Do osnivanja države Južnih Slavena došlo je uz velike žrtve i stradanja. Preko 200 dalmatinskih mladih intelektualaca odvedeno je u mariborski zatvor, odakle su pušteni tek nakon smrti cara Franje Josipa, amnestijom novog cara Karla. Među njima se nalazio i Bosanac Ivo Andrić. Svi su se oni čeličili za uloge koje su željno očekivali u svojoj državi.

Nova država od početka bila je opterećena heterogenim političkim strujama, od proaustrijskih lojalista, hrvatskih separatista, federalista, socijalista i komunista, te jugoslavenskih centralista. Mladi intelektualci, naročito u Dalmaciji, prihvaćali su centralizam u uvjerenju da će time lakše doći do formiranja i općenarodnog prihvaćanja integralnog jugoslavenstva. U takvom opredjeljenju podgrijavala ih je činjenica da su Talijani po svršenom ratu okupirali veliki dio Dalmacije, te da je u Splitu stalnu prijetnju izazivalo prisustvo talijanskih ratnih brodova.

Ćiro Čičin - Šain naglašavao mi je da je do osnivanja Orjune prvenstveno došlo u cilju obrane od Italije koja se, uz ostalo, stalno pozivala i na prava iz Londonskog pakta od 1915. godine. Ali, pošto se uspješan otpor može pružiti samo ako u državi vlada jednodušje, a to je integralno jugoslavenstvo, Orjuna je proglasila "narodnim neprijateljima i izdajicama" sve one koji drukčije misle i rade, pa je pozvala i na primjenu i fizičke sile nad "neprijateljima". Ona je u početku imala ugled u narodu, s jedne strane zbog spremanja za obranu od Italije, a s druge strane zbog vrlo uspješnog rada na kulturnom polju, prvenstveno u kazalištu, zatim glazbenim i likovnim aktivnostima, pa i socijalnim aktivnostima. Nakon pustoši tijekom rata, nastaje neočekivano bogatstvo kulturnog života. Na tom polju isticali su se književnici Niko Bartulović, Mirko Korolija, Tin Ujević, Tresić-Pavičić i mnogi drugi. Nisu svi jugoslenski nastrojeni kulturni radnici pripadali Orjuni, ali su ih protivnici tamo svrstavali. Međutim, primjena nasilja prema ljudima koji drugačije misle, izazvala je nagli pad ugleda Orjune. Opasne tuče bile su vrlo česta pojava, kao i ubojstva. Akcijske čete orjunaša bile su naoružane drvenim palicama, ali su mnogi imali revolvere i noževe. Najveća bitka bio je sukob Orjuninih četa s komunističkim terorističkim grupama, jednako naoružanim, u rudarskom bazenu Trbovlje u Sloveniji. Tu je bilo žrtava s obje strane, ukupno 8 poginulih i veliki broj ranjenih.

Od splitskih orjunaša u fizičkim borbama i razbijanjima isticali su se veletrgovac Marko Nani i advokat dr Edo Bulat. Bulat je nastavio svoju karijeru prišavši isto tako borbeno-razbijačkim ustašama. On, koji je postao orjunaš kao izraziti protivnik Italije, s Pavelićem će biti u ustaškoj delegaciji kod Mussolinija prigodom zaključenja ugovora (18.5.1941) kojim se Italiji prepušta veliki dio Dalmacije. U Pavelićevoj vladi bit će prvi ministar za Dalmaciju. Marko Nani povukao se iz Orjune. Veliki čelnik Orjune, splitski advokat dr Ljubo Leontić, postat će Titov ambasador u Londonu.

Orjuna je bila nadstranačka organizacija, ali je većina orjunaša glasala redovno za Svetozara Pribičevića, a protiv Radića i Pašića. Ali, kad je Pribičević napustio ideju integralnog jugoslavenstva i priključio se Radiću, samo dio orjunaša ga je slijedio. To je uzrokovalo da su mnogi orjunaši izgubili svoju jugoslavensku orijentaciju. Od potpunog rasula spasila ih je Aleksandrova diktatura, koja je zabranila rad svih političkih organizacija, uključivo i Orjune. Orjunaši su bili žestoki protivnici Pašićeve nejugoslavenske politike, ali su bili suglasni s njegovim centralizmom.

Demonstracije protiv Italije Mussolinijeva fašistička Italija nije se mogla pomiriti što je Jugoslaviji morala prepustiti veći dio teritorije na koju joj je davao pravo Londonski pakt. U Italiji je postojala organizacija talijanskih emigranata iz Dalmacije, tzv. Azzurri Dalmati (Plavi Dalmatinci), koja je neprekidno podsticala neprijateljstvo prema Jugoslaviji čestim demonstracijama kojima su rukovodili fašisti. Demonstracije su bile najljuće u Trstu, gdje je boravio velik broj takvih emigranata. Osim masovnih demonstracija, vršen je svakodnevni individualni teror. Tako na primjer, ako bi djevojke, Slovenke, na tršćanskim ulicama govorile svojim jezikom, mladići-fašisti su ih razdvajali i po dvojica su svaku držali čvrsto pod ruku, dok joj je treći stiskao nos prisiljavajući je tako da otvori usta u koja joj je drugom rukom ulijevao veliku količinu ricinusa. Tada bi je vodili ulicom sve dok ne bi ricinus proradio. Ovakvo sramoćenje djevojaka bilo je praćeno ismijavanjima, vrijeđanjima i prijetnjama. Kulminacija tršćanskog terora bilo je spaljivanje Slovenskog doma. U Slovenskom primorju i Istri, slovenski i hrvatski jezik bili su zabranjeni.

Prekršioci takve zabrane bivali su premlaćivani i zatvarani. Prva žrtva bio je seljak Vladimir Gortan, u okolici Pule 1926. Osuda na smrt Miloša, Bidoveca, Marušića i Valenčića, izvršena je 1930. g. u Bazovici, istočno od Trsta.

Sve je to rezultiralo velikim brojem izbjeglica u Jugoslaviju. Takva je situacija bila i u Zadru.

Na svaku demonstraciju u Italiji odgovaralo se demonstracijama u Splitu, Šibeniku, Ljubljani, a povremeno i u Zagrebu i Beogradu. U Splitu, sjećam se, često sam slušao: "Večeras demonstracije." Tih večeri, dok smo bili još dječaci, nismo smjeli izlaziti iz kuće. Najviše je kamenica bilo oko talijanskog konzulata (u blizini našeg stana). Talijanski konzul, sa suprugom i djevojčicom, na vrijeme bi automobilom bježali u Zadar. Do Trogira je put bio još nekakav, ali od Trogira do Šibenika automobil bi skakao s kamena na kamen (jedanput sam prošao taj put, ne daj, Bože, ikada više). Mislim da današnji automobili ne bi mogli izdržati vožnju po takvom terenu. Stari Fiat je to mogao, jer u to vrijeme ni Italija nije obilovala asfaltnim cestama. Talijanski konzul je bio čovjek kojemu se nikakav prigovor nije mogao učiniti, nije bio ni član fašističke partije. Nedjeljom sam tu obitelj često susretao kad bi odlazili ili se vraćali iz crkve Gospe od Pojišana, ostavljali su najbolji mogući dojam.

Najteže demonstracije su bile u svezi Netunskih konvencija (1925) i ubojstva u Bazovici 1930. Netunske konvencije su rješavale probleme koji su proizlazili iz ugovora o miru, ali su davale posebna prava talijanskoj manjini u Dalmaciji. To je izazvalo strašan revolt. Najveći odjek su imale demonstracije u Beogradu, ali o tome kasnije. U Splitu je bilo polupano sve

što je bilo talijansko: kafane, trgovine, zanatske radnje, talijanska škola, talijansko kulturno-nacionalno društvo Lega nazionale. Na obali je bilo dvadesetak talijanskih brodica koje su prodavale naranče i limune - demonstranti su rezali njihove privezane konope. Uslijed uzburkanog mora brodice su udarale jedna o drugu, pa su sanduci voća padali u more koje se danima i danima žutjelo od rasutih naranča. Demonstracije su predvodili jugoslavenski nacionalisti, među kojima i učenici starijih razreda srednjih škola, a s njima i neki njihovi profesori. Žrtve tih demonstracija bile su nedužne, kao što su bile jednako nedužne i žrtve talijanskih demonstracija. Mi, mladi đaci, koji nismo učestvovali u demonstracijama, razgledavali bismo sutradan razbojište - to je za nas bila senzacija. Ali, jedna od žrtava bio je i moj školski drug, sjedio je u klupi blizu moje, Aurelio Fiorina. Dobar prijatelj, veseljak, svi smo ga voljeli.

Njegov otac je imao malu radionicu za popravak kišobrana. Radio je solidno i neumorno da bi prehranio svoju obitelj. Prigodom svake demonstracije, njegova bi radnja bila potpuno uništena. Naš kolega Aurelio bi bio danima tužan, nikada nam se nije požalio, a nas je bilo stid, iako nismo učestvovali u rušenju izvora njegovog izdržavanja. U njegovom prisustvu nismo razgovarali o demonstracijama, niti smo mu ikada pokazali neraspoloženje zato što je Talijan.

Tako je talijanska imperijalna politika izazivala obrambeni revolt u cijeloj Jugoslaviji. Jednom sam ja bio organizator demonstracija, mislim da sam bio pri kraju studija. Šetajući s prijateljima Narodnim trgom, ugledao sam grupu ljudi koji nam idu u susret. U sredini je bio čovjek nižeg rasta, s bradicom, u vojničkim čizmama i hlačama, te civilnom kaputu. Jedan iz njegove pratnje pokazuje mu rukom malu lijepu zgradu nekadašnje općine za koju su se u drugoj polovini 19. stoljeća vodile borbe dok je iz protalijansko-autonomaških ruku prešla u hrvatske ruke, rezultat borbe dvojice splitskih giganata, Bajamontija i Bulata. U tom čovjeku, koji je pokazivao zgradu, prepoznao sam fašističkog senatora iz Splita Tacconija, a do njega je bio Savo, također fašistički funkcionar. Nije mi sada bilo teško prepoznati čovjeka sa bradicom, toliko karakterističnom, poznatoj mi iz novinskih fotografija. Bio je to jedan od osnivača Mussolinijevog fašizma - maršal Balbo.

Da li je zvanično Italija najavila Balboov dolazak, kako je moralo biti, ne znam. Imao sam utisak da je stigao kao "turist".

Balbo se kretao bahato, izazovno. Eto, on može slobodno šetati Splitom, gradom rimskog cara Dioklecijana. Dioklecijanova palača i u njoj kuće s plemićkim grbovima, od kojih su neki potvrđivali da su im graditelji i vlasnici bili nobili (plemići) doseljenici uglavnom iz Venecije. Tu je bio i venecijanski lav Sv. Marka, na koji su se također Talijani pozivali u svojim pretenzijama na Dalmaciju. Osim toga, Balbo mi je bio nesimpatičan još iz dva razloga. U Splitu je živio advokat dr Ulikse Stanger, izbjeglica iz Trsta. Poslije Prvog svjetskog rata, Stanger je izabran u Trstu za poslanika u rimskom

parlamentu. Jedan od svojih govora otpočeo je na hrvatskom jeziku. To je izazvalo proteste fašista - fašistički poslanik Balbo prišao je Stangeru i snažno ga udario po obrazu. Stanger je poslije toga emigrirao u Split gdje je otvorio advokatsku kancelariju. Često je predvečer šetao sa svojim prijateljem, također izbjeglicom, pjesnikom Rikardom Kalitinićem Jeretovim barba Rike. Pošto sam se bio zbližio s barba Rikom, on me ponekad pozivao da im se pridružim u šetnji. Osjećao sam veliko poštovanje prema dr Stangeru, a u travnju 1941. godine bit ćemo u Splitu zajedno u ustaškom zatvoru. Drugi razlog mog neraspoloženja prema maršalu Balbou je njegova prljava akcija protiv generala Nobilea. Ovaj general je spremao znanstvenu ekspediciju na Sjeverni pol zračnom lađom - dirižabl Italia. Balbo je zahtijevao da ga Nobile primi u ekspediciju (radi propagande fašizma), ali je to ovaj energično odbio. Nakon što je ekspedicija završila katastrofom, Balbo je poveo protiv Nobilea prljavu propagandu, što je ovoga natjeralo da emigrira u Sovjetski Savez. O toj aferi imat ću prilike, poslije Drugog svjetskog rata, slušati predavanje generala Nobilea u njegovom rodnom kraju u mjestu Eboli-u, mjestu u kojemu sam boravio kao emigrant.

Da se vratim na Balboa u Splitu. Jedan od mojih prijatelja saznao je za plan Balbovog kretanja - ima sastanak u talijanskoj Legi sa splitskim Talijanima, a onda odlazi na Rivu u automobil koji će ga odvesti na drugu stranu obale. Tu će se ukrcati na motorni čamac i odvesti na jahtu koja je bila usidrena izvan luke. Uspjeli smo skupiti 50 - 60 omladinaca pa smo Balboa opkolili dok je ulazio u automobil. Druga grupa ga je očekivala na mjestu gdje će izići iz automobila. Organizirali smo mu takav doček i ispraćaj da smo bili uvjereni da se u Rimu neće moći hvaliti kako je u "talijanskom Splitu" bio srdačno primljen.

U policijskom zatvoru bilo nas je toliko da su nas bili prisiljeni pustiti da spavamo u kancelarijama. S najvećim užitkom sam iz ormara policijskog komesara dr Franka izvadio spise i od njih sebi napravio na stolu ugodni ležaj, a ujutro ih izmiješao i tako ih vratio u ormar. To mu je bio moj revanš za maltretiranje mog oca. On je meni, kao i ostalima, uručio rješenje na 20 dana zatvora, zamjenjivih novčanom kaznom.

To je bilo moje jedino učestvovanje u protutalijanskim demonstracijama. Poslije pada fašizma, otkrit ću u Italiji da su većina Talijana divni ljudi, steći ću prijatelje koji će me zadužiti svojom dobrotom, što im nikada neću zaboraviti. Kako političari od dobrih ljudi znaju napraviti loše, a kako ovi ponovno postaju normalni i dobri kad se oslobode loših političara!

Ubojstvo hrvatskih zastupnika u Skupštini Stjepan Radić, kao student osuđen u Zagrebu 1895. na 6 mjeseci zatvora zbog organizovanja spaljivanja mađarske zastave, prešao je s većim brojem studenata u Prag, pa u Pariz gdje je studirao političke nauke. Bio je izuzetno inteligentan, ali i vrlo impulsivan. U to vrijeme, Stjepanov brat Antun, profesor slavistike, posvetio se problemima seljaštva. Svoja stajališta objavljivao je u mjesečniku Dom, koji je počeo izlaziti 1898. On je, uz Bugarina Aleksandra Stambolijskog, bio vjerojatno prvi ideolog seljaštva na svijetu. Stjepan nastavlja započeto bratovo djelo i 1905. osniva Hrvatsku seljačku pučku stranku (HSPS). Uglavnom, sve što nije bilo uz seljaštvo, a naročito državni aparat, ustalo je s mržnjom na novu stranku i njenu seljačku ideologiju. Osnovne misli stranke su bile: čovjek je najveća društvena vrijednost, on zna da je Božji stvor te kao takav cijeni i svoje i dostojanstvo drugog čovjeka. Najuža i najvažnija ljudska zajednica je obitelj, koja opet čini dom, što do najpunijeg izražaja dolazi kod seljaka. Kao što čovjek bez svog doma nije pravi čovjek, tako nije ni bez svoje države. Svjestan da u datim prilikama hrvatski narod ne može doći do svoje nezavisne države, zagovarao je Dunavsku konfederaciju Južnih Slavena pod Habsburgovcima, u koju bi mogla ući i Srbija. U programu stranke, uz ostalo se navodi. "Hrvat i Srb jedan su narod, pa se već zato moraju sporazumjeti i u političkom radu, naročito ondje gdje žive zajedno... Svi su Južni Slaveni jednonarodna gospodarska cjelina, te mi Hrvati držimo Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku svojim narodnim državama..."

Protiv takve stranke ustalo je i hrvatsko svećenstvo, čime je otvoren pravi rat koji je u svoj svojoj žestini trajao punih sedam godina. Radić je svoj oštar stav prema svećenstvu temeljio na tome da je ono redovno bilo na strani imućnih slojeva, kao i da im je seljak morao plaćati danak. Radić je, također, neumorno vodio borbu i protiv "pokvarene gospode".

Zbog izbornog sistema, cenzusa prema iznosu poreza, rijetko je neki imućniji seljak imao pravo glasa. Ali su to pravo imali svi državni činovnici.

Na izborima 1906. pobijedila je Hrvatsko-srpska koalicija, a u Saboru, zbog cenzusa, HSPS nije imao niti jednog zastupnika. Dvije godine kasnije, HSPS je imao tri zastupnika među kojima je bio i Radić. Godine 1910.

HSPS je dobila 9 mandata, a 1911. čak 11. Do toga je došlo smanjenjem izbornog cenzusa sa 50 kruna poreza na 10, a negdje 6. U takvim okolnostima Stjepan Radić je svojim govorništvom i idejama toliko uznemirio ostale stranke da su se stvarale koalicije protiv HSPS-a, te je HSPS na izborima 1913. dobio samo tri zastupnika.

Nadajući se da će tijekom Prvog svjetskog rata doći do barem separatnog mira, Radić nije održavao kontakte s Trumbićevim Jugoslavenskim

odborom, te ni sa čim nije doprinio propasti Austro-Ugarske Monarhije. To je Radiću predbacivano kao teška pogreška. U Narodnom vijeću u Zagrebu, 1918. g, Svetozar Pribičević je spriječio da Radić uđe u vladu Narodnog vijeća. Radić se vrlo žučno protivio da Vijeće uputi u Beograd delegaciju koja će izvršiti ujedinjenje sa Srbijom. On je govorio: "Nemojte ići kao guske u maglu." Zastupao je stajalište da najprije treba, na temelju Ženevske deklaracije provesti pregovore i srediti sve odnose. Ali, kako je Dalmaciji prijetila velika opasnost od Italije, svima se žurilo, pa je Radić za svoj prijedlog dobio samo jedan glas. Delegacija Narodnog vijeća, koju je predvodio starčevićevac dr Ante Pavelić (zubar), otputovala je u Beograd i regentu Aleksandru predala adresu, a ovaj 1.12.1918. proglasio ujedinjenje. Dosljedan svom stanovištu, Radić će sa svojih 49 zastupnika, izabranih 28.11.1920. za Ustavotvornu Skupštinu, apstinirati. Time je omogućio da bude izglasan Pašićev prijedlog centralističkog Ustava (tzv. Vidovdanski ustav). Time je otpočelo veliko neprijateljstvo između Pribičevića i Radića. Zadojen negativnim osjećajem prema Radiću (za koji će jednoga dana priznati da je bilo pravo ludilo) Pribičević će kao ministar unutarnjih poslova nekoliko godina progoniti Radićevo seljaštvo, Radića i ostale čelne ljude HSPS-a. U toj borbi Radić je, također, sa svoje strane, ne samo protiv Pribičevića, nego i protiv svih srbijanskih stranaka, vodio borbu za koju bi se moglo reći da nije ni u čemu zaostajala za Pribičevićevom, osim što Radić nije imao žandare.

Kad je Radić vidio da nigdje u inozemstvu kod velikih sila ne nailazi na podršku u borbi za državu Hrvatsku, ili konfederalno uređenje nove države, priznao je Vidovdanski Ustav i ušao u Pašićevu vladu u kojoj više za Pribičevića nije bilo mjesta. No, pošto je kao ministar nastavio borbu protiv Pašićeve centralističke politike, morao je napustiti vladu. Sada su se u Parlamentu našli u opoziciji Radić i Pribičević, što je urodilo stvaranjem SDK (Seljačko-demokratska koalicija). Ujedinila su se dva krajnje eksplozivna karaktera, koji su u Skupštini stalno podizali temperaturu. Poslije Pašićeve smrti 1926, došlo je do strahovitog sukoba dvaju frontova: srbijanci i "prečani". Pribičević je bio pravi majstor u potpaljivanju vatre. U zraku je lebdjela katastrofa.

Spuštajući se s periferije Splita u centar grada, vidim grupe ljudi kako razgovaraju, zabrinutih lica, tajanstveno. Priđem bliže jednima i čujem: "Ma, zar je to moguće, pa to ne može biti, to je nemoguće!" Malo dalje sretoh poznanika, svećenika patera Pericu iz Isusovačkog reda. Bio je to pravi asketa, jedan među najboljim govornicima koje ću ikada u životu slušati.

Saznajem od njega za strašan zločin u Skupštini. Ima mrtvih i ranjenih, vodećih ljudi Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Nije sigurno je li Stipica Radić poginuo ili je samo ranjen. Kaže mi pater Perica prepun očaja: "To je strašno, to je užasno, to će imati teških posljedica. Nažalost, vrlo teških. Neka nam se Bog smiluje." (Poslije propasti Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne

države Hrvatske, pater Perica bio je u grupi koju su komunisti strijeljali u dubrovačkoj Daksi.)

U to vrijeme o politici sam znao samo toliko koliko bih povremeno slušao razgovore starijih. Dnevne novine sam rijetko čitao, ali od ovog događaja moje je zanimanje za njihovo čitanje naglo poraslo. Zapazila je to moja baka, pa mi savjetuje: "Nemoj se, sinko, nikada baviti pulitikom, nije pulitika za pošteni svit." A ja sam razmišljao: "Kad bi nekako moglo da politiku vode pošteni ljudi, sve bi bilo dobro." A slušao sam i slijedeće: "Ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom."

Da bih za potrebu ovih sjećanja prikazao što točnije te kobne događaje, ponovno sam pregledao ondašnji tisak, pa dajem sažeti prikaz.

Skupština, koja je proizašla iz izbora obavljenih u jesen 1927. godine, imala je slijedeći sastav po broju zastupnika: Radikalna stranka na čelu sa Veljom Vukičevićem - 95; Radikalni disidenti - 17; Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića (HSS) - 61; Samostalni demokrati Svetozara Pribičevića - 61; Zemljoradnička stranka Joce Jovanovića - 9; Slovenska ljudska stranka Antuna Korošeca - 9; Mađarska stranka - 6; Hrvatski blok (dr Ante Trumbić i dr Ante Pavelić - budući ustaša) - 2; Socijalistička stranka - 1; Njemačka stranka - 1.

Ukupno zastupnika - 323.

Velja Vukičević je sastavio koalicijsku vladu u kojoj su, osim njegovih radikala, ušli i predstavnici Demokratske i Slovenske ljudske stranke.

Tijekom tog skupštinskog zasijedanja došlo je do koalicije dotadašnjih najljućih neprijatelja: Hrvata Radića i Srbina Pribičevića. Kao što sam već naveo, koalicija je nazvana "Seljačko-demokratska koalicija", s ukupno 122 zastupnika. Koalicija nije imala većinu u Skupštini, ali je od slučaja do slučaja mogla računati na podršku ostalih opozicijskih grupa, naročito srpske Zemljoradničke stranke Joce Jovanovića.

Već i ranije u Skupštini su bili zaoštreni odnosi između "radićevaca" i "radikala", dolazilo je do međusobnih vrijeđanja i optužbi. Radikali su prečesto naglašavali: "Mi smo vas oslobodili", na što su radićevci isticali "Mi imamo hiljadugodišnju kulturu". Atmosferu tih dana slikovito je prikazao zagrebački humoristički list Kerenpuh objavivši na prvoj stranici pjesmicu od svega tri stiha: Oslobodi nas Bože/ Srpskog oslobođenja i/ Hrvatske hiljadugodišnje kulture!

Ali, jedna među najtežim uvredama bila je odgovor na izjavu nekog radikala: "Dok smo mi krv lili na Kajmakčalanu, dotle ste vi...". Netko, Radić ili Pernar, dobacio je: "Kažite koliko košta ta vaša krv, pa da vam je platimo." Za tu uvredu, smatrali su da se ne može ni zaboraviti ni oprostiti, ona je boljela. To je bio oganj na koji se dolijevalo ulje. U Skupštini je postojala veća grupa boraca iz Balkanskog i Svjetskog rata, od kojih su nekolicina bili četnici koji su upućivani u najopasnije okršaje. Cijenili su počesto i precije-

njivali svoje zasluge i očekivali da ih i drugi cijene i poštuju. Svako nepriznavanje smatrali su ne samo svojom osobnom uvredom, nego i krajnje neprijateljskim napadom na državu.

U ovom zasjedanju Skupštine, od početka je zavladala paklena atmosfera izazvana pokušajem Vlade da se ratificiraju Netunske konvencije (potpisane u talijanskom gradiću Nettuno), zaključene između kraljevina Italije i Srba, Hrvata i Slovenaca 20.6.1925. (točno tri godine prije atentata u Skupštini). Tim konvencijama Vlada je namjeravala poboljšati odnose s Italijom. Konvencije su sadržavale lijepe riječi o "korisnosti za narode obiju strana ugovornica", "reciprocitet" i slično, ali to su bile samo fraze kojima se prikrivala štetnost, nejednakost i čak djelomično odricanje od suvereniteta - sve u korist Italije. Osnovne negativnosti se mogu svesti na sljedeće: - Riječka luka bi se razvijala na štetu luke u Sušaku; jedan mali bazen, koji se u riječkoj luci stavlja na raspolaganje jugoslavenskom prometu, došao bi pod potpunu talijansku kontrolu; naši ribari ne bi smjeli loviti ribu u pojasu jedne milje od obale Rijeke, a taj je prostor bogat ribom (za izlov te ribe nije potrebna skupa tehnička oprema) dok izvan tog pojasa, gdje je ribe manje, naši bi ribari mogli slobodno loviti, ali nisu imali odgovarajuću skupu opremu, pa izlov nisu mogli ni vršiti; Italija bi imala pravo angažiranja svog financijskog kapitala u industrijalizaciju Dalmacije, i imala bi pravo svoje radnike zapošljavati u izgrađenim ili kupljenim objektima; talijanska manjina u Dalmaciji i Hrvatskom primorju stekla bi takvo pravo aktivnosti da bi to ugrožavalo političku i općenito stratešku sigurnost zemlje.

Navedene štetne odredbe, kao i mnoge druge, manje štetne, ne bi mogla prihvatiti nijedna zemlja koja ima svoj ponos i koja želi sačuvati svoje dostojanstvo i svoj suverenitet. Potpuno je razumljivo što je u narodu došlo do takve reakcije da su u svim gradovima, pa i u mnogim, naročito otočkim selima, buknule demonstracije. One su trajale dugo i s izgledom da neće prestati dok se konvencije ili temeljito isprave ili potpuno odbiju. Svugdje su održavane izvanredne skupštine općinskog vijeća odakle su upućivani energični zahtjevi Vladi da odbije konvencije. Najjače demonstracije održavane su iz dana u dan u Beogradu. Demonstranti su u centru grada izbacivali namještaj restorana i podizali barikade. Uzaludni su bili juriši žandara i njihove konjice, borbe su postale krvave s jednim mrtvim i više ranjenih.

U Skupštini je opozicija zahtijevala da se Vlada izjasni o demonstracijama s uporabom vatrenog oružja, te o štetnosti konvencija za interese države i naroda. Tražile su se važne izmjene ili odbacivanje konvencija u cijelosti. Optuživana je Vlada za nesavjesnost i nesposobnost. Raspoloženje među zastupnicima je bilo takvo da je opozicija vjerovala da će na tom pitanju moći oboriti Vladu i pokrenuti postupak revizije Vidovdanskog ustava u smislu uspostavljanja nacionalne ravnopravnosti.

Radić je već bio znatno evoluirao u odnosu na prve godine nakon ujedinjenja kada je u Moskvi svoju stranku bio uključio u Kominterninu Se-

ljačku internacionalu. On je vjerovao da će preko nje zainteresirati velike sile za ideju revizije, odnosno priznanje posebnog statusa Hrvatske, dok je Lenjin vjerovao da će preko Radićeve stranke na Balkanu lakše provoditi ciljeve Kominterne. Sada, pak, Radić izjavljuje da revizija Ustava treba biti eksperimentalna, to jest da se temelji na iskustvu, a ne po modelu.

U borbi protiv ratifikacije Netunskih konvencija i za obaranje Vlade koja ih iznosi na ratifikaciju, opozicija je primijenila metodu opstrukcije, koja se sastojala u tome da se dugim govorima i stalnim podnošenjem prijedloga, za koje se traži hitnost, skupštinske sjednice otegnu u nedogled, tako da ne ostaje vremena za rješavanje nagomilanih problema. Prava opstrukcija je zapravo počela kad je stvorena Seljačko-demokratska koalicija (RadićPribičević). Bez energičnog Pribičevića teško da bi se ona mogla razviti i održati. Radić je govorio: "Mi ćemo sada u Parlamentu zastupati tehničku opstrukciju i to iznimno i momentalno. Takova je opstrukcija dobra za provođenje određenih ciljeva, ali nije redovito sredstvo u parlamentarnoj borbi... Mi ćemo u Parlamentu praviti jaku opstrukciju i do ratifikacije neće doći, a Vlada će biti oborena". Maček, nasljednik Stjepana Radića, u svojim Memoarima navodi: "... pa smo tako onemogućili, gotovo posve, normalni rad Skupštine. Atmosfera je postajala sve zagušljivijom, pa su se često od stanovitih radikala čule grožnje da to tako više ne može i da će pasti krv. I zaista je uskoro došlo do katastrofe".

Nastupio je kobni 20.6.1928. g. Za to zasijedanje, vodstvo HSS dobilo je iz Beograda vijest da se na Radića sprema atentat i da je u Jedinstvu, listu Velje Vukičevića, predsjednika Radikalne stranke i Vlade, objavljen članak u kome se traži da se ubiju Radić i Pribičević (Novosti 21.6.1928.), pa je od njega traženo da ne ide u Skupštinu. On je odbio taj savjet govoreći da ako su oni odlučili ubiti ga, oni će to učiniti sada ili kasnije. No, obećao je da se neće javljati za riječ niti praviti upadice. Toga se i držao. U Skupštini je vladala velika napetost. Pribičević i ministar građevina Marković, međusobno uvredljivo raspravljaju. Bivši četnički vojvoda Luna Jovanović raspravlja s Radićevim zastupnicima, oni mu prijete i nazivaju ga Čarugom (po čuvenom razbojniku). Ovaj ih poziva da mu priđu ako smiju. Permar viče: "To je lažni vojvoda. On je Čaruga. On je kafanski vojvoda." Radikal Toma Popović kaže da nije došao u ime naroda gledati ovdje cirkus. Radićevci upućuju oštre prijekore Popoviću što on i Puniša Račić prijete da će ubiti Radića. Popović odgovara: "Ako vaš vođa produži s uvredama, ja vam jamčim da će njegova glava ovdje pasti." Pribičević protestira: "Ovdje se prijeti ubojstvom pred licem cijeloga naroda." Puniša Račić izjavljuje da konstatira da se ovdje napada sve što je srpsko. Pernar viče Puniši Račiću da je opljačkao begove. Ovaj poziva predsjednika Skupštine da kazni Pernara: "A ako ga vi ne kaznite, ja ću ga kazniti, ja ću se lično obračunati s njim! Tko god bude pokušao da se stavi između mene i Pernara, poginut će." Pošto predsjednik nije udovoljio njegovom traženju, Puniša vadi revolver. Ministar

pravde Vujičić hvata Punišu s leđa, a bivši ministar vjera Obradović hvata ga za desno rame. Puniša zamahuje i odbacuje Vujičića koji pada u ministarske klupe, dok je Obradović odletio nekoliko metara dalje. Puniša puca sa skupštinske govornice i ubija Đuru Basaričeka i Pavla Radića (Stjepanov sinovac), a ranjava Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića.

Radić je operiran u beogradskoj bolnici, a nakon oporavka otputovao je u Zagreb. Neko vrijeme je obavljao i stranačke dužnosti, ali prilikom zadnjeg mijenjanja zavoja, kad se već vjerovalo da je nastupilo potpuno ozdravljenje, došlo je do infekcije koja je izazvala smrt 18.7.1928. godine, 28 dana nakon ranjavanja. Dr Maček o tome u Memoarima (Hrvatska Seljačka Stranka, Zagreb 1992.) piše: "Predsjednik je bolovao od šećerne bolesti pa je rana, koja bi u drugom slučaju možda bila prošla i bez katastrofalnih posljedica, prouzrokovala sepsu, koju srce nije moglo izdržati".

Radićeva smrt, kao i pogibija njegovih drugova, bacila je u očaj ne samo članove HSS-a, nego i cijeli hrvatski narod. Taj događaj definitivno je pokrenuo sile razdvajanja. Često se moglo čuti da je pucanj u Radića bio pucanj u srce Jugoslavije. I Radićeva Hrvatska seljačka stranka i Pribičevićeva Samostalna demokratska stranka, donijele su odluku da se ne vraćaju u Skupštinu, a da će naknadno uslijediti i druge odluke. Ogorčeni ljudi pitali su se: "A što sada?" Pozicija HSS-a bila je sve snažnija. S obzirom na činjenicu da "prečanski" Srbi u velikoj većini podržavaju zahtjeve HSS-a, a s druge strane da uz HSS pristaju i manje hrvatske stranke, pa i hrvatski klerikalci koje je Radić stalno odbijao, kriza je dostigla svoj vrhunac. U redovima HSS-a u stalnom je porastu ekstremizam koji traži potpuno izdvajanje i formiranje samostalne hrvatske države.

Za Radićevu smrt neki čine odgovornim ne samo vodstvo Radikalne stranke, nego i kralja Aleksandra. To temelje na činjenici da je Puniša Račić danima po kavanama pričao da će ubiti Radića, pa je za to sigurno znao i Kralj, a ništa nije poduzeo da to spriječi. Pribičević i dr Dragoljub Jovanović u svojim memoarima čine odgovornim Kralja, ali dr Maček ne izražava ni sumnju.

Kralj Aleksandar traži od Pribičevića da kaže Radiću da u Zagrebu može slobodno proglasiti Hrvatsku državu, a on da će trupe povući iz Zagreba. Pribičević takvu ideju energično odbacuje. Aleksandar je svoju ideju priopćio i Slovencu Žerjavu, a ovaj mu odgovara da bi to bio prvi put u povijesti da jedan kralj svojevoljno umanjuje teritorij države, pa mu savjetuje da abdicira. Aleksandar ga fizički izbacuje iz kabineta.

Ta ideja je već otprije kolala pod nazivom "Amputacija". HSS bi je prihvatio kad to ne bi značilo da će Srbija sama uspostaviti svoje granice, a to znači da bi Hrvatska ostala bez znatnog dijela svoga teritorija. Pribičević je uvijek tu ideju odbijao jer je smatrao da je Jugoslavija bolja od bilo kojeg drugog rješenja.

Mišljenja o Stipici Radiću kreću se od obožavanja kao narodnog vođe, do osporavanja kao prevrtljivog demagoga.

Slobodan Jovanović, profesor državnog prava, u knjizi Moji savremenici, dopunjeno izdanje, kaže: "Radić je bio čudnovata mešavina narodnog proroka, velikog demagoga i vašarskog opsenara. Van Parlamenta, u neposrednom dodiru s narodom, imao je više uspeha nego u parlamentarnoj igri stranaka. On je bio znatna politička snaga, ali potpuno neproračunljiv. Ma koliko da je bio opasan drug, Radić ne bi oborio Pašića da Pašićev pad nije želeo kralj Aleksandar".

Meštrović, u svojim Uspomenama, svjedoči da je Radić prije smrti izjavio "Kralj i narod". Nadalje da je Kralj o Radiću neki put govorio da je Stipica najveći čovjek što su ga Hrvati imali u politici, a neki put da nas pred svijetom sramoti svojom prevrtljivošću.

Radić je obilovao parolama koje su ostale nezaboravne i bogato korištene, kao: "Ne idite kao guske u maglu!" (tražeći da se sa Srbijom pregovorima utvrde odnosi prije ujedinjenja). Ili na zborovima: "Sa Srbima uvijek, pod Srbima nikad!"

U svezi proturječnih izjava i stavova, ljudi su se nerijetko pitali: "Koji je Radić pravi?"

Frankovci su ga često optuživali da je Jugoslaven. Na sjednici županijske skupštine u zgradi Sabora, na takvu jednu upadicu dr Ante Pavelića (budućega ustašu), skočio je na njega, ščepao ga za prsa i gurao dok ga nije izbacio iz sobe. Mnogobrojne su anegdote o njegovim demagoškim potezima, ali je uvijek kod seljaka ostao jednako obljubljen.

Tako Meštrović u svojim Uspomenama navodi da mu je Radić spočitnuo da i on i Trumbić spadaju u pokvarenu gospodu. Meštrović je reagirao: "Istina je da sam izuo opanke i obukao cipele, ali od tada hodam u cipelama, ne skidam ih kad dođem na periferiju grada da za selo obujem opanke kao što, kako sam to čuo, Vi radite."

Ova neugodna situacija svršila se tako što je Radić Meštrovića tapšao po ramenima.

Pribičevićev odlazak u protivnički tabor, to jest u koaliciju s Radićevim HSS-om, zbunio je mnoge tadašnje političke čimbenike, nikako nisu mogli shvatiti takav potez. Stoga smatram da zaslužuje pročitati kako dr Maček definira Pribičevića u svojim Memoarima: "Pribičević je bio čovjek nesalomljive energije i, kako god je bio bezobziran i neugodan kao protivnik, tako je bez ikakve rezerve bio lojalan kao saveznik. Pretvorio se, da tako rečem, iz Savla u Pavla. Kakogod je prije bio najoštriji centralist i protivnik svega što je bilo hrvatsko, tako je sada, nakon stvorene Seljačko-demokratske koalicije, stao rame uz rame s Hrvatima u svim našim zahtjevima. Njegov glavni cilj bio je očuvanje Jugoslavije, koja se u ono doba još nazivala "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca", i ko-

ju je, ne posve bez razloga, smatrao svojim djetetom. Kao oštrouman čovjek uvidio je da je to moguće jedino ako se Hrvatskoj, a i ostalim povijesnim zemljama, prizna potpuni paritet s bivšom Kraljevinom Srbijom."

Odmah nakon atentata u Skupštini, dva zastupnika iz Hrvatskog bloka, dr Ante Trumbić, koji je inače pripadao Hrvatskoj zajednici i dr Ante Pavelić, budući ustaški poglavnik, prešli su u članstvo HSS-a. Pavelić je ubrzo napustio HSS i otišao u emigraciju nakon što je uvedena Aleksandrova diktatura.

Na sjednici Seljačko-demokratske koalicije, održane u Zagrebu 1.8.1928. godine, a kojom je predsjedavao Svetozar Pribičević, uz ostale prihvaćeni su i sljedeći zaključci: - ne priznaju se zaključci koje bi donijela postojeća Skupština; - u svijesti narodnoj dosadašnje državno uređenje poništeno je poznatim događajima pa će se povesti najodlučnija borba za novo državno uređenje, koje će osigurati punu ravnopravnost svih narodnih individualiteta; - Seljačko-demokratska koalicija poziva sve političke stranke i grupe u prečanskim krajevima da se pridruže ovoj akciji u borbi za jednakost i ravnopravnost.

Očekuje se podrška seljačkog naroda u Srbiji da ubrza pobjedu ovih velikih principa, koji jedino mogu spasiti državnu zajednicu.

Početkom siječnja 1929. godine, kralj Aleksandar je pozvao na konzultaciju Mačeka i Pribičevića. Na Kraljevo pitanje zašto su Hrvati nezadovoljni, Maček je odgovorio da se politika od 1918. godine vodila ne samo bez, nego i protiv Hrvata, pa stanje treba vratiti na 1918. godinu i početi sve ispočetka.

Poslije Mačeka Kralj je primio Pribičevića. Među njima je odmah nastalo žučno raspravljanje pa, kako kaže Pribičević, Kralj je zavrnuo svoj rukav i pokazao žile, te rekao: "Ne mogu ja zatajiti svoju krv." Pribičević kaže da je odgovorio: "Vi treba da se odlučite hoćete li biti samo kralj Srba ili i kralj Hrvata. Ako želite ovo potonje, dođite u Zagreb i rješavajte tamo hrvatsko pitanje", nakon čega je Pribičević izašao bez pozdrava.

Sutradan, 5.1.1929, Aleksandar je ponovno pozvao Mačeka i zamolio ga da mu detaljno izloži kako zamišlja uređenje Jugoslavije. Maček traži federaciju od sedam jedinica u granicama kako su postojale u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije i to: Slovenija, Hrvatska s Dalmacijom, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Vojvodina, Makedonija. Svaka jedinica imala bi svoj parlament i vladu. Zajednička vlada i zajednički parlament bili bi nadležni samo za ono što je najnužnije da bude reprezentant države prema vani. Da bi se izbjegli mogući sukobi, zakoni jedinica bili bi podvrgnuti kraljevom odobrenju. Kralj mu je (kako navodi Maček u Memoarima) zahvalio na dragocjenim informacijama i rekao: "Budite mirni. I ja vidim da ovako stvar dalje ne ide, pa ću uzeti ja osobno stvar u svoje ruke i nadam se

da ćemo moći sve sporove srediti". Kralj je još rekao da će pozvati profesora Slobodana Jovanovića te ga pitati kako bi se s državno-pravnog stajališta imalo smatrati državno uređenje koje je Maček predložio.

Kralj se konzultirao kako sa Slobodanom Jovanovićem, tako i sa šefovima najvećih stranaka. Nakon toga radikali su izjavili da Maček-Pribičevićeve prijedloge odbijaju bez diskusije, demokrati ih odbijaju ali su voljni diskutirati, Korošec također odbija kao i Muslimani. Joca Jovanović, predsjednik srpske Zemljoradničke stranke, izjavio je da se o preuređenju države može razgovarati samo pošto se izvrši reforma izbornog sistema i time omogući dolazak seljaka u Narodnu Skupštinu i to u broju koji odgovara njihovoj snazi. Tada će se srpski i hrvatski seljaci sastati i oni će sva pitanja odgovorno riješiti.

Tisak nije komentirao ovu Jovanovićevu izjavu. Ona je u suprotnosti s interesima vodstva političkih stranaka, jer bi po Jovanovićevom prijedlogu teoretski bilo moguće da Skupština ostane bez političara koji su doveli zemlju u potpunu krizu. Tek 1937. godine imat ću priliku slušati predavanje profesora Tasića u kojemu kritizira ideju Zemljoradničke stranke o staleškom parlamentu.

Otac u zatvoru Pred kraj 1933. na ulici u Splitu policija je lišila slobode mog oca. U kući je izvršen pretres. Mom starijem bratu Vilku pokazali su rukom ispisan papir i upitali ga poznaje li taj rukopis. Vilko je bez dvoumljenja odgovorio da je to rukopis našeg oca. Tekst je imao naslov "Atentat", a sadržavao je protest zbog bijednog života umirovljenika, vrvio je od uvredljivih riječi za režim, a spominjana je i mogućnost izvršenja atentata.

Istina je da je naš otac imao minimalnu mirovinu i da je zbog vođenja politike u državi bio razočaran, ali njegov stav prema državi bio je pozitivan. Poznavao sam ga u dušu pa nisam povjerovao da je on pisao taj letak i da ga je, među ostalim, poslao i talijanskom konzulu. Ali, kad mi se pružila prilika da pažljivije pogledam inkriminirano pismo, pokolebala me velika sličnost s očevim rukopisom.

Dok je otac bio u policijskom zatvoru, donosio sam mu ručak i predavao ga stražaru. Jednog dana stražar mi je dozvolio da mogu kratko porazgovarati s ocem. Otac je imao izraz uplašenog čovjeka. Rekao mi je da mu je komesar dr Frank noćas zaprijetio torturama ako ne prizna da je autor pisma. Pokušao sam smiriti i ohrabriti oca, davši mu čvrsto obećanje da ću to spriječiti. Potrčao sam na prvi kat i kako nije bilo policajca na hodniku,

grunuo sam svom snagom u ured dr Franka. Zaprijetio sam mu teškim posljedicama ako se usudi da mi takne oca. Dr Frank me promatrao ukočenim pogledom, ali nije progovorio niti jedne riječi. Često sam razmišljao ima li član obitelji u slučaju primjene torture uzeti pravdu u svoje ruke. Smije li se bezakonjem boriti protiv bezakonja, ili treba mirno trpjeti da policija nanosi drugom članu obitelji teške fizičke i duševne boli? Odgovor je bio da nema zakonskog prava, ali da postoji ljudski zakon i obveza svakog člana obitelji da je brani. Drugim riječima, bio sam odlučio da dr Franka fizički napadnem i nanesem mu težu povredu, svjestan da bih za to zakonski odgovarao.

Pitao sam poznanika-komunistu zašto oni ne reagiraju u slučaju policijskih tortura. Odgovorio mi je da Partija zabranjuje individualni teror i to iz dva razloga. S jedne strane, to bi dalo povoda vlasti vladajuće klase za progon Partije kao cjeline, kao što je bio slučaj neuspjelog atentata na regenta Aleksandra u Beogradu i uspjelog atentata na ministra unutarnjih poslova Draškovića u Delnicama. S druge strane, ako se na torture i ostale vrste bezakonja ne odgovori, nego policijski zločini ostanu nekažnjeni, rast će revolucionarnost radničke klase.

Istraga protiv mog oca trajala je oko šest mjeseci. Na prvom ročištu pred Okružnim sudom prihvaćen je prijedlog da se predmet pošalje sudu u Zagrebu radi supervještačenja. Splitski vještak-kaligraf ustvrdio je da iako postoje neke razlike između očevog rukopisa i onoga u inkrimiranom tekstu, postoje tako frapantne sličnosti, da se mora zaključiti da je on autor pisma.

Otac je pušten da se brani sa slobode. Zagrebačka ekspertiza je zaključila da postoje velike sličnosti, ali da su razlike tako značajne da one nesumnjivo dokazuju da moj otac nije autor inkriminiranog pisma. Otac je oslobođen.

Ali, moram navesti da ovu priču prati i jedna sramna kriminalna priča. U obitelji smo se složili da trebam ići u Zagreb i angažirati nekog advokata koji će pratiti i požurivati supervještačenje. U tu svrhu, teškom mukom smo isposuđivali novac za pokriće mojih troškova i plaćanja advokata kojega su nam preporučili. Taj advokat mi je u nekoliko navrata tražio još novca i stalno navodio da je slučaj težak i da ima dodatnih izdataka. Kada sam mu rekao da nemam više novca ne samo za njega, nego ni za kruh, pa sam zatražio da mi jasno kaže kako stoji stvar, odgovorio mi je da je upravo razgovarao sa sucem, ali da vještačenje još nije gotovo. Očajan, susreo sam poznanika, studenta Borisa Sancina, izbjeglicu iz Trsta, i ispričao mu slučaj.

Odveo me svom poznaniku, advokatu na Jelačićevom trgu, mislim da se zvao Petričević, ili nekako slično. Sutradan, ovaj advokat me obavijestio da onaj kojega sam angažirao i dobro platio nije nikada u svezi našeg slučaja bio kod nadležnog suca. Od ovoga je pak saznao da je vještačenje završeno i da je potpuno u prilog mog oca, a predmet je prije tri dana upućen Okružnom sudu u Splitu.

Želio bih iznijeti još jednu informaciju. Dr Frank, za kojega je bilo poznato da nad radnicima, optuženim za komunizam, sprovodi torture, 1941. stupio je u redove slovenskih partizana. Tamo je postao pukovnik.

Očito su cijenili njegovu stručnost.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i mog izlaska iz zatvora, pitao sam oca, da mi sad bez ikakvog straha može reći je li on pisao pismo "Atentat". Kazao mi je: "Sine moj, ja bih danas mogao dobiti neke privilegije kad bih prijavio slučaj, ali bi to bilo nepošteno. Ja sam ti rekao da je to nedjelo napravio moj konkurent u poslu prodaje nekretnina. U to sam potpuno uvjeren. Ako mu nije platio ljudski zakon, platit će mu Božji."

Konkurent je na samrti ispovijedio grijeh koji je počinio prema mom ocu, pa je izdahnuo smireniji.

Diktatura kralja Aleksandra Kralj Aleksandar je 6.1.1929, "uzeo stvar u svoje ruke" objavljujući proglas na narod: Srbima, Hrvatima i Slovencima. On izjavljuje da između naroda i kralja ne smije više biti posrednika, jer da se više ne može ići putem kojim se do sada išlo. Parlamentarni rad i sam politički život dobivaju sve više negativno obilježje. Parlamentarizam zloupotrebljavaju političke strasti u tolikoj mjeri da je postao smetnja za svaki plodni rad u državi. Žalosni razdori i događaji u Narodnoj skupštini - kaže se dalje u proglasu - pokolebali su u narodu vjeru u korisnost te ustanove. Došlo je do duhovnog rasula i narodnog razjedinjavanja... Mi moramo tražiti nove metode rada i krčiti nove puteve! Kraljevi budući napori imaju jedini cilj da se u što kraćem vremenu postigne ostvarenje onih ustanova, one državne uprave i onog državnog uređenja, koji će najbolje odgovarati općim narodnim potrebama i državnim interesima. Zato Kralj ukida Ustav. Novi zakoni donosit će se ukazom. Narodna skupština se raspušta.

Novu vladu je sastavio general Petar Živković, koji je bio ujedno i ministar unutarnjih poslova. Ostali resori podijeljeni su među političare, radikale i demokrate, te nekoliko hrvatskih bivših ministara i intelektualaca, a od Slovenaca u vladu je ušao dr Antun Korošec.

Svečanoj sjednici vlade prisustvovao je Aleksandar, koji je ministrima dao obavezu da uvode punu zakonitost, pravdu i apsolutnu jednakost, te ravnopravnost svih Srba, Hrvata i Slovenaca.

Iako sam tada bio vrlo mlad, vrlo se dobro sjećam da je bilo dosta ljudi koji su taj čin pozdravljali s ushićenjem. Ja sam se radovao vjerujući da je došao kraj onim ružnim političkim događajima koji su zamućivali moj

mladi duh. Već sam pratio splitski dnevnik Novo doba, a još od ranije tjednik Novi čovjek, humaniste Miljenka Vidovića. Onaj prvi bio je informativan, a ovaj drugi etičan. Život je u Splitu i Dalmaciji bio pritisnut teškom oskudicom, potenciranom vijestima o korupcionaškim aferama, po kojima se mali broj koristi na račun čitave zajednice.

Mnogo se prepričavala izjava dr Vlatka Mačeka u kojoj se spominje da je "lajbek" otkopčan. "Lajbek" u zagorskom govoru znači prsluk. Smisao te izreke je da kad je prsluk krivo zakopčan, ništa se ne može učiniti dok ga se ne raskopča, jer se tek tada može pravilno zakopčati. Izjava data na dan Proglasa glasi: "Kak vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Nj. Vel. Kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda, te s obzirom na veliku mudrost Nj. Vel. Kralja, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svom domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.

(Zagrebačke Novosti, 7.1.1929.)

Međutim, nekoliko vodećih ljudi Mačekove Hrvatske seljačke stranke, bez rezerve je prihvatilo politiku koju je svojim Proglasom najavio kralj Aleksandar. U prvom redu to su Karlo Kovačević, jedan od osnivača HSS, zatim Ivica Radić, rođak ubijenog Stjepana Radića, pa Nikola Preka - svi bivši Radićevi narodni zastupnici.

Mnogo je bilo ljudi koji su očekivali da će Aleksandar ispuniti smisao svog Proglasa, to jest dati takvo društveno uređenje koje će već po sebi osloboditi sve stvaralačke snage naroda. Takav slučaj je bio i sa smederevskim advokatom Dimitrijem Ljotićem. Njega je Kralj u veljači 1931. postavio za ministra pravde. No ovaj je ubrzo osjetio da u Vladi ministri radikali i demokrate rade na obnovi partijskog sustava, te da u tom smislu vrše presiju na Kralja. Zato je ponudio Kralju da će mu izraditi svoj projekt staleškog ustava. Pri tome je rekao Kralju: "Mene da ste pitali 5. januara, ja Vam nikada ne bih savjetovao (da izvrši 6. januar, op. pisca) ne zato što nisam za samu stvar, nego iz drugih razloga. Međutim 6. januar je prihvaćen zaista iskreno i toplo od celokupnog naroda. Tada ste bili revolucionar, što Kralj ne može i ne sme biti. Sada valja naći rešenje kojim ćete potvrditi svoju reč iz Manifesta." (Ljotić: Iz moga života, München 1952.)

Taj sustav je Ljotić nazvao staleškim. Sabor bi se sastojao od predstavnika profesija, kulturnog života, ekonomskog života, zdravstvenih ustanova, zadruga i ostalih organskih narodnih zajednica. Tako bi bilo i u širokim samoupravama. Kralj je tražio da mu Ljotić izradi taj projekt u roku od mjesec dana. U njemu je Ljotić predvidio da se prijedlog ustava uputi narodu na referendum, na slobodno i tajno izjašnjavanje. Ali, Kralj nije imao hrabrosti upustiti se u još jedan pokušaj, ili pak nije imao snage oduprijeti se

partijskim političarima koji su svojom lošom politikom izazvali 6.1. Na to je Ljotić podnio ostavku i otpočeo s okupljanjem ljudi istih ili sličnih gledišta.

Umjesto staleškog ustava, Kralj je objavio ustav koji je otvorio vrata postepenom povratku na staro. Vlada se odlučila na organiziranje jedne stranke. Ljotić ih je upozoravao: "U tu stranku pohrlit će najprije ljudi koji imaju putra na glavi, svi mogući nevaljalci. Zbog njih pošteni ljudi neće u tu partiju."

Na izborima krajem 1931. godine, "pobijedila" je jedna jedina postojeća stranka predvođena generalom Petrom Živkovićem. To nije bila promjena na bolje. Ti političari bez dovoljnog znanja, volje, vjere i oduševljenja, pogoršavali su situaciju iz dana u dan. Hrvatsko pitanje, odnosno hrvatsko-srpski spor, postavljalo se kao neizbježno, ali nitko, ni starim metodama, ni pojačanim terorom, nije uspijevao ništa drugo osim da, i onako teško stanje još više pogorša. Osim toga, ekonomska situacija je bila takva da nije mogla biti gora. Hrvati su lako prihvatili parolu "svemu su krivi Srbi". Nacionalne tenzije su naglo rasle.

Suprotno od kraha u unutarnjoj politici, na vanjskom planu rezultati se mogu ocijeniti pozitivno. Na svojim trijumfalnim putovanjima u Grčku, Tursku, Rumunjsku i Bugarsku, Aleksandar je uspio zaključiti Balkanski pakt (Bugarska mu formalno još nije pristupila, ali je obavljena psihička priprema). Očigledno je bilo da je kralj Aleksandar u tim zemljama bio priznat kao autoritet, pružao je sigurnost da će on spriječiti da Balkan ponovno postane poprište krvavih sukoba. A i protivnici, kao Italija i Mađarska, respektirali su ga. Bilo je i znakova da ga uvažava i Njemačka.

Na povratku iz Sofije, dočekala ga je Vlada. Ministar sporta, naš Splićanin dr Grga Anđelinović, pohvalio ga je: "Mnogo ste učinili Vaše Veličanstvo!"

"A što ste vi učinili? Razgovarat ćemo kad se vratim iz Francuske", osorno mu je odgovorio kralj.

Ubojstvo kralja Aleksandra Na dan pogibije kralja Aleksandra, 9.10.1934, zatekao sam se u Beogradu radi polaganja ispita na Pravnom fakultetu. Nikakav opis ne može vjerno prikazati kako su ljudi bili užasnuti i ogorčeni. Onaj osjećaj sigurnosti, što ga je pružao Aleksandar, koji je ljude držao u bezbrižnosti, odjednom je nestao. Ogromna masa svijeta s izrazom skamenjenosti dočekala je na željezničkoj stanici kraljicu Mariju, koja se vratila vlakom iz Pariza, a isto tako i prijestolonasljednika Petra, koji je nekoliko dana kasnije stigao iz En-

gleske gdje je bio na školovanju. Aleksandar je vraćen ratnim brodom Dubrovnik preko Splita, pa vlakom preko Like i Zagreba. Beograd je dočekao kovčeg s mrtvim Kraljem. Sav u crnim zastavama, pretvorio se u veliku grobnicu. Nisu ga žalili samo monarhisti, već jednako tako i neutralci. Kralju su u tom času zaboravljene sve mane, dok su isticane samo vrline. Na prvom mjestu pripisivana mu je hrabrost i politička dalekovidost, te odlučnost da pred njemačkom, austrougarskom i bugarskom silom ne kapitulira, nego da ostatke seljačke vojske iz tri rata, koji su slijedili jedan za drugim, prevede preko ledenih gromada albanskih planina. Bio je sposoban da saveznike navede da povjeruju u mogućnost i opravdanost otvaranja Solunskog fronta.

Bio je toliko utjecajan da razbije Londonski pakt i spasi od Talijana dio Slovenije, Hrvatsko primorje i Dalmaciju.

Kraljev sprovod bio je tužan. Ljudi su klečali na pločnicima i plakali. Bili su prisutni s puno pijeteta kraljevi i šefovi država ne samo savezničkih, već i nekih neprijateljskih. Hitlerovu Njemačku je zastupao maršal Göring, koji se u trenutku prolaza pogrebne povorke izdvojio i isukanom sabljom odao poštovanje hrabrom protivniku. Bio je to gest propagandnog karaktera, ali je u tom trenutku bio shvaćen kao iskreni gest i kao takav pozitivno primljen. Za kovčegom je išao u uniformi princ Đorđe, Aleksandrov brat, koji je dugo bio interniran kao neuravnotežen čovjek, sklon ispadima na javnim mjestima. Narod je Đorđa simpatizirao, ne samo zbog vrlo uspješnog zapovijedanja u ratu, već i zbog suosjećanja s njegovom sudbinom.

Narod nikada Aleksandru nije oprostio postupak prema bratu, bez obzira koliko bi se to moglo opravdavati državnim interesom. Sada su braća bila jedan uz drugoga, što je na narod djelovalo blagotvorno.

Komunistički studenti su dan poslije atentata pred Pravnim i Filozofskim fakultetom dijelili letke u kojima se narod tješi navodnom Staljinovom izjavom da će Rusija braniti Jugoslaviju od svakog eventualnog napada. Taj je letak imao vrlo snažan učinak. Vjerovalo se da iza atentata stoje Italija, Madžarska i Bugarska. Tek mnogo kasnije posumnjat će se i u Njemačku.

Međutim, nekoliko dana nakon toga pojavio se na istom mjestu novi letak koji je Aleksandra nazivao "krvavi kralj", te se atentat odobravao.

S grupom studenata, prijatelja, mislim dva dana po atentatu, sjedio sam navečer u vrtu jedne kavane. Komentirao se atentat kao ustaško djelo.

Uzeli smo izvanredno izdanje "Politike". Na prvoj stranici slika koja prikazuje ustaškog rukovodioca Perčeca s ustašama na Janka pusti u Madžarskoj, na kojoj se vršila obuka za terorističke akcije. Jedan iz našeg društva kojega sam te večeri prvi put upoznao, prigušeno je kriknuo: "Jao, ako me ovaj svijet prepozna, linčovat će me". Pokazao je na slici prstom na čovjeka pored Perčeca. Da, to je bio on. Osjećala se neugoda. Bio je to Petar Gruber, nekada istaknuti pristaša Svetozara Pribičevića. Objasnio nam je da je kod Perčeca bio po zadatku jugoslavenskog Generalštaba. Da bi stekao Perčecovo povjerenje, dnevna je štampa nekoliko puta objavila da je u željezničkom va-

gonu u blizini austrijske granice eksplodirala bomba, a da je bombe podmetao Petar Gruber. Za njim je raspisana potjernica. U Beču je stupio u kontakt s Perčecom kao oštri opozicionar prema Aleksandru, te je ubrzo stekao njegovo puno povjerenje. Uspio je prodrijeti u ustašku organizaciju, otkriti njihove planove, a naročito za Generalštab prikupiti podatke o terorističkim vježbama na Janka pusti. Kad je osjetio opasnost, vratio se u Beograd i živio pod novim imenom Petar Rakić. Svoj burni život ovaj, inače vrlo simpatičan čovjek, završit će kao agent engleske obavještajne službe, 1943. godine u Kruševcu. Naime, ljotićevci su ga prebacivali autobusom iz Kruševca za Trstenik, a četnici su na njih otvorili vatru iz mitraljeza. Među poginulima bio je i Petar Rakić.

U vezi Marsejskog atentata povedena je, kako u Francuskoj, tako i u Jugoslaviji, istraga. Između ostalog, utvrđeno je da je Kraljevo kretanje u Marseju trebala osigurati policijska konjica. S broda, koji je bio ukotvljen u marsejskoj luci, vidio se brojni kontingent konjice. Komandant broda je ponudio Kralju kao zaštitu odred mornara, ali je to Aleksandar odbio. Međutim, kada je motorni čamac s Kraljem prišao obali, konjica je napustila svoje mjesto i povukla se u kasarnu. Za osiguranje je samo ostao jedan starac na konju s isukanom paradnom sabljom. Automobil, u koji je Kralj ušao, imao je izbačene široke papučice na koje se atentator lako mogao popeti, što je Bugarin Černozemski zaista i učinio. Rafal je usmrtio Kralja i ranio ministra vanjskih poslova Barthoua. Starac na konju je zatim atentatora udario sabljom, dok su ga agenti, u civilu, dokrajčili. Uhapšena su dvojica ustaša iz grupe atentatora. Kod jednog je nađen plan Kraljevog kretanja po Marseju i Parizu. Taj plan je izradio specijalni komitet francuske vlade i smatran je najstrožom državnom tajnom.

Postavila su se sljedeća pitanja: Tko je izdao naređenje da se povuče konjica?

Zašto i tko je za vožnju izabrao automobil s takvom papučicom da prosto vabi atentatora?

Zašto je atentator ubijen, umjesto da je uhvaćen živ zbog istrage?

Tko je i s kojim ciljem atentatorima predao tajni plan Kraljevog kretanja?

Bio je vrlo čudan splet okolnosti, pa je logično bilo da će Albert Sarraut, ministar unutarnjih poslova, morati podnijeti ostavku, te da će francuska vlada potpuno rasvijetliti navedeni splet okolnosti. Rezultat svega je bio da je odgovorni Albert Sarraut unaprijeđen za novog predsjednika vlade, a okolnosti nikada nisu rasvijetljene.

Kraljica Marija je toliko bila revoltirana držanjem francuske vlade da je protiv francuske države podnijela tužbu. Nekoliko dana nakon toga u Beograd je stigao Paul Boncour, francuski ministar (mislim pravde). On je imao sastanak s Kraljicom. Razgovor je ostao tajnom, a štampa je objavila samo kratku vijest da je Kraljica povukla tužbu.

Takav slijed događaja kod mnogih ljudi je izazvao, u najmanju ruku, čuđenje. Kod mene se pojavila sumnja da je francuska vlada smišljeno omogućila atentatorima uspjeh pothvata. Ali, zašto? Prijateljstvo dviju zemalja je bilo iskreno i duboko, zasnovano na pomoći Srbije da pobjedama na Ceru i Kolubari, pa na Solunskom frontu, nad modernom, odlično opremljenom i nadmoćnijom austrougarskom, te bugarskom i njemačkom vojskom, rastereti jako ugroženi front u Francuskoj. Francuska, s druge strane, stekla je kod Srba vječnu zahvalnost i ljubav za pomoć u oružju i za prijem mnogobrojnih izbjeglih srpskih obitelji, te za brigu ranjenim i oboljelim vojnicima, kao i za školovanje srpske omladine. U radu Društva naroda, Jugoslavija je glasala za svaki francuski prijedlog, a Jugoslavenska vanjska politika slijepo je slijedila francuske interese. Kakav bi razlog francuska vlada mogla imati da omogući ubojstvo Kralja-prijatelja?

Prije Kraljevog odlaska u Francusku, on se bio mnogo angažirao na stvaranju Balkanskog pakta. Kroz balkanske zemlje prošao je u trijumfu.

Tada je u službeni posjet Jugoslaviji došao francuski ministar inozemnih poslova Barthou. On se sastao s kraljem Aleksandrom. Njihov razgovor nikada nije objavljen. Ostao je velikom državnom tajnom. Objavljeno je samo da je Barthou prenio Kralju poziv da posjeti Francusku, a da je Kralj taj poziv prihvatio. Nadalje, da se očekuje da će posjet uslijediti uskoro.

Smatrao sam da bi tema razgovora Barthou - Aleksandar u Beogradu možda mogla imati veze s omogućavanjem atentata. Pokušao sam od nekih političara i funkcionara nešto saznati, ali bez uspjeha. Jedino, jedan visoki državni službenik potvrdio mi je da i on sumnja u loše namjere francuske vlade, ali ni njemu tijek razgovora Aleksandar - Barthou nije bio poznat, pogotovo što je zapažao da policijski agenti prate njegovo kretanje čim napusti ministarstvo u kojemu radi. Ovo me motiviralo da se zainteresiram više za ovaj slučaj.

Saznao sam da su svi članovi francuske vlade, pa i predsjednik republike Lebrun, masoni. Već sam bio pročitao dosta literature za i protiv masonerije. Naišao sam i na tvrdnju da masonerija ubija kralja-masona koji je napusti. Za Aleksandra se tvrdilo da je, tijekom rata, stupio u masoneriju kako bi imao veću podršku na budućoj mirovnoj konferenciji. Pašić se držao načela: nikada toliko daleko od masonerije da se smrzneš, a nikada toliko blizu masonerije da izgoriš. Shodno tom načelu, Pašić je surađivao vrlo uspješno sa Wajfertom, velikim majstorom beogradske masonske lože, ali i s drugima, no nije stupio u masoneriju. Međutim, zbog interesa Srbije moguće je da je Pašić Aleksandru sugerirao ulazak u masoneriju, a kad je završena mirovna konferencija, moguće je da mu je sugerirao da se distancira od iste. Sve ovo, kao i naknadno čitanje literature o masonima, navelo me da svoje sumnje iznesem u jednom novinskom članku.

Nedugo nakon toga iznenadio me poziv načelnika odjela socijalne politike Banske uprave u Splitu da ga posjetim. Tog čovjeka sam poznavao

samo iz viđenja, a on mene nikako. Znao sam za njega da je vrlo uspješan u poslu, pošten i savjestan. Jednom riječju, uživao je veliki ugled.

U razgovoru koji je tekao u prijateljskom tonu, rekao mi je da je čitao moj članak o masoneriji. On da nije mason, ali mi kao mladom intelektualcu želi skrenuti pažnju da je moje shvaćanje masonerije pogrešno. Koliko je njemu poznato, masonerija je društvo ljudi poznatih po intelektualnoj snazi, humanosti i po patriotizmu. Tako, naprimjer, da je masonerija odigrala značajnu ulogu u realizaciji Sarajevskog atentata, a s tim i u stvaranju Jugoslavije. On se nada da ću ja uvidjeti svoju zabludu, te promijeniti mišljenje i stav. Ljubazno sam mu zahvalio na obavještenjima. Taj me razgovor, međutim, učvrstio u sumnjama u odnosu na masoneriju.

Poslije Drugog svjetskog rata, na robiji u Sremskoj Mitrovici, razgovarat ću s Milanom Antićem, ministrom dvora za vrijeme kralja Aleksandra i namjesnika princa Pavla, o problemu marsejskog atentata. On mi je rekao da je prisustvovao na jahti, na Dunavu, susretu Aleksandra i bugarskog kralja Borisa. U nevezanom razgovoru, poslije sastanka, Boris je rekao: "Znaš, Aleksandre, obojica ćemo biti ubijeni. Ti prije, a ja poslije, jer ti si masoneriju napustio prije mene - masonerija nam to ne može oprostiti". U odnosu na sastanak Aleksandar - Barthou, Antić mi je rekao da je Francuska Aleksandru postavila teške zahtjeve. Naime, od Aleksandra se tražilo da uvede Jugoslaviju u savez protiv Njemačke. U savez bi trebala ući i Italija, ali Mussolini kao uvjet postavlja zahtjev da mu se na dalmatinskoj obali prepuste neki otoci. Aleksandar je to odbio, pa ga je Barthou u ime vlade pozvao da posjeti Francusku, što je Aleksandar prihvatio. Rekao mi je nadalje, da je bio vrlo karakterističan dolazak Paul Boncoura kod kraljice Marije i njeno povlačenje tužbe protiv francuske države. Ali, on ne zna što su razgovarali.

Potvrdio mi je kao vrlo sumnjive okolnosti događaja koji su se zbili u Marseju, o kojima sam već govorio. Nema sigurnih dokaza da je Kralj makar i privremeno bio mason, ali ima i ozbiljnih tvrdnji da jest. Smatra se da je bio blizak masoneriji jer da mu je ona više puta pomogla u njegovim državničkim poslovima.

Koristio sam prigodu da pitam Antića što je istina o pričama da je Aleksandar u švicarskim bankama uložio basnoslovno bogatstvo. Antić mi je odgovorio da mu se Aleksandar povjeravao u pogledu svih svojih poslova. Nemoguće je, rekao je Antić, da je Aleksandar imao neko bogatstvo za koje on ne bi znao, a pogotovo da bi ga Aleksandar uložio u švicarske banke tajeći to od njega. Antić u te priče jednostavno nije vjerovao. On je tvrdio da je Aleksandar svoju ušteđevinu od apanaže ulagao u kupovinu akcija pariškog metroa. Ali, to nije bilo nikakvo naročito bogatstvo. Aleksandar je želio steći bogatstvo i u tom smislu je ulagao novac u rudnik srebra. Međutim, u tom poslu je više izgubio nego dobio. Neki mangup Todorović ga je u pravom smislu natociljao i financijski oštetio. Majstorski ga je vozao. Da je

Antić nešto znao o Aleksandrovom bogatstvu u švicarskim bankama, ne bi to mogao zatajiti u istrazi. Udba je za to i te kako bila zainteresirana.

Aleksandar je bio pretjerano štedljiv, što je graničilo s grubom škrtošću. U cilju štednje nije dozvoljavao da mu u goste dolaze prinčevi i princeze s drugih dvorova, pa ni kraljičinoj sestri nije dozvoljavao da se prigodom rijetkih posjeta, dulje zadržava. Hranio se preskromno, kao i stari Petar.

Kraljica Marija je svojoj djeci krpila čarape. Kad bi prestolonasljedniku Petru odijelo postalo tijesno, oblačio ga je princ Tomislav, pa princ Andrej.

Sjetih se da mi je splitski liječnik dr Ante Kovačić - Šibiškin pričao da je prigodom jednog razgovora s Aleksandrom ispričao mu što sve narod govori o njegovom ulaganju novca u inozemstvo. Aleksandar mu je odgovorio: "U mojoj mladosti, kao emigrant, zbog neimaštine često sam se morao stidjeti pred imućnim školskim drugovima, zbog toga me nikad nisu pozivali na skupne izlaske. Ja ne znam kakva će sudbina biti moje djece, ali ne smijem dozvoliti da i oni dožive poniženja koja sam ja doživljavao."

Narod u Srbiji je Aleksandru teško zamjerao dvije stvari: interniranje brata Đorđa i Solunski proces protiv pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa i drugova. Taj se proces odvijao u Solunu 1917. godine pod optužbom zavjere protiv Aleksandra. Ništa nisu pomogle oštre intervencije Francuske i Engleske, a niti starog kralja Petra. Streljani su Apis, Malobabić i Vulović. Što se tiče princa Đorđa, on je zaista bio u mladim danima sklon ekscesima, naročito prema Pašiću. Pa čak i kad bi se htjela pravdati njegova izolacija, trebalo mu je omogućiti više slobodnog prostora i humaniji tretman. U vrijeme rata sretao sam često u tramvaju i na ulici Đorđa, tada već prilično oronulog i smirenog starijeg gospodina. Bio je skromno odjeven, stalno s francuskom kapicom na glavi, a lice mu je bilo koštunjavo, naborano, s istaknutim nosom. Mnogo desetljeća kasnije ponovno ću ga sretati, već potpuno oronulog, oženjenog s jednom ozbiljnom ženom koja mu se sva posvetila.

Naveo bih ovdje nekoliko mišljenja o Kralju Aleksandru: Mišljenje prof. Slobodana Jovanovića: Svoje upečatljive mlade godine Aleksandar je proveo u ratu, među oficirima koji su udarili osnove, ne samo njegovog vojnog, nego i njegovog političkog vaspitanja. On nije mario političare, uveren da sve zlo dolazi od stranaka, a da bi se državni poslovi svršavali i brže i bolje, kad bi se i tu kao i u vojsci znalo "ko komanduje". Neprestano je pomišljao na državni udar, ali se na nj teško odlučivao... Za Pašićeve vlade, on je vojne poslove uzeo sasvim u svoje ruke, i izgrađivao jednu veliku vojsku, bez obzira na naše financijske mogućnosti. Posle toga stao je da prisvaja i vođenje spoljašnje politike, savetujući se više s ministrom spoljnih poslova Ninčićem, nego s predsednikom Vlade Pašićem. (S. Jovanović: Moji savremenici, dopunjeno izdanje)

Mišljenje Ivana Meštrovića: Bliži dodir s kraljem učvrstio me u mom uvjerenju - bez obzira na njegove druge karakterne crte – da je patriot, pa da bi se za zemlju borio i kao običan vojnik, kad bi ga netko svrgnuo s kraljevskog položaja. Taj me osjećaj njemu i sentimentalno približio. (Ivan Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb 1969.)

Ljotićevo mišljenje: Znao sam dobro njegov herojski karakter. Imao je on velikih nedostataka. (A s kojim čovekom nije taj slučaj?) Ali osnova je bila herojska...

On je bio uveren da će biti u stanju da stvarima dade bolji tok, pri čemu mu je njegovo vojničko iskustvo davalo mnogo za pravo. On je bio zadahnut rijetkim rodoljubljem. Voleo je zemlju svoju fizički, kao seljak što voli svoju njivu. Verovao je da je njoj dodeljena neka velika uloga u svetu, ako ne odmah, a ono u budućnosti. On je zato iskreno hteo da ona bude velika, moćna, snažna i bogata... (Ljotić: Iz moga života) Video sam i njegove nedostatke... i njemu sam kao heroju, govorio s ljubavlju o pogreškama, pa čak i o manama, a on je to podnosio mirno i dostojanstveno... i zato sam smatrao da istinskom heroju mora biti što bliže istina, pa bi uvreda za njega bila prešućivati je i zabašurivati nedostatke...

(Ljotić u članku "Povodom smrti jednog heroja") Mačekovo mišljenje (saopćeno Meštroviću jedan dan poslije Aleksandrove smrti): Silovit on, a siloviti oni drugi. A nije se ni čuval, niti su ga čuvali. Al' ja mislim da su tu stranjski prsti... Kaj bi vraga ustaše sami. Šteta ga je. On je imal kvalitete, ali do zla Boga glupe i pokvarene savjetnike. (Meštrović: Uspomene) Mišljenje Tomaša Masaryka: On je vrlo simpatičan, ali je previše samo vojnik, a premalo naobražen... Prava je šteta što je čisto vojnička glava i što nije imao prilike da se više izobrazi... Možda bi mogli imati pravo oni koji misle da je antidemokratski nastrojen. (Meštrović: Uspomene) Mišljenje Jana Masaryka: Jan Masaryk (Tomašev sin), navodno, veliki meštar masonerije, čehoslovački poslanik u Londonu, 1933. g. na sastanku u Parizu s Meštrovićem govorio je o neprijateljskim namjerama Mussolinija prema Jugoslaviji i potrebi da se što prije riješi hrvatsko pitanje, osuđivao je diktaturu te je rekao: "Srpska nadutost i Aleksandar upropastit će sebe i nas... Ili Aleksandrova glava, ili propast vaše i naše zemlje kao saveznica." (Meštrović: Uspomene) (Koliko se sjećam, dvojica ustaša koji su trebali pucati ako Bugarin Černozemski ne bi uspio ubiti Aleksandra, imali su čehoslovačke pasoše.

Da li je to samo slučajnost ili pomoć? Aleksandrova glava je pala, ali nije izbjegnuta propast Jugoslavije i Čehoslovačke!)

Interesantan je slučaj predskazanja atentata. Šetajući s djevojkom splitskim plažama, susreo sam svog bivšeg stanodavca Šimu Vučića. Upoznavši se s djevojkom, upitao ju je za godinu, mjesec, dan i sat rođenja.

Kratko je razmišljao pa rekao: "Ti mala na malom prstu desnog stopala imaš mali crni mladež - skini cipelu." Zaista, imala ga je. A zatim je ispričao da je nedavno bio u zatvoru splitske policije povodom pisma što ga je uputio banu Primorske banovine. Tamo je naveo da je Kralj upravo otputovao za Marseill, ali su mu tamo postavljene tri takve zamke da se ne bi mogao provući ni da je ptica. To je ustanovio metodom horoskopa kojim se bavi niz godina.

O tom pismu u svojim memoarima pisali su Maček i Meštrović, ne navodeći ime astrologa.

Opredjeljenje za Ljotićev Zbor Za 5.5.1935. godine zakazani su parlamentarni izbori. Predsjednik vlade Bogoljub Jevtić, u trenutku pogibije kralja Aleksandra, bio je ministar vanjskih poslova. U novinama se često pojavljivala propagandna slika kako u Marseillu trči prema automobilu da bi ukazao pomoć Kralju, ali Kralj je odmah bio mrtav. Jevtić je objavio navodne Kraljeve posljednje riječi: "Čuvajte mi Jugoslaviju - prijateljstvo s Francuskom.". Pošto je svakome postalo jasno da mrtav kralj nije mogao davati izjave, slogan je skraćen samo na prvi dio.

Program njegove vlade je bio nastavljanje politike Kraljeve, tj. nacionalnog jedinstva. Nikakvi izgledi nisu postojali da će ta vlada pokrenuti privredni život i tako stvoriti uvjete za poboljšanje životnog standarda naroda.

U takvoj situaciji, mojim prijateljima i meni postavilo se pitanje: Za koga glasovati?

Bili smo odlučni da ne glasujemo za Jevtića kao nastavljača jedne neuspjele politike. Maček, kao šef HSS i vođa opozicijskog bloka, s idejama "hrvatska puška na hrvatskom ramenu", kod jugoslavenski orijentiranih ljudi izazvao je zabrinutost za budućnost Jugoslavije. U tom slučaju Mussolini bi poticao hrvatsko-srpske incidente, a hrvatska puška, smatrali smo, ne bi bila dovoljna da se odupre neprijateljskoj političkoj konstelaciji. Opasnost za ponovni gubitak Dalmacije, postala bi gruba stvarnost. To nas je učvršćivalo u uvjerenju u sudbinsku povezanost Južnih Slavena. Odgovarajuća opasnost postojala bi i za Sloveniju i za Srbiju. Odlučili smo da ne glasujemo ni za Mačeka. Odolijevali smo jakom pritisku Jevtićevih pristaša, koji su

uzaludno ulagali velike napore da nas uvjere da je država u pitanju. Odgovarali smo: "Lopovi su u pitanju." Teško socijalno stanje tražilo je jaku vladu sastavljenu od ekonomskih stručnjaka čiste prošlosti. Umjesto toga, Jevtićeva vlada je narodu nudila, uglavnom, propale političare, otpatke od ranijih stranaka. Takvo stanje išlo je u prilog komunistima čija se propaganda sve jače osjećala.

Već duže vremena komunisti vrše na mene jaki pritisak da bi me privukli za "naprednu stvar". Najprije su to bili moji poznanici među kojima i jedan vrlo bliski prijatelj. Neke parole su bile vrlo privlačne: borba za slobodu radničke klase, borba protiv siromaštva, a za ravnopravnu raspodjelu dobara, svi imamo jednaki želudac i iste potrebe, borba protiv rata, a za uspostavljanje vječnog mira. Međutim, bilo je i parola na koje sam se zgražao: najprije revolucija kod nas, pa uz pomoć Sovjetskog saveza u cijelom svijetu, krvavi obračun s buržoazijom i svima koji joj pomažu, sve srušiti pa iznova graditi. Davali su mi literaturu za koju su vjerovali da će me osvijestiti.

Među ostalima bio je tu i Marx-Engelsov Komunistički manifest koji se završavao: "Oni (komunisti, op. pisca) izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. A dobit će čitav svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!"

Kad ni tom metodom nisu uspjeli, poslali su mi u agitaciju ljupku djevojku, na čemu mi je zavidio jedan poznanik. Kad me ova djevojka, poslije neuspješna dva mjeseca, "ostavila", prišao joj je moj poznanik i do ušiju se u nju zaljubio. Postao je skojevac, a djevojka ga je odmah napustila i "prikačila" se drugome. Nesretnik, misleći da sam ja supatnik u njegovom bolu, povjerio mi se. Moja ga objašnjenja, nažalost, nisu mogla utješiti.

U Splitu su bila dva neprijateljska sindikalna konkurenta, URS (Ujedinjeni radnički sindikati) i ORS (Organizacija radničkih sindikata). Prvi su vodili komunisti, a drugi socijal-demokrati. Onaj komunistički ovog drugog je proglasio policijskim agentima, što je imalo znatnog efekta. URS je češće i mnogo borbenije vodio štrajkove. Partija je rezonirala: ako štrajk uspije, to je naša pobjeda. Što prije u nove pobjede. Ako ne uspije, opet je dobro, jer postaje očigledno da se borba mora voditi odlučnije i istrajnije. Čak i onda kada je postalo sasvim jasno da se gubitak od neplaćenih nadnica za dugo, ili nikako, neće moći nadoknaditi. Sve za revoluciju, makar to bila revolucija manjine protiv volje većine!

Promatrajući tu borbu, smatrao sam da su akcije ORS-a pozitivnije.

Socijal-demokracija mi je izgledala prihvatljivijom. Neki štrajkovi koje su oni organizirali, izgledali su mi opravdanijima. Ipak, osjećao sam da to nije pravi put. Pravi put bi bio pregovori rada i kapitala uz intervenciju države na temelju ozbiljnih analiza. Ideja učešća radnika u čistoj dobiti poduzeća, najprije blijeda, a postepeno sve jasnija, počela me sve ozbiljnije zaokupljati.

"Reformističke fantazije" - govorio mi je moj prijatelj-komunista. Ali, opće stanje bilo je tako teško da sam osjećao malodušje.

U takvom pesimističkom raspoloženju u trafici smo naišli na list Otadžbina koji je propagirao ideje Dimitrija Ljotića. On nam je bio potpuno nepoznat, ali smo u njegovom programskom članku našli baš ono za čim smo kao mladi studenti žudili: prihvaćanje etičkih principa za osnovu državne politike, unutarnje i vanjske, služba narodu, odgovornost, pokretanje i usmjeravanje privrednog života kroz plansku privredu u kojoj posebno mjesto treba imati zadrugarstvo. Sve je to bilo rečeno vrlo uvjerljivo, osjećalo se da iza toga stoji jaka ličnost, a ne neki partijski mešetar ili propali političar. Idući brojevi Ljotićevog lista osnažili su naše nade i povjerenje.

Privlačno nam je bilo što u njegovim člancima nema nikakvih jugonacionalističkih šupljih fraza. Naprotiv, sve odiše kršćanskom etikom i gradilačkim oduševljenjem. Umjesto međusobne borbe pojedinačnih i grupnih interesa, postavlja se načelo suradnje svih prirodnih organskih grupa u zajedničkom interesu koji će se uobličiti u Staleškom Saboru. Tu će biti zastupljena sva zanimanja, sve socijalne, ekonomske, kulturne i dobrotvorne organizacije i ustanove. Taj Sabor bi učestvovao u zakonodavnoj aktivnosti, a bio bi i kontrolna vlast nad vladom. Zadrugarstvo bi došlo do svog punog izražaja, ne samo kao ekonomska, nego i kao socijalna kategorija. Selo bi bilo priznato kao temelj privrednog života, a obitelj kao osnovna ćelija društva. Pri tome centralnoj vlasti treba pripasti samo ono što je od interesa za zajednicu kao cjelinu, dok sve ostalo treba pripasti širokim samoupravama vođenim od ljudi izabranim općim i tajnim glasovanjem od naroda na teritoriju svake samouprave.

Odluka je donesena: glasovati za Ljotića. Njegov kandidat za Split bio je dr Marin Bego, advokat i književnik. Poznavali smo ga samo iz viđenja. Njegov zamjenik je bio dr Ivo Carić, advokat. Što su se izbori više približavali, teror mase je rastao. Mnogim Jevtićevim pristašama u okolici Splita noću su posječeni vinogradi ili voćnjaci, a prijetnje su postale svakodnevna pojava. Izbori su bili javni, kao i 1931. godine kada je postojala samo izborna lista vlade generala Petra Živkovića. Sistem javnog glasovanja je bio, ustvari, pritisak Vlade, ali ovog puta je to bio, u mnogim krajevima, pritisak opozicije. Jer, znat će se tko je glasovao za Vladu, opozicija je bila uvjerena da će pobijediti. U tom slučaju, oni koji glasuju za Vladu, ne mogu očekivati nikakvo dobro - taj će biti prezreni izdajica. S druge strane, jugoslavenski nacionalisti, ukoliko nisu popustili strahu i opredijelili se i protiv svog uvjerenja za opoziciju, razvili su žestoku propagandu za "jedino-spasavajuću" Vladu. Naša studentska grupa bila je svjesna da se zamjera i jednima i drugima, ali strah i oportunizam ne priliče mladosti.

Pobjeda Mačekove liste u Splitu bila je iznad svih očekivanja, bio je to, ustvari, euforičan plebiscit za "slobodnu Hrvatsku". Vlada je sakupila

glasove većine jugoslavenskih nacionalista, a Ljotićeva je lista u Splitu dobila samo 30 glasova. Ukupan broj glasova, što ih je u cijeloj zemlji dobio Ljotić, jedva je bio nešto preko 30.000. Iako je Ljotić u smederevskom kraju dobio većinu glasova, on nije mogao ući u Parlament zato što je minimum za jednu listu bio 50.000 glasova.

Otprilike jednak broj kao Ljotić, dobila je i opozicijska lista Bože Maksimovića, profesora beogradskog Pravnog fakulteta i jednog od prvaka bivše Radikalne stranke. Da su Ljotić i Boža Maksimović zajednički nastupili, obojica bi vjerojatno ušli u Parlament. Međutim, Ljotić je i pokrenuo Zbor zato da bi se zemlja oslobodila ljudi kova Bože Maksimovića, odnosno njihovih političkih ideja i prakse. Kasnije će mi Ljotić pričati da je on bio protiv učešća Zbora na izborima, ali je poslije dugog otpora popustio pritiscima grupe iz "Jugoslavenske akcije" koja je prišla Zboru.

Bez obzira na izborni poraz, mi smo se odlučili zainteresirati za Ljotića. Ako ta osoba pruža garanciju za program koji iznosi, smatrali smo da bi zasluživalo da se angažiramo politički na njegovoj strani. Dogovorili smo se da onaj tko prvi otputuje u Beograd, razgovara s Ljotićem, pa ako je taj čovjek baš onakav kako izgleda prema idejama što ih iznosi u Otadžbini, stupit ćemo u akciju propagiranja njegovih misli i programa Zbora.

Dogodilo se da sam ja išao prvi na polaganje ispita. Uspio sam pronaći jednog Ljotićevog suradnika koji je ugovorio naš sastanak. Tako sam se jednog jesenskog popodneva 1935. godine našao u prostorijama Zbora u Njegoševoj ulici br. 1.

Ljotić mi je prišao smireno, dostojanstveno i prijateljski. Nešto ugodno je zračilo iz njegovih očiju, lica i glasa. Mršavo lice s borama govorilo je da je taj čovjek pedesetih godina imao za sobom težak život pun briga. Ali, vedrina i smirenost upućivali su na vjeru u put kojim ide.

Iz Ljotićevog života Na prvom susretu s Ljotićem rekao sam: "Gospodine Ljotiću, grupa mojih prijatelja i ja glasovali smo u Splitu na izborima za vašu listu, na osnovu vaših članaka u nekoliko brojeva lista Otadžbina, ne znajući o vašoj ličnosti baš ništa. Povukle su nas ideje o etici kao osnovu društvenog uređenja i političkog života. Moji prijatelji su me uputili da razgovaram i saznam tko ste vi, gospodine Ljotiću, što ste i što je vaš istinski cilj?"

"Hvala vam, mladi prijatelju, na iskazanom poverenju. Raduje me što ste moje reči osetili kao iskrene i što vam je taj nagovešteni put ulio na-

du u izlaz iz društvene i političke bede u kojoj se društvo nalazi." - reče Ljotić, pa nastavi govoreći o sebi, svom životnom putu i stremljenjima.

Iznijet ću ovdje u skraćenom obliku sadržaj njegovog izlaganja. U trenutku kad ovo stavljam na papir, ne bih se mogao sjećati detalja da nisam taj razgovor u svom sjećanju obnavljao mnogo puta. A kako i ne bih kad su njegove riječi bile pravi melem na moje potpuno razočaranje u političke ljude i prilike u doba mog sazrijevanja, kada se i dobro i zlo duboko urezuje u pamćenje. Ipak, prije ovog pisanja, pročitao sam Ljotićevu knjigu: Iz moga života, pisanu 1938. g. u ćeliji, po zlu čuvenog beogradskog policijskog zatvora, a štampanu 1952. godine u Münchenu (sedam godina nakon Ljotićeve pogibije), tako da sam se nekih pojedinosti bolje prisjetio i ponešto novog unio. Ta knjiga ne samo da je privlačna po svom bogatom sadržaju, nego još više po dubokoj duhovnosti koja isijava iz svake rečenice.

Prije nego što bih govorio o Dimitriju Ljotiću, iznijet ću ukratko podatke o njegovim precima. Jer, bez toga ne bi se ni iz daleka mogla shvatiti njegova neobična ličnost. Izgledalo bi da je odnekud pao nepoznat i nepozvan čovjek-mistik, koji žrtvuje cijeli svoj život preporodu naroda koji je izgubio svoj duhovni put pa luta slijep rubom provalije. Postavlja se tom narodu u ulozi lučonoše, a narod kao da ne želi vidjeti svjetlost.

Takav tragični heroj punio je svoj životni i duhovni akumulator iz tradicije svojih predaka, iz njihovog učešća u usponima i padovima, u pobjedama i porazima, u bunama protiv skretanja vladara s narodnog puta temeljenog na načelima čojstva i junaštva - obrane drugog od sebe, pa sebe od drugoga.

O Ljotićevim precima dragocjene podatke ostavila je njegova majka Ljubica u svojim Memoarima, München 1973, pa ću se tom knjigom djelomično poslužiti. Najstariji preci, koji su zapamćeni, bili su braća Đorđe i Toma Dimitrijevići. Oni su s obiteljima živjeli u grčkom dijelu Makedonije, mjesto Blaca, nedaleko od Bitolja, pa su se u prvoj polovini 18. stoljeća doselili, preko Krnjeva, u Smederevo. Đorđe je od milja imao nadimak Ljota, pa su otuda njegovi potomci nosili prezime Ljotić. Oni su bili pismeni ljudi, govorili su "slavenskim jezikom", narječjem svoga kraja, ali su pisali grčkim alfabetom. U njihovom kraju, naime, osim grčkih, drugih škola nije bilo. I oni i njihovi potomci odlikovali su se izuzetnom marljivošću u svemu, a posebno u veletrgovini, izvoznoj i uvoznoj. Bili su duboko pobožni, čuvali su obiteljske i narodne tradicije, voljeli su narod, učestvovali u građenju, crkve-zadužbine, prednjačili u davanju priloga za svako pozitivno pregnuće.

Sve te osobine prenosile su se s koljena na koljeno.

U Karađorđevom ustanku borili su se neustrašivo, jedan je i poginuo. U svom domu u središtu Smedereva često su ugostili Karađorđa. U njihovom dvorištu dao je da se knezovima odrežu perčini. Pod dudom u tom dvorištu, Karađorđe je primio od, dotada silnih, a sada poniznih Turaka, ključeve velike smederevske tvrđave.

Dimitrije Ljotić rodio se 12.8.1891. u Beogradu, ali je djetinjstvo proveo u Smederevu s majkom Ljubicom, sestrom Jelenom i bratom Jakovom - Jašom. Kad mu je otac postavljen za konzula u Solunu, u tom gradu, u srpskoj gimnaziji, Dimitrije Ljotić je u 16. g. položio maturu. Iste je godine prešao u Beograd i upisao pravo. U Narodnoj biblioteci proučava filozofiju. Tada dolazi pod jaki utjecaj Tolstoja i njegovog poimanja kršćanstva.

Vegetarijanac i apstinent, odaje se Kristovoj ličnosti. Od Tolstoja je prihvatio ideju o državi kao "tvorcu sviju zala" pa se oblikovao kao religiozni tolstojevski anarhist. Ispravivši tijekom života takve ideje, one su ipak na njega ostavile jaki pečat - tako da mu država nikada neće postati božanstvom, a pogotovo ne državna vlast na koju će se, takvu kakva je bila, zgražati cijelog svog života. Pisao je: "Narodi su Božja tvorevina, a država ljudska."

Kad je izbio Prvi balkanski rat 1912. godine, Ljotić je prošao regrutaciju, ali nije pozvan u vojsku. Pridružuje se, kao pomoćnik, dopisniku Dayly Telegrapha prateći ga u Bugarsku na poslu ratnog izvjestitelja. Ljotić koristi boravak u Bugarskoj šireći, kroz javna predavanja, Tolstojeve ideje.

Hapse ga, ali ga izbavlja Jekaterina Karavelova (udova Petra Karavelova s kojim je Ljotićev otac Vladimir, preko Ljubena Karavelova bio dobro poznat). Bugari su odbili Ljotiću izdati legitimaciju ratnog dopisnika, nego su ga protjerali u Srbiju. Iz tog doba ostala mu je uspomena na bugarski kundak. Od prijateljstva s Karavelovima razvit će se politička tendencija zajedništva s Bugarskom, koju ideju Ljotić neće nikada napustiti, bez obzira na loša iskustva s bugarskom vojnom politikom i akcijom.

Po povratku iz Bugarske, Ljotić je radio kao dobrovoljni bolničar u sanatoriju u Beogradu. U ljeto 1913. g. Ljotić je završio pravne studije i kako je otpočeo Drugi balkanski rat među dotadašnjim saveznicima, on se javio kao dobrovoljni bolničar u odjeljenje kolere bolnice u Kumanovu. Na taj način je učestvovao indirektno u ratu, a da nije došao u sukob sa svojim tolstojevsko-kršćanskim nazorom. S njim je došao i zajedno radio dobrovoljac iz Firence Domenico Ferri. Ovaj nije znao ni jedne riječi srpskog jezika, ali je Ljotić znao nešto talijanski, pa su se lako sporazumijevali radeći u barakama i u "žutom šatoru" najopasnije poslove njegujući umiruće od kolere.

Taj pakao, te strašne scene ostat će Ljotiću bolno urezane u svijesti, ali isto tako i uspomena na divnog Talijana koji se došao žrtvovati zato da bi olakšao stradalnicima jednog naroda za kojega ranije nije ni čuo.

Nakon svršetka Balkanskog rata, kralj Petar je formalno prisilio Ljotića da ide u Pariz na usavršavanje. U Parizu je slušao predavanja iz prirodoslovnih znanosti interesirajući se naročito za metode egzaktnih nauka da bi provjerio je li između njih i kršćanskog učenja postoji veliki raskorak. Obilazio je crkve, biblioteke i muzeje. Rezultiralo je uvjerenje da između egzaktnih nauka i kršćanstva nema nepremostivih prepreka.

U Parizu je na Ljotićevo formiranje najveći utjecaj imao Blaise Pascal: "Svojom metodom on mi je pokazao kako se istina traži ljubavlju... Pa-

scal je za mene bio i učitelj pravilnog mišljenja... i uvek prisutni uzor kako treba izražavati svoju misao da bude jasna i prodorna."

Posebno poštovanje izazivalo je kod Ljotića talentirano i teološki spremno svećenstvo koje je živjelo teško u režimu crkve odvojene od države, ali koje je vrlo visoko nosilo zastavu kršćanske katoličke misli. Ti pozitivni dojmovi ostat će kod njega trajno pohranjeni, bez obzira na teška iskustva iz vremena Drugog svjetskog rata.

Ljotić će zapisati: "Ovdje sam na delu viđao tragove Francuske revolucije, i one velike (1789), i one srednje (1848) i one poslednje (1871)...

Tu sam prvi put video da slobodu može imati samo pravi čovek i nema toga, ko bi mu je mogao oteti... A ona druga sloboda, to je obijanje šipki na kavezu u kome su zatvorene zveri... Razumedoh da najveće nesreće po društvo nastaju i od rđavih vlada, ali još više od lažnih pojmova koji, rašireni u masama, deluju kao istine i dovode do preteških tragedija. Tako razumeh Hristovu reč: 'Istina će vas osloboditi!' ... jer, izvan istine slobode nema."

Duhovno obogaćen, poslije devet mjeseci učenja u Parizu, a povodom izbijanja Prvog svjetskog rata, Ljotić se odaziva pozivu na odsluženje Đačkog vojnog roka. U studenom 1914. godine postaje kaplar, jedan između legendarnih "hiljadu i tristo kaplara". Nakon dva dana svi budu unapređeni u podnarednike. Već ranije je izvojevana pobjeda nad austrougarskom vojskom u bitki na Ceru, a sada je Ljotić ušao u vojsku koja se u neredu povlačila zbog nedostatka municije. Kad je preko Soluna stigla municija iz Francuske, vojska se sredila i u Kolubarskoj bitki po drugi put nanijela totalni poraz austrougarskoj vojsci. U toj situaciji Ljotić je sa svojom desetinom vojnika odlučio sačekati da bude napadnut, a onda, oslobodivši se tolstojevskih nazora, ne samo braniti se, već i napadati.

Nakon što je Srbija bila potpuno oslobođena od neprijatelja, u Srbiju su upućene njemačke elitne jedinice, pa se i Ljotić morao povlačiti, 1915. g. preko albanskih zaleđenih planina. Bio je svjedokom gladi i umiranja, pa je s poluživim ostacima jedne vojske, 1916. g. prešao na Krf, te na Solunski front. Bio je vodnik, pa komandir čete, te ađutant bataljuna.

U međuvremenu, Vrhovna komanda je naredila da se svi đaci i studenti pošalju u Francusku na doškolovavanje, kako bi se sačuvala i stručno pripremila mlada inteligencija. Na zahtjev kralja Petra u spisak je unijet i Ljotić, ali on odbija naređenje i ostaje s vojskom, to jest s narodom. Zatim, da bi ga poštedjeli od dužnosti ađutanta bataljuna, premještaju ga na disciplinsku dužnost, ali odbija i to naređenje i ostaje u bataljunu.

Poslije proboja Solunskog fronta i dolaska njegove jedinice u Beograd, Ljotić dobija dva dana dopusta da bi posjetio majku u Smederevu (otac mu je umro 1912.), a onda odlazi braniti hrvatsku granicu od Talijana.

Ljotić brani hrvatsku granicu / Susret sa integralnim jugoslavenstvom Evo što Ljotić u svojim uspomenama govori o posljednjem ratnom zadatku i o čuvanju hrvatske granice prema Italiji: Prešao sam 3. novembra (1918. g. op. pisca) u Zemun lađom. Stigao sam u Beograd od Grocke idući pešice, a od Grocke sam stigao kamionom francuskim, koji moja majka nađe da joj sin ne ide peške, i ako je, sa dva potporučnika dobrovoljca, jednim Bosancem i jednim Banaćaninom, što su kao i on iz bolnice u Solunu, kao prezdravljeni od rana, upućeni sa objavama u komandu, prešao pešice 326 km od Vranja do Smedereva. Kamion u Grockoj napustih, jer smo čitav dan putovali i prešli svega 19 km.

Po podne, dakle, stignem u Zemun i dobijem iz komande jednog Sremca, koji me preveze do Batajnice, te tu noćim. U Batajnici se dva domaćina posvađaju kod koga ću noćiti. Sutradan na stanicu. Čekamo voz. Niko ne zna kad će. Naposletku krete i stigosmo u podne u Inđiju. Tu se skidam s voza. Naš dalje ne ide. Opet traženje konaka. Sutra opet na stanicu.

Opet čekamo na voz, čije se vreme polaska ne zna. Naposletku krećemo i stižemo u Vinkovce. Tu opet voz dalje ne ide. Opet sutradan na stanicu, ista neizvesnost. Naposletku krećemo i stižemo u Slavonski Brod. Tu skidanje, noćište, i izlazak na stanicu radi produžetka puta za Zagreb, jer je moj bataljon, (2 bat. V puka potpukovnika Maksimovića) upućen na Rijeku.

Na stanici u Brodu htedosmo da pođemo, a ono haos. Sad sam razumeo zašto putujemo samo danju i zašto se ne zna kad vozovi polaze. Puna stanica bivših austro-ugarskih vojnika i oficira. Oficiri, zbacili kokardu i stavili na mačeve hrvatsku trobojnicu. Među njima moja uniforma jedna jedina. Stavio sam svoj prtljažić pored ograde staničnog perona. Dolamu sam prebacio preko ramena i gledam. Kad sam stigao na stanicu ušao sam u staničnu zgradu i javio se komandantu, bivšem austriskom poručniku. Odgovorio mi je da čekam. Pozdravio sam ga, izašao i čekam. Nikako da se sastavi voz za Zagreb. Taman ga sastave, a vojnici zaposednu i teraju da lokomotiva ide u drugom pravcu.

Naposletku, ipak se voz sastavi i dođe na peron. Vojnici ga, međutim, već potpuno zaposeli, i na krovovima ih ima. Nered strahovit. Komandant stanice iziđe na peron da jedna kola III razreda oslobodi za četrdesetinu oficira i tri-četiri kaluđerice. Ne uspeva. Naređuje. Smeju mu se. Grdi.

Odvraćaju mu. Preti. Još gore. Izvadi revolver. Potegoše puške. On se okrete i pođe k meni. Kad dođe na dva koraka, on stade, pozdravi i reče: "Gospodine poručniče, ovde samo Vi možete reda napraviti". Ni sam ne znam od kud sam ja našao da je to njegovo obraćanje prirodno, a isto tako, od kud da ja nađem da ja mogu tu nešto. Skinuh dolamu i stavih je na ogradu.

Pođem kolima. Vojnici sede na stepenicama, načičkani na prozorima. Rekoh im: "Pustite me unutra vojnici". Oni poskakaše sa stepenica i napraviše mi prolaz. Ja uđoh u kola i rekoh: "Pređite u druga kola vojnici. Ova su određena za vaše časnike". Za tren oka kola su bila ispražnjena. Kroz prozor su skakali i stvari izbacivali. Siđoh i ja. Odoh po stvari. Uđoh u kola zatim. I voz krete. Istina, mesta su bila već zauzeta, te za mene nije bilo sedišta do Zagreba. Stajao sam na platformi u susednom vagonu.

Tamo slušam razgovore. I to me podseti na moj razgovor sa jednim našim avijatičarom, inače Rusom, s kojim sam ležao u jednoj sobi u bolnici, a koji je bio ranjen istog dana, u isto vreme, iznad mene, kad i ja ispod njega. Razgovaramo o velikoj sreći koja nas je snašla. Ja mu govorim o našoj novoj državi. Dok će mi on: "Pazite, vaša država će u krajevima koje bude dobila od Austrije, naići na socijalne pokrete slične boljševizmu".

A ja njemu: "A, to nije moguće".

Sad sedim u vozu i slušam vojničke razgovore. Mržnja na svaku hijerarhiju izbija iz svake reči. Priče o zelenom kadru, o bežanju iz vojske, o raznim odvratnim načinima izbegavanja vojne obaveze, o razvratu, o provodu, o slomu Austrougarske, o paljenju, rušenju, o ubistvima što su sad na dnevnom redu. I to sve pričano na način koji čini da više ne mogu da trpim.

Dižem glavu, pa onome što priča govorim: "Ama, ljudi, zar vi takvi ulazite u ovu novu državu? A to ne može biti". - A onaj će posle: "O, vama čast, gospodine poručniče, vi ste drugo nešto".

Tako stignemo u Zagreb. Tu opet prekid vožnje. Noćismo u blizini železničke stanice. Tu se nađem sa svojim ratnim drugom, poručnikom M. Popovićem iz mog bataljona. On svratio do kuće i ide i on u bataljon. Obradujem se kao najrođenijem. Raspitam se i saznam o novostima u bataljonu posle mog ranjavanja na Ovčem Polju.

Ujutru rano se dignemo i pođemo Zrinjevcem. Divan utisak ostavi, iako magla i još nesvanuo dan. Izbijemo na Jelačićev trg. Uđemo u "Narodnu kavanu". Sednemo za sto i naručimo belu kafu. Padnu nam u oči natpisi "Govori hrvatski". To nam bude čudno malo: zar ovde svet ne govori hrvatski?

Kad je svanulo, mi krenusmo na stanicu. Uđemo Matija i ja u jedan kupe. Tamo jedna gospođa u sredini sa ćerčicom, dva gojazna gospodina u građanskom odelu i jedan bivši austrougarski sanitetski poručnik. Mi pozdravimo njega i ostale, i zapitamo da li možemo sesti. Odobre nam. Sednemo. Voz pođe. Mi ćutimo. Ćute i oni. Dok će poručnik meni: "Gde idete g. poručniče?"

"Ja sam potporučnik, g. poručniče, odgovorih."

"Imate pravo. Mi navikli po ovom dosadašnjem. Gde idete, g. potporučniče?"

"Na Rijeku, gde je naš bataljon već otišao. Samo čujemo da su naši napustili Rijeku, po odluci neke međunarodne komisije, i da su sad u Kraljevici."

"Da, i ja sam čuo, odgovori lekar. A gde ste bili dosad?"

"Bio sam u bolnici."

"Od čega?"

"Ranjen sam bio."

"Kad ste ranjeni, gde i na kome mestu?"

"Ranjen sam na Ovčem Polju, 14. septembra, u zglob i dolakticu kosti desne ruke."

"Kad 14.IX? Sad? Pre sedam nedelja?"

"Da, g. poručniče."

"I već ste prezdravili. Gde ste ležali?"

"I špansku groznicu sam već preboleo. Ležao sam u Solunu, u 12. rezervnoj francuskoj bolnici."

"U Solunu? Pa kad ste pošli, i kako ste stigli?"

"Pošao sam 16. oktobra po starom. Do Vranja sam išao vozom i kamionom, a odatle pešice."

"Koga imate kod kuće?"

"Majku i sestru."

"Jeste li ih videli?''

"Jesam, bio sam dva dana s njima." "Šta ste po zanimanju?"

"Pre rata sam bio student."

"Kad ste stupili u vojsku?"

"1914. godine, 1. septembra. " "Koliko ste za sve vreme bili na odsustvu?"

"Na odsustvu sam bio samo deset dana 1915. godine, ostalo sam bio na bolovanju šest nedelja."

Završi se moje ispitivanje. Okrene se poručnik Matiji.

"I vi idete u isti bataljon?"

"Da, g. poručniče."

"Jeste li vi aktivni ili rezervni oficir?"

"Rezervni, g. poručniče." "Šta ste po zanimanju u građanstvu?"

"Seljak."

"Kad ste stupili u vojsku?"

"1911. godine. g. poručniče."

"Koliko ste za to vreme bili kući od 1911 do 1918. g. na odsustvu ili na bolovanju?"

"Pa zajedno sa demobilizacijom 1913. godine, tri meseca."

"A sad, koliko ste bili kod kuće?"

"Dva dana, g. poručniče."

Tada prestane da pita ovaj lekar, već se okrete onoj dvojici građana, pa će im reći: "E, gospodo Hrvati, čast mi je predstaviti vam ove heroje koji sada idu na Primorje. To se svaki dan videti kod nas ne može. Pa vas molim da ih dobro vidite.

(Meni i Matiji udario stid u obraz, pa ne znamo šta da radimo.)

Da, gospodo Hrvati. Jeste li čuli? Šta kažu? Jedan od 1914. god. dosad bio deset dana na odsustvu i šest nedelja na bolovanju, drugi od 1911. god. dosad tri meseca, zajedno sa demobilizacijom 1913. godine. Ovaj traži dozvolu da ode i obiđe svoju kuću koju nije video toliko vremena. Onaj drugi vraća se iz bolnice, preležao ranu i zaraznu bolest i usput ide pešice da što pre stigne. Niko ih ne kontroliše. Pa ipak, samo dva dana sede kod svoje kuće, kod majke, kod sestara i trče, ostavljaju kuću, jure u Hrvatsku da zaustave Italijane.

O, voleo bih ja videti tu hrvatsku regimentu, što je bila, recimo, kao Srbi, dve godine prognana iz Hrvatske, koju je za to vreme držao neprijatelj, a oni Hrvati, bili, recimo, s onu stranu Save, pa posle probili front, oslobodili svoju zemlju. Voleo bih ja videti tu hrvatsku regimentu, što se ne bi rasula tako da do drugog kraja države ne bi ni komandant stigao. Sve bi potrčalo svojim kućama. A da toj regimenti sad još neko kaže da pređe, recimo, Dunav, Savu ili Drinu i da ide ka Solunu, da spreči tamo nekog da pritisne naše krajeve, to već ne bi govora moglo biti."

Meni se učini da je preterao, pa se usudih da ga zaustavim: "Nemojte tako, g. poručniče. Drugi su uslovi bili u Hrvatskoj, a drugi u nas. Mi smo imali svoju samostalnu državu, svoju samostalnu vojsku, pa je u nas to stvorilo sasvim drugu svest o dužnosti."

Ali poručnik se ne dade: "A vi rekoste da ste pravnik. No, nećete biti baš dobar advokat. Rđavo branite stvar.

Da, vi ste to imali i zato mislite da ste imali drugu svest o dužnostima. A mi Hrvati, to hoćete da kažete, mi nismo imali to što ste vi, pa zato ni tu svest nismo imali. Pa zar je to odbrana? Pa to je upravo optužba. Pa u tome i jeste stvar. Pa zašto nismo imali? Nije to slučajno. Zato, gospodine, što se to što ste vi imali ne daje na gotovo nikome, već to treba izboriti. A mi to već nismo hteli."

Sad i ona dva građanina: "Nemojte tako, g. poručniče. Ta i mi smo imali."

"Zrinjskog i Frankopana! Znam šta ćete reći. O, gospodo Hrvati, pa nema većeg dokaza o siromaštvu naše povesnice od mita o Zrinjskom i Frankopanu. Govori se da su pogubljeni. Valjda zato da stvore samostalnu našu državu? A to ne! Svi plemići su iz svojih računa, u to vreme, pojačavali veze - s Turcima, protiv hrvatskog naroda. Zato su suđeni i osuđeni. A mi smo od njih napravili heroje. Šta ćete kad bolje nismo imali."

Pa onda se okrene meni:

"A vi rekoste, sad Hrvati nemaju svoje samostalne države. A to nemojte reći. Ta svaka baba u Zagrebu zna da smo mi Hrvati stalno rušili svoju državu, neprekidno od Tomislava, skoro hiljadu godina!

E, moj gospodine, produži. Vidite, i to je naša hrvatska tragedija: mit o hiljadugodišnjoj hrvatskoj državi. Vi Srbi ste propadali na Kosovu.

Tukli ste se. I mi smo vas nešto pomagali. Tučeni ste. Poginuo i knez Lazar.

Poginuo je Murat. Poginuo i Obilić. I vi ste odmah u glas: "Tu je Srpsko propanulo Carstvo". Međutim, posle Kosova srpska država je živela još oko 100 godina, imala čak i svoj sjaj, i raskoš, i veličinu. Ali, za Srbe to je samo senka. Pitajte ma koje dete kad je propalo srpsko carstvo, dobićete odgovor - na Kosovu 1389. godine.

E, kod nas Hrvata to je drukčije. Naša Kraljevina nije nikad propala. Za nas se istorija piše u nagodbama, ugovorima, pakta konventa, kod notariusa. Lepo se stranke sastanu, potpišu ugovor, udare pečate i eto, to posle traje hiljadu godina, obavezno, ispunjeno, neokrnjeno, sve dok neki novi ugovor ne dođe da stanje promeni.

Kod nas vam je tako, dragi gospodine, istorija, to su ugovori. Sve što nije ugovor, nije istorija. Ne priznajemo mi to, mi Hrvati."

I tako ulazimo u Karlovačku stanicu, pa se svi digoše da pođu, a on će nam reći: "Čujte, gospodine, ja sam oduvek bio za ovu novu državu. Ali zapamtite, lep bagaž mi donosimo Kralju Petru. I ako se to ne shvati, i bude se stalo razgovarati i pregovarati, ja ću biti prvi protiv nje."

"Zbogom", pruži ruku i tek tada mi reče svoje ime, koje sam dobro zapamtio i danas, posle tačno dvadeset godina kad pišem ove retke. Bio sam u iskušenju to ime i ovde da napišem. Ali posle mislim: "Ko zna kakvu ću nevolju onom čoveku napraviti?" Uostalom, imena i nisu bila tako potrebna.

Tu u Karlovcu i mi promenimo drugi voz i odatle stignemo u Kraljevicu. Ali, nikad taj razgovor neću zaboraviti. I danas, posle dvadeset godina, svaka mi je rečica u pameti. Mnogo sam mislio o njemu, da li je to istinska filozofija hrvatske istorije, ili, pak, samo njena karikatura.

Tada, kad sam ovo slušao, svom snagom sam želeo da to bude samo karikatura. I danas to želim. Ali, u svakoj karikaturi ima pomalo istine. Inače, nije čak ni karikatura.

Za mene je ovaj razgovor bio tako čudan. U toj meri je on protivrečio onom što sam ja donosio sobom, da mi je prosto glava bučala od raznovrsnih i suprotnih misli.

Ali, kad sam trčeći niz brdo, preko Hreljina, u pravcu Kraljevice, čiji sam veliki Frankopanov zamak odmah ugledao kako se beli pokraj modrog mora koje je bilo sad naše, očiju široko otvorenih, a grudi punih oštrog morskog vazduha, i kad sam u samoj Kraljevici ugledao prvog vojnika potporučnika Jovana Gospavića, sve brige su iščezle. Nađoh se sa mojim vojnicima i drugovima, (izuzevši nekoliko koji behu poginuli posle mog odlaska,

među njima i moj posilni Čakić i hrabri mi vojnik Živorad Marković). O, naše velike čiste radosti. O, ponosa našeg srpskog što smo bili i mi nešto na velikom delu! O, blagodarnosti Bogu što nas je održao da ostanemo verni našoj vojničkoj zastavi i časti uprkos svega što je prošlo. I sećanje puno ljubavi i sete na one koji su s nama bili, a ove dane nisu dočekali! I vere i nade, i ljubavi za veliku Otadžbinu, koju mi najbolje poznajemo, s kraja na kraj!

Svet nas je susretao s ljubavlju i oduševljenjem. Oni su svi Jugosloveni. Niko neće da je Hrvat. I od nas to isto traže, da budemo Jugosloveni. A nama to čudno i teško. Zašto Jugosloveni? Pa mi smo Srbi, oni Hrvati, a oni Slovenci. Ali, svi smo ipak samo jedno! A ne, kad smo jedno, da budemo i imenom jedno - Jugosloveni. A nama to izgleda malo skovano. Nešto se bunimo. Nismo tada ni slutili da će dvadeset godina posle nama ta reč biti tako draga i mila, a da će, nažalost, mnogi od onih što tada nisu hteli ništa drugo biti, ni znati, biti samo najljući Hrvati, koji će za sve što nije Hrvat, imati samo najveću mržnju i prezir.

I poklone šalju oni iz primorskog krša ogoleloj Srbiji. Doneli nam čitav veliki sanduk pun raznih korisnih stvari za braću u Srbiji.

A Rijeku zauzeli Italijani na prevaru. Naš bataljon bio ušao pre njih.

Onda potpisali sporazum da naši izađu, ali da ne uđu ni oni dok ne reši Foch ko će je posesti. I taman se naši ukrcali na "Petku" za Kraljevicu, a Italijani kopnom u Rijeku. Protesti. Note. Ništa ne pomaže.

Korupcija U Austro-Ugarskoj Monarhiji korupcija je bila nepoznata. Bila je to pravna država u kojoj se smatralo naročitom čašću biti državnim službenikom, a posebno sucem. Pravosuđe je bilo na najvišoj razini (negativni izuzetak bili su "veleizdajnički procesi").

O korupciji u Kraljevini Jugoslaviji mnogo je pisano u dnevnoj štampi, diskutiralo se u Parlamentu, gdje je opozicija kampanju protiv radikalnih vlada često dovodila do usijanja. Moj budući profesor građanskog prava, kao česti radikalni ministar pravde, bio je omiljenim predmetom napada (navodno je polovinu svake provizije pri nabavkama oružja odlazila Radikalnoj stranci, a polovina njemu osobno). Nazivan je "mali gad" (bio je niskog rasta). Zamjeralo mu se da ga takav naziv čak zabavlja! Bezbroj je anegdota o Pašićevoj obrani korumpiranog sina Rade. Najčešće ga je branio: "Ta, Rade je dete!" U aferi krađe šećera, branio ga je: "Dete voli šećer!"

Kad su afere Pašićevog sina počele ozbiljno ugrožavati državu, Aleksandar je zatražio od Pašića ostavku Vlade. Sastav nove vlade povjerio je radikalu Velji Vukićeviću.

Stari iznemogli Pašić bio je time toliko pogođen da je tu odluku nadživio još samo dva dana. Najvjerniji Pašićevi pristaše optuživali su Aleksandra da je slučaj korupcije Rade Pašića iskoristio da se oslobodi Nikole Pašića. Opozicionari su, s druge strane, optuživali Aleksandra što je tako dugo tolerirao korupciju radikala. Istina je da je među njima dvojicom postojala jaka netrpeljivost.

Možda nitko kao Ljotić nije opisao početke korupcije već 1918. godine u knjizi Iz mog života. To se odnosilo na period njegova službovanja na području Sušaka krajem 1918. godine: U početku su bili moji stari vojnici. Posle je došla čitava četa mog bataljona da posedne demarkacionu liniju koju sam ja postavio (kod Sušaka, op. pisca). Dogod su bili vojnici sa Solunskog fronta, služba je vršena zaista odlično, savesno i pošteno. Ali čim su počeli da dolaze vojnici koji su bili u zarobljeništvu, već sam primetio slučajeve ne samo labavog vršenja službe, već čak i zloupotrebe. To, istina, nisu bili neki teški slučajevi, ali tek bili su ipak slučajevi na koje dotle nisam bio naviknut.

Ali, već je korupcija otpočela naveliko i to odozgo. Pomenuo sam u početku da sam imao, pored vojne i vojnosaobraćajne službe, još i policijsku i carinsku, kao i obaveštajnu. Docnije mi je ostala samo vojno-saobraćajna, vojno-obaveštajna i vojno granična. Mi smo imali naređenje da možemo propustiti iz zemlje i u zemlju lica sa određenim putnim ispravama, u zemlju se smela uvesti svaka vrsta robe bez carine, a iz zemlje su se mogle izvesti namirnice samo sa odobrenjem prvo nekog banskog savetnika ili samog nadležnog ministarstva. Iz zemlje se dalje nije smelo izvesti zlato, valute, a u zemlju se nisu smele unositi krune neštemblirane (austrijske, op. pisca).

Utvrdio sam da su u ogromnoj većini slučajeva šverceri bili Jevreji.

Osoblje policijsko i carinsko bilo je tada još sasvim ispravno. Hvatalo se vrlo često. Ali, oni uhvate slučajeve očiglednog švercera. Utvrde, sprovedu.

Posle tri dana vraća se isto lice slobodno, dobilo odobrenje, smeje se iz kola, maše rukom policiji i carinicima. Otuda se moglo zaključiti da je korupcija ušla u centar i da će otuda doći i na periferiju.

Da bi se videlo kako je to izgledalo, navešću ovaj primer. Dobio sam dostavu da jedan železnički činovnik daje strankama vagone uz poklone.

Zovnem ga sebi. Otvoreno mu pitanje postavim. On mi odgovori odrečno. I sam sam verovao da nije istina, pa mu rekoh da me to raduje. Ali tada, iznenada, ovaj čovek planu i reče mi: "Ne mogu da dozvolim da na ovome ostane, g. poručniče. Moram vam sve reći, pa činite šta hoćete.

Poznato vam je da imamo naređenje da nikome ne smemo davati vagone, već se stranke imaju obratiti u Zagreb – Direkciji, ili u Beograd Generalnoj direkciji. U početku sam se držao najtačnije ovog naređenja.

Stranka dođe i ja je uputim u Zagreb. Ona ode. Posle dva dana eto je, dobila vagon koji inače stoji na stanici. Pa mi tada kaže: E, gospodine, ja sam to mogao i ovde dobiti, a ne da idem čak u Zagreb. I što je najvažnije, ne bi me toliko koštalo. Ovako dva dana puta i pored toga se gore za svaki vagon plaća. I to ljudi ucenjuju.

Tada mi je palo na pamet da ja ovde u Bakru igram ulogu cuceka.

Gospoda sede i čekaju divljač, a cuceki poteraju divljač gospodi plemenitašima na pušku. E neću ja biti cucek."

Prekinem ga na to i kažem mu da ako gore ima ljudi koji tako rade, onda treba da mi dostavi te slučajeve, ali zato nema pravo da on to radi.

"E, gospodine poručniče, ja gledam ovde na stanici vas i ove zaista poštene vojnike, žandarme, policijske i carinske činovnike. Ali gore u središtu, u Beogradu i Zagrebu, ne rade tako."

"Vi velite da ne smem. Imate pravo. Ali, recite vi meni kolika je vaša plata?"

"1000 kruna."

"Vi ste samac ovde. Da li vam što ostaje?"

"Ne ostaje mi ništa."

"A živite strašno. Ne pijete, ne pušite, ne vučete se sa ženama. A sad meni recite: ja imam stan, ogrev, osvetlenje, ženu, četvero dece i 900 kruna mesečne plate. Molim, recite mi kako ću na pošten način izići na kraj. I sad ja treba da gladujem, kao što i sami znate, u ovom kamenjaru, a toga da šaljem, kao cucek, divljač, plemenitašima, beogradskim i zagrebačkim, na pušku. I eto šta ja radim: kad stranka dođe k meni i traži kola, ja dam, ako imam i ne tražim ni pet para za kola. Svaka koja je došla, dobila je, ako je kola bilo. Onda se dešava, i to vrlo često, da stranka ostavi sama od svoje volje koliko bude mogla. Eto moga greha. Znam da sam kriv po zakonu. Ali, sudite sami."

Razume se da sam zapretio da ubuduće ne sme ni to da radi. Ali, nisam odista imao srca dostaviti njegov slučaj. Zato sam tražio njegov premeštaj na neku drugu stanicu gde neće imati mogućnosti da ovo radi.

Korupcija se uvukla čak i u vojsku. Zemlja je bila gola i bosa. Sve što se uvezlo, prodavalo se i zarađivalo se dvostruko i trostruko.

A opet, i Evropa je tražila namirnice, pa se i to izvozilo iz naše zemlje, po mogućnosti bez odobrenja. Bilo je naših oficira, nijedan borac, koji su se počeli baviti uvoznom trgovinom, a saveznički izvozom. Svakog časa bilo je slučajeva takvih. Naposletku me ministar vojni odredi da izvidim pored redovnih dužnosti, ovakve krivice naših oficira. I ja taj posao izvršim i odnesem u Ministarstvo. Ministarstvo me uputi Vrhovnoj komandi, pošto se

radilo o krivicama u vojničkoj zoni, a ova načelniku sudskog odelenja. Ta ličnost sad više nije živa, ali evo razgovora koji smo vodili: Pre podne sam došao i on mi je rekao da dođem posle podne da bi razgledao predmete. Među predmetima je bio i slučaj jednog rezervnog oficira koga sam optužio za špijunažu.

Kad sam došao posle podne, on mi reče: "Vi ste svršeni pravnik, g. poručniče?"

"Jesam, g. generale." "Čudi me kakav ste vi pravnik, kad ste ovako što smeli da napišete."

"A zašto g. generale?"

"Pa kako zašto? Znate li vi kad bih ja sad dao njima da prepišu, pa da vas optuže, odoste vi za klevetu na robiju."

"Ja vas najlepše molim, g. generale, da svima oficirima date prepise mog raporta i da im naredite da me tuže. Kad ne mogu ja njih za krijumčarenje, za krivotvorenje isprava i špijunažu, neka oni mene tuže za klevetu."

"G. poručniče, dreknu general, vi mene vređate."

"Bože sačuvaj, g. generale. Čime Vas vređam?"

"Vi hoćete da kažete da njih ja čuvam, pa vi tražite da vam se sudi za klevetu da bi na taj posredan način dokazivali svoje tvrđenje."

"Ja hoću samo jedno, g. generale, da kažem. Ono što sam napisao, to je istina. Ja sam bio dužan da je iznesem. I ne bojim se nikoga i ničega za to."

On tada spusti ton, pa mi čak reče da sednem. I stade da mi iznosi jednu nemoguću teoriju, kako se po indicijama ne sme ni istraga povesti. Ja mu, razume se, dokazivah obratno. Ali ništa ne pomaže. Videvši to, ja mu rekoh da ne žalim što sam radio, jer ja sam vršio svoju dužnost. Odgovorio svojoj savesti. Ali mi je žao što vidim da on, kao načelnik sudskog odelenja, ima takvo gledište koje omogućava produženje ovakvog nevaljalstva.

Tada mi on reče: "Ama, čujte vi, ama ovde sad ima Skupština, pa štampa, ne može se ovde raditi kako se hoće".

"G. generale", odgovorih "za mene je jedno isto i da nema Skupštine i štampe. Uvek bih radio ono što sam dužan, bez obzira što će reći ko, Skupština ili štampa."

Tada on: "Uostalom, vi ste mi ovo predali. Ja ću videti. Zbogom".

Nikog glava nije zabolela, a devetorica su bili optuženi.

Bacili se ljudi na lak život, opšta tendencija je trka ka lakšem.

Pa i oni vlast što su držali, mesto da vlast upotrebljavaju u duhu sprečavanja te pogubne sklonosti, jer ona rasiplje i razgriza društvo, i oni su upali i sami u istu. Oni su pak najvažniji krivci, jedno ponos zbog zadobivenih pobeda, drugo brige oko takozvanih glavnih pitanja (jer za mene je ovaj duh trčanja za lakim životom najvažniji), a treće, čak vlada uverenje da treba malo pustiti svet da se naživi, sve je to zajedno učinilo da se korupcija razvijala i cvetala.

Imao sam tada ogromnu stvarnu vlast. Vršio sam je savesno. I gonio sve oko sebe, koji bi poklecnuli, da je i sami vrše tako. I svaki dan smo imali prilike desetinama lica za falsifikate putnih isprava, za krijumčarenje da sprovodimo i optužujemo. Ali, gorko mi je odista bilo kad bih ja poterao te sitne, a gledao kako se krupni provlače. Ali šta sam ja mogao raditi? * Na našim zborovima i u štampi, korupcija je bila čest predmet rasprave. Na sastancima s Ljotićem, tražili smo da odmah pripremi zakon protiv korupcije. Ljotić bi nas pitao: "A po kojem je to zakonu korupcija dozvoljena pa tražite poseban zakon? Nema potrebe, dovoljno je savjesno primjenjivati odredbe postojećeg Krivičnog zakona."

Pokušali su i Ljotića uvući u korupciju. Organizacija Zbor se financirala isključivo dobrovoljnim prilozima svog članstva koje je živjelo, uglavnom, na rubu egzistencijskog minimuma. To je bilo vrijeme kad je buknula afera Gutman, vezana uz veletrgovca drvetom, vlasnika nepreglednih šuma. Svoja bogatstva uvećavao je utajom poreza (pokrivali su ga korumpirani političari i nesavjesni funkcionari po nadležnim ministarstvima).

Ljotiću, bivšem ministru pravde i neustrašivom borcu protiv korupcije, došla je supruga uhićenog Gutmana. Moleći ga da preuzme obranu njenog supruga rekla je da će mu odmah dati početni honorar - dva milijuna dinara (početnička plaća činovnika s fakultetskom spremom iznosila je tada 1.200 dinara). Nadalje će svaki njegov račun biti isplaćivan onako kako suma bude navedena. Kako mi je pričao, Ljotić ju je ljubazno odbio objasnivši joj da mu je nemoguće odazvati se njenoj molbi jer je borba protiv takvih slučajeva njegova dnevna aktivnost. Gospođa Gutman je rekla da ga je baš zbog toga htjela angažirati, pa je s lakoćom angažirala nekoliko drugih advokata.

Iz razdoblja moga života u Splitu, sjećam se četiri slučaja korupcije.

Prvi je na neki način povezan s mojim kumom na krštenju Petrom Krivićem iz Zadra. Bio je blagajnik u nekoj zadruzi. Još u Zadru prihvatio je hrvatski narodni preporod i, uz ostale aktivnosti, bio je gimnastičar u Hrvatskom sokolu. Emigriravši iz Zadra u Split, prešao je u Jugoslavenski soko. Učestvovao je na svim sokolskim sletovima. Njegova starija kći također je bila gimnastičarka. Pripremao se odlazak na sveslavenski sokolski slet u Pragu. Krivić se u uredu često žalio svojim kolegama da je nesretan što kćerki ne može prikupiti novac potreban za slet. Tijekom jednog takvog razgovora, začula se pod prozorom glazba. Svi su otrčali do prozora i tu stajali dok glazba nije odmakla. Pošto je za to vrijeme kasa bila otvorena, moj kum je, po propisu, odmah otpočeo s brojenjem novca. Njegovo je zaprepaštenje bilo veliko kad je utvrdio manjak od 10.000 dinara, pa je to rekao kolegama. Jedan od njih je, kao od šale, dobacio: "To si ti sigurno odvojio da bi kćeri omogućio odlazak na slet u Prag". Dok su ostali, poznavajući blagajnikovo poštenje, to odista prihvatili kao samo jednu neumjesnu šalu, moj kum je to shvatio kao optužbu. Pomisao da netko može posumnjati u njegovu ispravnost, sasvim

ga je porazila. Teška mora pritiskala ga je danju i noću. Kolege su ga natjerale da ide na bolovanje. U kući, bez kancelarijskog rada, povukao se sasvim u svoju bol. I žena, i djeca, i prijatelji, nastojali su ga udaljiti od patnje, ali uzalud. Nakon dvadeset dana završio je svoj život samoubojstvom, bacivši se kroz prozor.

Na kuhinjskom zidu visilo je platno s prišivenim pregradama i s natpisima: najamnina za stan, kruh, ulje, šećer, manistra, zelje... Cijelu mjesečnu plaću je raspoređivao u te pregrade i samo se toliko moglo potrošiti. Dug se nije smio napraviti. Sada su pregrade ostajale prazne. Gubitak toga čestitoga čovjeka izazvao je veliku žalost. Sokolska glazba otpratila ga je bolnim zvucima Beethovenovog posmrtnog marša. Glazbenici su plačući svirali.

Kasnije je otkriveno da je novac ukrao baš onaj kolega koji se s njim tako neumjesno našalio i time ga otjerao u smrt. Odležao je dvije godine zatvora.

Drugi slučaj korupcije bio je s općinskim poreskim službenikom. On je godinama falsificirao dokumente i tako oštetio općinu za 100.000 dinara.

Treći slučaj je bio s direktorom filijale jednog velikog poduzeća. On je iz kase, uz ostavljanje potvrde, "posudio" 300.000 dinara, iznos koji mu je nedostajao da bi završio gradnju kuće. Odmah poslije uhićenja, novac je vraćen, ali je sramota ostala. Četvrti slučaj bio je sa sudskim blagajnikom. Inače je on u mnogočemu bio divan čovjek, ali strastveni igrač karata, jednostavno rečeno - rob karte. Kad je jednom prigodom prokockao cijelu plaću, koju su željno očekivali žena i djeca, posegao je za 5.000 dinara iz sudske kase. Pošto su mu ranije karte "išle", bio je siguran da će vratiti izgubljeno. Ali, ovog puta ga karte nisu htjele. Ljudi su ga žalili, no nitko mu nije mogao pomoći. Otpuštenje iz službe.

U dva od navedena četiri slučaja, akteri su bili osobe koje su se isticale kao jugoslavenski nacionalisti. Nikada ne mogu zaboraviti riječi divnoga Frane Donadinija, koje sam čuo na zboru Hrvatske pučke stranke (klerikalne) u Drnišu dok sam bio dječak: "Nas optužuju da nismo Jugoslaveni.

Ali, Čaruga i Prpić su Jugoslaveni. Nije pitanje biti ili ne biti Jugoslaven pitanje je biti ili ne biti čovjek." Opozicija je ta dva slučaja bogato u propagandne svrhe eksploatirala. Ostala dva slučaja nije.

Split je tada imao oko 30.000 stanovnika pa se sve znalo i o svemu pričalo. Za cijelo vrijeme između Prvog i Drugog svjetskog rata, ja nisam čuo za još neki slučaj korupcije. Vjerojatno da ih je bilo, ali nisu izašli u javnost. Patrijarhalni Split dugo je uspio sačuvati pošten odnos prema društvenoj imovini. Poštenja će biti i u prvo vrijeme socijalizma, ali će se korupcija rapidno širiti od gore prema dolje.

Zbor u Splitu Na temelju onoga što sam naveo pod naslovom "Opredjeljenje za Ljotićev Zbor", početkom zime 1935. godine, održan je u Splitu sastanak jedne manje grupe ljudi koji su na izborima za Parlament, 6.5.1935, glasali za listu Ljotićevog Zbora. Među starijima, prisutni su bili advokat i književnik dr Marin Bego, kandidat na Ljotićevoj listi, te njegov zamjenik, advokat dr Ivo Carić. Zatim, pjesnik profesor Ante Cettineo, ing. Gamulin, hotelijer Marin Jozević i Ante Lakoš, državni službenik. Od studenata prisutni su bili Bartul Grgić, Milan Jakaša, Darko Ilić, autor ovih Sjećanja i još nekolicina studenata.

Analizom su ustvrđeni slabi rezultati izbora, ukupno 30 glasova. Kao uzrok tomu ustvrdilo se: za Ljotića se čulo neposredno pred izbore, nije vođena nikakva propaganda, a naročito što su na izbore istupila dva jaka, ekstremno antagonistička bloka. To su bile Koalicijska vlada Boška Jevtića, te Udružena opozicija na čelu sa dr Vlatkom Mačekom, nasljednikom Stjepana Radića. Ogromna većina Splita i okolice, glasovala je za Mačeka. Glasovanje je bilo javno.

S obzirom na Ljotićevu osobnost, kao i na misli koje zastupa, odlučili smo početi širiti ideologiju Zbora (sažeto prikazana u Osnovna načela i Smjernice). Ubrzo je postalo očigledno da među starijim ljudima ne možemo računati na uspjeh. Jedni bijahu razočarani što njihov raniji ideal, slobodna, poštena i pravedna država, nije ostvaren, a ni za sretniju i bolju budućnost ne postoji bilo kakva nada. Umorni od životne bijede, nemaju ni snage ni volje da nastave s borbom, ili su se potpuno povukli, ili su se opredijelili za svaku vlast. Drugi, kao HSS, iako imaju zamisli, posebno o selu i domu, slične našima, a okupili su uza se skoro čitav hrvatski narod, orijentirani su na dio države, a ne na cjelinu. Komunisti, ne mnogobrojni, sa čvrstom organizacijom očeličenom u progonima, zastupaju ideje nasilja koje su nam neprihvatljive. Stoga smo odlučili da moramo početi raditi s omladinom na način kao što to rade komunisti. Oni su po školama kao propagandno sredstvo koristili literarne družine. Tu ćemo se ogledati i mi. Pritom smo bili svjesni da đaci još nemaju moć zrelog rasuđivanja i da bi mnogo bolje bilo da u zrelijim godinama formiraju svoja politička stajališta. Ali, ako ti đaci budu privlačnim parolama uvučeni u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije), teško će ih se skrenuti s puta kojim su krenuli. Ipak, potrebno je bilo i starije upoznati s našim težnjama.

Već 10.4.1936, Ljotić se odazvao pozivu, stigao je u Split i mnogobrojnim mlađim i starijim slušateljima iznio misao Zbora na način kako se to od drugih političara nije moglo čuti. Tada je izrekao misao koja će ostati za sva vremena aktuelna: "Mržnja, ona je uvek bila rđav saveznik. Ona ni-

kad nikakvu misao nije mogla otkriti, ona nikakav život nije mogla izgraditi... Sve što je izgrađeno i što postoji, na velikoj ljubavi Božjoj je izgrađeno." Ova misao ostat će vodilja u čitavom životu njegovih sljedbenika, pa i onda kada budu s mržnjom klevetani, napadani, mučeni i ubijani.

Akciju smo razvili u dva pravca: održavanje sastanaka s omladinom, te po selima, u Zagori i po otocima, i pokretanje polumjesečnog lista Vihor.

Prvi broj izašao je u siječnju 1937, a zadnji broj u ožujku 1940. To je zahtijevalo ne samo fizičke i umne napore, nego i znatna novčana sredstva. Ono prvo smo mogli, ali novčanih sredstava nije bilo. Zato smo na svakom sastanku skupljali sitne iznose. Ta smo sredstva trošili vrlo oprezno, uglavnom za plaćanje prijevoza autobusom i brodom do početnog odredišta, a dalje pješke od sela do sela. Često vrlo gladni. Naš mladenački zanos bio je toliki da nam ništa nije bilo teško. Trošak tiskanja Vihora pribavljali smo dijelom prikupljanjem reklama za list, a dijelom od pretplata i skupljanjem sitniša.

Kad smo postepeno list širili po drugim mjestima u zemlji, čitatelji su između sebe organizirano skupljali ne samo za cijenu lista, nego su davali još i preko toga. Na taj način list je mogao redovno izlaziti bez kašnjenja. Tako su ujedno mogle biti povezane sa Splitom mnoge omladinske organizacije.

S prilozima je prednjačila banjalučka omladina.

U Splitu su vrlo brzo skoro sve literarne skupine prešle u naše ruke.

Pri glasovanju su nam se pridruživali i omladinci iz HSS-a, kojih je bilo mnogo manje nego nas. Takav preokret uzbunio je Komunističku partiju Splita pa je pojačala propagandu u višim razredima srednjih škola.

U Šibeniku, u veljači 1938, Ljotić je držao predavanje. Ustaški i Mačekovi, te komunistički ekstremisti, harangirani pisanjem zagrebačkog lista Obzor, izvršili su masovni napad na Sokolski dom u čijoj velikoj sali je govorio Ljotić. Stakla su prštala, a kamenje upadalo u salu, dok je Ljotić, miran i staložen, izlagao svoje misli. Žandari su došli da uspostave red, ali su bili napadnuti. U borbi pala je jedna žrtva, a više ih je ranjeno. Ljotić je završio svoj govor riječima: Bio sam u ratu, vidio sam mnogo svojih drugova kako padaju mrtvi oko mene. Bilo mi ih je žao, ali ova večerašnja žrtva mi je najteža jer pogibe od bratske ruke.

Vlada Milana Stojadinovića pojačala je progone, a naročito se okomila na učitelja Samodola, koji je na kraju bio primoran napustiti učiteljski poziv. Nakon toga vodio je tajništvo Zbora u Splitu. Ali na izborima 1938, Ravni Kotari dali su sa 1200 glasova povjerenje Ljotiću. U sukobima ustaške i zboraške omladine, zboraš Zdenko Antić i njegov školski drug Milivoj Karamarko, izbačeni su iz gimnazije na godinu dana. Obojica su uspjela maturirati u Splitu, s tim što je Zdenko proživio Drugi svjetski rat, dok su Milivoja, pred kraj rata, zajedno sa Lorkovićem i Vokićem (ustaški ministri), po Pavelićevom nalogu, ustaše zaklali.

Roditelji naših omladinaca najčešće nisu spriječavali svoju djecu da budu u Zboru, jer su uvidjeli da Zbor na djecu utječe pozitivno, kako u ponašanju prema roditeljima, tako i profesorima, a naročito stoga jer se i znatno poboljšao njihov uspjeh u školi. A kako i ne bi kad smo đaka za svaku lošu ocjenu na tromjesečju kažnjavali zabranom prisustvovanja sastancima, koji su se održavali u velikoj sali hotela Slavija Marina Jozevića, dok ocjene popravi. Osim u Splitu, na Jadranu su postojale jake organizacije u Šibeniku, Sušaku i Korčuli. Na Korčuli je Zbor vodio ugledni trgovac Kuzma Bosnić Bruk. Njega će u građanskom ratu komunisti izvrgnuti teškim torturama i konačno ubiti. U šibensko-kninskom području, misao Zbora pregalački je prenosio stalnim kontaktom s narodom učitelj Krešimir Samodol, u funkciji organizatora rečenog područja.

Naš uspjeh s omladinom zabrinuo je Ministarstvo unutarnjih poslova koje je policiji izdalo naređenje da na svaki naš sastanak pošalje agenta koji će im dostaviti izvješće. Uskoro smo dobili i špijuna Komunističke partije koji će se otkriti tek u socijalizmu. Kada nam je dosadilo da na sastancima gledamo policijskog agenta, sastanci su se nastavili po grupama u stanovima i na Marjanu. U ovom parku naše su grupe susretale ilegalne grupe SKOJ-a, čak ne rijetko i svoje drugove iz razreda. Pozdravljali bi se klimanjem glave.

Moram naglasiti da ni u školi, ni u šumi, nikada nije među omladincima-protivnicima došlo do bilo kakvog incidenta, niti su se oni bojali jedni drugih.

Ubrzo smo unajmili prostorije za Zbor. Tu nam policija nije ulazila, pa smo lakše mogli raditi s omladinom. Ali, mislim da je to bilo krajem 1939. ili početkom 1940. g, u naše prostorije upala je grupa Mačekove Građanske zaštite i štapovima potpuno demolirala namještaj. No, to im nije bilo dosta, pa je iz njihovog revolvera teško ranjen mladi inženjer Uroš Marović.

Uroš je u gradu bio vrlo popularan kao uspješni plivač Jadrana. U bolnici je proveo dosta vremena. Ista Zaštita nekoliko naših članova pretukla je debelim štapovima. Među ostalima, u centru grada napadnut je i teško povrijeđen starac Grabovac. Dugo se gazilo po njegovoj osušenoj lokvi krvi u Bosanskoj ulici. Starac je dugo liječen u bolnici. Od đaka, pred svojom kućom napadnut je đak Rašković. Tako su ga jako udarali da je poslije nekoliko mjeseci umro od teške povrede kralježnice. Očigledno je bilo da ustaše Zaštiti daju svoj ton, tako da će za vrijeme ustaške vladavine jedno krilo Zaštite napustiti Mačeka i preći Paveliću. S naše strane, sve se to podnosilo stoički, bez osveta. Bila je to u pojačanom obujmu obnova metode borbe "orjunašabatinaša". Pokret Zbor je u to vrijeme već u cijeloj državi imao velik broj mrtvih. Nikada naši članovi nisu izazvali incidente. U mnogim mjestima teror je postajao sve jači. Tragičan je slučaj bio u Zagrebu, gdje je 10.4.1940. pred svojom kućom iz revolvera ubijen advokat Zdravko Lenac, predsjednik Zbora u Zagrebu.

Obilazeći sela po Dalmatinskoj zagori i otocima, vidjeli smo svu bijedu, pa i glad koju je narod trpio. Jest da je u to vrijeme u cijelom svijetu vladala ekonomska kriza, ali jedna stručnija i odgovornija vlada, više bi se angažirala na smanjenju takve bijede. To nam je dalo povoda da pažljivo promatramo život ljudi na našim kamenjarima i da razmišljamo kako bismo im mogli jednog dana istinski pomoći. Vidjeli smo da na kamenjaru odlično uspijevaju: rijetka stabla naranče i limuna, smokve, grožđe i drugo voće, bezbroj mirišljavog i ljekovitog bilja, koze i ovce, te da je obala bogata ribom. Ali, prerađivačke industrije, osim sardina, nema. U razgovoru s đacima, nastojali smo ih zainteresirati da se opredjeljuju za studije onih fakulteta koji će im dati osnovna znanja za budući rad s narodom. Stalno su nam u svijesti odzvanjale Ljotićeve riječi: "Na jednoj strani posao čeka radnike, a na drugoj radnici traže posao. Ali, nema nikoga tko bi ih doveo u vezu."

Vjerovali smo da ćemo jednog dana mi to raditi. U tom smislu slali smo i starije đake da obilaze sela, kako bi se lakše opredijelili za odgovarajuće studije.

Jedne godine, kad su u Zagori djeca umirala od gladi, Primorska banovina je dobila sredstva za pošumljavanje Zagore. Prednost pri zapošljavanju na pošumljavanju imali su članovi najsiromašnijih obitelji. Nadnice su bile male, ali spasonosne. Mladi borići su se primili, a onda su se iznenada svi osušili. Stručnjaci nisu mogli ustvrditi uzrok. Banovina je i za slijedeću godinu dobila sredstva, ali ponovno su se borići osušili. Ovoga puta ustvrđen je uzrok. Oni koji su vršili pošumljavanje, naknadno bi borić trgli za pola centimetra; to je bilo dovoljno da se mlade žile prekinu, a borić osuši. Više se nije pošumljavalo. Eto tragične slike tadašnjeg stanja. Naši su đaci obilazili i ta sela i učili i zamišljali svoj budući rad u kamenitoj pustoši, gdje u rupama među stijenama posađeno zrno kukuruza, ili komad krumpira, može dati dobar plod. Ima takvih goleti gdje može uspijevati trešnja, višnja, smokva, jabuka, badem, orah itd. Ali, samo od sebe neće. Nema tko dovesti u vezu radnike i posao.

Kako je teška bijeda vladala u tzv. "pasivnim krajevima", jasno pokazuje podatak da je u deset godina, 1921-1931, iselilo u svijet preko 250.000 radno sposobnih ljudi, većinom sa sela. A 1931. od poljoprivrede živjelo je 76,5 % stanovništva.

Za troškove organiziranja i propagiranja učešća na izborima 1938, dobili smo iz središta Zbora pomoć u iznosu od din. 12.000. U ono vrijeme to je bila vrijednost plaće jednog pripravnika u državnoj službi za 10 mjeseci. S tim novcem najprije smo trebali pokriti putne troškove sakupljanja 30 potpisa za listu svakog kotarskog kandidata Zbora. Uspjeli smo u pet kotareva. U Mostaru, nakon završenog posla, za vrijeme večere u restoranu, dr Laza Marković, dugogodišnji prvak Pašićeve Radikalne stranke i ministar pravde, te profesor građanskog prava na pravnom fakultetu, obavijestio nas je (poznao nas je po značkama na reveru) da su mu upravo telefonirali iz

Beograda da je uhapšen Dimitrije Ljotić. Uputio nam je sljedeće riječi: "Nemojte se žalostiti. Kamo sreće da su mene uhapsili." Bio sam siguran da govori iskreno, pod uvjetom da se radi o zatvoru samo na 24 sata, jer taj čuveni korupcionaš teško da bi mogao pristati na duži zatvor. Kad je Pašić umro, radikalno vodstvo tražilo je novog predsjednika. Neki su smatrali da bi mladi smederevski advokat Dimitrije Ljotić bio u stanju spriječiti cijepanje radikala. No, Ljotić je tako primamljivu ponudu odbio. Već je tada bio potpuno razočaran poretkom u kojemu država služi i partijama i osobnim interesima partijskih vođa umjesto narodu. Tražio je nove puteve. To odbijanje mu je njegov zatvorski drug Dragoljub Jovanović označio kao najveći grijeh. Dragoljub će na robiji o tome govoriti i pisati u svojim Sjećanjima.

U našoj propagandi napravljena je jedna teška nesmotrenost. Izrađeni su plakati koji prikazuju Ljotićev lik iza debelih rešetaka. Mislili smo da će biti ljudi koji će u znak protesta glasovati za našu listu. Dogodilo se obratno. Neki koji su nas uvjeravali da će glasovati za Ljotića, uplašili su se rešetaka, pa su odustali.

Jedan od kotara u kojemu smo razvili uspješnu propagandu bio je Korčula. Držali smo zborove iz mjesta u mjesto. Kad smo stigli u ribarsko naselje Račišće, kod grada Korčule, na obali smo zatekli poveću grupu naših pristaša. Svi su bili ribari atletske građe. Ali, pojavila se i grupa žandara s bajunetima na puškama. Rekli su da svatko može govoriti osim mene. To je ribare ogorčilo pa su navalili na žandare da ih bace u more. Na jedvite jade uspio sam smiriti situaciju. Iz solidarnosti prema meni, nitko nije htio govoriti. Otišli smo na poštu i tu sam predao protestne telegrame za ministra Korošeca (unutarnji poslovi) i dr Mirka Bujića, bana Primorske banovine. Zatim smo čamcem krenuli do obale Korčule, pune šetača. Opet nas je dočekala poveća grupa naših pristaša, ali i grupa žandara. Obavijestili su me da sam lišen slobode i odveli me u zatvor. Već je bio mrak. Jezivo je zvučalo otključavanje i povlačenje teškog željeznog zasuna na vratima ćelije venecijanskog zatvora. U njoj bijaše samo slama. Opet jezivo zatvaranje ćelije.

Vrijeme mi je sporo prolazilo. Odjednom je gluhu tišinu prekinulo grupno pjevanje jedne zboraške pjesme pod prozorom. Radost. To su moji drugovi, a onda je slijedio dugi ohrabrujući govor Ljubodraga Garčine. Kaže da je miting vrlo uspio, da su prisutni izražavali žučne proteste zbog mog hapšenja i da je uvjeren da ću ujutro biti pušten. Angažirali su mi advokata.

Ujutro sam priveden pred kotarskog načelnika. Pitao me što mi je otac po zanimanju. Rekoh da je penzioner. "Eto, vidite. Studirali ste od očeve bijedne penzije. I vi se bavite politikom. Politika je za imućne ljude, a ne za sirotinju."

U tom trenutku uđe čovjek koji mi se predstavio kao moj advokat.

Odgovorio sam mu da mu zahvaljujem, ali da mi advokat nije potreban jer se ni sa čim nisam ogriješio o zakon. Ako nekome treba advokat, onda su to oni koji nada mnom vrše bezakonje. Sreski načelnik, vidno iznerviran, saop-

ćava mi da se protjerujem s Korčule i da idem na brod za Split koji odlazi za petnaest minuta. Izašao sam bez pozdrava. Pred zgradom se već bila okupila grupa mojih istomišljenika, pa smo krenuli prema obali. Pred brodom je bilo mnogo svijeta i grupa žandara. Bilo je jasno da su upućeni kao kontrola hoću li ući u brod. Rekao sam prijateljima da ću ih pozdravljati s broda, a kad se konopi odvežu, prići ću krmi i iskočiti, pa neka se i oni pomaknu i prihvate me. Uspjelo je. Žandari su sigurno izvijestili sreskog načelnika da sam otputovao. Ja sam s nekolicinom drugova krenuo pješke. Ustvari, izvan grada smo pričekali autobus kojim smo po tami stigli na zapadni dio otoka u Velu Luku. Dočekao nas je jedan prijatelj i odveo u zgradu koja je na katu imala veliku salu. Ušli smo u potpuni mrak i tišinu. Ništa se nije čulo, niti se osjetio miris duhana. Nije se pušilo, a sala je, kazali su mi, prepuna. Odveli su me na podij i rekli da govorim, ali tiho, jer pred zgradom ima nekoliko žandara. Vjerojatno da je sreski načelnik iz Korčule provjeravao jesam li stigao u Split, pa kad je dobio negativan odgovor, posumnjao je da sam krenuo za Vela Luku.

Govorio sam. Osjećao sam da u mraku imam istomišljenike koji me uzbuđeno prate i prihvaćaju moja izlaganja. Odjednom se začula na drvenim stepenicama škripa žandarskih cipela. Prekinuo sam govor i pažljivo slušao.

Dvojica su došla do vrata sale i osluškivala. Kad ništa nisu čuli, za svaki slučaj otvorili su vrata sale zadržavši se kratko vrijeme. U sali se ni dah nije čuo. Otiđoše, a ja nastavih.

Prenoćio sam u Veloj Luci, a ujutro sam otputovao brodom za Split.

U kući me dočekalo veliko uzbuđenje, jer su mog oca pozvali u Lučku kapetaniju i obavijestili ga da sam nestao s broda kojim sam krenuo iz Korčule za Split. Poslije nekoliko dana, saznao sam da je dr Berković, Mačekov kandidat za Split, održao nesmetano zbor u Korčuli i osudio postupak vlasti prema meni. Hvala mu.

Izbori u Splitu opet su prošli loše za nas, opet nastaje strah za egzistenciju, strah od željeznih šipki. Ali, omladine je sve više, divne, pametne, pune stvaralačkog oduševljenja. Negdje u ljeto 1940. policija je zapečatila prostorije Zbora s objašnjenjem da je Zboru zabranjen rad. Ja sam bio na poslu i dužnosti u Banjaluci i tamo dočekah zapečaćenje banjalučkih prostorija i odlazak u zatvor nazvan Crna kuća.

Pobuna u Studenskom domu Godine 1936, boravio sam mjesec dana u Studentskom domu kralja Aleksandra u Beogradu. Prilikom dolaska primio me u svom uredu upravnik

doma da bismo se upoznali i porazgovarali. Tip uglednog višeg državnog činovnika, odgovarajuće odjeven, držanja i govora ozbiljnog, smiren i ozbiljan, ostavio je na mene dobar dojam. Jako sam se iznenadio kad sam kasnije saznao da je to bivši sreski načelnik, dakle policajac. Zar je moguće da se na čelu takvog doma nalazi policajac?

Zgrada je bila velika, udobna. Dvokrevetne sobe, centralno grijanje, tuševi, hrana obilata i ukusna (sa državnog dobra Belje). Dom je o svom trošku sagradio Aleksandar i poklonio ga studentima kao zadužbinu. Plaćalo se prema imovnom stanju. Bilo je dosta studenata koji su imali stipendiju neke druge zadužbine bez čega, po svom imovnom stanju, ne bi nikako mogli plaćati dom. Među studentima bilo je mnogo komunista. Oni su izražavali negodovanje što je upravnik policajac. Istog mišljenja su bili svi studenti, osim nekolicine studenata, policijskih agenata, koji su istupali kao "antikomunisti". Ponašanje tih ljudi (loši studenti, skloni tučama s komunistima) išlo je u prilog komunističkoj propagandi.

Pošto sam položio ispite predviđene za taj rok, spremao sam se otputovati za Split. Iz sobe sam čuo žamor i kretanje studenata prema auli u prizemlju. Nešto se događalo. Grupa studenata je blokirala ulazna vrata i zaključavala ih. Druga grupa je to učinila pred upravnikovom kancelarijom.

Očekuje se protestni miting. Na vrhu stepeništa pojavljuje se grupa studenata. Tu je Gojko Banović iz Zemljoradničke stranke, inače poznat po pripovijetkama koje mu je često objavljivala Politika, moji prijatelji iz Ljotićevog Zbora, student tehnike Dragutin Jakšić i student prava Vjekoslav Radunić, te još nekolicina, meni tada nepoznatih studenata.

Jedan istupa naprijed i govori. On je visok, vrlo mršav, plavokos i plavih očiju, odjeven u šumadijsku narodnu nošnju. Čuje se šapat: To je Mijalko Todorović. Mijalko je vrlo uzbuđen, ali slobodnih gestikulacija, govori s lakoćom i zanosno, pravi tip narodnog tribuna. Istupa protiv upravnika policajca. To je, kaže, nespojivo s pojmom autonomije univerziteta, koji bi princip morao vrijediti i za Studentski dom. Studenti ne mogu raditi pod morom činjenice da nad njima stalno bdije policija jednog protunarodnog režima. To teško vrijeđa ljudsko dostojanstvo studenata. Zato traži da se smijeni policajac, a da za upravnika doma bude postavljen neki od profesora univerziteta.

Svi smo bili jako uzbuđeni, a naše slaganje sa Mijalkovim stavom popratili smo burnim odobravanjem.

U istom smislu govorili su i ostali govornici, uključivo ljotićevci Jakšić i Radunić. Zemljoradnik Gojko Banović je pri tome posebno naglašavao potrebu školovanja studenata iz siromašnih, seljačkih porodica. Smijeh je izazvao student Crnogorac koji nas je pokušao uvjeriti da je ishrana u domu vrlo loša. Još veći smijeh je izazvao tvrdnjom da Crna Gora gladuje zato što je Srbija opljačkala svo njeno žito.

Poslije završenog mitinga, sastao sam se u sobi s mojim drugovima Jakšićem i Radunićem, a priključili su nam se još nekoliko ljotićevaca. Složili smo se da je miting uspio i bili smo uvjereni da će doći neki profesor za upravnika. U sobu je ušao Mijalko Todorović. Tada sam se s njim upoznao.

On nas je pozvao da potpišemo zahtjev za smjenjivanjem upravnika. Na listu papira ucrtane su bile dvije kružnice između kojih su se stavljali potpisi.

Na taj način policija neće moći ustvrditi tko je prvi potpisao. Takvih je listova bilo mnogo i oni su trebali biti priključeni pismu kojim se od Ministarstva prosvjete zahtijeva da policajac bude smijenjen, a da se na njegovo mjesto postavi univerzitetski profesor.

Desetak dana nakon toga, splitska je policija primila dopis Uprave grada Beograda (tako se nazivala prijestolnička policija) kojim se upozorava da sam ja vrlo opasan komunista, jer da sam među potpisnicima zahtjeva da se puste na slobodu svi komunisti koji se nalaze na robiji. Znači, Mijalko je zloupotrijebio naše potpise u drugu svrhu. Učinio je to po zadatku Partije.

Za njega tu nije bilo ničeg nemoralnog, jer moralno je sve što je korisno za Partiju!

Kasnije je u Split stigao još jedan ljotićevac iz Studentskog doma, ali kao teški bolesnik. Od njega sam saznao za tijek događaja nakon mog odlasku iz doma. Naime, sutradan nakon mog odlaska u Split, u dom je upao jak odred žandara. Oni su ispraznili dom tako da su išli od sobe do sobe i izbacivali studente. Pri tome je svaki od studenata dobio barem po jedan udarac kundakom. Moj prijatelj je dobio udarac po kralježnici. Bila je to jača povreda, pa je duže odležao u bolnici. (Posljedice povrede osjećat će do kraja života). Mijalko je prošao "lišo", glatko. Sakrio se ispod kreveta, iza kofera.

Iako su žandari izvlačili one koji su se tako skrivali, Mijalka nisu pronašli.

Rezultat: komunisti nisu pušteni s robije, za novog upravnika postavljen je profesor Radivoje Kašanin, matematičar, vrlo ugledan čovjek, izvan politike. Zatim, napravljena je gužva i pojačana revolucionarnost studentskih masa. A mi, ljotićevci, koji smo učestvovali u svemu tome, uvidjeli smo mudrost stare poslovice da sa đavolom ne treba čak ni tikve saditi.

Ubojstvo Paternostera Godinu 1937, do ljeta, proveo sam ponovno u domu. Primio me na kraći razgovor, da bi me upoznao, profesor Kašanin. Bijaše vrlo živahan i ozbiljan, za njega je bilo bitno da student redovno polaže ispite. Pokazao se vrlo sposobnim i taktičnim. Svaka politička grupacija studenata zaključivala

je da on baš nju simpatizira. Ustvari, osjećao je simpatiju za svakog studenta očekujući da će mnogi među nama postati stručnjaci, korisni za društvenu zajednicu. Neradnike, tj. slabe studente, a sklone tučnjavi s komunistima, nije primio u dom. Politički rad studenata nije ga interesirao.

Politički suprotstavljene grupe, komunisti i ljotićevci, nisu u domu imali nikada nikakav incident. Neki među njima su se upuštali u diskusije koje su bile uvijek u granicama međusobne tolerancije. Naravno, nitko nikoga ni u šta nije uspio uvjeriti. Za ljotićevce, sve ono što komunisti govore o sovjetskom raju je neistina koja proistječe iz neznanja, a sve njihove parole su utopije suprotne ljudskoj prirodi i društvenoj stvarnosti. Za komuniste, ljotićevci su naivni reformisti, što samo koči revoluciju i vuku unatrag, komunisti su progresivni, a mi smo nazadni, konzervativni.

U sobi sam imao komunistu studenta medicine, Bokelja. Svakodnevno smo vodili političke diskusije. Njegova omiljena tema bila je jugoslavenska policija, i metode terora. Priznavao je da je i u SSSR-u u početku postojao teror, ali je to bilo neophodno da bi se učvrstila revolucija. Moskovski procesi su istiniti, svi optuženi su špijuni i kaznu su zaslužili. Jedino je, kaže, za maršala Buđonija proces bio predstava. Trebao mu se izgubiti trag, a ustvari, upućen je u Kinu da konspirativno rukovodi revolucijom!

Jednog jutra susreo sam pred Pravnim fakultetom studenta komunistu Mladena Paternostera, rodom iz Prijedora. Glava mu je bila omotana gazom, bio je ranjen. Pločnikom je išao sam, pognute glave. Vjerojatno se sukobio s policijom.

U sobu sam došao prije Bokelja. Zamišljao sam kako će otvoriti paljbu na policijske terorističke metode, pogotovo što je Paternoster uživao među studentima glas jednog od ekstremnijih revolucionara. Ja sam bio istinski protivnik fizičkog maltretiranja kojima se policija često služila, naročito prema komunistima. S jedne strane, te metode duboko vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, a s druge strane, žrtve terora se učvršćuju, a slobodoljubivi ljudi postaju sve prijemljiviji za agitaciju o SSSR-u kao zemlji slobode.

Iz takvog razmišljanja prenuo me bučni upad Bokelja u sobu. Bijaše nasmijan, veseo, blistav. Znači, ne zna što se dogodilo njegovom partijskom drugu. Bokelj je pjevao i razmahivao se rukama, zagonetno. Nikako nije udovoljavao mojoj znatiželji, ali ni ja nisam popuštao, uporno sam tražio da mi objasni svoje veselje. Konačno je popustio i rekao: "Paternoster! Ha, ha, ha. Paternoster, ha, ha!" "Što je s njim? Jutros sam ga vidio povezane glave."

"Da, da, udesilo ga, dobio je ciglu u glavu, ha, ha, ha."

"Pa dobro, to je tvoj drug partijac, ranjen, a ti se raduješ. Objasni mi o čemu se radi."

"A, ne, ne. To nikako."

S vremenom sam zaboravio na Paternostera. A onda, jednog nedjeljnog jutra, nastane komešanje među komunistima. Svi se žure na željezničku

stanicu. Bokelj mi u povjerenju reče da je Partija organizirala izlet na Topčider. Uvečer se vratio opet ozarenog lica, pjevajući. Ovoga puta nije skrivao tajnu: "Na jednoj okuci Paternoster je ispao iz vagona i ostao mrtav, ha, ha, ha. Trockist, tako mu je i trebalo!"

Taj slučaj opisat će Dobrica Ćosić u Grešniku, sa detaljima kako je Paternoster bio prisiljen da se pridruži izletu, te kako je na okuci izbačen iz vlaka. Ne znam zašto je Ćosić njegovo ime zamijenio drugim imenom. To nije trebao. Starija generacija pamti Paternostera, u neku ruku bila je to povijesna osoba, ličnost iz povijesti Partije. Trebalo ga je ovjekovječiti pod pravim imenom. Dedijer će za Paternosterovu smrt optužiti Đilasa: Čak je oterao u smrt bosanskog omladinca Paternostera, koji je voleo dve devojke u isti mah. (Dedijer: Novi prilozi za biografiju druga Tita, Liburnija, Rijeka, 1981.). Đilas oštro reagira: "A što se tiče Dedijerove tvrdnje da sam ja čak oterao u smrt... Paternostera... otkud to kad nisam ni pripadao studentskoj organizaciji, sa čijim je asketskim revolucionarnim moralom Paternoster došao u nerazmrsivi konflikt?... Otkud to kad sam baš ja spasavao Paternostera?" (Đilas: Vlast i pobuna, Književne novine, Beograd, 1991.) Tu polemiku je izazvala Dedijerova optužba Đilasa zbog "dvojnog morala", a Dedijer je i sam, iako je u nekoliko mahova propovijedao zabranu slobodne ljubavi, baš u to vrijeme imao nekoliko takozvanih "higijenskih ljubavi".

Tada su, naime, antikomunisti u svojoj propagandi obilno koristili pojavu "klubova slobodne ljubavi" među skojevcima. Takav je klub postojao u Banjaluci, vjerojatno da mu je pripadao i Paternoster koji je svojim hipnotizerskim očima osvajao djevojke. Paternoster nije ubijen zbog slobodne ljubavi, nego kao trockist. Pod "trockist" komunisti su trpali svakog tko je posumnjao u ispravnost staljinističkih metoda, čak i ako se isticao kao antitrockist. Partija je osuđivala slobodnu ljubav i nije to bila opća pojava među skojevcima. Znam da toga u Splitu nije bilo.

Međutim, jedna bivša skojevka, u Kruševcu, ispričat će mi o svom svečanom prijemu u SKOJ. Dogovorili su se kako će se na određenom mjestu u šumi sakupiti iz raznih pravaca. Onda su krenuli duboko u šumu. Čula je da će prijemu novih prisustvovati sekretar mjesnog komiteta Partije. Taj joj se drug pridružio i pratio sve do mjesta gdje će se ceremonija održati. Bila je vrlo uzbuđena – ta joj je pažnja bila ugodna. Njegove riječi o uzvišenim ciljevima Partije, o žrtvi na koju svaki partijac mora biti spreman, izazivale su u njoj osjećaj kako raste njena vrijednost. Poslije obreda primanja i međusobnog čestitanja, razišli su se u grupicama kako su i došli. Drug sekretar joj se ponovno priključio pustivši da se ostali raziđu. Nastavljeni su uzvišeni razgovori, a onda je zatražio da legnu. Njen otpor je popustio kada ju je uvjerio da neće nikada biti primljena u Partiju, ako se ne obračuna s buržoaskim predrasudama.

Razgovor s Mijalkom Todorovićem S Mijalkom Todorovićem sam često vodio političke diskusije. Obično je navečer dolazio u moju sobu. Uvijek je svatko od nas ostajao pri svome. Odlučio sam se na realnije argumente: "Čitaš li ti, Mijalko, sovjetske listove "Izvjestija", "Pravda" i "Moskovskaja vjočor"?"

"Ne, zašto pitaš?"

"Ako želiš, donijet ću ti čitav paket, pa čitaj."

"Otkuda ti listovi kod tebe?"

"Jedan naš novinar u Parizu kupuje tu štampu u kiosku na Elisejskim poljima i šalje svom bratu u Beograd, a ovaj mi ih daje na čitanje."

"Dobro, donesi mi."

"Donijet ću ti sutra, ali pod jednim uvjetom, a taj je da mi daš časnu riječ da mi se nećeš pojaviti dok ne pročitaš sve novine od prve do posljednje stranice. Tek nakon toga možemo razgovarati." Prihvatio je.

Nakon petnaestak dana pojavio se Mijalko.

"Evo, vraćam ti."

"Jesi li održao riječ?"

"Jesam."

"Pa, što kažeš?"

"To uopće nije sovjetska štampa. To je Gebels štampao na ruskom jeziku i poslao tebi za propagandu."

"Mijalko. Postoje dvije mogućnosti. Jedna, da Gebels nije imao drugog posla, nego da meni povjerava svoju propagandu. Druga, da je to prava originalna sovjetska štampa. Što u ovom drugom slučaju kažeš?"

"Ništa, jer to nije sovjetska štampa."

"Ali, ako bi bila?"

"Ne može biti. To nije sovjetska štampa. Ali, sad ću ja tebi pokazati što je ruska štampa. Gledaj!"

Mijalko je iz unutrašnjeg džepa izvukao neku brošuru i pružio mi je.

Na naslovnoj strani u koloru divna slika. Usred zlatnog žitnog polja, s velikim nabreklim klasjem, mlada seljanka u modroj suknji i bijeloj bluzi drži u naručju zdravo, rumeno dijete, a do nje zdrav, snažan muškarac u modrim hlačama i bijeloj košulji zavrnutih rukava. Nešto podalje kućica, novije građe, krov od crvenog crijepa, a na dimnjaku roda na gnijezdu.

"Moram ti priznati, Mijalko, slika je zaista impresivna. Sovjeti su plakatnu umjetnost razvili do savršenstva. To im je moćno propagandno sredstvo."

Mijalko se "udubio" u sliku i tek tada shvatio da to nije fotografija nego reprodukcija propagandnog plakata. Zbunio se, ali se brzo snašao:

"Da, ali slika odražava stanje potpuno vjerno. Takav je standard ruskog seljaka. Jednog dana tako će biti i kod nas."

"Sigurno, ako uspijete uvesti sovjetski raj." Što je to Mijalko pročitao i mogao spoznati u sovjetskoj štampi, što ga je navelo na misao da se radi o Gebelsovim falsifikatima? Navest ću, po sjećanju, samo nekoliko primjera. Ti su listovi imali četiri stranice, a samo povremeno šest. Papir je bio najlošije kvalitete, nešto lošiji od papira u koji se zamotavaju artikli u našim jeftinim dućanima. Evo tih primjera: - Cjelokupna proizvodnja noževa jedne tvornice je takvog kvaliteta da se svaki nož krivi pri pokušaju rezanja kruha.

- 250.000 stolica, proizvedenih u tvornici... raspada se kad se na njih sjedne. Četvrta stranica dnevnika "Moskovskaja vjočor" puna je oglasa stambenog karaktera, ali nitko ne nudi stan, isključivo se traži ne stan, nego samo "komnata čast" (dio sobe).

Oni koji to traže, daju i podatke o sebi: inženjer (najčešće), liječnik, profesor, znanstveni radnik, sve samo intelektualna elita. To ni najmanje nije u skladu s prebučnom propagandom kako je SSSR jedina zemlja u svijetu u kojoj svaki čovjek ima stan prema svojim potrebama.

Mnogo je bilo podataka koji su govorili o velikoj bijedi prve zemlje socijalizma. Ali, bilo je i suprotnih podataka, naročito kad se iznose podaci o ispunjenju zadataka iz petogodišnjeg plana prije roka, a pogotovo kad je prikazano ostvarenje plana u cijelosti. Skrenuo sam Mijalku posebnu pozornost na izvršenje plana izgradnje cesta i željeznica. Ako bismo tamo navedene brojke kilometara grafički prikazali kao 100, vidjeli bismo da je otprilike 10 izgradilo Ministarstvo građevina, a otprilike 90 Ministarstvo unutarnjih poslova! Pitao sam Mijalka otkuda to da se policija u tolikom omjeru bavi građevinarstvom. Svoju trenutačnu zbunjenost ubrzo je zamijenio sloganom: "To je Gebelsova propaganda!"

Tek poslije 16 godina imat ću zadovoljstvo, i to na robiji, da u dnevniku Borba čitam Mijalkov govor na proslavi Lenjinovog dana u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu, u kojemu Mijalko iznosi stanje u Sovjetskom savezu kakvo je čitao prije 16 godina u "Gebelsovoj štampi".

Dugo sam nagovarao Mijalka da prisustvuje jednom od Ljotićevih predavanja, kako bi mogao dobiti objektivniju sliku o čovjeku kojega a priori osuđuje. Konačno je pristao, ne znam je li to bilo sa znanjem, ili bez znanja Partije. Ljotić je govorio o moralu kao neophodnoj osnovi za vođenje državničkih poslova. Bio sam siguran u Mijalkovu pozitivnu ocjenu. Na moje pitanje odgovorio je: "Dobar glumac". Zanimljivo da će istu definiciju za Ljotića imati i jedan od najvećih glumaca u jugoslavenskom političkom životu - profesor Dragoljub Jovanović, šef lijevih zemljoradnika, moj budući kolega u mitrovačkoj robijašnici.

Po završenim studijama o Mijalku ću mnogo čuti, ali ću ga sresti tek poslije nekih četrdeset godina na Otoku slonova (Elephanta Island) u Indijskom oceanu. No, pošto je bio okružen indijskim ministrima, neće biti prilike za razgovor.

Propaganda u Studentskom domu / Branit ćemo zemlju Tijekom 1937. godine komunisti su u Studentskom domu razvili široku propagandnu aktivnost. Osim rada po sobama, povremeno su organizirane i kulturne priredbe. Na programu su bile individualne i korske recitacije pjesama koje su svojim sadržajem trebale doprinositi revolucioniranju studentske omladine. Šaljivi skečevi imali su za svrhu rušenje buržoaskog društva. Za takve prigode dovođeni su i renomirani glumci. Sjećam se Raše Plaovića u naponu njegove glumačke aktivnosti.

U skeču što ću ga opisati, mislim da je učestvovao baš on, ali poslije toliko desetljeća ne mogu reći da sam u to potpuno siguran. Zato molim da se to uzme s rezervom. Skeč je za predmet imao solunske borce. Njih smo susretali često po ulicama glavnog grada kako obijaju pragove ministarstava, ili prodaju novine po trafikama, ili su portiri u nekim ustanovama. Grudi mnogih od njih krasila je Karađorđeva zvijezda. Taj skeč je bio najvulgarnije izrugivanje sa soluncima. A na kraju - Raša je nagrađen burnim smijehom i aplaudiranjem. Aplaudirali su "progresivni" studenti. Možda je nekome od njih otac bio solunac, ili je poginuo na Solunskom frontu. Sigurno su mnogi među njima u susjedstvu, u svom selu, imali takvog heroja, sada popljuvanog. Jedan dio studenata niti se smijao, niti je aplaudirao, bili su to "nazadni elementi". Zaista, u onom vremenu nije bilo lako izdržati poruge zbog "nazadnosti", bez obzira što smo vjerovali da je istina na našoj strani. Uostalom, i "progresivni" su vjerovali u svoju istinu. No, mi smo dočekali priznanje naše "nazadne" istine, oni do danas nisu svoje "progresivne".

Iz Doma se kretalo grupno u političke akcije: partijski izleti, učestvovanje u demonstracijama, odlazak na priredbe koje je organizirala Partija. Iz Doma su se raznosili leci i drugi propagandni materijal. Neki, koji su imali povjerenja u mene, povremeno su mi davali materijal na čitanje. Većina sadržaja propagirala je stvaranje narodnih frontova, uz uobičajene antifašističke parole. Bilo je dosta riječi o prvoj zemlji socijalizma, o izvršenju planova, o svijetloj budućnosti kroz svjetsku revoluciju. Više puta sam naišao na tekstove iz unutarnje politike Jugoslavije: tamnica naroda, poziv na borbu za oslobođenje dijelova okupiranih od velikosrpskog imperijalizma, o policijskom teroru, tamnicama itd.

Jedanput sam naišao na poziv da se pomogne ustaški pokret za oslobođenje Hrvatske. Velika pažnja poklanjana je Makedoniji i Kosovu.

Pitao sam kolegu iz Makedonije, što je na njega utjecalo da se opredijeli za komuniste.

"To je jedina Partija koja priznaje Makedonce kao naciju s pravom na svoju državu, a time i na svoj jezik i kulturu."

"Ali, Makedonija je geografski pojam, a ne etnički. Jezik je slavenski, s utjecajem srpskog i bugarskog. Vjeruješ li ti da su Makedonci došli na teritorij kao posebna, već formirana, grupa, da ste u Makedoniju došli kao Makedonci?"

"Da, mi smo došli kao posebna slavenska grupa, a teritorijalni naziv smo prihvatili za narodski. Imamo svoju povijest, svoje običaje, krvavu borbu s Turcima za oslobođenje, imamo i svoju književnost. Jednom riječju, narod se osjeća Makedoncima i želi svoju državu, makar autonomiju u federativno preuređenoj Jugoslaviji."

"Izvini, ali nisam siguran da se građani Makedonije osjećaju svi kao Makedonci. Ima tamo mnogo Srba, Bugara, Turaka, Šiptara, Cigana. Ima prezimena koja završavaju na -ev i -ov, što je tipično za Bugare, ima na -ić, kao što si ti Jovanović, a ne mnogo na -ski."

"To je djelomično točno, ali ja znam da se ogromna većina stanovnika osjeća Makedoncima. Ja sam Jovanović, ali moji stari su se prezivali Jovanovski. Ja pomažem komunizam iz navedenih razloga, ali nisam po uvjerenju komunista. Kad se ostvari sloboda za Makedonce, ja više neću imati potrebe da budem komunista."

U pogledu "makedonskog jezika", unosim ovdje jedno moje kasnije iskustvo. U nekom hotelu u Solunu razgovaram s recepcionarom engleski, a zatim sa suprugom hrvatski. Recepcionar se umiješao u razgovor na nekom lijepom "našem" jeziku. Pritom je upotrijebio dvije neuobičajene riječi koje pamtim iz druženja sa Slovencima. Pitam ga: "Jeste li vi Slovenac?"

"Ne, niti sam Slovenac, niti sam tamo ikada bio."

"Pa, recite mi", pitam ga, "kojim to jezikom govorite?"

"Makedonskim."

"A, ne, bio sam više puta u Makedoniji, oni govore drukčije."

"Da, imate pravo." - reče recepcionar, "Tamo ljudi govore slavenskim jezikom, iskrivljenim pod utjecajem bugarskog i srpskog."

"Pa, dobro. Ali, koje ste vi narodnosti?"

"Ja sam Slaven iz sjeverne Grčke. Tamo smo u davna vremena stigli kao posebna grupa. Neki poseban naziv te grupe nije se sačuvao, ako ga je uopće bilo. Turci i Grci, kojima smo dugo bili potčinjeni, nisu imali utjecaja na naš jezik, a tako ni Bugari ni Srbi. Zato je naš jezik čisti slavenski."

Sada se vraćam u Dom. Jedna od akcija u kojoj su učestvovali svi komunisti i njihovi pratioci u Domu bila je "Branit ćemo zemlju". Studenti

su osnovali vojničke odrede da bi se pripremili za "obranu zemlje" u slučaju fašističkog napada. Oni su zatražili, i od kraljevske vojske dobili, instruktore. Skupno su odlazili na vježbališta i marljivo proučavali vojničku znanost.

Rodoljubiva demokratska štampa bila je ushićena buđenjem "nacionalne" svijesti kod omladine. U tom smislu i neki generali i stari ratnici davali su oduševljene izjave.

A studenti su se smijali i izrugivali tolikoj naivnosti buržoazije. "Izgradit ćemo odličan komandni kadar za revoluciju", govorili su mi.

Jedini je Ljotić u člancima i predavanjima raskrinkavao tu akciju izazivajući opće zgražanje "demokratske javnosti". U građanskom ratu neki od tih studenata će poginuti, a neki će postati komandanti ili politički komesari, drugi će, pak, proći pakao preodgoja na Golom otoku.

Te su vježbe pomogle i Mijalku Todoroviću da se uzdigne do najvišeg nivoa rukovođenja i odlučivanja.

Idejna izgradnja zboraša Stariji su u Zbor unijeli svoja dotadašnja saznanja i svoja iskustva.

Mi mlađi, također smo imali nekog znanja o društvu, ali je to bilo dovoljno jedva za primarnu orijentaciju. Kad smo stupili u Zbor, kao osnovu smo imali brošuru "Osnovna načela i smjernice Zbora". U njima su bila kondenzirana gledišta osnivača Zbora. Zatim je od posebnog značaja bilo centralno glasilo Zbora, tjednik Otadžbina, pa splitski omladinski polumjesečnik Vihor. U cijeloj zemlji izlazilo je preko deset časopisa. Cenzura je prema njima bila često nemilosrdna tako da je Otadžbina prestala izlaziti koncem 1937, ali se uskoro pojavio ilegalni Bilten, koji je dostigao tiraž od 120.000 primjeraka. Štampalo se mnogo brošura idejnog karaktera, uglavnom Ljotićevi govori.

Istakao bih, također, dokumentarnu knjigu profesora Milosava Vasiljevića Istina o SSSR. To je bila štampa Zbora. Van toga, čitalo se dosta časopis Ideje Miloša Crnjanskog. Tim putem smo se informirali, makar samo kritički, o nadrealistima, te o Krleži, naročito kad je počeo otvoreno kritizirati staljinizam.

Velike probleme su nam stvarali komunisti kad su nam pod nos stavljali imena čuvenih francuskih umova, znanstvenika i književnika, koji ili su postali članovi Francuske komunističke partije, ili su se svim snagama upregli u kola komunističke jurišne propagande. Zaista, bila je to intelektualna krema Francuske. Posebno su isticali André Gidea. Obično su nam govorili: "Pa zar se ti možeš staviti sa jednim Gideom? Zar misliš da ste vi ljo-

tićevci intelektualno jači od najboljih francuskih intelektualaca? Ako su se oni mogli opredijeliti za progres čovječanstva, kako vi možete vući društvo u srednjovjekovni mrak?" I sve tako dok se André Gide nije vratio iz SSSRa. On je otišao tamo da bi sa lica mjesta, osvjedočen istinitim činjenicama jednog novog humanizma, napisao knjigu o SSSR-u i Staljinu. Ali, po povratku, pojavila se njegova knjiga Le Retour de l'USSR (Povratak iz SSSRa). U Beogradu se prodavala u Francuskoj knjižari na Terazijama. Francuzi su financirali tu knjižaru pa su se, inače skupe knjige, mogle dobiti jeftino.

To nam je omogućilo da "navalimo" na kupovinu Gideovog obračuna s komunizmom i da sad mi tu knjigu guramo pod nos komunistima. Bio je to za njih pravi šok. Nakon nekog vremena došla je partijska instrukcija kojim parolama treba sada agitirati protiv Gidea. Toga se sjeća veliki Titov general Gojko Nikoliš: Kada se u Beogradu pojavila knjižica André Gidea o utiscima s putovanja po SSSR-u, mi smo je odbacili, prokleli kao bljuvotinu konfuznog antisovjetskog intelektualca. A Gide je tu iznio zapažanja koja su beskrajno bezazlenija u poređenju sa svim što smo kasnije saznavali. (Duga, br. 440, 5.1.1991.).

A to što su oni "kasnije saznali", da su saznali kad i mi, što bi bilo s Nikolišom i mnogim od njegovih "progresivnih drugova"?

Progresivni Nikoliš je kasnio, a mi smo odmah bili pravilno informirani i orijentirani kao, uostalom, o svemu što je bilo u vezi s komunizmom i SSSR-om. Tu našu ažurnost nikada nam nisu oprostili ni progresivni demokrati, koje je Staljin posprdno nazivao "korisne budale".

Od strane literature koristili smo se također Spenglerovom knjigom Propast Zapada; naročito su na njegovoj obradi radili đaci i studenti u Šibeniku koje je predvodio Roko Kaleb (u emigraciji urednik Hrvatske Zore, umro 1978. zastupao je stajalište reorganizacije Jugoslavije u Savez suverenih južnoslavenskih država). Na neke, još prije pojave Zbora, jak dojam ostavila je Papina poslanica Quadragesimo anno (Četrdeseta godina). Inače, svi smo bili pod utjecajem ruskih klasika, posebno Dostojevskog, Tolstoja i Berdjajeva, a neki i Pascalovih Misli.

Naravno da je svaki mladi intelektualac pronalazio sebi odgovarajuću literaturu. Nije bilo direktiva da nešto treba, a drugo ne treba čitati. Neki su se opredijelili za proučavanje sociologije, ali je ratni vihor prekinuo svaku takvu aktivnost. Ako se uzme u obzir da je Zbor osnovan i u javnost istupio tek 1935, a da je zabranjen 1940, onda se ne bi pogriješilo kada bi se reklo da je Zbor u pet godina svog postojanja dosta postigao na idejnom planu. Zato ćemo po robijašnicama od "uglednih drugova" ne rijetko čuti priznanje: "Vi ste bili naši jedini ideološki protivnici".

Na pitanje što misli u vezi činjenice da Omladini Zbora prilazi sve više mladih muslimana iako smo mi kršćanski pokret, Ljotić je odgovorio: "A gde to u Osnovnim načelima i Smernicama piše da je Zbor hrišćanski

pokret? Istina je da Zbor počiva na hrišćanskim načelima, ali on nije zatvoren za druge etički izgrađene ljude, jer i izvan hrišćanstva ima etičkih ljudi.

Kuran je izvanredna knjiga. Ona bi trebala biti obavezno štivo za svakog zboraša. Jer, pored odredaba u njoj koje ne možemo prihvatiti, ona sadrži i mnogo apsolutno prihvatljivih misli."

Od velikog značaja za zboraše u Beogradu bila su Ljotićeva predavanja s diskusijom u prostorijama organizacije, a tako i po cijeloj zemlji. Tome treba dodati i veliki broj drugih predavača. Po pitanju unutrašnjeg uređenja države, velika je važnost pridavana Ljotićevom isticanju načela sv.

Augustina: "U bitnim stvarima jedinstvo, u razlikama sloboda, u svemu ljubav." Vjerovali smo i jednodušno prihvaćali da bi ta načela mogla biti provedena u sustavu staleške države. Kratko trajanje djelovanja Zbora, više pod terorom nego u slobodi, nije bilo dovoljno da bismo detaljnije razradili taj sustav, prvenstveno kad je riječ o punoj odgovornosti Vlade pred staleškim parlamentom, zaštita čovjekovog dostojanstva i sloboda mišljenja.

U jednoj diskusiji Ljotiću je postavljeno pitanje što bi bila njegova prva odluka u slučaju da bi mu bio povjeren mandat za sastav Vlade? Odgovorio je da bi to bilo raspuštanje Zbora jer bi se inače Zbor smatrao državnom organizacijom u koju bi uletjele sve vrste špekulanata i korupcionaša.

A na pitanje što misli kad bi Zbor mogao pobijediti, odgovorio je "Kad bude imao 'trideset' zboraša". Neki su zapamtili "tristo", ali ja pamtim "trideset". Nije ovo malo ako bi to bile visoko moralne ličnosti, vrsni stručnjaci i neumorni pregaoci.

Iz studentskih dana ostala su mi u uspomeni i tri predavanja Ratka Živadinovića, novinara, održana u jednoj velikoj dvorani u Zemunu. Pred masom studenata, dobrim dijelom komunista i komunistički nastrojenih, čitao je i komentirao podatke iz sovjetskih novina Izvestija, Pravda i Moskovskaja vjočor. To je bilo toliko impresivno da se nijedan komunista nije oglasio. Studenti su prilazili, uzimali u ruke i opipavali navedene listove i ostajali zgranuti. To su oni isti listovi koje sam dao na čitanje Mijalku Todoroviću, a za koje je imao argument: "To nije sovjetska štampa, to je štampao Gebels na ruskom jeziku i poslao tebi za propagandu."

Borba protiv korumpiranog Stojadinovićevog režima, obrana od komunističkih napada popraćenih bijesnom propagandom pa i fizičkim obračunavanjima, skora zabrana Zbora od strane Cvetkovićeve vlade, sve nam je to oduzimalo dragocjeno vrijeme i onemogućavalo nas je da se posvetimo temeljnoj razradi naših političkih načela, naročito o unutarnjem ustrojstvu države.

Ljotićevi članci o staleškom parlamentu, pod kojim nazivom je podrazumijevao parlament koji bi se sastojao od slobodno izabranih predstavnika svih zanimanja, te kulturnih, privrednih i socijalnih ustanova, nažalost, bili su pretežno općenitog karaktera. Nije bilo vremena za detaljniju razradu.

Ljotić je predviđao skoru nacionalnu katastrofu, pa je sve svoje snage usre-

dotočio na oslobađanje iskonskih ljudskih vrijednosti i njihovo ujedinjavanje za spas nacije. Vrlo često je ponavljao i tumačio načelo čojstva i junaštva, pri čemu čojstvo znači obranu drugog od sebe, a junaštvo obranu sebe od drugog. Na tom načelu, tražio je da uskladimo svoje ponašanje, kako u privatnom, tako i u političkom životu i radu.

Afera Diamantstein / Tehnička unija / Borba s kartelom šećera, afera sa šećernom repom Diamantstein je u Zagrebu osnovao Tehničku uniju, a u Njemačkoj je paralelno osnovana Technische Union. Te dvije firme bavile su se izvozom, odnosno uvozom proizvoda iz Jugoslavije, mislim pretežno ili isključivo poljoprivrednih. Diamantstein je u svoju firmu uveo i nekoliko Zagrepčana, pripadnika Jugoslavenske akcije, koja se 1935. ujedinila sa Zborom. Oni su ponudili Ljotićevim zadrugama otkup cjelokupnog uroda šećerne repe po povoljnim cijenama, u odnosu na cijene koje je ugovarao kartel. Zadruge su to prihvatile, pa se odmah prišlo pripremnim radnjama, uključivo planiranje sijanja većih površina. Kartel je uočio opasnost, pa je poveo pravu hajku protiv Ljotića. Hajkom se dirigiralo iz Pariza, vjerojatno da je u kartelu bilo dosta francuskog kapitala.

U to vrijeme Jugoslavija je još uvijek bila članica Male Atlante (s Rumunjskom i Čehoslovačkom), a ova pod jakim političko-vojnim utjecajem Francuske. Francusko-jugoslavensko prijateljstvo još se održavalo. Jugoslavija je od Francuske, po visokoj cijeni, kupovala oružje zaostalo od Prvog svjetskog rata. Ona je Jugoslaviji odobravala skupe kredite i na licitacijama dobivala velike investicijske radove, iako nije nudila na licitaciji najpovoljnije uvjete.

U Jugoslaviji je bilo devet tvornica šećera od kojih dvije državne, jedna u Beogradu, a druga na državnom dobru Belje. Pet privatnih je radilo, dok su dvije bile stalno izvan pogona. Potrošnja šećera je bila slaba - seljaci su ga upotrebljavali u vrlo malim količinama. Mogućnosti za sađenje šećerne repe bile su vrlo velike, tako da su se po tome mogle pokriti sve domaće potrebe i još je moglo ostati za izvoz. Međutim, tvornice su radile sa 50 60% kapaciteta, dok su se velike količine šećera uvozile. Međunarodni kartel šećera našao je načina kako će spriječiti mogući razmah domaće industrije šećera i sebi osigurati veliku dobit izvozom šećera u Jugoslaviju. Djelovanjem kartela može se objasniti što je domaća proizvodnja bila u stalnom padu. Na primjer, u 1927-1928. godini proizvedeno je 176.148 tona, dok je proizvodnja 1938. godine pala na svega 33.000 tona.

Ali, Francuska je uvozila iz Jugoslavije male, skoro potpuno zanemarive količine proizvoda. Brigu za jugoslavensku poljoprivredu pokazala je tek kad je dirnut kartel šećera. Akcija iz Pariza kretala se tako da je izvršen pritisak, najprije na kraljevski Dvor, zatim na Stojadinovićevu vladu, te na beogradski dnevnik "Politiku". Iako su komunisti činili većinu suradnika Politike, oni su se gotovo svi stavili u službu jednog kapitalističkog kartela.

Ovaj list je iz dana u dan vodio harangu kleveta i laži protiv Ljotića i Zbora. Čak su mu zamjeravali što se udružio sa Židovom Diamantsteinom. Ljotić je odgovarao da ako taj Židov ne smeta Hitleru, zašto bi smetao zadrugama koje Ljotić vodi. Poseban akcent je stavljan na mogućnost da će Ljotić dio dobiti iz Tehničke unije koristiti za financiranje Zbora. Stojadinović, kao i pojedini ljudi iz "demokratskih" političkih partija, optuživali su Ljotića da njega, odnosno Zbor, financira Njemačka. Dobronamjernim demokratima nije bilo jasno kako jedna nova, i po broju još mala politička organizacija, može po cijeloj zemlji razvijati bogatu izdavačku djelatnost, kad su te stare klasične partije jedva mogle izdržavati svoje malo partijsko glasilo s ograničenim brojem primjeraka. Nisu mogli shvatiti s kakvim osobnim odricanjima zboraši financiraju tu aktivnost. Ljotić je poručivao: "Dođite i pregledajte naše knjige, prihode i rashode. Ali, pod uvjetom da i mi možemo pregledati vaše. Tada će se utvrditi, tko prima engleske funte, pa neka objasni zašto ih prima."

Nitko se nije odazvao. Pitao sam Ljotića u više navrata, tko prima funte. Poslije dugog nećkanja rekao mi je da ih prima Zemljoradnička stranka koja je u suradnji s engleskom obavještajnom službom.

Kampanja je bila tako silovita da je Ljotić odlučio odgovoriti javno, usmeno. Organizirano je njegovo predavanje za 28.2.1937. u kinu Triglav.

Za tu prigodu Beograd je oblijepljen plakatima. U međuvremenu smo saznali da će komunisti izvršiti napad uz podršku, od njih toliko ozloglašene, policije. Odlučili smo se na obranu po svaku cijenu. Očekivali smo da će jedan dio komunista, po uvriježenom običaju, nerede izazvati u sali, a drugi s ulice. Određenog dana, bila je nedjelja, u Studentskom domu događalo se "veliko spremanje". S jedne strane komunisti, a s druge mi, zboraši. Svaki je od nas dobio raspored - moj je bio na galeriji. U predvorju kina stajala je grupa spremna da po potrebi izleti na ulicu i odbije napad. U trenutku kada je Ljotić stupio na podij i otpočeo govor, nastao je pravi pakao. Pucala su stakla kino dvorane, u koju je upadalo veliko kamenje i razni željezni predmeti. S ulice se čula velika galama. U sali nije bilo ispada, ali pred kinom se odigrala prava bitka. Naišao sam na gomilu kamenja i drugih predmeta i na moje prijatelje krvavih glava. Jednom se lice uopće nije raspoznavalo - bio je to inženjer Žorž iz Vojvodine. Svi su ti predmeti dovezeni u otvorenim špediterskim kolima vlasništva gradske općine. Komunisti su u trku uzimali predmete i snažnim zamasima ih bacali prema staklenim vratima. Kad je grupa zboraša izletjela na ulicu, bila je zasuta tim predmetima. Iako je miting bio

prijavljen, iako je policija bila dužna osigurati ga, pogotovo kad je znala što se sprema, žandari su stajali u ulazima susjednih zgrada i pojavili su se tek kad je sve bilo gotovo. Takvu su uputu imali od Korošeca, Stojadinovićevog ministra unutarnjih poslova.

Ljotić je održao svoj govor - odgovor na sve klevete i laži. A mi, studenti iz Studentskog doma, vratili smo se u dom. Tamo su već bile naše kolege koje su napadale na kino Tesla. Sreo sam i Mijalka Todorovića koji je predvodio svoju komunističku grupu iz doma. Pravili smo se kao da se ništa nije dogodilo. Ni mi ni oni nismo željeli gužvu u domu. Inače, glavni organizator napada bio je čuveni komunist Baruh.

Stojadinović je preuzeo kontrolu nad trgovinom poljoprivrednih proizvoda s Njemačkom, mislim da se Tehnička unija ugasila.

Ljotić je bio organizator zadrugarstva u smederevskom kraju. Od posebnog interesa je bio Savez proizvođača šećerne repe, jer je zemlja toga kraja bila vrlo pogodna za tu kulturu. Ljubav prema zadrugarstvu naslijedio je od svog oca koji je bio jedan od prvih zadružnih radnika Srbije.

Zadruge reparskog saveza suprotstavio je Ljotić internacinalnom kartelu šećera, koji je repu od seljaka otkupljivao u bescijenje, a šećer, nad kojim je imao monopol, prodavao u Jugoslaviji uz pretjerano visoku cijenu koja je davala dobit od 2 dinara po kilogramu. Ljotićeva borba protiv te kapitalističke eksploatacije izoštrila je njegov prirodni osjećaj za socijalnu pravdu i učinila ga borcem protiv negativnosti koju je kapitalizam u to vrijeme nemilosrdno nametao. Kartel proizvođača šećera, sa svoje strane, nije se mirio sa činjenicom da se netko može usuditi da mu ograničava monopolski stečenu dobit. U osobi Milana Stojadinovića, predsjednika Vlade, kartel je našao svoje oružje protiv Ljotićevih zadruga. Stojadinović je državnoj tvornici šećera na Čukarici (u Beogradu) zabranio te, 1937. godine, da uzme u preradu repu onih proizvođača koji su pripadali Ljotićevim zadrugama. Ljotić je najprije proveo akciju u okviru postojećih zakona, ali bez uspjeha. Stojadinović, čovjek visoke inteligencije, i još veće amoralnosti, znao je spriječiti provođenje zakonitosti. Vrijeme je prolazilo, približavali su se mrazevi, najveći neprijatelj repe. Smrznuta repa naglo gubi postotak šećera i postaje neuporabljiva. Na tu kartu igrao je kartel. Ako jedne sezone propadne repa, a Ljotić za to bude okrivljen, seljaci će napustiti Ljotićeve zadruge. U tu kampanju, nažalost, na svoj način upleo se i Voja Đorđević, službeni šef zadrugarstva, Stojadinovićev poslušnik. Zadrugari su postajali sve zabrinutiji i nervozniji. Trebalo je poduzeti nešto hitno i učinkovito.

Ljotić je uvidio da se zakonskim sredstvima ne može boriti protiv bezakonja, pa je dr Danilu Gregoriću (tada u funkciji predsjednika omladinske organizacije i člana Savjeta Zbora) povjerio da organizira takvu protestnu akciju koja će slomiti Stojadinovićev, odnosno, kartelov pritisak na tvornicu šećera.

Toga dana, raznim putevima i saobraćajnim sredstvima, u Beograd su, u različito vrijeme, stizale grupice seljaka-proizvođača repe. Oni su bivali raspoređeni po kavanama, tako da policija nije mogla otkriti da se vrši njihovo masovno okupljanje. U određeni sat i minut, u svaku od tih kavana stizao je po jedan student, član Zbora, i preuzimao grupu. Grupe su se tako kretale da su se na određenim mjestima, točno u minut, spajale jedna u drugu da bi postale brojne pred objektom na koji su bile upućene. U isto vrijeme, mase seljaka ulazile su u Skupštinu, Senat, Predsjedništvo Vlade, Ministarstvo poljoprivrede i Generalštab.

S kolegom Abelom (rodom iz Sušaka, streljanim od komunista 1944. godine na Oplencu) preuzeo sam grupe namijenjene Generalštabu. Kada smo nahrupili u zgradu, dežurni oficir i dva vojnika-stražara, ostali su zatečeni, gotovo izbezumljeni. Objasnio sam mu da seljaci traže da ih primi vojni ministar kako bi mu izložili svoje želje. Molio nas je i preklinjao da se zaustavimo dok on telefonira ministru. Ministar je pristao primiti samo delegaciju od trojice, a ostali su morali napustiti zgradu. Takva delegacija je unaprijed bila određena, nju je dežurni oficir odveo do ministra nakon što smo nas dvadesetoro napustili zgradu.

Abel i ja smo seljacima dali upute da spriječe svaki promet ulicom Kneza Miloša. Odmah je njih nekoliko stotina sjelo na tramvajske šine i po kolniku. Kondukteri su zaustavljali tramvaje, a nagomilani automobili su sirenama pravili strašnu buku. Odlučili smo tu ostati sve dok se ne riješi zahtjev da se repa odmah uzima u preradu.

Uskoro su nadošle "marice". Seljak do mene mi je rekao:" Gospodine, vi lezite, oni će najprije hapsiti studente, pa onda nas". Legao sam, vidim agente kako očima istražuju po masi. Uočavaju Abela, ubacuju ga u "maricu". Zatim grupu seljaka, ali oni se snažno opiru, pa je dosta vremena moralo proći dok su i njih ubacili. Ali, masa je ostala. Poslije dvadesetak minuta, izašla je naša delegacija iz Generalštaba. Kažu: "Možemo ići, princ Pavle je naredio da se odmah otpočne s preradom repe."

U međuvremenu, jedna delegacija je princu Pavlu predala pismeni zahtjev kojega je sastavio Ljotić. Pavlu su s raznih strana telefonirali o gužvi pred najvažnijim nadleštvima. Diplomatska poslanstva su pitala što se događa. Bila je to naša pobjeda nad Stojadinovićem i, još više, pobjeda proizvođača repe nad međunarodnim kartelom šećera.

Trebalo je raditi u tri smjene da se preduhitri mraz. Pošto se tvornica "izvlačila" da nema dovoljno radnika, mi smo "uskočili" i pomogli raditi bez novčane naknade. Repa je prerađena na vrijeme.

Zabranjen zemaljski zbor u Smederevu Za 16.5.1937. prijavljen je i objavljen zemaljski zbor u Smederevu.

Na njemu će zboraši utvrditi svoju snagu i pokazati Stojadinoviću i Korošecu, njegovom ministru unutarnjih poslova, na kakav će tvrd orah naići ako nastave nezakonito ometati Zbor u njegovoj legalnoj aktivnosti. Angažirali smo sve naše organizacije u zemlji da upute u Smederevo barem svoje delegate.

Nažalost, ubrzo smo dobili obavijest da se održavanje takvog zbora zabranjuje. Ministar Korošec je naredio policiji u cijeloj državi da spriječi toga dana odlazak zboraša u Smederevo i okolna sela.

Iz Studentskog doma krenula je rano ujutro naša velika grupa. U Smederevu saznajemo da su žandari opkolili grad s tri obruča. Htjeli su spriječiti masovni dolazak seljaka. Kod Ljotića sam zatekao Artura Šturma, starješinu Zbora za Dravsku banovinu (Sloveniju). Iako je bio pod stalnom prismotrom policije, uspio im se izvući i stići u Beograd. Jutros je sačekao vlak iz Ljubljane, stiglo je samo nekoliko ljudi. Pričaju da je policija izbacivala po stanicama sve one ljude koji su imali karte za vlak za Smederevo.

Stižu i pojedinci iz raznih krajeva. Dolazi jedan seljak i javlja da je na Carigradskom drumu velika gužva sa žandarima koji su zaustavili Azanjce koji su stizali u velikom broju. Ljotić me upućuje da se provučem do njih i da ih savjetujem da izbjegnu veće sukobe tako što će se raspršiti preko njiva i tako sigurnije stići. Pošto je to bilo podalje od grada, zajahao sam nekog teglećeg konja i krenuo. Ja loš jahač, a konj mršav, bez sedla! Svijet je izašao iz kuća na put pa promatra i kljuse i mene, a meni neugodno, pa sam natjerao konja u kas. Neću pričati kako mi je bilo. Uskoro začujem silnu galamu, pa: "Ura, ura!". Na čelu kolone seljačkih kola, grupa seljaka sa zastavama.

Smještaju me u prve "čeze", uz barjaktara. Iako su doživjeli jaki sukob, uspjeli su prodrijeti. Stižemo tako u centar grada. Mnoštvo nas dočekuje ovacijama.

Kod Ljotića je u međuvremenu neočekivano stigao iz Beograda dr Janko Baričević, parlamentarni zastupnik JNS (Jugoslavenska nacionalna stranka) za Benkovac (ili Obrovac). Ljotić govori o bezakonjima koje vrše Stojadinović i Korošec. Prosvjeduje i poručuje im da im je posao uzaludan jer nema tog bezakonja i nasilja koje može spriječiti prodor istine i narod da slobodno izrazi svoju volju. Zatim najavljuje da uzima riječ dr Janko Baričević, što izaziva urnebes. Baričević govori da će u Parlamentu prosvjedovati protiv nasilja koje se nastavlja nad ovim ljudima, među kojima ima najviše proizvođača repe. Dobija se dojam da će prići Zboru, iako takvu izjavu nije dao. U svakom slučaju, njegovo učešće na zboru je prava politička senzacija, o čemu će novine dosta pisati. Artur Šturm govori o Koroščevim pro-

gonima u Sloveniji. Snažni su prosvjedi i ostalih govornika: Kuzma BosnićBruk iz Korčule, svećenik Rade Paunović iz Vršca, student Zlatko Lukinović iz Zagreba, te ja iz Splita.

Krenula je velika povorka, na čelu s grupom studenata Banjalučana, među kojima se isticala studentica medicine Dragojla Ostojić iz Prijedora.

Građani su bili zadovoljni što je sve prošlo bez krvavog sukoba, čega su se bojali. Seljaci su bili posebno zadovoljni jer su vjerovali da će Ljotić osigurati stalnu preradu repe.

Ovaj žandarski neuspjeh teško je pogodio Stojadinovića i Korošeca, pa su pojačali bezakonje. Od svuda stižu vijesti o progonima. Prava narodna buna dogodila se u Selevcu gdje je, u rujnu 1938, Ljotić pokušao održati prijavljeni zbor na otvorenome. Policija je objavila da je zbor zabranjen i pozvala narod da se povuče. Ali, narod je već toliko bio razjaren da je to odbio. Žandari su na puške natakli bajunete. Samo Ljotićevom zalaganju treba zahvaliti što nije došlo do teškog pokolja. Ipak, u žandarskoj pucnjavi, jedan je seljak, zboraš, tako ranjen u trbuh da je svoja crijeva držao u šakama i tako stigao u ambulantu gdje je izdahnuo. Takvo ponašanje "organa reda i mira" bila je jasna najava kako će se ići dalje do izbora što ih je Vlada spremala za kraj godine. Dana 26.10.1938. uhapšen je Ljotić i u zatvoru je proveo 36 dana. Tu je napisao veći dio svoje biografije pod naslovom "Iz mog života". Uz tu knjigu nadovezivala se i druga, kao dodatak, u kojoj je Ljotić iznio svoja kršćanska razmišljanja.

U imotskom jezeru Imotski nije imao srednju školu, pa su imotski đaci pohađali škole u Splitu. U razredu sa mnom su bila dvojica. Iz nižeg razreda sam se sprijateljio sa Šimom Mostarčićem i njegovom sestrom Marom. Šime me mnogo puta pozivao da mu dođem u goste, pa sam tako odlučio otići k njemu jednog ljetnog dana 1937. godine. Njegova majka i obje sestre primile su me vrlo srdačno.

Poslije podne sam sa Šimom razgledavao okolicu Imotskog, dok sam ujutro krenuo na kupanje u Crveno jezero. To jezero, kao i Modro jezero, ustvari, su dvije ogromne rupe, kao dva kratera u kamenjaru. U Modro se teško silazi pa se tu nitko ne kupa, dok Crveno ima strmu stazicu kojom se dugo silazi do vode. Jezero je s tri strane okruženo vertikalnim stijenama niz koje se ne može sići ni uspeti se. Otvorena je, dakle, samo djelomično jedna strana. Narod je sačuvao mnogo legendi. Jedna od njih je priča o bogatom nehumanom gavanu čiji su se dvori za kaznu obrušili u jezero.

Užareni kamen prži, ali mi to ne pričinjava nikakvu teškoću, s radošću žurim k jezeru. U tom raspoloženju, sustigao me mladić mojih godina, visok, crne kovrčaste kose, preplanuo od sunca. Predstavio mi se, prezimena se ne sjećam, ali mislim da mu je ime bilo Ivo. I on ide na kupanje pa ćemo put nastaviti skupa. Voli Splićane, ima dobrih prijatelja među njima. A onda, iznenada, počeo je pjevati glasom koji me podsjetio na Eddya Nelsona, tada vrlo popularnog filmskog glumca i pjevača. Glas se odbija od hridina i vraća se kao jeka. Zatim pričamo, pa on opet zapjeva. Za sebe kaže da je nedavno došao s robije gdje je izdržao dvije godine. Prethodno je bio u Italiji kod Pavelića. On je zakleti ustaša, njihov šef za Imotsku krajinu.

Pričajući i pjevajući, spustismo se do jezera. Prekrasno i zastrašujuće istovremeno. Smjestio sam se na desnoj strani, na dvadesetak metara do vertikalne stijene. On je otišao lijevo, svojoj djevojci. Inače, tu je bilo samo nekoliko manjih grupica mladića. Na metar od vode smjestio sam se na prikladnom kamenu, svukao se i sjeo. Uživao sam u prizoru ravne vodene ploče, bez valova, bez mreškanja maestralom. A tek hridine, koje su mi izgledale visoke barem 200 metara, bijahu išarane bojama sunčevog žara. Otplivat ću do sredine jezera, promislih, tu ću se odmoriti pa nazad. Žao mi je bilo što nema nikakve mogućnosti da se uspnem uz hridine.

Plivao sam leđno (to mi je bio najdraži stil). Pratio sam kako se udaljavam od mjesta s kojeg sam skočio u jezero. Ljudski likovi su mi bivali sve manji i bljeđi. Negdje na sredini jezera zastao sam i zatvorio oči. Tako sam radio i na moru, utonem par centimetara pa me more izbaci na površinu. U moru čovjek ne može potonuti ako je miran, jer u sebi ima dovoljno zraka da ga, uz specifičnu težinu mora, održi na površini. U vodi je drukčije, s obzirom na njenu nižu specifičnu težinu. Ja to nisam znao, a kad mi je postalo čudno što nisam isplivao na površinu, otvorio sam oči i zapanjio se.

Našao sam se u potpunom mraku. Prema površini zapažam jedva nešto svjetlucanja. Zrak sam već potrošio i počeo gutati vodu. U panici, a s obzirom da redovno plivam leđno, počeo sam svom snagom zamahivati rukama i udarati nogama. Ali, neka me jaka sila vukla u dubinu. Nastala je u pravom smislu borba za život. Sreća je bila baš u tome što sam se leđno ukoso izvlačio, zapravo, čupao sam se iz vrtloga. Vodu sam tako naglo udisao da su mi se pluća gotovo rasprsnula. Tako, daveći se i naprežući se, malo po malo, izvukoh se na površinu. Izbacio sam nešto vode i udahnuo zrak. Ponovio sam to nekoliko puta uz jaki kašalj, a i nadalje sam u leđnom položaju svom snagom zamahivao rukama i udarao nogama samo da se odmaknem što dalje od lijevka. Na tridesetak metara zastao sam da se odmorim, a onda polako zaplivao prema kopnu. Često sam zastajkivao odmarajući se. Vidim, na obali se skupilo mnogo ljudi i svi gledaju prema meni. Zamišljam njihovu radost što su vidjeli da sam se iščupao iz ralja smrti.

Kad sam osjetio da sam se približio kopnu, okrenuo sam se. Velika grupa atletski razvijenih momaka promatrala me, ali ne radujući se, napro-

tiv, nekako ukočeno, s grčem na licu, s puno mržnje. Ništa ne razumijem.

Izvlačim se iz vode i sjednem na svoj kamen. Vidim, desno, uz samu hridinu, dvojicu školskih kolega. Tada se zaori ustaška pjesma. Neka pjevaju, nemam ništa protiv. Ali, glasovi su toliko grubi, odišu mržnjom. Ne bih htio izvlačiti nikakav po sebe neugodan zaključak, ali on se sam po sebi nameće.

Saznali su za moje političko opredjeljenje. Osjećam opasnost (nedavno su se sukobila dva sela na etničkoj osnovi - bilo je i mrtvih i ranjenih), ali, tu desno su dvojica kolega, obojica iz uglednih kuća, oni će, sigurno, spriječiti da se dogodi zlo. Eno, jedan je ušao u vodu i pliva prema meni. Kad je bio jedan i po metar od mene, pozvao sam ga po imenu - nije me čuo!!! Zovem drugi, pa treći put, nije me čuo, prolazi pokraj mene i pliva što dalje. Evo i drugog, i on prolazi pokraj mene i ne čuje me. A pjesma biva sve oštrija, nagovješta oluju nad jezerom.

Ispitujem mogućnosti: u slučaju potrebe mogu preplivati jezero, ali stijene su okomite; mogu se rukama negdje zakačiti i odmoriti, ali će me hladnoća iscrpiti. Opkolili su me. Svatko u ruci drži veliki kamen i samo jedan da me udari u glavu, dovoljno će biti da se bez svijesti srušim u jezero, a tu, evo, obala se naglo spušta u tamu dubine (znao sam da su mjerili dubinu nasred jezera, ali da nisu uspjeli utegom na konopu dodirnuti dno). Dvojica me hvataju za bedra, a dvojica ispod pazuha. Znači, bacit će me u jezero i gađati kamenjem. Jedino što ću pokušati to je da ronim dvadesetak metara, a onda da plivam svom snagom lijevo, pa da potrčim uzbrdo uz rub hridina, bos po kamenim oštricama i dračama. Oni će trčati kopnom, vjerojatno će biti brži, ali pokušat ću.

Podigli su me i zanjihali unatrag pa naprijed da bi me bacili.

"Stooooj! Staniiiii!", orio se strašno jedan glas. Zastali su i okrenuli lica u lijevo. Trčao je Ivo. "Pustite ga!", – zapovjedio je.

Ali oni ne puštaju, drže me podignutog od tla, spremni da me bace.

Promatraju Ivu s čuđenjem, nevjericom, ali me ne puštaju, drže me.

"Samo preko mene mrtvog može se njemu što desiti, pustite ga kad vam kažem", ljutio se Ivo. Spustili su me ukočeno promatrajući Ivu, ali kamenje im je još u rukama. Oni ne mogu shvatiti Ivino ponašanje, ali šef im je.

Ivo mi je stavio ruku na rame i tiho mi rekao: "Uzmi brzo odjeću."

Zatim, s rukom preko ramena, gurao me uzbrdo. Njegovi prijatelji, još uvijek s kamenjem u rukama, napravili su nam prolaz. Žurimo uzbrdo.

"Zahvali Bogu što smo se upoznali idući prema jezeru, inače nikad te majka ne bi vidjela. Sada idi kući, a ujutro prvim autobusom za Split."

Ivo je otišao nizbrdo, a ja se popeh na rub jezerske vrtače. Gledam jezero, tiho, nesmežurano, na sredini okrugla tamna mrlja. To je baš sredina jezera, tu me vir povukao. Kasnije ću saznati da je prije nekoliko godina u

toj mrlji nestao jedan dobar splitski plivač. Poslije rata nestat će tu jedna nastavnica koja je tek stigla u Imotski na službu. Te dvije tragedije dat će povoda da se na rubu jezera podigne zaštitni zid koji bi trebao opominjati na opasnost.

Obukao sam se, još jednom s dosta jeze pogledao u jezero i njegove hridine, pa krenuo u grad. Treba izdržati do sutra ujutro. Što ako moji domaćini budu imali neprilika zato što su me primili u svoj dom? Pa i da ne budu osobno imali neprilika, ali dovoljno je da saznaju da sam ja u nevolji. Kako utrošiti vrijeme, kako izbjeći neugodnosti? Nisam mislio na sebe, nego na moje domaćine koji su me s velikom ljubavlju primili.

Pitaju me: "Kako je bilo na jezeru?" Izmišljam, pričam priče glumeći oduševljenje, a sav dršćem na pomisao da svakog trenutka može doći do gužve. Domaćica, u svojoj majčinskoj ljubavi prema djeci čiji sam prijatelj, uložila je svo svoje umijeće da mi pripremi ručak. Sjedimo za stolom. Jednim uhom slušam te divne ljude, a drugim osluškujem i istražujem zvukove pred kućom. Želim da se ručak što prije završi, a onda predlažem Šimi da idemo pogledati njegove vinograde i okolicu Imotskog. U prirodi se interesiram za svaku biljku, za sve, samo da bih što duže odgodio povratak kući.

Ako je došlo do neprilika, neka to što kasnije saznam, nekoliko minuta kasnije, neki sat kasnije, ali, što kasnije. Šime predlaže povratak. Dugo smo se zadržali, a već je i vrijeme za večeru. Ulažem svu svoju vještinu, odlažem povratak, ali samo dotle dok sam primijetio da moje ponašanje postaje Šimi sumnjivo.

Majka i sestre nas ljubazno prekoravaju što kasnimo, a ja glumim pretjeranu zaljubljenost u prirodu. Jasno mi je da još ništa nisu saznale. Za večerom se osjećam nelagodno, kao i za ručkom, čak i više jer je već sumrak, a uskoro će noć. Kao da je tajfun udario, otvoriše se vanjska vrata, a poznati mi glas viče: "Di je onaj Splićanac?"

"Ovo je Ivo, hajde, Ivo, naprijed", - pozivaju ga srdačno moji domaćini.

"Ej ti, Splićanac! Kako se osjećaš u našem Imotskom, kako ti se svidjelo na jezeru?"

Imam dojam da Ivo nije neraspoložen, nadam se da neće uznemiravati domaćine. Hvalim divnu okolicu Imotskog, postavljam pitanja, pa opet pitanja, kako bih Ivu tako zaokupio da ne bude imao vremena govoriti o mojoj jutrošnjoj nevolji. Već sam siguran da Ivo ne želi neugodnosti, pa je ostatak vremena prošao u čavrljanju i šalama. Naravno, zebnja nije nestala, ali mi je postalo lakše. Pili smo domaće imotsko vino, "kujundžušu" od grožđa iz vinograda mojih domaćina. A onda, iznenada, Ivo me pozvao: "Hajde, Splićanac, idemo prošetati s mojim društvom."

Osjetio sam mučninu, ali sam odglumio radost. Ivo me je preko trga doveo do stepeništa kuće po kojemu je sjedila grupa momaka. Po njihovim

mrkim pogledima zaključujem da su to oni koji su jutros u svakoj ruci imali kamen. Razmakoše se da bi nam napravili mjesta, a onda počeše pjevati ustaške pjesme da se sve orilo! Nije se razgovaralo, samo se pjevalo. Izdržao sam nekoliko pjesama, a onda rekoh Ivi da mu zahvaljujem na pažnji, ali da se osjećam iscrpljenim, pa se oprostih od njega.

Ujutro je pred autobusom bilo malo putnika, ali sam imao dojam da me neke oči prate. Putem sam se bojao da ne bude autobus zaustavljen, ali se ništa nije dogodilo. Ni do danas nisam imao prigodu da se vidim s nekim od mojih dragih domaćina. Ne znam jesu li uopće saznali za događaj na jezeru. Ali, saznao sam za Ivinu sudbinu. Bilo je to u emigraciji u Trstu, valjda 1948. godine. Slučajno poznanstvo sa studentom iz Imotskog, ustaškim emigrantom. Pitam ga za Ivu. "Ubijen je."

"Od partizana?" - pitam.

"Ne, od ustaša", reče mi student.

"Kako od ustaša kad je bio vaš šef?"

"Da, baš zato. Bio je u ustaškom logoru s Pavelićem u Italiji, položio je poglavniku zakletvu na vjernost, robijao je u srpskoj robijašnici, a kad je uspostavljena ustaška vlast, sprečavao nas je da ubijamo Srbe. Zato smo morali mi ubiti njega."

Neka je zapisana ova sudbina, ovaj slučaj kakvih je bilo kod svih učesnika krvavog građanskog ludila 1941 - 1945. O njima bi trebalo pisati knjige iz kojih će učiti nova pokoljenja.

U Školi rezervnih oficira Od jeseni 1937. do ljeta 1938. proveo sam u Školi rezervnih oficira u Sarajevu. To je moj prvi susret s Bosnom. Kroz kamenite kanjone, bučne i zapenjene Neretve, uz prašumu Ivan-planine do blage Miljacke od koje se uzdiže Sarajevo. Brojni minareti i zvonici usmjeravaju ljudski duh k nebu.

Vješte zanatlijske ruke kuckaju po bakrenom limu ucrtavajući arabeske na pladnjevima, oblikuju mjedene džezve, lonce i lončiće. Ljepota duha pretočena u materiju. Za toplih noći, prozori kasarne Jajce iznad Kozje ćuprije ostajali su otvoreni. Uvlačilo se nježno-tužno izvijanje sevdalinki iz djevojačkih grla iz susjedstva.

U četi i bataljonu zastupljene sve vjere i narodnosti. Nikada na toj osnovi nije bilo incidenata. Naprotiv, razvijala se prijateljstva. Jedne nedjelje došlo je do bunta, u svim četama vojnici su odbili primiti hranu, jer je

ona odista bila loša. To je formalni razlog, ali organiziranost akcije izazivala je sumnju da se radi o nečemu drugom. Tko, zašto?

Noću, kako je neki oficir u gradu pronađen, u dvorište su ulijetali na konjima, obliveni znojavom pjenom. Nas je dežurni oficir, jedini oficir nedjeljom uveče u kasarni, već postrojio u punoj ratnoj spremi. Stiže i general komandant škole. Kratko savjetovanje, a onda komandir moje čete otpoče govor takvim tonom da je bilo očigledno da se akcija smatra neprijateljskim činom. Optužuje mene da mi ne valja hrana, da sam pobunio četu i organizirao pobunu, pa je još i prenio na druge čete. U drugoj četi jednako tako optužuje se Vladimir Lenac, starješina omladinske organizacije Zbora u Zagrebu. Dakle, dvojica ljotićevaca organizatori pobune u bataljonu! Kako su došli na takvu ideju? Čije li je to maslo?

Odmah je počeo kazneni marš bataljona do krajnjeg iscrpljenja, fizičkog i psihičkog. Naša četa je kažnjena sa dvadeset dana zatvora, a zatvor nije imao dovoljne kapacitete. Kaznu smo izdržavali među klupama u učionici. Posebne mjere primjenjivane su prema meni. I danas se čudim kako to da uopće nisam bio saslušan. Sve sam trpio ne dajući nikakvog povoda za dodatno maltretiranje.

Nekoliko dana kasnije, za vrijeme ručka, posjetio nas je komandant škole, gledao nam je svima u tanjure, a kad je došao do mene upitao je neugodnim glasom: "Kome ručak ne valja?", očekujući, valjda, da ću se ja javiti. Međutim, drug do mene, Radovan Krivokapić, rodom sa Kosova, ustao je naglo i rekao oštrim glasom: "Meni, gospodine đenerale!"

"A što tebi nije po volji?"

"Evo, vidite što sam dobio kao meso." Nataknuo je veliki komad mesa na viljušku i uzdigao ga do generalovih očiju. "Ovo je spolni organ (upotrijebio je narodni izraz) od krave."

A gospodin general, uočivši da je to zaista tako, produžio je bez riječi. Otada više nikada u našim tanjurima nije bilo takvih "poslastica", a Krivokapiću je među nama porastao ugled kao borcu za pravednu stvar.

Trudio sam se da budem dobar vojnik, ne samo zato što je to odgovaralo mom shvaćanju dužnosti, nego i da izbjegnem ono što su mi garantirali, a to je da po isteku 9 mjeseci neću biti pušten kući, već prebačen u puk na produženje roka po kazni. Čitajući udžbenike pisane za našu školu, otkrio sam da se oni zasnivaju na naoružanju iz doba Balkanskih ratova, te da ne dodiruju uopće suvremene strateške koncepcije o kojima se pisalo čak i u običnim, ne vojnim časopisima. Kad sam to iznio oficiru predavaču, on mi je prijekorno odbrusio: "Znaš li ti da su to pisali generali?" Razmišljao sam što bi s ovom državom bilo u slučaju rata, u sukobu s tehnički najsuvremenijim naoružanjem i s modernom taktikom ratovanja. Uskoro će mi se pružiti prilika da to doživim.

Kad je došlo vrijeme završnih ispita, general komandant škole osobno je ispitivao predmet ratna služba, koji se s pravom smatrao glavnim predmetom. Za odgovore dobio sam generalovu pohvalu. Nakon toga nije ostala nikakva mogućnost da me se šalje u puk na još pet mjeseci.

Vladimir Lenac, koji je također bio progonjen, dobio je upalu pluća od koje se jedva izvukao. Kasnije će mi postati vjenčanim kumom.

Po izlasku iz vojske, često sam razmišljao o tom incidentu, ali nikako nisam mogao odgonetnuti u čemu je stvar. Razgovarao sam i s Lencem, ali ni on nije našao odgovor. Smatrao je da su tu bili umiješani prsti komunista. Dvadeset i pet godina od tog događaja, u Splitu, pred brodom za Hvar vidio sam svog druga iz čete, dragog mi Milišu (Milišić) sa suprugom i kćerkom. Zagrlili smo se i izljubili, a onda će on: "Ne možeš zamisliti koliko sam sretan što te vidim. Od onog odbijanja hrane u četi, neprekidno me peče savjest. Nisam očekivao da će te onoliko goniti. Hvala Bogu, sad ti se mogu izviniti, nadam se da ćeš mi oprostiti."

"Pa dobro, Miliša, zar si ti imao neku ulogu u tome?"

"Imao sam. Ja nisam bio član Komunističke partije, ali sam bio lijevi demokrat. Mi smo im bili bliski i pomagali smo ih u svakoj akciji vjerujući da je komunizam ipak bolja stvar od poretka u kojemu smo živjeli. Sada mi je jasno da sam bio u zabludi."

"Znači, Miliša, ti si spadao u kategoriju onih koje je Staljin nazivao 'korisne budale'?"

"Baš tako. A sad, da ti ispričam cijelu priču. Kao što se sjećaš, hrana je u školi našeg đačkog bataljuna bila ispod svake kritike. U usporedbi s onim što su jeli naši kolege u artiljerijskoj školi, mi smo dobivali u pravom smislu riječi splačine koje se daju svinjama. Partija je saznala da neki oficiri primaju mito od snabdjevača hranom, pa je smatrala da je psihološko stanje među đacima povoljno za dizanje bunta, odnosno za revolucioniranje omladine. Ona je svojim članovima u bataljunu izdala naređenje da organiziraju odbijanje hrane. Pošto je u bataljunu bilo malo partijaca, a u našoj četi samo jedan, to su tražili da se i ja priključim 'štrajkačkom odboru'. Mislilo se i na posljedice, pa je odlučeno da se na tebe i Vladimira Lenca baci krivica, odnosno da im se došapne da ste vas dvojica organizatori. Pošto ste obojica bili poznati kao antikomunisti, vjerovali smo da vas neće mnogo goniti."

"A tko je bio pravi organizator?", upitao sam.

"Ašćerić iz naše čete." "Štooo!? Zar četni ćata?"

"Da, baš on. Toliko se vješto kamuflirao pred oficirima da im nije uopće bio sumnjiv." "Što je s njime, je li živ?"

"Živ je. Bio je u partizanima i dogurao do čina pukovnika", reče Miliša. "Sad kad si čuo cijelu priču, kad vidiš da sam bio u teškoj zabludi, nadam se da ćeš me razumjeti i oprostiti mi."

"Miliša, uopće se ne ljutim. Sve razumijem. Sjećam te se kao dobrog druga. Zaboravimo sve."

S Milišom sam se viđao prigodom mojih službenih putovanja u Beograd. Bio je on sekretar Arbitraže Privredne komore Jugoslavije. Na skupštini Komore, predložio me za jednog od arbitara, pa za člana Suda časti.

Omogućio mi je da proširim svoja stručna znanja što mi je koristilo u poslu pravnika u Brodogradilištu "Split". To mi je, također, pomoglo da budem biran i za člana Arbitraže Hrvatske. Ostao mi je dobar prijatelj sve do smrti.

Drugi moj susret s Bosnom dogodio se zimi 1939 u, kasnije legendarnom, Drvaru, koji je bio jedan od većih centara šumske industrije. Tu sam radnicima izlagao temu "Moralna strana radničkog pitanja." Suština izlaganja bila je u tome da ni kapitalizam, ni komunizam ne rješavaju tzv. radničko pitanje. Rješenje sam vidio u učešću radnika u čistoj dobiti poduzeća, što bi proizašlo iz suradnje rada i kapitala. Radnici su mi rekli: "Pa to je baš ono što mi želimo, ali nas zbog toga optužuju da smo komunisti!"

Rješavanje hrvatskog pitanja Hrvatsko-srpski spor nastao je u vrijeme Ilirskog pokreta, tridesetih godina 19. stoljeća. On je počivao na pogrešnoj ideji da su svi Južni Slaveni ilirskog podrijetla, pa da, prema tome, trebaju se ujediniti u jednu državu Iliriju, ime naroda i jezika da bude ilirsko. To je naišlo na otpor Srba, kako onih u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Oni nikako nisu mogli shvatiti zašto bi se trebali odreći imena svoje države srpske, svog jezika srpskog, svoje crkve srpske i svoje vojske srpske. Odatle su nastale polemike oko imena hrvatskog i srpskog u Hrvatskoj i do izražaja su došla međusobna negiranja, sve začinjeno bujanjem obostrane mržnje. Vuk Karadžić vidi Hrvate samo među kajkavcima i čakavcima, dok "svi štokavci imaju pravo da budu Srbi". Dr Ante Starčević napušta ideju Velike Ilirije od Alpa do Makedonije, a zalaže se za Veliku Hrvatsku. Traži da se Slovenci i Srbi odreknu svog nacionalnog identiteta u korist hrvatskog. Srbija je za njega samo teritorijalni pojam, po njegovom mišljenju ona je od najstarijeg vremena bila hrvatska pokrajina. Za njega su Srbi u Srbiji samo "klatež" Cincara, Cigana, Rumunja i Albanaca, dok su Srbi u Hrvatskoj ili doseljeni klatež, ili pravoslavni Hrvati.

Starčević Srbe naziva "prljavom pasminom", ali ni Hrvate nije smatrao nekom posebno čistom rasom. On kaže da se o nijednom Hrvatu ne može reći

da nema krvi npr. rimske ili grčke, ili koje barbarske, a da se može reći da nas nema nigdje same i čiste krvi Hrvata iz VII vijeka, kao ni one ni od jednoga naroda iz onoga doba. Onima koji se osjećaju jugoslavenski ili sveslavenski, obećava ludnicu i sjekiru. Iz Starčevićeve stranke iznjedrili su se "frankovci". Josip Frank, agent bečke policije, izvanredno inteligentno i vješto manipulira grupom omladinaca na austrijskom planu stvaranja sve dubljeg jaza između Hrvata i Srba. Austrija i Mađarska su u podgrijavanju mržnje vidjeli najbolji put da se osujeti stvaranje države Južnih Slavena, jer je ta ideja zahvaćala sve dubljeg korijena među hrvatskim intelektualcima toga vremena.

Starčevićev sinovac i njegov nasljednik u Stranci prava, dr Mile Starčević, u svojoj knjizi Dr Ante Starčević i Srbi (Matica hrvatska, Zagreb, 1936.) objašnjava tu vulkansku mržnju tvrdnjom da Starčević idući zapravo samo za tim da omalovažavanjem Srba, s kojima su Hrvati izmiješani, podigne svijest vlastitog naroda. (Podcrtao pisac.) Mile Starčević smatra da se neki narod ne može osloboditi i zadobiti svoju državu bez jake mržnje prema drugom narodu. Kad se uzme u obzir da taj proces može trajati dugo i predugo, nemoguće je zamisliti da takva mržnja neće u duši naroda ostaviti duboke rane koje će teško zacijeliti. Ipak, kada je Austrija veleizdajničkim procesom 1909. u Zagrebu planirala obezglaviti Srbe u Hrvatskoj, na čelo grupe branitelja vodećih Srba stao je pravaš dr Hinko Hinković.

Hrvatskosrpski nesporazum 19. stoljeća prenio se i u Prvi svjetski rat 1914-1918. Pašić je u prvi plan borbe stavio srpske interese, pa tek u drugi plan hrvatske i slovenske. Trumbić, Supilo, Meštrović, dr Hinko Hinković i drugi iz Jugoslavenskog odbora, u prvi plan stavljaju hrvatske interese, to jest spašavanje Dalmacije od talijanskih pretenzija, s obzirom da su Francuska, Engleska i Rusija Londonskim paktom od 1915. Italiji priznali pravo na veći dio Dalmacije sa skoro svim otocima do Albanije. Odbor, svjestan da mu je u toj borbi neophodna pomoć Srbije, pravašku ideju hrvatske države ublažava idejom federativne Jugoslavije, pa od Srbije traži da se maksimalno založi za spas Dalmacije. Istodobno, Srbi Odboru zamjeraju što ništa ne radi za interese Srbije. Tim i mnogim nesporazumima, nakon donošenja Krfske i Ženevske deklaracije, dočekan je kraj rata s različitim zaslugama za savezničku stvar, pa prema tome i različitim pozicijama. Adresu 1.12.1918, u ime Narodnog vijeća, pročitao je regentu Aleksandru pravaš dr Ante Pavelić (zubar).

S nesporazumima se ušlo i u Ustavotvornu Skupštinu, ali bez izabranih 49 zastupnika Radićeve republikanske seljačke stranke koji su apstinirali. Pašićevo radikalsko krilo je podnijelo prijedlog ustava koji omogućuje centralističku upravu zemljom, pozivajući se na Krfsku deklaraciju (u njoj se govori o ravnopravnosti građana, a ne i naroda). Trumbić se uporno bori sam za svoj prijedlog ustava, koji nije ni federalistički ni centralistički. Po njegovom mišljenju, organizirale bi se velike samouprave oko gradova: Lju-

bljane, Zagreba, Beograda i Sarajeva. Bez Radićevog učešća, izglasan je Pašićev ustav. Da Radić nije apstinirao, Pašićev prijedlog ne bi mogao biti usvojen. Radić je i u seljačkim masama i u inozemstvu (Engleska, Rusija) razvio oštru kampanju protiv srpske politike. Masama je bilo dovoljno reći da su im za svu bijedu krivi Srbi. Kad je Radić priznao taj ustav i monarhiju, te bio 1925. u Vladi, nastavio je sa tom kampanjom, zbog čega je morao napustiti vladu i otići u opoziciju. Kod Hrvata je stalno bio prisutan strah od srpske hegemonije, a kod Srba strah da Hrvati žele razbiti državu. Jedni o drugima znali su malo ili nimalo.

U takvoj atmosferi došlo je do Radićeve pogibije 1928, do neuspjele diktature kralja Aleksandra i njegove pogibije u Marseillu 1934. Kralj Aleksandar je pred odlazak u Francusku saopćio Meštroviću svoj plan o dualističkoj organizaciji države, koji će predložiti Mačeku čim se vrati s puta. Taj plan je, nažalost, ostao tajna dok ga Meštrović nije objavio u svojim Uspomenama, 1969 (vidi Prilog). Vlada Boška Jevtića i Milana Stojadinovića nisu uspjele ništa u smirivanju situacije.

Poslije Aleksandrove smrti, srpska opozicija je s Mačekom vodila jalova dogovaranja o rješenju hrvatskog pitanja. Za čitavo to vrijeme, Pavelić je, uz punu financijsku i političku pomoć Musolinija, organizirao i opremao grupu svojih ustaša u Italiji i jačao svoju organizaciju u Hrvatskoj.

Drugi svjetski rat se približavao. Englesku i Francusku zabrinjavalo je stanje u Jugoslaviji, pa su pojačavali pritisak na namjesnika princa Pavla da požuri s rješenjem hrvatskog pitanja. Oni su, naime, Drugi svjetski rat dočekali potpuno nespremni. Englezi bez ijedne bojeve granate na zastarjeloj mornarici, a Francuzi duhovno potpuno rastrojeni. Francuska Komunistička partija demoralizira vojsku. U utvrđenjima Mažinovljeve linije, mnogi vojnici nose na grudima bedž s natpisom "Pour qui - pour qua" (za koga za što).

U takvoj situaciji princ Pavle otpušta Stojadinovića. Zamjenjuje ga vlada Dragiše Cvetkovića sa zadatkom da hitno postigne sporazum s Mačekom.

Pošto se radilo na tome da se stvori posebna Banovina Hrvatska, koja bi obuhvatila Savsku i Primorsku banovinu, proširenu na dio Bosne i Hercegovine, kod Srba se javilo nezadovoljstvo što su zanemareni srpski interesi. Godine 1937. osniva se Srpski kulturni klub na čelu sa Slobodanom Jovanovićem, profesorom državnog prava. Ali, glavni akteri su bili advokat i književnik Dragiša Vasić iz Beograda i dr Stevo Moljević, advokat iz Banjaluke. Oni postavljaju pitanje granica srpske jedinice. Ona da treba obuhvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu i dio Hrvatske do Karlobaga. Na Ljotića je pravljena presija da pristupi Srpskom kulturnom klubu, što je on uporno odbijao. Ali, kad su pozvani predstavnici svih političkih stranaka i organizacija "koji su u srpstvu zastupljeni", odazvao se pozivu da prisustvuje jednom

sastanku. Pomno je pratio cjelodnevna izlaganja političara. Ocijenivši da su lijekovi koje oni predlažu prava limunada, on je uz ostalo izjavio: "Danas sam, gospodo, prisustvovao opelu srpskog naroda i, kao na svakom opelu, dozvolite mi da počnem s onom crkvenom pesmom: 'Kakva se to tajna nama zbi, kako se to predadosmo trulenju, kako postadosmo podanici smrti?' Jer, zaista imam osećanje, gospodo, da je sa našim narodom gotovo i da mi ovde ustvari opelo priređujemo."

Pozivajući Srbe na okup radi otpora Hrvatima, dr J. Ž. Milosavljević objavljuje svoje članke u knjižici "Srpsko-hrvatski spor i neimari Jugoslavije". On zastupa mišljenje da u Bosni i Hercegovini, te u Dalmaciji, uopće nema Hrvata - sve su to Srbi katolici ili Srbi Muslimani. Razrađuje Vukovu teoriju i tvrdi kategorički da su svi štokavci Srbi, a Hrvati su samo kajkavci i čakavci. Granica između Hrvatske i Srbije išla bi linijom Senj - Ogulin Glina, rijekom Čazmom na Dravu. To bi, ustvari, bila stara Pašićeva ideja o Velikoj Srbiji, nešto manja od Starčevićeve Velike Hrvatske. Milosavljević nadalje tvrdi da sve što su Hrvati radili za jugoslavenstvo, ustvari je jedna velika zavjera za uništenje srpstva. Kad bi se Starčevićeve i Milosavljevićeve odabrane misli o Srbima i Hrvatima, te o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj štampale u jednoj knjizi, njoj bi, mislim, najbolje odgovarao naslov VELIKO LUDILO! Ljotićev stav o sporazumu suštinski se razlikuje od stavova ostalih političara. On najprije ide u dubinu problema. Kao prvo, konstatira da Južni Slaveni nisu uspjeli održati svoje države više od 200 godina. Sve ostalo je robovanje tuđinu. Takva povijest upućuje ga na zaključak da ni budućnost ne može biti bolja ako se kod njih ne razvije osjećaj sudbinske povezanosti.

Bez takvog osjećaja ne vidi ni pravog rješenja hrvatskog pitanja. Da bi do te svijesti došlo, treba najprije shvatiti da su za našu jadnu sudbinu kriva dva grijeha, srpski i hrvatski grijeh. Ljotić u Biltenu od 28.8.1939. izjavljuje: "Nismo mi uzalud govorili da je prvi koren hrvatskom pitanju srpski greh.

Ali, zato smo i govorili da se hrvatsko pitanje ne može rešiti dok se srpski greh, srpsko moralno pitanje ne reši. Srpski grijeh sastoji se u napuštanju narodnog načela - čojstvo i junaštvo. Čojstvo definira kao odbranu drugog od sebe, a junaštvo kao odbranu sebe od drugoga. Hrvatski, pak, grijeh definira kao frankovačku mržnju na sve što je srpsko." Sva Ljotićeva aktivnost svodi se na promjenu postojećeg negativnog duha. Ali, pošto se duh neće sam od sebe promijeniti, on se zalaže za obrazovanje jedne vlade čestitih ljudi, nakon što bi se sve političke partije samoraspustile. Takva vlada bi sa načelima za preporod duha i političke moralne prakse, izvukla narod s puta koji ga vodi u katastrofu.

Ljotić ne vidi spas u sporazumu srpskog grijeha sa hrvatskim grijehom, a to baš da rade Cvetković i Maček. On je još ranije pozivao Mačeka: "Neka dr Maček kaže javno da je Jugoslavija njegova zemlja, cela celcata. Posle toga, kad to kaže, ne treba nam nikakav sporazum. Mi ćemo

se upeti svom snagom da dr Maček zavlada Jugoslavijom, pa neka uređuje sva pitanja, pa i hrvatsko." Mesto odgovora, došla je jedna njegova izjava u Vremenu u kojoj veli da, pored ostalih, ni sa Zborom on nema šta da razgovara. (Bilten, 16.10.1939.)

Maček je pokušao u pregovore uključiti i srpsku opoziciju, ali u tome nije uspio. Svaka partija se bojala da prva popusti. I tako su Maček i Dragiša Cvetković, predsjednik Vlade i Pavlov opunomoćenik, u suradnji sa njihovim stručnim savjetnicima iz oblasti ustavnog prava, 20.8.1939. postigli sporazum koji je bio dosta sličan Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868, a koji se uglavnom sastajao u sljedećem: Banovina Hrvatska obuhvaća Savsku i Primorsku banovinu, te kotar Ilok i Šid u Slavoniji, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica u Bosni, još Kotor i grad Dubrovnik; Banovina Hrvatska ima svoj poseban parlament "Sabor", s kompetencijom da, uz kraljevu sankciju, donosi autonomne zakone.

Ona ima autonomnu vladu na čelu s banom, kojega imenuje kralj bez supotpisa predsjednika zajedničke vlade. Ban je odgovoran jedino hrvatskom Saboru; Autonomni poslovi Banovine Hrvatske su: poslovi uprave, pravosuđa, školstva, socijalne politike, narodnog gospodarstva, šumarstva i industrije, građevina te zdravlja; Zajednički poslovi koji pripadaju centralnom Parlamentu i centralnoj Vladi su: vanjski poslovi, uključivo vanjska trgovina, vojnički poslovi, pošta i željeznice, glavne ceste kao cesta Beograd-Zagreb-Sušak; Autonomija Banovine Hrvatske može se i proširivati prenošenjem i drugih poslova iz zajedničkih poslova, ali se ne može sužavati bez pristanka hrvatskog Sabora; Naknadno će se utvrđivati koji prihodi idu u banovinski budžet, a koji državi; Žandarmerija i dalje ostaje pod disciplinskom vlašću vojske, ali u svoj djelatnosti u Banovini Hrvatskoj bit će isključivo podvrgnuta banu.

Knez Pavle je odobrio sporazum.

Dr Vlatko Maček postaje potpredsjednik centralne Vlade u koju delegira ministra za financije, trgovinu, poštu, socijalnu politiku i poljoprivredu.

Maček daje Pavlu suglasnost da ban bude dr Ivan Šubašić. Sastalo se hrvatsko zastupstvo i ratificiralo Sporazum. Očigledno je bilo da će se u skoroj budućnosti trebati odrediti na odgovarajući način i Banovina Srbija i Banovina Slovenija. Tom prilikom nastavilo bi se cijepanje Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Muslimani su bili zatečeni smrću dr Mehmeda Spaha u najkritičnijem trenutku. Širile su se glasine da on nije umro, već da su ga "umrli" kako bi onemogućili muslimanski otpor Sporazumu, a omogućili nastavak podjele BiH.

Narodne mase u Hrvatskoj većinom su primile Sporazum pozitivno.

Ali, frankovci su smatrali da je pravo vrijeme da preuzmu veću kontrolu nad Mačekovom Seljačkom i Građanskom zaštitom. Komunisti su također Sporazum primili kao priliku za pojačanje aktivnosti. Srbi u Hrvatskoj većinom su odbacivali Sporazum jer su smatrali da su sada potpuno prepušteni na milost i nemilost hrvatskih ekstremista, a od Beograda se ne mogu nadati da će ih štititi. Nesigurnost su, s jedne strane, pojačavali pojedinačni grubi incidenti, nekoliko ubojstava, ranjavanja, te stalnih prijetnji, a s druge strane, početak etničkog čišćenja. Tu spada i ubojstvo dr Zdravka Lenca, predsjednika Zbora u Zagrebu 10.4.1940. Njegovom sinu Vladimiru Maček je kumovao na krštenju. Zatim i demoliranje prostorija Zbora u Splitu, kao i zboraških studentskih menza u Zagrebu i Beogradu, te slični napadi i po drugim mjestima.

U Splitu sam bio nazočan mitingu na otvorenom na kome je govorio ing. August Košutić, potpredsjednik HSS. Komunisti su ga bučno ometali, a Građanska zaštita ih je prebijala velikim drvenim motkama. Potsjećalo je to na vrijeme Orjune. Kakve je razmjere to dobilo, najbolje govori da je Maček u jednom proglasu bio prisiljen pozvati građane Zagreba i sve Hrvate da budu na pomoć hrvatskoj Građanskoj zaštiti i hrvatskim vlastima da se prestane sa "zaplotnjačkim napadima i ubojstvima".

Kada je Sporazum objavljen, Ljotić je u Biltenu od 28.8.1939. i slijedećima, izrazio svoje iznenađenje, jer on je iz okoline Predsjedništva Vlade ranije bio dobio obavijest da je Sporazum postignut i država reorganizirana na četiri Banovine: Dravska, Hrvatska, Srpska i Zetska. Vjerujući u istinitost te informacije, kao i da su teritoriji definitivno utvrđeni, on ga je u Biltenu 22 od 31.4.1939. istinski pozdravio. Ali, nažalost, konačni Sporazum je obuhvatio samo Banovinu Hrvatsku, pa on taj Sporazum detaljno analizira. Uz mnoge druge primjedbe, njegove osnovne zamjerke bi se mogle svesti na sljedeće: - Nije istaknuta ideja sudbinske povezanosti Srba, Hrvata i Slovenaca; - Sporazumjela su se dva grijeha: srpski i hrvatski, umjesto da se povede borba protiv oba; - Sporazum nije konačan ni po nadležnosti ni po teritoriju, čime su otvorena vrata novim i dugotrajnim nesporazumima; - Sporazum će se istrošiti u neistini, isto onako kao što su i drugi ranije padali.

Dakle, ta dvojica političara, razilazili su se u pogledu Sporazuma.

Ipak, tijekom 1940, na inicijativu zagrebačkih zboraša, i Maček i Ljotić su pristali da se sastanu i razgovaraju. Međutim, kadgod je jedan našao vrijeme za sastanak, drugi je bio spriječen neodložnim stvarima. Zatim je došlo do zabrane Zbora i do Ljotićevog prijelaza u ilegalu, pa do rata i raspada zemlje. Po mom mišljenju, ta dvojica političara imali su dovoljno dodirnih to-

čaka koje su ih mogle približiti. Obojica su u mladosti bili tolstojevci, što je ostavilo vidnog traga u njihovim životima, imali su slične poglede na selo kao temelje za razvoj društva i narodnog gospodarstva, bili su odlučni pobornici neutralnosti u odnosu na rat koji je bio na vidiku. Samo, jedan je imao interes pretežno za dio Jugoslavije, a drugi za cjelinu. Oni bi možda udruženim snagama i inicijativom održali neutralnost zemlje, čime bi se izbjegla sva narodna stradanja do kojih je došlo dana 29.10.1940. Vlada je donela odluku o raspuštanju Zbora.

U Banjaluci Treći susret s Bosnom dogodio se 1939. kad sam stupio u advokatsku kancelariju Mirka Novkovića u Banjaluci. Ujedno sam preuzeo funkciju banovinskog sekretara Zbora za Vrbasku banovinu. Od Novkovića sam dobio dva dragocjena uputstva. Prvo se odnosi na advokatski posao: "Ako trčeš za poslom, novac će trčati za tobom, a ako trčeš za novcem, posao će bježati od tebe." Drugo uputstvo mi je pokazao u praksi. Prvog dana nakon svršenog posla, pozvao me na kavu. Išli smo obalom Vrbasa. Pred malom kavanicom reče mi da nijedne riječi nećemo progovoriti, osim pozdrava.

Pred vratima stoji gazda: "Merhaba!" - "Merhaba!". Sjeli smo na grubo tesane klupe, naslonili se o isto tako izdjelani stol, pa se zagledali u rijeku. Ona teče, raskošno i brzo, ali bešumno. Potpuna tišina, samo povremeno skoči neka riba po svoj zalogaj, leptira. Potom, gazda se lijeno krećući približi, a Novković podigne dva prsta. Gazda ode, te nakon desetak minuta donese dvije džezve sa dvije šalice, pa jednako blaženo krećući se ode. Za svakim gutljajem mirisave kahve - dugo zurenje u vodu. Kad ispismo, Novković položi na stol dva dinara. Opet "Merhaba!" - "Merhaba!" To je bio pravi odmor. Češće smo ga prakticirali.

Omladinska organizacija Zbora bila je već mnogobrojna. Kao u Splitu i drugim mjestima, tako i u Banjaluci, ova omladina preuzela je od komunistički zadojene omladine manje-više sva literarna društva. Žao mi je bilo što smo to bili prisiljeni raditi, ali stavljeni smo pred dilemu: ili komunizam ili antikomunizam. Ako ne spriječimo komunističku aktivnost, može doći jednog dana do velikih nevolja. Pogotovo danas smatram, na osnovu iskustva, da se omladina prije fakulteta ne bi trebala angažirati u politici. No i tada bi bilo bolje pri kraju, a ne na početku studija.

Vodeći omladinac u Banjaluci bio je student prava Mladen Vučković. Isticao se kako fizički, visok rast sa fizionomijom kakvu je rado oblikovao Ivan Meštrović, tako i dušom i umom. Veliku je pažnju posvećivao uče-

nju i dobrom ponašanju đaka srednjoškolaca. Dr Milica Bogdanović, profesorica filozofije i književnosti, kao učenica VI razreda gimnazije krenula je iz Like u Jasnu Poljanu, našla Tolstoja i od njega dobila odgovore na pitanja koja su je zanimala. Govorila mi je: "Znate, u svakom razredu otkrijem lako i brzo tko su Ljotićevi omladinci. To su najbolji đaci, najboljeg ponašanja, velikog interesa da nauče što više. Njihove oči, njihova lica sijaju radošću i svjetlošću."

A kako i ne bi kad im je Ljotić sa Brankovog Stražilova (29.5.1938.) poručio: "Čovek mora težiti da bude sunčan i vedar da bi imao sunca čak kad se ono na nebu i ne vidi... Život traži sunčane ljude. Zemlja traži sunčane ljude. Da unesu mir i radost. Da oblaci postanu laki i prozirni. Da se provedri u dušama ljudskim... za čim vapiju ljudi, čega je zemlja žedna: da budete sunčani, svetli ljudi... a ne polovični... Učinite da sunce, mir i radost caruju u vašem duhu prvo, da bi kroz vas zacarili u narodu našem..."

Radeći s omladinom smatrali smo da bi se kroz deset godina mogao obrazovati veći sloj jakih intelektualaca, stručnjaka za razne grane. Svojim poštenjem i sposobnostima, ljubavlju za narod, mogli bi unijeti u društveni život novi duh stvaralaštva. Ako bude vremena!

Jednog dana u našu kancelariju uđe jedan neznanac: visok, atletski razvijen, oči nekako izvrnute, lice rošavo i bubuljičavo, usne plave i ranjave, brčići koji pristaju zlim cinicima. Predstavio nam se kao Radić, delegat Specijalne policije iz Beograda. Kaže da je želio upoznati ovu uglednu advokatsku kancelariju. Govorio nam je o agresivnom radu komunista. Na kraju nam je "obećao" da ćemo se ponovno vidjeti, pa je otišao. Novković i ja ostali smo zbunjeni. On podiže šaku sa skupljenim prstima upravljajući je u predio vrha želuca govoreći: "Vidiš, evo ovdje, baš ovdje, kad je taj čovjek ušao, osjetio sam silan bol. U mom životu, svaki takav bol uvijek je značio da će mi se dogoditi nešto vrlo neprijatno. Ja se tog čovjeka bojim. Što ima Specijalna policija da nam šalje svog delegata? To nikako nije na dobro. To je neki teški kijamet (zlo)".

Ljotić u ilegali Krajem ljeta otišao sam u Smederevo da se posavjetujem s Ljotićem o političkoj situaciji. Odsjeo sam u hotelu. Za pultom recepcije vidim dvoji-

cu ljudi, kao da me očekuju. Kažu mi da su upravo stigli iz Zagreba, pa me mole da ih odvedem kod Ljotića. Kažem im da tog čovjeka ne poznajem, nikada za njega nisam čuo. Pažljivo su pratili moje davanje podataka. U gradu sam mijenjao ulice i brzinu kretanja. Kad sam dobio dojam da su me izgubili, krenuo sam na brdo u Ljotićev vinograd. Pred ogradom vidim stoje dvije upregnute kočije: jedna prazna, a u drugoj dvojica ljudi. "Djeveri", pomislih.

U vinogradu pred kućicom, sjedi Ljotić s majkom Ljubicom i nekom ženom. Bila je to profesorica filozofije dr Ksenija Atanasijević. Kratko nakon toga, ona je otišla. S Ljotićem sam se zadržao do mraka. Vidio sam da želi što duže ostati sa mnom. Govorio mi je o velikim progonima članova Zbora. Reče mi: "I za tebe sam mnogo zabrinut." Krenuli smo tako kasno da su obje kočije morale upaliti svjetla. Za nama ona dvojica "djevera". Ljotića stalno prate u stopu. Kad smo stigli u centar grada, došli smo do hotela, ali je Ljotić kazao kočijašu da produži. Tek tada mi Ljotić reče da je Vlada odlučila lišiti ga slobode i strpati u ludnicu, što bi bilo bogato korišteno u propagandi protiv njega. Rekao mi je da budem spreman, kad mi on to kaže, iskočiti iz kočije i zaobići nekoliko kuća, pa tek onda ući u hotel. Prati nas kočija s agentima. Iza jednog ugla reče mi da iskočim. Onda njegov kočijaš snažno ošine konja, pa na vrijeme zamakne za zgradom. Ja sam se skrio u tami pod stablom, promatram i osluškujem kako agent traži od svog kočijaša da ubrza. Kasnije ću saznati da je Ljotić sve do generalskog puča, 27.3.1941. boravio skriven na drugoj strani Dunava u jednom ruskom ženskom manastiru. Ali, on nije prešao Dunav one noći kad smo se rastali, nego tek u kasnu jesen.

U Crnoj kući sa dr Viktorom i Blažom Gutićem Vlada Dragiše Cvetkovića je 29.10.1940. godine zabranila je Zbor, a uskoro su počela uhićenja i odvođenja u zatvore, odnosno u logore. Negdje je to rađeno uz policijske provokacije, a negdje iz čistog mira. S tim uhićenjima upravljala je Specijalna policija iz Beograda.

Tako sam i ja "dopao" u banjalučki zatvor nazvan Crna kuća. Ta je kuća još u vrijeme Austrije "ugostila" Vasu Pelagića, pa Petra Kočića i grupu "veleizdajnika". "Ugostila" je sada i grupu omladinaca Zbora.

Jedne noći probudila me jeziva lupa željeznih vrata u prizemlju. Slušam i pratim udarce teških cipela o svaku stepenicu, pa bahati bučni hod do moje ćelije. Otključavaju se vrata, pali se svjetlo. Na pola metra od moje glave zaustavlja se tjelesina Radića, delegata Specijalne policije. Gleda me neko vrijeme, pa pita kako se osjećam. Zatim odlazi. To se ponavlja desetak

noći uzastopno. Sjetih se Radićevog posjeta Novkoviću i meni i njegovog obećanja da će nas opet posjetiti. Sjetih se Novkovićevog bola u vrhu želuca.

Zatvorski čuvar me obavijestio da se u zatvoru nalaze i dva brata Gutići, advokat dr Viktor i njegov brat Blaž. Oni su u odvojenim ćelijama, te da Viktor pita bih li ga ja primio kod sebe (u ćeliji su bila dva kreveta).

To bi me radovalo, ali ne znam bi li Spaso (upravnik zatvora) dozvolio.

"Već se suglasio", reče mi stražar.

Viktora Gutića sam susretao na ulici i po sudskim hodnicima, ali nikad nisam imao prigodu da se upoznamo. Onizak čovjek, debeo, podbuhla lica, oči crne kao gavranovo perje, čelo nisko, a crna kosa bujna, kovrčasta.

Pri svakom susretu promatrao me oči u oči. Imao sam dojam da je svaki njegov atom ispunjen mržnjom. Ali zašto? Nikada mu nisam stao na žulj, ničim mu se zamjerio. Znao sam da je iz vrlo siromašne obitelji i da ima samo majku i brata. Studirao je pravo u velikoj sirotinji. Njegova majka malo je mogla uštedjeti od mizerne zarade perući podove i rublje po tuđim kućama.

Kako je prala i u kućama mnogih srpskih trgovaca, oni su joj uz redovno plaćanje još dodavali ponešto da pošalje sinu studentu. To sigurno nije bio neki veliki novac, ali u svakom slučaju je bio dobro došao i dovoljan da bi se po gradu pričalo da Viktora školuje "srpska čaršija". Znao sam da je ranije, kao šef krajiških ustaša, bio na robiji. Sada je neumoran u propagiranju ustaških ideja. Ja sam mu politički protivnik i on meni, ali zar je to razlog da se mrzimo?

Nedavno sam branio seoskog mladića, starijeg maloljetnika optuženog za ubojstvo starca. Imao je taj momak zdravu kršnu djevojku, voljeli se i pripremali za vjenčanje. On siromah, ona jednako tako. Neki je starac isprosi kod roditelja, jest starac, ali dobrostojeći. Udade se tako mlada za starca. Momak je tugovao i jednog dana, dok starca nije bilo kod kuće, ugrabi je i odvede svom kućerku. Tako se ispuni njegova žarka želja da budu zajedno i ostvare svoju ljubav.

Poslije nekoliko dana, radeći na svojoj njivi, opazi kako se putem vozi starac i odvodi ugrabljenu ženu. Smrklo se momku, pa izvuče proštac iz drvene ograde kojim udari starca po glavi, te ovaj odmah izdahne. Pravno pitanje: "Krivično djelo ubojstva s predumišljajem, ili udarac u afektu u namjeri da ponovno vrati ženu svoga srca?" Preuzeo sam obranu mladića potpuno uvjeren da nije imao namjeru starca lišiti života. Velika sudska sala bila je dupkom puna svijeta iz njihovih i okolnih sela. Viktor Gutić ulazi i sjedne u prvi red. To me začudilo. Pošto je to bila prva moja velika obrana, uložio sam mnogo napora, sakupio vrijednu literaturu i založio se za oslobađajuću presudu.

Stari Husnija Humrugdžić, bujnih bijelih brkova, predsjednik sudskog vijeća, pročitao je presudu: "Sedam godina zatvora". Svi smo ostali zapanjeni - nitko nije mogao shvatiti na čemu je stari Husnija zasnovao tako

strogu kaznu. Zato sam s nestrpljenjem očekivao Viktora Gutića, koga sam poslije izricanja presude vidio da raspravlja s Husnijom, da ga pitam za mišljenje.

Gutića sam primio srdačno. Ipak, dugo je trebalo da barem donekle otopim led što je iz njega izbijao. Razgovarali smo najprije o školovanju.

On je pohađao fratarsku klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu. Ovo mjesto je već tada glasilo kao ustaško. Zadivio me svojim poznavanjem latinskog jezika i klasika. Skandirao je njihove spjevove na isti način kako smo mi u splitskoj realnoj gimnaziji učili. Pričao sam mu da sam odlučio, ako doživim penzionerske dane, posvetiti se latinskom jeziku i klasicima. To ga je odobrovoljilo, pa smo se počeli oslovljavati sa "ti". Prešao sam na slučaj obrane mladića.

"Iznenadio sam se, Viktore, kad sam te vidio među publikom, što te dovelo?"

"Ta su sela hrvatska i ja sam donedavno tamo imao monopol advokatskih usluga. Ali, otkada je tvoj Novković, Srbin, otvorio advokatsku kancelariju, tamošnji me seljaci sve više napuštaju i obraćaju se vama dvojici.

Prisustvovao sam suđenju da bih otkrio čime ih to vi privlačite."

"Dobro, ali reci mi što si ti intimno mislio - koju će kaznu mladić dobiti?"

"Bio sam siguran da neće više od dvije godine, a tako su vjerovali i mnogi u sudnici, čak je većina bila sigurna u oslobađajuću presudu. Teška kazna ih je sve porazila."

"Kako, Viktore, objašnjavaš visinu kazne?" "Čim je suđenje završeno, obratio sam se Husniji i rekao mu: "Alaha ti Husnija, što uradi?" A on će: "Znam da je kazna prestroga, ali sam htio kazniti onog Dalmatinca što je tako dugo govorio, a meni se mokrilo, pa sam morao trpjeti dok on završi. Uložit će žalbu, pa će mu Vrhovni sud umanjiti kaznu na dvije godine."

"Znaš li, Viktore, kako je to završilo?"

"Ne, ne znam."

"Upravo sam završavao pisanje žalbe kad evo ti u našu kancelariju suca na povratku iz Crne kuće. Obavještava me da ga je moj branjenik pozvao i izdiktirao mu u zapisnik izjavu da se odriče prava na žalbu. To me porazilo. A što je bilo, ustvari? Neki osuđenici su mom branjeniku rekli da se priprema amnestija i savjetovali ga da će se amnestija odnositi samo na presude koje su postale pravomoćne. Ako uloži žalbu, a njegova presuda nije pravomoćna, amnestija ga neće zakačiti. Eto, zato se odrekao prava na žalbu. Amnestija je objavljena, no nesreća je bila u tome što se odnosila isključivo na šumske krivice. Tako je mom branjeniku, slijedeći pravne savjete nepismenih kriminalaca, ostala na snazi kazna od sedam godina zatvora.

Uskoro je došao rat i rasulo Jugoslavije. Što je bilo s njime, nikada nisam saznao."

S Gutićem sam dosta raspravljao o jeziku. Taj problem je on potpuno podredio politici. Po njemu jezik je primarno sredstvo identifikacije hrvatskog naroda. Što je veća razlika između hrvatskog i srpskog, to je vjerodostojnija nacionalna identifikacija. Po meni jezik mora biti iznad potreba dnevne politike, on se treba razvijati slobodno - narod ga oblikuje. Svako nametanje vještačkih tvorevina je nasilje. U prilog svoje teze Gutić mi je dao na čitanje razlikovni rječnik jezika hrvatskoga i srpskoga. Listajući, uočio sam iz prve njegovu političku intenciju koja, po mom mišljenju, nema ama baš nikakve veze s lingvistikom. Odabrao sam desetak riječi i pitao Gutića, jednu po jednu, što te riječi znače. Na niti jedno pitanje nisam dobio odgovor. On je tvrdio da je hrvatski narod zaboravio mnoge svoje riječi pod invazijom srpskog jezika, s namjerom da hrvatski narod izgubi svoj jezik, a time i svoj nacionalni identitet.

"Dobro, Viktore, ali Jugoslavija postoji tek dvadeset i jednu godinu" - pitao sam, "pa zar je moguće da su mu Srbi kroz to vrijeme toliko osakatili jezik da ga više ni ti ne poznaješ?" Pitanje je ostalo bez odgovora.

Tako smo često polemizirali, ostajući svatko pri svome gledištu. Diskusija je bila vrlo tolerantna i nitko se na drugoga nije ljutio. Pitao sam ga: "Viktore, što su po narodnosti bili tvoji preci?"

"Hrvati, naravno."

"Ali ja imam prijatelja Gutića, člana Ljotićevog Zbora koji je Srbin."

"Njegovi su preci bili Hrvati, ali su prevedeni na pravoslavlje, pa su tako postali Srbi, svakako u zabludi."

"Ali taj moj prijatelj tvrdi da su tvoji preci u srodstvu s njegovima i da su bili Srbi, pa su pokatoličeni.''

"Ne, ne. Slučaj je obratan."

"A ima i Muslimana Gutića", rekoh. "Što su bili njihovi preci?"

"Samo Hrvati."

"Imaš li za tu tezu nekih dokaza?"

"Stvar je jasna po sebi, svi su oni bili Hrvati, ali toga nisu svjesni.

Jednog dana ćemo postaviti to pitanje i oni će se morati odlučiti."

Gutić se mnogo interesirao za ličnost Ljotića i za ideologiju Zbora.

Vrlo mu se svidjelo što je Ljotić zadružni stvaralac i što selo uzima za osnovu društvenog života i ekonomskog razvoja. Pričao sam mu da smo u prostorijama Zbora, dok nije raspušten, imali kao naše simbole tri portreta, izrađena od profesora glazbe i slikarstva Jakovljeva, ruskog izbjeglice. To su portreti Stjepana Radića, Dimitrija Ljotića i Aleksandra Stambolijskog. Željeli smo dodati i portret Kreka, osnivača slovenskog zadrugarstva, ali Jakovljev ga nije stigao izraditi. To mu se mnogo svidjelo. Rekao mi je da je o tome već imao informaciju, ali odbija svaku pomisao na jugoslavenstvo Zbora, jer da je to samo maska za velikosrpski imperijalizam.

Gutić se danima vraćao na razgovor o Ljotiću i Zboru. Jednog jutra je ustao na poseban, rekao bih izuzetno važan način. Nije me pozdravio dok

se nije umio i obrijao, a i te radnje je obavljao nekako službeno. Kao da se priprema na neki važan čin. Očekivao sam s nestrpljenjem što će to biti.

Kad je toaleta bila gotova, prišao mi je i izjavio: "Noćas sam promijenio odluku. Razmišljao sam o svemu što si mi govorio o Ljotiću i vašim idejama. Cijenim vaš idealizam i zato sam noćas promijenio odluku."

"Kakvu odluku?" - pitam.

"Prije tvog dolaska u Banjaluku, banovinski sekretar Zbora za Vrbasku banovinu u Banjaluci, bio je Živko Brković. Nas dvojica smo se sreli u jednoj gostionici u Mrkonjić Gradu, on je propagirao ideje Zbora, a ja ustaške ideje. Žestoko smo se posvađali, zgrabio je stolicu i razbio mi glavu; dugo sam ležao u bolnici od teških povreda. Tada sam donio odluku da kada se uspostavi NDH (Nezavisna država Hrvatska) odmah ću pod nož staviti svu omladinu Zbora, a tek onda banjalučke gazde Srbe, pa popove i sve ostale Srbe. Sada, kad sam preko tebe upoznao vaš idealizam, odustao sam od pokolja omladine Zbora. Sada su prvi na redu srpski gazde. To ti zvanično saopćavam."

"Viktore, zaboga što se to dogodilo s tobom? Je li te noćas spopala neka mora, ili si u snu ugazio na ludi kamen? Što se to s tobom događa?"

"Ništa se sa mnom ne događa; saopćio sam ti promjenu odluke. To što ti kažem to će se ubrzo dogoditi."

"Ti, Viktore, govoriš o klanju svih Srba u Banjaluci?"

"Ne, ne samo u Banjaluci, u cijeloj Vrbaskoj banovini, pa i ostaloj Bosni i Hercegovini. Bosna će biti čista, bez Srba; granica NDH biti će na Drini."

Zatim mi je prišao posve blizu, lice nasuprot licu na udaljenosti od 10 cm, oči crne i ledene, pa će šapćući razvlačeći riječi: "A onda će ideja jugoslavenstva biti zakopana za sva vremena!"

(Od onda do danas bezbroj puta sam razmišljao o tim riječima. Zaključio sam da je klanje srpskog naroda bilo potrebno da se kod Srba izazove što jača mržnja na Hrvate kao narod, kako Srbima više nikad ne bi palo na pamet da s Hrvatima stvaraju državu. Ustvari ideju Jugoslavije Hrvat Trumbić je nametnuo Srbinu Pašiću.)

"Sve to što si mi ispričao, sve je to za normalni mozak neprihvatljivo. Ipak vjerujem da je to neka tvoja šala, ili plod halucinacija. Da bi ti tako nešto samo i pokušao, prethodno bi Jugoslavija trebala propasti." - rekoh.

"Tako je, slažemo se. Najprije će Jugoslavija propasti i raskomadati se. Tada će se uspostaviti NDH, ja ću postati sva vlast u Vrbaskoj banovini i odmah otpočeti pokolj."

"Kako, Viktore, ti polaziš od propasti Jugoslavije, kao da se to već dogodilo, ili će se preko noći dogoditi?"

"Pa da, za koji dan Jugoslavija će izazvati Njemačku, a ova će je pregaziti i raskomadati. Srbi su totalni luđaci, oni smatraju da moraju učestvo-

vati u svakom ratu, pa i u ovome. Ne smije biti rata bez njih. Ja sam prijatelj s njemačkim konzulom u Banjaluci. On prima obavještenja iz njemačkog poslanstva u Beogradu, ali prima i ona posebna strogo povjerljiva iz Berlina.

Nedavno mi je dao da ih čitam. U Berlinu su sigurni da će Srbi uvući državu u rat. A onda - rekao sam ti što ću učiniti." "Čuj me, Viktore, hoće li Jugoslavija ući u rat ili ne, ja to ne znam.

Ali neka se to i dogodi, neka se Jugoslavija razbije i ti postaneš vrhovna ustaška vlast u Vrbaskoj banovini, pa sve i da počneš s ubijanjem Srba, fizički i vremenski to je nemoguće u potpunosti izvršiti."

"Imat ćeš prilike da to vidiš. Kad sam se vratio s robije iz Sremske Mitrovice, otišao sam tajno u Italiju i sastao se s Pavelićem. Iznio sam mu plan čišćenja Bosne i Hercegovine i on ga je prihvatio. Dao mi je potpuno odriješene ruke. I, tako će biti."

"Za Boga miloga, Viktore, što ti to govoriš, zar cijeli jedan narod, stotine hiljada ljudi da se stavi pod nož? Ne, ne. To je totalna besmislica."

"Zapravo ne čitav narod. Ostavit ću na životu samo jednu obitelj, a to je obitelj tvoje Zore, odnosno njenog oca Mile Kesića."

"A što bi i nju jednu jedinu poštedio?"

"Poštedio bih je jer je Mile Kesić čovjek mog najvećeg poštovanja.

Upoznao sam ga davno, dok sam još bio student. Za vrijeme izborne kampanje sa bratom Blažom, otišli smo u Bosansko Grahovo agitirati za Stipicu Radića, odnosno Hrvatsku seljačku stranku. U gostionici sam držao govor kad upadoše dva žandara pa nas obojicu odvedoše u podrum Ispostave Sreskog načelstva. Ujutro se na vratima pojavio jedan čovjek i rekao: "Gospodo, dobro vam jutro. Ja sam Mile Kesić, šef Ispostave Sreskog načelstva. Jučer sam bio odsutan iz Grahova, a jutros mi rekoše da su zatvorili dva gospodina koji su bunili narod. Molim vas, gospodo, recite mi tko ste vi i o čemu se radi?"

"Objasnio sam šefu što se dogodilo a on će nama: 'Gospodo veoma mi je žao i molim vas primite moje izvinjenje. Izbori su slobodni i svatko ima pravo agitirati za koga hoće. Država se još nije sredila, u žandare su i primljeni neuki ljudi koji se još nisu snašli. Vi ste, gospodo, slobodni i ja vam se još jednom izvinjavam. Recite mi, molim vas, kakav je vaš daljnji plan?'"

Objasnio sam Mili Kesiću da mi idemo u Drvar, pa u Bosanski Petrovac. On nam je ponudio službenu kočiju s kočijašem do Drvara, ali smo mu se na tome zahvalili. Eto, tako sam upoznao oca tvoje zaručnice Zore.

On je kasnije premješten u Banjaluku u svojstvu agrarnog referenta. Pratio sam njegov rad koji je besprijekoran, u svemu na zakonu zasnovan. Često se susrećemo i rado porazgovaramo. Zato ću njegovu obitelj poštedjeti, a tebi se nudim za vjenčanog kuma."

"Hvala ti, Viktore", rekao sam osjećajući hladnu jezu, "ali već sam obećao drugome, ne bih mogao prekršiti riječ."

Dr Viktor Gutić nije od majke primao hranu, jeo je zatvoreničku, obilnu, ali ne naročito ukusnu. Meni je Zora donosila svako jutro veliku termos bocu vrućeg čaja s rumom, a kasnije i kompletan ručak. To sam dijelio s Viktorom - bilo je dovoljno za obojicu. Divio se Zorinoj pažnji, a isticao je da su sva Milina djeca divno odgojena.

Mnogo kasnije ispričat ću svom tastu što mi je Gutić govorio, posebno o zaštiti njegove obitelji. Zorin otac je uz osmjeh ovako komentirao Gutićeve riječi: "Stvarno, dok je Gutić bio na vlasti, nisam osjećao da mi je život u opasnosti. Istina, opljačkali su mi kuću, ali je glava bila na ramenu. No, kad je Gutić smijenjen, sve se promijenilo. A što se tiče toga da je bio zadovoljan mojim radom, to je zato što sam se uvijek strogo držao zakona. Pogotovo je to dolazilo do izražaja kad sam provodio agrarnu reformu u selima s mješovitim nacionalnim sastavom. Meni je bilo svejedno tko je Srbin, Hrvat ili Musliman. Ono što mu daje zakon, ja mu potvrdim. Događalo se da seljak ne vjeruje da dobija to što mu rekoh, pa po nekoliko puta pita da li zbilja to postaje njegovo. A onda zahvaljivanje, a ja njima kažem nek zahvale zakonu. Kad sam morao noćiti u selu, a ja odsjednem kod seljaka na kojega se reforma ne odnosi. Često hoće da mi ispeku janje, a ja na to ne pristajem.

Jeo sam najskromnije, najviše sam volio kiselo mlijeko, koje oni divno pripreme. Jednom sam trebao ići u neka sela koja su bila ozloglašena, pa mi ban Vrbaske banovine reče da mi stavlja na raspolaganje četrdeset žandara.

Kad sam se vratio obavljena posla, pita me ban koliko sam žandara poveo.

"Nijednog", rekoh, a on to ne može shvatiti. Prisustvovao sam ja po službenoj dužnosti i političkim zborovima. Dr Branko Čubrilović, od Zemljoradničke stranke, grdi li grdi i Vladu i državu, pa sve pogledava na mene. Gledaju i seljaci čas njega čas mene. A ja slušam kao i da ne slušam. Kad je završio pita me Čubrilović: "A što ti, Mile, nijesi intervenirao dok sam grdio državu?" "E, moj Branko, znam ja što si ti htio, al' narodu ne treba gužve. A to što si ti pričao, to su se seljaci onog časa uveseljavali pa zaboravili. Na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo."

Tako se ponašao i ophodio Zorin otac prema narodu, pa ga je i Gutić poštovao. Pitao sam se bi li Gutić bio blaži da je bilo više državnih djelatnika poput Zorina oca.

Gutić je često, zapravo svakog dana, raspravljao sa mnom o politici.

No, to su više bili njegovi monolozi o skoroj uspostavi NDH. Pitao sam ga je li istina što sam čuo, da je u Zagreb iz Vatikana stigao jezuita Gregorić sa zadatkom da pomogne što skorijem raspadu Jugoslavije i uspostavi ustaške države. Gutić mi je to potvrdio, no na način da sam dobio dojam da o tome prvi put čuje, ali da ne želi ispasti da nije dobro informiran. Rekao sam mu da je ustaša malo, ali da imaju jaku podršku Crkve, posebno Katoličke akcije, koju u Banjaluci vodi mladi advokat Feliks Nedzielsky.

"Da, Crkva nam je jaki oslonac iako ima mnogo svećenika potpuno neutralnih, a ima i takvih koji su jugoslavenski nastrojeni. Na sreću njih je malo, međutim, mi predviđamo da će nakon uspostave NDH doći do žestokog sukoba sa Crkvom. Iako nam je cilj isti, sukob će biti neizbježan. Crkva, naime, planira da državu potčini sebi, dok mi hoćemo da Crkva služi državi i da joj se potpuno potčini."

(Iz njegovih riječi sam stekao dojam da ne voli Nedzielskog. Ta će netrpeljivost dobiti takve razmjere u NDH da će se Gutić uspjeti osloboditi svog zamjenika Nedzielskog i isposlovati od Pavelića da ga premjesti negdje u unutrašnjost Bosne, te da ga na procesu optuži lažno kako bi ga sa sobom povukao u smrt. Uspjet će.)

Kada mi je, ne znam po koji put, govorio sa zanosom o "čistoj" Bosni, pitao sam ga što mu to vrijedi kad će u tom slučaju Hrvati u odnosu na Muslimane predstavljati neznatnu manjinu. Oni i za to imaju rješenje: "Ima mnogo Muslimana koji se u duši osjećaju Hrvatima, ali pred srpskom većinom nisu imali hrabrosti da se tako deklariraju. Oni će nam odmah prići. Prema Muslimanima ćemo voditi politiku uvažavanja, sve dok se ne učvrsti ustaška vlast, a onda ćemo ih staviti pred dilemu, da li će preći na katoličku vjeru i deklarirati se kao Hrvati, ili... (pritom je rukom povukao horizontalno u predjelu grla).

"Ja mislim", rekao sam, "da ti Viktore haluciniraš i da praviš račun bez krčmara. Ako bi doista došlo do komadanja Jugoslavije, svakim dijelom bi zavladali komunisti. Što biste vi imali od sovjetske Hrvatske u kojoj bi bila zavedena Staljinova strahovlada? Sretan bi bio onaj među vama koji bi dopao Sibira, vi ustaše bili biste prvi na meti. Staljin ne trpi nikakav nacionalizam, pa ne bi trpio ni vaš."

"Toga se mi ne bojimo jer imamo sporazum s komunistima. Dogovorili smo se da će najprije oni pomoći da se uspostavi hrvatska nezavisna država u kojoj ćemo mi upravljati bez ikakve smetnje s njihove strane. To će trajati jedan period, koliko bude potrebno da se hrvatski narod izrazi kao takav, a onda će se mirnim putem postepeno preći u komunizam. Niti ćemo mi progoniti njih, niti oni nas."

"Pa zar ti, Viktore, tako slabo poznaješ sovjetski sistem pa možeš prihvatiti takve šarene bajke?"

"Nisu to ni priče ni bajke nego pravi pravcati sporazum između ustaške organizacije i Komunističke partije. Dok sam u Sremskoj Mitrovici 1933. robijao, uspostavljena je među nama suradnja. Imali smo i zajedničke štrajkove, proteste, pobune, a i manifestacije. Takva je jedna manifestacija održana u velikoj dvorani okićenoj srpom i čekićem na crvenom polju i hrvatskom zastavom s ustaškim oznakama. Zajedno smo pjevali Internacionalu, Lijepu našu i Vilu Velebita. Tom prilikom je zaključen sporazum, u ime ustaša ja, a u ime komunista Moša Pijade. Ujedinili smo naše snage protiv

zajedničkog neprijatelja - velikosrpske buržoazije oličene u beogradskoj čaršiji."

Gutić mi nije rekao da je iza njega stajao neki ustaški odbor, niti iza Moše njihov komitet, niti mi je spomenuo da je to bio pismeni sporazum.

Mnogo kasnije ću saznati da je o tom sporazumu napisao brošuru jugoslavenski nacionalista (Hrvat) Milan Banić, bivši poslanik Nacionalne stranke u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, da je u toj brošuri kao pregovarača naveo dr Milu Budaka i Mošu Pijadu. Međutim, Gutić mi nije spomenuo Budaka, iako smo o toj temi mnogo razgovarali. O navedenoj proslavi sam kasnije čitao u nekom ilegalnom listu KPJ, mislim da se zvao Radnik. Tamo je manifestacija opisana s puno entuzijazma, pozvani su komunisti da pomognu stvaranju ustaške države. Sporazum ustaša i komunista potvrđuje dr Franjo Tuđman u jednom intervjuu riječima: "Bez obzira na sva zla koja je komunizam donio hrvatskom narodu, treba se prisjetiti i toga da su hrvatski komunisti od 20-ih godina pa nadalje bili upravo ti koji su pronosili ideju i program prava hrvatskoga naroda na samoodređenje i njegovo ostvarenje, što znači samostalne države. Osim pravaša, koji su ostali mala grupa, sve druge hrvatske stranke i HSS, kao glavna hrvatska stranka, bile su pacifističke i za okvire Jugoslavije. Znači, komunisti su se borili za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje, za razbijanje jugoslavenske tamnice naroda revolucionarnim putem. I, na toj crti je došlo ne samo do prijateljstva, nego i do političkog saveza između komunista i nacionalista, ustaša, u jugoslavenskim zatvorima."

"Buduća NDH", kaže Gutić, "imat će sjedište Vlade u Banjaluci. Za tu ideju dobio sam suglasnost Pavelića. Zato su ustaše već sad prišle projektiranju Vladine palače." (Zaista, za vrijeme ustaške vladavine podignuti su temelji i sazidan otprilike jedan metar osnovnih zidova. Takvo sam stanje zatekao kad sam po izlasku s robije, koncem 1959. godine, stigao u Banjaluku.)

Došao je dan rastanka. Viktor se sa mnom pozdravio vrlo srdačno i na kraju rekao: "Uskoro u slobodnoj Hrvatskoj."

Sutradan mi je stražar prenio poruku Blaža Gutića, Viktorovog brata, da bi se rado preselio kod mene. Prihvatio sam. To je prvi put da vidim Blaža - fizički sušta suprotnost Viktoru: visoki rast, malo pogrbljen, smeđi ten, kosa smeđa i ne bujna kao kod Viktora. Prvi dojam je bio neugodan, a takav je ostao i do kraja. Bio je oženjen, imao je dvoje male djece.

Brzo mi je nametnuo političku temu za razgovor. Prekinuo sam ga: "Ma zamisli, Blaž, što mi kaže Viktor." Ukratko sam ponovio plan klanja u nadi da će Blaž to demantirati.

"Pa da, to je naš plan i on će se za par dana početi ostvarivati."

"Reci mi, Blaž, jesi li ti u stanju klati ljude koji ti ništa nažao nisu učinili?"

"Ne, nisam. To će činiti ljudi koji će biti zaduženi za taj posao."

"A zašto ti osobno ne bi to mogao raditi?"

"Zato što imam djecu, pa ne želim da ta krv padne na njih."

"A oni kojima ćeš dati zadatak da kolju, imaju li oni djecu?"

Nisam dobio odgovor. Želio sam samo da Blaž što prije ode. Mislim da je ostao još osam dana. Kroz to vrijeme, s velikom slašću je jeo Zorinu hranu. Donosila mu je supruga nešto hrane, ali Zorina je bila ukusnija. Nije ga smetalo što je Zora pravoslavne vjere, odnosno Srpkinja, iako u njenoj kući nikada nikakvog srbovanja nije bilo. Pri odlasku se srdačno pozdravio, ali je za njim ostala hladna i bljutava mučnina.

Poslije par dana napustio sam i ja Crnu kuću.

27. ožujak u Banjaluci Dan, 25.3.1941. godine. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu s Njemačkom. Taj je čin u čitavoj zemlji primljen mučno. Njemačka je izazvala Drugi svjetski rat, ona je raskomadala Čehoslovačku i Poljsku te time dirnula u dušu i srce svakog građanina Jugoslavije. Malo je ljudi taj čin prihvaćalo kao neizbježnost, kao pokušaj da se zemlja sačuva od najezde germanske čizme. Ljotić je bio u tajnom skrovištu bez mogućnosti redovnih komunikacija s nama. Ali, ono u čemu smo svi bili suglasni s njime, da se Balkan održi izvan rata, izjalovilo se. U gradovima se pojačala protunjemačka agitacija i to u dva smjera, prosovjetski i proengleski. Agitacija je dostigla takve razmjere da je zasjenila sve ostale vidove života. U zraku je lebdjelo nešto - nešto će se dogoditi. Sve je bilo zrelo da se dogodi nešto. Ja sam upravo izašao iz zatvora i čuo da puštaju članove Zbora iz logora u Brusu i drugih zatvora. Od Ljotića još nije bilo ni glasa.

U takvoj atmosferi dočekao sam jutro 27.3. Upravo sam se spremio napustiti kuću i otići u kancelariju kad začuh radio obavještenje da se prenosi poruka kralja Petra. Javlja se da je preuzeo vlast i da je mandat za sastav Vlade povjerio generalu Simoviću. Trenutna radost što Dragiša Cvetković više nije na čelu Vlade, prevladana je osjećajem jeze pred onim što slijedi.

U kancelariji s advokatom Novkovićem analiziramo situaciju. On, na već uobičajeni način, skuplja prste i pritiska vrh želuca: "Evo, ovdje, vidiš, ovdje osjećam, to je ono što davno osjećam - našu propast. Sve je gotovo, nema nade, nema izlaza - ulazimo u mrak naše nesreće. Sve je bilo uzaludno, ovo se moralo dogoditi, ovo je naša sudbina.

Već nekoliko godina osjećam taj bol".

Odlazim u sud na raspravu. Zatičem nekoliko sudaca vrlo zabrinutih, - svi očekuju najgore. Njemačka ovaj izazov neće otrpjeti, ovakvu pljusku

Hitler još nije dobio. Teško će biti svima nama kad se njegova sila sruči na nas. U tom trenutku vrata su se otvorila tako kao da je grunuo najjači uragan. U sobu je uletio dr Stevan Moljević, advokat i francuski počasni konzul. Na licu mu se odražavala eksplozija euforije, sreće i radosti. Vikao je prilazeći nam: "Čestitam, kolege, čestitam", pružajući sucima ruku. Prihvaćali su ruku kako je pristojnost tražila, bez oduševljenja. Tako je prišao meni - nisam prihvatio čestitanje.

"Kolega, zar se vi ne radujete današnjem danu?" - viknuo je ljutito i prezirno.

"Kako da se radujem prvom danu propasti Jugoslavije?" - odgovorio sam.

"Jeste li ga čuli, kolege? Jeste li vidjeli ovog ljotićevca? Sve ih treba objesiti o banderu", urlao je Moljević.

Uočivši da je situacija teška, udaljio se. Dugo nismo progovorili, a onda je sudac odlučio da se rasprava odloži za petnaest dana. Nikada nije održana. Čudnovati su putevi Gospodnji. Devet godina poslije toga, bit ćemo susjedi, samica do samice u Sremskoj Mitrovici - Moljević i ja.

Poslije podne šetalište (pred našom advokatskom kancelarijom) bilo je prepuno svijeta. Svi su komentirali događaj, neki su bili sretni, neki zabrinuti. Bio sam negdje na sredini šetališta kad opazih s lijeve i s desne strane, jedna prema drugoj, kreću dvije povorke obasjane jarkim popodnevnim suncem. Na čelu lijeve vijori se velika jugoslavenska zastava, na čelu desne veliki transparenti "Savez sa SSSR." Jugoslavensku zastavu nosi starješina raspuštene omladinske organizacije Zbora Mladen Vučković. S jedne mu strane atletski Rađenović, a s druge, mislim, Polovina - sva trojica studenti-dvometraši, pravi tipovi Krajišnika. Za njima brojna omladina i građani nacionalnih opredjeljenja. Onu drugu povorku predvode poznati studenti komunisti, slijede ih radnici i lijevo orijentirani građani. Ističu se Moljevićeve dvije kćerke okićene preko prsiju engleskim zastavama.

Povorke se kreću sporo jedna prema drugoj - odmjeravaju se valjda.

Bučni desničarski i ljevičarski poklici spajaju se u prijeteći šum. Strahujem od sudara. A i oni se vjerojatno zato tako sporo kreću. Moj strah raste, bio sam protivnik fizičkih obračuna i, iako je tako i naša omladina bila odgajana, stvorila se iznenada teška atmosfera u kojoj je nemoguće bilo ocijeniti hoće li neki gest, neka riječ, poklič, izazvati opći sudar. Ali ne, hvala Bogu, naša povorka pomiče se pomalo u desno, a tako i ona druga na svoju desnu stranu, povorke prolaze tik jedna uz drugu, zastave pored transparenata kao da se pozdravljaju, ili prijete.

Olakšanje. Sudar je izbjegnut. Zapravo nije izbjegnut, već je samo odložen. Kroz nekoliko mjeseci jedni će Krajišnici biti stup komunističkih partizanskih snaga, a drugi Krajišnici antikomunističkih. A tih nekoliko mjeseci, to je kao sutra.

Po izlasku iz zatvora, zatekao sam poziv da se javim na službu u Divulje, mornaričku bazu kraj Splita. Pred odlazak stigao je kurir iz Beograda i donio mi primjerak okružnice Dimitrija Ljotića. S velikom zabrinutošću Ljotić zaključuje da su naši napori na stvaranju balkanskog pakta i neutralnosti prema zaraćenim stranama propali, da je bez ikakve potrebe Jugoslavija uvučena u Trojni pakt (Njemačka, Italija i Japan), te da je izvršena bezumna avantura - vojni puč 27.3. Ako do rata dođe, Ljotić poziva sve članove Zbora da časno izvrše svoju vojničku patriotsku dužnost.

Uzbuđen i zabrinut otputovao sam za Split, za hidroavionsku bazu Divulje.

Kako je propala Kraljevina Jugoslavija u gradu Splitu Prema vojnom rasporedu i pozivu, javio sam se na dužnost vodnika voda za vezu u protuzračnoj obrani zone Splita, u hidroavionskoj bazi u Divuljama. Smjestili smo se u obližnjem Kaštel Nehaju, u poljoprivrednoj školi. Komandant je bio Slovenac, rezervni potpukovnik, rudarski inženjer Pišlar. Pokazivao je velike organizacijske sposobnosti, kao i visoki stupanj svijesti o dužnosti. U široj oblasti Splita, sve protuavionske i reflektorske baterije, kao i osmatračnice, držao je pod budnom kontrolom. Istina, on je organizaciju obrane naslijedio od prošlogodišnje vježbe, a svakako je ona izrađena u Generalštabu. No, njegova je zasluga što je postignuta savršena sinhronizacija svih punktova. Moj telefonski vod je vezivao sva oruđa u kaštelanskom bazenu. Ovaj bazen je bio povezan s bazenom grada Splita, a ovaj s bazenom Stobreča, uključivo pozadina: Čiovo, Kozjak, Klis, Mosor.

Komandant Splita mogao je komunicirati sa svakim i svim bazenima odjedanput, ili samo s jednom od vrsta oruđa. Vjerojatno da je ovaj sustav veza bio jedan od najboljih u ovom ratu, a svi su kritičari jedinstveni u ocjeni da je jedan od uzroka brzog sloma baš loše funkcioniranje veza.

Kao i godinu dana ranije, na vježbi, sreo sam komandanta jednog od protuavionskih diviziona, profesora Lukića iz Splita, Hrvata, koji je bio nastavnik prijestolonasljednika Petra. Tu je bio i aktivni poručnik Čupić iz Šapca, komandir reflektorske baterije. Ostali oficiri su bili novi.

U mom vodu sam zatekao potporučnika Burića, stručnjaka za telefoniju iz Splitske pošte, koji je zaslužan što je sustav veza funkcionirao besprijekorno. Ljudstvo je bilo kao i prošle godine, većinom u dobi preko 50 godina starosti, seljaci iz Splitske zagore, već iscrpljeni od napornog težačkog rada. Pitao sam se kome je palo na pamet da starce određuje u službu gdje je

potrebna najveća pokretljivost i spretnost u slučaju prekida veza ili pokreta trupa.

Tijekom komuniciranja s hidroavionskom bazom Divulje, surađivao sam s nekim pukovnikom. U više navrata mi je predlagao da se aktiviram kao vojni sudski oficir. Kao mladom pravniku u početku mi je to imponiralo. Ali, konačno sam se upitao: "Otkuda on može znati bilo što o mojoj stručnosti?" Pitao sam pukovnika zašto na tome inzistira. Objasnio mi je: "Lijepo vam stoji uniforma!"

Mi, rezervni oficiri, nismo uspjeli uspostaviti prisniji kontakt, pa je netko predložio da organiziramo zajedničku večeru. Nije bilo teško nabaviti odličnog kaštelanskog vina, a i ribe je bilo na pretek. Organizator je znao kombinirati razne vrste riba i spremiti ih na različite načine. Za večerom se pjevalo i šalilo, pa smo se postepeno zbližili, čak i sprijateljili. Ali, što je tempo rastao, osjetio sam da se nada mnom i u meni, a to su mi priznali kasnije i drugi, pojavljuje čudan osjećaj zebnje, nešto kao - veselimo se, ionako je to posljednji put!

Iz sna u rano jutro 6.4.1941. godine, izbacila me iz kreveta snažna eksplozija. Gledam s prozora i vidim oblak prašine u blizini, vojnici se strčali i gledaju u nebo. Čujem da su bombe bačene i na avionsku bazu, vidim dim iz Splita. Nitko ne razumije ništa, u ratu nismo, jesu li to vježbe? U dvorište ulazi na biciklu sudski poručnik Vjeko Radunić iz Divulja. On je slušao radio Berlin, Njemačka je napala Jugoslaviju.

Novi napad izvršen je u deset sati. Točno u to vrijeme svakog će dana s juga dolijetati grupa talijanskih dvomotornih aviona. Naša artiljerija ih tuče, ali bez nekog uspjeha. Samo je jedan avion pogođen, ispustio je dim i okrenuo se prema Italiji. Navodno je pao kod Visa u more. Kod nas je bio lakše ranjen profesor Lukić. Velika količina bombi istresena je na Divulje, ali su skoro sve pale u more praveći vodoskoke.

Poručnik Radunić me obavijestio da jedan bolji hidroavion (ostali dobri su pred sami rat prebačeni u Kotor) leti za Maltu. Obećali su mu da će ga povesti, pa nudi da će se zauzeti da povedu i mene. Sumnjao sam u kvalitet tog aviona, a i inače nisam bio oduševljen idejom o bjekstvu, pa sam ponudu odbio. Nisu primili ni njega, a mislim da taj avion i nije stigao na Maltu.

Proglašenje NDH Desetog travnja popodne došao sam kamionom u Split napuniti rezervoar gorivom. Na benzinskoj pumpi prišao mi je student Vlado Jonić,

moj poznanik. Često smo na kupalištu Firule igrali "picigin" (grupa stane u krug, u moru do koljena, rukama se udara lopta visoko pa dočekuje, ali tako da po mogućnosti ne padne u more. Tu se izvode zabavne bravure i uspostavljaju se prijateljski odnosi). Poznavao sam mu brata Antu i Franu. Sva trojica su bili dragi ljudi. Njihovo političko uvjerenje nije me interesiralo. Prigodom uzimanja benzina, Vlado me pitao zašto sam još u uniformi. Rekao sam da ga ne razumijem. Obavijestio me da je vitez Kvaternik upravo preko radio Zagreba proglasio uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske, pa, prema tome, trebalo bi odmah skinuti tu uniformu. Nisam mu povjerovao.

Kad sam se vratio u svoju bazu, vojnici iz mog voda obavijestili su me o onome što sam čuo od Vlade, a to mi je potvrdio i komandant Pišlar.

Došao je iz Divulja na biciklu i moj prijatelj poručnik Radunić, pa mi je i on to potvrdio. On je to osobno čuo na radiju. Komandant je telefonirao Komandi u Splitu, od koje je stigao odgovor da nikakvu vezu sa vrhovnom komandom nemaju od bombardiranja Beograda i da ne znaju što reći.

Mojih staraca je sve manje bilo u vodu, nečujno su odlazili. Neki su došli i da se pozdrave sa mnom. Mi oficiri smatrali smo da trebamo ostati na svojim mjestima dok ne primimo neko uputstvo. Ali, kako nikakvo uputstvo nije stizalo, a vojnika je nestajalo, nestajali su i oficiri. Poručnik Čupić i ja ostali smo posljednji. Prenoćit ćemo u jednoj privatnoj kući u Kaštel Štafiliću, pa ćemo sutra odlučiti što ćemo. U mrkloj noći probudio nas je bat vojničkih cokula uz dotrajalo drveno stepenište. Vrata su se otvorila bez kucanja, upali su neki ljudi i osvijetlili nas ručnom baterijom, a zatim su pronašli prekidač i upalili svjetlo. Bila su to tri meni poznata studenta iz Kaštela, u civilnom odijelu, a od vojničke opreme imali su samo cokule, kožni opasač s bombama i revolver.

"Gospodo, nemojte nas se plašiti. HSS (Hrvatska seljačka stranka) preuzela je vlast u Kaštelima. To, vjerojatno, neće dugo trajati. Doći će ustaše i smijeniti nas. Neće to biti dobro ni za nas, ni za vas ako tu ostanete. Gospodine poručniče Čupiću, i prošle i ove godine vi ste kod mještana ostavili svojim držanjem najbolji dojam. Mi vam nudimo da vas sklonimo kod jedne od naših obitelji dok se prilike srede."

"Hvala vam, gospodo, veoma sam dirnut vašom pažnjom, ali ja sam već prihvatio ponudu jedne obitelji pa pri tome želim ostati", reče Čupić.

Studenti su nam poželjeli svako dobro i prijateljski se pozdravili s nama. Poručnik Čupić i ja pokušavali smo predvidjeti daljnji razvoj situacije. Slutili smo da je Dalmacija u opasnosti od Talijana, oni će postupiti po Londonskom paktu jer ih u tome ostale potpisnice ne mogu omesti. Rusija je u prijateljstvu s Njemačkom, Italija je u ratu s Francuskom i Engleskom. To bi značilo da će Italija anektirati Jadransku obalu. Čupić je bio siguran u jedno, a to je da će sa Srbijom biti zlo, nikakvom dobru ne može se nadati.

Ujutro mi je Čupić predložio da se rastanemo. Rastali smo se s tugom u duši i poželjeli da se vidimo u boljim okolnostima. (Nažalost, umje-

sto pod boljim okolnostima, obojica ćemo robijati u Sremskoj Mitrovici u istoj ćeliji.)

Zatvor, konfinacija Kako iz Divulja doći do Splita? Autobusi i brodovi ne voze. Možda bih u Divuljama mogao naći neki auto ili kamion. Krenuo sam pješke. Na ulazu u bazu sretnem dvojicu mornara - oni su tu posljednji, sve je otišlo, nikakvog prijevoznog sredstva više nema, zaputili su se pješke do Splita, a onda će vidjeti kako do Kotora. Išli smo od Kaštela do Kaštela uz more i stigli predvečer u Kaštel Sućurac. Svijet ulazi u veliki motorni čamac, uskačemo i nas trojica. Brod vozi do Stinica (kod današnjeg Brodogradilišta) pa ćemo u grad pješke.

Na stotinjak metara pred odredištem čujemo pucnjavu i fijukanje metaka. Penjem se na palubu, ali ne vidim nikoga. Fijuče i dalje. Mašem kapom u znaku za prekid paljbe. Utišalo se. Brod se približava kopnu, nigdje nikoga. Izlazimo iz broda. Nikako ne mogu otkriti odakle se pucalo, kad odjedanput iz jarka iskoči desetak ljudi i krene prema nama. U civilnim su odijelima, a u rukama im puške s bajunetama. Umjesto kožnog remena, na puškama konop, a puške zarđale, vidi se da su iskopane iz zemlje.

Jedan se izdvaja, dolazi do mene i reče: "Vi, gospodine potporučniče, i vas dvojica mornara, vi ćete s nama."

Napravili su nam špalir, po šestorica sa svake strane. A suputnici gledaju, s čuđenjem. Puteljak nas vodi kroz vinograde. Evo i prve kuće, ulazimo u periferiju Splita. Svjetiljke su već upaljene. Svijet nas promatra, neke se starije žene bune, jedna viče: "Što vam je, jeste li ovako počeli?" Druga plače kao da nas oplakuje. Nekoliko prolaznika me prepoznalo i pozdravljaju me uz upitne znake.

Ulazimo u zgradu policije na prvom katu. Čekamo dok predvodnik grupe ne izađe iz kancelarije predstojnika. Evo ga. Dvojici mornara kaže da su slobodni, a mene upućuje da sjednem sa strane vratiju. Uz mene se smjestio policijski stražar. Čujem iz razgovora policajaca da je novi predstojnik policije sudski pripravnik Antičević (ne odvjetnik). Poznajem ga, vjerujem da ću se s njim lako objasniti. Čekam da me pozove. Evo, prema vratima dostojanstveno hoda Jonić, u tamno plavom odijelu, na grudima mu velika značka - šahovnica (redovi bijelih i crvenih kockica) sa slovom "U". Djeluje efektno. Prolazi Vlado pokraj mene, ali "ne vidi me". Nekoliko puta ulazi i izlazi, nosi predstojniku spise, a mene nikako da ugleda. Priđe mi policajac i pozove me da idem s njim. Silazimo niz stepenice u prizemlje. Tu su ćelije,

u jednoj od njih ležao je pred nekoliko godina moj otac. Hoće li me strpati u istu ćeliju? Ne, izvode me iz zgrade.

"Kuda me vodite?", pitam stražara.

"Vidjet ćete kad stignemo."

Eno u polutami konture tvrđave Gripe. Nije valjda da me tamo vode.

Ako sam lišen slobode, a jesam, trebali su me zadržati u policiji. Zašto u tvrđavu? Stižemo do te grdosije od zgrade. Gradila je Venecija, proširila Austrija, pa Napoleon, te opet Austrija. U sedamnaestom stoljeću neko vrijeme su je držali Turci. S brežuljka unutar tvrđave, teška artiljerija štitila je prilaz gradu.

Policajac objašnjava nešto stražaru, i ovaj nas propušta. Ulazimo u mračan hodnik, pa se penjemo na kat koji je također bio taman. Na dnu hodnika osvijetljena soba. Oko stola sjede jedan mladić 20 do 25 godina, a ostalo dječaci od 16 do 18 godina. Nastupam "bez straha", nehajno. Najstariji čita popratni akt što mu ga je predao policajac. Otpušta policajca, a onda vodimo razgovor: "Vi ćete, gospodine potporučniče, morati pričekati dok dođe oficir."

"Tko je taj oficir, je li on komandant tvrđave?"

"Da, on je komandant. To je poručnik Jakaša", odgovorio je.

To mi je ime izazvalo ružne slutnje. Bio je to brat mog školskog kolege Ratomira Jakaše. Obojica su bila hrvatski ekstremisti - frankovci. Često sam s Ratomirom diskutirao o politici - argumenti i kontraargumenti. Jedan drugog ni u što nismo uspjeli uvjeriti, a opet smo diskutirali na povremenim zajedničkim šetnjama. Za njega je Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda - za mene čuvar hrvatske Dalmacije pred imperijalističkim planovima Italije. Ustaška organizacija je njegovog starijeg brata uputila u Kraljevsku vojnu akademiju da bi se stručno pripremio za rušenje Jugoslavije i za uspostavu ustaške Hrvatske. Često sam slušao priču kako pošteni Hrvat ne može biti primljen u vojnu akademiju jer to Srbi ne dozvoljavaju. A evo, pošteni Hrvat - jugoslavenski oficir.

Sad sam u nadležnosti Ratomirovog starijeg brata, ustaškog oficira.

Nemam nikakve iluzije da će mi pomoći pozivanje na Ratomira. Ako sam sebi ne pomognem...

"Vodite me kod Jakaše!", rekoh zapovjednički.

"Ne možemo. Jakaša je otišao u gostionicu. Treba čekati, uskoro će se vratiti."

"Ako se ne izvučem prije njegovog dolaska, gotovo je", pomislih.

Najprije sam im rekao da godinama nisam bio u Splitu jer stalno živim u Banjaluci (to ih je trebalo uvjeriti da ne mogu biti lokalno-politički interesantan). Pričao sam im o lijepim uspomenama sa splitskih kupališta. To su pratili sa simpatijama. Govorio sam kako silno želim vidjeti svoju obitelj imam i sestricu koju nisam nikada vidio. A, eto, tog Jakaše nema. Predlažem da me puste kući, koja se nalazi u neposrednoj blizini, pa ću ujutro doći

da se javim Jakaši. Odbili su, a ja sam inzistirao, stalno ponavljajući da ću ujutro doći. Konačno, uspio sam. Žureći hodnicima osjećao sam samo hladnoću. Što ako se sretnemo? Ako je stekao pićem hrabrost, a ja mu prvi!

Hvala Bogu, izašao sam.

U kući otac, pomajka, mali brat i u kolijevci sekica Marina. Tražio sam od oca da ujutro rano ode do Lučke kapetanije i sazna ima li neki brod za Metković. Ako bi to uspjelo, našao bih načina da preko Mostara ili Sarajeva stignem u Banjaluku. Otac je donio dobru vijest da kroz pola sata kreće brod za Metković. Na brzinu sam se spremio, pozdravio sa svima, poljubio sekicu u kolijevci i krenuo k izlazu. Hvatajući kvaku na vratima, osjetio sam da je i netko izvana hvata. Otvorio sam trojici nepoznatih ljudi u civilu. Nakon što su me identificirali, pokazali su mi nalog za pretres stana. Jedan je mojoj pomajci uspio šapnuti: "Gospođo, ova dvojica su vrlo opasni, ako imate bilo što nezgodnog, uništite." Neprimjetno je ubacila u peć nekoliko Ljotićevih pisama. Među knjigama su mi našli knjigu stenografskih bilježaka govora u Skupštini za jednu godinu. Kad nije bilo ničeg ozbiljnijeg, dobro im je došlo i to da bi me "legalno" lišili slobode. Ništa nije vrijedilo što sam im pokazao da se radi o legalno štampanoj knjizi koja se slobodno prodaje u knjižarama. Oni su imali zadatak da me uhite, a hoće li kao izgovor poslužiti knjiga stenografskih bilježaka ili francuski rječnik, to je bilo potpuno sporedno.

Vodili su me prema tvrđavi Gripe, odakle sam se sinoć jedva izvukao. Znači, Jakaša je iz tvrđave telefonirao policiji da me uhapse, a valjda je pretpostavljao da će me oni vratiti u tvrđavu. Međutim, ili nisu imali jasan nalog, ili po inerciji, odveli su me u policijski zatvor u kojemu sam bio jučer. Vrata na svim ćelijama bijahu otvorena, prepoznajem neke ljude, pozdravljam se i idem tako do velike dvorane koja je puna. Srdačno me dočekuje grupa članova raspuštenog Ljotićevog Zbora, skoro dvije godine se nismo vidjeli. Ugledao sam bana Primorske banovine dr Josipa Jablanovića, advokata dr Uliksa Stagnera, senatora Desnicu, nekoliko bivših ministara i narodnih poslanika, te drugih istaknutijih jugoslavenski orijentiranih ličnosti. Opća slika - utučenost i strah. Ukoliko je netko bio na višoj funkciji, utoliko je bio prestrašeniji.

Predvečer su mi iz kuće donijeli posteljinu. Smjestio sam se kao četvrti u ćeliji s dvije poljske Židovke koje su uspjele pobjeći pred Nijemcima dok su okupirali Poljsku. Sigurne su da će ih ustaše izručiti Njemačkoj, a to znači neizbježnu smrt. Imale su 30 do 35 godina, intelektualke. Treći je bio njemački grof, antihitlerovac koji je bježeći svojom jahtom doplovio u Splitsku luku. I on očekuje da će biti vraćen.

Pokraj naših prozora talijanske motorizirane trupe ulaze u centar grada, bez jednog ispaljenog metka. Tako je pao Split, centar hrvatskoga narodnoga preporoda, nosilac sveslavenske i jugoslavenske misli. Od nekadašnje silne antitalijanske borbenosti, od Orjune, Sokola, Jadranske straže, poslije

tolikih antitalijanskih demonstracija - vidi se samo jedno "Benvenuti" (Dobrodošli).

Neki zatvorenici su se zgrčili tresući se od straha, neki plaču, a među njima najglasniji je stari Pave Šegvić. Šake mu se grče na glavi u pokušaju da čupa kosu koja je već odavno otpala: "Zar smo ovo dočekali da Talijani bez borbe ispod pozdravnog transparenta ulaze u Split, da se nije mogla naći grupa koja će ih dočekati bombama. Sramota! Jadna zemljo! Jadni narode!"

I nastavlja u tom tonu.

Iz mjesnog lista "Novo doba" saznajemo da je bivši orjunaški čelnik dr Edo Bulat, u svojstvu ustaškog ministra za Dalmaciju, održao pozdravni govor talijanskom generalu. Pave Šegvić jauče: "Edo, Edo. Jesi li nas zato učio kako ćemo braniti Dalmaciju od Italije, da bi nam sad doveo Italiju?

Nesretni sine. Da te sad vidi i čuje stari Gajo Bulat, pobjednik nad talijanskim autonomašima Splita, prokleo bi te!"

U nekoj knjizi o masoneriji pročitao sam da kada trupe jedne države ulaze kao okupatorske u drugu državu, s prvom jedinicom ulazi i neki ugledni mason. Njegov je zadatak da se pobrine za sigurnost masonske braće u tom gradu. Odlučio sam provjeriti točnost te tvrdnje pa sam na papiru naslagao desetak masona, onim redom kakav su stupanj, po mom saznanju, imali u masonskoj loži Splita. Mojim znatiželjnim prijateljima obećao sam objasniti spisak, ako po njemu budu osobe puštane. Izgledalo je nevjerojatno da će oni biti prvi pušteni, s obzirom da su to sve čuveni predstavnici jugoslavenske politike i države koju su ustaše uz njemačku i talijansku pomoć upravo dobili na tanjuru. Logično je bilo očekivati da će ti ljudi biti najljuće progonjeni.

Sutra poslije podne javljeno je senatoru Urošu Desnici, Srbinu, da uzme svoje stvari i ide kući. Na mom spisku ga nije bilo, jer sam znao da nije mason. Što je moglo opredijeliti Talijane da traže najprije njegovo puštanje? Kažem "traže", jer je još policija bila u ustaškim rukama. Tek kroz nekoliko dana uz hrvatskog šefa ustoličio se i talijanski šef policije. Senator Desnica je bio predstavnik Srba iz oblasti Obrovca i Benkovca. Kao vrlo čestit čovjek, uživao je ugled i izvan režimskih krugova. To je bio stariji, teško bolestan čovjek, šećeraš. Sigurno da su kod Talijana vršene intervencije da se pusti iz humanih razloga. Talijanska vojska nije bila i fašistička, pa se može prihvatiti da je general imao humanih osjećaja. No, mislim da je nešto drugo svakako bilo važnije. Mussolini je stvarao imperiju, a manjina u njoj može upravljati samo ako nađe neki oslonac, osim svoje sile. Iskustvo je rimskoj imperiji satkalo načelo "Divide et impera" (razdvoji pa vladaj).

Mussolini nije Paveliću poklonio NDH iz ljubavi prema hrvatskom narodu, nego isključivo da bi imao teritorijalni oslonac za savladavanje Balkana. Prva mu je etapa bila oduzimanje Dalmacije od Hrvatske, odnosno, po njemu, vraćanje Dalmacije svojoj matici. Logično je bilo očekivati da će to izazvati otpor Hrvata koji mu može predstavljati veću ili manju smetnju u ostvarenju

imperijalističkih planova. Nema sumnje da mu je bio poznat Pavelićev plan o progonu Srba. U svojoj nevolji prirodno je da će Srbi tražiti zaštitu, a drugog zaštitnika, osim Italije, na vidiku nema. Oslobađanje senatora Uroša Desnice iz ustaškog zatvora bit će, svakako, jedan privlačan gest za sve Srbe. Dok se Hrvati i Srbi budu međusobno uništavali, Italija će svoje jedinice moći prebaciti na druge oblasti. Buduća zbivanja na tom terenu (spašavanje Srba od ustaških progona, podržavanje i naoružavanje četnika protiv ustaša i partizana) bit će za Italiju puna potvrda korisnosti takve politike. Mussolini se nije trebao bojati da će se Hrvati i Srbi jednog dana otrijezniti i prednost nad međusobnim istrebljenjem dati međusobnom razumijevanju i suradnji.

Razbijanje Jugoslavije ostat će trajan program Italije, u pojedinim periodima više ili manje kamufliran.

Sljedećih dana puštanje je vršeno u suglasnosti s mojim spiskom.

Ustašama nije nimalo bilo ugodno što im Italija pušta iz zatvora njihove istaknute protivnike. Naše su obitelji saznale da su se ustaše odlučili na kardinalno rješenje problema. Svi mi iz policijskog zatvora i još oko 200 oficira Srba koji su smješteni u zgradu neke škole, svi će biti ukrcani na brod, blizu Visa će otvoriti ventile, pa će svi otići na morsko dno, osim što će se posada spasiti čamcima. Dvije su osobe, nezavisno jedna od druge: moja pomajka i supruga profesora Pletničkog (koji će postati Titov prevodilac za strane jezike) posjetile talijanskog komandanta i obavijestile ga o tome što se sprema.

On im je čvrsto obećao da će to spriječiti.

Nakon što su pušteni masoni i ostale važnije političke ličnosti, svakog dana je puštano po nekoliko običnih "Jugoslavena". Na kraju u zatvoru smo ostali: dvije poljske Židovke, njemački grof i ja. Bio sam odlučio da ništa ne poduzimam. Ali, kad su mi dodijala stalna zapitkivanja zašto jedino mene zadržavaju, odlučio sam se na akciju. Zamolio sam stražara da ide kod talijanskog šefa policije i da mu prenese da ga jedan zatvorenik moli za razgovor. Poslije desetak minuta, pred mojom ćelijom se pojavio ustaški šef policije i obratio mi se s pitanjem: "Što vi trebate?"

"Ništa", odgovorio sam.

"Kako ništa kad ste tražili da vas primi talijanski šef?"

"To da. Ja sam se htio obratiti neprijatelju, a ne bratu."

"Dobro, a što ste htjeli od njega?" "Želio sam saznati od njega zašto moj brat drži u zatvoru samo mene, a sve ostale je pustio?"

"Uzmite svoje stvari i idite. Vi ostajete do daljnjega u Splitu, u konfinaciji. Svakog dana u 11 sati morate se upisati u knjigu. Ako jednog dana to propustite, bit ćete ponovno uhapšeni."

S tugom, ali srdačno, oprostio sam se s Poljakinjama i s grofom. (O sudbini Poljakinja nisam ništa čuo, ali, nažalost, teško da su se mogle spasiti. Za grofa ću saznati da je bio kamuflirani agent Gestapoa i da je preživio

rat, čak se poslije rata pojavio u Splitu na svojoj jahti. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da poslije operete "Američka jahta u splitskoj luci" bude napisana drama "Njemačka jahta u splitskoj luci". Za šefa policije se nisam interesirao. Vlado Jonić će emigrirati najprije u Zagreb, gdje će postati ustaški funkcionar, a onda u Argentinu gdje će i umrijeti.)

Na obali ispred željezničke stanice, talijanski vojnici "vrše pomorski desant u hrabroj borbi za oslobođenje talijanskog Splita". Pršte ćorci na sve strane. Posmatrači se uveseljavaju. Neki mulci aplaudiraju i viču "bravo colonnello". To je filmsko snimanje za dokumentarac koji će se prikazivati u Italiji radi podizanja borbenog duha.

Razmišljam o propasti Jugoslavije. Srpski grijeh je obilno pothranjivao hrvatski, i obratno. Sile razdvajanja nezaustavljivo su bile u porastu.

Ljotić je kasnio. Njegov lijek, moralni preporod, išao je na dugu stazu. A narod je tražio hitne promjene na bolje. Nesređena Jugoslavija, vođena od nesposobnih političara, nije uspjela stvoriti jaki blok neutralnih zemalja. Takva kakva je bila, lako je gurnuta u avanturu 25 i 27.3.1941. U toj katastrofi, Dalmacija je još jednom otrgnuta od svoje matice Hrvatske, baš kako sam čitave svoje mladosti strepio.

U NDH

Bijeg u Banjaluku Kao što sam ranije naveo, nakon splitskog zatvora ostao sam u talijanskoj konfinaciji. Iz Splita nisam mogao otići nigdje, a svakog dana u 11 sati morao sam se javiti na policiju i upisati se u knjigu. Jednom prilikom, vidim Vladu Jonića, nosi spise na potpis, ovog puta talijanskom šefu. Radno mjesto hrvatskog šefa bilo je ukinuto. Čekao sam da se popravi željeznička pruga Split-Zagreb, kojim ću za Banjaluku. Dočekah i taj dan pa krenuh. U Lici na stanicama ljudi u crnim uniformama. Objasniše mi da su to ustaše.

U Zagrebu sam morao čekati nekoliko sati do odlaska vlaka za Banjaluku. Šetajući se Jelačićevim trgom, naiđem na poznanika, studenta. U zanosu mi čestita uspostavu NDH. "S mojom i tvojom Dalmacijom u Italiji?", upitao sam.

"Ako tako misliš, najbolje je da odmah napustiš Zagreb", posavjetovao me ljutito poznanik iz Splita.

Pred Hrvatskom Kostajnicom zastaje kompozicija jer je most za Bosansku Kostajnicu porušen. Penjem se na seljačka kola, pa preko improviziranog mosta ulazim u grad i prelazim u kočiju. Čujem kako me netko zove.

Iz dućana trči prema meni Mehmed Fazlić, moj politički istomišljenik. Obavještava me da se u policijskom zatvoru nalazi Nebojša Grbić sa još osmoricom studenata, te da se svake noći ustaše iživljavaju nad njima raznim torturama. Moli me da se zauzmem za njih u Banjaluci, jer teško da će još par dana moći preživjeti.

Susret s Gutićima Bio je već gusti mrak kad sam stigao na banjalučku željezničku stanicu. Saznajem da se Ustaški stožer smjestio u zgradi Banske uprave i da je stožernik dr Viktor Gutić. Dakle, zbilo se baš onako kako mi je govorio pred rat. Prozori su još bili osvijetljeni. Stožernik je izašao, ali je gore dr Feliks Nedzielsky, njegov zamjenik. Feliksa sam, kao advokatskog pripravnika, poznavao površno, susretali smo se na sudu. Znao sam da je predsjednik

društva Katolička akcija, koja potpomaže ideju stvaranja ustaške države.

Majka mu je Hrvatica, a on potječe od poljskog doseljenika. Uživao je ugled i među političkim protivnicima.

Nedzielsky me primio kolegijalno, rekao bih srdačno. Rekao sam mu: "Vi ste ostvarili svoj ideal, a ja sam izgubio Dalmaciju." "Da, kolega, to je najteža rana na svakom hrvatskom srcu, ali to nije zauvijek. Jednog će dana Dalmacija ponovno ući u sastav Hrvatske." Ispričao sam mu što ustaše u Kostajnici rade s mojim političkim istomišljenicima i zamolio ga za intervenciju. "Nažalost, kolega, takve vijesti stižu iz mnogih mjesta", rekao je, "ja ću odmah telefonom narediti njihovo puštanje." Bilo je to naše posljednje viđenje. Moji su prijatelji iste noći pušteni i dobili su propusnice za Beograd. Tamo ćemo se uskoro sresti.

Ujutro odlazim svojoj zaručnici Zori. Vidim po ulicama plakate o zabrani kretanja Srba i Židova po gradu, od šest sati poslijepodne pa do jutra. Na ulazu u park plakatima se zabranjuje ulazak Srbima, Židovima i psima! Osjećam jaku mučninu. Prisjećam se Gutićevog plana o istrebljenju Srba, ali se nadam da će sve ostati na ograničenju kretanja i to privremeno. Tako sam razmišljao. Od Zore saznajem da se više puta srela na ulici s braćom Gutić i uvijek su je pitali za mene. Rekli su joj da im se javim čim stignem.

Došao sam Gutiću u zgradu Banske uprave i kod njega sam zatekao bivšeg i sadašnjeg državnog tužitelja Petrića. Gutić je ustao istinski obradovan što me vidi, podigao je ruku na fašistički način uz pozdrav: "Za Dom".

Ja sam mu trebao odgovoriti podizanjem ruke s poklikom "Spremni". Odgovorio sam sa: "Zdravo, Viktore", i pružio mu ruku. Nasmijao se bez ljutnje i prihvatio mi ruku. Niti je Petrić meni pružio ruku, niti ja njemu. Lice mu je bilo zelenkasto-modro, pa sam imao dojam da bi mi najradije skočio zubima za vrat. Ispričao sam Gutiću, ukratko, na njegovo traženje, što je i kako bilo, prešućujući nezgode s novom vlasti. Osjetivši da je u velikom poslu, ustao sam. Toplo mi je preporučio da posjetim njegovog brata Blaža, a onda mi je rekao: "A ti, idi u svoju kancelariju i radi svoj posao." Rukovasmo se bez fašističkog pozdrava. Naravno, s Petrićem se nisam pozdravio. Prigodom mojih donedavnih poslovnih susreta s njim, osjećao sam kod njega hladnu mržnju i zmijski otrov.

Blaž, predstojnik Ustaške policije, dočekao me jednako srdačno i prijateljski kao i Viktor, ali bez fašističkog pozdrava. Tražio je da sjednem uz njega na istoj strani stola, tako da se morao dobiti dojam da sam i ja neka vlast. I njemu sam morao pričati sve što je bilo, detaljnije nego Viktoru, ali sam i njemu izostavio neugodnosti. Kao razlog što se nisam odmah po kapitulaciji Jugoslavije vratio u Banjaluku, naveo sam prekid željezničkog saobraćaja. I on mi je preporučio da se posvetim poslu u kancelariji. Drugim riječima, oba brata su mi stavila do znanja da od mene ne očekuju nikakvo

političko angažiranje. I upravo kad sam htio ustati, ušao je neki službenik u civilu: "Gospodine predstojniče, doveo sam one."

"Uvedi ih", zapovjednički će Blaž.

Uvode dvadesetak ljudi između 20 i 30 godina starosti. Stasiti, lijepi, ali ruku vezanih žicom, pogleda zgranutog i unezvijerenog.

"A, vi ste ti četnici, majku li vam vašu, pokazat ću ja vama."

"Gospodine", odlučio se jedan -"nismo mi nikakvi četnici, nikada u našem selu kod Bosanske Gradiške nije bilo četnika. Niti smo ih ikada vidjeli, niti znamo tko su to." "Što niste, niste, a, pokazat ću ja vama. Vodi ih dolje!", naredio je bijesno istom službeniku koji ih je i doveo.

Ali, njima se nije išlo. Gledali su u mene tražeći pogledom da ih spasim. Kako sam sjedio do Blaža, imali su, valjda, dojam da sam ja nešto drugo. Opet je Blaž vikao, prijetio i tjerao ih. Oni su sporo odlazili gledajući molećivo u mene dok se za njima nisu zatvorila vrata.

"Blaž, tko su ti ovo?", zapitao sam začuđeno i prijekorno.

"Kako tko su? Zar ne vidiš da su to četnici?"

"Blaž, nemoj griješiti dušu. Zar ne vidiš da su to obični seljaci, čestiti domaćini", govorio sam umilno.

"To si rekao ovog puta i nikad više!", ljutito je dreknuo na mene.

Ustao sam sa: "Zdravo, Blaž", ne pružajući mu ruku i otišao.

S Viktorom nisam imao prilike nikada više razgovarati. Jednom me zapazio iz automobila okrećući glavu prema meni, ali bez pozdrava. Imao sam dojam da je vrlo ljut na mene. Blaža sam susreo još nekoliko puta. Progovorili bismo par konvencionalnih fraza i hladno se rastajali.

Nastavio sam se hraniti kod iste penzionerske obitelji gdje i ranije.

Njihov sin, nazvan "ludi Lekso", ponavljao mi je: "Sve će biti, gospodine, onako kako vam je ludi Lekso govorio prije rata. Sve, gospodine, sve." A to znači i krv, i rušenje, i paljenje. Tako bi to trebalo biti po nepismenom ludom Leksi i po pismenoj braći Gutić.

Na ulici sam često susretao Židove sa žutim trakama, uglavnom u grupama, odvodili su ih na prisilne radove. Ozbiljni, zabrinuti, ali ne i malodušni. Između Banske uprave i Banskih dvora nalazila se pravoslavna crkva, omanji Oplenac. Njemačka bomba je pala u blizini, pa se pojavila na njoj pukotina koja se lako mogla sanirati. Međutim, vlast se odlučila na rušenje.

Prisilno su dovodili Židove da je ruše, a uz njih i grupu uhićenih banjalučkih trgovaca. Uskoro od tog lijepog hrama nije ostalo ni traga.

U Udbinom postupku u Zapisniku od 9.9.1946. Gutić će izjaviti: Za rušenje srpskih pravoslavnih crkvi ja sam dobio nalog iz Zagreba od dr Budaka (ministra bogoštovlja; potcrtao pisac) da se sve pravoslavne crkve uni-

šte. Što se tiče uzimanja židovskog hrama za javnu kuću, to su Nijemci sami radili. Ja tu nisam imao nikakvog udjela.

Zločini, iseljavanja i prijelazi na katoličku vjeru Stožernik Viktor Gutić svojim govorima pred narodom raspaljivao je mržnju prema Srbima, pa je čak grdio hrvatske vlasti koje ne vrše zlodjela prema njima. Njegove oštre prijetnje imale su dvojaki učinak. S jedne strane, sve se veći broj Srba iseljavao u Srbiju, a s druge strane, sve su se češće događali najokrutniji zločini, pa čak i masovni. Karakterističan je njegov govor, 28.5.1941. u Sanskom Mostu, kojom prigodom je obećao: "Uskoro drumovi će poželjeti Srbalja, a Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljenje. " U samom početku ustaške vladavine, vršila su se hapšenja i ljudi su odvođeni u Crnu kuću (zatvor). Odatle su svakodnevno izvođeni i ubijani.

Tako je izveden među prvima svećenik Živko Davidović s grupom građana.

Sljedilo je ubojstvo narodnog zastupnika Dušana Brankovića i svećenika Bogdana Vranješevića. Dušan Branković je bio zastupnik Zemljoradničke stranke koji se naročito isticao zalaganjem za sporazum sa Hrvatima.

Pojedinačna ubojstva najčešće je vršio Gutićeva operativna desna ruka Asim Dželić, činovnik ustaškog stožera. Njegov omiljeni način bilo je klanje. Masovne zločine vršile su ustaške grupe, uglavnom Dželićevom metodom.

Među uglednijim političarima likvidiran je i Simo Marjanac, senator iz Jug. nacionalne stranke za srez Jajce.

U lipnju 1941. uhapšeni su svi preživjeli pravoslavni svećenici u Bos. Krajini. Oni su proveli dva mjeseca u logoru u Capragu, a zatim su protjerani u Srbiju.

U Udbinom zapisniku od 10.9.1946. Gutić će o pokoljima, pored ostalog, reći: Naređenje da se pobiju Srbi taoci u Sanskom Mostu i Ključu, izdao sam na traženje Eugena Kvaternika, kako bi se spriječio ulazak pobunjenika u grad.

Događaji u vezi pokolja u Prijedoru, odigrali su se istih dana kada i u Ključu i Sanskom Mostu. Iz Zagreba sam dobio ista ovlaštenja kao što je bilo i za Ključ i za Sanski Most, i to da se mogu poduzeti sve potrebne mjere da se uguši i spriječi pobuna. Kasnije sam iz Zagreba dobio obavještenje da je u Prijedoru izvršen strahoviti pokolj, da je pobijena masa nevinih ljudi i

da su čak ubijani na ulicama. Poslije ovih pokolja Pavelić je od mene tražio pismeni izvještaj. Ja sam odgovornost za zločine u Bos. Krajini pripisao vojskovođi Slavku Kvaterniku, Eugenu Kvaterniku, Ozrenu Kvaterniku, te Ljubi Kvaterniku, velikom županu u Bihaću... Ti su pokolji omogućili jačanje šume... Pavelića sam obavijestio da divlji ustaše siluju srpske djevojke... Do sprječavanja takvih pojava nije došlo... Moj pobočnik Ale Osmanović dolazio je oko Sanskog mosta i huškao Hrvate i Muslimane da kolju Srbe. On je to radio bez mog znanja i odobrenja.

U Udbinom zapisniku od 7.6.1946. Gutić izjavljuje: Na sastanku u Zagrebu saopćeno mi je da je između Njemačke i NDH sklopljen ugovor: NDH treba primiti 250.000 Slovenaca i 80.000 Hrvata iz Burgenlanda (Austrija), a iz Hrvatske u Srbiju iseliti 400 do 500.000 Srba, redom popovi, trgovci, intelektualci itd. Iseljena lica mogu ponijeti prtljag do 50 kg i do 500 dinara, a ostalo oduzeti... Iseljavanje se vršilo prema planu, željezničkim kompozicijama do sabirališta, gdje su morali predati dragocjenosti i višak preko 500 dinara.

A u Udbinom zapisniku od 10.9.1946. Gutić izjavljuje: Biskup Garić mi je nekoliko puta rekao da je preseljavanje Srba pametna odluka, jer će se time postići apsolutni mir za Hrvatsku.

O prelascima na katoličku vjeru, Gutić u Udbinom zapisniku od 9.9.1946. kaže: Što se tiče prelaza Srba na katoličku vjeru, došla je naredba iz Zagreba, i to poslije represivnih mjera koje su bile poduzete protiv Srba, s određenom tendencijom da bi se na neki način ustanak Srba stišao, odnosno spriječio ustanak i da bi se smirili duhovi. Čitavu stvar vodili smo mi civilna vlast, a Vlada je uredila stvar s crkvenim vlastima. Svaki kandidat za prelaz na katoličku vjeru, morao je donijeti od svjetovnih vlasti uvjerenje da ga se može primiti u katoličku vjeru.

Ovo je u skladu s riječima ministra bogoštovlja i književnika Budaka: "Jedan dio Srba ćemo likvidirati, drugi prevesti na katoličku vjeru, a treći iseliti."

Napomena: Što se tiče navoda iz nekih zapisnika učinjenih u vojnoj Udbi, smatram dužnošću napomenuti da ću ja u socijalizmu potpisati oko 100 stranica zapisnika koji nisu rađeni sa mnom, to jest pisani su u uredu Udbe, bez mogućnosti da spriječim lažne objede. Potpisao sam ih poslije nekoliko mjeseci tortura "trećeg stepena". Prema tome, sve uzimam s rezervom. Ali, kad se sjetim što su mi Viktor i Blaž Gutić govorili pred propast Kraljevine Jugoslavije, onda mogu lakše prihvatiti i Gutićeve zapisnike.

Najgrozniji pokolj, kojim je rukovodio Viktor Gutić, svakako je onaj koji je izvršila Druga bojna Poglavnikova tjelesnog zdruga u okolici Banjaluke u selima Drakulići, Motika, Šargovac i rudokop Rakovac. Za tu akciju plan je izradio Gutić, a suglasnost dao Pavelić. Navedena sela su jedina u

okolici Banjaluke koja su bez izuzetka odbila da pređu na katoličku vjeru.

Zato, smatrali su da ih treba istrijebiti!

U tu svrhu Druga Pavelićeva bojna ustaša iz Zagreba, stigla je u Banjaluku početkom siječnja 1942, s tim da se njeni oficiri i podoficiri solidno pripreme za izvršenje pokolja planiranog za 7.2.1942.

O pokolju je u Udbinom zapisniku od 22.8.1946. Gutić izjavio: Meni je poznato da je početkom 1942. izvršen pokolj u selu Drakulići tokom jedne noći, a izvršili su ga ustaše iz Poglavnikove tjelesne bojne iz Banskih dvora, a na inicijativu fra Tomislava Filipovića iz samostana u Petričevcu. Za zločin sam saznao tek sutradan.

Filipović je imao još dva imena, Vjekoslav i Miroslav, a otkad je unaprijeđen u čin bojnika i zamjenika zapovjednika logora u Jasenovcu, svom prezimenu je dodao i Majstorović. Poslije rata osuđen je na smrt.

Za taj zločin ja sam saznao poslije mog bjega iz Banjaluke u Beograd. Vijest o tome donijele su izbjeglice u različitim varijantama i s različitim brojem žrtava. Tek 2000-te godine uspio sam doći do prijepisa Udbinog zapisnika o saslušanju Viktora Gutića. Ti su zapisnici šturi, dobije se dojam da istražitelj nije, tako reći, ništa znao o Gutiću. A ovaj, nastojao je umanjiti kako zločin, tako i odgovornost. Možda je to bilo prethodno saslušanje, ali do drugih zapisnika ni optužnice, pa ni osude, nisam uspio doći. Ali, došao sam do knjige Drakulići Jove Babića, Banjaluka, drugo izdanje 1999. Ono što iznosi Babić, izgleda mi vjerojatnije nego ono u zapisnicima, jer je u skladu s planom što mi ga je iznosio Gutić uoči raspada Jugoslavije, dok smo boravili u istoj ćeliji u Crnoj kući. Suština je slijedeća: Njemački vojni zapovjednik u Banjaluci, general Fortner, užasavao se ustaških masovnih zločina za koje je okrivljavao Gutića, a ujedno se bojao porasta narodnog očaja i odlaska u šume, što bi njemačkoj sili moglo nanijeti velikih neprilika, pa je zatražio Gutićevo smjenjivanje. Pavelić je Gutića povukao u Ministarstvo unutarnjih poslova, gdje je imao status velikog župana. Tu je Gutić sa Slavkom i Didom Kvaternikom planirao potpuno istrebljenje Srba u okolici Banjaluke. Gutić je bio opsjednut već ranije idejom da Banjaluka postane glavnim gradom Hrvatske u kojemu bi stolovao Poglavnik. Taj grad zato mora biti očišćen, a tako i njegova okolica. U izradi svog plana tijesno je surađivao s fra Tomislavom Filipovićem.

Da bi postigao potpuni uspjeh, Gutić je uradio sljedeće: - najstroža tajnost; - upoznao je samo najnužniji krug; - poduzeo je da se obavi popis članova svih obitelji pod izgovorom da će se dijeliti pomoć u hrani; - veterinarska služba je objavila da je nastala epidemija zaraze pasa, pa su seljaci bez pogovora i sumnje pristali da im se otruju psi. Tako će noću seljaci biti potpuno iznenađeni ustaškim napadom;

- seljaci su dobrovoljno pristali da u visokom snijegu naprave prtinu kako bi pomoć mogla biti dovožena; - čitav posao u određenim selima mora biti obavljen tijekom jednog "koljačkog radnog dana".

Iznenađenje je bilo potpuno. Nije se smio čuti ni jedan pucanj, kako se ne bi probudili ljudi u drugim kućama. Scene klanja i silovanja bile su tako strašne da ih ja ne mogu navoditi. Izbezumljeni naivni ljudi govorili su da ništa nisu krivi, neka pitaju seljake Hrvate u susjednim selima koji će im to potvrditi. Ali, tom argumentu nitko nije poklanjao ni najmanju pažnju.

Ustaše su se služile samo hladnim alatom: srbomlat (mali topuz za udaranje po tjemenu, obično bi smrt nastupila od prvog udarca), bodež, bod, sjekira, te bilo kakvo drugo sječivo.

U tom klanju u Drakulićima, Gutić je otišao do osnovne škole u Šargovcima. Kad se vratio, pričao je da je tamo zatekao fra Miroslava Filipovića. Izdvojili su đake Hrvate od srpske djece, a onda započeli klanje. Prvo dijete, djevojčicu, fra Filipović je uhvatio za kosu i zario joj bodež kroz tanki vrat. Slijedi opis užasa... sve do posljednjega, pedeset i šestoga srpskoga šteneta. Čuo sam da je izgovorio: Blagoslovi, Bože, ovaj sveti posao, kao i da je učiteljica Hrvatica poludjela i odvedena u Stenjevac, ali sve to nisam uspio provjeriti.

Prema zvaničnim ustaškim izjavama, ukupno je ubijeno 2.300 Srba.

Spasila se tek nekolicina djece. Njih su gladne, ranjene i izbezumljene, prihvatile neke hrvatske obitelji. Ustaše su ih odveli u Filipovićev samostan u Petrićevcu, preveli ih na katoličku vjeru i dali ih kao najamnike seljacima.

Babić spominje izvješće od 11.2.1942. pukovnika Ladislava viteza Almana, velikog župana Velike Župe Sana i Luka, upućenog Zapovjedništvu Ustaške nadzorne službe za navedena četiri sela. Kaže da je ubijeno oko "2.300 žrtava", dok fra. Petar Pajić u pismu svom školskom kolegi, Kraliku, govori o "2.400 iztrebljenih grkoistočnjaka".

U Drakulićima je, uboden bajunetom, ostao živ devetogodišnji dječak Mirko Stijaković, rođen 1933. u Gornjim Motikama od oca Đorđa i majke Doste. Živi (1998) u Banjaluci, oženio se i dobio četvoro djece i sedmero unučadi. Njegova je priča detaljna i puna užasa. Njega je kao najamnika uzeo Frane Martinović i žena mu Ana, koji ga nisu razlikovali od svoje sedmero djece. Martinovići su također primili još dvoje djece. Kad mu se iz zarobljeništva vratio stric Jovo, preselili su se privremeno u svoju staru opustošenu kuću. Mirko je u okružnom sudu o svemu doživljenom dao svoj iskaz.

Jovan Babić, pisac knjige Drakulići, nakon prvog izdanja svoje knjige, primio je vrlo opširno pismo iz Bruxellesa od preživjelog Stanislava Božića, koji želi da istakne plemenitost Hrvata Marka Lipovca, mlinara iz Buđaka. On navodi da "Marko, sakrivši ih u svome mlinu, nije spasio samo petnaest Srba, kako je u knjizi navedeno, već blizu 30, među kojima i mene.

Pokolj u Buđaku izvršili su ustaše vraćajući se iz Drakulića u Banjaluku...

Tek kasnije sam shvatio njegov visokomoralni gest i kolikoj opasnosti je, spašavajući komšije Srbe, Marko Lipovac izvrgnuo sebe i svoju mnogobrojnu porodicu."

Nakon svih svojih pokolja, Gutić u Udbinom zapisniku od 12.9.1946. izjavljuje: Ja vjerujem i znam da su se odvijali zločini nad Srbima u čitavoj Bosanskoj Krajini, da je srpska glava bila jeftinija od marjaša i da su pravljena strahovita bezakonja, ali ja tvrdim i vjerujem da su sva ta zvjerstva nad Srbima bila organizirana i rukovođena iz bilo kojeg centra.

Prema neprovjerenim podacima, u to prvo vrijeme ubijeno je u Livnu oko 1.500, u Glamoču oko 1.500, u Mrkonjić Gradu oko 1.800, u Krupi oko 800, u Bihaću oko l.200, u Prijedoru oko 4.500, u Dubici oko 5.500 Srba, itd.

Jovan Babić u svojoj knjizi (drugo izdanje) na str. 196. izjavljuje: "Bez obzira što knjiga kipi od ustaške mržnje, ona nipošto nije poziv na isto toliku količinu srpske mržnje. Ona je, naprotiv, krik protiv svake mržnje, kao najnižeg stanja psihe čovjekove i najpogubnijeg oblika njenog ispoljavanja!

Ta patološka ustaška mržnja, uostalom, nije bila usmjerena samo prema Srbima, Jevrejima i Ciganima, nego i prema muslimanima i drugim narodima ovih prostora. Pa i prema svojim sunarodnjacima Hrvatima, kad su oni bili nepoćudni ustaškom poretku. Na toj istini nitko nema pravo da ostane dužan."

Učešće jednog fratra u pokolju u Drakulićima, izazvalo je užasavanje, kako u narodu tako i kod Nijemaca, pa je fratarska vlast osjetila da mora reagirati. O tome je, bez ikakvoga komentara donijeto priopćenje nadležnih crkvenih vlasti, koje glasi: "Provincijanat Franjevačke Provincije Bosne Srebrene, broj 1628/1942, Sarajevo, 3.9.1948 – Biskupskim ordinarijatima: Zagreb, Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Đakovo: (Izostavljen je deo koji se odnosi na drugu stvar) .......................

Ujedno vam stavljamo doznanja, da je Tomislas Mirko-Filipović, svećenik i član naše Provincije otpušten iz Reda na temelju kan. 668. C.Z, koji je otpust potvrdila Sv. Kongregacija Redovnika svojim otpisom od 10.7.1942, br. 4061/1948.

Provincijal"

Prijeki sud radi Advokat Novković, s kojim sam radio, obavijestio me da ga je posjetila jedna seljanka, Srpkinja, čiji je muž doveden u ustaški policijski zatvor.

Stavljen je pod prijeki sud zbog ubojstva pukovnika, Hrvata. To se dogodilo u Drvaru 10.4.1941. godine. Pukovnik je pred vojničkim strojem objavio da je proglašena NDH te da raspušta puk. Jedan vojnik koji nije vjerovao u to, podigao je pušku i ubio pukovnika kao petokolonaša. Novković se dvoumio hoće li preuzeti taj slučaj, jer je bio svjestan kakav će bijes ustaša navući na sebe. Tražio je savjet od mene. Rekao sam mu da i sam zna što mu je advokatska dužnost pa neka slijedi taj put, bez obzira na posljedice. Poslušao me.

Tužilac je bio Petrić, koji je tražio smrtnu kaznu. Advokat Novković je obranu temeljio na činjenici da se ubojstvo dogodilo prije donošenja zakona o prijekom sudu, te, pošto zakon nema retroaktivno djelovanje, sud je nenadležan pa traži obustavljanje postupka i puštanje na slobodu optuženoga. Ako bi sud zanemario tu činjenicu, značilo bi to da Hrvatska nije pravna država, što svakako ne bi odgovaralo težnjama hrvatskoga naroda, Članovi prijekog suda, osim jednog pravnika, bili su mesar - Musliman i zanatlija Hrvat. Sva trojica su poznavali Novkovića još iz vremena dok je bio zamjenik državnog tužioca Petrića. Oni su prihvatili Novkovićevu obranu i optuženog oslobodili. Što je bilo poslije s njim, ne znam, ali je ovaj slučaj imao velikog odjeka u narodu svih triju vjera.

Nije prošlo dugo, a Novković je tražio od mene savjet hoće li preuzeti još jedan težak slučaj. Ustaška vlada je donijela zakon koji predviđa smrtnu kaznu za onoga tko do određenog datuma ne preda oružje. Prilikom pretresa u jednom selu, u štali nekog seljaka pronađen je bajunet, pa je i seljak doveden u zatvor i stavljen pod prijeki sud. Savjetovao sam Novkoviću da, kao i u prvom slučaju, vrši svoju dužnost bez obzira na eventualne posljedice. Poslušao me i ovog puta.

Na raspravi je Novković podigao sa stola bajunet i prinio ga je članovima prijekog suda: "Pogledajte, gospodo suci, ovaj bajunet. Evo vidite, rđa je potpuno izgrizla njegov nekada oštri brid, otupila ga je u toj mjeri da ne može više poslužiti svojoj izvornoj svrsi. Bajunet potječe iz Prvog svjetskog rata. Tuženikov otac ga je upotrebljavao i na srpskom, ruskom i talijanskom frontu, pa ga je zadržao. Taj je nož dvadeset i neku godinu služio u štali za čišćenje poda od kravlje balege. I sada, sada bi trebalo da se ta alatka smatra opasnim oružjem koje je u stanju ugroziti hrvatsku državu. Kada bi to bilo tako, to bi značilo da hrvatska država počiva na glinenim nogama. A to, gospodo, ne može biti slučaj. Zato predlažem da sud oslobodi okrivljenoga."

Članovi prijekog suda imali su hrabrosti da izreknu oslobađajuću presudu. Okrivljeni je napustio sud sav sretan. Napustio je sud i advokat Novković, zadovoljan što je služeći predano pravdi spasio i drugi život. I tako, uzbuđen i možda ponosan, otišao je svojoj kući da se odmori. Nedugo nakon toga došao mu je neki činovnik iz Ustaškog stožera i rekao: "Gospodine Novkoviću, bio sam u Gutićevom predsoblju kada je ušao Petrić i obavijestio ga da ste i ovog puta oslobodili četnika. I ne samo to, nego i da ste uvrijedili državu time što ste izjavili da hrvatska država stoji na glinenim nogama. Gutić je rekao Petriću da odmah javi da se Novković uhapsi i likvidira. Bježite, gospodine Novkoviću, bježite odmah jer će svakog časa doći po vas."

Novković je pobjegao ne rekavši djeci kamo ide. Ujutro mi je u ured došla neka djevojčica i pitala me jesam li taj i taj. Na moj potvrdan odgovor, stavila mi je pismo na stol i otrčala što je brže mogla. Novković mi piše da se privremeno sklonio i da će se kroz par dana predati vlastima. Otrčao sam do prozora, ali djevojčice nije bilo na vidiku. Nije bilo nikakvog načina da Novkovića spriječim u njegovoj suludoj nakani. Predaja vlastima značila bi odlazak u smrt.

Na ulici se sretoh s predstojnikom ustaške policije Blažem Gutićem.

Vrlo ljutito me upitao: "Gdje ti je Novković?"

"Ne znam, Blaž."

"Zapamti dobro", reče Blaž prijetećim tonom i podignutim glasom, "nema te rupe na kugli zemaljskoj u koju bi se Novković mogao sakriti, a da ga ustaška kama ne pronađe."

"Nemoj, Blaž tako. Novković mi je poručio da će se kroz nekoliko dana predati vlastima."

Rastali smo se vrlo hladno. Bio sam zabrinut za Novkovića, ali sam ujedno osjećao da se ni ja neću moći dugo održati.

Naveliko je reklamiran Gutićev miting koji će se održati na poljani kod tvrđave Kastel (gdje će Gutić 1946. biti obješen). Pozivaju se svi Hrvati i Muslimani da dolaskom na miting dokažu svoje rodoljublje. Kolale su glasine da će Gutić u svom govoru najaviti potpunu likvidaciju Srba.

Bio je divan sunčan dan. Odlazeći svojoj zaručnici Zori, susreo sam se s mnoštvom ljudi koji su se vraćali s upravo završenog mitinga. Na nesreću, preda mnom se stvori šef ustaške policije Blaž Gutić (Viktorov brat). Žurio se u zanosu, izgledalo mi je da se sav trese. Kad sam na njegovo pitanje odgovorio da nisam bio na mitingu, gledao me neko vrijeme hladno, pa je otišao bez pozdrava.

Hvala Bogu da nisam prisustvovao, ni slušao što govori. A što je govorio, saznao sam sutradan iz novina Hrvatska Krajina. Evo jednog dijela:

"Na moje veliko zadovoljstvo, a na korist naroda, svršio sam u Zagrebu velike i važne poslove. Sada imam pristupiti grandioznom čišćenju Hrvatske Bosanske Krajine od nepoželjnih elemenata, naročito Banjaluke, jer ona postaje glavni grad Hrvatske. Bez sumnje, poduzet će se najenergičnije i najstrože mjere koje se uopće dadu izvesti. Ono što sam do sada poduzeo, tek je sitnica, pa onda možete zamisliti što sve čeka neprijatelje NDH. U tom pogledu imam odriješene ruke. Svi nepoželjni elementi bit će u našoj Krajini u najkraćem vremenu i roku uništeni, tako da će se uskoro njima zatrti svaki trag... Čuo sam kako se jedan advokatić (Mirko Novković, op. pisca) drznuo uvrijediti našu državu. Ali, od sutra ću pritegnuti. Pucat će kičma... Ja ću biti jaka gvozdena metla ovdje!"

U Udbinom zapisniku od 7.6.1946. Gutić će u svezi te prijetnje izjaviti: "Na ovu izreku provocirala me je sloboda i drskost advokata Novkovića, vođe ljotićevaca u Banjaluci... On je, naime, na jednom pretresu pred Pokretnim prijekim sudom izjavio da se u hrvatskoj državi ne zna tko je vlast, niti tko je gospodar, da li Nijemci ili Hrvati, te je kazao da je hrvatska država na staklenim nogama i prorekao joj brzu propast. Kao vođa ljotićevaca, Novković je imao mnogo istomišljenika, pa se je ta moja prijetnja odnosila na njegovo društvo, jer je on uzeo toliku slobodu koju su do tada svi u Banjaluci uživali, pa je počeo javno u sudu vrijeđati Hrvatsku državu. U pogledu moje izjave da ću na veliku ljutu ranu staviti veliki plast sijena, bio sam revoltiran Novkovićevom provokacijom, pa sam tu prijetnju izrekao na njegovu adresu i na eventualne pokušaje drugih, koji bi pošli stopama Novkovića. Odmah sutradan sam naredio da se Novkovića uhapsi, no on je već bio pobjegao. Za tu njegovu izjavu pred sudom, doznao sam upravo pred tu skupštinu u Banjaluci."

Svijet se iseljavao iz Banjaluke. Bez problema u Predstojništvu policije dobijale su se propusnice. Na četvrtini lista papira, na samom vrhu odštampan je bio "vrabac", tj. njemački grb - orao raširenih krila. U formular se upisivalo ime i prezime, a na dnu pečat ustaške policije i potpis predstojnika ili njegovog zamjenika. Svijet je odlazio autobusom koji se parkirao točno ispred naše advokatske kancelarije. Od putnika se nije tražila nikakva druga isprava, dovoljna je bila propusnica.

Ubojstvo episkopa Platona i prote Subotića Pravoslavna crkva je na čelu eparhije banjalučke imala episkopa Platona Jovanovića, čovjeka visoke naobrazbe, crkvenog pisca i učesnika u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu. Teologiju je diplomirao na Moskovskoj duhovnoj akademiji, vjeronauk predavao na gimnaziji u Beogradu, bio episkop u Ohridu, pa u Banjaluci. Bio je urednik nekoliko vjerskih časopisa.

Za vrijeme tzv. "konkordatske borbe", u krvavoj litiji u Beogradu, s još dvojicom episkopa, bio je pretučen od žandara koje je iz Slovenije doveo Korošec, ministar unutarnjih poslova.

Za svog službovanja u Banjaluci stekao je veliki ugled. S katoličkim biskupom fra Jozom Garićem uspostavio je prijateljske odnose, što se pozitivno odrazilo i na odnose građana katolika i pravoslavaca. Ta dvojica čelnih ljudi svojih crkava, stanovali su u susjednim zgradama, što je olakšavalo njihove međusobne kontakte.

Ustaška vlast u NDH imala je u nepisanom programu izvršiti potpuno etničko čišćenje od Srba, odnosno pravoslavaca. Bilo kakav prijateljski čin nekog Hrvata prema Srbinu, smatrao se izdajom Hrvatske, odnosno neprijateljskim postupkom. Tim gore ako bi prijateljstvo pokazivao svećenik.

Gutiću, ustaškom stožerniku, bio je poznat Garićev stav pa je smatrao da to prijateljstvo mora što prije razbiti.

Odmah po osnivanju NDH, objavljena je naredba da svi Srbi iz Srbije moraju napustiti Hrvatsku. U izvršavanju te naredbe, Gutić je episkopu Platonu, rođenom u Beogradu, dao rok od pet dana za odlazak, a ujedno mu je dao prijedlog koga treba imenovati za svog zamjenika. Platon je odgovorio Gutiću pismeno da je po zakletvi obvezan uvijek ostati uz svoje stado.

Ako bi ga pak gruba sila, protiv koje bi bio nemoćan, uklonila iz povjerene mu eparhije, on bi, sukladno crkvenim propisima, za zamjenika odredio sarajevskog ili tuzlanskog episkopa.

Reagirajući na to pismo, Gutić je Platonu poslao dva ustaška agenta koji su mu saopćili da odmah napusti Banjaluku. Platon se obratio svom prijatelju i susjedu biskupu Gariću zamolivši ga da kod Gutića ishodi produženje roka za 2 do 3 dana kako bi se spremio za put. U narodu se pričalo da su episkop i biskup instalirali u stanu zvonca povezana konopom. Zvonjenje bi značilo poziv u pomoć. Biskup Garić je zatražio od ustaša da ne odvode Platona dok on ne razgovara s Gutićem. Garić se ubrzo vratio i Platonu prenio Gutićevu poruku da može ostati u svojoj eparhiji. Prijatelji su bili radosni što se sve lijepo završilo. Međutim, noću je u Platonov dvor upala grupa od šest ustaša predvođenih koljačem Asimom Dželićem. Garić je pokušao spri-

ječiti Platonovo odvođenje, ali su ga ustaše uz teške prijetnje onemogućili.

Odveli su Platona u Ustaški stožer.

U Udbinom zapisniku od 7.6.1946, Gutić će izjaviti: "Izdao sam naredbu da svi Crnogorci i Srbijanci u nekoliko dana moraju napustiti teritoriju Vrbaske banovine. Platon, koji je bio Srbijanac, pismom me je obavijestio da neće ići jer da ga je postavila zakonita vlast.

Poručio sam mu da mora ići, a on je odgovorio da neće ići i da će zatražiti zaštitu od Nijemaca, koji da su tu gospodari, a ne Hrvati. Dao sam ga dovesti k meni, a on je uporno ostao pri svom stavu. Odredio sam da ga se internira u Kotor Varoš. Pratio ga je Asim Dželić, s mojim pismom za predstojnika policije, ali ga je on putem ubio. Međutim, u zapisniku od 9.9.'46. Gutić kaže: Dopuštam da je sudac Dizdarević mogao doći kod mene da me upozna sa slučajem ubistva Platona. Ja znam da sam mu rekao da po toj stvari ništa ne pokreće. Ostajem pri tome da osobno nisam izdao naredbu da se ubije Platon, nego da je to samovoljno učinio moj lični pratilac Dželić. Meni je Francetić govorio poslije toga slučaja da ja Dželića dadnem njemu, jer je situacija takova da će biti revolucije i da će ovakvi ljudi nama trebati. Zatim mi je još podvukao da ovakve slučajeve, ukoliko se budu dešavali, ili su se već desili, ne istražujemo, niti da se takvi ljudi progone, nego da se njega obavijesti o svakom takvom slučaju, jer da će takvi ljudi nama uopće trebati."

Dušan Subotić, arhijerejski namjesnik za Bosansku Gradišku, cijeli svoj vijek službovanja proveo je u Gradiški, dok je u periodu od 1914 do 1918. proveo na robiji osuđen od austrijskih vlasti kao veleizdajnik. Nakon toga, za svakih izbora u Kraljevini Jugoslaviji biran je za narodnog poslanika na listi Radikalne stranke. Za vrijeme konkordatske borbe, aktivno je stao uz svog episkopa Platona. To im Gutić nije mogao oprostiti.

Prota Subotić je uhapšen odmah po uspostavi NDH. Odveden je u samostan časnih sestara u Gradiški, gdje je iz dana u dan bio podvrgavan teškim mučenjima. Odatle je odveden u Banjaluku u zatvor Kastel, a odatle u Ustaški stožer. Što se događalo u Ustaškom stožeru te noći, nisam uspio sa sigurnošću ustvrditi. Kolale su priče da su Platon i Subotić za vrijeme večere u stožeru vođeni oko stola, a svaki od prisutnih im je iščupao po nekoliko dlaka iz brade. Ta je orgija bila začinjena najpogrdnijim psovkama i izrugivanjem njihovom činu.

Dana 6.5.1941. g. obojica su odvedena iz stožera. Sve do pred kraj mjeseca za njih se više ništa nije znalo, a onda su njihovi leševi pronađeni u rječici Vrbanji, pritoci Vrbasa. Velika rana na Platonovom vratu ukazivala je da je zaklan, dok su oči bile iščupane. Subotićevo tijelo bilo je iznakaženo.

U istražnom postupku, u zapisniku od 6.6.1946, Gutić će izjaviti da je Subotić uhapšen u Gradiški na inicijativu tamošnjih vlasti i da je sproveden u Banjaluku, gdje je u zatvoru Crna kuća proveo nekoliko dana. Zatim ga je Jure Francetić, ustaški povjerenik za cijelu BiH, odveo u Zagreb.

Vijest o tome izazvala je kod Banjalučana veliko uzbuđenje. Njemački general pozvao je Gutića i, grdeći ga, naredio mu da obje žrtve moraju biti sahranjene po njihovom crkvenom obredu. Za tu svrhu Gutić je angažirao banjalučkog protu Mačkića.

Neki Banjalučani, koji su vidjeli protu Mačkića da ide u stožer, krivo su to shvatili i grubo ga zbog toga oklevetali. To je Mačkiću i njegovoj obitelji prouzročilo velike neugodnosti u Beogradu, gdje su emigrirali.

Osudiše me na smrt Nakon što su Platon i Subotić sahranjeni, uvečer sam naišao pred Ustaškim stožerom na oveću grupu ljudi. Među njima sam prepoznao jednog od Gutićevih sekretara, koji je nešto objašnjavao. Videći ga povikao sam: "Što vi to radite? To nije politika, to je kriminal!" Sekretar je zanijemio i promatrao me bez riječi. I na licima svih prisutnih zapazio sam izraz nevjerice i čuđenja.

Sutrašnji je dan prošao mirno. Obavljao sam neke poslove i mislio na advokata Novkovića koji u zatvoru čeka suđenje. Bio sam pod teškim dojmom događaja, jer sam se prisjećao Gutićevog plana o istrebljenju Srba, a u isti rang je stavio i Hrvate koji bi se zauzimali za Srbe. Pred oči mi dolazi slika neugodnog susreta s Blažom poslije mitinga, pa ovaj incident s Viktorovim sekretarom, sve mi je to izazivalo mučninu.

Idućeg jutra spremio sam se za odlazak u kancelariju. Začuo sam zvono i otvorio vrata. Preda mnom je stajala stara Ciganka razbarušene kose: "Gospudine, da ti kažem sreću."

"Hajde s milim Bogom", rekoh, "ne zanima me sreća. Nije potrebno, možeš ići."

"Ama, gospudine, samo da ti kažem!", pri tome je gurnula cipelu tako da me spriječila da zatvorim vrata. Došlo je do glasnog međusobnog rječkanja, što je uznemirilo dvojicu njemačkih oficira koji su stanovali u istom stanu, pa su tražili da im objasnim što se događa. Rekli su da nikada nisu vidjeli kako izgleda gatanje i zamolili me da je pustim u kuću.

Uveo sam je u kuhinju. Sjela je na popločani pod i prekrižila noge.

Iz džepa je izvukla prljavu maramicu i iz nje prosula po podu jednako prljavi grah. Pročitala je: "Jaoj, gospudine, što ti piše. Evo, tvoja glava visi o tankoj niti i samo što se nije prekinula. Dvojica ljudi ti rade o glavi, odlučili su da ti je skinu.

Jedan je nižeg rasta, debeo, crn, crni brkovi, crna kosa, crne oči. Drugi je visok, smeđ, nema brkove. Molim ti se, gospudine, idi, bježi s ovih stopa. Ti ćeš bježati, po putu ćeš imati velikih neprilika, ali ćeš stići tamo gdje moraš stići."

Ovo "tamo gdje moraš stići" jako je naglasila. Dao sam joj dva dinara i otpustio je. Moram priznati da sam se malo zabrinuo. Opis one dvojice koji mi skidaju glavu, vjerna je slika braće Viktora i Blaža Gutića. Nijemci su nestrpljivo tražili da im prevedem, a onda su sa sigurnošću rekli: "Gospodine, imali ste pravo što je niste htjeli pustiti. Kakvih je gluposti nabajala. Vi ste mladi ugledni pravnik, tko vama što može?"

"Nadajmo se", rekao sam i pozdravio ih.

Put u kancelariju me vodio pored Ustaškog stožera. Vidim niz stepenice silazi knjižar Jović. Nije bio ustaša, nego pristaša Mačekove HSS (Hrvatska seljačka stranka), ali ga je Gutić prijetnjama prisilio da uđe u stožer.

Osobno ga nisam nikada upoznao, ali smo se prepoznali. Dogodila se kombinacija njegovih i mojih koraka, tako da sam ga pratio na dva koraka. Jović govori ne okrećući se: "Noćas smo imali sjednicu Stožera. Vi ste osuđeni na smrt, s tim da vas se sprovede u Lepoglavu i tamo ubije. Bježite kako god znate."

"Hvala, gospodine Joviću."

Nisam posumnjao u istinitost Jovićevog upozorenja. Iskrsle su mi pred oči riječi Ciganke. Znajući da se na sjednicama Stožera banči do jutra, pa da se tek poslije podne izdaju nalozi za hapšenja, vjerovao sam da imam dovoljno vremena na raspolaganju. U kancelariji sam zatekao Novkovićevu kćerku. Objasnio sam joj situaciju i dao instrukcije što će uraditi s nekim spisima da bi došla do novca potrebnog i za njih djecu, i za oca. Pošto sam saznao da se Novković dobrovoljno predao sudu, kako mi je pismom bio javio, otišao sam u sud i zatražio dozvolu za ulazak u zatvor radi posjete Novkoviću. Kad su se otvorila ogromna vrata Crne kuće, veliko dvorište bilo je puno banjalučkih trgovaca. Znajući da sam s Gutićima, koliko jučer, ležao skupa u ovoj istoj Crnoj kući, sjatili su se oko mene povicima: "Spašavajte, spašavajte ako Boga znate."

"A tko će mene spasiti?", upitah na način da su shvatili da je i mene zakačilo zlo. I danas se sjećam izraza njihovih lica, izraza izgubljene nade. Čuvši moju priču, Mirko Novković me propisno prekorio. Rekao sam: "Nisam htio bježati dok ne vidim mogu li ipak nešto učiniti za tebe."

"Možeš. Javi mi sinu neka odmah pođe do mesara, Muslimana, i reče mu da mora ostati u prijekom sudu, jer se u njega uzdam. On nije, inače, pristajao da sudi meni zbog velikog poštovanja."

Poljubih se s kolegom Novkovićem. Pratili su me pogledi očajnih Banjalučana koje sam volio, a nisam im mogao pomoći.

Bijeg za Beograd Nakon rastanka s Novkovićem u Crnoj kući, krenuo sam Zori. U njenom dvorištu zatekao sam studenta Svetu Gospića, dragog prijatelja i političkog istomišljenika. On je bio jedan iz grupe studenata koji je tražio od Ljotića da me uputi u Banjaluku kao banovinskog sekretara Zbora, a ujedno da kao advokatski pripravnik budem na praksi kod advokata Novkovića, predsjednika mjesnog Zbora.

Posavjetovali smo se što bih morao uraditi. Nitko se nije mogao snaći. Sveto Gospić ima propusnicu, on danas odlazi za Beograd. Očekivao sam, s obzirom da njemu ne prijeti neposredna opasnost, da će mi ponuditi svoju propusnicu da se izvučem na njegovo ime. Međutim, on to nije uradio.

Bio sam šokiran toliko da mu je nisam htio zatražiti. (Kasnije će se pokazati da je to bilo dobro, čak spasonosno.)

Odlučio sam pokušati od policije zatražiti propusnicu za sebe, jer sam bio siguran da će tek za nekoliko sati policija dobiti nalog da me uhapsi. Sa mnom je išao Sveto Gospić i Zora. Pred zgradom policije rekao sam im da me tu čekaju. Ušavši u veliki hol, sustigao sam staricu, profesoricu dr Milicu Bogdanović. Pitam je što će ona u ovoj kući. Objašnjava mi da su u gradu nalijepljeni plakati kojima se pozivaju svi imaoci kraljevskih jugoslavenskih ordena da ih bez odlaganja predaju policiji. Ona, pak, ima orden Svetog Save trećeg stupnja, koji se davao za uspjeh u službi. A onda je ona meni postavila pitanje što ću ja u toj kući. Kad sam joj objasnio, ostala je preneražena: "I vi, poslije svega, imate hrabrosti da se pojavite u ovoj kući?"

"Da, gospođo. Znam sigurno da iz Ustaškog stožera još nisu primili odluku za moje hapšenje i likvidaciju."

U tom trenutku opazih poznatog mi ustaškog agenta Kolonića kako silazi stepenicama. Prišavši mi, podigao je ruku na fašistički pozdrav i izrekao: "Za Dom."

"Zdravo Koloniću", otpozdravio sam.

"Kamo si krenuo?", pita me.

"Je li gore Blaž Gutić?"

"Nije, doći će tek navečer." (To sam znao, inače ne bih uopće dolazio u policiju.)

"A je li gore njegov zamjenik dr Vinek?"

"Da, gore je, a što će ti on?"

"Slušaj Koloniću. Dobio sam telegram iz Zemuna kojim me pozivaju da preuzmem jednu tvornicu cipela čiji je vlasnik nestao, pa se imovina raznosi. Treba mi propusnica za Zemun."

Kolonić je iz svog unutarnjeg džepa izvukao jedan papir i predao mi ga bez riječi. Tamo je pisalo da me se uhapsi i sprovede za Lepoglavu.

"Za Boga miloga Koloniću, pa ti znaš da sam u Crnoj kući donedavno bio u istoj ćeliji s Viktorom i Blažom, poznato ti je da smo prijatelji."

"Znam, zato me to čudi, ali što ja tu mogu?"

"Pusti me da razgovaram sa dr Vinekom, s njim ću ja to srediti."

"Ako ti dr Vinek dade propusnicu, ja neću imati ništa protiv."

Ostavio sam dr Milicu Bogdanović i Kolonića, te otrčao uz stepenice. U predsoblju me primila sekretarica, plavuša, lijepa, tridesetih godina.

Kako su Vinekova vrata bila otvorena, on je pratio moj razgovor sa sekretaricom, pa sam mu odmah prišao.

"Gospodine doktore", otpočeo sam, "ja vas se sjećam iz Splita, ali, nažalost, nisam imao prilike da se upoznam s vama, pa to činim sada sa zadovoljstvom. Ja sam prijatelj dr Nike Marinkovića (prim. jedan od rukovodećih ličnosti Zbora u Zagrebu, inače rodom s Visa), on mi je o vama više puta govorio."

"O, vi ste prijatelj Nikin, baš se radujem. Što mogu učiniti za vas?"

Ispričao sam mu priču o tvornici cipela i zatražio propusnicu.

"Ma nema problema. Gospođice", obratio se sekretarici, "izdajte propusnicu gospodinu."

U tom trenutku opazio sam promjenu na Vinekovom licu. Mislim da mu je sekretarica iza mojih leđa dala neki znak.

"Izvinite časak, molim", rekao je Vinek, prišao je stolu, povukao ladicu i čitao ne izvlačeći papir. "Žao mi je, gospodine, vrlo mi je žao, ali ja imam drukčiji nalog za vas, ne mogu vam izdati propusnicu."

"Gospodine doktore, ako imate bilo kakav nalog negativan za mene, to može biti samo neka administrativna greška. Stožernik dr Viktor Gutić i predstojnik Blaž Gutić su moji dobri prijatelji, mi smo donedavno ležali u istoj ćeliji u Crnoj kući."

"Da, gospodine doktore, meni je to poznato i ja tu stvar nikako ne razumijem, mora da je neka greška", govorio je Kolonić ulazeći u sobu.

Dr Vinek je bio zbunjen. Ako sam prijatelj njegovog prijatelja dr Nike Marinkovića, onda mora da sam jugoslavenski opredijeljen. Ali, ako sam zatvorski drug i prijatelj braće Gutić, onda bih morao biti antijugoslaven.

Sve što se dalje događalo, bilo je izvan moje svijesti, bez mog razmišljanja.

Nešto je očito upravljalo mojim postupcima.

"Molim, gospodine doktore, dajte mi telefonsku vezu sa stožernikom Viktorom Gutićem. Odmah ćemo stvar razjasniti."

Vinek me promatrao začuđeno, tražim vezu s onim koji me osudio na smrt. Na moje ponovno inzistiranje rekao je sekretarici da telefonom pozove stožernika i da mi da vezu. Ona je okretala ručku telefonskog aparata pa rekla da dr Vinek traži vezu sa stožernikom. Neko je vrijeme slušala pa spustila slušalicu: "Sekretar ne može dati vezu, jer stožernik spava."

Ja sam navalio energično zahtijevajući da se stožernik probudi. To sam činio takvim tonom i gestama da dr Vineku nije preostalo drugo nego da dade nalog sekretarici da od sekretara zahtijeva da se stožernika probudi, jer da mu ja imam kazati vrlo važnu stvar.

Sekretarica je prenijela vjerno i prilično energično Vinekovu instrukciju, malo je pričekala i rekla mi: "Izvolite, gospodine, imate stožernika."

Važno sam preuzeo slušalicu i predstavivši se rekao: "Zdravo Viktore. Imao bih nešto važno s tobom razgovarati."

"Ovo nije Viktor, ja sam njegov privatni sekretar u predsoblju njegove sobe. Stožernik još spava, pa ga ne smijem buditi", te je spustio slušalicu i prekinuo vezu.

Ja sam nastavio istim tonom: "Dobro, u redu, dolazim odmah", pa spustih slušalicu, a onda se obratih: "Doktore, ja moram kod stožernika, pa će vam od tamo telefonirati.

A vi, molim vas, predajte Koloniću propusnicu pa mi je ti donesi na autobus."

Zatim sam naglo pružio ruku Vineku pa i Koloniću, a sekretarici klimnuo glavom te izišao. Mojima sam u brzom hodu ispričao što se dogodilo. "Što sad?", pitala je Zora.

"Idemo na autobus", rekao sam bez razmišljanja.

Autobus je pred Novkovićevom kancelarijom, pred autobusom mnogo svijeta, neki putuju, neki ispraćaju svoje, a ostali promatraju. Prilazi mi Novkovićeva kćerka Desa i kaže: "Eno, gore ustaše, traže vas i vrše pretres po sobama." Jedva da je ona to izgovorila, evo i gazdaričine kćerke Olje: "Ustaše su opkolile kuću, traže vas. Na vratima se guraju s njemačkim oficirima koji ih ne puštaju u kuću."

U tom trenutku prilazi mi Zora koja se bila udaljila:

"Evo ti propusnica Miće Božića, on odustaje s tim da mu je na siguran način vratiš." Vadim iz džepa legitimaciju s fotografijom i predajem je Zori govoreći joj neka se odmah udalji jer bi njeno prisustvo ukazivalo da sam ja u autobusu.

Dolazim do autobusa, pred vratima dvojica ustaša, jedan od njih drži u ruci neki spisak pa ime iz propusnice traži u spisku - tek onda putnika pušta u autobus. Ta procedura ranije nije postojala, u autobus se ulazilo bez ikakve kontrole. U trenutku kad sam dao propusnicu ustaši, priključio mi se poznanik, oslovio me po prezimenu i rekao: "Zar i ti ideš za Beograd?"

Ustaša je to čuo, pogledao u propusnicu koja je bila na ime Milan Božić, pa pogledao u mene i u poznanika. Ja sam poznanika u međuvremenu udario laktom u trbuh upozoravajući ga time da je pogriješio. Na sreću, on je uspio u tom trenutku pročitati ime na propusnici, pa je govorio glasno: "Hajde Milane, dede Božiću, ne koči saobraćaj, ulazi Milane." Ustaša opet gleda u propusnicu, opet u nas, poznanik opet ponavlja svoje, i ustaša me pušta u autobus.

U autobusu, Sveto Gospić je sjeo tako da mjesto do prozora sačuva za mene. Guram ga do prozora, a ja ostajem na nogama da me se izvana slabije vidi. Zora me nije poslušala, ostala je. Pažljivo joj dajem znak rukom da se udalji, ali to ne pomaže. Ona je htjela da se baš osobno uvjeri da je autobus krenuo. Ponavljam znakove, ali ponovno bez rezultata.

"Sveto", pitao sam, "poznaješ li šofera?"

"Poznajem."

"Osjećam veliku neposrednu opasnost, inzistiraj na sve moguće načine da krene odmah, iako još nedostaju tri minute do polaska autobusa."

"Ante", zove Sveto vozača, "je li ti pun autobus?"

"Vidiš da nema više mjesta."

"Pa što ne kreneš?"

"Sveto, ne smijem krenuti dok ne dođe agent Kolonić i ne pregleda putnicima isprave."

Sveto ga je nagovarao, dokazivao da možemo Kolonića uzalud čekati do večeras, da je htio doći, došao bi. I tako je Sveto svojom upornošću "svladao" šofera Antu i ovaj je krenuo. Najprije prvom brzinom, autobus je usporio kod prebacivanja u drugu, pa krenuo ubrzavajući naglo da bi mogao ubaciti u treću.

A vani, što se vani događalo u međuvremenu? Kasnije će mi o tome pričati Zora: "Iz daljine vidim trči Kolonić. Kad je stigao uhvatio se za ručku od vrata, ali pošto se autobus počeo kretati, ona mu je isklizla. Kolonić je potrčao i ponovno uhvatio ručku kad je autobus usporio pri ubacivanju u drugu brzinu, ali mu je ponovno iskliznula, uslijed novog ubrzavanja. On je dalje trčao svom brzinom, no, već je bilo kasno – autobus je nestajao u daljini."

Laknulo mi je, pa sjedoh. Prolazimo kroz gusti drvored lipa i mislim: "Banjaluko, hoću li te ikada više vidjeti?" Radio emitira Smetaninu simfoniju Vltava. Toliko mi dragi refren, stalno se ponavlja kao da nikada neće prestati. A sigurno je prestao, ali ga je moje biće tako prihvatilo da me ne napušta. Čini mi se da me taj refren pratio sve do Bosanske Gradiške.

Kada mi poslije osam godina život (u Trstu) ponovno bude u opasnosti, Smetanin refren pojavit će se u mojoj duši ponovno i držati danima. A sada, hoću li stići do Gradiške, hoće li uputiti potjernicu za mnom, hoće li nas zaustaviti?

Evo, konačno, ulazimo u Gradišku. Znam da je savski most u ratu srušen, da je improviziran pontonski most, te da zato putnici silaze iz autobusa, prelaze pješice preko pontonskog mosta, pa na drugoj obali Save čekaju autobus koji ih dalje vozi do željezničke stanice u Okučanima. U takvoj proceduri nije bilo predviđeno legitimiranje putnika.

Autobus se zaustavlja pred mostom, paralelno sa Savom, tako da je zaklonio ulaz na most. Otvaraju se prednja i zadnja vrata. Gledam, pred jednim i drugim vratima po grupa ustaša. Čuje se: "Gospodo, svako da pokaže propusnicu i ličnu legitimaciju s fotografijom." A, ja imam samo propusnicu. Ne razmišljam nego kažem Gospiću: "Sveto, idemo na zadnja vrata, idi ti preda mnom." Zašto sam mu rekao da ide preda mnom? Ne znam. Putnici silaze, ustaše uspoređuju ime propusnice s imenom legitimacije i uspoređuju s fotografijom. Zakoračio Sveto na drugu stepenicu, a moje ruke, a da nisam ni razmišljao, odgurnuše ga snažno na grupu putnika koji naletješe na ustaše. Čujem: "Što je, što je?", i Svetine riječi "izvinite, ja sam se spotakao, izvinite molim."

U tom trenutku ja sam već čučao i tako čučeći polako se kretao naprijed. Preda mnom, za kavanskim stolovima pedesetak Muslimana, svi s fesom, a neki i sa čalmom. Gledaju u mene. U Banjaluci se govorkalo da su se Muslimani počeli priključivati ustašama. Fiksiram ih pogledom koji kao da poručuje: "Evo prigode da pokažete da ste ljudi!" Obilazim autobus čučeći, nitko se nije našao da pozove ustaše. Hvala im, od srca im hvala. Čim sam obišao autobus, dao sam se u trk preko mosta najvećom mogućom brzinom (kao učenik trenirao sam trčanje). Osluškivao sam fijuče li metak. Ne, nitko ne puca. Na drugoj obali Save se okretoh, putnici normalno kreću. Znači sve je u redu.

U Okučanima smo dugo čekali na dolazak željezničke kompozicije.

Bili su to za mene trenuci teškog nespokoja, stalno sam se držao podalje od stanice promatrajući okolicu. Konačno, evo ga. Sveto i ja ulazimo u srednji vagon. Nije nam se moglo gore "zalomiti". Sjeli smo bliže stražnjim vratima, ne uz prozor. Vagon je bez kupea, tako da se svi putnici vide. Šutjeli smo. Putovanje se odužilo, sporo se krećemo. Konačno, ulazimo u Rumu.

Tu je bila jedna od najjačih omladinskih organizacija Zbora u zemlji. Sjećam se te divne, oduševljene mladosti. Predugo stojimo. Prilazim prozoru i

vidim da koliko god je duga kompozicija, pred vratima svakog vagona stoji ustaša s puškom, a na njoj nataknut bajunet. Odlazim prema prozoru s druge strane - ista slika. Sveto me pita: "Što sad?" Ne razmišljam, osim što vidim da ne mogu ni kroz prozor ni kroz vrata, ni kroz plafon, ni pod. Čekamo, to je jedino što nam je preostalo.

Prednja vrata vagona se otvaraju, ulazi jedan civil i dvojica uniformiranih ustaša. Civil kaže: "Gospodo, svak da pokaže propusnicu i ličnu legitimaciju s fotografijom." Gospiću dajem uputu: "U jednoj ruci ćeš držati propusnicu, a u drugoj legitimaciju. Između njih ću progurati moju propusnicu. Dokumente drži jedan blizu drugog, ali ih približavaj i udaljavaj." Još nije došao red na nas. Otvaraju se stražnja vrata i ulazi jednaka ekipa izgovarajući iste riječi. Ova nova grupa meni je bliža. "Sveto", rekoh, "pođimo kod onog prednjeg." Prišli smo iza leđa putnika koji pružaju isprave, pružamo i mi baš kako smo se dogovorili. Civil uzima sve tri isprave, površno ih pogleda i vraća. Odahnuo sam. Ali, u tom trenutku civil iz grupe iza leđa tapše me po ramenu: "Gospodine, vaše isprave."

"Sad sam pokazao gospodinu", rekoh pokazujući na njegovog kolegu ispred mene.

"Da, da, gospodinu sam pregledao isprave, u redu su", reče onaj prednji.

"Ako za vas ima isprave u redu, ima i za mene", reče ljutito i prijetećim glasom civil iza mojih leđa.

Ne znam je li prednji civil bio neoprezan ili me namjerno zaštitio.

Ovaj je, zasigurno, bio šef onom drugom, pravovjernom, koji mu je prijetio.

Odoše. Smanji se i moja mora.

U Staroj Pazovi stojimo dugo. S obje strane kompozicije ustaše s uperenim puškama i nataknutim bajunetama. Čekamo. Otvaraju se prednja vrata, sve se ponavlja, ja proguravam samo propusnicu. Druga grupa nije ušla, vjerojatno su se sreli u sljedećem vagonu.

Dolazi Zemun, gledam profil Beograda. Još samo korak, još samo preko Save, pa je spas. I na ovoj stanici stojimo dugo, čitavu vječnost. Na stanici ne vidim ustaše. Jesu li možda u uredskim sobama? Na staničnim vratima se pojavljuje jugoslavenski žandar ogromnih brkova, preko debelog mu trbuha široki kožnati opasač. Dođe mi da mu poletim u zagrljaj i da ga zamolim da me preveze preko Save. Preko nas u niskom letu grme dvomotorni avioni "Heinkel 111", a s visine se obrušavaju stravične štuke, poigravaju se stavljajući u rad svoje zlokobne sirene čije vibracije prolaze kroz nerve i kosti. Konačno krećemo, evo mosta, ovo je sredina Save, prelazimo je. Bože! Nije moguće opisati što sam u tom trenutku osjećao. Izgledalo mi je da mi je netko skinuo s ramena palaču Albaniju! Oslanjam se na rame svog prijatelja i kažem: "Hvala Bogu, hvala i tebi Sveto. Sreća što mi u Banjaluci nisi ponudio svoju propusnicu, bez Tvoje pomoći ne bih se izvukao."

SRBIJA POD OKUPACIJOM

U Beogradu Željeznička stanica je bila oblijepljena plakatima, na njemačkom i srpskom jeziku, kojima Nijemci prijete oštrim mjerama. Bilo je to napisano tonom koji je izazivao jezu.

Penjem se do Terazija, prolazim kroz ruševine nastale trodnevnim bombardiranjem grada. Jedno krilo starog kraljevog dvora srušeno je tako da je vrh ruševina pokriven oborenom kupolom s kraljevom krunom. Kruna se tako nakrivila kao da poručuje - otišli smo zauvijek.

U prostorijama Zbora, zatekao sam mnogo prijatelja, među njima su većina izbjeglice. Svatko ima svoju, više ili manje jezivu, priču. Problem mi je gdje ću se privremeno smjestiti. Profesor Momčilo Balić nudi mi gostoprimstvo u njegovom stanu u centru grada. Zauzvrat predajem francuski u njegovoj privatnoj gimnaziji.

Policijski sat počinje još za vidjela. Svake večeri sjedimo na terasi i analiziramo situaciju. Pao je već prvi mrak kada je u pravcu Vatrogasnog doma buknula ogromna užarena lopta praćena eksplozijom, a onda je nastao pravi vatromet. Užarene pruge jure uvis pa eksplodiraju uz rasipanje žara.

Zgrada je gorjela tako da je obasjala cijeli grad. Bio je to prvi akt sabotaže što sam ga vidio. Zamišljao sam one koji su to izveli. S nekog sigurnog mjesta s užitkom i ponosom učesnika povijesnih zbivanja promatraju učinak svog djela. Sutra će ih partijski sekretar pohvaliti, sutra sam na plakatima čitao imena strijeljanih talaca u odmazdi za spaljenu njemačku vojnu garažu.

Obitelji talaca, ma koliko bilo njihovo rodoljublje, nisu se radovale sabotažama, stalno su strepile.

Tražio sam načina kako ću Mići Božiću vratiti propusnicu, ali tako da sam siguran da će je primiti. Upoznao sam se s izbjeglicom iz Makedonije, u bijeloj uniformi šefa spavaćih kola. Kao disciplinirani član Zbora, primio se dužnosti da odlazi u Hrvatsku i izvlači ljude čiji su životi u opasnosti. Imao je ovlaštenje centrale Crvenog križa u Ženevi. Nijemci su taj dokument poštivali i pomagali mu u misiji. Upravo je putovao za Banjaluku. Predao sam mu pismo za Zoru i u njemu propusnicu za Milana Božića. Zora je, kako će mi kasnije pričati, s veseljem saopćila ocu i majci da sam sretno stigao u Beograd. Ali, umjesto radosti, na licu i u očima vidjela se duboka roditeljska tuga. Otac je pitao:

"Jesi 1i, kćeri, ti sigurna?"

"Kako da ne, evo njegovog pisma, evo i propusnice Milana Božića."

"Dobro, kćeri, da li ti poznaješ dobro njegov rukopis?"

"Tata, zaboga, kako da ne poznajem!", uvjeravala ga je Zora.

"O, hvala Ti Bože, znači vijest je bila pogrešna!", s olakšanjem reče otac.

"Kakva vijest, tata, o čemu se radi?"

"Dijete moje, došao je iz Prnjavora student Polovina i rekao da ti je zaručnik ubijen u Prnjavoru. Majka i ja smo tri dana ubijeni od žalosti, nijesmo ti htjeli reći. Hvala Bogu što smo odgađali."

Prije nego što je Zora stigla u Beograd, idući ulicom vidim kako mi u susret dolazi student Polovina. On zastaje pa onako kolos kakav je bio, podiže obje ruke, ukočena lica, otvorenih usta. "Što je, Polovina, što ti se dogodilo?", pitam.

"A, ti, ti, živ, mrtav, mrtav, živ, ti, ti", više mumlja nego govori.

"Ja, da, ja sam. Što je to s tobom?", nastojim ga umiriti.

"Kako živ kad sam te vidio mrtvog?

"Daj, Polovina, objasni mi gdje, kako?"

"U Prnjavoru sam pred kafanom vidio neku gužvu, jedan je čovjek pokušavao da se otrgne ustašama dok nije ubijen iz revolvera. Čovjek je pao na zemlju potrbuške tako da mu lice nisam vidio. Ljudi su mi ispričali da su ustaše išle od stola do stola i vršili legitimiranje. Jedan je čovjek imao tvoje prezime, a ustaše su mu rekle da imaju nalog da ga odvedu u Banjaluku i predaju stožeru. Čovjek se odupirao govoreći da on nema ništa sa stožerom i da neće ići. Ustaše su ga zgrabile i vukle, a pred kafanom je pokušao pobjeći. Sad vidim da to nisi bio ti, nego neki tvoj imenjak, ali ja sam otišao u Banjaluku i Zorinom ocu ispričao da sam vidio kako su te ubili."

Mnogo kasnije saznao sam da se radilo o nekom učitelju iz Srbije, istog prezimena, koji je bio s jedinicom u Sloveniji. Odbio je ići u zarobljeništvo, čekao je da se prilike smire, pa se na putu za svoju kuću zaustavio u Prnjavoru, gdje je i stradao umjesto mene. Kakve li zle kobi.

Na Terazijama o bandere obješeni ljudi, nakon što su strijeljani. Prizor je užasan. Nasuprot njima, pred kavanom sjedi velika grupa i pije pivo kao da se ništa nije dogodilo. Prolaznici negoduju, kako zbog samog čina, tako i zbog bezdušnosti onih koji mirno piju. Iz njihovog ponašanja zaključujem da su izabrali takav način protesta, kao da poručuju: "Ubijajte nas ubijajte, ali će nas ipak još ostati." Razgovaram s Ljotićem. U žestokoj ljutnji kaže: "Imao je naš narod razloga što je Germanima nadjenuo ime 'Nemci'. Osjetio je on da su to ljudi nemi u duši. Zar im je ta sramota trebala? Samo će još jači prezir i mržnju navući na sebe."

Na dan vješanja, 19.05.1941, glavnokomandujući general za Srbiju "Beme", u svojoj dnevnoj zapovijesti objavio je da će za svakog ubijenog Nijemca biti strijeljano 100, a za svakog ranjenog 50 Srba. To je objavljeno

na plakatima po ulicama Beograda. Tekst ove zapovijesti nalazi se u dokumentima Vojnog instituta komunističke Jugoslavije.

Zorin dolazak Stigla je i Zora, pobjegla bez ičega osim haljine na sebi, baš kao što sam stigao i ja, praznih ruku. Neki stariji službenik u Ustaškom stožeru, obiteljski prijatelj, donio joj je propusnicu upravo pred odlazak autobusa. Ako odmah ne krene, bit će odvedena u javnu kuću koja se uspostavljala od srpskih djevojaka za ustaše i njemačke vojnike.

U potkrovlju peterokatnice braće Mijušković u Hartvigovoj ulici, pronašli smo jednosobni stan. Iz internata profesora Balića dobio sam jedan vojnički krevet. Na zid smo zakucali dva gvozdena klina. O jedan je Zora vješala svoju haljinu, a o drugi ja moje odijelo. U kuhinju smo unijeli jedan drveni sanduk, ambalaža za šećer i dva drvena sandučića, ambalaža za petrolejske kante. Tako smo dobili stol i dvije stolice. No, ubrzo je Zorin otac uspio poslati posteljinu, koju je Zora spremila za naše vjenčanje i veći broj goblena - Zorin ručni rad. Uskoro smo se vjenčali.

Otprilike godinu dana nakon toga, kada sam se zaposlio kod Zorinog kuma, uglednog stolara Mile Reljića, kum nam je izradio namještaj kombinirane sobe. To je izgledalo vrlo lijepo.

Ta prva izbjeglička zima 1941-1942, bila je jedna od najhladnijih koju je Beograd ikada doživio. Zbog čestih atentata i sabotaža, Nijemci su blokirali Beograd, pa se nije moglo ni ući niti izaći bez posebnih propusnica. Imali smo neke točkice za opskrbu, ali se rijetko kad moglo nešto dobiti: mast nikada, brašno nikada, cigarete povremeno, sapun povremeno, cipele rijetko i to isključivo drvenjaci, čarape nikada, meso nikada, mlijeko nikada, marmelada rijetko kad, itd. Ipak, meso se dobijalo samo ako neki konj na poledici slomije nogu. Nepoznatom bežičnom telegrafijom Beograd je vrlo brzo saznavao za događaj. Bilo je nekoliko mesarnica u kojima se to meso moglo dobiti. Neki bi radije umrli od gladi nego da jedu konjetinu. Navala na konjsko meso ipak je bila tolika da je bio pravi podvig zauzeti neko od prednjih mjesta u velikom redu koji bi se formirao. Zora bi izašla iz kuće još za mrklog mraka, po čitav sat prije isteka policijske zabrane, prikradajući se uz zidove kuća do mesarnice. Nije bio rijedak slučaj da se njemački vojnik nije zadovoljavao samo hapšenjem, već je pucao direktno i ubijao. Ali, Zora je prolazila sretno. Moje zabrane nisu pomagale, ona je smatrala da mora nešto "stvoriti".

Zora je zalazila povremeno u kuću nekih prijatelja koji nisu oskudijevali ni u čemu. Kad bi je nudili jelom, ona bi odbijala govoreći: "Ne mogu, upravo sam jela kod kuće." Ustvari, duša ju je boljela na pomisao da ona jede, a da mi ostali gladujemo. Zorina sestra Mirka se u jednoj takvoj prilici, na slavi, sjajno snašla. Rekla je da tog dana posti, ali bi rado ponijela sobom i sutra pojela. Donijela je razne hrane i podijelila nam.

Crna berza se održavala, šverceri su se probijali kroz blokadu riskirajući život, ali i naplaćujući rizik. Njemački ekonomski guverner, Neuhausen, nekoliko je puta uhvaćene švercere dao strijeljati. Zora, kao i mnoge druge žene, probijala se povremeno kroz blokadu i po selima dobijala kukuruzno brašno za plahte i goblene.

Ova oskudica natjerala je Zoru na izmišljanje kulinarskih specijaliteta. Evo jednoga: kukuruzno brašno se stavi u vodu, a onda se lupa tako dugo dok se ne pretvori u nešto nalik na kremu. Zatim se doda dvije do tri žlice marmelade i dalje se lupa dok se dobije prava krema. Takva se servira i jede žličicama. Mlijeko nije dolazilo u obzir jer ga nije bilo niti za novorođenčad.

Jednog dana sam na tržnici kupio puževe. To ranije nije nitko od nas jeo, postojala je predrasuda da je to nešto gadljivo. Tada je u našem jednosobnom stanu stanovala Zorina sestra Mirka i brat Veselin, kao i najmlađi Drago. Uvjeravao sam ih da su puževi svugdje u svijetu delikatesa i dao Zori uputstva kako će ih spremiti. Pogreška je bila u tome što sam zaboravio reći da se puževi moraju ostaviti tri dana da se iščiste. Servirani su s kukuruznim brašnom (palentom, purom). Svi su gledali u mene i očekivali da prvi počnem jesti. Uzeo sam jednog većeg i žvakao ga energično u početku, a onda sve sporije dok nisam zastao. Ukus je bio toliko gadljiv da ga nisam mogao progutati, a nisam ga htio izvaditi iz usta. Zora mi je pokazala prstom pravac gdje to mogu izbaciti, a ostali su puževe odstranili iz tanjura.

U toj strašnoj prvoj zimi, problem je bio kako naći komad drveta ili ugljena. Ako smo nabavili graha, Zora bi ga skuhala odjednom za cijeli tjedan. Frižidera nije bilo, a niti je bio nužan po takvoj hladnoći. Svaki dan bi Zora odvojila potrebnu količinu i čekala da dođem iz ureda. Na papiru što bih ga skupio po uredskim korpama, ona bi zagrijala ručak. Nakon toga smo se zamotavali u deke i tako primali posjete prijatelja.

Sljedeće dvije godine bile su bolje jer se situacija smirila, malo je partizana ostalo u Srbiji, pa je i blokada Beograda skinuta.

Komesarska uprava U Beogradu saznajem da postoji Komesarska uprava za civilne poslove okupirane Srbije (područje tzv. predkumanovske Srbije, te Banat koji je imao autonomiju u kojoj su glavnu riječ imali banatski Nijemci - Folksdojčeri).

Ideja je bila Milana Aćimovića, Stojadinovićevog ministra unutarnjih poslova. Ljotić se složio s tom idejom i pomogao da se ostvari. Sve političke stranke koje su do propasti Jugoslavije postojale u Srbiji, dale su svoje predstavnike (osim Zemljoradničke stranke). Ljotić je odbio ući u tu upravu zato što je znao da bi komunisti svojom propagandom protiv njega kao ličnosti, oslabili efekat Komesarske uprave. Ali, dozvolio je da u upravu uđu dvojica predstavnika Zbora, profesor ing. Milosav Vasiljević (bivši direktor Beogradskog sajma) za Ministarstvo privrede i dr Stevan Ivanić (bivši načelnik Ministarstva socijalne politike) za Ministarstvo socijalne politike, dok će Ljotić, sa svoje strane, pomagati Upravu. Iz grupe Milana Stojadinovića ušla su četiri komesara, iz Demokratske stranke jedan, iz Narodne radikalne stranke jedan, iz Jugoslavenske nacionalne stranke jedan i jedan stručnjak vanpartijac - ukupno deset članova Komesarske uprave. Predsjedavao je Milan Aćimović koji je ujedno bio komesar za Ministarstvo unutarnjih poslova.

Ova Komesarska uprava imala je zadatak da obavlja poslove ministarstava, pod njemačkom kontrolom, odnosno da bude posrednik između njemačke vlasti i naroda, i obratno. Posebno je organizirana briga za zarobljenike i izbjeglice, Broj izbjeglica stalno je rastao, bježali su pred terorom Hrvatske, Njemačke, Madžarske, Bugarske i Albanije (pod talijanskim protektoratom, naročito s Kosova). Stiglo je i mnogo Slovenaca.

Smederevska tragedija Zbog potrebe rješavanja problema obnove grada Smederava (porušenog od eksplozije municije u tvrđavi, 5.6.1941.), osnovan je Komesarijat za obnovu Smedereva, na čelu s Ljotićem. Time je pojačan Ljotićev utjecaj na rad Komesarske uprave. Po najvećoj žegi trebalo je otkopavati poginule čiji su se leševi raspadali pa je prijetila epidemija. Ležalo je tu oko 1.000 osoba.

Pokidani su bili električni vodovi, vodovod i kanalizacija. Od zadaha raspadanja nije se moglo bliže prići. Za posao raskrčivanja ruševina i izvlačenja

leševa u raspadanju, nisu se mogli naći radnici koji bi to radili za novac. Radila je to dobrovoljno omladina Zbora, uglavnom studenti. Oni će postati temelj srpskih dobrovoljaca za borbu protiv komunista.

Uzrok smederevske tragedije nije ustvrđen. Postoji mogućnost da se municija (uglavnom avionske bombe) pod djelovanjem jakog sunca zapalila sama od sebe, bez djelovanja ljudskog faktora. Možda su iskre iz lokomotive upalile eksplozivne štapine, kojih je velika količina bila razbacana pred tvrđavu, a vjerojatno i u tvrđavi. Komunistička partija nikada nije zvanično pripisala sebi taj tragični podvig, iako ću jednog dana pročitati u Borbi da se neka "ćelija" pohvalila da je to bilo njeno djelo. Navodno, ali nedokazano, njih je za diverzantske akcije instruirao Stevo Krajačić, Staljinova i Titova mračna figura. U tvrđavi je radilo 3.000 jugozarobljenika. U vrijeme eksplozije oni su svi bili izvan tvrđave i tako u većini ostali živi.

Odlazim u Smederevo. Slika me podsjeća na opise Danteovog pakla.

Promatram crkveni toranj, kazaljke na satu su se zaustavile na 14 sati i 12 minuta. Četiri stotine vagona avionskih bombi i drugih eksploziva, imalo je otprilike snagu koju će 1945. godine izbruhnuti atomska bomba u Hirošimi.

Kule smederevske tvrđave nagnute i raspukle, oštećene i one i zidovi. Iz kula i zidova istrgnute kamene mase letjele su u vis i obrušavale se na stanovništvo.

Priča mi jedna djevojka: "Sjedili smo za ručkom. Odjednom se dan pretvorio u noć, sve se lomilo i rušilo, majka me je ščepala za ruku i vukla iz kuće. Na ulici mrkli mrak, prašina, dim, jara. Čujem jauke. Oko nas pada kamenje i ubija. Ništa ne razumijem, čini mi se da je nastupio smak svijeta, da će se pod nama zemlja rastvoriti. Izlazimo na smederevski drum, trčimo što dalje. Osjećam gomilu svijeta koja trči s nama. Nikakvu eksploziju nismo čuli (tako jake vibracije uho ne može primiti). A kad se sve smirilo, saznajemo za eksploziju, vraćamo se u srušenu kuću, preskačemo mrtve i ranjene. Tako je bilo onda.

A sada, ovi moji preživjeli školski drugovi, ovi studenti daju sve od sebe.

Sretna sam kad im dodam vodu da skinu debeli sloj prašine i znoja. Hoće li se ikada ovo srediti, Bog sam zna."

Ljotić o tragediji Jugoslavije Pri prvom susretu s Ljotićem, pitao me je li u Banjaluku i Split prije početka rata stiglo njegovo uputstvo kojim poziva sve zboraše da, ako dođe do rata, svi časno ispune svoju vojničku dužnost. Obradovao se kad sam mu

to potvrdio. Doista, zboraši su svugdje bili posljednji koji su napuštali jedinicu prigodom rasula.

Ljotić mi je rekao: "Znam što te muči. Muči te pitanje da li je uspostava Komesarske uprave u sukobu s međunarodnom ratnom konvencijom.

U tom pogledu možeš biti miran. Prije nego smo prihvatili Komesarsku upravu, mi smo osnovali komisiju pravnika koja je temeljito proučila problem i dala pozitivno mišljenje." To me doista obradovalo. (Videti Prilog br.

1.) Često sam se viđao s Ljotićem. Bio je uvijek natmuren i zabrinut.

Njegova katastrofična predviđanja su se ostvarila, doživjeli smo "Kosovo bez Kosova" (tj. kosovsku tragediju bez Kosovske bitke). Njegovi napori da se osnuje istinski Balkanski savez koji bi balkanske narode održao izvan nastupajućeg ratnog vihora, nije uspio. Nije uspjelo ni njegovo nastojanje da se barem Jugoslavija očuva kao neutralna, a niti da se pripremi za dostojnu obranu ako bude napadnuta. Nisu ga razumjeli, nisu mu vjerovali, proglašavali su ga pretjerano emotivnim čovjekom, proglašavali ga njemačkim čovjekom, fašistom, fantastom, mračnjakom, zlogukom pticom. A on je govorio samo ono što su njegove "duhovne oči" sagledavale, ono što je smatrao svojom rodoljubnom dužnošću da mora reći. S jedne strane bio je donekle fatalista, vjerovao je da će biti ono što mora biti, ali je sve činio da otkloni ono najgore. Smatrao je da sudbinom ljudi i naroda upravlja Bog, ali ostavljajući uvijek i ljudima i narodima mogućnost i priliku za pozitivno svrstavanje u vječnoj borbi dobra i zla.

Tako je on shvatio propast Jugoslavije i tragediju srpskog naroda.

Patnje koje su narodu nametnute prilika su za njegovo duhovno pročišćavanje i za povratak iskonskim načelima "čojstva i junaštva". Rado nam je citirao definiciju Marka Miljanova po kojemu je čojstvo obrana drugog od sebe, a junaštvo obrana sebe od drugog. Na tom načelu sazdao je svoje političko biće i tražio od nas da nam to načelo bude životnim putokazom. Bez povratka naroda tom načelu, nije vidio njegovu bolju budućnost.

Za 25.3.1941. godine, dan kada je Jugoslavija prišla Hitlerovom Trojnom paktu, govorio je da je to bila velika politička greška, kako za Jugoslaviju tako i za Njemačku. Sa Njemačkom je pravovremeno trebalo zaključiti pakt o nenapadanju i ekonomskoj suradnji. Tim putem je trebao ići cijeli Balkan. Ali, jedino je na jugoistoku Turska imala mudre političare koji su je uspjeli sačuvati, a na sjeveru Švedska. Za 27.3, dan generalskog puča, govorio je da je to čin bezumlja neodgovornih avanturista, pod utjecajem ili u službi Engleske. Nedržavnički sentimentalizam spojen s avanturizmom, izazvao je katastrofu. Kad su pučisti pročitali tajne klauzule Pakta, ostali su zapanjeni vidjevši da te klauzule idu u prilog Jugoslavije. Greška je bila što je Hitler zahtijevao tajnost, iako za to postoji opravdanje. On se bojao da će i druge članice Trojnog pakta zahtijevati i za sebe poseban status koji je bio odobren Jugoslaviji.

Kada su pučisti vidjeli, kaže Ljotić, što su uradili, uplašili su se. Oni su Ljotiću uputili episkopa Nikolaja Velimirovića (koji je bio na strani pučista) da ga nagovori da uđe u Vladu. Rekao mu je da su s time svi suglasni, osim što dr Branko Čubrilović traži da Ljotić da neku izjavu preko štampe.

Ljotić je episkopu Nikolaju odgovorio: "Vaše preosveštenstvo, Vi od mene zahtijevate da uđem u tunel bez svjetiljke. Oprostite, ali ja to ne mogu. A što se tiče Čubrilovićevog zahtjeva da dadem izjavu, to je politička glupost." I tako je brod potopljen bez Ljotićevog učešća. Čim je Ljotić izišao iz svog tajnog skloništa, javio se komandi za raspored. Kao rezervnom potpukovniku, s iskustvom ratnika iz Prvog svjetskog rata, povjerena mu je komanda nad jednim pukom u Bijeljini. Puk nije imao priliku da se sukobi s njemačkom vojskom. Po objavi kapitulacije, raspustio je puk, odnosno vojnike uputio kućama umjesto u zarobljeništvo.

Ljotić je pričao kako je rasulo vojske teško djelovalo na vojnike čiji očevi nisu znali za poraze. Prilikom prolaženja pored nekog brijega, Ljotić je čuo pastira koji mu dovikuje: "Eheeej! Ima li igde išta dobra da za Srbina piše?"

Taj poklik, pričao je Ljotić, zvučao je beznadežno, kao potvrda nadošle nesreće. Često će Ljotić ponavljati taj pastirov poklik, pa će ga obrađivati u predavanjima i člancima.

Novković stiže u Beograd Prošlo je otprilike mjesec dana dok je i Novković stigao u Beograd.

Evo Novkovićeve priče: "Dan kada sam trebao biti uhapšen je dan na koji je pre mnogo godina umrla moja žena. Svake godine na taj dan, kao i dan i dva dana potom, uvijek doživljavam teške neprijatnosti. Zato, kad sam bio obaviješten da ustaše dolaze po mene, odlučio sam skloniti se dok ne prođu ta uobičajena dva kritična dana. Otišao sam kod svog prijatelja inženjera Jankovića (jedan od najuglednijih ljudi Banjaluke). Čovjek me svesrdno primio, riskirajući i svoj život i život svoje obitelji. "Četvrtog dana", nastavlja Novković, "bez najave i kucanja ušao sam u Petrićev ured (državni tužitelj, op. pisca). On je sjedio za pisaćim stolom, a oko njega je stajala grupa sudaca, mojih ranijih kolega. Kad su me ugledali, zastali su k'o skamenjeni. Lice Petrićevo imalo je boju i mir mrtvaca. Polako sam podizao kažiprst i prijeteći ga usmjerio, hodajući polako, prema Petriću. Tako sam došao do stola, fiksirao sam svog bivšeg šefa, mislim da su mi oči nabujale i sijevale: "Petriću, Petriću!" izgovarao sam unoseći se u njega, "Petriću, tražio si me, evo me." A Petrić nije imao snage ni da se po-

makne, ni da što rekne. Stajao je nepomičan. Da bih prekinuo tu situaciju, ohrabrio sam ga: "Rekoh ti, evo me - vrši svoju dužnost!" Petriću je dugo trebalo da se snađe i da pozove stražara. Odveden sam u Crnu kuću ostavljajući Petrića i bivše kolege da razmišljaju o jednom drukčijem vremenu i o sebi u njemu."

"U Crnoj kući", kaže dalje Novković, "zatekao sam sve banjalučke trgovce, a i druge ugledne Srbe. Mnogi su smatrali da su u zatvoru privremeno, jer nitko od njih nikada se nije osobno zamjerio ni Gutiću, ni bilo kojem Hrvatu. Sa Gutićem su se susretali prijateljski, pa zašto bi ih on sada uništavao? Ne, to nije moguće, to se neće dogoditi, tako su oni rezonirali."

"Ja sam bio dobio vijest koja me porazila. Onaj mesar, Musliman, koji je bio član suda u prva dva slučaja, pred Prijekim sudom odlučio je odbiti da bude u Prijekom sudu kad bude meni suđeno, jer iz poštovanja prema meni, on mi ne može suditi, to ne bi izdržao. Plašio sam se da će mjesto njega Gutić dati nekog kome može narediti kako će suditi. Zato sam i preko tebe i preko sina molio ga da ostane u Prijekom sudu i da mi sudi. On je to shvatio i ostao u sudu. Na raspravi je Petrić pročitao optužnicu stavljajući mi na teret izjavu da Hrvatska država stoji na glinenim nogama. To mi nije bilo teško pobiti. Rekao sam: "Gospodo suci. Vi, sva trojica, vi ste svjedoci da sam rekao da kad bi jedan stari zarđali bajonet mogao ugroziti Hrvatsku državu, to bi značilo da ona stoji na glinenim nogama, ali da to nije slučaj.

Vi vidite da je državni tužilac preokrenuo moje riječi. Pa, ako je tako, a vi ste svjedoci da jest, onda vaša presuda treba biti oslobađajuća." Bio sam oslobođen. Polako sam se izvukao iz sale, a onda potrčao stepenicama, pa preko polja i jaruga pješice do mog rodnog mjesta - selo Laktaši. Tu sam se skrivao, ali i stupio u kontakt s uglednim poljoprivrednicima Nijemcima u selu Aleksandrovcu. Oni su od njemačke komande isposlovali da me njihov oficir odvede u Beograd. Tako sam spašen i od Petrića i od Gutića." *** Ranije sam već naveo kako je Gutić u Crnoj kući dao zvaničnu izjavu da je odustao od čvrste odluke da će pobiti svu banjalučku zborašku omladinu. Do mog i Novkovićevog bijega zaista se držao zadate riječi. No, nešto kasnije ubijen je omladinac Puco Biljčević. "Da li je Gutić možda opozvao svoju 'amnestiju'", pitao sam se. Nakon Pucinog ubojstva nije više bilo žrtava među zboraškom omladinom, izbjegli su većinom u Beograd. O Pucinoj sudbini slušao sam više verzija, ali ću pravu istinu saznati tek poslije pedeset godina u Kanadi od Omiljka Popadića, najboljeg Pucinog prijatelja. On vjeruje da Puco nije stradao ni kao Ljotićev omladinac, a niti po Gutićevoj odluci, nego zbog predratne aktivnosti u Sokolu. A stradao je od grupe ustaša koji su "operirali" u podrumu bivše Banovine. U tu zgradu također se smjestio ustaški Stožer s Gutićem i njegovim zamjenikom Nedzielskim.

Ovaj je Omiljku nekoliko dana ranije savjetovao da se nigđe ne pojavljuje, jer da gradom haraju grupe zločinaca.

Poslije nekoliko dana, Omiljko i Puco su primili identične pismene pozive da se sutradan u 8 sati jave Ustaškom Stožeru. Ne sluteći nikakvo zlo, odlučili su da se u zakazano vrijeme nađu pred Stožerom i da se zajedno odazovu pozivu. Omiljko je stigao nešto ranije. Pred ulazom u Stožer naišao je na svog školskog druga Franju, odjevenog u ustašku uniformu, oboružanog puškom, kamom i revolverom. Franju je prijateljski pozdravio i pokazao mu poziv. Ovaj ga je uputio na sporedan ulaz na boku zgrade. Nakon što je Omiljko učinio dvadesetak koraka, začuo je: "Care!" Takav nadimak nadjenuli su mu u školi kolege, kako zbog atletske građe tako i zbog autoriteta što ga je svojom bogatom ljudskošću uživao među drugovima. Franjo ga je savjetovao da ne uđe u označen broj sobe jer "tko tu uđe, ne izlazi živ".

Omiljko je požurio da se udalji. Nakon nekoliko dana, na periferiji Banjaluke, iznad Gornjeg šehera, nađeno je Pucino tijelo izbodeno noževima.

Nestao je kasnije još jedan drugi omladinac Šinaz Eminović. Po jednoj vijesti, u Zagrebu je otkriven kao član jedne protunjemačke obavještajne grupe i likvidiran. Po drugoj vijesti, poginuo je kao partizan.

Rješavam radne sporove Zaposlio sam se u Radničkoj komori u svojstvu referenta za rješavanje sporova između radnika i poslodavaca. Komora je imala svoju veliku zgradu, čija arhitektura kao da je govorila: "Ja sam nesavladiva tvrđava proletarijata". Bila je ona, poslije Prvog svjetskog rata, poprište borbi između komunista i socijaldemokrata. Tko je imao Komoru, osigurao je prevlast nad radničkom klasom. Poslije stavljanja KPJ izvan zakona, povodom atentata na kralja Aleksandra (bacanje bombe), što je izazvalo i progon komunista, socijal-demokrati su se našli u boljem položaju, dugo godina su vladali Komorom. Na čelu im je bio dr Živko Topalović. Komunisti su imali uspjeha u propagandi protiv njegove ličnosti, nazivali su ga "gazda Živko", optuživali su ga, bez osnova, da je policijski agent, a Komora policijska agentura. Istina je da je Topalović imao uvijek policiju protiv sebe. Međutim, propaganda je činila svoje i on je sve više gubio ugled među radnicima. To je bio slučaj i s njegovim najbližim suradnicima. Jedan od uspješnih slogana bio je da njime upravlja žena Milica. Bilo je tu podosta istine.

Dolaskom Milana Stojadinovića na položaj predsjednika Vlade, Komoru je preuzeo ministar socijalne politike Dragiša Cvetković. On je socijal-demokratske sindikate dijelom raspustio, a dijelom uključio u novu, Vla-

dinu, sindikalnu organizaciju Jugoras (Jugoslavenski radnički sindikati).

Kao Vladina organizacija, prikupila je oportuniste, bez ideja. Bila je to u pravom smislu samo jedna formalna organizacija. Vlada je naručivala proteste i "štrajkove", radnici su dobijali poneku povišicu plaće, što se onda prikazivalo kao velika pobjeda Jugorasa. Takva sindikalna organizacija je zavladala Komorom. Komorina birokracija se, uglavnom, prilagodila novoj situaciji, a i dopunila novim beskičmenjacima.

U takvoj sam se Komori zaposlio kao šef Odjela za rješavanje sporova iz radnog odnosa. U odjelu sam zatekao trojicu "stručnjaka". Savjetovali su mi da se ni u šta ne miješam, da budem prisutan, a oni će "sve raditi". Nekoliko dana sam promatrao kako oni rade. Jedan od njih je bio činovnik, drugi je bio nekada konobar, a treći isto nešto tako. Na žalbu radnika, pozivali su na razgovor odvojeno poslodavca od radnika. Nastojali su da poslodavac nešto dade radniku i pri tome iskazivali pretjeranu snishodljivost, kao da mole milostinju, a ne da provode zakon. Zakon o radnim odnosima bio je vrlo suvremen, jasan i precizan, pa ne bi trebalo biti teško pravilno ga primijeniti. Nakon razgovora s poslodavcem, ovaj bi odlazio, a referent bi iz hodnika u sobu uvodio radnika i rekao mu rezultat. Ako je rezultat bio djelomično pozitivan, uvjeravao je radnika da se po zakonu više nije moglo postići, a onda je izlazio s radnikom i ne bi se vratio otprilike pola sata ili čitav sat. Četvrtog dana promatranja, preuzeo sam posao. Slučaj sam raspravljao u prisustvu i radnika i poslodavca. Nakon toga sam im citirao zakonsku odredbu i iznosio svoje mišljenje. Ako radnik nije bio u pravu, što je bilo vrlo rijetko, to sam mu nastojao što pažljivije dokazati. Imao sam dojam da su moja objašnjenja prihvaćali. Jednako tako pažljivo sam problem objašnjavao i poslodavcima. Njima sam savjetovao koliki iznos trebaju platiti radniku, što bi oni skoro uvijek prihvatili. Nije se uvijek radilo samo o novčanoj naknadi, bilo je slučajeva neopravdanog otpuštanja s posla, ili pitanja uvjeta rada. U slučaju da se poslodavac nije složio s mojim tumačenjem zakona, odmah sam pisao tužbu sudu i na raspravu bih se javljao kao zastupnik radnika. Po zakonu, radni sporovi su imali hitni postupak. Divio sam se beogradskim sucima s koliko su spremnosti rješavali sporove. Bila je okupacija, prilike teške u svakom pogledu, radnici su optuživani da su komunisti, ali suce je zanimala jedino zakonitost. Njemačka okupatorska sila nije se miješala u sudsku nadležnost i suci su, zaista, bili nezavisni.

Kada sam prvog dana prvi slučaj pozitivno riješio, na hodniku sam zatekao radnika. "Što vi čekate?" pitao sam ga.

"Vas gospodine."

"Mene? Pa slučaj je riješen. Novac ćete dobiti u poduzeću."

"Znam, ali čekam na vas da odemo u kafanu." "Što ćemo mi u kavani?"

"Da vas častim, gospodine."

"Zašto ćeš me častiti? Ja vršim samo svoju dužnost. Zakon ti je dao za pravo, a ja sam to prenio poslodavcu. Time je stvar okončana."

"Ali, gospodine, takav je običaj. Mi uvijek častimo ručkom referenta."

"Od danas takvog običaja više nema!", rekao sam odlučno.

Sutradan jednog starog referenta nije bilo na poslu, jednostrani raskid radnog odnosa. Poslije nekoliko dana, ni ostale dvojice, pa ostadoh sam.

Radio sam uspješno mjesec dana, a onda sam pozvan da se hitno javim u kasarnu na Dedinju na dužnost, jer je otpočela kontrarevolucija.

U kasarni na Dedinju zadržao sam se oko mjesec dana, a onda sam vraćen na svoju dužnost u Komoru. U međuvremenu, ta se institucija preobrazila u Srpsku zajednicu rada, nešto što bi po zaduženjima odgovaralo ministarstvu rada. Predsjednik te zajednice bio je Milan Nedić, tada predsjednik Vlade. Naravno, on je to bio samo nominalno, kako bi se ustanovi dao što veći autoritet. Njegov zamjenik je stvarno upravljao zajednicom. Bio je to dr Zarija Popović, jedan iz ranijeg kruga dr Živka Topalovića. Zariju nisam prije toga poznavao, osim što se njegovo ime češće spominjalo u štampi. Bio je to čovjek Dragiše Cvetkovića i Milana Stojadinovića.

Po mom povratku, u zajednici sam zatekao novo stanje. Odjel za radne sporove smješten je u veliku prostoriju. Posao se tako razvio da sam zatekao osam pravnika - ja sam bio deveti. Svi su bili otprilike mojih godina, osim advokata Stefanovića, izbjeglice iz Novog Sada, on bješe stariji gospodin, taktičan i sistematičan. Pretpostavljao sam da je on šef odjela. Nakon upoznavanja, otišao sam se predstaviti dr Zariji Popoviću. Taj čovjek je na mene ostavio vrlo neugodan dojam. Pričao mi je o predratnoj suradnji sa Međunarodnom organizacijom rada u Ženevi i pokazivao neke svoje radove publicirane od strane te institucije. Dobio sam dojam da je to čovjek vrlo stručan i aktivan, ali prije svega karijerista. Obavijestio me da sam ja šef odjela. Oštro sam na to reagirao i rekao da ja ne mogu biti šef advokatu Stefanoviću nego samo on meni, pa to i predlažem. Zarija mi je rekao da je to dogovor Nedića i Ljotića i da on tu ništa ne može. Uostalom, Stefanović to zna. Bilo mi je vrlo neugodno, ali mi se Stefanović zahvalio što sam se ponio tako fer. Zarija mu je to rekao. Surađivali smo vrlo dobro.

U Odjelu je bila i daktilografkinja Radmila, žena tridesetih godina.

Izgledala je napaćeno i zabrinuto. Lijeva šaka joj je nedostajala. Otac joj je radio na željezničkoj stanici u Nišu gdje su i stanovali. Trčeći i igrajući se, dijete se zamorilo i zaspalo pokraj pruge, s rukom prebačenom preko tračnice. Protutnjao je ekspres iz Grčke preko njene ruke. Zato što je bila dijete radnika, sindikati su preuzeli brigu za nju - radila je kao čistačica, a onda naučila tipkati prstima desne ruke, a batrljkom lijeve je udarala razmake. Bez škole, loše je i tipkala. Rečeno mi je da za Odjel mogu dobiti daktilografki-

nju - sekretaricu. Kuća se već bila napunila sekretaricama - ljepoticama. Taj stil je unio Zarija Popović jer to više nije bila samo Komora, nego, ustvari, Ministarstvo rada. Zadržao sam Radmilu, ona je već sebe vidjela ponovno kao čistačicu. Kad joj je postalo jasno da ostaje, ozarila se. Suprug joj je bio radnik, živjeli su u velikoj bijedi, pogotovo sada pod okupacijom kada su cijene na slobodnom tržištu otišle nebu pod oblake.

Okupator je blokirao Beograd. Nije se moglo u njega ući ni izaći, osim sa specijalnom dozvolom. Po državnim nadleštvima dozvole su izdavali šefovi odjela. Skrenuta nam je pažnja da svojim životom odgovaramo za osobu kojoj izdamo dozvolu. Dozvola se najviše koristila da bi se odlazilo izvan grada u nabavku namirnica. Povremeno sam dozvolu izdavao i Radmili da od rođaka u Šapcu nabavi nešto za jelo. Učestalost njenih traženja pobudila je u meni sumnju da se ona bavi usput i nekakvom ilegalnom aktivnošću. Zato sam je upozorio da pazi što radi, jer ne samo da se igra svojim, nego i mojim životom (nisam tada ni mogao zamisliti da je Radmila kurir Okružnog komiteta KPJ za Beograd i da u Šabac prenosi direktive i donosi izvještaje - saznat će za to Zora za vrijeme mog robijanja kada joj se Radmila otkrila i ponudila joj da će dati iskaz u moju korist).

Odjel je radio punom parom, sud također. Radnici su počeli stjecati povjerenje u ovu ustanovu, ali i poslodavci. Ogroman broj predmeta pozitivno je riješen, a tamo gdje je poslodavac ustrajao na predratnom načinu ponašanja, radili su suci. Nikada nismo hrabrili radnika, ako nije bio u pravu, nikada nismo poslodavca zaštićivali, ako je bio u sukobu sa zakonom. A onda se dogodilo nešto što je za anale. Poslodavci su se sve češće javljali telefonom, iznosili slučaj i pitali je li radnik u pravu. Ako bismo to potvrdili, slučaj bi se rješavao bez naše daljnje intervencije. Posljedica toga je bila da je naš posao opadao, pa su i kolege jedan po jedan odlazili na druga mjesta.

Neke od tih kolega sresti ću poslije dugog vremena, svaki se s radošću sjećao divne sloge i atmosfere u kojoj smo radili. Jedan će mi reći: "To je bilo u mom životu jedino vrijeme kada sam ljudima zaista pomagao."

Zarija Popović mi je dao specijalni zadatak: "Zgrada Komore uknjižena je kao privatno vlasništvo Živka Topalovića. To je on izveo kad smo kao socijal-demokrati upravljali Komorom. Otiđite do Živka i nastojte ga uvjeriti da se izbriše kao vlasnik, kako bi se zgrada mogla upisati kao vlasništvo Srpske zajednice rada. Skrećem vam pažnju da ćete naići na tvrd orah - Milicu Topalović. Budite ustrajni."

Dr Topalović me primio u svojoj bogatoj biblioteci. Njegov dostojanstveni lik i smirenost su mi se svidjeli i ohrabrili me. Nekoliko godina ranije prisustvovao sam, u kino dvorani u Splitu, njegovom socijalističkom mitingu. Komunisti su ga tako žučno napadali da je morao prekinuti izlaganje. Bio sam zadivljen s kojom mirnoćom se pokušao othrvati komunistima.

Nazivali su ga: izdajicom, prodanom dušom, policijskim agentom, slugom kapitalizma i slično. Sada, u razgovoru sa mnom, pokazat će tu istu smire-

nost. Uvjeravao me da ga pri registriranju Komore, kao privatnog vlasništva, nisu rukovodile nikakve prljave namjere, htio je sačuvati radničku imovinu pred naletom policije. Govorio mi je o historijatu borbe, s jedne strane s komunistima, a s druge s policijom, svaka vlada je željela onemogućiti radničku klasu, a jedan od načina je bio da se oduzme Komora. Dok me on tako uvjeravao, Milica je temperamentno ulazila i izlazila iz biblioteke, pa se opet vraćala, miješajući se sve češće i češće u razgovor. Njeni su argumenti bili isti kao i Živkovi, ali njen način je bio agresivan, neugodan. Na kraju, Živko nije pristao da se odrekne zgrade. Ipak, dogovorili smo se da ćemo nastaviti razgovor. No, neće biti prilike za to.

Kad je već riječ o dr Živku Topaloviću, navest ću jedan drugi karakterističan podatak. Tri godine nakon toga, pred svoju pogibiju, Ljotić mi je u Trstu pričao da ga je 1941. godine, čim su Nijemci okupirali Srbiju, Živko Topalović nagovarao da zajedno odu kod Nijemaca i ponude da će sastaviti vladu. To mi je Ljotić govorio s grimasom indignacije. Složio se s mojom primjedbom da je to vjerojatno bila ideja gospođe Milice. Toliko o Topalovićima - za sada.

U podrumu petokatnice u kojoj sam stanovao, imao je jednu sobicu kućepazitelj sa ženom i šest djevojčica. Živjeli su u neopisivoj bijedi. Njegova plaća je iznosila 300 dinara. To je bilo premalo u Kraljevini Jugoslaviji, a u okupiranoj Srbiji je za to mogao kupiti 20 dkg masti. Takav je bio slučaj i s ostalim kućepaziteljima u Beogradu. Ja sam primao mjesečno 3.000 dinara i s tim jedva da sam mogao deset dana živjeti. Kako li je bilo tek njima!

Beogradski kućevlasnici su bili učlanjeni u svoje udruženje. Oni su s kućepaziteljima imali kolektivni ugovor. Prilike su se iz temelja promijenile na gore, pa bi bilo prirodno da se odgovarajuće povećaju i njihove plaće. Uz suglasnost Zarije Popovića, pokrenuo sam akciju. Pozvao sam Udruženje kućevlasnika da uputi svoje predstavnike u Zajednicu s ciljem razmatranja problema plaća kućepaziteljima. Na sastanak su došle dvije vrlo autoritativne osobe, prof. dr Aleksandar Belić, poznati lingvista i predsjednik Srpske akademije nauka, te Kosta Kumanudi, član Direkcije Demokratske stranke i bivši ministar u mnogim vladama. Obradovala me tako jaka reprezentacija, obje su osobe bile poznate kao rodoljubi.

Detaljno sam im iznio problem, govorio im o značenju promijenjenih okolnosti u ugovornom pravu (Kumanudi je bio ranije profesor prava), te se pozvao na njihovo osvjedočeno rodoljublje i zatražio reviziju plaća.

Aleksandar Belić je zanimljivom rječitošću opisao teške životne uvjete u kojima žive kućevlasnici pod okupacijom. On razumije težak položaj i kućepazitelja, ali u ovoj situaciji kućevlasnici ne mogu pristati na povećanje plaća kućepaziteljima. To je stav Upravnog odbora Udruženja. Kumanudi je snuždeno ponovio Belićev stav. Vidjevši da pozivanje na rodoljublje

ne zanima mnogo ove gazde, pozvao sam se na osjećaj humanosti. Ovo je imalo još manji učinak. U svojoj nemoći, ostala mi je jedino uloga proroka: "Gospodo kućevlasnici, ako se oglušite o vapaj vaših gladnih kućepazitelja, možete očekivati da će vas jednog dana objesiti na ulaznoj kapiji vaših kuća." Nisu se uplašili.

A ni ja se nisam pokazao baš kao veliki prorok. Kad su komunisti ušli u Beograd i "oslobađali" mnoge ugledne ljude od njihovih života, Aleksandar Belić se izvukao pomoću Sovjeta. Kao lingvist i akademik, stekao je naklonost mnogih uglednih sovjetskih akademika koji su ga zaštitili, iako je bio prvi potpisnik Nedićevog antikomunističkog manifesta 1941. godine.

Kod Koste Kumanudija sam nešto manje pogriješio. Zatekao sam ga na robiji u Srijemskoj Mitrovici - nalazili smo se u istoj radnoj grupi. Nekoliko puta smo razgovarali vezano uz posao. Nije me prepoznao, a ja mu se nisam htio otkriti, videći pred sobom već poprilično ishlapjelog starca.

Rad u Odjelu za rješavanje radnih sporova, prekinuo sam u studenom 1941. godine kada me Ljotić uputio u Kragujevac. Mjesec dana ranije dogodila se kragujevačka tragedija. Ljotić mi je rekao da su đaci, koji su spašeni od strijeljanja, smješteni u zgradi učiteljske škole i da ih štiti odred srpskih dobrovoljaca od eventualne nove odmazde koju bi komunisti mogli izazvati. S tim internatom upravlja ing. Sima Kerečki (starješina omladine Zbora), ali kako je Kerečki privremeno i v. d. predstojnik policije, ja sam mu potreban za rad u internatu. O tome kasnije.

Po povratku iz Kragujevca u siječnju 1942. godine, zatekao sam u Zajednici velike promjene. Ostao je samo jedan pravnik jer je posao znatno opao. Poslodavci su naučili dosta toga iz Zakona pa su se lako sporazumijevali s radnicima. Za nekoliko dana napustio je posao i ovaj pravnik, tako da sam ostao sam s Radmilom. Zarija Popović je smatrao da ovaj odjel ne mora više biti u velikoj zgradi, pa nas je premjestio u dvorište neke zgrade u centru grada, gdje su nas stranke vrlo teško nalazile. Prostorija nije odgovarala prirodi službe, a i inače sam bio nezadovoljan Zajednicom kao ustanovom, pa sam se spremao napustiti je.

U tom razmišljanju, pojavila se glumica Blaženka Katalinić. Nije to više bila ona ljepotica kakvu sam je poznavao, drhtala je, imala je neke neurotične pokrete glave.

Na pozdrav sam joj odgovorio: "Izvolite, gospođo Katalinić."

"Kako? Zar vi mene poznajete?"

"Da, gospođo. Kao đak sam prisustvovao vašoj premijeri 'Hasanaginice' i mnogim drugim predstavama."

"Zaboga, pa moja premijera 'Hasanaginice' bila je u Splitu."

"Da, gospođo. Tamo sam vas kao dječak gledao, a posljednji put kao student u Beogradu. Vaša umjetnost pričinjavala mi je uvijek veliku radost."

Obradovao sam je.

Saslušao sam je o njenom sporu s beogradskim kazalištem i sa žaljenjem joj objasnio da nije u pravu. Prihvatila je obrazloženje. Nikada je više nisam imao prilike gledati. U povijesti splitskog i beogradskog teatra, čini vrijedno zrno mozaika kulturnog života tih gradova.

A onda sam rekao Radmili da stavi u mašinu list papira i izdiktirao joj moju ostavku. Dužnost sam predao njoj. Nije to bilo u redu, ali sam tako postupio. Radmila je bila tužna zbog mog odlaska, jer smo lijepo surađivali i poštivali jedno drugo.

Tako sam pod okupacijom završio s poslom rješavanja radnih sporova. Bilo je to skromno radno mjesto, ali sam, ipak, dosta naučio. Spoznao sam da su mnogi sporovi, koji su zagorčavali život i radnicima i poslodavcima, mogli biti izbjegnuti da se na tome stručno i s dušom radilo. Učvrstio sam se u gledištu da "borba klasa" nije korisna ni za koga, osim što je to dobar metod za "revolucioniranje radnog naroda". Učvrstio sam se u gledištu da je suradnja rada i kapitala putem učešća radnika u čistoj dobiti poduzeća bolji, da ne kažem pravi, put rješenja problema. Umjesto štrajkova koji dovode ponekad i do takvih gubitaka koje ni jedna ni druga strana ne može nadoknaditi, umjesto međusobne mržnje ili netolerancije, udio radnika mi je izgledao organski zdrav put. Od prvog mog javnog iznošenja te ideje (predavanje u Drvaru 1939) do prvih početaka djelomične njene primjene u socijalističkoj Jugoslaviji, proteći će punih pedeset godina.

Ubojstvo kaluđera Mitrofana Matića Nedaleko od Šapca postoji manastir Čokešina, a njegov starješina bio je mladi kaluđer Mitrofan Matić, Božji rab i humani pjesnik, suradnik splitskog zboraškog lista Vihor. Kao vihor su bile i njegove pjesme, mješavina religioznog s profanim. Bio je ugodan čovjek, pun ljubavi i razumijevanja za svakoga. Među njegovim prijateljima bilo je i komunista. Iako nije vjerovao da njihov materijalistički pogled na društvo može učiniti čovjeka sretnim, niti mu osigurati dostojanstvo, njihov žar za socijalnom pravdom bio mu je privlačan.

Bilo je to početkom kolovoza 1941. godine kad sam ga posljednji put vidio. Stajao sam s prijateljima u dvorištu prostorija Zbora (Krunska ulica) kad vidjeh kako niz stepenice silazi Mitrofan. Bujna crna kosa uokvirivala je njegovo, rekao bih, dječačko lice, ali, ovog puta mrtvački blijedo.

Prilazi nam i priča:

"Obavijestio sam druga predsjednika da mi je prijatelj komunista jučer u Šapcu saopćio da sam osuđen od Partije na smrt, a on da je dobio zadatak da sa svojom trojkom izvrši presudu. Rekao mi je, zapravo molio i preklinjao, da se nekuda sklonim jer da on zadatak mora izvršiti. Tražio sam, stoga, od Ljotića suglasnost da se preselim u neki drugi manastir, ili da ostanem u Beogradu. Ljotić me natenane ispitivao, da li sam se tom komunisti, ili bilo kojem komunisti u Šapcu ikada nečim zamjerio. Pa, odgovorio sam Ljotiću, zamjerio sam se Partiji što sam u Šapcu i okolici raznosio misao Zbora, nikad nikome od komunista ništa osobno na žao nisam učinio.

Ljotić nikako nije mogao shvatiti da je to dovoljan razlog da me ubiju. Govorio mi je o stadu kojeg pastir napušta. Što sad da radim, pitam vas, moje drage prijatelje? Da li da i još danas poginem, ili da ostanem barem privremeno u Beogradu, pa poslije da vidim kud ću?"

Svi smo bili zbunjeni. Osjećali smo da je Mitrofan u pravu. Ali, u našem romantizmu osjećali smo da ne smije napustiti svoju kaluđersku braću, čiji je starješina, ne smije napustiti ni onaj narod na koji ima veliki, pozitivan utjecaj. Netko od prisutnih mu je rekao: "Ne znam, Mitrofane, ne mogu se staviti u tvoju kožu." Drugi mu je rekao: "Odluči sam po svojoj savjesti." Treći mu je rekao: "Da sam na tvom mjestu, znajući sigurno da ću biti ubijen, sklonio bih se. Ti si, Mitrofane, potreban živ, mrtvih ima već dosta."

A Mitrofan je na časak bio neodlučan, a onda se trgao i pružajući nam ruku rekao: "Ostajte mi zdravo. Ja odoh da ispijem svoju čašu." Tako nas je posramljene ostavio Mitrofan, "otac" Mitrofan, mlađi po godinama od nas. Između Šapca i njegovog manastira, dočekala ga je prijateljeva trojka i izvršila partijski zadatak.

Gledao sam Ljotića potištenog. U njegovim molitvama, siguran sam, prvo mjesto je pripadalo ocu Mitrofanu. Umnožili smo njegove fotografije, sačuvali ga u uspomeni. A sad, na kraju, što da kažem? Pao je u jednom suludom građanskom ratu, prekinuto je rano njegovo stvaralaštvo. Bio nam je podstrek u našem "narodno-oslobodilačkom ratu", u kojem su nas ubijali, a i mi njih, sve suprotno Kristovom učenju. U ratu za spas naroda, bez ovlaštenja tog istog naroda da ga spasimo. Vjerovali smo da će doći dan kada će nas narod razumjeti.

Iz izbjeglištva, poslije Drugog svjetskog rata, Milan Mišulić, dobrovoljac, osjetivši iznenada silan poriv da se zakaluđeri, ostvario je to na grčkom poluotoku Halkidika, u manastiru Hilandar. Uzeo je novo ime – Mitrofan, za uspomenu na Mitrofana Matića.

Komunistička revolucija 1941. godine Skupine građana Zagreba posipale su cvijećem i uz frenetično pozdravljanje dočekali ulazak njemačkih trupa. Tom slavlju prisustvovao je i Josip Broz Tito, sekretar KPJ, u društvu s Markom Belinićem. Razočaran onim što je vidio, kako sam negdje pročitao, Tito je rekao: "Marko, zar s ovim govnarskim narodom ti misliš da možemo podići revoluciju?" Nije se dugo dvoumio - prešao je u Beograd i uselio se u vilu Vladislava i Jare Ribnikar. Tu će sačekati povoljan trenutak za pokretanje revolucije.

Tito je imao dobar pregled svjetskih odnosa, vjerovao je da je Staljin s Hitlerom zaključio pakt samo zato da odgodi dan obračuna. Sramna kapitulacija Jugoslavije stvorila mu je plodno tlo i povoljne uvjete za ostvarenje životnog cilja. Međutim, Pavelićeva Hrvatska, u pronjemačkoj euforiji, nije mu pružala solidnu psihološku bazu. Revolucija na tom tlu ne bi bila prihvaćena "od širokih narodnih masa". U Srbiji je situacija povoljnija. Srpski narod, razmišljao je Tito, naučen na ratovanje i s mnogim ratnim pobjedama, neće se pomiriti s okupacijom. Propast države, koju je duboko osjećao svojom, za samo nekoliko dana, doživio je kao svoju najveću sramotu. Prirodno je da se kod takvog psihičkog stanja u pogodnom momentu lako može podstaknuti želja da se što prije spere ljaga, da se ustane, pobijedi i otjera okupator. To je bio razlog za Titovo hitno preseljenje u Beograd.

Karakteristično je da se opredijelio za Srbiju, iako je ona tada imala samo 2.500 članova KPJ, dok je Hrvatska imala 4.000, od ukupno 12.000 organiziranih članova. Posebnu snagu činilo je oko 40.000 omladinaca SKOJ-a, od kojih je dobar dio pripadao Beogradskom univerzitetu sa uspješno završenim vojnim kursom pod parolom "Branit ćemo zemlju".

Za potrebe revolucije, koju su pripremali, dobro im je došla mogućnost zauzimanja pozicija kod okupatora. Tamo će moći ne samo otkrivati namjere okupatora, nego i minirati antikomuniste. Komunisti, poznavaoci njemačkog jezika, uvlače se u vojne komande i institucije kao prevoditelji. I među njima je i dr Jože Vilfan koji se u Nišu u njemačkoj komandi održao i do 1943. godine, pa tek onda otišao u partizane. Čuveni beogradski liječnik dr Ljubomir Živković, postao je liječnik Gestapoa u Beogradu. S Gestapoom surađuje komunista ing. Voja Gavrilović i drugi. Mnogi od njih će denunciranjima veliki broj antikomunista otpremiti na gubilište (Banjica, Jajinci itd.). Dakle, suradnja s okupatorom i ratni zločini. Da je umjesto Tita pobjednik bio Draža Mihailović, bez sumnje, svi bi takvi komunisti bili osuđeni kao narodni neprijatelji i izdajnici.

Koristeći izvanredno organiziranu propagandnu mašinu, uskoro po njemačkom napadu na SSSR (22.6.1941. godine) objavljen je bio proglas CK KPJ kojim se narod poziva na ustanak protiv njemačkog okupatora. Za

proglas sam saznao u prostorijama Zbora. Zatekao sam skup rukovodećih ljudi s Ljotićem. Šutjeli su nijemi, zabrinuti. Pitao sam što se dogodilo.

"Komunistička partija je pokrenula revoluciju", odgovorili su.

"Pa to je avantura", rekoh ne trepnuvši.

"Nije to avantura", kaže Ljotić, "to je dodatna tragedija za srpski narod. Kad se na tragediju Srba u NDH nadoveže komunistički ustanak, jedno ludilo na drugo ludilo, stradanjima neće biti kraja."

Na tmurnom Ljotićevom licu očitavala se sva narodna nesreća, sve ono što se već zbilo i ono što predstoji.

Uvjerenje da je komunistička revolucija samo avantura, imalo je dosta ljudi, kako u antikomunističkom, tako i u komunističkom taboru. Vjerovao je to i Svetozar Vukmanović Tempo. Dva čovjeka su znala da će rat dugo trajati i da će revolucija biti dugotrajna i krvava, bili su to Ljotić i Tito.

Njihove će se snage i fizičke i idejne sudariti - fizička pobjeda (uslijed međunarodnih odnosa i nacionalističkog bjesnila) pripast će Titu, Ljotićeva kršćanska ideja nadživjet će ideju komunizma.

Zvanično je ustanak otpočeo 7.7.1941. godine u varošici Bela Crkva kod Valjeva. To je bio dan crkvene slave, okupio se narod i iz okolnih sela.

Kao i uvijek, žandari su osiguravali red. Grupa komunista predvođena Milom Milatovićem, diplomiranim pravnikom, i Žikicom Jovanovićem - Špancem, nesvršenim studentom, ali iskusnim borcem Španjolskog građanskog rata, obojica Valjevci, ubili su dvojicu srpskih žandara, a ne Nijemaca. Ovaj zločin iz čista mira, zaprepastio je okupljeni narod. Dan tog zločina bit će proglašen Danom ustanka protiv njemačke okupacije i slavit će se s ponosom.

Počinju njemačke odmazde, a Komesarska uprava podnosi ostavku U kolovozu 1941. godine, komunisti su na putu južno od Valjeva, iz zasjede ubili njemačkog motociklistu. Nijemci su iz obližnjih sela sakupili 80 seljaka i strijeljali ih, među njima i narodnog poslanika Gagića.

Dana, 19.8, komunisti u selu Prnjavor ubijaju njemačkog oficira. Nijemci odmah strijeljaju 110 mještana na čelu sa svećenikom Dragutinom Jovanovićem.

Nekoliko dana kasnije, komunistička trojka u selu Petlovači puca na njemački tenk, puščani meci se odbijaju od tenka, a njemački vojnici odmah strijeljaju 132 mještana i spaljuju selo. Izgorjela je i kuća zboraša svećenika Danila Milanovića.

U selu Jarebice komunisti ubijaju šest njemačkih vojnika, a za odmazdu, bez ikakvog prethodnog postupka, Nijemci strijeljaju 620 seljaka.

Komunisti nastavljaju s napadima, a Nijemci s odmazdama. Narod postaje sve očajniji. S jedne strane osuđuje njemačku okrutnost, a s druge strane narod bi se želio osloboditi okupatora. Svaka oslobodilačka aktivnost donosi smrt, nove ruševine i oganj. Žandarmerija, kojom je raspolagala Komesarska uprava, nije bila u stanju održati red u okupiranoj Srbiji, u kojoj su odredi Draže Mihailovića i komunistički odredi izazivali anarhiju. Za svakog ubijenog njemačkog vojnika, strijeljali su stotinu Srba, a za svakog ranjenog pedeset. Hitlerova računica je bila jednostavna - terorom i uništavanjem sela uspostaviti mir i red. Njegove instrukcije izvršavane su bez pogovora. U takvoj situaciji, a k tome i uz stalan priliv izbjeglica, Komesarska uprava je izgubila i ono malo autoriteta što ga je imala.

Ljotić savjetuje da Komesarska uprava podnese kolektivnu ostavku.

Nju bi trebala zamijeniti vlada s većim pravima i ovlaštenjima. Ako bi se oružanim ustankom i uspjelo ubiti 20.000 njemačkih vojnika, cijena bi bila ubojstvo 2.000.000 Srba, plus srušena i spaljena naselja. Isplati li se takva cijena? Ljotićevi predstavnici u Komesarskoj upravi, dr Stevo Ivanić i g.

Milosav Vasiljević, svojim ostavkama otvorili su krizu Komesarske uprave.

Ostavke im je napisao Ljotić. Obrazloženje je bilo mudro, hrabro i dostojanstveno, ono je oslikavalo situaciju, ne štedeći njemačku pogrešnu politiku prema narodu, a otvarajući nadu u uspješnost boljeg rješenja.

Situacija u Srbiji zbunjivala je Nijemce, oni nisu mogli očekivati takvu reakciju naroda kojega su trenutnim ratnim udarom oborili i osramotili.

Njemački "jastreb" Franz Neuhausen, generalni opunomoćenik za privredu u okupiranoj Srbiji, predlagao je Berlinu: u Srbiju pustiti ustaše, Madžare, Bugare i Albance, s potpunom slobodom uporabe sredstava i metoda za apsolutnu pacifikaciju. Iz Beograda iseliti svo stanovništvo bez izuzetka, a nastaniti ga njemačkom manjinom iz Banata. Beograd bi promijenio ime u Eugen Stadt (po princu Eugenu Savojskome).

U Beogradu je zavladala velika zabrinutost. Ljotić saziva sastanak najuglednijih ljudi iz domena politike, kulture i privrede. Svi su složni u ocjeni krize i potrebi autoritativnije uprave. Ljotić sugerira da se Nijemcima predloži da srpsku vladu sastavi armijski general Milan Nedić, sada u njemačkoj internaciji u Beogradu.

Pitao sam Ljotića što misli o sudbini srpskog naroda u slučaju njemačke pobjede u ovom ratu. Odgovorio mi je da ne isključuje da bi srpski narod bio preseljen u Afriku, ali ni da hrvatski narod ne bi prošao mnogo bolje. U isto vrijeme, slično mišljenje o sudbini hrvatskog naroda imao je i Dido Kvaternik, o čemu će u Hrvatskoj reviji br. 2/1952 napisati: "Već u prvim mjesecima opstanka NDH imao sam formalne dokaze da Nijemci kane germanizirati Hrvatsku... SS Obergruppenführer Berger re-

kao mi je da mu je Führer pred nekoliko dana kazao da veruje da će za nekoliko pokoljenja postojati pleme Hrvata koje će govoriti njemački (ein deutchsprahiger Stamm der Kroaten). Bilo je i drugih indicija da će i na naš narod biti jedanput aplicirana teorija slavenskog Untermenscha."

General Nedić na čelu Srbije Ljotić me pozvao da u osam sati navečer budem u njegovom stanu (jednosoban stan u Njegoševoj br. 10). Nije mi rekao razlog. Bio sam točan, otvorio mi je Ljotić. To je prvi put da sam u njegovom stanu. U stanu jedan vojnički krevet, stol, stolice, stočići. Soba je bila puna ljudi. Neke sam osobno poznavao, a neke prepoznao iz fotografija u novinama. Bilo je i nepoznatih. Predstavio me: "Ovo je moj prijatelj", a onda mi je pokazao da sjednem na krevet. Sve stolice i stočići bez naslona bili su zauzeti. Točno nasuprot meni, na prozoru, sjedio je Milan Aćimović. Prepoznao sam ga po fotografijama iz novina: debele usne, podbradak, podozrive lukave oči, nisko čelo, kosa ni glatka ni kovrčasta. Ne znam zašto, ali sam smatrao da baš tako treba izgledati pravi policajac - negativac. Pripisivao sam mu nedostatak bilo kakve ljudskosti i bogatstvo okrutnosti. Vrhunac ranije karijere, nakon što je bio upravnik grada Beograda (uključivo i šef policije), jest ministar unutarnjih poslova u trećoj (posljednjoj) Vladi Milana Stojadinovića. Njegov se ekstremni antikomunizam sastojao u fizičkom mučenju komunista da bi ih natjerao na izdaju Partije, čime bi, s jedne strane, dobio špijune ili, pak, bi ih Komunistička partija likvidirala, ili odgurnula za sva vremena. Do Aćimovića, na stočiću je sjedio dr Steva Ivanić, okrugle glave, bijelih bogatih brkova, sijedih ostataka kose, seljački izdanak, jedan od stupova Zbora, vrlo blag čovjek. Ne bih nabrajao ostale prisutne, koje sam poznavao, jer nisam siguran da ne bih pogriješio poslije toliko decenija.

Po prvim Ljotićevim riječima shvatio sam da on upravo otvara sastanak. Ja ću njegovo izlaganje skratiti i iznijeti suštinu: "Gospodo, kao što sam vam obećao, posjetio sam generala Nedića.

Iznio sam mu vjerno stanje u zemlji, nastojanja i zalaganja Komesarske uprave, nerazumijevanje na koje se nailazi kod okupatora, anarhiju u koju je zemlja upala pokretanjem ustanka kako Draže Mihailovića, tako i komunista. Govorio sam mu o sve većim stradanjima srpskog naroda u Hrvatskoj i masovnom dotoku izbjeglica koje u Srbiji traže spas. Iznosio sam mu podatke o sve češćim njemačkim represalijama koje najčešće prelaze 100 za jednoga, o popaljenim selima i svim ostalim tegobama koje tište narod. Iznio sam mu da Komesarska uprava nije u stanju kontrolirati situaciju, pa se ukazuje potreba da se uspostavi prava vlada na čelu s autoritativnom ličnosti

koja će spriječiti da narod potone u bezdan. Rekao sam Nediću da su ljudi iz Komesarske uprave, a i mnoge ugledne ličnosti političkog i kulturnog života, suglasne da ta ličnost bude on - general Nedić. Teško je bilo slomiti njemačko nepovjerenje, ali se i u tome uspjelo. Eto Milane, rekao sam, prenosim ti poruke i molim te da ih prihvatiš. Nedić je prijedlog odbio i među nama je došlo do naporne diskusije."

"Ti, Mito, zoveš mene da surađujem s okupatorom?"

"Da, Milane."

"Znaš li, Mito, da bi narod pljuvao na mene kao na izdajnika?"

"Znam, Milane. Znam da bi te u početku i grdio i pljuvao, ali isto tako znam da će te postepeno sve bolje razumjeti. Znam da će narod sagledati kuda srlja i trgnuti se."

"Jesi li ti, Mito, svjestan da bi to bila moja propast?"

"Znam, Milane, da bi to mogla biti i tvoja propast, da bi to mogla biti tvoja žrtva za tvoj narod kome si cijeloga života nesebično služio, ali isto tako znam da će te narod jednog dana blagosiljati i spomenike dizati. Milane, traže te izbjeglice, onaj stradalnički narod u Hrvatskoj, onaj na Kosovu, onaj pod mađarskim i bugarskim terorom, sav taj narod čeka od tebe spas. Milane, ti ne živiš samo za sebe, ti pripadaš srpskom narodu. Prihvati, Milane, svoju žrtvu."

"Ne, Mito. Ja to ne mogu. Ne mogu biti predsjednik vlade pod Nijemcima. To nikako."

"Tako se, gospodo, vodila i nastavila diskusija između mene i Nedića. On uviđa svu zlu kob, ali ne može prevaliti granicu između shvaćanja časti i patriotizma s jedne strane, i suradnje s okupatorom, s druge strane.

Nisam ga uspio uvjeriti, ali sam mu rekao da ću ponovno doći."

Prisutni su s velikom zabrinutošću saslušali Ljotića, tražeći od njega da ponovno razgovara s Nedićem. "Učinite sve", govorili su, "uvjerite ga."

Kad su se svi razišli, Ljotić me pozvao da sutra poslije podne prisustvujem sastanku Savjeta Zbora. Ja nisam formalno bio član tog tijela, ali će me Ljotić povremeno pozivati da prisustvujem sastancima.

Na sastanku Savjeta Ljotić je ponovio sve ono što je izlagao u svom stanu. Saslušani su i izvještaji sa terena. Sve je govorilo da se situacija pogoršava iz dana u dan. Komunisti ubijaju najuglednije domaćine po selima, pale općinske arhive, pozivaju na ustanak raspirujući strasti na političkom i socijalnom planu. Narod guta parole o skorom dolasku Rusa, o propasti Njemačke, o slobodi za koju se treba izboriti. Kod seoskih proletera razbuktavaju mržnju protiv bogatih seljaka i zelenaša, obećavajući socijalnu pravdu i otvarajući perspektivu seoskim proleterima. Imali su prilično uspjeha, naročito kod neradnika.

Savjet je podržao Ljotićeva nastojanja.

Ne znam kako je tekao drugi Ljotićev razgovor s Nedićem, ali se sjećam da je Nedić imao također dva sastanka s uglednim građanima i da je na

koncu pristao i 29.8.1941. godine obrazovao "Vladu narodnog spasa". Često je govorio preko radija. Njegovi su govori bili, uglavnom, kratki, vrlo jasni, govorio je jezikom razumljivim narodu, slikao je tešku situaciju i pozivao narod na mudrost, upozoravao ga je na katastrofalnost avanture u koju ga guraju oni koji ga pozivaju na ustanak. Posebno je bio oštar prema komunistima prikazujući ih "belosvetskim crvendaćima" u službi tuđina.

Nedić je zadržao neke ličnosti iz Komesarske uprave, nastojeći da sve stranke budu zastupljene. Tako je Milana Aćimovića zadržao za unutarnje poslove. Ljotić je opet odbio da uđe u Vladu, uvjeravajući da će tako biti od veće pomoći. Od Zbora su u vladu ušli dr Čeda Marjanović kao ministar pravde i Mihajlo Olćan kao ministar privrede. Nedić je uveo i generale: ministar saobraćaja, armijski general Đura Dokić, ministar pošta, armijski general Panta Draškić. Resori koje je povjerio generalima govore što je, ustvari, od njih očekivao. Prosvjetu je preuzeo profesor Velibor Jonić, otpadnik od Zbora (prišao Milanu Stojadinoviću s još jednom grupom nestrpljivih ljudi). Čeda Marjanović je bio sudac Kasacionog suda, tih čovjek, vrlo obljubljen kod onih koji su u sudu i ministarstvu surađivali s njim. Mihajlo Olćan je bio iz Vojvodine, farmer u američkom smislu.

Kao u periodu Komesarske uprave, tako i u prvom periodu Nedićeve, upravnik grada Beograda bio je Dragi Jovanović, jak kao bik, slabih moralnih kvaliteta, profesionalni antikomunist, zvanični suradnik s njemačkom policijom prije rata. Poznavao je samo fizička mučenja kao metod borbe protiv komunizma.

Pojava Nedića na čelu Srbije zabrinula je Antu Pavelića, predviđao je utjecaj na Srbe u Hrvatskoj, odnosno da će Nedić ometati provođenje plana o stvaranju "čiste" Hrvatske. Zato je uložio Berlinu protest, a protestirat će i kasnije u više navrata, međutim, bez uspjeha. U narodu će Nedić stjecati popularnost nakon što će njemačke krvave kaznene ekspedicije pročešljati Srbiju. Pozitivno će biti ocijenjena njegova briga za zarobljenike i za izbjeglice. Kada je Hitler iseljavao Slovence iz mariborskog kraja, ostavio im je na volju da biraju: ili u slobodnu Hrvatsku, ili u porobljenu Srbiju. Osim malih izuzetaka, Slovenci su odabrali Srbiju. Zašto? A Srbija, opterećena snošenjem troškova okupacije, ekonomskim iscrpljivanjem, naročito kontribucijom poljoprivrednih proizvoda itd, grcala je u mukama. (Među tim Slovencima nalazili su se i roditelji Milana Kučana, mnogo kasnije komunistički i postkomunistički državnik.)

Nedugo nakon što je Nedić imenovao Vladu, dogodila se, 24 i 25.9, tragedija Šapca. Združene snage četnika i partizana napadaju Šabac. Ustanici su pošli od pretpostavke da grad brane slabe njemačke snage, pa će ga lako osvojiti. Međutim, Nijemcima su u pomoć iz Srijema stigle ustaške jedinice željne operacija u Srbiji. Četnike je vodio kapetan Dragoslav Račić, a partizane Nebojša Jerković. Napad ustanika je bio odbijen i završio se tragično. Osim što je poginulo dosta ustanika, bilo je i zarobljenih. Među zaro-

bljenima bio je i aktivni oficir Milorad Čupić, s kojim sam bio u Kaštelima 1941. godine, na dan raspada Jugoslavije. S njim ću dijeliti neko vrijeme ćeliju na robiji u Srijemskoj Mitrovici.

Nijemci i ustaše sakupili su i zatvorili oko 7.000 Srba. Istovremeno, Nijemci skupljaju i seljake iz okolnih sela, pa oni i ustaše tjeraju narod trčećim maršom. Tko zastane biva ubijen (oko 200 osoba). Vijesti o ovom događaju zapanjile su Beograd. Nedić daje Nijemcima garancije da će njegovi odredi smiriti Mačvu, te mu uspijeva da se preživjeli vrate svojim domovima. Međutim, smirenja nije bilo, pa je njemačka kaznena ekspedicija ostavila po Mačvi krvave tragove i zgarišta.

Nedićeva Vlada je nemoćna da savlada pobunu.

Kontrarevolucija / Osnivanje Srpskog dobrovoljačkog korpusa (SDK) Nedić je 6.9.1940. organizovao 8 odreda. Oni su bili sastavljeni, uglavnom, od žandara, te podoficira i oficira bivše vojske. Njima je prije rata bilo zabranjeno bavljenje politikom, a mnogi nisu čitali ni novine. Televizije tada nije bilo, a radio nije politici posvećivao naročitu pažnju. Oni su znali da su komunisti protiv kralja, pa ih zakletva kralju opredjeljuje protiv komunizma. O samom komunizmu ništa drugo nisu ni znali. Znali su da je Draža Mihailović za kralja, a sad vide da je Draža sa komunistima - to ih zbunjuje. Komunisti su znali svoju propagandu usmjeriti na pojačanje zabune. U početku su govorili: "Rusi će svakog trena na Dunav, sve su snage ujedinjene protiv Nijemaca, tko hoće neka ide Draži, tko hoće neka priđe partizanima, to je jedno te isto. Biti uz Nedića znači biti uz Njemačku, znači biti izdajnik svoga naroda." Tako zbunjena, i idejno neobrazovana vojska, nije se mogla uspješno usprotiviti idejno usmjerenim partizanima. Izgledalo je da se rasulo ne može zaustaviti.

U prvoj polovini rujna 1941. godine, dakle svega petnaestak dana od obrazovanja Vlade, ta je Vlada pokazala svoju apsolutnu nemoć. Nedić je predložio da Vlada podnese ostavku. To je svakako značilo da se narod prepusti njemačkim, mađarskim, bugarskim, ustaškim i albanskim kaznenim ekspedicijama, po već postojećem njemačkom planu. A to je, ujedno, značilo biološko istrebljenje naroda koji se nije mogao pomiriti sa sramnim porazom i koji je vjerovao propagatorima, i s lijeva i s desna, da je "čas slobode krenuo". Od tih svojih zabluda narod će se početi trijezniti tek nakon trage-

dije Kraljeva i Kragujevca, nakon iskustva sa strahovladom komunista u Užicu, Čačku i još nekim gradovima.

U takvoj situaciji Mihajlo Olćan, predstavnik Ljotićevog Zbora u Vladi, protivi se ostavci i predlaže osnivanje dobrovoljačkih odreda. On izjavljuje da će u roku od 24 sata Vladi staviti na raspolaganje 500 omladinaca, antikomunistički obrazovanih u Zboru. Oni će biti jezgro daljnjih okupljanja. Usporedo s tim, Vlada mora pozvati narod u borbu i aktivno raditi na tom planu.

Tako je 15.9.1941. godine, uspostavljena Srpska dobrovoljačka komanda na čelu s inženjerskim pukovnikom Kostom Mušickim. Taj austrougarski oficir, s višom spremom, bio je čovjek visoke kulture, perfektno je govorio francuski i njemački, čovjek lijepih manira. Bio je ađutant kralja Aleksandra, a poslije njegove pogibije kraljice Marije i kralja Petra.

Olćanovo obećanje rezultiralo je tako da se u roku od 24 sata odazvalo 100 omladinaca, a u roku od 10 dana 500.

Vijest o osnivanju dobrovoljaca zatekla me na radnom mjestu u Radničkoj komori, s pozivom da se odmah javim u kasarnu Drugog puka bivše jugoslovenske vojske na Dedinju u kojoj se sada nalazi sabirno mjesto dobrovoljaca. Tamo sam zatekao komandanta Slovenca rezervnog majora Knopa, inženjera iz šabačke tvornice Zorka. Obavijestio me da sam isljednik i vršilac dužnosti ađutanta. Saznao sam da će se u tom odredu vršiti formiranje, obuka i naoružavanje novih odreda. Jedan odred studenata već je krenuo na teren i imao je uspješan okršaj s partizanima. Uniforme su bivše jugoslavenske vojske, a tako i naoružanje (samo puške, Nijemci ne dozvoljavaju ništa drugo).

U oficirskoj uniformi, s oznakama potporučnika, uvečer sam odlazio kući, a ujutro u kasarnu. Narod me u čudu promatrao. Osjećao sam se vrlo neugodno, zapravo osjećao sam stid što se pod njemačkom okupacijom krećem u uniformi. Da to nije bila jugoslavenska uniforma, siguran sam da je ne bih obukao. Saznanje da je narod, koji mi je kao izbjeglici pružio gostoprimstvo i zaposlenje, u opasnosti od biološkog istrebljenja, te povjerenje u Ljotića, tog dokazanog kršćanina i rodoljuba, pomoglo mi je da svladam nedoumicu i stid. Naravno, često sam si postavljao pitanje imamo li mi obavezu i pravo spašavati narod ako on to od nas ne traži pa, još i više, ako se tome protivi? Nisam imao jasan odgovor, ali sam vjerovao da će to narod naknadno odobriti.

U ovaj odred stalno su pristizali pojedinci i grupice, snabdijevali se i zatim odlazili kao organizirana jedinica na teren. Većina od njih su u autobusima i željezničkim vagonima učili puniti i prazniti pušku. Tako nespremni, mnogi će biti žrtve svoje vojničke nespremnosti. S jedne strane, moralni razlozi su zahtijevali da ih se nespremne ne šalje u borbu, a situacija na terenu, s druge strane, tražila je njihovo neodložno angažiranje.

U takvoj dilemi doživio sam pogibiju dječaka kojega sam mogao spasiti, a nisam to učinio. Taj slučaj opterećuje moju savjest i danas. Primili smo jednog maturanta beogradske gimnazije, omladinca Zbora. Poznavao sam ga i vrlo cijenio zbog njegovih ljudskih osobina koje su već dolazile do punog izražaja, zbog njegovog obiteljskog odgoja, te inteligencije. Nekoliko dana poslije njegovog dolaska, evo i njegovog mlađeg brata Zorana, učenika šestog razreda gimnazije, s nepunih 16 godina životne dobi, odnosno, bio je mlađi maloljetnik. Došao je s urednom uputom iz Komande. Moja je dužnost bila da ga primim i predam komandantu odreda koji se upravo formirao. Rečeno mi je da će taj odred imati u kasarni pripreme koje će trajati dvadesetak dana.

U mojoj kancelariji se pojavila gospođa u crnini, dostojanstvenog držanja, predstavivši se Zoranovom majkom. Znao sam da je ona gimnazijski profesor, da joj je suprug umro i da ona ima dva sina. Oštro je negodovala što smo primili i njenog Zorana, koji je još dijete.

"Teško mi je i za starijega, ali on je maturant, već može razmišljati samostalno, ali ovo dijete ne dam. Molim da ga odmah otpustite", zahtijevala je.

"Gospođo, razumijem vas kao majku, ali on je ovdje upućen od Komande, vi biste se trebali obratiti tamo."

"Gospodine, moje dijete nije sada u Komandi, nego u ovoj kasarni.

Vratite mi odmah dijete. Ja nemam nikoga drugoga, neka je barem on uz mene."

"Ono što ja mogu učiniti je to da ga pozovem i da razgovarate s njim i ako on pristane da ide kući, ja ga neću zadržavati, iako to ne bih smio učiniti, jer nemam takvo ovlaštenje."

"Nisam došla razgovarati sa svojim djetetom, takav razgovor sam ja s njime već obavila u kući, ali bez uspjeha. On je došao ovdje bez moje suglasnosti. Nemojte mi ga dovoditi na razgovor, nego ga otjerajte."

"Izvinite, gospođo, ne smijem ga otjerati. Ako on to hoće - otpustit ću ga."

"Gospodine, ako vi moje dijete danas ne otpustite, sutra će biti mrtvo."

"Gospođo, što to govorite?"

"Znam to po noćašnjem snu. Zato toliko inzistiram."

"Za Boga miloga, gospođo, vi ste intelektualka, kako možete vjerovati snovima?" "Što vi o tome znate?", rekla mi je tonom ljutnje i omalovažavanja.

"Gospođo, Zoran neće za 20 dana ići na teren, toliko će trajati obuka ovdje i vi ćete moći svakog dana biti s njim."

"Dosta, vratite mi moje dijete", vrisnula je i briznula u plač.

Dao sam pozvati Zorana. Kad je ugledao majku, snuždio se i oborio pogled u pod.

"Zorane, došla je majka po tebe. Ti znaš da sam ostala sama, a ti si dijete. Hajde sa mnom."

"Zorane", umiješao sam se, "ti si zaista premlad za vojsku. Ako želiš, ja ću te otpustiti."

Zoran se obratio majci: "Majko, ti znaš da je meni mjesto uz brata. Shvati me, majko, ne mogu ga pustiti samog."

Majka je pokrila lice rukama i izašla bez riječi, a nešto kasnije i Zoran.

Sutra ujutro pitao sam komandanta kako ide s obukom novopridošlih. Od njega sam saznao da su svi po naređenju Komande upućeni na željezničku stanicu na putu za Valjevo. Poslije podne došla je vijest da je na putu za Valjevo odnekud zalutao jedan metak i usmrtio Zorana. Povrijeđenih nije bilo. Pogrebu nisam imao snage prisustvovati, ali ne prestajem misliti na Zorana i na bol koji sam pričinio njegovoj majci dajući prednost dužnosti pred humanošću.

Dva dana nakon toga, predao sam dužnost novopostavljenom ađutantu aktivnom poručniku Miodragu Najdanoviću. Da je došao tri dana ranije, možda bi bio spašen Zoranov život. Ili je možda moralo biti kako je majka u snu vidjela?

Kao isljednik nisam imao niti jedan slučaj, a ipak su mi poslali pomoćnika rezervnog oficira, diplomiranog pravnika iz Bihaća. Shvatio sam da je došao da me smijeni. Bio je izbjeglica koji je upravo stigao. Razgovaramo: "Jesi li imao kakvih neprilika od Bihaća do Beograda?", pitam ga.

"Ne, nikakvih."

"Jesi li u Bihaću imao neprilika?"

"Ne, bio sam pod zaštitom mog velikog prijatelja Kvaternika, čak sam imao i papir koji sam trebao pokazati ustašama ako bi došli po mene."

"Otkuda ti je on prijatelj?"

"Kad sam bio na studijama u Francuskoj, tražio sam što jeftiniju sobu. Jedna mi je žena ponudila krevet u sobi u kojoj već boravi neki moj zemljak koji pristaje da još netko bude s njim, jer je onda i njemu jeftinije. Bio je to Kvaternik. Nije trebalo dugo da se sprijateljimo. Bio je simpatičan, ali je noću često vikao u snu. Budio sam ga i pitao što je sanjao, ali mi dugo nije odgovarao. A onda, kad je uvidio kako strpljivo podnosim tu njegovu noćnu moru, otkrio mi je tajnu: 'Ja sam tragičan slučaj, imam zatrovanu krv pa to teško podnosim, baca me u očaj. Naime, po majci imam židovske krvi', rekao je zdvojan."

"Uzalud su bila moja uvjeravanja da je to samo rasistička predrasuda, nisam ga uspio niti razuvjeriti, niti utješiti. A kada je došao njegov dan i

kad se dao na uništavanje Židova, u nadi da će tako pročistiti svoju krv, te kad je u Bihaću nastao masovni pokolj Srba, dobio sam od njega propusnicu za Beograd. Na rastanku mi je poželio sreću. Ja je nisam mogao poželjeti njemu. Tako sam izgubio dragog prijatelja."

Ja sam vraćen u Radničku komoru na posao rješavanja sporova radnika i poslodavaca.

Odziv omladine Zbora u dobrovoljce bio je potpun. Među prvima javili su se izbjeglice. Stariji - samo ukoliko su bili potrebni. U Zboru je vladala jednodušnost o potrebi angažiranja kao zadnjoj mogućnosti da se narod zaštiti od biološkog uništenja. Ipak, izuzetak je bio stari Ranko Vujić, inženjer iz Pančeva, jedan od osnivača Zbora i član Savjeta Zbora. Ranko je uživao veliki ugled. Njegovu staračku nemoć potencirala je teška astma. Više puta sam ga zatekao u prostorijama Zbora kako raspravlja s Ljotićem. Energično se protivio da omladina Zbora oblači vojničke uniforme pod njemačkom okupacijom. Protivio se učestvovanju u građanskom ratu. Uzalud mu je Ljotić postavljao pitanja na koja bi morao dati logičan odgovor u prilog angažiranja dobrovoljaca, on je uporno ostajao pri svome. Ljotić ga je pitao: "Da li treba da sledimo taktiku i politiku Miloša Obrenovića ili Crnog Đorđa u jednakim okolnostima? Što bi bilo od srpskog naroda da je Miloš pustio Đorđa da diže novu bunu kad joj vreme nije? Prihvaćaš li ti, Ranko, njemačku odmazdu 100:1, prihvaćaš li ulazak ustaša i ostalih susjeda u Srbiju u cilju pacifikacije?" Ranko je izbjegavao direktan odgovor, ustrajao je samo u jednom: "Suradnja s okupatorom je kompromitacija Zbora." U Ljotićevom prisustvu, Ranko je nagovarao grupu dobrovoljaca da bace uniformu, ali oni to nisu prihvatili. Ljotić je s Rankom bio vrlo strpljiv. Nije ni došao na ideju da taj problem pokrene pred Savjetom Zbora, već se prema njemu odnosio s krajnjom blagošću i razumijevanjem. Ranko je sve rijeđe dolazio u prostorije Zbora, uvijek pokušavajući nekoga uvjeriti u svoje gledište, a onda ga više nisam vidio.

Trudio sam se shvatiti Ranka Vujića. S jedne strane, razumio sam da on, kao jedan od osnivača Zbora, želi sačuvati njegov ugled za poslijeratno vrijeme. S druge strane, pomišljao sam da se on možda boji za svoj život u slučaju komunističke pobjede. Ni danas mi nije sasvim jasno što je bio pravi uzrok takvom ponašanju. Možda je bilo i jednog i drugog. Jednog dana, u logoru Eboli u Italiji, u "Politici" naći ću i ime dragog mi druga Ranka Vujića među prvom grupom strijeljanih u Beogradu prigodom oslobođenja grada.

Ljotić nije u dobrovoljcima imao neku zapovijednu funkciju. Bio je on idejni začetnik i duhovni predvodnik. Oficiri su odgajali i spremali borce, a Ljotić ljude-kršćane. Od svakog borca najprije se tražilo da bude istinski kršćanin. U tom cilju, po jedinicama su postojali prosvjetari. To nisu bili politički komesari kao kod komunista, oni su bili borci koji su najprije djelovali svojim primjerom, a u slobodnom vremenu razvijali su moralno-prosvjet-

nu djelatnost. S prosvjetarima je Ljotić održavao pojedinačne i grupne sastanke pripremajući ih tako za njihov rad. On je ponekad govorio i pred čitavim jedinicama. Oficiri su ga rado slušali i učili od njega te njegovo učenje provodili u praksi.

Ostao je zabilježen, uz ostalo, i njegov govor kojim je otpratio na teren Treći đački odred. Evo nekoliko karakterističnih rečenica: "... Žao mi je vaše mladosti jer u borbu idete gde će mnogi od vas poginuti. Ali, više od toga mi je žao jer ćete i vi morati da ubijate. Vi ste dobili oružje, ali morate znati da je ono moćno i blagosloveno samo u dostojnim rukama Junaka i Čoveka. Da se ne razmećete oružjem i da ga nikad ne upotrebite kao siledžije, nasilnici ili, ne daj Bože, kao ubice. Vi se borite da se uspostavi red i mir u vašoj zemlji i da narod ne strada više i da ne daje besciljne žrtve... Ali morate znati svoj položaj: svako jutro kad se probudite, vi sebi da kažete da ste robovi."

Drugom jednom prigodom slušao sam njegov razgovor s grupom od četiri dobrovoljca. Jedan ga je pitao da li krst s likom sv Đorđa koji kopljem probada aždaju, a koji dobrovoljci nose na grudima, predstavlja našu borbu s komunističkim neprijateljem. Ljotić je odgovorio: "Ne. Komunisti nisu naši neprijatelji. To su naša zabludela braća koja misle da se bore za dobro naroda, a ustvari ga vode u propast. Neprijatelj je onaj koji uđe u tvoju zemlju i okupira je. A lik svetog Đorđa predstavlja borbu protiv naših unutarnjih slabosti."

Ove dvije Ljotićeve izjave, ustvari, razrada su definicije čojstva i junaštva, prema kojoj je Čojstvo obrana drugog od sebe, a Junaštvo obrana sebe od drugoga.

Kragujevačka tragedija / Boravak u Kragujevcu, slanje na klanje / Bijeg Krajem listopada 1941. godine Beogradom je prostrujila jeziva vijest o masovnom strijeljanju Kragujevčana. Govorilo se o 15.000 strijeljanih.

Gledao sam Ljotića zanijemelog od užasa i bola. On i Nedić su za tragediju saznali kad je već bilo kasno da se intervenira. Naime, telefonske veze Kragujevca s Beogradom su bile prekinute, a grad blokiran. Kad je stigao detaljan izvještaj, obojica su otišla kod dr Turnera, šefa upravnog štaba i kod njemačkog vojnog zapovjednika, te im uložili oštar protest. Nediću i Ljotiću su pokazane fotografije ubijenih i unakaženih njemačkih vojnika (spolni organi odsječeni i stavljeni u usta, tijela izbodena bajunetama). Dr Turner je

rekao: "Ako ove odmazde ne mogu urazumiti srpski narod, Srbija će biti podijeljena između Pavelićeve Hrvatske, Mađarske, Bugarske i Albanije, s potpunom slobodom djelovanja."

(Poslije rata partizanski pukovnik Vojmil Kljaković potvrditi će mi da takvi dokumenti doista postoje u Vojno-historijskom arhivu u Beogradu, gdje je on radio kao zamjenik direktora.) Četnici i partizani izvršili su zajedno to djelo na putu u blizini Kragujevca. Bilo je još nekoliko napada pokraj tog sela. Nijemci su ta sela popalili (kaznenu ekspediciju predvodio je SS major König po višem naređenju) i nekoliko stotina seljaka strijeljali. No, to im nije bilo dovoljno da bi popunili broj od 2.300 za 10 ubijenih i 26 ranjenih. Zato je König naredio da se opkoli Kragujevac i pohapse svi muškarci od 16 godina pa nadalje. Skupljani su i đaci po školama. Sav taj narod strpan je u barake. To je bilo 20.10.1941. godine.

Odmah se u narodu postavilo pitanje: "Zašto su Nijemci to uradili?

Tko je kriv za toliku tragediju?" Oni koji su nesreću izazvali, šutjeli su dugo. Ali, nagon za hvalisanjem bio je jači od političke i osobne opasnosti, pa su ipak progovorili, prešućujući, kao po dogovoru, ono najgore. S četničke strane progovorio je aktivni poručnik Kraljevske vojske, od Draže Mihailovića postavljen za komandanta Prvog Ravnogorskog korpusa, Zvonko Vučković. S komunističke strane progovorio je Raja Nedeljković (prvi u "Glasu kanadskih Srba", a drugi u beogradskoj "Borbi").

Oni se najprije spore oko toga tko je vodio borbu s Nijemcima.

Zvonko Vučković tvrdi da su, na osnovu dogovora s Vladimirom Dedijerom, političkim komesarom Gružanskog partizanskog odreda, partizani najdalje u roku od 48 sati trebali zaposjesti položaj blizu sela Bare (22 km na putu Kragujevac-Milanovac), ali da to nisu uradili, pa je njemačka oklopna jedinica bez ikakvog otpora produžila i tako naišla na Vučkovićeve položaje na Rapaj Brdu oko sela Ljuljka, gdje se razvila ogorčena borba. Četnici su imali velike gubitke, ali su i Nijemci imali 9 poginulih i 27 ranjenih, od kojih je jedan uskoro izdahnuo, tako da su njemački gubici iznosili 10 poginulih i 26 ranjenih. Suprotno od toga, Nedeljković tvrdi da su i partizani učestvovali u borbi.

Karakteristično je što obojica prešućuju što se dogodilo s njemačkih 9 leševa koje Nijemci u povlačenju nisu uspjeli odvesti sa sobom. Ono što se dogodilo, mogli su napraviti ili Vučkovićevi četnici, koji su po njemu jedini vodili borbu, ili je to djelo Nedeljkovićevih partizana, ili njihovo zajedničko.

Publicista Boro Karapandžić brižljivo je istraživao događaj, te ga ovako opisao: Jednima su iskopali oči, drugima, koje su skinuli gole, otsekli su spolne organe pa ih mrtvima stavili u usta, treće su raspolovili i donji deo

trupa postavili s nogama u vis da čine onaj famozni znak nemačke propagande i Čerčilovo slovo "V"- Victoria.

Teško je povjerovati da su nikako ili slabo obrazovani četnici, ili partizani, mogli planirati takvu arhitekturu zla, kakva se u povijesti ratovanja još nije zabilježila. Prije će biti da je to proizvod nekog od vodećih jedne ili druge skupine, samo su oni mogli ići ususret omjeru 100:1 i 50:1. Kasnije će se sa skoro stopostotnom sigurnošću utvrditi da je to djelo Zvonka Vučkovića.

Nijemci su u svojoj plakatiranoj "Obznani", od 21.10.1941. godine naveli da je za svakog od 10 poginulih njemačkih vojnika strijeljano 100, a za svakog ranjenog 50, i to prije svega "komunista, bandita i njihovih pomagača, ukupno 2.300."

Jesu li Zvonko Vučković, Raja Nedeljković i Vladimir Dedijer, te njihovi šefovi Draža Mihailović i Josip Broz Tito, znali za navedeni omjer koji je vrijedio samo za Srbe u Srbiji? Dakako da su znali jer su takve mjere odmazde Nijemci pravovremeno obznanili. A oni su i usprkos tome išli na izazivanje njemačke odmazde. Pokoljenja će im suditi.

Nešto prije toga, u Kragujevcu je seljak Marisav Petrović (rodom iz okolice Kragujevca) počeo formirati Peti dobrovoljački odred. Kritičnog dana rano ujutro njemački su vojnici blokirali zgradu osnovne škole u kojoj se formirao odred, onemogućavajući tako da dobrovoljci interveniraju na bilo koji način. Mariborčanin Lautner, slovensko-njemačka mješavina, sada preobraćen u Miloš Vojnović, stigao je dan ranije da pomogne Petroviću u formiranju odreda. Pošto je govorio njemački, uspio je skupa s Marisavom Petrovićem da ih primi König. Intervencija je na najgrublji način odbijena.

König je tvrdio da su svi zatvorenici komunisti, te prema tome odgovorni za zločin, a on će bez milosti izvršiti dobiveni zadatak. Marisav i Miloš nisu znali koliko ljudi treba biti strijeljano, pa su se domišljali na sve moguće načine da spriječe, ili barem umanje nesreću. Tvrdili su da među zatvorenicima ima mnogo omladinaca koji su se prijavili u dobrovoljce, da ima i dosta članova Zbora, uglednih ljudi antikomunista i neutralnih stručnjaka liječnika, inženjera i drugih. Oni nikako ne mogu biti odgovorni za komunističko nedjelo. Konačno je König pristao da pusti takve ljude, uz Marisavljevu garanciju životom. Marisav je zadužio neke Kragujevčane za pravljenje spiskova, s tim da se prednost dade đacima. Prema Dedijerovom svjedočenju (samo u prvom izdanju knjige), već te večeri pušteno je oko 600 ljudi. (Točniji broj je 800). Među njima je bilo 160 đaka. Sutradan prije strijeljanja, intervencijom Marisava pušteno je još oko 3.000 ljudi, a iz grupa vođenih na strijeljanje prosto su istrgnuti pojedinci.

Ljotiću su dolazili ugledni ljudi i oštro zamjerali što su dobrovoljci vršili izvlačenja pojedinaca. Ako sav narod nije mogao biti spašen, nije trebalo nikoga izvlačiti. Zaista, prigovor je bio ozbiljan. (U Kraljevu je s ostalim građanima strijeljano oko 100 organiziranih članova Zbora. Nitko od

njih nije ni pokušao da se izvlači s pozivom da kao antikomunista ne može biti odgovoran za komunističke provokacije. Otišli su mirno u smrt sa svojim susjedima, s prijateljima i političkim protivnicima.) Kolikogod su bili sretni roditelji tako spašene kragujevačke djece, roditelji one druge bili su zbog toga još nesretniji.

Pred samo strijeljanje, na brdu iznad Kragujevca sjedili su i razgovarali četnički oficir kapetan Pavle Bogičević i komunistički komandant Raja Nedeljković. Bogičević se zalagao da zajednički napadnu Kragujevac i oslobode zatvorenike, našto mu je Nedeljković odgovorio: "Vreme nije za takav napad, a što se tiče ljudi, što ih god Nemci više pobiju, to ćemo mi imati manje da ubijamo kada oslobodimo Kragujevac.

Nemci rade naš posao. Uostalom, zašto Kragujevčani nisu došli kod nas u šumu?" (Boško Kostić, Za istoriju naših dana, Lille, Francuska 1949.)

U takvim okolnostima, uputio me Ljotić krajem studenoga u Kragujevac da pomognem Simi Kerečkom (starješina omladine Zbora, docent Tehničkog fakulteta u Beogradu) u brizi oko đaka. Pošto je postojala bojazan da će komunisti ponovno izvršiti neku provokaciju, a Nijemci novu krvavu odmazdu, spašeni učenici, uz suglasnost roditelja, smješteni su u internat. To je bila zgrada ženske učiteljske škole koju je osiguravala grupa dobrovoljaca. Đaci su svakog dana odvođeni u školu na redovnu nastavu i vraćani u internat pod zaštitom dobrovoljaca. Osim nastave i učenja, đaci su organizirali i bogat kulturno-umjetnički život.

U Kragujevac sam stigao u prvi sumrak. Crne zastave na skoro svakoj kući činile su grad stravičnim. Ulice puste, zastori na prozorima spušteni. Kerečki me proveo kroz zgradu i upoznao sa đacima. U učenju i kulturno-umjetničkom životu, pomagali su im studenti dobrovoljci odabrani za takav rad. Saznao sam za mnoge pojedinosti kragujevačke tragedije. Većinu tih đaka spasili su od strijeljanja upravo dobrovoljci. Među njima je postojao skoro pravi rodbinski odnos.

Poslije večere Kerečki mi je ponudio da idem s njime i s grupom dobrovoljaca u akciju.

"Kakvu akciju?", pitao sam iznenađen.

"Idemo hapsiti predsjednika općine, Strahinju Janjića."

"Kako hapsiti? Pa to je dobrovoljački oficir, u štampi mu je pravljena reklama kao vrlo socijalnom i uspješnom predsjedniku. Što to sad znači?"

"Strahinja Janjić se početkom listopada javio beogradskoj komandi kao dobrovoljac. On je bio aktivni poručnik, ali je napustio vojsku, kako je rekao, jer se nije slagao s nekim negativnim pojavama. Komanda nije imala vremena da njegove podatke provjerava, nego ga je odmah uputila u Kragujevac da Marisavu Petroviću pomogne u formiranju odreda. Ostavljao je vrlo dobar dojam. Poslije njemačke odmazde nad Kragujevcem, postavljen je za predsjednika općine. U početku su građani bili zadovoljni njegovim ra-

dom, a onda je odjednom sve krenulo naopako, odao se pljački, ucjenama, pa je čak i silovao jednu učiteljicu. Našao je načina da među Nijemcima izgradi sebi zaštitu. Izgleda da je od ranije bio njemački agent, te da se kao takav uvukao među dobrovoljce. O svim ovim svinjarijama upoznat je komandant Mušicki, Nedić i Ljotić. Nedić je odobrio da Strahinji Janjiću prosudi prijeki sud. Suđenje će biti sutra.

Janjić je stanovao u prizemnoj vili, bila je osvijetljena. Pri upadu dobrovoljaca nije pružio nikakav otpor, pa je s lakoćom odveden u zgradu predstojništva policije koja je imala i zatvor. Predstojnik policije još nije bio postavljen, pa je Kerečki bio vršilac dužnosti predstojnika.

Pitao sam Kerečkog koliko ima zatvorenika.

"Samo dvije djevojke partizanke. Jedna je kurva iz seoske kafane.

Pristala je raditi za Nijemce, odlazi ovih dana u Njemačku da špijunira naše radnike. Druga je student medicine. Nju nisu uspjeli slomiti i osuđena je na smrt. Izvršenje se očekuje svakog dana. Ona je karakterna osoba, vrlo inteligentna, sigurno bi bila dobar liječnik."

"Ima li mogućnosti da je spasiš?"

"Sve sam učinio, ali su Nijemci neumoljivi. Svakog dana je obilazim, ona rado razgovara. Idemo je obići. S njom slobodno razgovaraj, nemoj se ustručavati."

U ispražnjenoj velikoj kancelarijskoj sobi na slami su ležale djevojke. Kavanska kurva je bila upadno našminkana, postavila se tako da joj se istaknu bedra, prostačko zavodnički se osmjehivala. Studentica je ležala pokrivena vunenim pokrivačem. Žuta duga kosa uokviravala je blijedo lice, oči plave, ruke mršave i nježne. Pozdravili smo se i upoznali, ali razgovor nisam mogao započeti. Kerečki me hrabrio no nikako nije išlo. Iz neugodnog položaja izvukla me studentica: "Slobodno pitajte, gospodine. Nema teme o kojoj ne bih pristala razgovarati." Pričala mi je o svom djetinjstvu, pa o srednjoj školi. U sedmom razredu bila je opčinjena ruskom literaturom Tolstoj, Dostojevski, Puškin, Gorki i drugi. Preko tih pisaca zavoljela je ruski narod da bi prihvatila i njihove političke učitelje, velikane revolucije Lenjina i Staljina.

"Interesantno, gospođice", prihvatio sam razgovor. "Zahvaljujući tim istim ruskim klasicima ja sam postao antikomunista. Njihovo traženje Boga u čovjeku, neprotivljenje zlu, "svi smo krivi za sve", to isključuje klasnu borbu, revoluciju i diktaturu jedne partije. Pa uzmite samo "Zli dusi", pa "Političke zapise". To je sve antirevolucija."

"Gospodine, trebate razdvojiti djela Dostojevskog na period prije i poslije osude na smrt. Poslije pomilovanja on se čuvao da se ne zamjeri režimu. Svakako da ni Tolstoj nije bio revolucionar, ali su me oni uveli u čitanje s interesom svega što je rusko, pa sam tako stigla i do revolucionarnih pisaca."

"Zaista, Mati Maksima Gorkog je, možda bi se moglo reći, uputstvo za revolucionarnu akciju. To vas je svakako moglo oduševiti, kao što je oduševljavalo rusku i ostalu svjetsku omladinu. Ali, baš slučaj tog revolucionara mene je učvrstio u antikomunizmu."

"Kako to?", upitala me s čuđenjem studentica. "Čujte, ako je tog revolucionarnog pisca Staljin dao otrovati, ako takav književnik nema pravo živjeti u sistemu čijoj pobjedi je toliko pridonio, onda taj sistem mora biti loš."

"Nemojte, gospodine, vjerovati u tu kapitalističku izmišljotinu. Kapitalizam čini sve da kod naivnih ljudi kompromitira Staljina. On je od Sovjetskog Saveza učinio tako moćnu silu da ga se svjetska reakcija zaista ima razloga bojati."

"Kako mislite da će ovaj rat završiti?", pitao sam.

"Potpunom pobjedom Rusije. Staljin je pokrenuo narod na domovinski rat, razvile su se takve energije koje se ničim ne mogu obuzdati. Možda će kapitalističke zemlje napustiti savez s Rusijom i nagoditi se s Njemačkom, ali ih to neće spasiti, njihova radnička klasa će ostati uz Rusiju i Rusija će pobijediti. Sva ta vaša borba samo je izraz krajnje nemoći, bespomoćni pokušaj da se nadolazeća bujica zaustavi."

"Gospođice, da nije došlo do ovog tragičnog slučaja s vama, pa da pobijedite na terenu Jugoslavije, čime biste se vi osobno bavili?"

"Ideal mi je bio da postanem dječji liječnik, da pomognem našoj djeci da žive sretno djetinjstvo kao što je to u Rusiji. Lenjin je odmah nakon pobjede u prvi plan stavio zdravlje djece i njihovo obrazovanje. Nigdje na svijetu država ne daje toliko za djecu kao u Rusiji. Kad majke idu na posao, djeca se smještaju u dječje vrtiće. Ona tamo pod punom brigom odgajateljica i nadzorom liječnika borave cijeli dan. To sam i ja željela, ali eto, padam kao žrtva za bolji svijet, za sreću čovječanstva."

"Gospođice, vrlo sam žalostan zbog vašeg tragičnog slučaja. Moj prijatelj Sima Kerečki sve je učinio da vas spasi, ali nije uspio. To je grozno."

"Ništa, gospodine, nemojte se žalostiti. Ja sam kao skojevka našla smisao života u borbi na Medicinskom fakultetu, pa sam to nastavila u partizanima." "Čujem da ste učestvovali u nekoliko borbi. Jeste li pucali?"

"Da, da, pucala sam i vjerujem da sam imala dobrih pogodaka."

"Jeste li ubili?"

"Jesam, i u borbi i izvan nje."

"Kako to izvan borbe?"

"Moj odred je zarobio jednog Nedićevog oficira, kapetana. Jednoglasno smo ga osudili na smrt. Postavilo se pitanje tko će izvršiti presudu. Jedan drug se našalio da ja kao žena ne bih bila u stanju to napraviti. Drugi su

prihvatili šalu i nastavili me zadirkivati. Ja, istina, nisam do tada imala prilike gledati ubijanje čovjeka iz neposredne blizine. Ali, smatrala sam da neprijatelj nije čovjek i da ga treba likvidirati. Javila sam se da ću ja izvršiti presudu. Rekla sam to tako hladnokrvno da su mi drugovi povjerovali i pružili mi pištolj."

"Bilo je tu, možda, i nešto feminističke sujete?"

"Ne, možda i jest, ali osnovni poriv je bila želja da uništim neprijatelja. On je sjedio, prišla sam mu iza leđa, sabrano prislonila cijev na zatiljak i opalila."

"Valjda vam je ipak bilo teško?"

"Ne, ja sam to promatrala čisto anatomski, kao što ću promatrati anatomski i moju smrt kad Nijemci upere puške u mene."

S bolom u duši oprostio sam se sa studenticom, rekavši joj "doviđenja". Ponovnog viđenja, nažalost, neće biti.

Sutra ujutro Kerečki se spremao da u Petom odredu organizira suđenje Strahinji Janjiću. Preduhitrio ga je poziv njemačkog Okružnog komandanta Bischofshausena, koji se nedavno zalagao kod majora Königa da što više ljudi bude pušteno iz baraka prije strijeljanja.

Kerečki se pojavio tek navečer. Dan je proveo u zatvoru i u razgovoru s njemačkim komandantom, koga je Strahinja Janjić uspio majstorski opčiniti. Kerečki nije uspio dokazati potrebu suđenja Janjiću, pa je morao napustiti Kragujevac. Brigu oko internata povjerio je meni.

Više puta sam imao priliku razgovarati s nekoliko roditelja učenika spašenih od strijeljanja. Bili su neizmjerno zahvalni dobrovoljcima. Prišao mi je i jedan čovjek niskog rasta, naočale su mu imale debeli crni okvir, bio je tamne puti (tako sam ga zapamtio). On mi je ispričao da je bio ušao u kolonu za strijeljanje kad mu je prišao jedan vrlo mladi dobrovoljac i pitao ga je tko je on. Ovaj mu je kazao svoje ime, rekao mu je da je profesor, izbjeglica iz Banjaluke. Taj dobrovoljac ga je uhvatio za grudi i naglo ga izvukao iz kolone. Kasnije je saznao da se njegov spasitelj zove Miroslav Tomić.

Proteći će pune dvije decenije kad će mi se pružiti prilika da se u Banjaluci zainteresiram za tog profesora. Rekoše mi da se poslije rata vratio u Banjaluku, da je pričao uspomene o kragujevačkoj tragediji i da je najgore govorio o nekom Tomiću. Takva su bila vremena, bilo je to u skladu s linijom državno-partijske propagande. Nisam poželio da se sretnem s profesorom - bilo bi me stid što njega nije stid.

O broju strijeljanih postojala su različita gledišta: od 7.000 do 15.000. Zvanični njemački dokumenti govorili su o 2.300.

Upoznao sam se s dvojicom Hrvata. Jedan, rodom iz Kotora, bio je još u službi na dužnosti šefa Ureda za socijalno osiguranje. Drugi, pukovnik Ante Kovačić, iz Splita, umirovljen, do rata je bio jedan od šefova tvornice oružja. Rekli su mi da ima još Hrvata, uglavnom su do rata radili u spomenutoj tvornici. Oni su odlučili da nastave život u Kragujevcu gdje su od su-

sjeda primljeni vrlo lijepo. Stid ih je zbog progona Srba u Hrvatskoj, ali im to susjedi nikada nisu predbacivali. U Kragujevcu ni traga od mržnje prema hrvatskom narodu, ali sam tijekom razgovora osjetio da su vrlo razočarani.

No, da se vratim na Strahinju Janjića. Na energično Nedićevo inzistiranje, on će biti uskoro smijenjen s položaja predsjednika općine i vratit će se u Beograd. Tamo će osnovati od raznih propalica neki SS odred u službi Gestapoa. Da bi se osvetio dobrovoljcima, danima je slao svoje ljude u uniformama bivše jugoslavenske vojske, koje uniforme su nosili i dobrovoljci, da pljačkaju po vlakovima i selima i da pritom govore "mi smo srpski dobrovoljci, što nam možete." U početku smo mislili da se radi o propagandi, ali kako su stalno stizale iste vijesti, postavljena im je zasjeda i jedna grupa je strijeljana baš u selu u kojem su upravo pljačkali. Na stalne Nedićeve i Ljotićeve intervencije, Nijemci su tek 1943. godine taj tzv. SS odred razoružali, a Janjića uputili u Njemačku. Međutim, u tim selima ostala je priča kako su Ljotićevi dobrovoljci pljačkali i ubijali.

Krajem prosinca 1941. godine, u internat se uselio potporučnik Bojović (imao sam dojam da je rezervni oficir) sa grupom bradatih podoficira.

Oni su iz četničkog odreda majora Milana Kalabića, koji je sišao s planine i legalizirao se da bi sačuvao i prehranio ljudstvo. Nedić ga je postavio na funkciju okružnog načelnika u Kragujevcu. Bojović je tražio od mene da napustim internat. Odbio sam i rekao da me opozvati može samo onaj tko me je ovdje uputio. Kad je pao mrak, Bojović mi je dao pratnju od dvojice podoficira koji su me odveli u zatvor. Bio sam smješten u sobi do one sobe u kojoj sam posjetio studenticu medicine. Lupao sam po zidu, ali odaziva nije bilo. Ona se jadna već smirila, a što će biti sa mnom? U tom razmišljanju, sjetih se sna prethodne noći. Stojim u nekoj sobi, a oko mene obavila se ogromna zmijurina. Njeno tijelo debelo je barem kao moje, a njena glava uzdigla se iznad moje. Čudilo me što se njeno spiralno tijelo nigdje nije dotaklo moga tijela. San sam tumačio kako mi je najbolje odgovaralo - zmijurina me neće uspjeti smrviti! Ujutro sam odveden u ured novoga predstojnika policije. Bijaše to otmjeni gospodin. Kasnije sam čuo da je radio u Ministarstvu vanjskih poslova. Rekao mi je da žali što ima nalog okružnog načelnika da me stražarno sprovede na željezničku stanicu i smjesti u vlak za Kraljevo. Sjetih se da četnici zaustavljaju te vlakove, legitimiraju i odvode sumnjive putnike. Od odvedenih nitko se nije vratio svom domu. To moram svakako spriječiti. Skrenuo sam mu pažnju da sam u Kragujevac došao uz Nedićevu suglasnost i da me samo on može opozvati.

"Vrlo mi je žao, gospodine potporučniče, ali ja moram izvršiti naređenje okružnog načelnika."

"Dobro, gospodine predstojniče, ali shvatit ćete da bi bilo vrlo nezgodno da stražari kroz Kragujevac sprovode oficira. Predlažem da stražare uputite na željezničku stanicu, a ja ću doći odvojeno, dajem vam svoju časnu oficirsku riječ."

Predstojnik me pravilno shvatio i prihvatio moj prijedlog. Pružio mi je ruku i zaželio sreću. U blizini sam se obratio majci dobrovoljca Miroslava Tomića, plemenita popadija, suprug svećenik je u zarobljeništvu. Uspjela je pronaći sina, a on neki mali stari automobil. Sa mnom su sjela trojica dobro naoružana dobrovoljca. Bez smetnji dovezli su me do željezničke stanice Lapovo. Uspio sam uletjeti u kompoziciju koja je upravo kretala. Tako stigoh u Beograd.

Ljotić me saslušao i uputio pukovniku Miši Masaloviću, Nedićevom šefu kabineta. Upravo smo završavali razgovor kad se vrata kabineta otvoriše bez najave i kucanja, a kao uragan uletio je mali rastom general Radovanović. On nije govorio - urlao je: "Što je ovo, Mišo, ako Boga znadeš? Što je ovo?"

"Radovane, smiri se, Radovane, polako, saberi se pa kaži što se dogodilo", smirivao ga je Masalović.

"Upravo dolazim sa Save. Leševi plivaju na hiljade, iskasapljeni, vezani, neki bez glave, svi s ranama. Mišo, što je ovo, kaži, Mišo, kakva su to braća, o kakvoj smo mi to braći govorili, u kakvu braću vjerovali? Zakleo sam svoga sina da se osveti i da ubije 30 Hrvata."

"Radovane, smiri se."

Odlazeći od Masalovića razmišljao sam o teškoj nesreći. Kako će se to jednog dana srediti, kako spriječiti osvete? Hoće li biti moguća zajednica, hoće li se moći oprostiti i zaboraviti, hoće li biti moguć suživot, ili će se ostvariti predviđanje ustaškog stožernika dr Viktora Gutića da će izazivanjem srpske mržnje za sva vremena biti pokopana jugoslavenska ideja.

A o osveti i mržnji da nešto kažem danas, točno poslije 60 godina.

Za tri i po ratne godine provedene u Srbiji, prvi put riječ "osveta" čuo sam od generala Radovanovića. Kad je tu riječ izgovarao, nije mi bio baš uvjerljiv, pogotovo što je njegov sin bio u zarobljeništvu. Drugi put sam tu riječ čuo od jednog izbjeglice iz Like. Kaže, svu su mu familiju poklali, ostao je on sam samcat na svijetu. Sada živi samo za osvetu, jedva čeka kraj rata.

Kraj rata nije dočekao. Bog mi je svjedok da nikada više ni u Beogradu, ni u ostalim mjestima gdje sam živio ili kuda sam putovao, nikada nisam otkrio želju za osvetom, niti tračak mržnje prema Hrvatima. Bilo je izraza bola za nevinim žrtvama, bilo je razočaranja, ali mržnje nije bilo. Kolale su fotografije zločina, najbestijalnijih što ih otrovana mašta može izmisliti, čulo se: "Ma zar je to moguće, zar tako s nevinim svijetom samo zato što su druge vjere, zato što su Srbi?" Ali, ni težnje za osvetom, ni mržnje, nije bilo. U Srbiji, pored izbjeglica Srba, bilo je dosta Hrvata koji se nisu vratili u Hrvatsku, zadržali su svoja radna mjesta, ili primali penzije. Ni od koga od njih nisam čuo da im je bilo tko rekao neku zamjerku, a najmanje da ga je uvrijedio zato što pripada narodu u čijoj se državi vrše progoni Srba. Bilo je između 10.000 i 20.000 izbjeglica Slovenaca kojima je poklonjena ljubav i najveća moguća briga, čak često i veća nego srpskim izbjeglicama.

Tragedija Kraljeva Sinhronizirano sa četničko-komunističkim napadima na Nijemce u okolici Kragujevca, spremao se i napad na Kraljevo. Njemačka vojska je u gradu raspolagala s tolikom snagom da je vjerovanje u mogućnost oslobođenja Kraljeva bilo samo plod bujne fantazije. Njemački komandant je pretpostavljao da bi u trenutku napada moglo doći i do ustanka u gradu. Nije se htio izlagati riziku pa je pohapsio sve muškarce sposobne da nose oružje.

Nad njima će izvršiti odmazdu u omjeru 100 Srba za 1 Nijemca.

U jednom od velikih skladišta u kojima je narod zatvoren, nalazila su se i dva intelektualca, jedan je pripadao Draži Mihailoviću, a drugi je bio komunista - sada su saveznici. Oni su bili dobro obaviješteni o njemačkoj snazi pa im je bilo potpuno jasno da napad ne može uspjeti, a odmazda nad nedužnim ljudima bit će neizbježna. Analizirajući situaciju došli su do zaključka da bi o tome trebalo obavjestiti četnike i partizane te ih nagovoriti da odustanu od akcije koja ne može uspjeti, a izazvat će pokolj građana. Ali, kako to izvesti? Odlučili su da pokušaju doći do njemačkog komandanta grada, predočiti mu kako gledaju na situaciju i zatražiti od njega da ih pusti da nagovore napadače da odustanu od akcije. Komandant ih je primio i saslušao, a onda im je rezignirano rekao otprilike: "Gospodo, razumijem vaše humane pobude. Smatram da sam dužan prihvatiti vašu ponudu, iako sam siguran da vaša misija neće dati rezultata.

Vaši su poludjeli i nema tog argumenta koji ih može urazumiti, osim poraza i stradanja nedužnih ljudi u odmazdi."

Obojica su puštena iz grada i otišli su svaki svojim trupama. Jedan od njih (pristaša Draže Mihailovića) poslije rata će otići u emigraciju i ispričati događaj. Kad je u štabu iznio pobudu svog dolaska, optužili su ga kao njemačkog agenta i zatvorili ga u neku šupu da sačeka odluku prijekog suda.

Međutim, on je uspio polako odvaditi jednu dasku i pobjeći u mrak. Tako je izbjegao sigurnu smrt, što njegov kolega vjerojatno nije uspio. Četnici, koje su predvodili kapetan Bojović i poručnik Deroko (obojica poginula u napadu), te partizani vođeni od Moleta Stanisavljevića i Pavla Jakšića (kasnije general), doživjeli su pravi debakl - preko 800, poginulih. Nijemci su imali 23 poginula. U odmazdi, koja je trajala dva dana, 19 i 20.10.1941. godine (u Kragujevcu 20. i 21.10.), strijeljano je preko 2.300 ljudi, a među njima i oko 100 članova Zbora, sve idejno izgrađeni antikomunisti. Strijeljan je i poslanički kandidat Zbora (na izborima 1938. g) Milenko Simeunović. Spaljeno je i više kuća.

Vijest o kraljevačkoj tragediji bolno je odjeknula u Beogradu i cijeloj Srbiji, a kakvo je zaprepaštenje nastalo dan kasnije kad se saznalo i za kragujevačku tragediju! Bile su to teške nesreće, tako bolne da se narod počeo trijezniti - Rusa niotkuda, a Srba sve manje.

Pismo Svetom Ocu Papi Mislim da je to bilo krajem 1941. godine, ili početkom 1942. godine.

Ljotić mi je pružio jedno pismo na talijanskom jeziku, s tim da mu iznesem svoje mišljenje. Pismo je upućeno Svetom Ocu Papi. U uvodu, Ljotić u jednoj, ili dvije rečenice, govori o propasti Jugoslavije i o zločinima koji se vrše nad srpskim narodom u Hrvatskoj. On sa žaljenjem zaključuje da u zločinima učestvuju i neki svećenici te, kao primjer, navodi imena i prezimena otprilike sedmorice. Imena su bila poredana jedno ispod drugoga. Nakon toga Ljotić kaže, a mislim da ću prenijeti riječi potpuno vjerno: "Da ne bi srpski narod jednog dana pomislio da iza tih zločina stoji Katolička crkva, ja Vas, Sveti Oče, molim i preklinjem da protiv tih svećenika bude pokrenut postupak kako to nalažu crkveni kanoni."

Slijedi zatim izraz uvjerenja da će Papa tako postupiti, pa izraz poštovanja i Ljotićev potpis.

Rekao sam da mislim da je pismo napisano u najobazrivijem tonu i da nemam nikakve primjedbe. Zatim sam ga pitao tko je pismo preveo na tako lijep talijanski jezik. "To je", reče Ljotić, "učinio beogradski katolički nadbiskup Ujčić." Znao sam da su oni dobri prijatelji još od 1919. godine kada je Ljotić sa svojim soluncima čuvao hrvatsku granicu prema Italiji kod Sušaka.

Zanimalo me kako misli Papi dostaviti pismo kad niti pošta s inozemstvom nije radila, niti je moguće putovati u Rim. Ovih dana, reče Ljotić, putuje u Rim grof Mamelli, bivši talijanski poslanik u Beogradu. Iako je država propala, Musolini je smatrao korisnim da Mamelli ostane u Beogradu.

Možda je smatrao da i u porobljenom stanju Beograd može imati neku političku ulogu, barem u odnosu na Srbe u Hrvatskoj i na Crnu Goru. Mamelli se vratio poslije dvadesetak dana i Ljotića obavijestio da je pismo predao Papi. Papa ga je odmah pročitao, ali nije rekao niti jedne jedine riječi u vezi sadržaja pisma.

Ovom prigodom moram istaknuti da je Ljotić bio kršćanin. Nije bio uskogrudni nacionalni pravoslavac, nego kršćanin široke duše i pogleda. O principima je uvijek govorio kao o "kršćanskim". Prema katoličkoj crkvi imao je duboko poštovanje. Za vrijeme svog boravka u Parizu, bio je impre-

sioniran koliko mnogo umnih Francuza, znanstvenika svjetskog glasa, su "catoliques praticants." Zato ga je vrlo boljelo što se u katoličkoj crkvi u Hrvatskoj našlo svećenika koji vrše zločine, a Kaptol ne pokreće postupak protiv njih i tako se kompromitira Crkva kao ustanova.

Slovo "Z" i "Crne trojke" U prvoj polovici 1942, londonski radio BBC otpočeo je objavljivati imena osoba u Srbiji koji se stavljaju pod slovo "Z". Od mnogih ljudi čuo sam kako o tome govore sa zgražanjem, jer je svakome bilo jasno da to misteriozno slovo znači "zaklati". Pred kraj te godine, to emitiranje je prestalo.

Među komentarima sam često čuo: "Zar nije dosta što ustaše kolju Srbe, nego još i Englezi podstiču da se Srbi kolju međusobno." Svijet je zapažao da među obilježenima slovom "Z" ima uglednih ljudi, intelektualaca uglavnom, općenito ili lokalno poznatih kao antikomunisti. Bilo je tu i svećenika i četničkih oficira. Na spisku je bio Nedić, ali ne i Ljotić.

Među obilježenima i ubijenima, nalazio se i moj politički prijatelj prof. svećenik Dragutin Bulić. Ubijen je u Čačku, na ulici, pucnjem iz revolvera 1942. Bio je čovjek visokih kvaliteta, izgrađeni antikomunist, ali nije odobravao politiku Draže Mihailovića. Drugi moj politički istomišljenik, ubijen je na ulici u Beogradu, 1944. Bio je to pukovnik Miloš-Miša Masalović, šef kabineta Nedića. Bio je to za Zbor, a posebno za Ljotića, težak udarac. Ne samo što je izgubio izvrsne suradnike i divne prijatelje, nego što je to očito bio štetan politički potez Draže Mihailovića. Bolju uslugu komunistima nije mogao učiniti. Sa te liste ubijen je i ugledni političar b. ministar Vojko Čvrkić, pa Ceka Đorđević, pomoćnik Nedićevog ministra unutarnjih poslova, zatim pukovnik Dragomir Lukić, načelnik Okruga Valjevskog. Oni koji su analizirali spisak, ustvrdili su da je inicijativa za ubojstva uglavnom dolazila od lokalnih četničkih oficira. Bilo je tu međusobne zavisti, strah da će onaj drugi i poslije rata zauzeti bolji položaj. Tek u drugi plan po brojnosti dolaze protivnici Dražine politike. General Bora Mirković, jedan od inicijatora i glavni izvršilac vojnog puča od 27.3.1941, za ubojstvo Masalovića pismeno je optužio braću Živana i Radoja Kneževića (neko vrijeme moj profesor francuskog jezika u splitskoj gimnaziji). Po njegovom mišljenju, Masalović je pao kao žrtva Živanove zavisti prema svom kumu Masaloviću.

Draža Mihailović je na procesu priznao da je on spiskove telegramima slao izbjegličkoj vladi, a ona ih odobravala i slala BBC-iju. Ali, Draža nije priznao da je "Z" značilo zaklati nego zastrašiti. Priznao je samo za jedan slučaj s liste da je osuđeni zaklan. Draža je sam sebe demantirao izjavom da je komandantima korpusa izdao naređenje za osnivanje "Crnih troj-

ki" sa zadatkom da izvršavaju smrtne presude. Izjavio je da je on osobno bio šef tih trojki. Ako neka trojka ne bi izvršila zadatak, njene članove je trebalo odmah likvidirati. Britansko ministarstvo vanjskih poslova, nakon izvršenih provjera, zabranilo je BBC-iju daljnje emitiranje spiskova. Radoje Knežević, tada "Ministar Dvora" u Londonu, uporno je branio slovo "Z" jer da ono ima "pedagoški karakter" (kao profesor tako je shvaćao pedagogiju). Ipak, klanje je nastavljeno.

Ovakva tehnika ubijanja izazivala je gnušanje u narodu, a postizala je suprotan učinak od očekivanog. Stoga Dimitrije Ljotić u svom tajno odaslanom pismu kralju Petru u London 1944. piše: "Ne vredi klati desetine, kao što to čine ljudi gen. Mihailovića i svojim radom čine da se stvaraju stotine i hiljade simpatizera partizana." (Dimitrije Ljotić u revoluciji i ratu, str.

390, München, 1961) U Kruševcu mi je 1943. g. pokazana jedna fotografija. Na prvi pogled mislio sam da je to kopija fotografije klanja sina industrijalca Srbina Teslića iz Siska, koju sam gledao još 1941.

Na objema slikama živ čovjek leži na zemlji, dok mu četvorica snažnim pritiskom onemogućavaju pokrete rukama i nogama. Peti širi rasporeni grudni koš, dok šesti jednom rukom čupa srce, a drugom ustremljuje nož prema srcu. Pri tome lice drži okrenuto prema fotografskom aparatu kako bi se ovjekovječilo njegovo junačko djelo. Položaji i krvnika i žrtve na objema slikama su jednaki. Razlika je u tome što je žrtva iz Siska odjevena u lijepo građansko odijelo, dok je na ovoj drugoj slici žrtva odjevena u lijepo šumadijsko odijelo. Krvnici na prvoj slici nose okrugle ustaške kape i obrijani su.

Na ovoj drugoj krvnici nose šumadijske šajkače, ispod čijeg lijevog i desnog ruba strši razbarušena kosa iz koje kao da izrasta zastrašujuća brada. Onoj drugoj grupi, sastavljenoj od dvije "Crne trojke", zadatak je dao Bogdan Gordić, komandant Rasinskog korpusa u sastavu Keserovićevih četnika iznad Kruševca.

Krvnici s obe fotografije rade jedan isti posao - kolju Srbe! I to se zove politika! Često se pitam otkud tolika ostrvljenost. Otkuda tako olako donesene odluke o klanju kao sredstvu izvršenja smrtne kazne. Je li to naša usađena, naslijeđena osobina, ili je taj metod odnekud uvezen? Đilas u knjizi Vlast i pobuna, Beograd 1991, navodi da je od Krleže čuo da su Banovci i Kordunaši iz jedinice bana Jelačića, kad su 1848. išli u Beč, izbacivali po muzejima fetuse iz alkohola, jer u gradu nisu mogli naći drugog pića. A na objema stranama Une, na austrijskoj i na turskoj, bio je običaj kod naših ljudi da ližu krv kad prekolju protivnika. Čudnovato mi je da, bar koliko ja znam, nitko od sociologa, ili intelektualaca uopće, nije svoje sklonosti za istraživanjima usmjerio ka otkrivanju tajne fenomena klanja.

Draža – Tito / San o svršenom ratu Među mojim izbjeglim prijateljima sretoh se i s Vladimirom Lencom, pravnikom iz Zagreba. Zamolio sam ga da mi bude vjenčani kum, što je rado prihvatio. Ispričao mi je i svoju ratnu priču. Bio je kao, rezervni oficir, u puku u Osijeku. Kad su ljudi 10.4.1941. saznali za proglašenje NDH, napustili su puk i otišli svojim kućama. Lenac je s grupom oficira krenuo za Brčko, gdje se priključio pukovniku Draži Mihailoviću, koji ga je prihvatio i postavio za svog ađutanta. Lenac je sa Dražom i grupom oficira krenuo prema Drini. Poslije niza nezgoda prešli su čamcima u Srbiju, te stigli na Ravnu Goru. Tu su neki ostali, a neki se razišli, dok su novi stizali.

Ta je grupa, nakon razmjene mišljenja o situaciji, odlučila da ne ide u zarobljeništvo. Draža je vodio glavnu riječ. Bio je uvjeren da će "majka Rusija" brzo ući u rat, a do toga treba spremiti tajnu vojnu organizaciju koja će u datom trenutku podići vojni ustanak, napasti Nijemce i osloboditi zemlju. Lenac mu je argumentima dokazivao da "majka Rusija" ne postoji.

Postoji samo Sovjetski Savez kao instrument međunarodnog komunizma.

To Draža nije razumio i ostao je pri svojim proruskim zabludama. Kao rezultat analize, Draža je uputio Lenca za Beograd da tamo organizira prikupljanje novca za financiranje vojne organizacije. Ujedno mu je dao zadatak da među svojim političkim drugovima nađe i dovede na Ravnu goru nekoliko ljudi koji bi se posvetili organizaciji. Ljotić je odredio grupu vrlo stručnih ljudi, ali se od toga odustalo na vijest da je Draža sklopio sporazum sa komunistima.

Ne čekajući povratak Vladimira Lenca sa stručnjacima za organizaciju, Draža je pojedine oficire odmah slao u narod radi formiranja četničkih odreda.

Međutim, odmah nakon njemačkog napada na SSSR, slijedeći Titove instrukcije i apele Kominterne i Staljina, počele su se formirati borbene grupe vođene članovima Partije. Svjesni da nemaju toliko ljudi da bi mogli parirati četnicima u podizanju ustanka, komunisti su u narodu nastupali s parolom da je svejedno hoće li netko prići partizanima ili četnicima, bitno je da se vodi borba za narodno oslobođenje. Ta parola urodila je plodom. Ne samo da su seljaci nekomunisti pristupali partizanima, nego su komunisti planski upućivani u četnike sa zadatkom da prevedu čitave četničke odrede u partizane, ili da ih rastroje. Oni su narodu servirali laž, a to je da naziv "partizani" znači da su se sve političke partije ujedinile, pa da to i borci na terenu trebaju slijediti. Njima je bilo neophodno potrebno da Dražini odredi barem budu neutralni u njihovim provociranjima njemačkih odmazda nad

narodom. Potrebno im je bilo da i očaj bude što veći, kako bi u toj situaciji zavladali četničkim jedinicama, a onda se obračunali s onima koji odbiju da ih slijede.

U cilju ostvarenja takve svoje politike Tito se dva puta sastao s Dražom Mihailovićem i predlagao mu zajedničku akciju pod zajedničkom komandom, zajedničko opskrbljivanje i ravnomjernu podjelu plijena. I dok se Draža kolebao i pristajao na međusobno nenapadanje, njegovi su podređeni komandanti zagazili dublje u suradnju. U tome je prednjačio kapetan Račić.

Iz te suradnje proizašao je zajednički napad na Šabac, što je prouzročilo tragediju ne samo Šapca, nego i masovno paljenje sela u Mačvi s masovnim strijeljanjima i odvođenjem naroda. Zatim, tragediju Kragujevca i Kraljeva neviđenih razmjera, te mnogih drugih oblasti.

Ljotić je ulagao velike napore da posrednim komuniciranjem s Dražom ovome ukaže na štetnost njegova neutralnog držanja prema komunistima kao i toleriranja suradnje podređenih komandanata s njima. Međutim, kada je Draži konačno sve postalo jasno, rezultat je već bio katastrofalan.

U takvoj psihozi, ing. Milosav Vasiljević, profesor tehničkog fakulteta, član najvišeg foruma Zbora, pisac knjige Istina SSSR, napisao je letak pod naslovom San o svršenom ratu. Vasiljević je znalački prikazao odnos sila i postavio logičnu tvrdnju da Sovjetski Savez neće dozvoliti englesko iskrcavanje u trbuh Srednje Evrope, a Englezi nikako neće riskirati dragocjeno sovjetsko savezništvo. Samo dok Rusi privlače na sebe stotine njemačkih divizija, Engleska može opstati. Ako treba netko doći na naš teren, to mogu biti samo Sovjeti, a ovi neće tetošiti Dražu Mihailovića, već će dovesti na vlast komuniste. A onda, čemu se može nadati Draža Mihailović? On zauzima položaj između čekića i nakovnja. Sudbina mu može biti samo proces na komunističkom sudu koji će ga proglasiti izdajnikom i narodnim neprijateljem te mu izreći smrtnu kaznu.

Crne slutnje iz tog letka postat će stvarnost. U vrijeme suđenja Draži Mihailoviću, možda se netko sjetio letka, ali kad je o njemu trebalo razmišljati, letak je osuđivan kao djelo petokolonaša, a ne kao upozorenje razumnih ljudi.

Stolarski radnik Napustivši Srpsku zajednicu rada, ostao sam nezaposlen. Što sada?

Nije prošlo dva ili tri dana, posjetio nas je meni nepoznat čovjek. Bio je to Mile Reljić, vlasnik jedne od najrenomiranijih stolarskih radionica na istočnoj periferiji Beograda. Zorin otac mu je kumovao, pa sam sada i ja u kum-

stvu. Kum je saznao da se Zora udala, pa je došao da nas vidi. Vidio je sobu sa samo jednim vojničkim krevetom, bez ikakvog sobnog namještaja. Koristimo priliku i naručujemo da nam izradi kombiniranu sobu.

Interesira se možemo li mu preporučiti nekog izbjeglicu - potreban mu je radnik za pomoćne poslove.

"Poznajem, kume, baš pravog."

"Tko je to?" - pita me kum.

"Kume, ja sam pred dva dana ostao bez posla, uzmi mene, bit ćeš zadovoljan, garantiram ti."

"Zaboga, pa ti si pravnik, kako tebe da uzmem za pomoćne poslove.

To tebi ne može odgovarati."

"Ništa ne brini, kume. Kažeš da ti treba pouzdan čovjek. Pa, valjda se možeš pouzdati u mene."

Poslije dužeg odbijanja, kum je najzad pristao. Plaća će mi biti 16.000 dinara (okupacijskih). Moja zadnja plaća, kao pravnika, iznosila je 4.000 dinara, primat ću, dakle, četiri puta veću plaću. U izbjegličkoj bijedi to je bila istinska radost. Osim toga, moći ću redovno uzimati otpatke od drva i piljevinu, a dat će mi i jedan veliki bubanj (željeznu bačvu nosivosti 100 litara) za piljevinu. Tako ću moći zagrijati sobu, a otpacima drva Zora će moći svakog dana pripremiti nešto toplo za jelo.

Radionica je bila velika, imala je dosta raznih strojeva koje prvi put u životu vidim. Zapošljavala je tridesetak radnika. Primili su me rezervirano. Iza radionice bilo je mnogo hrpa dasaka. Moj je prvi zadatak bio da pomoću dvojice šegrta složim daske u kupe na način da između dasaka struji zrak, a daske da su poredane tako da se dobije pravilna kupa. Kasnije ću dobiti još dvojicu šegrta da bismo odjedanput pravili dvije kupe.

Kum me upoznao s bratom koji je bio jedan od poslovođa u radionici. Za vrijeme ručka odveo me svojoj kući u dvorištu i upoznao s roditeljima. Divni starci, osjećali su mnogo ljubavi prema Zori i njenoj obitelji, pa su s velikom ljubavlju primili i mene. Za ručak je bio bogati svinjski gulaš.

To nisam jeo otkad sam u Beogradu. Potpuno izgladnio, jeo sam do sitosti.

Sutra nisam došao na posao. Zabrinuti kum došao je da vidi što je sa mnom.

Našao me u krevetu, crijeva izmučena postom nisu mogla primiti masni gulaš. Odležao sam šest dana. Povremeno sam ručao kod kuma, ali ne i kad je imao svinjski gulaš.

U poslu sam napredovao - povremeno sam dobijao zadatak da kubiciram drvo. U posebnu bilježnicu na kockice unosio sam podatke o broju dasaka, o dužini, debljini i širini, a onda sve to preračunavao u kubnu zapreminu. Posao jednostavan, ali traži savjesnost u radu. Kum je bio zadovoljan, pa mi je dao da kubiciram neobrađene daske jednake debljine, ali krivudavog oblika i različite dužine. I tu sam zadovoljio. (Ovo "naukovanje" će mi jednog dana pomoći u emigraciji.)

Radeći tako upoznao sam pojedine vrste drva, njegove boje, šare, miris, jednom riječi, njegovu ljepotu. Drvo se, zaista, može voljeti. Mogu zamisliti s kojim uživanjem je Meštrović dubio svoje reljefe po motivima Evanđelja, izvlačio svog Adama, svoju Evu. Ili majstor Radovan vrata splitske katedrale, ili kaluđeri svoje ikonostase. Drvo ima miris i ljepotu svoje puti.

Dobio sam zadatak da primim vagon drva koje je stiglo iz Slovačke.

Na teretnoj željezničkoj stanici čekaju me dvojica koji će mi pomoći u kubiciranju, a ja ću rezultate unositi u bilježnicu.

"Tko su ti, kume, ta dvojica?", pitao sam.

"Ti ih ne poznaješ, morao sam ih zaposliti."

"Kako morao, tko ti je naredio?"

"Pusti to, ne pitaj", odgovorio je kum.

Počeli smo raditi. Odmah sam zapazio da mi diktiraju pogrešno, na kumovu štetu. Tražio sam da se mjerenje jedne hrpe ponovi. Nisu pristali.

Došlo je do prepirke. Kad sam ih direktno optužio za krađu, zaprijetili su mi. Prekinuo sam rad i telefonski pozvao kuma. Kad je stigao, u prisustvu one dvojice, optužio sam ih i tražio od kuma da izvršimo kontrolu. Kum me uzeo za ruku i poveo ustranu. Rekao mi je: "Znam da štitiš moje interese, znam tko su i kako rade, ali tako mora biti. Hajde ti kući, a ja ću dovršiti posao s njima."

U radionici se pojavio novi radnik, student, moj poznanik iz Banjaluke. Razveselio sam se i prišao mu srdačno, ali sam naišao na hladnu rezerviranost. Nastavio se tako ponašati. Bio sam neugodno iznenađen, ali sam odlučio da ne pravim pitanje od toga. I kod nekih drugih radnika rasla je hladnoća prema meni, bez ikakvog povoda s moje strane. Jedino su moja četiri šegrta ostala jednako srdačna.

Kum je svoje radnike plaćao vrlo dobro. Vjerojatno da su to bili najbolje plaćeni radnici u Beogradu. Kvalificirani radnici su primali 65.000 dinara. Neki od njih izvlačili su mjesečno još toliko, navodno da im je novac neophodno potreban i da će ga vratiti. Kum ih je mogao tako plaćati jer mu je radionica radila punim kapacitetom za Nijemce, koji su mu dobavljali drvo iz skladišta veletrgovca drvom Vidakovića. Bio je to impozantan čovjek, iskusan biznismen, neusiljenih manira. Do rata je svoje poslovno središte imao u Slavoniji. Tamo je, 1938. godine, izabran za poslanika na listi Milana Stojadinovića. U čitavom srezu dobio je ukupno 3 glasa, to mu je bilo dovoljno da po većinskom izbornom sistemu uđe u parlament. Sjećam se iz tog vremena duhovitih novinskih napisa na njegov račun. Imao je zadivljujuće bogat asortiman tehničkog drva. Mi smo najviše uzimali javorovinu.

Bilo je poslijepodne kad me kum iznenadio posjetom. U radionici mi nije rekao da će svratiti do mene, kako je to često najavljivao. S njim je bio jedan od njegovih poslovođa, čovjek ružan i odbojnog izgleda. Kum reče da su u prolazu, pa su kod mene svratili na rakijicu. Kod kuma nije bilo uobiča-

jene srdačnosti. Za divno čudo, u kući je bilo nešto rakije. Zora nas je poslužila pa se povukla, imala je dojam da ćemo mi voditi poslovne razgovore.

Tako je i bilo. Ćaskalo se o poslu, ali nikako se nije mogao uspostaviti prisan kontakt. A onda je poslovođa, kao usput, rekao kumu: "Nemoj noćas zaključavati vrata od dvorišta jer u 10 sati moja partijska ćelija ima sastanak u jarku iza kupa drva." Protrnuo sam i pomislio: "Ako im policija pripremi zasjedu, optužit će mene da sam ih prijavio." Bio sam ljut na kuma i to sam mu sutra, kad me poslije posla posjetio, žestoko zamjerio. Ustvari, oštro sam ga prekorio i psovao.

Kum je primao prijekore i šutio dok ga nisam prisilio da progovori: "Kume moj dragi, oprosti, prisilili su me. Htjeli su provjeriti da li si ti policijski agent. Tako su se uvjerili da nisi."

Ali, poslije nekoliko dana, evo opet mog kuma, pokislog, utučenog, žalosnog: "Kume, teško mi je, ali moram ti reći jednu neprijatnu stvar. Naređeno mi je da te otpustim."

"Partija?"

"Da." "Preko studenta mog poznanika?"

"Da, preko njega. On u radionici sad ima glavnu riječ. Ja dajem onoliko para koliko od mene traže. Ako pobijedi komunizam, to će me spasiti, a dajem i za pokret Draže Mihailovića. Što ćeš, kume, takva su vremena. Ili ću se prilagoditi, ili ću propasti. Znam da ćeš imati razumijevanja za mene i za moj postupak. Za tebe i Zoru sam učinio što sam mogao. Možeš i nadalje dolaziti kod mene po otpatke drva, valjda neće i to zabraniti."

Student će postati, poslije rata, ugledni građanin Beograda. Bit će na položaju gdje može pomoći ljudima. Pomagao je najviše što je mogao, pa tako i Zorinom ocu u bolesti. Nismo se nikada više sreli - tako je bolje.

Mom kumu neće pomoći ništa što je davao novac za KPJ – opljačkat će ga i osuditi. Ali, o tome kasnije.

Saša Jovanović Student Blažić obavijestio je starješinu Omladine Zbora Simu Kerečkog (u mom prisustvu) da njegov školski drug i prijatelj, student filozofskog fakulteta i član KPJ-e, Saša Jovanović, želi napustiti Partiju i prići Zboru pa traži razgovor.

Za Sašu je Blažić rekao da je vrlo karakteran i pošten čovjek, visoke inteligencije i bogate kulture, razočaran u Staljinove metode. Sin je bivšeg generala. Otac mu je umro.

Sutradan je održan razgovor sa Sašom u Blažićevom i mom prisustvu. Bio je to momak crvenog lica, žute kose i modrih očiju, mršav. Djelovao je zbunjeno, ali iskreno. Govorio je da je čitao Krležu i Andre Gidea, te još neke kritičare Staljinovog sistema, da su kod njega sumnju u taj sistem izazivala predviđanja Dostojevskog, te usprkos izgledu na sovjetsku pobjedu u ratu, on želi prekinuti s komunizmom. Nudi svoja bogata iskustva u tehnici (štampi), ali samo ako možemo prihvatiti jedan uvjet. Naime, da ga nikada ne pitamo ni za kojeg komunistu s kojim je radio i ni za nekog partijca kojega poznaje. Saša želi prekinuti, ali prema svojim bivšim političkim drugovima želi ostati potpuno lojalan. Ne može zamisliti da nanese i najmanje zlo ljudima koji su u njega vjerovali i koji njemu nikada nikakvo zlo nisu napravili.

Kerečki je u ime Zbora dao Saši riječ, a onda je uslijedilo rukovanje.

Od toga trenutka Partija je izgubila jednog svog vrijednog suborca, a mi smo dobili jednu nepoznanicu. Ostavljao je dojam poštenog čovjeka, ali ujedno i čovjeka u čijoj duši se oluja neće ni brzo ni lako stišati.

Saša je brzo uveden u posao. Vodio je tehničke poslove oko štampanja naših svezaka "Zapisi", a i nekih drugih edicija. Na poslu je bio nevjerojatno marljiv i savjestan, ali i pretjerano nervozan. Pretjeranim angažiranjem očito je nastojao smiriti buru u svojoj svijesti i osjećajima. U meni je našao prijatelja, dolazio mi je često u stan. Kad bi ga Zora počastila knedlama od kukuruznog brašna, ili nekim sličnim ratnim specijalitetom, bio je sretan. Ne toliko zbog toga što u vrijeme teške gladi može nešto pojesti, koliko što je u tome vidio da ga prijateljski prihvaćamo. A to mu je nedostajalo, stare prijatelje je izgubio, a nove još nije stekao. Njegovi dolasci k meni postali su skoro svakodnevni.

Jednog dana sam mu rekao: "Saša, tebe još uvijek opterećuje savjest.

Nešto te previše tišti i boli. Da li se možda kaješ zbog svog postupka, ili te nešto drugo tišti? Nadam se da si se uvjerio da mi možeš svaku svoju brigu povjeriti."

"Da, imam tešku brigu. Odavno se lomim da li da ti je povjerim, jer ne znam kako ćeš me shvatiti. Bojim se da izgubim još jednog prijatelja. A evo o čemu se radi. Moj brat je u logoru na Banjici. O njemu nisam nikada govorio nikome. Uhapšen je kao partijski aktivista. Moja je majka očajna, ja sam očajan."

"Saša, pogriješio si što mi to ranije nisi rekao, nego se toliko mučiš. Životne tragedije se događaju na svakom koraku. Ako se negdje može pomoći - treba pomoći. Reci mi, ipak, je li nada da bi mogao spasiti život svom bratu bio pravi razlog tvog prekida s Partijom?"

"Sve što sam vam rekao o mom odnosu prema komunizmu, odnosno prema Staljinovom sistemu, istina je. Ali, na odluku da prekinem sa KPJ-e i da prijeđem u protivnički tabor, uvelike je utjecaja imala moja nada da ću spasiti brata. Bez slučaja moga brata, možda vam ne bih prišao, ali sam siguran da bi moja vjera u komunizam nastavila trend opadanja. Nisam se lako odlučio. Dilema je bila teška. Znao sam da ćete posumnjati u moju iskrenost i to me jako tišti."

"Saša, nemoj dodatno opterećivati svoju dušu. Za tvog brata ja osobno ništa ne mogu učiniti, ali ću odmah razgovarati s Kerečkim. Siguran sam da će on učiniti sve da se tvom bratu spasi život."

Kerečki je tako i postupio. Ali, poslije nekoliko dana obavijestio je Sašu da je njegov brat prije nedjelju dana strijeljan na Banjici. Saša je tu vijest teško primio, a još teže njegova majka. Povremeno sam ih posjećivao.

Bila je to dostojanstvena žena, shrvana bolom. Često mi je govorila: "Bojim se i za Sašu. Mnogo mu znači vaše prijateljstvo."

Saša je još upornije radio da zaboravi svoju tragediju. Ali, bio je sve nervozniji, sve razbijeniji. Uskoro mi je rekao: "Došao mi je kraj. Noćas sam sanjao oca kako leži u krevetu i govori mi: 'Saša, sine, lezi pokraj mene, noge su mi hladne, zagrij ih.' - Takav san jasno predskazuje moju skoru smrt."

"Zaboga, Saša, zar ti vjeruješ u snove? Ti, intelektualac koji si u svaku svoju poru upio filozofiju materijalizma. Zar snovi i ta filozofija mogu koegzistirati?"

"Ne mogu koegzistirati, ali je životno iskustvo naroda neumitno. To je dokazano. Uvijek sam smatrao da postoji jedna oblast ljudskog života koju materijalističko shvaćanje ne može objasniti. Freud je dao objašnjenje snova, ali ne i onih koji predskazuju neki budući događaj. To je ostala tajna, možda neobjašnjiva za sva vremena. Eto, tako mi je najavljen kraj mog nesretnoga života. To se izbjeći ne može."

Nekoliko dana Saše nije bilo pa sam otišao njegovoj kući misleći da se razbolio. Vidjevši me, majka je briznula u plač. "Nema više našeg Saše, ostala sam potpuno sama da usahnem i pridružim se mojoj dragoj djeci i mom mužu. Tamo mi je mjesto. Samo, da to bude što prije. Saša je otišao kod tetke u Banat da donese nešto namirnica, jer smo ostali bez ičega. U ručak su mu sipali otrov. Tamo je i sahranjen."

Nikada od Saše nismo tražili bilo kakvu informaciju o komunistima s kojima je radio. Saša nikoga nije ugrozio, ali ugrozio je interes jedne bezdušne i okrutne mašinerije utoliko što je mogao izazvati kolebanja kod nekog od bivših svojih partijskih drugova. Znala je Partija da Saša nikoga neće odati, ali Saša je morao platiti, morao je biti ubačen u žrvanj jednog nemilosrdnog stroja. Nije dočekao ni pobjedu ni samouništenje KPJ-e i svjetskog komunizma.

U Kruševcu Ni Kruševac nije bio pošteđen njemačke odmazde zbog četničko-partizanskih akcija. Veliki broj građana odveden je u Solun. Dugo se vjerovalo da su odvedeni na rad, ali su postepeno stizale zabrinjavajuće vijesti o njihovoj masovnoj likvidaciji. Nade kruševačkih majki, žena i djece bile su pokolebane, ali su se održavale. Obraćale su se Crvenom križu, obraćale se Nediću, ali dobrih vijesti nije bilo. Poslije razlaza Draže Mihailovića i Tita, čije je savezništvo isprovociralo toliko odmazda, na planini Jastrebac koncentrirale su se jake snage četničkog komandanta Keserovića koje su spremale napad na Kruševac, a to bi značilo ponovnu krvavu odmazdu nad ostatkom muškog stanovništva grada. U takvoj situaciji, dolazak jednog dobrovoljačkog odreda, sastavljenog pretežno od banatskih seljaka i zboraških srednjoškolaca i studenata, a predvođenog banatskim advokatom, rezervnim kapetanom Duškom Markovićem, predstavljalo je olakšanje.

Duško Marković je bio kulturan, pravi gospodin, lijepih manira, pun čovjekoljublja. Bio se angažirao da bi uspostavio vezu između porodica i onih odvedenih u Solun. Pa iako u tome nije uspio, Kruševljani su to cijenili i prihvatili i Markovića i dobrovoljce kao svoje zaštitnike. A onda se dogodila teška tragedija. Grupa dobrovoljaca je krenula za Trstenik, a na putu njihov autobus su napali četnici. U tom napadu poginulo je i desetak dobrovoljaca i njihov komandant Duško Marković. Kruševac ih je istinski ožalio.

Uz njih, poginuo je i engleski obavještajac Petar Rakić, o kome sam ranije govorio.

U takvoj situaciji, Ljotić me u ljeto 1943. uputio u Kruševac. Rekao mi je da je tamo Mihajlo Olćan, okružni načelnik sa zadatkom da spriječi nova stradanja, a da ja nađem načina kako ću mu biti od pomoći. Tijekom vožnje razrađivao sam mogućnosti da se omladini otvori prilika jačeg duhovnog razvoja i stvaralaštva.

Još u srednjoj školi, naime, zapažao sam negativnosti nastavnog sistema. Ropsko pridržavanje plana, ne vodeći nimalo računa o individualnim sklonostima đaka, više je kočilo nego oslobađalo umne sposobnosti mladih.

Možda na tom području mogu nešto napraviti.

Olćan je prihvatio moju ideju. Uputio me da se posavjetujem s profesorom Marčetićem. S Marčetićem sam lako uspostavio kontakt, obojica smo rodom iz Zadra. On se srodio s građanima Kruševca, bio je čovjek velikog srca i širokih pogleda, volio je svoje đake i oni njega. I on je imao želju da omogući omladini širu aktivnost, pa je s velikim uspjehom vodio amaterski teatar, glumci su većinom bili đaci. Od starijih glumio je on i njegova

kćerka, koja je već bila maturirala. Taj teatar bio je i prije i za vrijeme rata jedino kulturno središte Kruševca, osim srednjih škola.

Naša polazna ideja je bila da đacima ponudimo slobodan izbor opredjeljenja za neku oblast kulture. Nakon savjetovanja sa još nekim profesorima, uzeli smo u obzir zadrugarstvo, povijest, književnost, sociologiju, slikarstvo, skulpturu i, naravno, gluma (koja je već postojala). Odaziv je bio iznad očekivanja. Lako su pronađeni rukovodioci grupa, oni su jedva dočekali da im se za nešto takvo pruži prilika. Ubrzo su se pokazali rezultati.

Prema mišljenju direktora i nastavnika srednjih škola (gimnazija i trgovačka akademija), učesnici ovih grupa prenosili su svoje oduševljenje za rad i na ostale svoje kolege, tako da je u školama zavladao jedan novi, stvaralački duh. To su građani osjećali i u svojim domovima, a iskazivalo se to i na čestim javnim kulturnim manifestacijama.

U teatru sam zapazio jednog šesnaestogodišnjaka, posebno nadarenog za komične uloge. Njegovi originalni gegovi, slobodna i inteligentna ubacivanja u originalni tekst, oduševljavala su publiku. Zvao se Miodrag Petrović nazvan "Čkalja". Ugodno je bio iznenađen kad sam mu rekao da će jednog dana postati vrhunski glumac. To je i postao poslije Drugog svjetskog rata. Uveseljavao nas je s malih ekrana i kad nam nije bilo do veselja.

U tami političko-policijskog jednoumlja i strahoumlja, Lola Đukić pripremao je tekstove za njega, kao što je bila nezaboravna serija "Muzej voštanih figura". Šteta, ogromna šteta, što traka nije sačuvana. Jedna epizoda, u vrijeme komunističke strahovlade, bit će nam pravi lijek. Čkalja diže iz groba Nušića. Među njima se razvija dijalog: "E, pa sada, druže Nušiću, kad ste ponovno među nama, da li ste voljni da nastavite gdje ste stali?"

"Dobro, dete, a reci ti meni, je l' mogu ja napadati kralja?"

"A, ne druže Nušiću, mi nemamo kralja."

"Dobro, a mogu li napadati ministre?"

"Na žalost, druže Nušiću, mi nemamo ni ministre." (Napomena: nazivali su se "članovi SIV-a") "Pa dobro, dete, ta kog ja onda mogu napadati?"

"O, druže Nušiću, možete i još kako možete. Možete napadati nakupce, možete prekupce, ima toga sijaset."

"E, pa dete, dede onda vrati ti mene u grob."

U ulogama ozbiljnog karaktera, posebno talentiran bio je Milan Puzić. On će također postati vrhunskim glumcem.

Na sve kulturne priredbe dovodili smo šegrte iz zanatskih, ugostiteljskih i trgovačkih radnji, kao i iz tvornice "Merima". Neki su poslodavci pružali u početku otpor, ali su postepeno uvidjeli da te priredbe na mlade radnike imaju pozitivan utjecaj. Oni su zauzimali prve redove u sali, za njima bi bila seoska omladina, a onda đaci. Bilo je to nešto novo, lijepo primljeno, zračilo je to nekom boljom društvenošću i duhovnošću.

Objavili smo natječaj za najbolji književni sastav. Komisija je odabrala za prvu nagradu rad maturantice, izbjeglice iz Like. Bio je to odličan rad, kako po temi, tako i po stilu i jeziku. Dobio sam poruku da me direktori mole da dođem na razgovor. Zatekao sam s njima i članove Komisije za ocjenu radova. Imao sam dojam da su zbunjeni i utučeni. Pitali su me jesam li pročitao odabrani rad.

"Da, mislim da je od neosporne književne vrijednosti."

"Nažalost, dogodila se s tom maturanticom vrlo neprijatna stvar. Policija je otkrila da je ona dijelila komunističke letke. Prijeti opasnost njenog hapšenja. Mi, njeni nastavnici, poznajemo je u dušu, možemo garantirati da ona po uvjerenju nije komunistkinja, ali, eto, netko joj je to pružio, a ona dala drugome. Mi vas molimo da razgovarate s okružnim načelnikom, da mu prenesete naše mišljenje i spremnost da za nju garantiramo, a vi također, cijeneći njen rad, da se sa svoje strane zauzmete za nju."

Shvatio sam i obećao pomoći. Ali, što s proglašenjem rezultata natječaja? Svi su se složili da se od toga odustane, važno je bilo nju spasiti.

Zamolio sam da je dovedu da bih porazgovarao s njom. Ne znam na koji bih način iskazao kako je lijep dojam izazvala svojom ozbiljnom pojavom i naročito pametnim pogledom. Ukazao sam joj na to što za prisutne profesore i direktore znači garancija što je daju za nju. Ispričao sam se što je u ovoj situaciji najbolje da se ne objavljuje rezultat natječaja, a ujedno sam izrazio mišljenje da će ona svoj književni talenat imati prigode razvijati, te da vjerujem da će se preko njenog incidenta prijeći. Tako je i bilo.

No, uskoro se dogodio još teži incident. Šef policije je otkrio da je njegov sin organizirani član SKOJ-a. Što sada? Šef policije moli okružnog načelnika da spriječi da mu sina ščepa beogradska specijalna policija, nego da ga se uputi u Zavod za prisilni odgoj omladine u Smederevskoj Palanci. I to je sređeno, jer ovaj Zavod je bio nešto drugo nego Hitlerovi logori.

(Poslije završenog rata, mog prisilnog dovođenja iz emigracije i dugogodišnje robije, u Beogradu u tramvaju sjeo sam pokraj profesora Marčetića, sada potpuno sijedog penzionera. Susretu smo se od srca razveselili.

Smatra da je naš rad u Kruševcu bio dobar i koristan. Zaželjeli smo jedan drugome dug život i dobro zdravlje.)

Mihajlo Olćan se nije dugo zadržao u Kruševcu. Nedić ga je s jednim odredom dobrovoljaca uputio u Crnu Goru sa zadatkom da se kod Pavla Đurišića angažira na objedinjavanju antikomunističkih snaga Srbije i Crne Gore.

Novi okružni načelnik postao je Rada Pavlović. Rada je bio narodni učitelj, prosvjetar, zadružni radnik, mlad i poletan. Pružila mu se prigoda, makar u tragičnim ratnim prilikama, da provjeri u praksi nešto iz programa Zbora, naime, da sistem političkih partija bude zamijenjen sistemom staleških skupština. Skupštini su prisustvovali predstavnici svih zanimanja, ekonomskih, kulturnih i socijalnih zajednica i sl. u Kruševačkom okrugu.

Njihova izlaganja po pojedinim problemima, predstavljala su nešto novo, nešto što obećava, što ukazuje da je to moguće ostvariti. To, naravno, nije moglo doći do punog izražaja s obzirom da se radilo u uvjetima rata, okupacije i revolucije, ali je zasluživalo provjeriti.

Pavlović je uveo još jednu novost. On je osobno, zajedno sa šefovima ureda, išao od sela do sela, na licu mjesta otkrivao probleme i gdje je bilo moguće, odmah ih i rješavao. Približavanje vlasti narodu, također je otvaralo perspektive za jednu postkomunističku budućnost.

Kruševački sistem "omladinskog univerziteta" preuzeli su i s uspjehom sproveli i moji prijatelji u Valjevu na čelu sa studentom Krstivojem Koturom.

U Kruševcu je velikim naporima i u rekordnom vremenu organizirana jedna značajna humana ustanova, a to je "Nedićev dečji grad". U Obilićevu kraj Kruševca, napušteni vojno-tehnički zavod rekonstruiran je, uz dodatnu izgradnju potrebnih paviljona u pravi dječji grad. Planirano je da se tu useli do 7.000 napuštene djece bez roditelja. To su bila djeca koja su do tada boravila u malim provizornim domovima u raznim mjestima, ili se gladna, gola i bosa skitala ulicama, ali i veliki broj djece koja su uspjela biti spašena prebacivanjem iz istočne Bosne i Hecegovine u Srbiju. Taj plan novog okružnog načelnika Rade Pavlovića, u samom početku je ostvaren s oko 1.000 djece. Organizirane su odmah osnovne škole, niža gimnazija, srednja tehnička i djevojačka domaćinska škola. Zatim, tu su uspostavljene stručne radionice raznih zanata. Prosvjetni i odgojni kadar činili su ljudi puni znanja, volje i ljubavi, među njima znatan broj izbjeglica. Našao sam među njima i profesora Petra Šegotu iz Splita i učitelja Savu Vidovića iz Kotora, a do rata na službi u Vrličkim selima. Gledao sam kako početna zbunjenost i žalost prelazi u radost i ljubav prema nastavnicima, kako se dotle "divlja" djeca međusobno druže i vole.

S mojim suradnicima i mladim prijateljima rastao sam se 1944. g. s najboljim uzajamnim željama. Šef policije, s vjerom u sretnu budućnost svog sina i snahe, poginut će u uličnim borbama. Rade Pavlović poginut će u Beogradu u svom stanu u vatrenoj borbi s Oznom.

Savezničko bombardiranje Beograda Na Uskrs, 16.4.1944. godine, bio je prekrasan proljetni dan, kakav se samo poželjeti može. Obitelji su se okupljale oko stola, u nekim kućama bilo je i šarenih uskrsnih jaja. Vjerovalo se da će se te godine konačno doče-

kati sloboda. Daleka tutnjava avionskih motora pojačavala se naglo, nebom su bljeskali odsjaji sunčevih zraka odbijeni od aluminijumskih trupova. "Naši su, naši su", izvikivalo se radosno s prozora i terasa. Oko aviona vidjeli su se bjeličasti dimovi njemačke protuavionske obrane. A onda, počinju padati "čelična jaja", čestitka Beogradu!

Zatekao sam se u kompleksu bolničkih zgrada, odakle sam mogao sve dobro vidjeti. Iz jednog aviona iskaču padobranci, otvaraju im se padobrani, ljuljaju se kao da su uključeni u neku dječju zabavu. Avion se nagnuo i sjurio prema zemunskom polju. U centru grada, baš blizu moga stana, mukle detonacije izbacuju prašinu i dim obavijajući oblacima prašine čitav predio. Zabrinuo sam se jer je Zora sama kod kuće. U trku obilazim gomilu ruševina u koju se pretvorilo rodilište. Saznat ću da je poginulo svo sanitetsko osoblje, kao i majke s novorođenčadi. U kutu je srušeni plafon ukoso prekrio krevet na kojemu je upravo rodila Olja Milošević, kćerka moga stanodavca u Banjaluci. Ostale je odnio uskrsni saveznički masakr.

Zašto baš na Uskrs?, pitao se narod. Zar tako postupaju naši vjerni saveznici? Mora da je posrijedi neka greška, tješili su se nepopravljivi fantasti. Jednog ću dana čuti da se 1946. godine u Američkoj čitaonici u Beogradu, u nekom časopisu, pojavio članak generala koji je upravljao bombardiranjem jugoistočnog dijela Evrope. On je, navodno, izjavio da, dok su predstavnici svih okupiranih zemalja neprekidno molili da se njihova zemlja ne bombardira, jedino je Tito tražio bombardiranje svoje zemlje. U takvim bombardiranjima pripada i do temelja uništena Podgorica. Tu se vršila koncentracija nekih četničkih jedinica Pavla Đurišića. Iz Titovog štaba zatraženo je što jače bombardiranje Podgorice, jer je, navodno, puna Nijemaca. Da bi nekako amortizirao narodni bijes ukoliko bi se stvar otkrila, Tito je na temeljima uništenoga grada podigao Crnogorcima utjehu, a sebi spomenik Titograd.

Mislim da bi strpljivi i savjesni istraživači, u odgovarajućim engleskim arhivama mogli provjeriti istinitost ovakvih teških optužbi.

Između rodilišta i moga stana još je nekoliko kuća uništeno. Probijajući se kroz ruševine, stigoh do naše kuće – čitava je. Zora je bila na kućnim vratima, puna prašine. Tek je izašla iz podruma, nepripremljenog za sklonište. Čekala je mene i sestru Mirku. Uskoro se pojavila i Mirka. Narod je bježao iz centra grada jer se očekivalo novo bombardiranje. Panika je zahvatila i nas. Kuća se praznila od stanara, svatko je imao nekoga na periferiji grada, ili na selu. Natovarili smo najnužnije na kolica nekog nosača, koja su u predvorju zgrade ostala. Tako smo ih gurali do kraja Aleksandrove ulice. Baš na samom kraju ulice ugledali smo u masi koja je bježala poznanike, izbjeglice iz Banjaluke. Primili su nas u svoju sobu u kojoj ih je već bilo petnaestak. Ležalo se po podu. Bile su tu sve imućnije obitelji. Svatko je nabavljao hranu za sebe. Mi smo postupali na isti način dok nismo bili pri kraju s nov-

cem. Da im ne bismo bili na teretu i da se ne bismo ponižavali, odlučili smo se vratiti, pa što nam Bog da.

Kuća, četverokatnica, prazna, osim što je jedna studentica povremeno dolazila na kraće vrijeme. Prazna kućetina ima nešto avetinjskoga u sebi što izaziva strah. Nadolazila su nova bombardiranja. Ponekad smo u podrumu bili samo Zora i ja, a ponekad bi navraćao i netko s ulice.

Jedno bombardiranje nas je zateklo na periferiji grada. U obližnjem predjelu kuće bile su prizemnice ili jednokatnice, rijetko je bila neka viša.

Sišao sam među ruševine, niti jedna kuća nije bila cijela, ljudi mrtvi, bez rana, bez vidnih ozljeda. Neki su sjedili mrtvi. To su bile žrtve bomba s komprimiranim zrakom. Pričalo se o tisućama mrtvih. Broj je, kao i uvijek, uveličavan, ali su gubici sigurno bili veliki.

Jednom je uzbuna bila noću, zapravo to je bio prvi put da u to vrijeme dolaze avioni. Ako nas u podrumu zatrpa, nitko neće ni pomisliti da tu ima žive duše. U očaju se popesmo na krov kuće. Avioni su nadlijetali Dunav i polagali mine. Nisu tukli grad. U kući, pokraj našeg stana, slučajno se zatekla studentica. Sa svog prozora vidjela je nas dvoje na krovu. Jednog dana ću u beogradskoj Glavnjači imati velikih problema da istražitelja uvjerim da se na krov nisam popeo kao engleski agent i da nisam avionima davao znakove. Pretpostavljam da im je takvu informaciju dala ona ista studentica, ali možda i nije ona. Zora tvrdi da je to učinila jedna druga osoba.

Navest ću još jedan slučaj. Bila je nedjelja, jutro, vedar sunčani dan.

Oko 11 sati začuo sam nešto kao zvuk avionskih motora. Ali, da su avioni, čuo bi se znak za uzbunu. Buka se pojačavala sve više i nije moglo biti nikakve sumnje. Izletjeli smo na ulicu i uključili se u masu koja je bježala Aleksandrovom ulicom. Grmljavina motora i pucnjevi artiljerije nas izluđuju.

Avioni nas prelijeću, ali ne ispuštaju bombe, nego kruže iznad nas. Skrenusmo ka groblju, ono je već bilo prepuno. Čujem: "Izbacite kovčege van, dajte nam mjesta." Rekoh Zori: Ovo ti je ona iz Tarabićevog proročanstva: "Živi će vikati: 'Izađite, mrtvi, da siđemo mi živi'." Tek tada je otpočelo bombardiranje. Očigledno je bilo da avioni nisu htjeli bacati bombe dok se svijet nije razbježao.

Ovo pričam jer će mi dvije godine kasnije u Italiji, u Forliju, biti otkrivena tajna takvoga postupka. Bombardiranja Beograda su ponovljena još četiri puta te iste godine. Užasna razaranja, s rijetkim izuzetkom, žrtve su bili civili.

Ljotić i Nijemci Ljotić je bio jako pogođen nesrećom koja je zadesila srpski narod.

Za vrijeme okupacije imao sam prigodu povremeno susretati ugledne ljude od kojih se neki ni ranije nisu mnogo interesirali za politiku, ali i profesionalne političare. Nisam imao dojam da bilo tko od njih pati kao Ljotić. Bio je očajan što je država upropaštena, čak i bez pokušaja da se spasi. Ali, on je krivio i Nijemce zbog njihove sljepoće. Često je u ljutnji ponavljao: "Nije bez razloga što ih narod ne naziva Germanima, nego Nijemcima. Osjećao je i razumio narod da im je duša nijema." No, bez obzira na to što je nailazio kod okupatora na nijemost i odbijanje, on se neumorno dao na posao da ublaži surovost okupatora i da među njima nađe ljude koji će imati razumijevanja za patnje porobljenog naroda. Evo što o tome Boško Kostić, Ljotićev sekretar, izlaže u svojoj knjizi Za istoriju naših dana (Lille, Francuska, 1949): "Gotovo redovno pri prijemu koji je Ljotić uspevao zakazati kod nekog nemačkog faktora, satima se čekalo da se otvore vrata kancelarije. Na takvim sastancima dešavalo se isto ono što i u političkoj aktivnosti Ljotića.

On je umio i mogao, a mogao je jer je umio, kazati okupatoru takve stvari u oči, u vreme kad je okupator bio na vrhu svoje sile, kakve drugi ne bi smeo ni zamisliti. Često se prevodilac nalazio u nedoumici da li da prevede i kako da prevede i što će okrutni okupator reći ako prevede sve ono što Ljotić jasno i nedvosmisleno kaže. Ljudi su ili saslušali njegova izlaganja, udubili se u njih, pretresali ih i bili njima pobeđeni, ili nisu uopće bili oni koji imaju uši to da čuju. Kod prvih se, ubuduće, nije satima čekalo, ali je Ljotić zbog narodnih nevolja odlazio i kod onih čija su dugo zatvorena vrata govorila da iza njih ne kuca srce koje će se lako raskraviti za tuđu nevolju. Ali, srce Dimitrija Ljotića je stalno otkucavalo ritmom krvavih nevolja vlastitog naroda, pa se on nije lako skanjivao poduzetoga posla. "Lako je voditi politiku cara Dušana", govorio je često Ljotić u ovakvim prilikama, "ali mi danas, nažalost, nismo u njegovom sretnom položaju, nego u teškom položaju carice Milice (str. 10)."

"Ljotić nije uvek uspevao jer nacional-socijalizam ne bi bio sve ono što je bio da su njemački velikodostojnici bili uopće u stanju da, osim u proglašenom veličanstvu nordijske rase, vide ljudski lik. U takvom nacističkom shvaćanju, Ljotić je gledao glavni uzrok i opravdanje predstojeće nacističke propasti (str. 11)."

Kada je Ljotić sa predlaganim članovima Komesarske uprave otišao kod šefa Upravnog štaba, nemačkog vojnog zapovjednika Srbije dr Turnera, ovaj je inzistirao da i Ljotić uđe u Upravu jer da je narodu potreban kruh.

Ljotić mu je primijetio da srpski narod nije izgubio državu radi toga što nije imao kruha, naprotiv, imao ga je dosta pa ga je čak i drugima davao (str.

20).

Već krajem aprila 1941, Ljotić je vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Försteru uputio dva memoranduma. U prvom traži da se naredi ustaškim, bugarskim i mađarskim vlastima da puste iz zatvora hiljade pohapšenih Srba i da zaustave progone, pokolje i uništavanje srpskoga naroda. U drugome moli da se oficiri i vojnici ne odvode u zarobljeništvo, već da se, kao i u Grčkoj, puste svojim kućama (str. 20).

General Förster je izjavio Ljotiću da su mu poznati ustaški zločini, ali da on nije u stanju da ih spriječi. On nije, kaže, protivnik srpskoga naroda, naprotiv, on mu je i veliki prijatelj. "Da bih to svoje prijateljstvo dokazao, doslovno je izjavio Förster, ja sam u znak protesta zamolio moje više vlasti da me smijene s položaja jer ne mogu vršiti dužnost vojnog zapovjednika u jednoj zemlji čiji se građani od strane ustaša bez razloga nemilosrdno i na najzvjerskiji način ubijaju. Što će od ovoga moga protesta biti - ne znam. Smatrao sam da kao čovjek to moram učiniti, a vas molim da od ovoga ne pravite upotrebu..."

"Kratko vrijeme poslije toga Förster je smijenjen — i nikada više za njega nisam čuo..." (str. 23).

Ljotić je bio izvanredni komesar za obnovu Smedereva. Po toj materiji komunicirao je s Nedićem. U Vladi su bila i dva ministra iz Zbora: Mihajlo Olćan (ministar privrede) i dr Čeda Marjanović (ministar pravde). Nedić ih je mogao ovlastiti da po nekim pitanjima iz svog resora kontaktiraju neposredno s odgovarajućim njemačkim nadleštvima. Međutim, o općim političkim pitanjima s Nijemcima razgovarali su Nedić i Ljotić dogovorno.

Prema tome, nitko iz Zbora (osim Ljotića) nije bio ovlašten razgovarati s Nijemcima. Ako je Ljotić imao neki iznenadni kontakt s Nijemcima, znam da je odmah o tome obaviještavao Nedića i obratno - Nedić je o svojim razgovorima obavještavao Ljotića. Njih dvojica su radili dogovorno u svemu.

Slučaj o kojem ću govoriti vjerojatno se zbio u prvoj polovini 1942. godine. Ljotić me pozvao da prisustvujem sastanku Savjeta Zbora. Nije mi rekao što je na dnevnom redu.

Na sastanku je Ljotić, vrlo uzrujan, a rekao bih i utučen, oštrim riječima osuđivao one zboraše koji sebi dozvoljavaju slobodu da s Nijemcima, bez njegove suglasnosti, vode političke razgovore. Pozvao ih je da odmah prestanu s takvim kontaktima jer će inače biti isključeni iz Zbora.

Pokušavam danas ustvrditi o čemu se, zapravo, radilo. Vrlo vjerojatno, u suštini spora je bilo jako nezadovoljstvo zbog sabotiranja srpskih dobrovoljaca od strane Nedićevog Ministarstva unutarnjih poslova. Ceka Dorđević, načelnik javne sigurnosti, činio je dobrovoljcima sve moguće pakosti, odnosno sabotirao ih je na svakom koraku. To je izazivalo nezadovoljstva.

Svima nam je bilo jasno da iza njega stoji ministar unutarnjih poslova Milan

Aćimović. Logično je bilo očekivati da će Ljotić preko Nedića srediti stvari.

On se, zaista, i trudio, ali bez rezultata. Je li Nedić bio pod jakim Aćimovićevim utjecajem, ili je Aćimović imao njemačku podršku - ne znam. Ali se sjećam da je među zborašima zbog toga raslo neraspoloženje i prema Nediću. To neraspoloženje su Aćimović i Ceka Đorđević vjerojatno prenosili Nediću, tumačeći ga na način koji bi trebao Nedića udaljiti od Ljotića. O tome se u Savjetu Zbora vodila ogorčena diskusija. Na jednoj strani je bio Ljotić koji je branio Nedića, a na drugoj skoro svi ostali koji su zahtijevali ili prestanak sabotiranja, ili raspuštanje dobrovoljaca. Ljotić je savjetovao strpljenje, raspuštanje dobrovoljaca bila bi najveća usluga komunistima. U jednom trenutku, krajnje uzbuđen, rekao je: "Ako bude potrebno da za interes srpskog naroda legnem na Terazije da se Nedić uspne par centimetara da bi ga se bolje videlo i čulo, ja ću to uraditi. Nema nam drugog puta. Ili ćemo u potpunosti i iskreno podržavati Nedića, ili sledi rasulo." Pred ovim argumentom otpor je popustio.

Aćimović će pred svoju pogibiju u bosanskim vrletima, pred kraj rata, priznati Draži Mihailoviću da je bio nepravedan prema Ljotiću i njegovim dobrovoljcima. Iako je od Draže 1942. godine bio stavljen pod slovo "Z", uspio se održati i steći Dražino povjerenje. Pod slovo "Z" je stavljen i Ceka Đorđević. Na njega je u njegovu stanu izvršen atentat od kojega je poginuo.

Inače, članovi Zbora, su se držali na distanci od Nijemaca. Iz omladinske organizacije "Beli orlovi" isključena je djevojka čiju je obitelj posjećivao njemački oficir. To je učinjeno bez prethodne opomene, prosto nemilosrdno. Teško je opisati njen očaj izazvan našim postupkom.

Dragica Bilbija Bilo je to negdje pred kraj ljeta 1944. godine. Približavao se završetak rata, a mi smo planirali da se prije dolaska sovjetskih trupa povučemo na zapad. Zora me obavijestila da ju je posjetila majka njene školske drugarice iz Banjaluke, Dragice Bilbije. Plakala je i molila da se zauzmem za Dragičin spas jer bi svaki tren mogla biti strijeljana. Dragica je, naime, uhapšena u Požarevcu na funkciji instruktora Okružnog komiteta KPJ. Ona je uspjela svojom agitacijom odvući u partizane jednu desetinu vojnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Majka je svjesna težine krivice njene kćerke, ali majka kao majka, dužna je boriti se za spas svoga djeteta. Žao joj je što mene nije zatekla kod kuće, pa moli Zoru da me angažira.

Dragičino djelo je teško. Tih deset vojnika sutra može učestvovati u borbi protiv svojih dojučerašnjih drugova, ubiti nekolicinu i ražalostiti njihove majke. Njeno spašavanje značilo bi moju nelojalnost prema mojim drugovima, a nespašavanje, ako bih je mogao spasiti, značilo bi ražalostiti Dragičinu majku. Nesrazmjer je očigledan. Ali, mogu li se tragedije tako mjeriti, mjeriti prostim zbrajanjem? Mnoge i ne mogu - dilema je prisutna jer, možda tih deset odbjeglih dobrovoljaca neće imati prigodu ubijati svoje bivše drugove!

Odlučio sam pokušati. Ali, kako? Kome se obratiti, tko će me shvatiti, tko je tako moćan? Idući ulicom i razmišljajući o tome, vidim da mi u susret ide major ing. Vojislav Dimitrijević, komandant puka stacioniranog u Požarevcu, iz kojega je Dragica izvukla desetinu. Poznavao sam Dimitrijevića kao kulturnog gospodina, staloženog i razumnog Vojvođanina, dobrovoljca sa Solunskog fronta. Srdačno smo se pozdravili i započeli razgovor: "Vojo", rekoh, "imam veliku molbu na tebe."

"Da čujem."

"Molim te da mi učiniš jedan poklon."

Vojo me neko vrijeme promatrao pa će: "Odakle ono bješe tvoja žena?"

"Iz Banjaluke", rekoh.

"To sam i mislio. Tražiš da ti poklonim Dragicu Bilbiju?"

"Da, Vojo."

"Dobro, znaš li ti što je ona učinila?"

"Znam, odvela ti je jednu desetinu u partizane bivajući istovremeno instruktor Okružnog komiteta KPJ", odgovorih.

"Reci mi", upita me Dimitrijević, "koja vojska na kugli zemaljskoj bi joj za to djelo poštedjela život?"

"Nijedna, sigurno, možda jedino naša. Slušaj, Vojo, djelo je zaista teško. Da se ono dogodilo prve godine revolucije, vjerojatno da ne bih ni imao snage da te molim za njen život. Ali, događaj se dogodio pred kraj rata kada Dragičin život ne može biti od posebnog značaja za našu situaciju. A, spasiš li je, utješit ćeš jednu očajnu majku, prognanu iz njene Bosne i omogućit ćeš joj da ponovno sastavi rastureno obiteljsko ognjište."

"Dobro, već sam o tome razmišljao i mislim da ću je sutra pustiti."

U Vojinom puku je bio veći broj Banjalučana, divnih mladih ljudi, vjerujem da su se i oni već zalagali za njen spas.

Prošlo je par dana, a ja sam primio Dragičino toplo pismo puno zahvalnosti. Osim prigodnih fraza, pisalo je od riječi do riječi: "Približava se kraj rata. Nemoj nigdje ići, jer ćeš biti pod mojom zaštitom."

Ne sumnjam da je Dragica vjerovala u ono što piše. Ali, onoliko koliko sam poznavao komunizam, onaj Lenjin - Staljinov, a i onaj Titov, govo-

rilo mi je da zanemarim Dragičino obećanje, čak i kad bih bio spreman da napustim svoje drugove što mi, naravno, nije ni padalo na pamet.

Ali, pružit će se Dragici prilika da mi se oduži, makar i u manje opasnim prilikama i u manjem obimu. Kad sam već bio dugo godina na robiji, sjetila se Zora Dragičinog pisma, pa je posjetila u njenom stanu u Beogradu moleći je za izjavu da sam joj spasio život. Tu izjavu bi Zora priložila molbi za sniženje moje kazne. Dragica se, dakako, sjetila pisma i date obaveze, ali je rekla: "Vrlo rado bih dala takvu izjavu, ali nam je Partija zabranila davanje izjava, osim ako ih traži sud."

"A što misliš Dragice", reče Zora, "je li moj suprug od svoje Partije tražio dozvolu da te spašava? Da se radilo o nekoj drugoj vojsci, odletjela bi mu glava, a tvoja je ostala."

"Zaista mi je žao Zoro, ali ja ne smijem ići protiv partijskih direktiva."

Dragičin suprug, advokat Paša, nastojao je utjecati na svoju suprugu da moralnim principima dade prednost nad partijskim direktivama, ali bez uspjeha.

Jednog dana, poslije mog izlaska s robije, Dragica će nas posjetiti.

To je bilo moje prvo (i posljednje) viđenje s njom. Bila je naš gost, a mi smo je ugostili prema dobrim običajima. Žao mi je jedino bilo zbog Dragičine zaboravnosti, nije se sjetila ni ispričati.

U SLOVENIJI

Put za Sloveniju Krajem rujna 1944. godine u Beogradu se već čula tutnjava topova koja je dolazila od Rumunjske. Sovjetske trupe će uskoro ući u Srbiju.

Partizanima, koji prodiru s jugozapada, otpor daju ljotićevci i četnici. Borbe su ogorčene. Na frontu već danima nema nikakvog pomicanja.

Partizani iz svog rova pitaju: "Ko je tamo?" Ljotićevci odgovaraju: "Krajišnici", pa uzvraćaju pitanjem, "ko pita?" Partizani odgovaraju: "Krajišnici."

A onda započinje vatra iz svih oružja, koja traje danima i noćima. Sukob Krajišnika podsjetio me na dvije suprotno orijentirane povorke Krajišnika u Banjaluci 27.3.1941. godine, "prvog dana katastrofe Jugoslavije". A onda komunistička revolucija i građanski rat. Oružana borba smanjuje danomice njihov broj, smrt kosi tu divnu mladost, školske drugove, drugove sa studija.

Ljotić mi reče: "Uskoro ćemo se povući u Slovensko Primorje. Tamo ćemo sačekati kraj rata. Četničke pristalice povući će se u Bosnu u uverenju da će se Englezi iskrcati u Dalmaciji. To je njihova propast. Odnos u antihitlerovskoj koaliciji je takav da do iskrcavanja ne može doći. Staljin to neće dozvoliti. Mi ćemo na zapadu zemlje biti jezgro novog otpora."

"A što će biti s Europom?"

"Sovjetske trupe će pregaziti veći deo Evrope. To će biti njihov prvi dodir sa svetom jedne druge civilizacije. Iako je Evropa u ruševinama, ono što će ruski vojnici videti i po selima i gradovima, posebno u privatnim stanovima, srušit će u njima boljševičku negativnu sliku o hrišćanskom svetu.

Kad se vrate svojim domovima, ponet će jaku klicu sumnje u boljševizam.

To će biti kvasac koji će rasti i bujati i rastakati njihovu veru u Staljina i komunizam. Ruski čovek je sklon razmišljanju. Znam da tamo ima vrlo vrednih rukopisa, knjiga koje su uvod u stvaranje nove, hrišćanske, Rusije. Ta se dela skrivaju, a svet će se iznenaditi kad dođe vreme njihovog objavljivanja."

Na Ljotićevo traženje, ponovno sam stupio u redove dobrovoljaca i to u četu za vezu, stacioniranu na periferiju Beograda. Dobio sam zadatak da je prevezem u Sloveniju.

Tu na periferiji, u Belom potoku, promatrao sam kako se kreću dvije kolone u suprotnom pravcu. Iz Grčke se povlače Nijemci, vukući tešku artiljeriju. U tom povlačenju, partizani ih nikako nisu napadali. Kao da je posto-

jao neki izričiti ili prešutni sporazum. Oni se kreću kroz Beograd na sjever.

U suprotnom pravcu, iz Beograda na jug prema Kragujevcu, za Bosnu se kreću mnogi civili, te Nedićeva straža (6.500 vojnika pod komandom generala Stevana Radovanovića i generala Borivoja Jonića) koji vjeruju u iskrcavanje Engleza u Dalmaciji. "Eto, za koji dan ..." Nama dobacuju zamjerke žaleći nas što idemo u avanturu iz koje se živi nećemo vratiti.

Došao je dan polaska čete za vezu. Zastali smo kod željezničke stanice. Zora je došla da se oprostimo, jer će ona ostati. Teško joj je ostaviti sestru Mirku samu u Beogradu, a osim toga, čim to bude moguće, ona će otputovati roditeljima u Banjaluku. Poslije završenog rata nastojat ćemo se ponovno sjediniti. Rastanak, kao i svi bolni rastanci. Krećem u maglu, u neizvjesnost, prisiljavam sebe da vjerujem. Četa pješaka vodila je sa sobom desetak velikih kola s konjskom zapregom, natovarena poljskim telefonima, novim radio-stanicama beogradske proizvodnje, te municijom. U Osijeku ćemo ući u željezničku kompoziciju.

Imao sam instrukciju da kola moraju držati odstojanje od 30 metara, a u slučaju nailaska aviona "kukuruzara", svi se moraju raspršiti među kukuruze.

Beograd smo napustili po mraku 8.10.1944. Preko zemunskog mosta kretali smo slobodnim korakom, jer bi marševski korak navodno mogao izazvati takve vibracije mosta koje bi ga mogle srušiti. Često smo se okretali. Tamne konture Beograda jasno su se ocrtavale na nebu zažarenom od požara nekih objekata na Dunav-stanici. Svakoga je mučilo isto pitanje: "Hoću li ga ikada više vidjeti?" Četu sam pratio jašući na konju, po kiši koja je neprekidno sipila. Noću smo se zavlačili po selima u hambare.

Mazge koje su vukle kola, nisu pristajale na održavanje odstojanja, One su uporno gurale njušku u kola ispred sebe. Nikakve batine nisu ih uspjele urazumiti. U takvom bliskom poretku, iznenadila su nas tri aviona lovca, partizanski "kukuruzari" u niskom letu, kao iznikli iz kukuruza. O njima su se pričale bajke. Kasno je bilo za sklanjanje među kukuruze. Vikao sam: "Ostanite na svojim mjestima!" Avioni su se vraćali i nadlijetali nas nekoliko puta, ali nisu napadali. Zbog slabe vidljivosti uslijed kiše i našeg držanja bez paničnog sklanjanja, vjerojatno su stekli dojam da smo neka partizanska kolona. Hvala kiši!

Pješačenje, za mene jahanje, do Osijeka trajalo je 15 dana. Putem smo saznali da su sovjetske i partizanske trupe oslobodile Beograd. Nekoliko događaja smatram da je vrijedno zapisati.

U nekom srijemskom selu smo prenoćili. Podnarednik me obavijestio da je u kući u blizini krsna slava, te mi predložio da idemo čestitati domaćinu. Prihvatio sam i onako s vrata pozdravih: "Sretna ti slava domaćine!" Domaćin nije prihvatio čestitku, imao je izgled krajnje prestravljenog čovjeka. Šutio je kao zaliven. Na zidovima nigdje slavske slike ni kandila, a za dugim stolom sjedilo je dvadesetak mladića. Na stolu ni jela ni pića. Pi-

tao sam blagim glasom: "Molim, tko slavi?" Odgovorio mi je stariji brkati čovjek u crnoj uniformi, koji je sjedio među njima: "Ja sam stražar zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Ovo su osuđenici koji su pušteni na slobodu, s obzirom da se front približava. Moja je dužnost da ih odvedem njihovim kućama po obližnjim selima."

Prema izgledu tih mladih ljudi, zaključio sam da nisu kriminalci.

Imao sam dojam da su to, uglavnom, intelektualci. Očigledno su to komunisti. Ili su oni zaista pušteni iz zatvora, ili je to partijski sastanak, a "crni stražar" je samo uigrana kamuflaža. Nije imalo smisla igrati se Slave, pa sam im rekao: "Nemojte se bojati. Mi prolazimo kroz Srijem u povlačenju na zapad, a nismo tu da se borimo s vama. Rat se bliži kraju. Vi pobjeđujete, barem za sada. Kada dođe to što tako željno čekate, sjetite se mojih riječi, komunizam je velika zabluda, teško radničkoj klasi, a teško i vama. Sjetite me se."

Nitko nije reagirao. Odavali su izgled zaplašenih ljudi koji teško mogu povjerovati svojim očima i svojim ušima. Pozdravio sam i otišao.

U jednom drugom selu, neka starica mi je ponudila da nešto pojedem. Iznijela mi je slanine, soli i kruha. Bila je vrlo razgovorljiva. Pričala je da je nedavno iznenada banuo u selo odred ruskih vojnika Tatara, koji su iz zarobljeništva prešli na njemačku stranu. Išli su po kućama, jeli i opijali se.

Ja sam šesnaestogodišnju unuku sakrila na tavan i tako je spasila. Znate, oni su vršili silovanja, a ni nas babe nisu puštali na miru", izgovorila je to nekako u zanosu.

Tužno je bilo prolaziti kroz sela u kojima su Nijemci zemljoradnici napustili svoje domove. Mukanje gladnih krava, skičanje svinja, zavijanje pasa, gakanje gusaka, spajali su se u jedno protestno glasanje kao da pitaju: "Što ste uradili od nas, ljudi?" Pitali smo stanovnike sela zašto ne uzmu te životinje i spasu ih od sigurnog uginuća od gladi i žeđi. Odgovarali su da se "ne valja". Oni su, pak, nagovarali nas da životinje koljemo za hranu. To u toj situaciji ni nama nije bilo prihvatljivo. Ipak, na kraju smo iz sela u selo uzimali guske za ishranu.

Prema narodu odnosili smo se što je bilo bolje moguće, ne praveći nikakvu razliku u pogledu narodnosti. Kroz Srijem smo doživjeli samo dva susreta s partizanima. U prvome je odred Ivice Milačića (iz Biograda na Moru) s grupom od dvadesetak omladinaca iz Zavoda Smederevske Palanke (koji su se kod raspuštanja logora opredijelili da idu s Ljotićevim dobrovoljcima) upali u zasjedu i šestorica su poginula. U drugom napadu ing. Simeon Kerečki sa svojim bataljunom uništio je partizanski odred koji ga je napao.

U jednom selu sam u razgovoru s nekom djevojkom saznao da oko njihovog sela danju ustaše idu na stražu, a noću se povlače u kuće. Tada i partizani ulaze u kuće da se prehrane i prespavaju. Oni jedni druge ne napadaju, te tako selo živi u miru.

Na prvoj željezničkoj stanici poslije Osijeka, ušli smo u željezničku kompoziciju. Tog dana (29.10.) i sljedećih, krenula su kompozicijama još 4 puka i štab, a s njima i brojne obitelji. Moja četa se smjestila u otvorene teretne vagone. Pošto je neprekidno lila kiša, razapeli smo šatorska krila i tako se nekako zaštitili. Prošli smo kroz Mađarsku i Austriju, te ušli u Sloveniju.

Još na teritoriji Austrije, prije ulaska u Sloveniju, vlak se zaustavio kod nekog sela. Slušali smo pjesme slovenskih djevojaka odjevenih u krasne narodne nošnje. Za nas izgnanike bio je to melem na ojađenu dušu.

Pitao sam se: "Nalazi li se tu negdje i 'Knežev kamen', mjesto gdje je narodno plemstvo ustoličavalo svog kneza za obred na svom slovenskom jeziku." Prohujalo je već 14 stoljeća borbi za održanje, a pjesma se održala, održala se svijest naroda, održao se slovenski narod.

U Ilirskoj Bistrici (Slovensko Primorje) rasporedili smo se: vojnici po bivšim talijanskim kasarnama, a oficiri neki po kasarnama, neki po stanovima. Slovenci su nas prihvatili vrlo srdačno. Sklopila su se mnoga prijateljstva koja će se održavati decenijama, pa čak i nekoliko brakova. Većina jedinica je razmještena po selima.

Aktivnost u Sloveniji Osim generala Mušickog i njegovog štaba, u Postojni je bila stacionirana i četa za vezu u kojoj sam bio neko vrijeme, a kasnije sam dobijao od Ljotića razne zadatke, poglavito u Trstu.

Mušicki se bavio organizacijskim problemima jedinica koje su se sastojale od pet pukova. Oni su činili Dobrovoljački korpus koji je kasnije promijenio naziv u Šumadijska divizija, a prvenstveno se odlikovao disciplinom koja je uvijek bila na velikoj visini. On se u svemu savjetovao s Ljotićem. Mušicki je, preko jedinica, nastojao da se održi što bolji odnos sa stanovništvom u čemu je u potpunosti uspio. Dobrovoljci su pisma, koja smo preko Crvenog križa dobivali od Slovenaca, zarobljenika, talijanskih vojnika u Sjevernoj Africi, dostavljali njihovim obiteljima po selima. Također smo prikupljali odgovore koji su se istim putem dostavljali zarobljenicima u afričkim logorima. Ova akcija je kod stanovništva imala vrlo velikog odjeka i izazvala simpatije prema nama.

U Sloveniji, je prije nego u ostalim krajevima razbijene Jugoslavije, otpočela "oslobodilačka akcija". Već 27.4.1941, razne grupe, među kojima komunisti, kršćanski socijalisti, jedno krilo Sokola, te pojedini ugledni intelektualci, osnovali su Osvobodilnu frontu (OF). U početku nije postojala

prevlast komunista, ali su oni vještom taktikom jačali svoje pozicije, kako politički tako i vojno.

Ljotić je obavijestio slovenske partizane da mi nismo došli u Slovensko Primorje ratovati s njima, nego sačekati kraj rata. Naravno, tražio je od njih da u oblastima koje mi držimo ne vrše nikakve akcije, čega su se oni, uglavnom, pridržavali. Ipak je došlo do nekoliko sukoba, od kojih je najvažniji naš napad na štab slovenskog Devetog korpusa. Ostaci tog korpusa pobjegli su u najvećem neredu, ostavivši cjelokupnu vojno-političku arhivu.

Iz zaplijenjene arhive Ljotić mi je dao da pročitam svježi intervju Marije Vilfan s Kardeljem (sa Marijom Vilfan srest ću se kasnije kod Titovog stomatologa u Beogradu). Taj intervju je trebao biti umnožen i dostavljen slovenskom narodu. Karakteristično, odnosno udarno mjesto bilo je pitanje koje je otprilike glasilo: "Fašistički neprijatelj razvija veliku propagandu u narodu da je cilj akcije slovenskih partizana da na kraju rata narodu nametnu komunistički sistem. Što vi, druže Kardelju, imate reći po tome?"

Odgovor Kardelja je, koliko se danas mogu sjetiti, glasio: "To je potpuna laž, to je najprljavija fašistička propagandna izmišljotina. Cilj je Osvobodilne fronte i partizana da po završenom ratu narod u potpunoj slobodi odluči kakav sistem želi. Dakle, ne ide se za tim da se narodu nametne komunizam, nego da mu se dade potpuna sloboda izbora!"

Ovaj intervju je u potpunom skladu s osnovnim postavkama komunističke propagande i u drugim krajevima Jugoslavije. Bilo je ljudi u narodu koji su prozreli prave ciljeve, ali je bilo i onih koji su slijepo vjerovali sve dok nisu doživjeli teška razočaranja, među koje spada i slučaj slovenskog intelektualca, književnika i filozofa, kršćanskog socijalista Kocbeka. Svoja početna razočaranja zbog uloge komunističke "korisne budale", on će iznijeti u svojoj knjizi "Dnevnik 1945."

Konačni raskid sa svojom partizanskom ulogom i komunističkom praksom, on će manifestirati u intervjuu datom književnicima Ivanu Pahoru i Alojzu Rebuli, koji će ga 1975. objaviti u Trstu u knjižici Edvard Kocbek pričevalec našega časa. Kao završnicu svoje kritike komunizma, Kocbek upućuje poruku: "Ne postoji nikakva nepogrešiva teorija koja bi imala pravo u ime historijske misije unapred izabrati žrtve, te time opravdati smrt svoga bližnjega".

U pogledu Ljotićevog odnosa prema komunistima, navodim jedan slučaj iz Ilirske Bistrice. Točno u podne on i grupa oficira svakog su dana ručali u mjesnoj gostionici. Kod neke studentice koja je svojim ponašanjem izazivala sumnju, izvršen je pretres i pronađen crtež Ilirske Bistrice s ozna-

kom gostionice o kojoj je riječ. Tome je bila pridodata depeša za savezničku zrakoplovnu komandu, s opisom mjesta gdje se gostionica nalazi i sa zahtjevom da se gostionica točno u podne bombardira, jer da u to vrijeme u njoj ruča veliki broj "njemačkih oficira". (Ni jednog Nijemca u Ilirskoj Bistrici nije bilo). Ljotić je razgovarao sa studenticom, predočio joj je nemoralnost podvale iz depeše, te joj je iznio svoje gledište o prilikama koje će vladati u Jugoslaviji ako njome zavlada komunizam. Pustio je na slobodu, savjetujući je da se kloni sličnih akcija, te je zamolio da se nakon "osvoboditve" sjeti njegovih riječi i o njima razmisli. Možda je o tome razmišljala na Golom otoku!

Inače, neke od obitelji kod kojih su stanovali naši oficiri, i s kojima je uspostavljeno iskreno i duboko prijateljstvo, dostavljale su svakog dana hranu partizanima u okolici. Govorili su nam: "Vi ste divni ljudi, a i oni su isto takvi. Nema nikakvog razloga da se međusobno uništavate. Uskoro prihaja svoboda i vi nemate potrebe da odete nekuda u svijet. Oni su vrlo dobri ljudi i nikakvo zlo vam neće nanijeti."

Tako su bili instruirani. Naravno, ništa se nije govorilo o tome da se spremaju najgrozniji masakri desetina tisuća antikomunista.

Prikupljanje antikomunističkih snaga / Srpske snage Još prije napuštanja Srbije, Ljotić je izradio plan da u Sloveniji prikupi, po mogućnosti, sve antikomunističke snage Srbije i Crne Gore. Te snage, zajedno sa slovenskim snagama, mogle bi spriječiti da Titove trupe okupiraju Sloveniju. Drugim riječima, Slovenija bi bila nacionalni slobodni teritorij. Odatle bi se kretalo u oslobađanje čitave Jugoslavije od komunizma. Ako se u tome ne bi uspjelo, prešlo bi se na područje angloameričkih snaga.

U tu svrhu Ljotić i Nedić su početkom listopada 1944. godine u Crnu Goru uputili Ratka Parežanina, šefa Vaspitnog odsjeka Dobrovoljačkog korpusa, s pratnjom od 33 dobrovoljca. Oni su uspjeli stići do Pavla Đurišića i nastojali ga uvjeriti u pravilnost Ljotićevog plana o prikupljanju svih antikomunističkih snaga u Sloveniji. Đurišić je odbio krenuti za Sloveniju, jer je, navodno, od Draže Mihailovića dobio uvjeravanja, a ovaj od Engleza, da će uskoro doći do savezničkog iskrcavanja na Crnogorskom primorju. Tada će Draža podići općenarodni ustanak protiv Nijemaca. Zato Đurišić smatra da i Ljotić i Nedić sve svoje snage moraju uputiti u Crnu Goru. Tako je izostala Đurišićeva podrška Ljotićevom planu.

Kad je Đurišić u ožujku 1945. godine uspio shvatiti da od engleskog iskrcavanja ne može biti ništa, krenuo je i on za Sloveniju. Taj njegov put se završio tragično. Iako je od Sekule Drljevića, "crnogorskog Hrvata" (s boravištem u Zagrebu), dobio garanciju da može slobodno proći kroz Hrvatsku, na Lijevče-polju kod Banjaluke ustaše su na prijevaru nanijele teške gubitke njegovim jedinicama. Pavla Đurišića, s grupom viših oficira, izdvojili su i u Jasenovcu, navodno, žive ubacili u užarenu peć. Među njima se nalazio i Dražin politički savjetnik, beogradski odvjetnik i književnik Dragiša Vasić.

Različiti su podaci o broju ljudi koji su krenuli iz Crne Gore. Njima su se priključile grupe Bosanaca i Hercegovaca. Jednako tako su nepouzdani podaci o broju postradalih na Lijevče-polju, te puštenih žena i djece i o njihovoj sudbini na putu za Crnu Goru. O stradanju preostalih bit će riječi kasnije.

Prvih dana studenoga 1944. godine, od Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Sloveniju su, osim štaba i njegovih službi, zajedno stigli Prvi, Drugi, Treći i Četvrti puk, ukupno oko 5.000 vojnika, Peti puk stići će kasnije.

Razmjestili smo se na liniji Postojna - Sveti Petar - Ilirska Bistrica.

Komanda s Ljotićem i generalom Mušickim smjestila se najprije u Ilirskoj Bistrici, a nešto kasnije je prešla u Postojnu, dok je Ljotić ostao u Bistrici s grupom oficira, polaznika Školsko-vaspitnog centra. U Bistrici je također bila smještena i obavještajna služba koju je vodio Ljotićev brat Jakov (Jaša), ranije savjetnik Ministarstva inozemnih poslova, rezervni major, te neko vrijeme konzul u Trstu. U Balkanskom ratu bio je među prvim avijatičarima. Iz aviona je rukom bacao bombe na neprijatelja.

Porodice s djecom smještene su u selu Planina, a bolnica u Logatecu.

Tridesetak djevojaka iz omladinske organizacije Zbora smjestilo se u samostan časnih sestara u Ljubljani, gdje su pohađale kurs za bolničarke, a po završetku prešle su u bolnicu u Logatecu. Uspomena na stručnost i ljubaznost sestara, ostala im je u trajnom sjećanju.

U prosincu su stigli ostaci petog puka koji je bio zaostao vodeći borbe u Srbiji, ali bez svog komandanta rezervnog majora Milorada Mojića i bez 38 vojnika, koji su svi stradali jezivom smrću u Zagrebu od ustaša 6.12.1944. godine. Njihovoj kompoziciji se u Sarajevu priključio ustaški pukovnik Maks Luburić, kojemu je Pavelić povjerio sve ustaške logore u NDH. On je u Zagrebu s grupom ustaša izvršio prepad na dobrovoljce koji su bili u kompoziciji i odveo grupu od 38 ljudi. Ostatak iz kompozicije stigao je u Postojnu, potpuno onemoćali i gladni. To je bio "ostatak Petog puka". O njihovoj tragičnoj sudbini, njemački ministar Neubacher je obavijestio Ljotića rekavši da nije mogao intervenirati jer je za slučaj saznao poslije njihovog stradanja. Mnogo kasnije čitat ću kopiju pisma funkcionera NDH u Beču Štedimlije, kojim protestira što Neubacher uzima ulogu Ljotićevog obavještajnog organa.

Milorad Mojić je bio ujedno generalni sekretar Zbora, jedan od najboljih Ljotićevih suradnika, omiljen kod svih. Bio je to za nas teški udarac.

Ljotić je preko Neubachera tražio da se tijela ubijenih transportiraju u Sloveniju, ali je Pavelić to odbio, uz ostalo i zato da se pregledom njihovih tijela ne bi ustvrdilo kakav je svirepi metod dugotrajnog usmrćivanja primijenjen na Mojića i grupu oficira.

Sa zakašnjenjem je 26.12.1944. godine u Ilirsku Bistricu stigao i dobrovoljački artiljerijski divizion pod zapovjedništvom kapetana Momčila Đorđevića.

Grupa Ratka Parežanina stigla je u Postojnu 15.1.1945. godine. Potpuno iscrpljeni, vukli su jedan drugoga.

Od 6.000 Nedićeve straže, koja je iz Beograda krenula prema moru "u susret Englezima", u Sloveniju je stiglo oko 1.500. Ostali su izginuli, ili pomrli od epidemija.

Iz zarobljeništva je stigla i grupa oficira koja se priključila dobrovoljcima.

Slovenske snage Osim navedenih trupa koje su stigle u Sloveniju, tu je postojala i grupa slovenskih četnika (oko 500) pod zapovjedništvom generalštabnog pukovnika Ivana Prezelja - Andreja. Ova je grupa bila neposredno podređena Draži Mihailoviću kao dio jugoslavenske vojske u domovini. Šef slovenske Vlade, general Lav Rupnik, raspolagao je s domobranskim jedinicima od otprilike 16.000 vojnika, kojima je zapovijedao njegov sin Vuk.

Hrvatske snage Stojeći na stanovištu da Jugoslavija treba biti organizirana kao federativna zajednica, a s obzirom da je Slovenija već imala svoje antikomunističke snage, neophodno je bilo da se formiraju i odgovarajuće hrvatske snage. Za bazu je izdvojeno oko 200 Hrvata iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, među kojima je bila i grupa oficira. Oko te jezgre trebale su se okupljati grupe iz hrvatskih domobranskih jedinica. Grupa je imala sjedište u istarskom mjestu Breza.

Za privremenog zapovjednika te hrvatske grupe određen je rezervni major advokat Dragutin Moderčin iz Vukovara, a za načelnika štaba rezervni kapetan Vladimir Lenac, pravnik iz Zagreba. Kasnije je na čelo grupe došao general Matija Parac. Postepeno su pristizali pojedinci Hrvati, ali je velika nada polagana u jednu domobransku diviziju na području Sušaka koja se spremala na pokret za Sloveniju. S njenim dijelovima vođeni su pregovori koji za komuniste nisu ostali tajnom. Preko svojih pouzdanika u tim jedinicama, oni su ih uspjeli nagovoriti kojim se putem, kao najsigurnijim, trebaju kretati, što su oni prihvatili. Na pogodnom mjestu 6.000 domobrana partizani su napali. Jedan su dio pobili, neke zarobili, a neki su uspjeli pobjeći. Od svih njih, 50 je uspjelo stići u hrvatsku grupu, koja je imala naziv Hrvatska armija. S njima su bila dva oficira, poručnik Marko Rašić i Horvat.

Armiji se priključio i pukovnik Luka Šarić.

Na pregovore s domobranima odlazili su, uz ostale, i Sava Asanović iz Splita, s još jednim kolegom. Kod trećeg odlaska, blizu Sušaka, napala ih je komunistička zasjeda i odvela u Zemun gdje su ubijeni. Moj isljednik u beogradskoj Glavnjači priznao mi je to. Uslijed nepovoljnih okolnosti, hrvatska grupa nije postala strateška snaga, kako je to bilo zamišljeno.

Kad je, nakon Ljotićeve pogibije, hrvatska grupa krenula u pravcu Trsta, iznad Vipavske doline dogodila se pogibija šestorice iz grupe.

U Vipavi sam se susreo s poručnikom Vjekom Radunićem, rodom iz Kaštela, bivšim sudskim oficirom u hidroavionskoj bazi u Divuljama pokraj Splita. Kao što sam ranije naveo, on se 1941. g. nije uspio prebaciti avionom u Egipat, pa je 1943. g. stigao u Beograd i bio sudski oficir u štabu dobrovoljaca. Sada mi je pokazao rukom brdo na kome se vidi zgrada. Tu se skupilo desetak Dalmatinaca, pa me pozvao da krenem s njime i priključim im se.

Zahvalio sam mu, ali ne mogu prihvatiti njegov poziv jer sam već svom šurjaku Veselinu Kesiću obećao da ćemo tu noć provesti zajedno u Vipavi. Noću smo slušali povremenu puščanu paljbu i eksplozije granata, ali nismo ni slutili da je to stradanje naših prijatelja Dalmatinaca s kojima sam i ja mogao podijeliti sudbinu.

Tek kasnije, u Italiji, saznat ću da ih je te noći napala grupa Mongola preobučenih u odore slovenskih domobrana. Petorica, predvođena poručnikom Vjekoslavom Radunićem, i jedan mladi svećenik što ga je hrvatskoj armiji delegirao don Božo Milanović, izginuli su. Spasio se student Ante Jeličić iz Brusja na Hvaru. On je u pogodnom trenutku skočio s prozora prvog kata na hrpu kravljeg izmeta i hitro ga nasuo na sebe. Mongoli su nekoliko puta prošli pucajući pokraj njega, ali ga nisu zapazili.

Poslije nekoliko desetljeća, Radunićeva obitelj je uz strpljive napore ishodila sve potrebne dozvole talijanskih i jugoslavenskih vlasti, te prenijela svog Vjeku u obiteljsku grobnicu u Kaštelima. Tada sam već bio izašao s robije. Posjetio sam Vjekinu obitelj, ali UDB-a je najstrože bila zabranila da

pogrebu prisustvuje bilo tko izvan najuže obitelji. Kasnije sam mu posjetio grob i odao počast.

Hrvatska grupa je dobila zadatak da zajedno sa srpskim dobrovoljcima spriječi upad partizanskih tenkova preko mosta na Soči, kako bi se zaštitili civili i vojnici koji su već prešli preko tog mosta. O tome malo kasnije.

Ono što nije uspjelo Ljotiću s Pavlom Đurišićem, uspjelo je s Momčilom Đujićem, komandantom Dinarske četničke divizije iz Knina. Boreći se i s teškim gubicima, Đujić je stigao u Sloveniju s preko 5.000 vojnika i članova porodica (žene, djeca, starci). Tako je prikupljeno u Sloveniji ukupno oko 30.000 antikomunističkih vojnika.

Ljotić mi je pričao o svom prvom susretu sa Đujićem. Pitao ga je hoće li kao svećenik držati liturgiju nedjeljom. Đujić mu je odgovorio: "Ne. Moje su ruke i odveć krvave da bih bio dostojan svete službe." Mnogo decenija kasnije, predsjednik Republike Hrvatske, bivši Titov general Franjo Tuđman, izjavit će da je Đujić pobio više Srba nego Hrvata. Pitao sam Đujića kako je mogla neka njegova grupa, uz tehničku pomoć talijanskih vojnika izvršiti strašan pokolj civilnog stanovništva u Poljicima. Uvjeravao me da nije znao da se tako nešto sprema, a za krivca optužuje nekog oficira koji je stigao iz Crne Gore. Dvojica Đujićevih ljudi su mi to potvrdili i rekli da je Đujić naredio da se tog oficira ubije. Nadalje su mi rekli da je taj oficir stigao s namjerom da se osveti Poljicima gdje su devetorica njegovih vojnika ubijeni 1941, prilikom povlačenja za Crnu Goru. U svakom slučaju, jezivo.

Dujić mi je pričao o pokoljima njegovih ranjenika, uključivo grupu žena i djece što su ustaše izvršili 17.12.1944. u željezničkoj kompoziciji u Kostajnici. Masakrirano je ukupno 123 osobe. Samo desetak ih se uspjelo spasiti.

Kao da je to osveta za Poljice? Osveta na osvetu! Hoće li tome biti kraja? Đujić je Ljotiću također priznao da je 1941. dao pogubiti Živka Brkovića (banovinski sekretar Zbora u Banjaluci, kojeg sam ja na toj funkciji naslijedio 1939.), koji je također bio u grahovskom kraju podigao ustanak, jer, smatraju, da ustanak ne mogu voditi dvojica.

Ljotićevi napori da privoli Dražu Mihailovića da sa svojim snagama krene za Sloveniju, nisu uspjeli. Draža je dugo vjerovao u iskrcavanje Engleza, a kad je tu vjeru izgubio - sve je bilo kasno. Krajem veljače, iz Ilirske Bistrice je za Bosnu krenula delegacija predvođena Boškom Kostićem (Ljotićev sekretar i bivši službenik Rečne plovidbe), te Milan Aćimović (Nedićev ministar unutarnjih poslova) i još dvojica četničkih komandanata.

Kostić je obavijestio Dražu da je već osnovan "Nacionalni komitet" koji će proglasiti slobodnu jugoslavensku federativnu Sloveniju, u koju će biti pozvan kralj i Vlada. Sve antikomunističke snage bile su pod komandom generala Ivana Prezelja - Andreja, te on poziva Dražu da sa svojim trupama prijeđe u Sloveniju. No, Draža je ostao čekati Engleze, a dočekat će Rankovićevu i Penezićevu OZN-u.

S delegacijom se vratio, kao pojačanje, general Miodrag Damjanović, bivši Nedićev šef kabineta (poslije ubojstva pukovnika Miše Masalovića).

Plan za slobodnu teritoriju Nijemci su mobilizirali veliki broj Slovenaca koje su prisilili da kopaju rovove u slovenskom primorju, gdje su očekivali iskrcavanje angloamerikanaca iz Italije. Svi ti Slovenci bili su anglofilski nastrojeni. Kolikogod je Ljotić bio, prije napuštanja Srbije, siguran da se Englezi neće iskrcati u Crnoj Gori ili Dalmaciji, jer bi to ugrozilo odnose sa Sovjetima, dotle je prihvaćao mogućnost iskrcavanja u Slovenskom Primorju. To je, ipak, izvan granica Jugoslavije kakve su postojale od 1918 do 1941. Taj je teritorij bio sastavni dio Italije. U tom slučaju, naše bi se snage pridružile engleskim trupama i zajedno s njima bi se borile protiv Nijemaca.

Takva mogućnost zabrinula je njemačkog generala Odila Globocnika, pa je pozvao na razgovor Ljotića, Đujića i Jevđevića. Mnogo kasnije ću čuti da je tom sastanku prisustvovao i general Damjanović. Nisam uspio provjeriti. Razgovor je održan u Globocnikovoj komandi u Trstu. Nekoliko dana poslije toga sastanka Ljotić mi je dao na uvid prijevod razgovora prema stenografskim bilješkama.

Koliko se danas još mogu sjetiti, Globocnik je razgovor otpočeo: "Gospodo, vi se nalazite na mojoj teritoriji, a ja o vama zapravo ne znam ništa. Molim da mi kažete tko ste, što ste i što ćete ovdje? Dogovorite se tko će od vas u ime sviju govoriti." Đujić i Jevđević su izjavili da će to biti Ljotić. Zatim je Ljotić iznio razvoj prilika na teritorijama odakle dolaze i kako je došlo do osnivanja njihovih odreda. Jasno je istakao da oni nisu bili nikakve njemačke ili talijanske pomoćne trupe, već oružane jedinice koje su sebi postavile za cilj biološko održanje naroda putem sprječavanja komunističkih akcija, odnosno njemačkih represalija prema srpskom stanovništvu.

Zatim je Ljotić izjavio: "Mi nismo ovdje došli da nastavimo borbu s komunistima, nego da se sklonimo pred prodorom sovjetskih trupa i da ovdje sačekamo kraj rata."

Tada je Globocnik postavio pitanje: "Mi očekujemo uskoro iskrcavanje angloameričkih trupa na ovoj teritoriji. Kakav će u tom slučaju biti vaš stav?"

Ljotić je odgovorio;

"Ako se iskrcavaju Englezi, s njima će se iskrcati i neki odredi Jugoslovenske kraljevske vojske i kralj Petar na čelu svoje Vlade koja postoji u emigraciji. U tom slučaju, Kralj bi nas pozvao da se priključimo invazijskim trupama, što bismo mi prihvatili. Od toga trenutka mi bismo bili u ratu s vama. Jer, znate, kad su naša Vlada i Kralj napustili Jugoslaviju, mi smo ostali Kralju verni, ali ne i poslušni. Mi tada nismo prihvaćali njegove pozive za nastavak rata, jer po našem Ustavu, kad Kralj napusti zemlju, nema više nikakve vlasti. A sada, kad bi došao, on bi vratio izgubljenu vlast i mi bismo mu ponovno bili ne samo verni nego i poslušni."

Globocnik je nekako rezignirano rekao: "To znači da biste njemačkim vojnicima pucali u leđa."

Na to je Ljotić izjavio: "Gospodine generale. Srpski vojnik nikada u svojoj historiji nije pucao protivniku u leđa. Budite sigurni da to neće učiniti ni sada."

Globocnik je završio: "Hvala vam, gospodo, na iskrenosti. Sad mi je potpuno jasno s kim imam posla."

Zatim se sa svom trojicom srdačno rukovao. Time je sastanak bio završen.

Ljotić mi je rekao da je Globocnik stenogram dostavio Ribentropu.

Svakako da je stenogram uputio i drugim faktorima, ali mi je Ljotić spomenuo samo Ribentropa.

Poslije toga Ljotić je imao više sastanaka s generalom Globocnikom, na kojega je postepeno imao sve više utjecaja. Ljotić je Globocniku iznosio one iste argumente s kojima je smekšavao ranije i druge krute Hitlerove suradnike, a to je između ostalog: Njemački narod, pogotovo njegov istočni dio, ima jake slovenske primjese. To dokazuju, pored mnogih prezimena, također nazivi kao Berlin, Leipzig i drugi, koji na njemačkom jeziku ne znače ništa, dok na slovenskom Berlin znači brljin, to jest da je izrastao na baruštini, a Leipzig na području lipa.

Njemački narod je dao ogroman broj velikih mislilaca, znanstvenika i književnika, nosilaca humanih ideja. Takav narod je zavrijedio lijepu budućnost. Njegov smisao za tehnički razvoj, smisao za poljoprivredni razvoj, traži široko tržište. Takvo tržište Njemačka može naći u Rusiji, ne u Sovjetskom savezu, nego u Rusiji. Da bi se obnovila Rusija, ruski narod se treba osloboditi komunizma. Njemačka je u ratu sa Sovjetskim Savezom. Iz tog rata očekuje pad komunizma i osvajanje ruske zemlje kao životnog prostora za njemački narod. Tu je Njemačka pogriješila. Da bi oborila komunizam, ona je trebala dati proglas ruskome narodu u kome bi rekla da je smisao njenog rata isključivo obaranje komunizma, da Njemačka nema ništa protiv ruskog naroda, da ne traži niti jedan četvorni metar ruske zemlje, da želi da ru-

ski narod u svojoj Rusiji bude potpuno slobodan, da se uspostavi trajna kulturna i privredna suradnja između Njemačke i Rusije. U tom slučaju, ruski bi narod otkazao Staljinu poslušnost, a komunizam bi bio oboren. Umjesto toga, Njemačka želi ruskom narodu oduzeti njegovu zemlju. Kada su njemačke trupe upale u Rusiju, u mnogim mjestima u početku narod ih je posipao cvijećem. Ali, umjesto da Njemačka iskoristi takvo raspoloženje, ona je odgovorila masovnim istrebljivanjem ruskog naroda. To je bila prekretnica u psihi ustrašenog Staljina: pozvao je ruski narod, ne u svjetsku komunističku revoluciju, nego u domovinski rat, pozivajući se na tradiciju, na otpor i svladavanje Napoleona. Ruskom narodu nije preostalo ništa drugo nego da se okupi oko Staljina i da pruži otpor dostojan svoje herojske prošlosti. Predaja kompletne armije generala Vlasova od tri milijuna vojnika nije, nažalost, iskorištena kao jezgro za slamanje komunizma.

Ovi i slični argumenti, koje je Ljotić bez ikakvog straha iznosio Hitlerovim moćnicima, imali su za posljedicu da se kod nekih važnih Njemaca i prema Ljotiću i prema srpskom narodu pokaže veće razumijevanje. Takav je slučaj bio i s generalom Globocnikom. To će Ljotiću biti od velike pomoći prigodom izrade plana za kraj rata.

Osnova Ljotićevog plana, kako je ranije već rečeno, bila je stvaranje slobodne teritorije u Sloveniji, Slovenskom Primorju i Istri za slučaj da dođe do angloameričkog iskrcavanja. U datom momentu u Ljubljani bi se sastao jugoslovenski (krnji) parlament, sastavljen od mogućeg broja članova predratnog jugoslavenskog parlamenta. Taj bi parlament kooptirao odgovarajući broj predstavnika Narodnih odbora iz Slovenskog Primorja i Istre, uključujući i Trst.

Dogovor sa Slovencima i Hrvatima Slovenskog Primorja, Istre i Trsta U cilju uspostavljanja slobodne teritorije, odnosno saziva slobodnog parlamenta u Ljubljani, potrebno je bilo da se dobiju predstavnici Istre i slovenskog primorja i Trsta s kojima će se krnji parlament proširiti. U tu svrhu, Ljotić je poduzeo akciju da se takvi ljudi pronađu. To je naročito radio preko svog brata Jaše (Jakova) Ljotića, koji je neko vrijeme bio jugoslavenski konzul u Trstu. Na tom položaju upoznao je mnoge ugledne ljude, od kojih su neki bili njegovi tajni suradnici. Glavne ličnosti koje su u tu svrhu prihvatile suradnju bile su: katolički svećenik dr Božo Milanović iz Istre, svećenik Škrabar iz Trsta, te iz Trsta još advokat Tončić i zadružni radnik Doli-

nar (ovom posljednjem sam zamijenio ime iz razloga njegove obitelji). On će postati agent Ozne pod šifrom "Norma", do koje su došli promjenom mjesta slova njegovog pravog imena.

Prvi sastanak je održan u Ilirskoj Bistrici. Dvadesetak ljudi krenulo je autobusom iz Trsta. Moj je zadatak bio da ih prihvatim u Trstu i dovedem u Ilirsku Bistricu. Zapazio sam u autobusu da su svi bili vrlo zabrinuti jer se uopće nije razgovaralo. Bojali su se kako Nijemaca, tako i partizana. Sastanku nisam prisustvovao, ali me Ljotić naknadno upoznao sa suštinom. On im je iznio i povijesni prikaz odnosa s komunistima prije povlačenja naših oružanih snaga u slovensko primorje, te ideju o sazivanju parlamenta u Ljubljani, uz kapitulaciju njemačkih jedinica. Parlament bi proglasio slobodnu teritoriju Slovenije, Slovenskog Primorja, Istre i Trsta, objedinjavanje srpskih i slovenskih oružanih snaga, te hrvatske grupe koja je bila u formiranju. Ove bi trupe pružile otpor prodiranju komunističkih snaga. U takvoj situaciji Parlament bi pozvao angloameričke trupe na slobodnu teritoriju. U Ljubljanu bi se preselio i Kralj i Vlada. Iz slobodne federalne Slovenije, išlo bi se dalje ka slobodnoj federalnoj Jugoslaviji. Svi su prihvatili taj prijedlog. Neki među njima već imaju organizirane narodne odbore koji surađuju s Osvobodilnom frontom. Pošto nitko od njih nije komunista, svejedno im je hoće li na ovaj teritorij doći Tito ili Englezi. Glavno im je da se zauvijek oslobode talijanskih vlasti. I Slovenci i Hrvati jednako teško su izdržavali fašistički teror.

Neki su se iseljavali, a neki i odnarođavali. Mussolini je s tog područja nastojao mobilizirati što veći broj vojnika za rat u Africi, ali su svi bili bezvoljni i jedva čekali priliku da se predaju Englezima.

Od Ljotića sam dobio zadatak da sa gore navedenim osobama u Trstu u njegovo ime održavam vezu. Bilo je vrlo ugodno raditi sa svećenicima Milanovićem i Škabarom, a i sa zadružnim radnikom Dolinarom. Ja sam već kao student često razgovarao s Milanovićevim poznanicima, radnicima na narodnom preporodu u Istri i slovenskom primorju, i to sa dr Ulikse Stangerom i dr Brajšom, kao i s barba Rikom (Rikard Katalinić Jeretov). Dr Stanger, advokat, poslije Prvog svjetskog rata biran je u Trstu za narodnog zastupnika za rimski parlament. Kad je otpočeo svoj prvi govor na hrvatskom jeziku, prišao mu je fašista Balbo (uskoro Mussolinijev maršal) pljusnuo ga.

Ogorčeni Stanger emigrirao je u Split jer su fašisti pripremali njegovu fizičku likvidaciju. Takva opasnost zaprijetila je dr Brajši i barba Riki. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, spretni Tito će iskoristiti dr Božu Milanovića da organizira svećenstvo Istre i slovenskog primorja na ispomoć Kardelju na konferenciji mira i na određivanju granice između Italije i Jugoslavije. Milanović je uložio svu svoju ljubav prema narodu, svo svoje umijeće. Njegovi beskrajni napori urodit će plodom: Istra i slovensko primorje najvećim svojim dijelom ući će u sastav Jugoslavije, a Milanović će svojim stečenim autoritetom mnogo postići na ublažavanju komunističkog terora na tom području. Dobit će i visoko Titovo odlikovanje, ali će ga se teško doj-

miti narodne patnje koje će natjerati mnoge seljake Hrvate i Slovence da iz "komunističkog raja" bježe u Italiju. Sve te nevolje, uz diplomatsku opreznost, on će opisati u knjizi Moje uspomene, izdatoj u Pazinu 1976. godine.

U knjizi nema ni riječi o suradnji s Ljotićem, što je, s obzirom na vrijeme tiskanja, potpuno razumljivo. Povukao se iz javnog života nakon navršene 85. godine života, a nedugo nakon toga sklopio je oči ostavivši pokoljenjima svoje djelo na čuvanje.

Dolinar je posebna priča. S njim sam uspostavio prisno prijateljstvo i bio sam povremeni gost u njegovoj obitelji. U njegovom uredu često je boravio i moj stari poznanik Ante Mastrović, bivši zastupnik u beogradskom parlamentu i ministar. Od Dolinara sam saznao da je od strane Centrale crvenog križa u Ženevi, imenovan za posebnog povjerenika, te da mu se Mastrović pridružio i pomagao mu u tom poslu. Na zadružnom polju Dolinar je malo toga mogao uraditi, jer zadrugama, u tim prilikama, malo što je mogao dati, a još manje od njih primiti. Ali, održavao je stalni kontakt s njima. Za vrijeme dok je u Trstu konzul Kraljevine Jugoslavije bio Ljotićev brat Jaša, Dolinar je bio njegov obavještajac. To je otkrila fašistička kontrašpijunaža pa je osuđen na višegodišnju internaciju. Između Dolinara i konzula Jaše Ljotića razvilo se istinsko, duboko prijateljstvo, pa se taj odnos uspostavio također između Dolinara i Dimitrija Ljotića. (Ovaj Dolinar postat će koban za mene, ali o tome kasnije).

Ljotić je imao kontakt i sa slovenskim generalom Rupnikom (predratni jugoslavenski general), predsjednikom slovenske vlade pod okupacijom. Rupnik je u cijelosti prihvatio Ljotićev plan, a tako i njegov sin Vuk. Rupnikovi su prihvatili ujedinjenje njihovih sa srpskim trupama. Također je vodio uspješne razgovore s ljubljanskim biskupom Rožmanom. U Ljubljani je neke razgovore vodio i general Matija Parac, komandant hrvatske grupe.

Dogovor s Nijemcima Kao što sam ranije naveo, Ljotić je postepeno zadobio povjerenje Hitlerovog generala Globocnika, koji je prihvatio da na dan sastanka parlamenta u Ljubljani preda svo naoružanje u zamjenu za slobodan odlazak njemačkih vojnika u Austriju, odnosno Njemačku. Taj plan je prihvatio i njemački komandant Ljubljane.

Traženje kontakta s Englezima Za ostvarenje plana slobodne teritorije s koje će se moći djelovati prema istoku Jugoslavije, Ljotić je želio pridobiti i suglasnost Engleza. Najpogodnije osobe za takav kontakt smatrao je da su patrijarh Gavrilo i episkop Nikolaj Velimirović. Međutim, oni su bili u Njemačkoj u logoru Dachau kao izraziti protivnici Hitlerove Njemačke i anglofili. Bio je problem kako ih izvući iz logora. Ljotić je to uspio preko njemačkog "ministra" za Balkan, Neubachera. Nije to išlo glatko.

S Ljotićem sam bio u Trstu u pravoslavnoj crkvi, gdje je patrijarh služio liturgiju. Bio je prisutan i episkop Nikolaj Velimirović. Tijekom Prvog svjetskog rata, u Londonu je stekao značajan ugled kao besjednik. Radovao sam se što ću čuti njegovu besjedu. Međutim, umjesto njega govorio je patrijarh. Bila je to kratka besjeda, blijeda kao što je i on fizički bio blijed i potpuno oronuo od logorskih nevolja. Oni su obišli neke jedinice i blagoslovili zastave. Dogovoreno je bilo da ih se prebaci u Švicarsku, odakle su trebali stupiti u kontakt s Englezima. Utvrđen je datum polaska. Toga dana Ljotić je trebao doći u Goricu i održati s njima sastanak radi konačnog dogovora.

Promatrajući patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja, onako oronule, bez ikakvog bljeska u očima, pitao sam se da li je takva beživotnost izazvana samo logorskim patnjama. Misle li na pismo što im ga je uputio 26.3.1941. Dimitrije Ljotić? Iznosim ovdje dio Ljotićeve poruke iz tog pisma: "Jedini izlaz iz naše situacije bila je pravilna i čvrsta balkanska politika. Ona je jedino mogla da obezbedi slobodu i mir Balkana, ali takva se politika nije mogla voditi bez želje za slogom i mirom među samim balkanskim državama. Tu politiku u našoj zemlji, na žalost, nije niko zastupao osim nas... Kad se takva politika nije vodila, onda je zemlja već bila na nizbrdici, a ta se nizbrdica završavala ambisom. Na ivici ovog ambisa izraslo je drvo što se zove pakt. I sad on zajedno s nama visi nad provalijom i prima čestitanja što nije pao u provaliju. Oni koji rade protiv pakta, lako će to drvo prestrugati, ali i Knez će onda pasti u provaliju, ali i mi svi i vi zajedno sa njim... Politička posledica toga biće rasulo države...

Prema tome, ja vas molim i preklinjem da se s vaše strane ne čine ovakve stvari koje će nas sve baciti u propast. Kad je već pakt potpisan, tražite od Kneza da odmah dođe na čelo jedna prava, puna čvrstine i autoriteta vlada koja će s jedne strane pakt poštovati, a s druge uliti narodu poverenje da će sloboda i nezavisnost biti sačuvani...

Ako se o ovu molbu oglušite pa produžite antipaktovski rad, onda ćete na svoja leđa natovariti svu odgovornost za slom državni i narodni i pred Bogom ćete ispasti kao oni ljudi "koji traže slavu ne kod Boga već kod ljudi".

Na završetku moram pomenuti da su sva moja predviđanja iz spoljne politike dosad bila uglavnom ispunjena, pa otud i ova moja tvrđenja valja gledati pod tim uglom..."

D. V. Ljotić *** Tijekom mog bavljenja u Trstu, doznao sam za tragediju obitelji pravoslavnog svećenika Petra Vojnovića. Obitelj je stanovala u privatnoj vili van centra Trsta, da bi se izbjeglo bombardiranje. Otac i stariji sin, protivnici nacizma, bili su poznati kao utjecajni anglofili. Jugoslavenski komunisti, u ovom slučaju slovenski, krvavo su se obračunavali s onima koji su neposredno surađivali s Angloamerikancima, a ne sa Osvobodilnom frontom.

Jedne noći, krajem studenog 1944. godine, noću, u njihov stan upala je grupa komunističkih terorista. Pošto stariji sin Momčilo nije bio u kući, teroristi su izveli iz kuće svećenika i mlađeg sina. Jedna susjetka koja je to posmatrala, nakon što su otac i sin izvedeni, čula je majčin krik. Nakon toga izašla su još dvojica terorista. Kad se stariji sin vratio kući, zatekao je na podu ubijenu majku. On se poslije rata sastao s mlađim bratom i od njega je saznao neke detalje zbivanja poslije izvođenja iz kuće. Prema njegovom kazivanju, otac i sin nisu čuli majčin krik pa su živjeli u uvjerenju da su joj krvnici poštedjeli život. Teroristi su ih petnaestak dana vodili stranputicama do Crnomelja, gdje su ih držali u zasebnim ćelijama. U početku su mogli komunicirati, a onda je ubrzo to prekinuto. Hrana je bila toliko loša da je sin od 60 kg došao na 33. Nije mogao stajati na nogama, nego se kretao puzeći. Kasnije je dospio u talijansku vojnu bolnicu gdje se oporavio. Za očevu sudbinu ništa ne zna.

Stariji sin Momčilo, nakon mnogo desetljeća, uspio je saznati da se iz spisa pohranjenih u slovenskom Državnom arhivu vidi da je oca saslušavala Ozna 9. korpusa na Trnovskom Gozdu, ali nema traga o njegovoj smrti.

Ozna se naročito interesirala kamo je odlazio novac što ga je svećenik Vojnović primao od centrale Crvenog križa u Ženevi, a koji je bio namijenjen bolesnim bivšim zatvorenicima što ih je Badoglieva vlada oslobodila nakon pada Mussollinija 1943. g.

Ljotićeva pogibija Ljotić je 23.4.1945. na večer trebao krenuti automobilom iz Ilirske Bistrice za Goricu. Ali, šofera nigdje, a vrijeme prolazi. Nervoza je velika.

Novinar Ratko Živadinović se nudi da bude šofer. Svi se protive jer je njegov vid previše slab. Međutim, zbog protoka vremena, Ljotić prihvaća tu ponudu. U automobil su sjeli još Ljotićev raniji sekretar ing. Svetolik Lunja Lazarević i tužilac Duhovnog suda Srpske Pravoslavne Crkve Saračević.

Mrak je brzo pao.

U Vipavskoj dolini, most preko potoka je bio srušen. Na petnaestak metara prije mjesta gdje je bio most, cesta je ranije bila blokirana položenim stablom. Tu je bila i oznaka da se krene u desno da bi se prešlo preko improviziranog mosta. Netko je te večeri sklonio stablo i oznaku. Ratko Živadinović nije u mraku mogao zapaziti da srlja u potok. Udar u zid s druge strane potoka bio je strahovit. Ljotić je izbačen u vis sa sjedišta, tako da je udario tjemenom o krov i ostao na mjestu mrtav. Zadobio je i prijelom ruke. Vozaču Ratku Živadinoviću je volan ušao u grudni koš, umro je u bolnici u Bolonji poslije tri mjeseca. Saračeviću je slomljena ruka, a zadobio je i nekoliko težih kontuzija. Lazarević je dobio takve povrede glave da je pravo čudo da mu se lubanja nije rasprsnula.

Neki seljak je čuo stenjanje, približio se i vidio tu strašnu scenu. Potrčao je prema centru Vipave. Putem je naišao na Roka Kaleba i Zorinog brata Veselina Kesića, te ih obavijestio o nesreći. Ljotić je položen na odar u kapeli u selu Šentpeter pri Gorici. Oko odra stajala je počasna straža. Opća konsternacija, tuga i osjećaj bespomoćnosti.

Neposredno pred prijenos na groblje, pojavio se general Globocnik u svečanoj uniformi. Pred Ljotićev kovčeg položio je vijenac. Dugo je stajao kao ukopan, zgrčenog lica olovne boje. Suze su se kotrljale niz obraze okrutnog Hitlerovog generala. A onda je pozdravio i otišao. Ljotićeva smrt ga je teško pogodila. S odlaskom Ljotića propao je i dogovoreni plan. Čim je pao u englesko zarobljeništvo, izvršio je samoubojstvo.

Ljotićev kovčeg smo naizmjenično nosili na ramenima i položili ga u staru grobnicu nekog mađarskog grofa poginulog u Prvom svjetskom ratu.

Ploča je bila tako postavljena da se nije moglo otkriti da je sahranjen u toj grobnici. Mjesni župnik je obećao da će čuvati tajnu. Grob se nalazi tik uz zapadni zid groblja, koji će postati granica Jugoslavije s Italijom. Dakle, sahranjen je na krajnjem četvornom metru slovenske zemlje.

Nekoliko dana ranije, pitali su vojnici Ljotića: "Što dalje da se radi s obzirom da je rat pri kraju?" On im je smireno odgovorio: "Vi ćete preći u Italiju, a ja ću ostati." Tada nitko nije mogao odgonetnuti njegovu viziju.

Episkop Nikolaj i Patrijarh spremali su se krenuti u Švicarsku, ali je sve već bilo kasno. Nikolaj je došao u kapelu i nad Ljotićevim odrom održao besjedu. Navodim je u skraćenom obliku: "Da je odsečena samo jedna grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno od korena i nama je nanesen veliki bol. Aj, Bože! To je tvoja volja i mi joj se moramo pokoriti...

Ljotić nije bio samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi, svetu.

Dimitrije Ljotić bio je državnik, učitelj i hrišćanin. On nije bio samo državnik, on je bio hrišćanski državnik. Za poslednjih sto pedeset godina, mi smo imali velikih političara, velikih ljudi kao što su Garašanin, Jovan Ristić i Nikola Pašić, ali ti su ljudi bili veliki za svoje vreme, i u granicama Srbije, dok je Dimitrije Ljotić zašao u velike krugove svetske politike. To je bio političar sa Krstom. Imao sam prilike da ga jednom čujem u manastiru Žiči kada je rekao: "Srpski narod neće biti srećan dok sav svet ne bude srećan."

On je bio učitelj koji je učio najpre delima, pa tek onda rečima, upućivao je, i sam je bio primer...

Baš oni koji su bili na površini, koji su bili glave narodne, nisu ga razumeli. Zato smo i propali što nismo znali ceniti takve vrednosti... Kolika poniznost, kakav asketizam, isposnik Svetogorski, kakve molitve, dečije miline.

On je bio veliki čovek. Ono što je posadio uhvatilo je duboke korene.

I sve što je uradio mirisaće...

Nije mrtav Dimitrije Ljotić... A mrtvi su jači nego živi. On je sada jači nego kada je bio živ i sputan. On sada još više radi i poseduje još više snage. On tek sada radi. Hvala mu."

Ove riječi slušali su i zapisali Roko Kaleb, Veselin Kesić i Duško Petrović, usporedili bilješke i ujednačili ih u govor. Kasnije, u emigraciji ovaj govor izazvat će jaki revolt nekih četničkih oficira. Oni su energično zahtijevali od Nikolaja da opovrgne da je održao govor nad mrtvim Ljotićem. Nikolaj je tekst govora priznao kao svoj. Rekao je da postoje neki mali nedostaci, ali da u suštini tekst odgovara onome što je on rekao.

Svi Ljotićevi napori, moglo bi se reći, bili su samo pokušaj da raspad države i gorka čaša komunizma mimoiđe narode Jugoslavije. Kao što je u Getsemanskom vrtu uzaludan bio vapaj Krista – čovjeka, da ga mimoiđe gorka čaša, pa ju je morao ispiti do kraja, kako bi svojom žrtvom ispunio poslanje, tako su i Ljotićevi napori ostali bezuspješni, kako bi se narod za sva vremena, kroz patnju i stradanja, otrijeznio i oslobodio teških zabluda.

Ljotićeva pogibija onemogućila je njegov plan saziva šireg parlamenta. Nije bilo političara koji bi Ljotića u tom trenutku zamijenio, pa se akcija svela samo na Sloveniju. U Ljubljani, 3.5.1945, sastao se Narodni

parlament za Sloveniju, koji se sastojao od 41 predstavnika Slovenske ljudske stranke, 28 Liberalne stranke i 1 predstavnika Socijalističke stranke. Tu skupštinu osigurala je Slovenska narodna vojska i tri puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Parlament je priznao Narodni odbor za Sloveniju na čelu s dr Jožetom Basajem za privremenu vladu slobodne Slovenije. Parlament je donio proklamaciju u kojoj se između ostalog kaže: "Narodni odbor za Sloveniju, u odlučnom i sudbonosnom času slovenskog naroda, proglašava da je za ovu teritoriju, na kojoj žive Slovenci, ustanovljena narodna država Slovenija kao sastavni dio demokratske i federativno uređene Kraljevine Jugoslavije...

Slovenska narodna vojska je preuzela brigu za javni red i mir u narodnoj državi i zaposjest će slovenske granice. Slovenski domobranci i druge narodne oružane jedinice, stavile su se u službu Narodnom odboru za Sloveniju, položile su vojničku zakletvu kralju i slovenskom narodu, te su tako stupile u Slovensku narodnu vojsku kao sastavni dio Kraljevske jugoslavenske vojske u Otadžbini.

Narodni odbor za Sloveniju poziva sve Slovence na opće izmirenje.... poziva partizanske odrede da odmah prekinu sve akcije protiv Slovenske narodne vojske i sve prijestupe protiv miroljubivog slovenskog stanovništva kako bi time prestalo strahovito bratsko krvoproliće..." (vidi: Bor. M. Karapandžić, Jugoslovensko krvavo proleće 1945. Titovi Katini i gulazi, Beograd, 1990.)"

U zapisnicima o saslušanju generala Rupnika nema o Ljotićevom planu spomena, ali na str. 281, među ostalim Rupnik izjavljuje: "Ljotić je prvi put bio kod mene samo zato da bi mi se predstavio...

Rekao mi je da ima sastanak s nekom gospodom političarima, koji su ga pozvali da bi im iznio svoje mišljenje o situaciji. Dodao je da je to nekakav narodni odbor... Drugi put je Ljotić bio kod mene na čaju, jer mi je bilo stalo da bih čuo njegovo mišljenje. Vrlo skroman, pobožan, asketski usmjeren, Ljotić je na mene ostavio utisak iskrenog čovjeka koji govori istinu... Za njega su Nijemci umobolni, besramni ljudi, koji su svojom ludom politikom Evropu i nas doveli na rub propasti."

Ljotić mi je pred svoju pogibiju govorio da je imao više sastanaka sa Rupnikom i Narodnim odborom u Ljubljani i s njima dogovorio akciju o sazivu zajedničkog Parlamenta.

Nakon Ljotićeva pogreba, u Postojni sam se oprostio sa staricom kod koje sam stanovao. To je bila starica gospa Dolinarjeva. Pozdravio sam se i sa susjedom Cilkom Pintarjevom i njenom obitelji. Kakvi divni i dobri ljudi.

Mole me da ostanem jer misle da su partizani tako dobri ljudi kao što sam

ja, da će oni svjedočiti za mene i ništa mi neće hudoga narditi. Oni, dakako, nisu znali razlikovati obične partizane od komunističkog vodstva i, naročito, komunističke policije Ozne. Poljubismo se na rastanku. Jednog dana ću okovan lancima proći u "marici" pored njihovih kuća do zgrade u kojoj će mi se pročitati unaprijed napisana presuda. No, o tome oni neće ništa znati do kraja procesa.

Zajedno s potporučnikom Nikolom Ljotićem, sinom pok. Dimitrija, otišao sam prema frontu što ga je držao Prvi puk pod komandom majora Mićaševića. Naišao sam na četu potporučnika Đorđevića i priključio mu se. To je bio prvi put da sam na frontu i to kao promatrač. Desetak kilometara istočno od nas, stigle su partizanske jedinice i zastale. U izviđanje asfaltnom cestom, prema nama kretao se tenk. S naše strane ispaljena je topovska granata. Najprije dim, a onda vatra. Tenk i posada su izgorjeli. Prišao sam majoru Mićaševiću i pitao ga za situaciju. On misli da partizani prije sutra neće krenuti za Postojnu, a mi ćemo u međuvremenu u Vipavi zauzeti novi položaj.

Nakon Ljotićeve pogibije, u Postojni je održan Sabor dobrovoljačkih starješina i prisutnih članova Savjeta Zbora, koji je za nasljednika Dimitrija Ljotića izabrao njegovog brata Jakova. Jakov - Jaša Ljotić bio je učesnik Balkanskog i Prvog svjetskog rata, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Svoju aktivnost između dva rata posvetio je diplomatskoj službi.

U Münchenu 1974. godine, Titovi ubojice lišili su ga života u njegovoj 79. godini zadavivši ga rukama.

U ITALIJI

Prijelaz kroz Goricu U Goricu sam krenuo ne cestom, nego preko polja, u pravcu neke jednokatne bijele zgrade. Kad sam bio na tridesetak metara, iz zgrade je izašla grupa od petnaestak ljudi u bijelim mantilima i postrojila se vojnički. Bilo je to osoblje vojne bolnice. Imali su oznake činova. Jedan se izdvojio i krenuo prema meni, zaustavivši se na nekoliko koraka pozdravio me vojnički i podnio raport na talijanskom jeziku.

Situacija mi je izgledala više nego bijedna, zapravo tragikomična.

Otpozdravio sam mu i rekao: "Hvala vam, ali oni koje očekujete dolaze poslije mene. Pucnjevi koje čujete su njihovi. Neka vam je Bog na pomoći."

Pozdravio sam vojnički i krenuo dalje. Od zabezeknutosti, oficir mi nije ni odgovorio na pozdrav. Još malo, pa evo me u Gorici. Idem prema mostu. Tu zatičem generala Mušickog s nekoliko vojnika i oficira. Mislim da je to bio 1.5.1945. godine. Saznajem da je Prvi puk osigurao Goricu. Bataljuni su tako raspoređeni da je prodor partizana nemoguć, kako preko mostova, tako ni prelaženjem Soče, barem dok ne bi stigle njihove oklopne jedinice. Naša bolnica s ranjenicima i bolesnicima, kao i obitelji sa ženama, starcima i djecom već su prešli u prvi gradić zapadno od Gorice - San Lorenzo. Tamo upućuju i mene.

U našoj komandi obaviješten sam da je delegacija krenula u susret engleskim trupama sa zadatkom da ih obavijesti o našim trupama koje su već ušle i ulaze u Goricu, da te trupe sprečavaju prijelaz Titovih trupa preko Soče, te da saznaju kakav će biti naš status. Povratak delegacije očekivao se na večer. Među ljudima je vladala velika nervoza, pa i strah od eventualnog prodora partizanskih jedinica. Veselost sam zapazio kod jednog starog pukovnika, borca sa solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu. On priča prisutnoj grupi (obitelji) o velikom prijateljstvu sa savezničkim oficirima iz tog vremena u punom uvjerenju da su njegovi francuski i engleski ratni drugovi na svoju djecu prenijeli ljubav koju su bili uspostavili sa srpskim vojnicima.

Imajući slobodnog vremena do povratka delegacije, krenuo sam u obilazak periferije. Uskoro sam začuo šum koji se pretvorio u buku motora. Ususret mi je dolazio tenk. U njemu su bila dva oficira iz Australije, govorili su francuski. Traže grupu Nijemaca koji bi trebali biti u San Lorenzu, da su, ustvari, engleski obavještajci. Rekao sam da nisam vidio nikakve Nijemce.

Zamolili su me da se popnem na tenk i pokažem im put do naše komande.

Tako smo stigli na gradski trg. Kad su me vidjele naše obitelji i vojnici, nastale su ovacije, kao da im ja na tenku donosim spas. Osjećao sam se neopisivo bijedno. Doveo sam dvojicu oficira do solunskog pukovnika i udaljio se. Moj ulazak na tenku netko je fotografirao. Prijatelj Zekan (pobjegao iz partizanske jedinice stacionirane u Trstu) uskoro će mi pričati da je tu fotografiju vidio u Titovom predstavništvu u Milanu. Nekoliko godina kasnije, istražitelj u beogradskoj Glavnjači iznijet će mi je kao neoborivi dokaz da sam bio engleski špijun.

Uskoro se vratila delegacija, neraspoložena. Englezi su im rekli da znaju tko smo i što smo, te da bi više voljeli da nas nisu sreli i da će naš status biti kao status neprijateljske vojske koja se dobrovoljno predala.

Oružje je predano u obližnjem gradu Palmanova. Borci su to doživjeli kao tešku traumu. Osjećalo se da je svemu kraj, da su vjerovanja bila samo slatke iluzije. Na svačijem licu odražavala se tuga i izraz potpune klonulosti. Trebalo je vremena da bi se moglo postaviti pitanje: "A što sada?"

Sjetili smo se naša tri puka koja su pošla kao pomoć slovenskim domobranima na osiguranju sastanka Parlamenta. Očekivali smo da će nam se uskoro priključiti živi i zdravi, a onda ćemo vidjeti što ćemo dalje.

Rušenje mosta na Soči Sutradan, 2.5.1941. godine, odigrala se drama rušenja mosta na Soči.

Jedna grupa iz naše hrvatske grupe, pošto je imala i stručnjake za eksplozive, dobila je zadatak da zaposjedne veliki željezni most i pripremi sve što je potrebno za rušenje u trenutku kad dobije odgovarajuću zapovijed.

Most su pregledala trojica stručnjaka, Mladen Bilić, Milutin Ostojić i Gojko Cvjetan. Oni su ustvrdili da je most već ranije bio miniran, da ima tri eksplozivna gnijezda s ispravnim detonatorima, ali su zapaljive trake na nekoliko mjesta presječene, a presjeci jako ovlaženi uslijed kiše. Trojka je morala sjeći i odbaciti ta vlažna mjesta, pa trake ponovno spojiti. To su radili uz fijukanje partizanskih metaka. Po završenom spajanju, rasporedili su se u sklonište i čekali zapovijed za rušenje mosta. Kad je došao i taj trenutak, svatko je potrčao na raspoređeno mjesto na mostu da bi ručno zapalio fitilj jer električno paljenje nije uspjelo. To su radili pod jakom paljbom, u punom trku. Morali su se najvećom brzinom vratiti u sklonište, jer eksplozija nastaje nakon jedne do tri minute od paljenja, ovisno je li fitilj sporo ili brzo goreći. U trku su vidjeli kako se Mladen Bilić približio određenom mjestu, ali da ne uspijeva upaliti fitilj, pada od metka s protivne strane. Ostala dvoji-

ca pale svoje fitilje, a u trenutku uskakanja u zaklon začula se jaka eksplozija, dijelovi željezne konstrukcije padaju uz veliku buku u hladnu vodu Soče.

S njima pada i Mladen Bilić, rođen 11.3.1921. g. u Studencima kod Imotskog, student tehnike. Tako je jedan mladić u svojoj 24. godini života, žrtvujući svoj još neproživljeni život, spasio sve one borce, sve obitelji i bolnicu s ranjenicima i bolesnicima, kao i sve nemoćne, od velike tragedije što bi im se mogla dogoditi bez Mladenove žrtve, ili žrtve nekog drugog mladog Mladena.

Mladenovo tijelo nije pronađeno, spustilo se u zelenu Soču, opjevanu u mnogim pjesmama, poprište krvavih bitaka u Prvom svjetskom ratu.

U obrani Soče ranjen je potporučnik Đorđević.

U Forliju Logor u kome smo bili smješteni, ustvari, bile su njive s nekoliko poljoprivrednih manjih zgrada. Osim Prvog puka šumadijske divizije, tu su bile smještene obitelji, starci, žene i djeca, te bolnica. S jedne strane bio je visoki zid, a ostali dio logora osiguravalo je nekoliko redova gusto isprepletene bodljikave žice. Na uglovima izdizale su se stražarske osmatračnice opremljene mitraljezom i reflektorom čiji se snop noću kretao u krug osvjetljavajući cijeli logor. Bjekstvo je pretstavljalo istinsku opasnost po život.

Odlučeno je da ilegalno izađem iz tako osiguranog logora i da pođem u Rim kako bih Jugoslavenski komitet, osnovan tijekom rata, obavijestio o prilikama u logoru, te ispitao o mogućnostima poboljšanja našeg statusa. Odustalo se od izbacivanja noću između dva reflektorska snopa, pa je nađena druga mogućnost. Saznali smo da engleska komanda logora svakog jutra upućuje u grad kamion za opskrbljivanje. Kamion zastaje pred kavanom da bi se vozač i narednik osvježili, a zatim odlaze u kupovinu namirnica. Namirnice se slažu u nekoliko utovarenih sanduka.

Mene su moji drugovi u pogodnom trenutku ubacili u kamion, gdje sam se šćućurio u sanduku. Kad se kamion zaustavio, osluškivao sam kako Englezi napuštaju kabinu i odlaze se osvježiti. Pažljivo sam se izvukao i iskočio. Otišao sam na željezničku stanicu i ušao u kompoziciju vrlo starih i trošnih vagona. Osobe u uniformi, bilo kakvoj, nisu plaćale kartu. Vlak je išao samo do Bolonje. Tu sam prenoćio pa ujutro uskočio u otvoreni kamion, pun bijednih ljudi, za Rim. U Rimu sam vodio razgovore najprije s Adamom Pribičevićem iz Zemljoradničke stranke. Bio je to jedan od članova brojne obitelji iz Like,

neki od njih su progonjeni od Austrije kao veleizdajnici, neki su bili prebjezi u srpsku vojsku i učesnici na Solunskom frontu.

Adam je mnogo govorio o političkim idejama i radu njegovog brata Svetozara. Primijetio sam da je mnogo volio brata. Veličao je njegove vrline, a prikrivao mane. O sebi je pričao kao o zadružnom radniku na Kosovu, gdje je dobio neki kamenjar i šikaru u znak priznanja. Marljivim radom brzo je podigao uglednu farmu. Albanci koji su ga okruživali, divili su se farmi, a on im je davao savjete i sadnice, koliko mu je to bilo moguće. S njima je uspostavio vrlo dobar odnos pa mu je bilo lako uvesti ih u zadrugu. Od toga su svi imali koristi. O aktivnosti u okupiranoj Srbiji nije ništa govorio, a u Rim ga je uputio Draža Mihailović, kao i Živka Topalovića, Žujovića i neke druge članove Ravnogorskog odbora. Za naš rad u Forliu, posebno socijalno staranje, imao je samo riječi pohvale. No, ništa nije mogao reći što će biti s nama logorašima. Komitet drži vezu sa saveznicima, ali oni imaju i previše svojih briga da bi se mogli posvetiti nama.

K Adamu me doveo viši funkcionar Zbora dr Dimitrije Najdanović.

On mi je i dogovorio sastanak s dr Živkom Topalovićem. Sva trojica su stanovala u zgradi u kojoj se nalazio Komitet.

Dr Živko Topalović (član Centralnog komiteta Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića) primio me je korektno u svom radnom kabinetu. S njim su stanovale njegova supruga Milica i kćerka, kojima me Živko nije predstavio. Vrata njegova kabineta bila su otvorena pa sam mogao donekle pratiti kretanje Milice i kćerke. Milica je bez riječi pozdrava često ulazila u kabinet, promatrala nas i odlazila. Njen hod i kretnje odavali su tip nervčika.

Međutim, njena kćerka nije ušla u kabinet, ali je jurila iz sobe u sobu, lupala vratima i histerično vikala: "Neću fašistu u svojoj kući!", i slične lingvističke poslastice. Ne znam kakvo bi joj bilo ponašanje da je Ljotić prihvatio Živkov prijedlog 1941. godine, kako sam ranije naveo, da zajedno odu Nijemcima i ponude se da će sastaviti srpsku vladu. Ovaj prijedlog, što ga je Ljotić odbio s indignacijom, ne vjerujem da je podnijet bez Miličine suglasnosti. Živko je izabrao najbolju metodu ponašanja, bio je sabran i tih, kao da ništa ne vidi i ne čuje.

Mnogo ga je zanimalo kako smo organizirali život u logoru, posebno kako se brinemo za bolesne i nemoćne. Imao sam dojam da se ne sjeća našeg sastanka iz 1941. godine u njegovu stanu u Beogradu, gdje sam se bezuspješno zalagao da se u sudskom registru izbriše kao vlasnik zgrade Radničke komore, o čemu sam već ranije govorio. O promjeni našeg logorskog statusa ni on nije znao ništa reći, ali me zamolio da prenesem njegove pozdrave i najbolje želje. Korektno smo se pozdravili, bez prisustva onih dviju dama.

Mihajlo Olćan mi je ponudio da me predstavi Jeleni, talijanskoj kraljici. Ona je često ponavljala da se nije susrela s nekim Crnogorcem koji joj nije pokušao dokazati da su u rođačkom srodstvu.

Ponudu sam odbio jer nisam mogao shvatiti kakav smisao bi imala.

Zadržao sam se nekoliko dana u Rimu da bih posjetio u bolnici mog šurjaka Veselina koji je operirao kuk i koljeno (jer od bolova nije mogao hodati). Tijekom razgovora prišao nam je kirurg de Oliviani koji ga je operirao. Rekao mi je: "Od tisuću slučajeva jedan mi ne uspije, a to je baš ovaj."

Jednom je grupa naših djevojaka bila pozvana da u Riminiju (elitna plaža) učestvuje u programu za engleske i poljske vojnike. Bio sam prisutan.

Prije naše grupe svoje točke su izvodile talijanske zabavljačice. Publika je to jedva pratila. Zatim se iza zavjese čula tiha melodija, kompozicija jednog našeg mladog seoskog učitelja Uča. Melodija je izražavala tugu za izgubljenim domom. Žagor publike je utihnuo. Tada je nastupila grupa djevojaka u narodnim nošnjama, u pratnji našeg orkestra. Poslije svake točke orio se aplauz. Ničiji drugi nastup nije nagrađivan aplauzom. Starica Poljakinja, za čijim stolom sam sjedio, obrisala je s lica nekoliko suza, osjetila je i shvatila melodiju još snažnije od mene jer je prethodno provela nekoliko godina u Staljinovim gulazima. Pričala mi je o svojim strašnim mukama koje je izdržavala pri obaranju stabala u prašumama Sibira, pa o dalekom putu u Iran i Palestinu gdje se formirala poljska armija po sporazumu sa Churchillom i Rooseweltom, o prebacivanju u Afriku i Italiju, te o krvavim borbama za Monte Casino. Sada nastoji održati nadu za povratak u svoj dom, kao i mi u naš.

U Forliju smo imali nekoliko posjeta koji zaslužuju da ih spomenem.

Među nekolicinom oficira koji su se uspjeli tijekom rata prebaciti iz Crne Gore brodićem u oslobođeni dio Italije, bio je i mornarički poručnik Jakov Jovović. To je oficir koji je 27.3.1941. godine izgovorio preko radija navodnu poruku kralja Petra da je preuzeo kraljevsku vlast i mandat za sastav vlade povjerio generalu Simoviću. Glas je bio toliko mladenački, još bolje rečeno dječački, da je svijet bez kolebanja prihvatio autentičnost tog proglasa. (Kralj za proglas uopće nije znao.) Sada u logoru slušam Jovovića i njegov glas, pa se pitam osjeća li taj čovjek makar i trunku grižnje savjesti što je prevarom doprineo rasulu Jugoslavije i svom onom zlu koje je preplavilo i u krvi okupalo svu zemlju.

Jedna druga posjeta ostala mi je neobjašnjenom. Posjetio nas je pop Draganović, vodio je razgovor u četiri oka s generalom Mušickim. Kasnije će se pojaviti u Titovoj Jugoslaviji, koja mu je omogućila, ili ga je prisilila, da ostatak života provede u nekom samostanu.

Posjetio nas je i engleski avijatičarski oficir, zagrlio me i poljubio, te pitao za zdravlje. Vidjevši moju zbunjenost, predstavio se kao Radulović, prijatelj iz Ljotićevog Zbora. Ispričao mi je: "Za vrijeme rata 1941. godine, bio sam kao rezervni oficir (inače inženjer strojarstva) na dužnosti na beogradskom aerodromu. Izdržali smo dane pakla što su nam ga stvarale štuke, Heinkeli i Messerschmiti. Malo nas je ostalo. Neki od nas su se uspjeli prebaciti avionima na Bliski istok, gdje smo ušli u sastav engleske zračne flote. Ja sam sretno prošao i ostao u avijaciji."

"Jesi li letio i nad Jugoslavijom?"

"Vodio sam eskadrile na Beograd."

"Ti si to bio? Znaš li da si uništio rodilište, ubio majke i novorođenčad?"

"Nije to bilo namjerno. Dobili smo zadatak da bombardiramo vojne objekte. Na Uskrs smo trebali tući zgradu novog Pravnog fakulteta u kojoj se nalazila njemačka komanda, a rodilište je u blizini. Izdao sam strogi nalog da se pazi da ne bude greške, ali je članovima posade čija je dužnost bila da ispuštaju bombe, uglavnom su to bili Crnci, bilo svejedno gdje će bombe pasti, oni dobijaju svoju premiju u svakom slučaju. Međutim, jedne nedjelje je Aleksandrova ulica bila prepuna svijeta. Da nisam spriječio bacanje bombi, sigurno bi desetak tisuća ljudi poginulo. Kružili smo unaokolo dok se svijet nije razišao."

Zahvalio sam mu što je tako spasio moj i Zorin život.

Bombardiranja su nastavljena, grad je rušen, ljudi su ginuli - tko je kriv?

Englezi isporučuju antikomunističke borce na klaonicu / Pokolj Srba Od naša tri puka koji su štitili Ljubljanu, ni traga ni glasa. U nekoliko navrata izbacili smo iz logora nekoliko ljudi sa zadatkom da idu prema sjeveru kako bi sreli nekoga od naših, ili sakupili informacije o njima. Izbacivanje je bilo vrlo opasno, uvježbavano je dugo. Noću, kad bi se svjetlosni snop pomaknuo u stranu, grupica trči prema žici i zatim leži u travi dok snop prođe, pa opet nastavi trkom prema nekoliko redova bodljikave žice.

Tamo je već ležala daska koja bi se ugurala pod žice, a onaj što ga izbacujemo, puzao bi ispod daske i izišao bi. Sve je to izvođeno vrlo precizno jer svaka greška izazvala bi mitraljeske rafale. Povratak je trebalo izvesti na isti način, ali nitko se nije vratio.

No, 16.6.1945. godine, pred zalazak sunca gledam na put koji vodi u naš logor u Forliju. Vidim kako nam se približavaju dvojica ljudi oslonjeni jedan na drugog, vuku jedan drugog. Konačno raspoznajem drage mi prijatelje, kapetana Racu Protića i studenta Nebojšu Mandića, obojica iz naše sjeverne grupe. To su prvi vjesnici užasne tragedije. Englezi su na prevaru iz logora Vetrinje u Austriji izručili sva tri naša puka na komunističku klaonicu. Tek nakon nekoliko dana oporavka, ispričat će Nebojša svoju krvavu priču.

Poslije njih stizale su još neke grupice i pojedinci. Od njihovih priča dobit će se slika koja će ostati stalna mrlja na obrazu jedne imperije na zalasku svoje slave, kao opomena svim naivcima koji vjeruju da veliki i moćni mogu malima i nejakima pružiti bilo kakvu pomoć ako pri tome ne ostvaruju svoj imperijalistički interes.

O ovoj tragediji postoji opširna literatura tako da ću ovdje navesti samo nekoliko činjenica. Sljedeći podaci su iz knjige Borivoja Karapandžića, Jugoslovensko krvavo proleće 1945, Beograd 1990.

Brojka o stradanjima varira. Za sada najbliži istini izgledaju mi sljedeći podaci: Samo iz logora Vetrinje predano je otprilike: 3.000 srpskih dobrovoljaca; 12.000 slovenskih domobrana i civila; 2.500 Hrvata; 250 crnogorskih četnika (O stradanju ostalih Hrvata i Crnogoraca govori se kasnije, op. pisca.)

Major William Johnson davao je, a i neki drugi oficiri, časnu englesku oficirsku riječ da ih ne isporučuju Titu, nego da ih transportiraju na jug Italije.

Prva kompozicija krenula je 24.5.1945. sa stanice Maria Elend, Austrija. Iz blokiranog stočnog vagona, kroz mali otvor uspio se, uz pomoć svojih drugova, izvući i iskočiti Vladimir Ljotić, sin Dimitrija Ljotića. To se dogodilo pred tunelom za Jesenice, to jest pred jugoslavenskom granicom.

Iako je takvo iskakanje opasno za život, Vlado je prošao s lakšim ozljedama. On je čekao oko dva sata u šipražju iznad stanice da alarmira drugi ešalon koji je iz logora Vetrinje trebao poći oko podne. Pošto se na stanici sve umirilo i niko tog dana nije došao, sa prvim sumrakom krenuo je naći prenoćište. Našao ga je kod nekih starih ponjemčenih Slovenaca, koji su mu dozvolili da prenoći. Sutradan je zamjenio englesku uniformu za civilno odjelo. Krenuo je prema Sv. Jakobu gde ga je uhvatila engleska patrola jer nije imao nikavih dokumenata. Isljednik se pojavio tek negde oko deset uvečer.

On je govorio njemački i Vlado mu je rekao da je crnogorski civil koji je pobjegao sa streljanja kod Kamnika i da želi da se pridruži Crnogorcima u logoru Vihting (Vetrinje). Međutim, ovaj ga je odredio da ide u SS logor kod Klagenfurta. Na registraciji, pak, uspjelo mu je da promijeni odluku, tako da je zajedno s jednim ustašom upućen u logor Vihting. Kasno uveče 26.5. stigao je u Vetrinje. Tu je Vlado potražio Mirana Piriha, bivšeg dobrovoljca, a tad ađutanta slovenačkog bataljona čiji je komandant bio neki Srbin, Šabić. Njima dvojici je Vlado ispričao cijelu priču, te su oni odmah išli probuditi komandanta puka Vuka Rupnika. Ovaj ih je vrlo lijepo i prijateljski saslušao, pa im je rekao da idu na odmor, a da će on sutra obavjestiti Narodni odbor. Sjutra, 27.5. oko deset sati, primili su Vladu četvorica Slovenaca, od kojih je jedan nosio generalsku uniformu, vjerojatno je to bio Krener.

Dali su Vladi kartu da im pokaže kuda su Englezi vozili dobrovoljce i kako je predaja izvršena. Poslije nekoliko pitanja, njegov iskaz su primili bez ko-

mentara. Tog dana, 27.5, stigao je u logor i dobrovoljac, poručnik Stojanović, komandir čete u bataljonu S. Kerečkog, u IV puku, koji je pobjegao iz Jesenica, Slovenija. Slijedećeg dana, 28.5, stigla je u logor Vetrinje i Vlatka Terdik iz Višegrada, koju je Vlado upoznao u Ljubljani. Ona se bila uposlila kod Engleza u nekom civilnom logoru u Vilahu i došla je džipom sa jednim engleskim kapetanom, da Vladu, koga je predstavila kao svog rođaka, registruje kod nje u civilnom logoru. Vlado joj se zahvalio i rekao da pošto ima još dva saputnika (Piriha i poručnika Stojanovića), nije želio da ide i da će njih troje doći pješice do logora u Vilahu. Ova grupa je najzad 30.5. stigla u logor Vilah, gdje ih je Vlatka registrovala.

U međuvremenu su svi srpski dobrovoljci već bili transportirani.

Ljudstvo iz svih transporta dovođeno je u logor u Šent Vidu kod Ljubljane.

Još prije toga partizani, uključivo oficiri, vršili su pljačke nad predatim antikomunističkim borcima. U nekim pljačkama učestvovali su engleski vojnici, pa i oficiri. Glavna pljačka obavljala se u Šent Vidu. Skidana je odjeća i cipele, neki su ostajali u samoj košulji, bez hlača, oduzimano je vjenčano prstenje, lančići i slično. Ljudi su vezivani telefonskom žicom s rukama na leđima. Premlaćivanje je bilo toliko bezdušno da su se mnogi pretvarali u krvavu krpu, pa i umirali pod batinama. Neki su prije vezivanja uspjeli pobjeći, od njih je veći dio ubijen po šumama i vrletima pri pokušaju da se domognu austrijske ili talijanske granice.

Iz logora su ljudi, vezani po dvojica jedan za drugog, trpani u kamione i vođeni u šumu na Kočevskom Rogu. Tamo, ako je nešto ostalo, vršila se posljednja pljačka. Čest je slučaj bio da su revolverom izbijani zlatni zubi. Nekima su pred ubacivanje u jamu bajunetima bodene oči, neki su zaklani, a neki su dobijali metak u potiljak pa bacani u jamu. Povremeno su u jamu, za svaki slučaj, bacali granate.

Ono što je karakteristično u svom tom neljudskom ponašanju jest opća prisutnost ostrvljenosti, mučenje s najvećom nasladom, da se i ne govori o izmišljanju najgorih metoda ponižavanja i vrijeđanja. U St. Vidu, u zgradi katoličkog sjemeništa molila se grupa dobrovoljaca predvođena mladim đakonom Žikom Krupeževićem. Njegov umilni glas razjario je partizanku Elu. Korbačem je mlatila sve redom dok je stigla do đakona Krupeževića, a onda se oborila na njega mlateći ga gdje god bi stigla uz riječi: "Moli se tvome Isusu, neka ti sad on pomogne". Videći da đakon ni jednog jauka nije ispustio, da iz njegovih očiju ne suklja mržnja, te čuvši njegove riječi: "Oprosti joj Gospode jer ne zna što radi", naredila mu je da skine gornji dio odjeće. Tad se odmaknula da bi imala jači zamah pa ga nemilosrdno bičevala. Jedna je plavocrvena traka sustizala drugu, a krv je šikljala i šikljala. Još se na đakonovim usnama jedva primjećivala molitva "Oprosti...", a onda se đakon bez snage srušio. Ela je nastavila prazniti svoje bjesnilo mržnje na čovjeku punom ljubavi i praštanja.

Iako je grupa svećenika očekivala mučeničku smrt, javila se iznenada misao da se pokuša bjekstvo kako bi se svjedočilo o podlosti i krivokletstvu jedne imperije. Okrenuvši se leđima, po dvojica vezanih, polako ali bolno, labavili su jedni drugima žicu kojom su bili vezani.

Kapetan Miodrag Marković prilazi izmrcvarenom đakonu koji šapuće: "Nije to ništa, ništa. U početku me samo oštro pecne a posle... Posle sam video Hrista Spasitelja i molio mu se... I za nju... Danas sam se ispovedio ocu Stevi, mome bratu u Hristu i sudrugu u patnjama. Toliko mi je lako, toliko sam duhovno jak da se nikakvih mučenja od strane bezbožnika ne bojim."

Na pokušaj nagovora na bjekstvo, đakon odgovara: "Sveštenik sam, ne priliči mi... Godinama idem ovim trnovitim putem govoreći i propovedajući da je taj i takav put jedini spasonosan, a sada...

Ne, ne, sveštenik sam."

Sutradan u školskoj zgradi u Kočevju, iz koje se odlazilo u Kočevski Rog na strijeljanje, u očekivanju smrti Krupežević je živima održao obred za pokoj duše. Svojim anđeoskim glasom otpočeo je: "Oče naš iže jesi na nebesja da sjati se ime Tvoje ..."

Umirući su prihvatili molitvu i u dubokoj pobožnosti ponavljali refren "Gospodi pomiluj".

Krupeževićev "So svjatimi upokoj ..." pomirio je svakog prisutnog sa skorim putem u vječnost, kako bi se svjedočilo o nadolazećem vremenu bez Boga i bez duše.

Prigodom transportiranja grupa odvođenih na ubijanje, čule su se pjesme: "U lance su nas bacili bez srama, / mi sad smo sužnji tiranina zlog, / koj' misli da će za uvek za nama / ugasit' oganj koj' užeže Bog / Al oganj ovaj nitko ne ugasi..." / te: / "Mrtvi niste, o druzi mili..."

I tako, bez mržnje se odlazilo u mučeničku smrt. (Uskoro će mi u beogradskoj Glavnjači istražitelj reći: "Ti nisi čovjek jer nikoga ne mrziš, čak ni nas komuniste.")

Može se reći da ovaj kontrast komunističke mržnje i našeg nedostatka mržnje, čini baš sam osnov kršćanskog antikomunizma.

Iz Šent Vida uspjela je pobjeći jedna grupa dobrovoljaca, dio je pohvatan i pobijen, a dio je stigao u Italiju.

U jednom kamionu na putu iz Kočevja prema Kočevskom Rogu, došlo je do pobune. Dobrovoljci su još prije ulaska u kamion jedan drugome bili olabavili žice tako da su ih se u kamionu neopaženo oslobodili. Pobunu je otpočeo dobrovoljac Milojko Đurić koji je uspio svladati jednog naoruža-

nog stražara. Ostala trojica stražara počela su pucati, ali su i oni ubrzo svladani. Kamion se zaustavio, svi su iskočili, osim potpuno iznemoglog đakona Žike Krupeževića, koji je još imao samo toliko snage da svoje drugove otprati blagim pogledom punim blagoslova.

Pokolj Crnogoraca Kao što sam ranije naveo, Pavle Đurišić je stradao kod Bosanske Gradiške u pokušaju da prijeđe u Sloveniju, a dio njegovog ljudstva uspio je stići u Austriju odakle su ih Englezi izručili Titu. Različiti su i nedovoljno pouzdani podaci o broju izručenih. U Karapandžićevoj knjizi Jugoslavensko krvavo proleće 1945. stoji: - 5.600 vraćeno je iz Dravograda u Maribor i strijeljano na planini Pohorje; 3.000 strijeljano u Kamniku; 2.000 u šumi Kočevja; 300 ubijeno na obali Save; 1.300 strijeljano u Ljubljani; 730 strijeljano u Kamničkoj Bistrici; 2.000 maloljetnika izdvojeno je i raspoređeno po partizanskim jedinicama. Ove brojke su dali preživjeli oficiri, ali one su približne i podložne provjeri.

Manji broj onih koji su uspjeli pobjeći, zaposlio se kod austrijskih seljaka.

Svi postradali bili su izloženi vrhunskim torturama. Kundacima i željeznim polugama lomljene su im kralježnice, ruke i noge, izbijani zubi, sječeni prsti. Najokrutnije se postupalo sa svećenicima, njima su još i palili brade i mantije. Ubijeno je sveukupno 68 svećenika. Ova je brojka provjerena poimenično kao točna. Mitropolit crnogorski Joanikije odveden je u Srbiju, u Aranđelovac i tamo ubijen uz primjenu najtežih svireposti.

Među predanim Crnogorcima nalazio se i doktor teologije Luka Vukmanović, brat Svetozara Vukmanovića-Tempa, jednog od Titovih najbližih suradnika. Saznavši za to, partizani su telefonirali u Beograd Tempu i pitali ga što će uraditi s njegovim bratom. Odgovorio im je: "Ubijte psa odmah, da ne bih ja dolazio da ga ubijem." Luka nije surađivao s okupatorom, živio je s majkom u najvećoj bijedi, ali je postao antikomunista promatrajući 1941. kako komunisti u Crnoj Gori vrše zvjerstva na mnogim čestitim ljudima. Stoga se priključio crnogorskim četnicima i narodu koji se preko Bosne i Hrvatske kretao na zapad.

Tempo u svojim memoarima "Revolucija koja teče" navodi razgovor sa svojom majkom u Podgorici na početku revolucije 1941.

Majka: A što će biti s nama, sine? Tempo: Ova zemlja će biti ruska.

Majka: A što će onda biti s Lukom? Tempo: On će vjerojatno biti strijeljan.

Majka: A ako oni pobjede? Tempo: Onda će oni mene strijeljati. Majka: Pa meni onda nikad neće biti dobro.

Kada ga je rođak Milo u Beogradu obavijestio da je Luka zarobljen, pa tražio od Tempa propusnicu da ode u Sloveniju, Tempo ga je odbio i rekao: "Što je tražio, to je i našao!"

(Detaljnije u Karapandžićevoj knjizi Jugoslovensko krvavo proleće 1945.)

Neki od crnogorskih stradalnika, izbavljeni bjekstvom, priključili su nam se u logoru Eboli, svjedočeći o tim događajima.

Pokolj Hrvata Koliki broj Hrvata je stradao na austrijskoj granici i na maršu smrti, nikada neće biti ustvrđeno. Takva evidencija ne postoji, niti se u onom metežu, posebno zbog prisustva velikog broja civila, mogla uspostaviti. Po sklonosti ljudskoj, brojke su vjerojatno iznad stvarnih. Tako, prema pisanju lorda Bethella Posljednja tajna, 1974, komandant britanske brigade u Austriji general Scott, 14.5.1945, primio je izvještaj da je hrvatska armija u dvije grupe u koloni od 200.000 ljudi, u pokretu prema Bleiburgu. Uz njih ide i 500.000 civila. Hrvati su zatražili azil pozivajući se na međunarodno ratno pravo i na humanost. Scott je dobio naređenje da ne primi predaju Hrvata.

Hrvatsku tragediju pojačala je pogrešna procjena da će moći braniti Zagreb i pregovarati s Englezima. To će izazvati kašnjenje hrvatskih trupa koje umjesto da se prije 9.5, tj. prije kraja rata predaju, čine to sa zakašnjenjem i pokušavaju se predati tek 14.5, s tim da im bude priznat status zarobljenika. Međutim, zbog tog zakašnjenja, Englezi i Amerikanci nisu ni razmatrali postupak prema Hrvatima.

U takvoj situaciji, ta masa Hrvata nije imala sa sobom državno vodstvo. Ono se s Pavelićem prethodno uspjelo izvući i uz pomoć Crkve skriti i emigrirati. Njima su se priključili ustaški i domobranski generali koji su izbjegli predaju.

Da bi masu držali kako-tako pod kontrolom, i general Scott i Titov general Basta davali su im lažna obećanja o humanom postupku, o objektivnom suđenju samo onima koji su vršili zločine. Djeca i žene uputili su se svojim domovima, dok su ostale podvrgli onim istim okrutnim metodama kojima su podvrgnuti Slovenci, Srbi i Crnogorci. Jedan dio je iskasapljen na licu mjesta, dok je drugi 16.5. upućen na marš smrti. Titova kažnjenička 17. divizija dobila ih je u svoje ruke. Kažnjeni partizani su stupnjem primijenje-

ne okrutnosti dokazivali svoju "svjesnost". Izmrcvarene ljude tjerali su gladne i žedne, a kad bi iscrpljeni pali, ubijali su ih premlaćivanjem ili metkom.

Ako ih netko nije zakopao, njihovi leševi su se raspadali i bivali plijenom strvinara. Marš smrti vodio je te nesretnike od jednog do drugog kraja Jugoslavije. Nepoznato je koliki je broj krenuo na marš, a koliko ih je preživjelo - svakako mali postotak.

Pokolj Slovenaca (Napomena: Autoru ove knjige predočeno je da u prvom izdanju knjige, u poglavlju Pokolj Slovenaca ima nekoliko grešaka, pa je autor izvršio odgovarajuće ispravke u novom opširnijem tekstu. Pri tome se služio podacima iz knjige Borisa Mlakara, istoričara Instituta za novejšo zgodovina "Slovensko domobranstvo 1943-1945", izd. Slovenske matice, Ljubljana, 2003, kao i podacima iz pisma od 18.3.2004. godine, Mlakara, upućenog autoru knjige.)

U prvoj polovini maja 1945. jedinice slovenskih domobrana izbile su na Vetrinjsko polje u Koruškoj. Sa njima su se povukli i general Lav Rupnik s porodicom i grupom svojih saradnika i drugih civila. Tu se sakupilo oko 12.000 pripadnika Slovenske narodne vojske (SNV), kako su nazivali te jedinice. Zatim je tu stiglo oko 4.000 srpskih dobrovoljaca, 500 crnogorskih četnika i nešto Hrvata.

Prvi kontakt Slovenaca sa Englezima uspostavio je predstavnik Slovenskog narodnog odbora dr Franc Bajlec u Celju gdje se nalazila 6. oklopna divizija na čelu sa generalom Murray-em. Zatim su stigli general Krener te Marko Kranjc. Predmet razgovora bilo je objašnjavanje o karakteru Slovenskog domobranstva i o tretmanu, odnosno zaštiti kako vojnika tako i civila. General Arbuthnott ih je obavijestio porukom da će slovenske i srpske izbjeglice biti preseljene u Italiju k jedinicama generala Damjanovića i generala Prezelja. Saznanje da se od početka maja u Sjevernoj Italiji nalazi dio Jugoslovenske kraljevske vojske, stvorilo je uvjerenje da će se njima priključiti i svi vojnici i civili iz Vetrinja. Ta će nada trajati do nesretnog kraja.

Ali postojat će i sumnja. Kod generala Krenera su se izgleda stalno miješala oba osjećanja, ali je preovlađivala nada.

Dana, 24. maja 1945, prilikom prvog transporta Srba, Slovenci će saznati da je na izričito pitanje jednog srpskog oficira engleski sugovornik odgovorio da transport ide za Italiju. Iako su se javljale i neke sumnje, ipak je većina "preseljenje u Italiju" čekala s veseljem. 27. maja počelo je transportiranje Slovenaca. Oni su dobili hranu za dva dana. Vojnici su iz logora

prevoženi kamionima do željezničke stanice, a kad su ušli u vagone, preuzimali su ih jugoslovenski partizani. Svakog dana su kretale po dvije kompozicije, jedna za Jesenice, a druga iz Pliberka u Dravograd i Celje.

S prvim transportom trebao je ići i jedan dio štaba sa generalom Krenerom, ali je došlo do promjene tako da je štabna četa trebala čekati zadnji transport. Dana, 26. maja u Vetrinje su stigla dva vojnika i četnički poručnik Vujičić, koji su izjavili da su 24. maja bili izručeni partizanima, ali Krener nije htio niti saslušati Vujičića, zaprijetivši mu zatvorom ako bude širio takve vijesti. Zatim je stigao i Vladimir Ljotić, sin Dimitrija Ljotića, koji je 27. maja potpukovnika Vuka Rupnika obavijestio o predaji Srba Jugoslaviji.

Krener ga je htio saslušati, ali je Ljotić od straha od Engleza izmakao. Sutradan je pukovnik Bitenc s prvim transportom uputio svog obavještajca Janka Marinšeka koji je stigao do Podroške i tamo vidio partizanske straže, ali nije bio siguran da li je transport ušao u Jugoslaviju. Noću su sustigla još tri Srbina, koji su odbili Krenerov zahtjev da svoje izjave potvrde pred Englezima. Ujutru, 28. maja, pukovnik Bitenc je odredio da se privremeno zadrže transporti dok se potpuno ne razjasni kamo su namijenjeni. Jedna delegacija je otišla u Celovec i tu izložila svoje sumnje. Jedan engleski oficir predao je pismo na njemačkom jeziku u kome je pisalo da od generala Murraya "ima nalog da njihovu skupinu željeznicom preveze u određeno vrijeme na određeno mjesto. Cilj mu nije poznat, on pak pokušava tu naredbu izvršiti po mogućnosti bez upotrebe sile, te da računa na Krenera kao vojnika da će mu u tome pomoći". U vojnom dnevniku divizije Murray je upisao da je Krener od njih tražio garanciju da ih voze u Jugoslaviju, ali da mu je nisu dali.

Pošto domobranske izvidnice nisu utvrdile ništa sumnjivo, 29. maja je na put krenuo 3. puk i artiljerijski divizion. Ali, u logor je stigao poručnik Šprah s nekom srpkinjom i izjavio da Englezi transporte upućuju u Jugoslaviju, ali general Krener i članovi Narodnog fronta nisu povjerovali. Uveče, 29. maja, potpukovnik Vuk Rupnik je javio da je sutradan, prema rasporedu, njegov 2. puk predviđen za transport, ali "kamo i kako, nije poznato". Taj puk je krenuo prema Pliberku i tamo je po zasluzi energičnog nastupa Vukove žene u zadnj čas uspio izbjeći predaju engleskim oficirima. Ona je pokazala preporučeno pismo visokog engleskog oficira, koji je navodio garancije generala Arbuthnotta da će domobrani biti poslati u Italiju. Među ljudstvom je došlo do uzbune pa su ih Englezi morali silom nagurati u vagone.

Nakon toga stigao je dr Janež koji je posvjedočio da je u Plibergu 28. maja vidio kako su partizani preuzimali domobrane. Stigli su i domobrani koje je Krener bio uputio na mjesto gdje je govoreno da se vrši predaja, pa su i oni posvjedočili englesku prevaru. Na to je potpukovnik Cof svoj 1. puk raspustio, s tim da svak sam odluči što da radi, a preporučio im je da se preobuku u civilna odijela ili da se rasture. Jedna grupa je odlučila "kamo su išli drugi, idemo i mi". Ipak, sa zadnjim transportom krenulo je preko 1.500 domobrana.

Nije se mogao utvrditi tačan broj predatih slovenskih domobrana.

Podaci se kreću između 10.400 do 11.850.

Vuk Rupnik je emigrirao u Argentinu gdje je 1975. godine umro.

General Krener je također emigrirao u Argentinu i tamo umro 1973. godine.

Nije poznato da su oni za to vrijeme međusobno kontaktirali, a niti s nekim od svojih preživjelih vojnika.

Utvrđeno je da su sva izručenja vršena iz glavnog štaba.

Slovenski domobrani, koji su izručeni, masakrirani su kao i svi ostali.

Navodim neke detalje iz izjave slovenskog domobrana Milana Zajeca (objavljene u knjizi Bore Karapandžića Jugoslavensko krvavo proleće 1945), koji je s grupom od 1.600 svojih drugova 29.5.1945. transportiran i u Jugoslaviju. Oni su iz logora Vetrinje pješke išli do željezničke stanice sela Podroščica (na austrijskoj strani). Upravo je stizao jedan vlak iz kojega su stizali partizani i krenuli u šumu. O tome je odmah odnesena poruka slovenskoj komandi u logor Vetrinje. Odgovorili su im da se nemaju čega bojati jer se nalaze u engleskom transportu. U tu istu kompoziciju utrpali su ih Englezi tukući ih kundacima, a onda su ušli partizani i opljačkali sve vrijednosti. Zatim su bez hrane i vode stigli u Kranj, pa preko Št Vida i Ljubljane na putu za Kočevje. Više puta su izlazili iz kompozicije zbog porušenih mostova. Gdjegod su izlazili, partizani su ih nemilosrdno tukli volovskim žilama i drugim sredstvima. U okrutnosti su se isticali slovenski partizani koji su uspjeli pronaći nekog poznanika. Međutim, hrvatski i srpski partizani nisu bili prema njima grubi. U logoru je Zajec našao svoja četiri brata, koji će mučenički okončati svoje mlade živote. U dvorištu Radničkog doma stajala je velika gomila krvave vojničke odjeće. Bilo im je jasno da će i njihova odjeća tako izgledati. Vezali su ih bodljikavom žicom po dvojicu, jednog s drugim s rukama na leđima. Tako vezane su ih tukli i trpali u kamione. Na svakom kamionu bijahu četiri partizana koji su domobrance slagali jedne preko drugih. Izmučeni i iznemogli skupili su snage da pjevaju "Blagoslovljena da si, Marijo, tvoj anđeoski se čuje glas; kad dođe posljednji tren, Marijo, dođi po nas." To je bilo 2.6.1945.

Zajec govori: "Prvo što me strašno potreslo kad su nas izbacili iz kamiona na zemlju, bio je onaj prizor: nekoliko metara ispred mene sjedio je potpuno gol jedan domobran oko kojega se vrtio partizan s velikim nožem i ranjavao ga tako da mu je krv šikljala iz cijeloga tijela. Bio je već slijep.

Partizan mu je oči iskopao. Ruke su mu bile vezane na leđima. Podnosio je sve potpuno mirno. Nije se mogla čuti ni jedna riječ optužbe. Sjedio je, ne pognut, već s uzdignutom glavom."

Partizani su bili bez bluza, sa zavrnutim rukavima. U rukama su jedni imali velike mesarske noževe, a drugi kolce, s puškom preko ramena. Tukli su ih. Govorili su južnjački, srpski ili hrvatski. Krive noževe imali su nasađene na prilično duge držače. Oficiri su ih natjeravali da domobrane muče

što bezdušnije. Morali su se svući goli, Zajec je uspio zadržati košulju. Grupa partizana ih je na rubu jame strijeljala i bacala u jamu, te povremeno na njih bacala bombe. Zajec je bio lakše ranjen. U jami ih je ostalo jedanaest živih. Svakog ubijenog, koji je na sebi imao nešto od odjeće, svlačili su.

Vojni svećenici su pjevali pogrebne pjesme i molitve.

Preostala živa četvorica ranjenih slagala je leševe oko stijene od stalagmita i tako napravila sklonište. Žeđ su gasili lizanjem stalagmita, dok su usta vlažili svojom mokraćom. Glad su utaživali komadićima mesa mrtvih.

Partizani su minirali rub otvora jame pa je veliko kamenje padalo na mrtve.

To se ponovilo još četiri puta. Zatim su u jamu bacili mnogo ručnih bombi.

Dana, 5.6. četvorica su se pokušala izvući iz jame. Zajec je pao u nesvjest.

Sutradan je pokušao s penjanjem, naišao je na dvojicu mrtvih iz svoje grupe.

Uspio se popeti na drvo koje je uslijed miniranja upalo u jamu i izvukao se.

Lutao je šumom. Žeđ je gasio rosom, a hranio se travom kiseljakom. U jednoj kući je dobio vodu, jaje i krompir. U kući su ga dobri ljudi držali pet dana i oporavljali ga. Zatim se krio po Dolenjskim šumama godinu dana, a onda se uspio uvući u Goricu. Danas, kad ove retke pišem, on živi u Clevelandu, USA, da bi svjedočio. Svi preživjeli stradalnici nose ga u svojoj svijesti s divljenjem i zahvalnošću.

Tko je naredio pokolje Pokolji su imali svoje svjedoke, pojedinci su uspjeli pobjeći s mjesta pokolja, jedan partizanski oficir nije izdržao grižnju savjesti pa je emigrirao.

Oni su svjedočili i upoznali s istinom cijeli svijet. Svjedoci su bili i stanovnici gradova i sela u Sloveniji kroz koje su danima tjerane kolone iscrpljenih i izmrcvarenih ljudi na putu na stratište. Ali, najvjerodostojniji svjedok bio je Tito. On se na velikom zboru naroda, 27.5.1945, u Ljubljani, u nekontroliranoj euforiji pohvalio pokoljima. Njegovi najbliži suradnici odlučili su da se poduzmu sve mjere kako se o tome ne bi širile vijesti. Narod u Sloveniji šutio je dugo. Međutim, došao je dan kada je još jedan od najvjerodostojnijih svjedoka progovorio. Đilas u knjizi Vlast i pobuna kaže: "Titu se u tom govoru omaklo i priznanje da su pobijene zarobljene kontrarevolucionarne skupine. Kvislinge je, kako se on izrazio, stigla ruka pravde."

Mislim da je značajno to što je Tito to izgovorio 27.5. kada je pokolj tek otpočeo, a trajao je dosta dugo. Znači, on pokriva i sve ono što se događalo i poslije tog datuma. Naknadno će biti serviran falsifikat telegrama, na kome nema nikakve uredske registracije, a u kome Tito, navodno, daje instrukciju da se sa zarobljenim izdajnicima mora postupati humano.

U Titovim Sabranim djelima, svezak 28, strana 78, Titove riječi iz govora u Ljubljani navode se kako slijedi: "Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša procvjetala polja. A ako bi se to i dogodilo, trajalo bi samo kratko vrijeme."

Predaja generala Mušickog Britanski parlament je otvorio diskusiju povodom naših stalnih protestnih pisama koja smo slali raznim ličnostima engleskog političkog i kulturnog života, zbog predaje naše vojske Titovoj Jugoslaviji na prevaru, koja je završila groznom smrću desetina tisuća mladih ljudi. Parlament je donio odluku da se nikakve grupe više ne smiju predavati. Ostala je, dakle, opasnost za individualne predaje na osnovu dokumentiranih zahtjeva Titovih vlasti, a nakon prethodne detaljne istrage posebnih komisija. General Mušicki je uspostavio prijateljske odnose s engleskim komandantom logora u Forliju. Zbližilo ih je, uz ostalo, što su obojica govorila vrlo dobro francuski.

Osim toga, oni su posjedovali široku kulturu. Skoro svakog poslijepodneva Mušicki je odlazio svom kolegi na čaj. Kod posljednjeg susreta, engleski oficir mu je rekao da vrlo žali što je od svoje komande za Italiju dobio nalog da ga stražarno sprovede radi izručenja Titovoj Jugoslaviji. Sprovodnik će mu biti jedan narednik. Na taj način mu je dao do znanja da će imati prigodu pobjeći i sakriti se.

Mušicki je u logoru imao suprugu i dvoje djece, obavijestio ih je o situaciji. Onda je otišao Jaši Ljotiću te i njega obavijestio o svemu, rekavši da je odlučio ne iskoristiti mogućnost bjekstva. On smatra da je izvršio svoj zadatak i da je spreman komunističkom partijskom sudu reći svoju istinu.

Jaša ga je odvraćao od toga, ali je Mušicki ostao pri svojoj odluci.

Dr Dimitrije Najdanović, teolog i jedan od najuglednijih Ljotićevih saradnika, posjetio je u Vatikanu Papu i upoznao ga s opasnosti da i preostala grupa Srpskih dobrovoljaca bude izručena komunističkoj Jugoslaviji, pa ga je zamolio da poradi da se to ne dogodi, a da najveća opasnost prijeti generalu Mušickom. Papa je Najdanovića uvjeravao da nikakva grupa više neće biti predata, a za Mušickog i njegovu suprugu ponudio siguran smještaj u Vatikanu. Ponudio je na diskretan način i novaca ako treba, na čemu se Naj-

danović zahvalio. Međutim, Mušicki nije prihvatio Papinu ponudu s motivacijom da njemu ne priliči skrivanje.

Sutra ujutro pozvan je da se javi u englesku upravu logora, gdje ga je preuzeo narednik i odveo na željezničku stanicu. U vagonu mu se priključio čovjek koga je poslao Jaša Ljotić da promatra kretanje Mušickog. Na nekoj stanici vlak je trebao stajati duže. Narednik je rekao Mušickom da može otići u restoran i uzeti nešto za osvježenje. Ovaj se zahvalio i rekao da ostaje u vagonu. Tada je narednik izašao i u kavani se zadržao duže. Kad se vratio i ugledao Mušickog, bio je istinski začuđen.

Mušicki je odveden u neki engleski štab gdje je saslušavan, a onda je na granici Trsta predan jugoslavenskoj vojnoj policiji. Prije predaje uspio je svojim vojnicima uputiti, preko svog šuraka Stanoja Milankovića, posljednju pismenu, oproštajnu naredbu, pozivajući ih da ustraju do kraja u svetoj borbi za Istinu.

Ta naredba glasi: "Junaci, ja idem na put u nebesku Srbiju, tamo gde se već nalaze naši najbolji drugovi da se njima stavim na čelo jer tamo i spadam. Vi nastavite započeto delo i budite svima i svakome primer kako se živi i umire za Istinu, za Kralja, Narod i Otadžbinu.

Drugovi, istrajte do kraja u svetoj borbi za Istinu i vazda imajte na umu da vas vaši drugovi i vaš komandant posmatraju, u borbi i radu prate i da su stalno s vama. Živeo Kralj!

Komandant đeneral Kosta M. Mušicki, s.r."

U Beogradu je proces trajao od 10.6. do 15.7.1946. godine. Mušicki je bio među dvadeset i četvoricom optuženih, na čelu kojih je bio Draža Mihailović, a od kojih su desetorica bila u emigraciji.

U Eboliju smo proces mogli slušati preko radija. Kada je Draža Mihailović u odgovoru na jedno pitanje pokušao dati neko objašnjenje, vojni tužitelj, pukovnik Miloš Minić, oštro ga je prekinuo rekavši mu da će u obrani imati prilike dati objašnjenja. To se ponovilo nekoliko puta. Jasno je bilo na kraju da će svaki optuženi moći reći samo nekoliko riječi i to će biti sve. Na taj način sud će spriječiti optužene da bilo što ozbiljno iznesu u svoju obranu.

Oni koji su režirali ovaj politički proces, a to je vjerojatno bila grupa koju su činili Kardelj, Moša Pijade, Ranković, Đilas i Minić, uz konzultaciju i suglasnost Titovu, dobro su pamtili kakvu su slobodu govora imali pred sudovima Kraljevine Jugoslavije. Govoreći o svojim procesima, nitko nije bio toliko iskren kao Svetozar Vukmanović - Tempo, koji je imao samo riječi pohvale za postupak što ga je imao pred Sudom za zaštitu države. Takvu

grešku nije mogao počiniti sud koji se nazivao Vojni sud, dok mu je više priličilo da se zove policijski, Oznin ili partizanski. Tito je pred sudom u Zagrebu smio reći: "Ovaj sud ne priznajem, ja priznajem samo sud Komunističke partije". To je mogao reći jer je znao da ga sud neće vratiti policiji na dopunsko "obrađivanje".

Od prisutnih na procesu 15.7.1946. godine osuđeni su: Draža Mihailović - smrt; Stevan Moljević - 20 godina robije; Đuro Vilović - 7 godina robije; Radoslav Radić - smrt; Slavko Vranješević - 20 godina robije; Miloš Glišić - smrt; Dragi Jovanović - smrt; Tasa Dimić smrt; Velibor Jonić - smrt; Đuro Dokić - smrt; Kosta Mušicki - smrt; Boško Pavlović - smrt; Laza Marković - smrt; Kosta Kumanudi - 18 mjeseci zatvora; jedini Hrvat među njima bio je Đuro Vilović.

Od odsutnih na smrt su osuđeni: Mladen Žujović i Petar Živković, a ostali na vremenske kazne, među kojima Živko Topalović na 20 godina robije.

Vasiljevićev San o svršenom ratu ostvario se. Pošto Staljin nije dozvolio savezničko iskrcavanje na crnogorskom Primorju ili u Dalmaciji, pa su se strateške zamisli i vjerovanja Draže Mihailovića pokazala pogrešnim, postao je plijen Titovih lovačkih jedinica i sjeo na optuženičku klupu, strijeljan i sahranjen na Adi Ciganliji. Vasiljević u svom "snu" nije se bavio našim položajem u trenutku "svršenog rata", pa su oko tri tisuće Ljotićevih dobrovoljaca zločinački pobijeni, a Mušicki sjeo na istu klupu s Dražom Mihailovićem. Razlika je samo u tome što je Draža ulovljen, a Mušicki je dobrovoljno došao na sud da svjedoči o svom i našem viđenju istine.

"Politika" od 17.4.2009. godine objavila je intervju sa Slobodanom Krstićem "Učom" u kome on priznaje da je, u svojstvu šefa Ozne za Srbiju, bio prisutan izvršenju smrtne kazne nad Dražom Mihailovićem i ostalima (osim Dragog Jovanovića koji će biti kasnije streljan), i da je to bilo na Adi Ciganliji. Od svih koji su izvedeni na streljanje, oglasio se jedino Kosta Mušicki, Ljotićev komandant, uzviknuvši: Živela Srbija. Bili su prisutni Miloš Minić, Mika Đorđević, Josip Hrnčević, Slobodan Penezić i tako dalje.

Streljanje je izvršeno 17.7.1946. u ponoć.

U Eboliju Eboli je malen gradić tridesetak kilometara od Salerna. Logor je bio vrlo velik, opkoljen samo jednim redom bodljikave žice, bez stražarskih kula. Vojničke cokule ubrzo su izgazile žicu na mnogim mjestima, pogodnim za izlazak po želji. U prvo vrijeme su engleski vojnici iz logorske komande

ispravljali žicu, ali im je to dodijalo, pa smo slobodno izlazili iz logora i vraćali se. To je već ukazivalo da se naš status mijenjao na bolje.

Stanovnici ovog logora bili su isti kao u Forliju, povećano za Đujićevu Dinarsku diviziju s obiteljima, te jedan odred slovenskih domobrana i ostaci Đurišićevih četnika.

Jaša Ljotić je surađivao s generalom Damjanovićem, koji je sa svojim štabom boravio u posebnom logoru u blizini. Ovaj je sanjao o Trećem svjetskom ratu u koji bismo i mi bili uključeni i upućeni na front prema Titovoj Jugoslaviji. U jednom trenutku, kad je Churchill prema Trstu uputio Poljsku armiju, izgledalo je to moguće, ali je Tito spriječio opasnost naglim povlačenjem svojih trupa iz Trsta. Povukli su se takvom brzinom da su u zatvorima ostavili veliki broj ljudi koji su zbog teških tortura bili nesposobni za pokret. Za njih je to bio spas jer su izbjegli fojbe (jame) i ostali na životu.

Churchill je imao problema da zadrži Poljsku armiju koja se velikom brzinom kretala prema Jugoslaviji s krajnjim ciljem - Poljska. Vezu između generala Damjanovića i Poljaka, održavao je ing. Dragutin Jakšić. Bila je to snažna ličnost, govorio je poljski (studirao nekoliko godina u Varšavi), čovjek svestrano obrazovan. Pošto njegov daljnji boravak kod Poljaka nije više imao razloga, vratio se u Eboli da bi učestvovao u kulturnoj aktivnosti.

Sjećam se iz vremena boravka u Palmanovi kako su nas često posjećivali engleski oficiri i tražili kontakt s vojnicima. U jednom razgovoru čujem: "Vi ste, Englezi, protivnici komunizma?"

"Da", potvrdio je oficir.

"A mi smo antikomunistička vojska, pa vjerujemo da ćete krenuti protiv Sovjeta i nas angažirati u oslobađanju od Titovog terora."

"To se sigurno neće dogoditi. Kakvog bi interesa Engleska imala da krvari zato da bi se komunistički teror zamijenio vašim terorom?"

Jedne ugodne večeri u Eboliju, bio sam s grupicom svojih prijatelja.

Tu je bio nazočan i Ratko Obradović, Roko Kaleb i, mislim, Rastko Marčetić, te još dvojica ili trojica čijih se imena na sjećam. Netko je donio beogradski dnevnik Politika. (Mislim da je to bio prvi, ili jedan od prvih brojeva nakon oslobođenja Beograda.) Na prvoj stranici nižu se imena 105 strijeljanih izdajnika i narodnih neprijatelja. Među njima veliki dio čine poznati nam intelektualci. Tu su i naši politički istomišljenici: ing. Ranko Vujić (jedan od osnivača Ljotićevog Zbora, a veliki protivnik formiranja odreda srpskih dobrovoljaca), Marjanović, ministar pravde u Nedićevoj vladi (imao sigurnu garanciju svog brata da ne ide u inozemstvo), pa niz univerzitetskih profesora, književnika itd.

Razgovarali smo o tome na koji način i kada će komunizam u našoj zemlji propasti. Nitko među nama nije zastupao gledište da će to biti postignuto ratom. Svi smo bili mišljenja da će se sistem degenerirati iznutra, prvenstveno jer se može održavati samo nasiljem. Ali, taj proces koji je sigu-

ran, bit će veoma dug. Složili smo se da će za to trebati najmanje trideset godina. (Prevarili smo se, trebalo je četrdeset i pet.)

Na formiranju ovakvog mišljenja, pored iskustva koje nam je pružao sistem u SSSR-u, u odnosu na trajanje buržoaskih revolucija značajne su nam bile još dvije novinske vijesti: zagrebački Vjesnik je prigodom Titove posjete Zagrebu, objavio i razgovor s Titom. On je pitao: "Kako ide otkup?"

Odgovoreno mu je da ide sporo jer se seljaci opiru. Tito je replicirao ljutito: "Pucat će im leđa." Poslije nekoliko dana isti je list objavio i Bakarićev članak, koji je, uz ostalo, rekao otprilike: "Neki organi, koji su krivo razumjeli druga Tita, razmilili su se po selima i ljudima prave velike neugodnosti."

Shvatili smo da se, ustvari, radi ne toliko da bi se došlo do kruha za izgladnjeli narod, koliko da se provodi borba za istrebljenje kulaka, kako je to provodio Staljin. Rezultati će i u Jugoslaviji biti kao i u SSSR-u.

Druga vijest je iz "Politike". Nastavnica u pismu čitatelja žali se kako đaci na sva pitanja za vrijeme nastave daju pravilne odgovore, dok, čim se oglasi zvono, oni izlete na hodnik, između sebe razgovaraju potpuno suprotno. Ona se žali da je očigledno da se formiraju dvoličnjaci, pa vapi za instrukcijama kako da to spriječi.

Jugo-štampa, do koje smo povremeno dolazili, pružala je sve više primjera koji su upućivali na sumnju u vječnost diktature Partije u ime proletarijata. Zanimljiva su bila i pisma što su ih primali seljaci-dobrovoljci.

Kad se odlijepi poštanska marka s omotnice, na papiru, sitnim slovima ispisane su kratke, jezgrovite, jasne poruke ohrabrenja. Tako su se s roditeljima dogovorili prije napuštanja zemlje. U jednom pismu priložena je fotografija umrlog čovjeka kako leži na odru. Otac je sinu rekao da će mu javiti kakva će biti situacija. Ako na slici čovjek stoji uspravno, znači da je stanje dobro, a ako sjedi, loše je. Međutim, na slici čovjek leži kako nije bilo dogovoreno.

Veliki broj osoba u logoru predstavljao je složen problem. Kako održavati unutrašnju disciplinu, sprječavati da ljudi neorganizirano napuštaju logor i skitaju se po Italiji u kojoj ionako ima kaosa i kriminalaca na pretek, kako održavati higijenu i sprječavati pojavu zaraznih oboljenja? Što se tiče higijene, sve je bilo na visini. Ljudi su bili smješteni po dvoje do četvoro u šatorima. Oficiri i podoficiri su nadzirali higijenu. Vode i praonica je bilo dovoljno. Bolesni u bolnici su imali pravu bolničku njegu.

Bio je dovoljan broj savjesnih i izvrsnih liječnika i bolničarki. Nekoliko puta su nas posjetile ekipe iz engleske komande i izražavale zadovoljstvo stanjem.

Duhovni život se odvijao u crkvama. Hrvati i Slovenci su imali svoju crkvu, a Srbi svoju. To su bile velike limene barake koje su naši ljudi ispunili svim onim što je bilo potrebno da bi se održavale službe Božje.

Djeca su pohađala osnovnu školu. Za odraslije su organizirane srednje škole, gimnazija, tehnička škola i bogoslovija. Radilo se vrlo naporno, tako da su učenici u kraćim rokovima mogli polagati ispite. Njima je prisu-

stvovao delegat talijanskog Ministarstva prosvjete, tako da su svjedodžbe imale međunarodno priznanje.

Svake subote održavane su literarne večeri, čitane su pjesme, novele itd. U velikoj sali održavale su se kazališne predstave, predavanja, te komentari radio vijesti. Odabrane vijesti štampale su se u dnevnom Biltenu.

Pošto nije bilo moguće nabaviti originalne tekstove za kazališne predstave, njih bi po sjećanju pisali mladi intelektualci i to vrlo uspješno. Zatim su održavani koncerti orkestra, pjevačkih zborova i kola za koja su djevojke po sjećanju šivale narodne nošnje.

Budući da nam je bilo jasno da Trećeg svjetskog rata u dogledno vrijeme neće biti, te da je za degeneraciju komunističkog sistema potrebno najmanje trideset godina, postavilo se logično pitanje. "Što dalje? Hoćemo li u logoru čekati da o našoj sudbini odluče zapadne sile, ili da se sami pobrinemo za svoju budućnost?" Odlučili smo se za ovo drugo. Grupa naših inženjera izradila je plan našeg naselja koje bismo izgradili negdje na kugli zemaljskoj. Pri tome je uzeto u obzir sljedeće: Uz grupu šumadijske divizije s nama bi krenuli i mnogi drugi - sveukupno oko 8.000 (računajući i za rad nesposobne osobe, starce, invalide i djecu).

Grad bi imao najsuvremenije ustanove za duhovno - kulturni život, te za socijalnu skrb. Okosnica bi bili brojni intelektualci, te zanatlije raznih profila.

Razvijena je akcija da se pronađe odgovarajući teren. U izbor su došli San Domingo i Argentina. Na naše interesiranje, argentinske vlasti su dale načelno pozitivno mišljenje, ali je problem bio i ostao prekomorski prijevoz. Tražeći to rješenje bez uspjeha, došlo je do neželjene odluke o našem privremenom preseljenju u Njemačku.

Ove naše pokušaje energično je osuđivao general Damjanović, koji je sebe stalno sanjao na čelu kolona koje oslobađaju Jugoslaviju od komunizma. Došlo je do osporavanja i razmimoilaženja, ali smo do kraja ostali pri svojim gledištima. Pozitivne želje, ustrajna nastojanja - bez rezultata i za nas i za Damjanovića.

Komunisti i demokršćani Vatikan je tijekom rata marljivo spremao čovjeka koji će stati na čelo demokratskog preobražaja fašističke Italije. To je bio Alcide De Gasperi, bibliotekar Vatikana. Vatikanu je bilo jasno da će Sovjetski Savez uložiti maksimalne napore da Italijom ovladaju komunisti. Apeninski poluotok

imao bi ulogu mača koji bi trebao prodrijeti u središte Evrope. I Staljin je imao svog čovjeka za takvu ulogu. Bio je to Palmiro Togliatti, marljiv i darovit učenik Staljinove partijske škole i osnivača talijanske Partije Gramscia.

Italija je u to vrijeme u pravom smislu riječi bila razrovana. Fašizam je u nešto preko dva desetljeća vladavine, s jedne strane, zaustavio kaos i potpuno rasulo talijanskog društveno-političkog života, a s druge strane, uveo je totalitaristički karijerizam. Jedna duboko korumpirana partija osvajala je svoje pristaše dijeljenjem unosnih položaja, zapošljavanjem legija gladnih u vojsci i policiji, te nesmiljenim progonom "neprijatelja", to jest protivnika, među koje su spadali ugledni socijalisti te nezavisni liberalni elementi. Fašistička partija je obilovala "borbenim" razbijačima, koji su masovnim terorom ulijevali strah u kosti svakome tko bi pokušao iskazati volju za individualnim ili grupnim otporom fašizmu. Vrhunac nehumanosti predstavljalo je umorstvo Mateotija, vođe socijalista. Taj zločin uzbudio je savjest Italije, ali su zli dusi batinom i lancima onemogućili svaku hrabrost.

Taj zločin je utoliko više uvrijedio Italiju, što je Mussolinija iznjedrila baš Socijalistička partija.

Kako se stjecala uspješna karijera, neka posluži jedan napuljski primjer. Obalski radnik Lauro, kojemu je dosadio teški posao ukrcaja i iskrcaja tereta iz vagona, kamiona i brodova za mizernu plaću, opazio je da imućniji karijeristi za pedesetak tisuća lira dobiju titulu "commendatore" (dostojanstvenik), naravno uz uvjet upisa u Partiju. Ta je titula pružala nositelju policijsku zaštitu u nezakonitim radnjama, a ulivala strah i izazivala poniznost i poslušnost kod bijednih ljudi koji su u zapošljavanju ovisili o "dostojanstvenicima".

Commendatore signor Lauro lako je uočio da se u luci milijunskog grada najlakše do bogatstva stiže opskrbom velikih brodova svim potrepštinama. Stoga je zatražio i dobio dozvolu za osnivanje svoje tzv. šipšanderske kompanije. Posao mu je, uz pomoć Partije, kojoj se češće novčanim prilozima oduživao, uspješno napredovao tako da je mogao postati vlasnikom nekoliko brodova za prijevoz banana iz Afrike u Italiju i Englesku. Kad su engleske podmornice i avioni potapali svaki talijanski brod koji bi otkrili, Laurova flota je plovila slobodno. Kad je Tito, iz Maršalovog plana odbio 65 brodova tipa "Liberty" po sovjetskom zahtjevu, tu je flotu dobio na poklon rečeni commendatore. On je ujedno izgradio i svoju političku karijeru, birala ga je na demokratskim izborima sirotinja koju je obasipao poklonima riže i špageta. A i drugi fašisti od karijere, lako i brzo preobrazili su se u antifašiste nastavljajući svoj lagodni život.

U takvom okolišu, dvije su partije dominirale talijanskom političkom scenom, Demokršćanska i Komunistička. I jedna i druga gradile su se na bogatoj tradiciji: Demokršćanska na učenju svećenika don Sturzoa, a komunistička na učenju Antonija Gramscia. Don Sturzo je u 19. stoljeću osnovao

prvu političku stranku - Narodnu stranku. Ubrzo je osnovana i Socijalistička stranka. Prva je dala Demokršćansku, a iz druge se izdvojila Komunistička.

Dok sam bio u Eboliju, pratio sam njihovu štampu, kako dnevnike tako i periodiku i knjige, odnosno brošure. I jedna i druga strana bila je svjesna da će rezultat te ogromne propagandne akcije odrediti sudbinu Italije i njihovih partija. Demokršćani su imali veliku podršku Katoličke crkve, ne samo novčano nego i iz crkvenih propovjedaonica i ispovjedaonica. U vatikansku blagajnu slivali su se "novčići" iz čitavog katoličkog svijeta. Osim pomoći iz te blagajne, demokršćani su se financirali prihodima štampe, kao i zamašnim prilozima bogatih ljudi koji su za uzvrat očekivali podršku u stvaranju političke i financijske karijere. Komunistička blagajna je primala redovnu pomoć iz SSSR-a i Titove Jugoslavije. U poglavlju "Robija" navodim dokaz za to. Ali, komunisti su uživali vrlo veliku novčanu pomoć kojoj bi se najmanje mogli nadati - od brojnih talijanskih velikih industrijalaca. Njima je obećano da im nakon pobjede komunizma industrijska poduzeća neće biti oduzeta, u što su oni povjerovali.

Za potrebe naših škola, a pod plaštom YMCA (Kršćanska zajednica mladih ljudi), povremeno sam odlazio u Salerno ili Napulj. Jednog dana u Napulju sam od nekog prolaznika zatražio informaciju o prosvjetnim ustanovama. Iz mog izgovora on je stekao dojam da sam neki Slaven. Stupili smo u ugodan razgovor. On je advokat, a veliki mu je hobi studiranje slavenskih jezika. Na Orijentalnom institutu već je uspješno položio ispite i dobio diplome za ruski i poljski jezik. Sada studira bugarski. Politički je angažiran kao komunista. Kaže da mu moj antikomunizam ništa ne smeta, ali sa bratom, također advokatom, koji je još uvijek vatreni fašista, neprestano ratuje, čak dolazi i do fizičkih obračuna. Dogovorili smo se za dan kad ću ga posjetiti u njegovom stanu. Upoznao me s majkom, baronessom, sestrom i bratom fašistom. Odmah je došlo među braćom do tučnjave. Majka i njihov ogroman pas imali su velike muke da smire zaraćenu braću. Svađali su se u vezi predstojećeg referenduma o obliku vladavine, da li kraljevina ili republika. Kralj bi bio Umberto, sin visoke i stasite Crnogorke Jelene i sitnog starog Emanuela. Umberto je i po stasu i ljepoti bio sličan majci. Brat komunista je za njega stalno upotrebljavao ruski izraz "padljec", što je strašno nerviralo brata fašistu. Prema meni su obojica bili jako pažljivi, pa sam se rado susretao s njima.

Referendum se odlučio za republiku. U štampi su se pojavili brojni prigovori zbog nepravilnosti, ali rezultat je potvrđen.

Bila je nedjelja, prelijep sunčani dan - trg u Eboliju prepun svijeta, što mi je izgledalo neobično. Na balkonu zgrade dvije velike zastave, s jedne strane demokršćanska, a s druge strane komunistička. Meni je to bilo neshvatljivo. Kažu mi da će uskoro početi zajednički miting i jednih i drugih.

Rekoh da je u mojoj zemlji to nemoguće zamisliti, došlo bi odmah do fizičkog obračunavanja. Pitaju me zašto bi trebalo doći do obračunavanja. Nisam

znao što bih odgovorio. Kod njih je to stara tradicija, još iz prošlog stoljeća.

Nju je uveo don Sturzo objašnjavajući da protivnici trebaju slušati jedan drugog dobrom voljom, a ne mržnjom. Trebaju raspravljati, izlagati gledišta.

Uvijek će netko nešto novo naučiti, ili barem za protivnika imati više razumijevanja.

Iako je Togliatti mnogo godina proveo u Sovjetskom savezu, uključen u Staljinovo kolo istrebljivanja i mučenja, izgleda da je često vršio usporedbu metode don Sturza sa Staljinovom metodom. Togliattijevi vodeći talijanski drugovi, od kojih neki na fašističkoj robiji, a drugi u emigraciji, pretežno u Francuskoj, saznavali su za Togliattijeva gledišta o načinu borbe i primjenjivali ih. Bogata literatura od pada Mussolinija pa do završetka Drugog svjetskog rata, jasno se zasnivala na ideji zajedništva ljudi u najosnovnijim stvarima, pri čemu je religija bila "izvučena" iz osnovnih stvari.

Poznavajući talijanski narod kao religiozan, ili barem lojalan crkvi, stalno se isticalo da u Partiju mogu biti primljeni i religiozni ljudi. Takva propaganda je imala veliki uspjeh, talijanska Komunistička partija postala je masovna partija, suprotno od slučaja u Sovjetskom Savezu gdje je ona bila isključiva, elitna, vodeća.

Sprijateljio sam se u Eboliju sa ziom (ujak) Antoniom. On je član Partije od samog dana osnivanja. Ali, to mu ni najmanje nije smetalo da svakog jutra porani u crkvu na misu, a svake nedjelje na ispovijed i pričest. Po zanimanju je bio stolar, živio je životom istinskog kršćanina. Mjesni župnik mi je o njemu govorio najljepše, iako ga je smatrao pomalo čudakom.

Zio Antonio me više puta uvjeravao da je Krist bio prvi komunist, te da se ne može uzeti komunizam i kršćanstvo kao suprotnost. Pitao sam ga može li oružana revolucija s neizbježnom primjenom krvavog nasilja, može li sistem progona, mučenja i ubijanja u Sovjetskom Savezu i drugim komunističkim zemljama biti u skladu s Kristovim učenjem. Odgovorio mi je da revolucija uopće nije nužna jer narodne mase sve više teže i kreću prema komunističkim idejama, a mučenja i ubijanja u državama narodne demokracije (tako su se deklarirali u to vrijeme da bi dobili podršku kapitalističke demokracije), to je izmišljotina.

Jedan događaj, kome sam prisustvovao, pričinio mi je veliko zadovoljstvo, čak sam osjetio ponos što tom događaju prisustvujem. Na plakatima sam pročitao da će tog dana u kino dvorani držati govor general Nobile!

Sjetio sam se da mi je bilo 13 ili 14 godina kada sam u zagrebačkom dnevniku Novosti iz dana u dan pratio detaljan prikaz ekspedicije generala Nobila dirižablom na Sjeverni pol. Prije toga imao sam prigodu u Splitu gledati let njemačkog dirižabla "Graf Zepelin". Ta ogromna lađa elipsastog oblika, ispunjena lakim plinom, pokretana propelerskim motorima, spustila se nisko iznad splitske obale i bacila paket pošte. Sada ću vidjeti i slušati čovjeka koji je s takvim, ali manjim dirižablom istog tipa i sa 12 (mislim) članova posade doživio tragičan pad na santu leda u polarnom području.

Evo, pratim dolazak visokog, elegantnog, sijedog gospodina, u pratnji nekoliko osoba. Za njima ulazim u kino-dvoranu i slušam ono što sam kao dječak pratio u štampi. Nobile je bio jedan od rijetkih vojnika koji su se u to vrijeme bavili znanošću, koja je njega usmjerila na ekspediciju k Sjevernom polu pomoću najnovijeg tipa letjelice. Imao je Nobile pred sobom crteže vidovitog i genijalnog majstora talijanske renesanse Leonarda da Vincija, imao je saznanja i osobna iskustva iz Prvog svjetskog rata, pa i kasnije, koristio se Amundsenovim iskustvima iz ekspedicije brodom na Sjeverni pol. Okružio se stručnim štabom i spremao na uzlet. Ali, tada se umiješala politika. Fašistički maršal Balbo (kome sam pripremio doček u Splitu, kako sam u drugom poglavlju opisao) smatrao je da bi takva znanstvena ekspedicija mogla biti iskorištena za fašističku propagandu, pa se ponudio Nobilu da mu se priključi, što je ovaj energično odbio. Odbio je i Mussolinijevu intervenciju i konačno otputovao. Cijeli svijet je uz ogroman novinski publicitet pratio ekspediciju. A onda, kada se dirižabl približio svome cilju počeo je naglo ponirati, udario je o santu leda od čega se kabina s posadom otrgla, a dirižabl je eksplodirao. Nobile je bežičnom telegrafijom obavještavao svoju komandu, a preko nje i cijeli svijet o tragediji, tražeći pomoć, odnosno akciju spašavanja. Jedan ih je avion uspio pronaći, sretno se prizemljiti na santu leda i spasiti Nobila s još nekolicinom posade. Ostalima je Nobile obećao da će se s punom savješću i najvećom energijom založiti za njihov spas.

Posada je iznosila sve patnje koje provodi na jakoj hladnoći, bez dovoljno hrane. Međutim, spas nije stizao, oluje su ometale avione u orijentaciji, a i u letu. Na spasavanje je krenuo i Amundsen, ali se s leta nije vratio.

Ostao je u vječnom ledu kao i ostatak Nobilove posade.

Takvu situaciju iskoristio je maršal Balbo da bi se osvetio i uništio Nobila. Optužio je Nobila da je izložio ljude kanibalizmu, što nije mogao ničim dokazati. Kampanja je bila tako brutalna da je Nobilu postalo jasno da mu više nema života u Italiji. Prihvatio je stoga gostoprimstvo što mu ga je ponudio Staljin. Nobilu su pružene mogućnosti znanstvenog rada, nije postao član Komunističke partije, ali je ostao trajno zahvalan Staljinu na takvoj gesti.

Svi prisutni su burnim aplauzom i poklicima odali priznanje jednom hrabrom i čestitom čovjeku. Eboli se ponosio što je Nobile rođen u njegovoj blizini i što svoj grad nije zaboravio. Između dva rata, Mussolini je poslao u Eboli na prisilan boravak slobodoumnog književnika Levija, a ovaj se prijateljskom odnosu građana prema njemu zahvalio romanom "Christo si e fermato a Eboli" (Krist se zaustavio u Eboliju).

Jedna čaša vina Hrana u logoru bila je oskudna. Kao i prethodno u Forliju, svi smo se odrekli dnevnog komada bijelog kruha u korist žena, nemoćnih i djece.

Rijetko je netko sa sobom mogao ponijeti neku vrijednost, osobito zlatnike, pa ih sada mijenjati za lire i dopunjavati logorsku ishranu, jer, većinu su činili seljaci i intelektualna omladina. Sreća da su to uglavnom bili zdravi ljudi pa su teža oboljenja bila rijetkost.

Ja sam osobno osjećao da fizički slabim. Kad bih u svezi prosvjetnih potreba putovao do Napulja, mogao sam jedino uz iskaznicu YMCA (Kršćanska zajednica mladih ljudi) ući u njihovu kavanu i popiti čaja s mlijekom koliko sam želio. Ali, izvan toga sve bih morao plaćati.

Jednog sam dana imao pet lira u džepu. Na trgu u Eboliju, na vratima gostione u cjeniku vidim da za taj novac mogu dobiti čašu vina. Dugo i uzaludno sam šetao trgom čekajući da naiđe netko od mojih prijatelja s kojim bih tu čašu mogao ispiti. Konačno, ušao sam i sjeo za stol, pa naručio čašu vina i vodu. Kad ga razvodnim, ipak će to biti više pića. No, prije nego sam čašu prinio ustima, vidim kako ulazi pogrbljeni starac s vrećom na leđima, promatra stolove i, gdje će nego za moj stol. Očigledno - to je prosjak.

Promatra me, procjenjuje me, pa gleda u čašu. "Gospodine," kaže, "vi imate vino, ali nemate ništa što biste uz vino jeli. Ja, opet, imam kruha, a nemam što uz kruh. Kako bi bilo da se ujedinimo, da vi meni date pola čaše vina, a ja vama komad kruha."

"Pristajem rado", rekoh.

On slaže komade isprošenog kruha, bira najbolji i pruža mi ga. Ja dijelim vino. Obojica se prijateljski smijemo i nazdravljamo. Lijepo smo kolegijalno pričali i pijuckali. On dolazi iz kamenjara gdje se legu prosjaci jer zubi ne mogu lomiti kamen, niti ga želudac može provariti. Rastali smo se s najboljim željama.

Iznad Ebolija ima malo brdo - na njemu je polje naranača, ne onih malih kakve sam ponekad dobivao u Splitu, nego velikih, zlatno-rumenih.

Preko visokog zida gledam voćke i zamišljam da ih jedem. Danima sam dolazio i tako uživao. Velika zelena drvena vrata nikad mi se nisu otvarala, ali gornji kat kuće imao je otvorene prozore, znači netko tu stanuje. Više puta sam se približavao vratima u namjeri da pokucam zvekirom pa da molim za naranču. Ali, uvijek sam odustajao. Nisam vjerovao da ću naići na susretljivost vlasnika, pogotovo kad stotine beskućnika danima tuda lutaju na putu do nekog imanja bez visoke ograde. Ipak, zadnjeg dana mog boravka u Ebo-

liju, ta će mi vrata otvoriti veoma ljubazna žena, zaželivši mi dobrodošlicu, ali tada na stablima više nije bilo plodova. O tome kasnije.

Moj talijanski prijatelj Rafaele Rano ujutro ušao sam u autobus koji preko Salerna vozi za Napulj.

Sjeo sam pokraj čovjeka koji je u ruci držao knjigu s naslovom "Il Diritto Internazionale" (Međunarodno pravo). Pomislih: "Zgodan povod za razgovor."

"Gospodine, izvinite što vam se nepoznat obraćam, ali sam znatiželjan zbog naslova knjige. Zar vi i međunarodno javno i privatno pravo studirate kao jedan predmet?"

"Da, gospodine. A zar ste vi pravnik?", upitao me.

"Ja sam pravnik i studirao sam tu materiju odvojeno." Taj čovjek je bio nešto stariji od mene. Kasni sa studijama koje upravo završava, jer radi u banci u Salernu, ima suprugu i tri djevojčice pa ga je to zaokupiralo više nego studije. Do Salerna smo pričali najviše o nama u logoru, a i o meni osobno. Kad smo stigli u Salerno, počeo sam se opraštati od njega izražavajući zadovoljstvo zbog poznanstva. Zamolio me da i ja siđem s njime, pa da nastavim vožnju sljedećim autobusom koji stiže za jedan sat. Svo smo vrijeme šetali i razgovarali. Vrlo ga je potreslo kad sam mu rekao da mi supruga Zora izdržava kaznu strogog zatvora s prinudnim radom. Ne znam razlog, ali mislim da je to zbog pritiska na mene. Pri ulasku u autobus zamolio me da ga, kad mi to bude moguće, pričekam na trgu gdje svako poslijepodne u šest sati stiže autobusom iz Salerna.

Do Napulja sam bio pod snažnim dojmom o tom čovjeku. Mogao je imati oko 35 godina. Bio je tamne puti, koščatog lica, mršav, stasa višeg od prosječnog Talijana. Podsjećao me na hercegovačkog ili crnogorskog gorštaka. Predstavio mi se imenom Rafaele Schiavone. Čudno prezime. U Veneciji sam bio na Trgu sv. Marka s koga vodi uz more obala. Na tabli piše: "Riva dei Schiavoni" (Obala robova - čitaju Talijani, Obala Slavena - čitamo mi.) Tu su pristajale lađe iz Dalmacije, Dubrovnika i Kotora da prodaju ono što dovoze i da kupe ono što će se u njihovom mjestu moći prodati, a ne da se trguje robljem. Kasnije sam pokrenuo pitanje njegovog prezimena. Misli da je neki njegov daleki predak doselio iz naše pokrajine Slavonije, pa bi ono imalo slavensko tumačenje, ne ropsko.

Kad sam god imao vremena, dočekivao sam ga popodne na autobuskoj stanici. Šetali bismo i pričali i po dva sata. Imao sam dojam da me proučava, ali zašto? Jedne večeri uhvatio me pod ruku i snažno povukao govo-

reći: "Dođite kod mene da vas upoznam s mojom obitelji, ženom, njenom sestrom i s tri male, divne bambinuccie (djevojčice), pa ćete s nama večerati." Opirao sam se jer će to možda smetati njegovoj supruzi, koju on nije stigao obavijestiti o našem dolasku. Rafaele se samo smiuljio i vukao me naprijed.

Gospođa me dočekala radosno. Ja sam se ispričavao, ali me ona i umirivala govoreći da me Rafaele doveo u dogovoru s njom. Djevojčice su me promatrale suzdržano i dosta će vremena proći dok su mi se približile.

Kad bih kasnije svratio i ujutro, da pitam je li stiglo kakvo pismo za mene (dozvolili su mi da mogu koristiti njihovu adresu), uvijek je na kucanje otvarala najstarija Maria-Teresa, dok bi joj se priključile Anna-Maria i Lucia (imale su 4, 3 i 2 godine).

Večera je, ustvari, bila i ručak, jer je Salerno daleko tridesetak kilometara pa je Rafaele preskakao ručak. Za moju izgladnjelost, njihov stol izgledao mi je prebogat. Gospođa je uvijek pokretala razgovor o mojoj supruzi. Tražila je da joj o njoj pričam i najsitnije detalje. Nikako nije mogla shvatiti kako su mogli osuditi jednu poštenu i nevinu ženu, a ja nisam znao dati drugo objašnjenje, nego da je to pritisak na mene da se vratim i napustim svoju političku grupu. Od brata Oskara primio sam nekoliko pisama u kojima me tješi da Zora, ustvari, nije ništa kriva, te da su mu drugovi obećali da će je uskoro pustiti.

Kod njih sam jednom prigodom upoznao zia (ujak) Andrea, o kome sam već pričao. U Napulju sam posjetio Rafaelovog brata Antonia, napuljskog advokata. O meni je već čuo dosta dobrog, pa je spreman da me primi u svoju advokatsku kancelariju kao partnera, ali je potrebno da prethodno dobijem talijansko državljanstvo. To mi je u ono vrijeme izgledalo nešto strašno, moj patriotizam to nije dopuštao. Prihvaćanje stranog državljanstva bit će redovna pojava kod svih raseljenih osoba, ali tada se s tim nisam mogao pomiriti.

Za potrebe štampanja nekih propagandnih materijala, tražio sam i našao, iza vulkana Vezuva, štampariju koja je bila spremna pružiti nam svoja slova i mašinu za mali novac, ali pod uvjetom da slaganje vrši netko tko zna naš jezik. Imali smo dvojicu grafičkih radnika, pa sam ih doveo. Poslije nekoliko dana, vlasnik me obavijestio da šef policije tog mjesta moli da ga posjetim. Primio me s pažnjom koja je imala notu ljubaznosti. Ispričao se što me uznemirava, ali on ima obvezu znati što rade ljudi koji dolaze izvana.

Rečeno mu je da štampamo neke stvari, čak su mu ih donijeli na uvid, ali nije razumio ništa. Moli me da mu objasnim tko sam i što štampam. Moje izlaganje ga je zadovoljilo, ali bi rado čuo ime nekog Talijana koji me poznaje pa bi mogao na neki način garantirati za mene.

"Da," rekao sam, "za mene možete dobiti obavještenja od župnika u Eboliju gospodina Antonia Rainone. Zatim, isto iz Ebolija, od gospodina Rafaela Schiavonea i iz Napulja od njegovog brata Antonia, advokata."

"Zaboga," – reče - "pa to su moja braća. Otkud ih poznajete?"

Ispričao sam svoju priču. Bio je vrlo ugodno iznenađen, dozvolio mi je rad i poželio sreću.

Rafaele je poželio posjetiti me u logoru. Dočekao sam ga na zvaničnom logorskom ulaznom mjestu. Promatrao je svaki detalj logora. Na jednom mjestu se zaustavio i rekao: "Vlasnik ovog zemljišta je u više navrata vidio da nas dvojica zajedno šetamo po gradskom trgu. Pričao mi je da su mu vojnici u jednom dijelu logora posjekli sve masline da bi ložili vatru u hladne dane. Ali, da od jedne linije pa dalje do kraja niti jedna grana, a ne deblo masline, nije posječeno.

On je nekoliko puta obilazio logor, to jest svoj ogromni maslinik, i nije se mogao načuditi toj neobjašnjivoj pojavi." Molio ga je da pokuša to saznati od mene.

"Rafaele, vidiš ovu liniju gdje počinju neoštećene masline. Ta linija je početak terena na kojem je smještena divizija kojoj pripadam. Kod nas postoji vrlo stroga disciplina. Mi noću postavljamo straže oboružane sjekirama i sprečavamo da se sječa prenese na naš teren. Ali, dok kod nas ima veliki broj intelektualaca, kod onih tamo ima ih vrlo malo pa ni disciplina nije na visini. Ipak, suštinsko objašnjenje je nešto drukčije. Masline sijeku seljaci iz Dalmatinske zagore i Bosanske krajine, koje su bile skoro tri godine pod talijanskom okupacijom. Talijanski vojnici nisu bili dovoljno opskrbljeni pa su na licu mjesta tražili naknadu, među ostalim i opskrbu gorivom sječom privatne šume. Time su ovim ljudima počinili znatne štete. Sada ovi smatraju da imaju pravo da se na talijanskoj teritoriji dodatno snalaze. Ne rade oni to ni iz osvete ni iz mržnje, nego iz nagona i potrebe."

Rafaele je razumio problem i moje riječi prenio vlasniku maslinika.

Oduševio se moj prijatelj kad je vidio, kao po koncu raspoređene engleske duple šatore. Pred svakim ulazom u šator napravljena je gredica od prikupljene zemlje u šljunkovitom terenu. Ne samo da je posijano cvijeće, nego kod nekih rajčice i paprike. Tako se siromašnom obroku dodaje salata. Zadivile su ga u velikim limenim barakama crkve s oltarima i visokim kandelabrima, sve izrađeno vrijednim rukama, pa učionice s klupama i stolovima, sve od skladišne drvene i limene ambalaže.

Stekao sam još jednog prijatelja. Bio je to Celendan, dvometraš, seoski stražar u selu Batipaglia (mjesto gdje se mlati slama, odnosno gumno gdje se mlati žitno klasje i odvaja slama). Neobična visina za Talijana južnjaka trebala bi pojačavati autoritet. No njegova dobrota i prostodušnost učinili su da ga zavoli cijelo selo i tako mu prizna autoritet. Bila je ljetna žega, povremeno sam prolazio tim selom odlazeći na more kod grčkog velikog hrama, jedinog ostatka nekadašnjeg grčkog, pa rimskog naselja Poestum.

Celendan mi je ponudio da se preko ljeta nastanim u njegovoj vili u Positanu. Ta mi je ponuda iz dva razloga bila neobična. Najprije, kako je moguće da jedan seoski stražar posjeduje vilu i to u elitnom talijanskom ljetovalištu?

Zatim, kako može imati povjerenja u čovjeka s kojim prvi put razgovara i zna da je logoraš bez novaca? Zbunjen, zahvalio sam mu i rekao da moram obaviti neke poslove, a nakon toga ću mu se javiti.

Obratio sam se našem zajedničkom poznaniku. On me uvjerio da je Celendan veseljak, ali u ozbiljnim stvarima vrlo ozbiljan. On zaista u Positanu ima vilu, ali to nije vila kako se obično o tome ima predodžba, to je jedna kućica od dvije prostorije, građena u obliku kocke, a kao krov ima kupolu, baš kao što izgledaju kuće u arapskim zemljama. Građena je od debelog betona kroz koji toplina ne prodire. Kupola ima svrhu da akumulira hladan zrak, tako da je ljeti u njoj ugodno. Ovaj poznanik je o meni njemu više puta govorio, tako da u njegovim očima nisam nepoznat.

Poslije nekoliko dana našli smo se kod zajedničkog prijatelja, popili kavu i krenuli malim kamionetom. Putem ga ispitujem i saznajem da on zapravo živi u nekom seocetu u blizini Batipaglie sa staricom majkom, a vilu u Positanu naslijedio je kao očevinu. Preko Salerna krećemo uz morsku obalu, iz uvale u uvalu. To je sporedan put za Napulj, ali asfaltiran i dobro održavan. Građen je u vrijeme starog Rima. Robovi su gvozdenim batovima i polugama gradili put u kamenu. Slijedi uvala za uvalom, kao da smo u Dalmaciji, jednako je more bistro, jednako šljunak čist.

Evo nas u Positanu, najljepša plaža, omiljeno ljetovalište filmskih i kazališnih glumaca. Gradić s lijepim kućicama usred voćnjaka i cvijetnjaka.

Krećemo serpentinama uzbrdo. Od mora pa do vrha brda ima skoro tisuću metara. Sav taj teren je stepenasti voćnjak, metar i pol u širini zemlja s limunima i narančama, pa zid visok isto toliko. Vrijedne ruke siromašnih ljudi od pustoši urediše stepenaste perivoje.

Vila mog prijatelja je na osamsto metara visine, na posljednjoj stepenici. U njoj u dva sata popodne u najtoplijem mjesecu kolovozu kada je feragosto (kolovoski praznici), svježe je ispod kupole. Pogled na gradić i plažu punu gondola i kupača, zaista je prekrasan. Oko vile pomidori (rajčice), te stabla naranača i limuna. Prijatelj Celendan dođe povremeno nedjeljom da zalije pomidore. U kući je namještaj od starog drva. Ne isplati se nikome dolaziti da tu bijedu opljačka. U bunaru ima dovoljno kišnice za umivanje.

Ako zaželim, tu je i malo ognjište za pripremu ručka. Celendan ruča pomidore i neku konzervu.

Danas sam gost na ručku kod predsjednika općine koji živi sa suprugom na samoj morskoj obali. Protivim se da nepozvan idem na ručak čovjeku kojega nikada vidio nisam. Celendan me umiruje. On je ručak unaprijed dogovorio. Pitam se čime se taj čovjek bavio prije nego što je postao predsjednikom općine. On je inače advokat koji je pobijedio na komunističkoj listi. Sad pogotovo odbijam. Ali, Celendan je uporan, on je predsjedniku rekao tko sam ja, a ovaj da je kategorički izjavio da mu moje političko gledište, kao ni status logoraša, ništa ne smeta. Njega samo zanima kakav sam čovjek.

Predsjednik i njegova supruga dočekali su me ljubazno. Moj strah da će se pokrenuti politička debata, nije imao opravdanja. Glavna je tema bila ljetovalište, umjetnici i filmska i dramska umjetnost u Italiji, te brzi izlazak Italije iz monetarnog kaosa. Ministar financija, Colombo, liberal, napravio je istinsko čudo, kroz dvije godine podigao je vrijednost lire i financijsku disciplinu. Zahvaljujući Maršalovoj pomoći naglo se obnovila industrija, brodogradnja i flota. Sada Italija ulazi u mirne vode demokratskog života.

Dok smo ručali na terasi prekrivenoj vinovom lozom i pili žuto vino s Capria, promatrao sam brojne sandoline na pedale kako šaraju pučinom.

Ne sjećam se da sam ikada na nekoj plaži vidio toliku eleganciju. Na rastanku smo svečano zaželjeli međusobnu sreću. Zahvalio sam domaćici i domaćinu, a i mom dragom prijatelju Celendanu. Na povratku u Celendanovu vilu arapskog tipa, saznao sam da je susjedna vila odmaralište Benedetta Crocea, starog filozofa, autora znamenitog djela Estetica. Na žalost, ove sezone uslijed bolesti nije došao. Celendan je otišao na svoju dužnost seoskog stražara, a ja sam ostao još pola mjeseca.

Sa gangsterom Lucky Luccianom Bila je nedjelja poslijepodne. Mediteranski maestral rashlađuje positansku plažu iznad koje se uzdiže 1.000 metara užarenog kamena koji obrušava svoj žar na plažu! Silazio sam 800 metara serpentinama da bih stigao na autobus za Salerno. Vidim ga, stiže, iskrcava i prima putnike, pa odlazi.

Ništa, pričekat ću sljedeći. Ljudi igraju balote baš kao u Dalmaciji. Od njih saznajem da je to bio posljednji autobus, jer nedjeljom ima manje putnika.

Objašnjavam im da to nisam znao, pa ih molim da mi savjetuju na koji način mogu ipak stići popodne u Salerno. Nema drugog načina, kažu oni, nego da lupam na ona velika vrata pa zamolim vlasnika da me svojim automobilom odveze.

Iznad visokih zidova vidim crveni krov kuće, pa vrhove čempresa, palmi i drugog drveća. Kažem da tog čovjeka ne poznajem i da bi bilo vrlo ružno da ga uznemiravam po ovoj teškoj sparini, on vjerojatno sada spava.

Ali, ovi dobri ljudi nastavili su me nagovarati da lupam, jer oni znaju da gospodin ne spava i vrlo rado će mi učiniti uslugu. Pitam tko je taj čovjek i s kim živi. Kažu: "É un nostro Americano." (to je jedan naš Amerikanac), a živi s jednom lijepom plavušom (con una bella bionda). Nikako ne pristajem, ali ni oni ne prestaju. Uporno me nagovaraju. Odjednom se otvore velika vrata. Čovjek srednjih godina, odjeven u tamno svečano odijelo, ljubazno

se osmjehuje i pita me kakav problem imam. Kad sam mu objasnio, rastvorio je vrata, uskočio u crni veliki automobil, za tren izletio na ulicu i pozvao me da uđem. Od čuđenja nisam ni stigao pozdraviti ljude koji su nas promatrali, dok su kola odjurila velikom brzinom. Objasnio mi je da ćemo brzo stići autobus, pa ću ja prijeći u njega i tako stići na vrijeme u Salerno. Ispričao sam se što sam ga uznemiravao po ovoj strašnoj žegi, a on se ugodno osmjehivao i ponavljao: "Niente signore, niente signore." (ništa gospodine).

Ono što me najviše iznenadilo bila je vratolomna brzina koju nije smanjivao ni na oštrim okukama. A dolje, na tren uz samo more, a na tren na visini do pedeset metara, dolje je bilo s visine stravično pogledati. I najmanja greška, i mi ćemo se naći u moru. Kad su robovi klesali ovu cestu, pa kad bi iscrpljeni legli, samo bi ih odgurnuli, a oni bi se za tren našli ribama na večeru.

Konačno, evo nas iza autobusa, prestižemo ga, moj vozač daje autobusu znak da se zaustavi. Stisak ruke i "sretno".

Ušao sam u pun autobus. Od vozača tražim kartu. Kaže mi: "Vi, gospodine, ne plaćate." Iznenađen sam pa ponovno tražim kartu, ne želim se voziti besplatno, ali vozač ponavlja opet isto pa još doda: "Prijatelji onoga što vas je doveo ne plaćaju kartu", pa mi rukom pokaže prazno mjesto. Vidim kako me svi putnici čudno promatraju. Mislim, tajanstvena ličnost je možda jedan od onih naših Amerikanaca koji su tijekom rata pušteni s roblje i upućeni u Afriku sa zadatkom da obnove svoje stare veze u Siciliji i pomognu američku invaziju. Sve mi govori da je tako. Proteći će desetak godina, a ja ću na robiji doći do jednog njemačkog časopisa, koji je u opširnoj reportaži naveo da su se talijanski Amerikanci, nakon uspješno izvršenog zadatka, rasporedili uz obalu od Salerna do Napulja, da se od tada javlja stalan promet droge i šverca, ali da se nikako ne može ustvrditi tko je "glavni", iako se sumnja da je to Lucky Lucciano. Objavljena je i njegova fotografija. Da, to je bio on, uslužni gospodin. Mnogo kasnije gledao sam film o njemu. Glumac je toliko sličio Luccianu da sam bio sklon vjerovati da on igra sebe. Hvala mu na usluzi. Sjećam se rado i njega i seoskog stražara Celendana.

Rastanak s dragim prijateljem Rafaelom Nakon preko dvije godine potucanja po talijanskim logorima, riješeno je da se preseljavamo u Njemačku. Ta vijest me je neugodno iznenadila.

Naime, dok sam bio u Italiji, bio sam blizu Jugoslavije. Razmišljao sam kako bih mogao Zoru prebaciti u Italiju kad bude puštena s robije. Znao sam

da to neće ići lako. Oni koji su je strpali na robiju, učinili su to sigurno radi pritiska na mene. Bit će ona pod stalnom prismotrom narodnih vlasti i sve će učiniti da spriječe njeno bjekstvo. Iz Trsta bih možda mogao pronaći način njenog prebacivanja, ali iz Njemačke nemam se čemu nadati.

Iz mojih sanjarenja prenuo me poziv Jaše Ljotića da dođem u njegov šator. Predočio mi je da ćemo biti daleko od svoje zemlje, možda ćemo vrlo teško moći uspostaviti bilo kakav kontakt s narodom. Dvojica naših drugova Slovenaca otišli su u Trst s namjerom da tamo otvore gostionicu. Ako bih ja pristao da im se pridružim, oni bi me kod sebe primili na stan i hranu. U Trst stižu nove izbjeglice, iz razgovora s njima mogao bih pratiti razvoj prilika u zemlji i njega obavještavati.

Prihvatio sam ponudu misleći i na Zoru. Ne očekujem ružičasti život u Trstu, ali nemam ga ni u Eboliju, a ne bih ga imao ni u Njemačkoj. Dogovor je bio da ću i ja sutra krenuti s transportom kojim se ide u Njemačku, a kad stignemo do stanice od koje se pruga odvaja za Trst, iskočit ću.

Davor Bonačić, oficir, brat Milana Bonačića poginulog u obrani Valjeva, dao mi je preporuku za svoju sestru Milenu u Trstu. Za to prvo vrijeme moći će mi pomoći da se snađem.

Otišao sam se pozdraviti s prijateljem Rafaelom i njegovom obitelji.

Vijest ih je ražalostila jer su na mene navikli primajući me u svoj dom kao člana obitelji. Rafaele mi je donio štednu knjižicu govoreći: "Ja nisam bogat čovjek, uštedio sam nešto za djecu, ali sad kad ti odlaziš u neizvjesnost, dođi sa mnom u banku da ovaj iznos prenesem na tebe." Bio je to momenat ganutosti za obitelj i za mene. Nisam se dvoumio: "Hvala ti, prijatelju, hvala svima. Ja zaista idem bez novčanih sredstava u neizvjesnost, ali ću se nekako snaći. Sačuvajte to za ove mile djevojčice."

Poslije ručka pozvao me Rafaele da se idemo prošetati "a gli giardini" (u vrtove). Kad smo se na brdu približili imanju naranača opasanom visokim zidom, ispričao sam Rafaelu svoja lutanja oko vrta i svoje neostvarene želje za zlatno-žutim voćem. Iznenadio se i nasmijao, a onda je pokucao na vrata. Otvorila je njegova rodica koju nisam poznavao. Čula je o meni dosta, pa me primila vrlo srdačno. Rafaele joj je ispričao koliko sam se mučio gledajući njen voćnjak. Zamjerila mi je zašto se nisam javio. Rekao sam: "E, imate psa čuvara, možda ga ne biste mogli zadržati." Shvatila je šalu i mi smo u njenom domu proveli nekoliko ugodnih sati.

Zatim večera kod mog prijatelja, pa težak rastanak, suze, blagoslov od njegove supruge. Svi smo se izljubili i ja odoh u logor da se spremim za sutrašnji odlazak. Bezbroj puta sam pomislio da li bih u svom narodu našao toliko obiteljske ljubavi i spremnosti na odricanje ušteđevine namijenjene djeci, kao što sam našao u talijanskom narodu. A taj narod je bio ozloglašen kod nas i u ostalom svijetu zbog državne politike vođene od strane jednog megalomana, nehumanog imperijaliste. Zbog talijanskih Mussolinijevih fa-

šista nisam vidio sve duhovne vrijednosti jednog naroda, koji se u suštini ne razlikuje od bilo kojeg drugog naroda, pa ni od našeg.

Kad je riječ o jednom dragom Talijanu, ne mogu a da ne navedem iskustvo što ga je sa sličnim Talijanom imao moj politički učitelj Dimitrije Ljotić. Opisujući, u autobiografiji Iz mog života, svoju aktivnost u Balkanskom ratu u tzv. "žutom šatoru" u kome su smješteni najteži bolesnici od kolere, gdje mu je posao bio da čisti zarazni izmet, s posebnom ljubavi se sjeća svog bolničarskog kolege Talijana Domenica Ferri iz Firence: Zaključen je mir..., jednog dana dođe i meni red da odem zajedno s Ferrijem, dobrim i čestitim čovekom, koji dođe iz belog sveta da pomogne, bez pare i dinara, tuđem narodu. Rastadosmo se u Beogradu i od njega nikad više ne dobih vesti.

Tako se i ja rastajem od dobrog Rafaela. Nikada nije saznao za moju sudbinu, ali je često govorio supruzi: "Ja ga znam dobro, jednog dana će se pojaviti." Prošlo je mnogo decenija dok sam ja, sa Zorom, uspio svojim automobilom stići u Eboli. Nisam ga zatekao. Prije petnaest dana ispustio je svoju divnu dušu. Vječna mu hvala i neka sreća prati njegovu djecu.

ZORINA PRIČA – prva

(Slijede tri priče koje mi je Zora ispričala po mom izlasku s robije, kada je već bilo prošlo oko 16 godina od našeg rastanka. One su: prva, druga i treća. Prve dvije sam smjestio ovdje, jednu za drugom, a treću nešto kasnije, da bih koliko-toliko sačuvao jedan vremenski tijek događanja.)

Nekoliko dana prije odlaska, potmula grmljavina topova s rumunjsko-jugoslavenske granice pojačala je moju zebnju i brige. Pozivao si me da se priključim transportu ljotićevskih obitelji koje odlaze na Zapad. Govorio si mi da je povlačenje privremeno, da ćemo se na Zapadu naći i zajedno vratiti. Osjećala sam nesigurnost i neuvjerljivost onoga što si govorio, kao da tješiš više sebe nego mene, kao da želiš i sebe i mene navesti da povjerujemo u dobar ishod seobe, a ni sam nisi znao kuda ćeš ni gdje ćeš biti. Odvojeni transport vojske, kojim ti ideš, od transporta obitelji, nije mi pružao nikakvu garanciju da ćemo se opet sastati.

Bila su još dva problema koja su me sprječavala. U Beogradu bi Mirka ostala sama. Ne znam koliko bih ja njoj mogla pomoći, ili ona meni, u strahotama koje se približavaju: borbe po gradskim ulicama sovjetskih, partizanskih i njemačkih trupa, sovjetsko-partizanski osvetnički trijumfalizam. Zatim, stari roditelji u Banjaluci s malim Dragom. Ako prežive i ako preživim, htjela bih im pomoći i uz njih sačekati smirenje. Ako bismo preživjeli, tražit ćemo se i naći, pa nastaviti tek započeti život. U takvoj dilemi teško mi se bilo odlučiti da odvojena od tebe idem u nepoznato, da napustim sestru, roditelje i najmlađeg brata. Odlučila sam ostati, iako me Mirka nagovarala da krenem s obiteljskim transportom. No, osjećala sam da tako govori po dužnosti, ali da je i kod nje ipak bila jača želja da ostanem.

Kada smo se rastali pred Savskim mostom one jezive tamne večeri 16.10.1944. godine, s tugom sam krenula kući. Grad je utonuo u mrkli mrak, avetinjske spodobe obuzete svaka svojim strahom jurile su amo-tamo, jedva bih ih uspjela nazrijeti, više po šumu kretnji, nego po viđenju.

S Mirkom sam u našem stanu zatekla našu dragu prijateljicu Zoru Adamović, koja je u međuvremenu stigla iz Užica gdje je kao izbjeglica boravila sa svojom sestrom Zagorkom. Donijela je hrane, a ustvari htjela je biti s nama u kritičnim časovima. Kada svak bježi od rizika opasnosti, ona nam dolazi da s nama podijeli strahove i tegobe. Kakvo divno prijateljstvo!

Nekoliko dana po tvom odlasku, grmljavina kaćuša se preselila na ulice Beograda. Tamu razgone samo eksplozije i požari kuća. Tako noću, tako danju. Nema tržnice ni dućana, nema struje ni vode. Ono što imamo u stanu, to je to i ništa više. U kući ispod našeg potkrovlja, osim liječnika, nema nikoga. Svi drugi stanari, pa i njegova obitelj, odseliše iz ogromne kuće braće Mijuškovića (kod crkve sv. Marka). U podrumu je ostao domar (član KPJ) s obitelji.

Netko je s kućnih vrata vikao: "Svi na ulicu, brzo!" Sišli smo. Priključila sam se liječniku u grupi stanara iz okolnih zgrada. Na čelu jedne čete (ili voda) partizana prepoznajem starog poznanika po zlu - ustašu Ivicu iz Banjaluke. Sa zaprepaštenjem viknula sam: "Jao, to je ustaša koji nam je 1941. godine opljačkao kuću!" Užasnuti liječnik, kao da je on odgovoran za mene, potpuno ošamućen stišavao me je: "Ne, gospođo Zoro, nemojte, to se vama samo pričinja, to su naši osloboditelji." Vikalo se i klicalo oslobodilačkoj vojsci. Osjetila sam da to viču dvije kategorije ljudi - jedni koji im idejno pripadaju, a drugi koji se pred prvima pokušavaju dokazati: ovi posljednji su bili grlatiji i nadjačali su one prve. Među najgrlatijima bio je naš doktor. Njegov je problem bio što je krivo ocijenio da će se Englezi iskrcati na crnogorskoj obali, što će omogućiti pobjedu Draže Mihailovića. A, eto, nema iskrcavanja niti će ga biti. Treba se otkupiti - za početak makar i galamom a kasnije će cijena biti velika, vrlo velika! Naravno, na tuđi račun.

U našu zgradu, u veliki luksuzni stan braće Mijuškovića, uselila se grupa sovjetskog NKVD - najmoćnija Staljinova sila, a s njima se uselila i ledena zebnja. Tko to zna što je ledena zebnja? Nešto kao gromada sibirskog leda u grudnom košu! Skupocjene tapete izrezali su u trake za glancanje čizama. Počupali su sve električne vodove iz zidova tražeći prislušne sprave, uništili i sve ostale uređaje.

Svake će večeri četvorica NKVD ulaziti u naš jednosobni stan, detaljno ga pretraživali, kucali po zidovima tražeći skrovište. Stalno je to bilo propraćeno pitanjem: "Gdje ti je muž?" Odgovarala sam uvijek jednako i isto: "Kaput." Pričali su mi kako ih je u jednom stanu ljubazno primala neka žena praveći se velikim sovjetskim prijateljem, a oni su ipak ustvrdili da je ona "fašist", pa su je u stanu mašinkom pokosili. Pokazao mi je rukom i zvukom kako se to radi, zamišljajući valjda kako će tako i sa mnom biti. Neprekidno su mi postavljali pitanja koja su trebala otkriti jesam li i ja "fašist".

Nemoj tražiti, mužu moj, da ti pričam kako smo se nas tri pri tome osjećale.

U gradu je narodna vlast uspostavila svoju punu vlast i to u pravom smislu revolucionarnu. Prvi broj Politike objavio je sto pet imena strijeljanih narodnih neprijatelja. Među njima intelektualna krema Beograda. Tko god da je u užoj ili široj obitelji imao nekog "obilježenog", izbacivan je s posla.

Tako je otpuštena i Mirka. Biti otpušten s posla nije samo značilo ne primati plaću, nego ni "točkice" za minimalno snabdijevanje. Da se ne bismo otkrile NKVD-u, dogovorile smo se da Mirka rano ujutro izlazi iz kuće i ide kod

prijateljice, a da se vraća po isteku radnog vremena. Tako svaki dan. To bi nekako trebalo i za NKVD biti pokazatelj da je Mirka svjesna. Ona je svakog jutra izlazila sa strahom hoće li me po povratku zateći u stanu živu. U međuvremenu, Zora se vratila sestri u Užice. Ruski policajci tražili su od mene da s njima odem na tržnicu da kupimo kokošku pa da je ja ispečem.

Izgovarala sam se da ne mogu jer sam bolesna. Preko dana sam stalno držala povezanu glavu da bih bila uvjerljivija. Često su mi obećavali da će me sa sobom voditi na Berlin. Ježila sam se i na samu pomisao. Sedmi dan su mi rekli da će mi sutra donijeti svo svoje prljavo rublje na pranje. Ja ću morati kantama donositi vodu s najbližeg bunara. To je bila zapovijed i ja se nisam usudila protiviti.

Ujutro, Mirka je u velikoj brizi za mene "otišla na posao", a ja sam iščekivala Ruse da mi donesu rublje i kante. Kako nisu dolazili, a već je bilo podne, sišla sam u predvorje da bih se orijentirala. Primijetila sam da nema njihovog velikog vojnog automobila koji je tu stalno stajao. Tada se pojavio pazikuća. On je bio organizirani komunista, ali nas je cijenio i poštivao. Bila sam sigurna da nam od njega ne prijeti nikakva opasnost. Da je on samo jednu lošu riječ rekao o nama - ubili bi nas. Obavijestio me: "Hvala bogu, noćas su dobili pokret i otišli. Da su ostali još koji dan, ne vjerujem, gospođo Zoro, da biste se spasili. U ni jednom stanu u kući nisu se zadržavali kao kod vas. Pre dva dana su mi rekli da idu za Berlin i da će vas povesti sa sobom. To bi značilo sigurnu likvidaciju. Mnogo sam se bojao za vas, stalno su se interesirali za vas i vašeg supruga. Govorio sam, koliko je to bilo moguće, vama u prilog, ali nisam imao dojam da mi vjeruju. Eto, sad možemo lakše disati."

Kad se Mirka vratila "s posla" i saznala novost - neopisiva je bila njena radost: sada je bila sigurna za mene, sada se više nije morala igrati "posla". Ostajala je kod kuće pa smo mogle nešto i planirati. Naime, ostale smo bez hrane i bez novaca, približile smo se bijedi iz prve godine našeg izbjeglištva. Razlika je u tome što smo onda pobjegli od jednog okupatora, a sad dočekali drugog, onaj je bio crni a ovaj crveni, oba jednako okrutna.

Upravo kad smo upali u najveću bijedu, jedna nam je poznanica omogućila da za partizansku vojsku pletemo džempere. Morali smo raditi dan i noć jer je narudžba bila hitna. Plaćalo se slabo, a hrana je bila preskupa, ali smo nekako izlazile na kraj.

Uskoro poslije odlaska NKVD iz kuće, u naš stan je upala jedna partizanka s dvojicom partizana - svi naoružani mitraljetama. Ugurali su me u kut, psovali me najpogrdnijim psovkama, razbacivali stvari po kući, oduzeli mi posteljinu, tvoje odijelo i neke moje haljine, sve što su htjeli. Pod prijetnjom likvidiranja, nije mi preostalo ništa drugo nego da šutim. Tako su upadali i po drugim stanovima.

Pijani ruski vojnici često su silovali, jednom čak na sredini Terazija.

To je unijelo takav strah da poslije četiri sata popodne u gradu se nije moglo

sresti žensko čeljade, ne samo mlado, nego ni staro - godine kod njih nisu igrale ulogu. Po ulicama zaustavljali bi prolaznike i otimali im ručne satove uzvikujući: "Davaj časovnik!" Narod koji ih je dočekao bratski kao svoje osloboditelje, ubrzo se razočarao.

Nastavljalo se hapšenje narodnih neprijatelja. Bilo je dovoljno da netko ukaže prstom na nekoga zbog osobne mržnje, ili pak da bi se pred "narodnim vlastima" dokazao kao "svjestan", pa da uslijedi hapšenje. Nije primijenjivana metoda dokazivanja krivnje, uhapšen je morao pružiti uvjerljive dokaze da je nevin, ako su s njim uopće pristali razgovarati. U to strašno vrijeme bilo je opasno biti intelektualac, a ne biti u njihovoj službi. Naš NKVD, to jest naša OZNA, posjetila nas je nekoliko puta pitajući me uvijek za tebe. Pažljivo su pregledavali stan, ali im tako mali stančić u potkrovlju nije odgovarao pa nas nisu izbacili. Uzimali su bolje stanove - buržujske.

Mirka se dugo nije uspjela zaposliti, pa nije imala pravo na bonove za snabdijevanje, a ni ja nisam imala. Teško smo vezivale kraj s krajem. Bilo je dosta dana u kojima smo gladovale.

Teško nas je pogodila vijest objavljena preko radio Beograda da su svi ljotićevci u Srijemu zarobljeni. Navikli smo se bili na komunističku propagandu laži, znali smo da vas nije lako uništiti, ali nam se ipak u dno srca uvukla zebnja.

Na ulici sam srela kapetana Jolića u partizanskoj uniformi (on je bio oficir u štabu dobrovoljačke komande na poslovima snabdijevanja). Videći ga, nisam mogla prikriti izraz zapanjenosti. On mi je prišao prijateljski nasmiješen i rekao: "Nemojte se čuditi, gospođo, ja sam uvijek to bio." Moram priznati da mi je njegov istinski prijateljski pristup bio veliko olakšanje.

Mogao je, da je bio zao, ukazati prstom na mene i nanijeti mi tešku nesreću.

Srela sam i djevojku Radu, sada sa činom partizanskog poručnika. Onako lijepa, zdrava i stasita, u posebno skrojenoj uniformi, imponirala je. I ona se prijateljski pozdravila sa mnom (bivša pitomica iz Zavoda za prisilni odgoj komunističke omladine u Smederevskoj Palanci). Kad god je iz Zavoda puštena grupa omladinki u posjetu svojim obiteljima u Beogradu, ona ih je vodila i vraćala. Pri povratku, mjesto sakupljanja im je bio naš stan. Kad je Zavod raspušten, Rada se opredijelila za partizane. Obradovalo me što je prema meni zadržala jednako prijateljski stav, kao i ranije dok je bila u Zavodu.

To je bio jedini naš susret, nikada nisam više čula za nju.

Imala sam još jedan interesantan susret i to s našim prijateljem dr Ivom (bivši sudac okružnog suda u Splitu, pa član Državne kontrole u Beogradu. On, supruga i sin, često su nas posjećivali, mnogo su voljeli "Zorine knedle" od kukuruznog brašna. Ali, pravi razlog njihovog prijateljstva s nama leži u činjenici da sam ja 1941. godine u Beogradu lažno svjedočio da on u Splitu nije pripadao masonskoj loži, pa sam ga tako spasio da ne ode u logor u kome je kao talac mogao biti strijeljan u nekoj njemačkoj odmazdi,

op. pisca). Pokušao me mimoići, ali sam energično zakoračila preda nj i oslovila ga. Evo našeg "prijateljskog" razgovora: "Izvinite, gospođo, ali ja vas ne poznajem."

"Kako, doktore, ne poznajete vašu Zoru?"

"Ah, izvinite, to ste vi."

"Da, doktore, to sam ja."

"Znate, gospođo, vremena su teška, pa nemojte zamjeriti što vas nisam poznao."

"Zaista, doktore, vremena su teška, pa nemojte zamjeriti što ni ja vas više ne poznajem."

Kod idućih susreta okretala sam glavu od njega.

Glas o ubijanjima po zatvorima Ozne širio se Beogradom. Ozna je bila i tužitelj, i sudac, i izvršitelj smrtnih kazni, a onda su zaredali javni procesi ratnim dobitnicima. Pod pojmom ratni dobitnik uključivani su često i bogati ljudi koji su za vrijeme rata bili potpuno pasivni. Ako nije bila osuda na smrt, bila je dugogodišnja robija, u svakom slučaju oduzimanje cjelokupne imovine. Tako se provodila narodna revolucija.

Takav proces imao je i naš kum Reljić (u čijoj sam ja velikoj stolarskoj radionici za vrijeme okupacije radio kao nekvalificirani radnik op. pisca). Prisustvovala sam tom procesu u nadi da će me zapaziti i osjetiti da sam s njim, a također iz ljubavi prema njegovoj starici majci i ocu koji su nas mnogo voljeli. Teško je bilo slušati neke njegove radnike kako svjedoče protiv svog majstora koji je od njih napravio stručne radnike i hranio im obitelji. Rat se završio i oni mu sad vraćaju lažnim svjedočenjima. Neki su to činili pod terorom Ozne, drugi, pak, da bi se dokazali kao pravovjerni. Od tada "dokazivanje" pravovjernosti postaje jedna od bitnih karakternih osobina mnogih ljudi, što veći grijesi i veće pretenzije, to bučnije i beskrupuloznije dokazivanje, najčešće na tuđi račun, pa nerijetko i otpremanjem najbližih u smrt. Kum je osuđen, ne sjećam se na koliko, a konfiscirana mu je cjelokupna imovina. Čim se uspostavila željeznička veza s Banjalukom, krenula sam posjetiti roditelje i malog Dragu. Eto, tri godine sam nestrpljivo čekala taj trenutak. Putovanje je bilo dugo i vjerojatno je bilo krajnje iscrpljujuće, ali ja nikakav zamor nisam osjetila. Promatrala sam kako promiču sela, spaljene kuće i crkve, i tako skraćivala put do cilja. Konačno, evo i Banjaluke. Sve je isto, površno promatrajući, kao što sam je ostavila prigodom bjekstva 1941. godine. Evo i naše uličice, evo taraba, a evo me i u zagrljaju onih koje neizmjerno volim i koji jednako tako vole mene. Tata je oronuo i crn je u licu, majka posijedila i ostarjela, Drago porastao. Plačući od sreće, nismo se mogli otrgnuti iz čvrstog zagrljaja.

Stalno gledamo jedno drugo, prosto da ne povjerujemo da smo nas troje zajedno, da sam ja ponovno u svojoj roditeljskoj kući. S ljubavlju gledam svaki kutak, svako stablo u bašći, a bašću je majka obradila što je sa-

vjesnije mogla. Osjećao se kraj rata pa će djeca doći, nek se nađe mladog luka, krompira, a i voćke će roditi.

Svakog smo dana do duboko u noć pričali što je tko doživio. Od tebe, od braće nikakvog glasa. Jeste li živi? Hoćemo li se ponovno sastati?

Ali, prvo za što sam se interesirala bilo je što je s Lalom (brat Radoslav). Lala, kaže tata, nakon polaganja završnog ispita na Trgovačkoj akademiji 1942, otišao je primiti maturalnu svjedodžbu na dan koji je bio zakazan. Izašao je ujutro, nije ga bilo do podne ni popodne. Majku i tatu zaokupile su crne slutnje. Tata je otišao u grad da nekako pokuša saznati što se dogodilo. Majci je donio strašne vijesti - nakon podjele svjedodžbi izdvojili su sve Srbe i otjerali ih u transport za Njemačku. U to vrijeme nikakvoj vijesti nisi mogao potpuno vjerovati, bez obzira od koga dolazi. Nisu se mogli osloboditi straha da je Lala s drugovima odveden u neki ustaški logor. Danju i noću progonila ih je ta strava, dok jednog dana nije stiglo Lalino pismo da se nalazi u Njemačkoj u pomoćnoj jedinici za protuzračnu obranu. Hvala Bogu, živ je. Ali, nova pitanja i novi strahovi sustizali su jedno drugo.

Prošlo je dugo vremena, a onda jedne večeri, pričaju mi tata i majka, po mraku bane Lala u kuću i u hodniku se susretne s ustaškim oficirima koje smo po naređenju ustaškog stožera morali primiti u jednu sobu. Stres je kratko trajao, Lala priđe majci i tati i zagrli ih. Ustaše postavljaju pitanja i stječu dojam da je Lala pobjegao iz jedinice. Lala pokazuje otpusnu listu iz bolnice u Dresdenu za lager u Beču-Agram-Banjaluka. Ustaše su pristale da se sutra razjasne stvari. Lala gladan, iznemogao, jelo ne stiže ni žvakati, guta sve što mu majka iznese. Požurili su što prije u krevet, Lala u sredini između tate i majke, svo troje pokriveni preko glave, a Lala šapće i priča svoju priču. Pošto se razbolio u Dortmundu od šarlaha, odveden je u bolnicu u Dresdenu. Svake noći je bilo bombardiranje, svo osoblje i svi bolesnici morali su sići u podrum. Jedne noći, kad je Dresden doživio najteže bombardiranje izvršeno u Njemačkoj do tada, sa bombama na komprimirani zrak, poginulih je bilo preko sto tisuća. Sa preživjelima Lala je otišao na sabiralište gdje je dobio objavu za besplatno putovanje u pripadajući lager. Izjavio je da je lager u Beču i to je napisano. Do Beča je putovao 15 dana, a pošto je sam dodao još i Agram (tj. Zagreb) i Banjaluku, uspio je stići svojoj kući. Što sad? Ustaše će praviti problem i provjeravati. Odluka je bila da tata ujutro ode u grad i pokuša naći nekog seljaka koji bi Lalu prebacio u selo Laktaši. Tata je tamo poznavao čovjeka koji je imao vezu s partizanima.

Tako je i učinjeno. Lala bi se prebacio u selo, ali nije bilo veze. Ipak, na njegovo inzistiranje prebacio ga je neki drugi seljak, koji nije o Lali mogao dati nikakve podatke jer ga nije poznavao.

U partizanima su Lalu prihvatili kao njemačkog špijuna. On se pozivao na svoje banjalučke prijatelje - komuniste, ali nažalost, u toj jedinici nije bilo nikog iz Banjaluke. Lalu su ipak primili, ali su se pobrinuli da onemoguće njegov eventualni pokušaj bjekstva: dali su mu dvije lijeve cokule i

zadužili ga za nošenje teškog mitraljeza. Na desnoj nozi lijeva cokula i pri najlakšem hodu izaziva bol, a kako bi tek bilo kad bi pokušao bježati. O mitraljezu nije znao ništa. U jurišu na neki bosanski gradić dobio je zadatak da ušutka jaki njemački bunker bacanjem bombe kroz otvor. U približavanju bunkeru ranjen je u nogu tako da je pao nemoćan da se kreće. Kad je osvojen grad, Lalu su s ostalim ranjenicima odveli u bolnicu na oslobođenoj teritoriji. Kad je Banjaluka oslobođena, dobio je bolesnički dopust i stigao kući.

Po isteku dopusta, morao se vratiti u jedinicu, ali ovaj put s odgovarajućim cokulama. Njegova jedinica je određena za čišćenje terena od zaostalih, odnosno prikrivenih ustaša. U posljednje vrijeme nisu stizale vijesti od Lale.

Za Miroslava sam objasnila roditeljima da je s našim kumom Vladom Lencem krenuo za Austriju, ali da vijesti nemam. (Miroslav je ustvari poginuo pred kraj rata upavši u Ozninu zasjedu prilikom pokušaja da pređe grčko-jugoslavensku granicu - primjedba pisca.)

Nakon tih obiteljskih osnovnih informacija, pitam se što je bilo u Banjaluci poslije mog odlaska 1941. Saznajem da se režim po kome se Srbi moraju povući u kuće u 6 sati popodne nastavio. Kažu da je poslije mog odlaska zavladala užasna žega, prosto su se davili od vrućine. Njima starcima nije žega toliko teško padala koliko saznanje da se nalaze u kavezu, da iz dana u dan doživljavaju ponižavanja svog ljudskog dostojanstva. Teško im bilo što susjed prolazi pored prozora, a ne zastane da se pozdravi, da upita za zdravlje. Dogodilo se jednog popodneva da je tata zaboravio do 6 sati popodne zatvoriti u dvorištu kokošinjac, već je zakasnio desetak minuta. Iz susjednog dvorišta oglasio se susjed prijetećim glasom: "Ej, ti Kesiću, znaš li ti koliko je sati?" Jadni tata se morao izvinjavati i objašnjavati susjedu prema kome je uvijek bio najkorektniji, kojeg je u tom istom dvorištu, pod šljivom častio kavom, mezom i rakijom. Sve te tri godine, iz dana u dan, iz noći u noć, oni su provodili u strahu proživljavajući zadnji dan života. U njihov stan, ne tražeći suglasnost, uselila su se tri ustaška oficira s radio stanicom, dok su se petorica ustaških vojnika smjestili u ljetnoj kuhinji. Prema mojim roditeljima oficiri su se odnosili dosta grubo, u svakom pogledu, u svakoj riječi osjećala se mržnja. Tu su boravili oko godinu dana. Ponekad bi ostajao samo jedan veoma mladi vojnik koji je uvijek izgledao uplašen. Jednog se dana ohrabrio i ušao u kuhinju koja je služila i kao dnevni boravak s prozorima na ulicu. Dok je razgovarao, stalno je gledao prema prozoru kako bi se povukao ako bi netko iz njegove grupe naišao. Rekao je da su svi opasni i da ih se treba čuvati jer zlo misle. On, reče, nije ustaša. Rodom je iz malog sela u Hrvatskom Zagorju, mobiliziran je u domobrane, a onda dodijeljen ustašama u Banjaluci. Nisu ga pitali pristaje li niti su mu rekli kamo ga šalju. Majka mu je davala svakog dana, dok se ostali nisu vratili, nešto pojesti. Bio je zahvalan. Jednog dana svi odoše.

Nekoliko dana su roditelji bili mirni, a onda dođe grupa ustaša i odmah, bez pretraživanja, uvukoše ruku ispod vrata dvorišne ograde odakle iz-

vukoše ručnu bombu. Optužili su tatu da skriva oružje, a to znači: strijeljanje na licu mjesta. Otac se branio da o bombi ne zna ništa, da mora biti da ju je netko podmetnuo pa ga prijavio. Kad bi skrivao oružje, zar bi ga skrivao tu gdje svijet stalno prolazi. A, što bi njemu starcu uopće oružje. Ustaša je pogledavao bombu, a onda pozva susjetku M. "Je li ti, zar nisi vidjela da je ova bomba ispražnjena pa si optužila nevinog čovjeka. Da je bila puna, ode mu glava. Drugi put pazi bolje što i kako radiš." To rekoše i odoše, a susjeda se postiđeno povuče u kuću. Imala je dva sina u ustašama, obojica pogiboše, a nedavno je i dvije kćeri udala za Srbe, partizanske oficire. Obje su postale aktivistkinje, to jest dokazivale su se kao pravovjerne i svjesne!

Kad su partizani prvi put upali u Banjaluku, došla je u kuću grupa oficira, tatini prijatelji iz Bosanskog Grahova. Poslije izražavanja istinske radosti što ga vide živa, zahtijevali su od njega da im kaže tko su ustaše u susjedstvu. Tata je tvrdio da takvih nema, ali mu nisu vjerovali. Tvrdili su da znaju sigurno da ih ima, ali im ne znaju imena. Uvjeravali su tatu da se nema čega bojati jer partizani ostaju stalno u gradu. No, tata im se odupro i ostao pri svome. Slagao je prvi put u životu.

Poslije nekoliko dana njemačke i ustaške trupe napadoše a partizani se povukoše. Ustaše zaredaše po kućama u koje su ulazili partizani (susjedi su se natjecali tko će im prvi dati informacije) pa strijeljaše bez procedure.

Spiskove je sastavio krvnik Asim Đelić, pa raspodijelio zadatke po kvartovima i ulicama. Tako i u naše dvorište banuše trojica s puškama. Tatu bez riječi postaviše uza kućni zid i uperiše puške. Majka i Drago se skameniše. A onda tata digne ruku i reče: "Stanite!" "Što je, stari, što hoćeš?"- pitali ga.

Tata traži objašnjenje zašto ga strijeljaju: "Bili su ti partizani u kući!", rekoše.

"Bili su, istina je, a mogli su doći i u vašu kuću. Zar ja starac da se suprotstavim tolikoj sili?"

Zatim tata reče Dragi: "Sine, trči po Božu!", a ustašama reče da pričekaju samo tren. Ubrzo Drago vodi Božu, ustašu, s punim prsima odlikovanja zasluženim na službi u logoru Jasenovac. Pita Božo što se tu događa, a tata mu objasni da ga hoće strijeljati zato što su mu bili partizani u kući. Božo priđe ustašama i nešto im šapće. Malo zatim uzeše puške na rame i odoše. Božo reče tati: "Ne brini, Mile, ako te bilo tko uznemiri pozovi me i hvala ti što me nisi odao partizanima."

U blizini je događaj promatrala susjeda koja je prijavila tatu, odnosno podmetnula mu bombu. Očekivana pljačka naše kuće izmakla joj je i ovog puta.

Božo nam je bio prvi susjed. Do uspostave NDH odnosi su bili kao među svim dobrim susjedima, Božo je češće navraćao da popije kavu ili rakiju, a kad se kolje svinja, majka mu je redovito slala dobar komad mesa i čvaraka. Kad ustaše preuzeše vlast, Božo navuče crnu uniformu i zaposli se u logoru u Jasenovcu. Povremeno je dolazio na nagradno odsustvo - svaki put s odlikovanjem više. Naravno da je tati i majci bilo jasno kako to Božo zaslužuje priznanje za revnosnu službu. Ježili su se kad ga vide, ali su se pravili da ne znaju ništa. Interesantno je da je Božo pazio da ga ljudi ne vide pa je dolazio i odlazio uvijek po mraku. No, naš prozor nije mogao mimoići.

Pogledavao je ispod oka i vidio kako ga tata i majka promatraju. Prigodom takvog jednog Božinog odsustva, partizani su silovitim jurišom upali i osvojili grad, a Božo nije uspio pobjeći. Spustio se u dvorišni bunar koga je pravovremeno pretvorio u bunker, a ženi je rekao: "Nitko me nije vidio osim Mile, ako me pronađu znaj da me je on prokazao."

Jednog dana Božina žena zove majku i reče: "Đuko, evo od Gornjeg Šehera kreću ustaše i po srpskim kućama kolju sve od reda," a majka joj reče: "Ako mi ništa boljeg nisi imala reći, nisi trebala ni to." Susjedka objašnjava: "Pa znaš, Đuko, ja ti to rekoh zato da ako imaš zlata ili drugih vrijednosti, skloniš kod mene."

"Nemam ja zlata", reče majka, "da sam ga imala dala bih ga svojoj djeci kad su bježala. Sve što imam su ovi pošteni trudi pa ako hoćete možete to opljačkati u svako vrijeme kako su nam već mnoge stvari otete."

Majka i tata, na to obavještenje, zagrliše se sa Dragom i tako zagrljeni u paničnom strahu čekaše sudbinu. Ustaše, pak, ne dođoše jer nisu ni krenuli. Tako se strah za strahom gomilao u duši mojih roditelja i malog Drage (budućeg profesora na tehničkom fakultetu u Denveru, USA, pa konstruktora atomskih centrala u Los Angelesu).

U susjedstvu je bilo i Muslimana. I prema njima smo uvijek bili pažljivi, činili im poklone, pozivali ih na kavu. Neki su se za vrijeme NDH ponašali pristojno, dok su drugi, otrovani zavišću, čekali s nadom da će moji roditelji biti ubijeni, a pljačka će biti njihova. Činjenica je da je rijetko tko u prolazu pozdravio moje roditelje, a nitko da im dođe na razgovor, da ih utješi, ili da ih pozove k sebi. To dvoje staraca za četiri godine nisu imali s kim riječi progovoriti. Izuzetak su bila braća Rahman, Muslimani, vjerojatno s Kosova ili iz Makedonije, čuveni slastičari. Oni ne samo da bi se s tatom pozdravili, nego su mu u više navrata i pomoć u novcu pružili (oni nisu bili naši susjedi). Često sam tražila objašnjenje ponašanja susjeda kojima smo samo dobro činili i nikada im se ni sa čim nismo zamjerili. Mislim da je to bila mješavina straha i zavisti. Nitko nije bio spreman preuzeti rizik da održi dobre odnose s prokazanima. S druge strane, zavist je baš zbog dobra što smo im ga činili, te želja da se usele u našu kuću, da se dograbe našeg do-

maćinstva. To je, uglavnom, bila sirotinja koja je patila od gladi i neimaštine dok smo mi živjeli standardom koji bi se u ondašnjim prilikama mogao nazvati srednje dobrim. Naša kuća, iako prizemna, sagrađena je neobično solidno, od najboljeg materijala. Imali smo trosobni stan s velikom kuhinjom koja je ujedno bila dnevni boravak, prekriven uvijek blistavo čistim "krparama", a tako i hodnik. U velikom dvorištu ljetnja kuhinja, svinjac i kokošinjac. Iza kuće, velika bašta puna povrća i voća. I otac i majka bili su izvanredni domaćini. Podrum i potkrovlje služili su kao spremišta. Bilo nas je šestoro djece, a svatko je često dovodio i ponekog prijatelja. U kuću su nam jednako bili dobrodošli pravoslavci, katolici, Muslimani i Židovi, antikomunisti i komunisti - svatko je priman jednako srdačno. Dakle, nije bilo nikakvog razloga za ružan stav prema mojima za vrijeme rata, osim zavisti. Da ih nismo prijateljski primali, da ih nismo pomagali, bili bi još gori. Eto, i takvih ljudi ima.

Kad je Banjaluka konačno prešla u komunističku vlast, u ustaškom stožeru je pronađen spisak preostalih Srba za likvidaciju. Na njemu je bilo tatino i majčino ime uz koje je dodato "i sin". Drago pita tatu da li se to odnosi na njega. Kad je tata to potvrdio, Drago pita: "A što mene?" Tata odgovara: "A što mene i majku?"

U Banjaluci sam dočekala kraj rata. Počeli su iz Njemačke pristizati zarobljenici i logoraši. S nekima smo bili poznanici. Bolno je bilo promatrati njihova ispaćena lica. Kako li je tek bilo onima koji nikog svog živog nisu zatekli, a u stanu su boravili neki drugi, nepoznati ljudi, doseljeni tijekom rata.

Za nas je najbolniji bio slučaj Ljubiše Čekrlije, predratnog komuniste, sudskog pripravnika. U ustaškoj policiji bio je podvrgnut najokrutnijem mučenju. Među ostalim, pod stopalima su mu palili vatru. Nije ubijen na intervenciju nekog Hrvata. Tako izmučenog ustupili su ga njemačkoj političkoj policiji. Odveden je u logor u kome je uspio preživjeti sve strahote. Ali, njegova majka i sestra nisu bili te sreće da ih zarobe Nijemci, pa makar ih odveli i u logor, gdje je postojala neka nada da će se preživjeti. Ustaše su ih noću odvele na obalu Vrbasa, najprije je zaklana majka pa gurnuta u Vrbas, a zatim kćer Ljubinka, istaknuta komunistkinja. No, kako je Ljubinka bila tek priklana, jednom je rukom prekrila rez na grlu, a drugom plivala hladnom vodom Vrbasa. Uspjela se domoći suprotne obale i teškom mukom uspeti se. Neka poznata obitelj primila ju je usprkos opasnosti da će svi ukućani biti ubijeni ako se stvar otkrije. Riskirao je život i liječnik koji ju je pokušao spasiti. Zbog rane koja se inficirala ipak je morala u bolnicu, pod lažnim imenom i ispričanom pričom za koju je vjerovala da će biti prihvaćena. Netko od bolničkog osoblja prijavio je sumnjivi slučaj ustaškoj vlasti, pa je završila okrutnom smrću poput svoje majke.

Kad se Ljubiša vratio i saznao za sudbinu svoje obitelji, došao je k nama. U zagrljaju moje majke dugo je plakao i kroz jecaje ponavljao: "Đuko

moja, ja nemam nikog osim tebe." Bio je zaista težak sastanak starih prijatelja. (Kasnije će Ljubiša razočarati tatu i majku, a mene ponajviše.)

U Banjaluku su se postepeno počele vraćati i neke izbjeglice iz Srbije. Ali, u njihove stanove u međuvremenu su uselili uglavnom Muslimani – "muhadžeri", izbjeglice iz istočne Bosne i Hercegovine, pobjegli pred četničkom osvetničkom kamom. Svetili se četnici što su se Muslimani, navodno u većem broju, priključili ustašama učestvujući s njima u pokolju Srba.

Bilo je tužno proći ulicama Banjaluke, a da rijetko sretneš predratnog poznanika. Formirao se neki novi grad, nekad grad mladosti, danas pustoš bez smijeha i radosti, bez šetnji po korzu grada, do prije nekoliko godina s najvećim procentom đaka. Sve je to prošlo za sva vremena. Svugdje pustoš na licima i u očima.

Koliko god sam bila sretna što sam zatekla žive roditelje i brata Dragu, što mogu radom u kući pomoći napaćenim roditeljima, sve ono što sam saznala i vidjela, sve me je to navodilo da skratim boravak. Teško mi je bilo slušati prigovore nekih poznanika izrečene u obliku prijateljske zabrinutosti: "A što si se vraćala, što nisi ostala tamo, što ćeš sad ovdje?" Nitko od mojih prijatelja nije se još vratio iz izbjeglištva, nemam s kim na ulici progovoriti lijepu riječ.

I tako je došao dan mog odlaska u Beograd, sa čvrstom namjerom da se i pored svega viđenog ponovno vratim svojim roditeljima, svom domu. U međuvremenu, saznat će se što je s tobom i ostalom mojom braćom. Zagrlila sam na rastanku moje mile roditelje i dragog Dragu, te se vratila svojoj sestri Mirki, koja me sa strahom očekivala.

Po povratku iz Banjaluke u Beograd (sredinom ljeta 1945. godine), zatekla sam Mirku još uvijek bez zaposlenja. Pošto ni ona ni ja nismo imale pravo na bonove, morale smo se snalaziti kako umijemo za goli opstanak.

Udružile smo se s našom dragom prijateljicom Zojom i njenom majkom. nabavljale smo staru odjeću, parale je i prekrajale najčešće u dječja odjelca i prodavale na beogradskoj tržnici.

Zoju su kao malo dijete roditelji prenijeli u Jugoslaviju bježeći od Lenjinove vojske i policije. Divni roditelji i kulturni ljudi, jedni smo drugima bili podrška. Kada je Titova vlast obznanila da se svi ruski emigranti određenog dana moraju prijaviti radi registracije, otac je osjetio da je posrijedi nešto veoma loše. Čim se registrirao, pobjegao je iz prostorije u kojoj se bio priključio onima koji su već bili registrirani. Oni koji su ostali, odmah su transportirani u Sovjetski Savez. Kasnije se saznalo da su svi ubijeni. Nakon toga, Zojinu obitelj nitko nije progonio, ali zaposlenje nisu mogli dobiti.

Tako se živjelo radeći i prodavajući. Uskoro se Mirka zaposlila u računovodstvu tvornice boja i lakova, pa nam je bilo lakše, ali to ne bi bilo dovoljno bez mog doprinosa iz rada sa starim krpama.

Pošto se zaposlila, Mirka je stekla i sva građanska prava pa je i glasala na prvim izborima. Kada je komisiji predala svoju osobnu dokumentaciju, predsjednik komisije je upitao: "Drugarice, što je vama Veselin Kesić?"

Mirka je protrnula, sva se ukočila u očekivanju negativnog raspleta.

Odlučila se zatajiti rođenog brata: "Ništa, ne poznajem tog čovjeka."

"Ja sam bio u Zavodu za prevaspitanje komunističke omladine u Smederevskoj Palanci. Taj Kesić je bio sekretar. Divan čovjek, kamo sreće da mi imamo takvih ljudi."

Mirka, onako smetena, bojala se da se radi o provokaciji pa je i nadalje glumila da brata ne poznaje. Po izvršenom glasanju osjetila je ponos što o Veselinu čuje lijepu riječ od čovjeka od koga je mogla očekivati najgore.

S bratom Radoslavom (Lala) nismo mogli uspostaviti nikakvu vezu iako je rat završen. To nas je veoma brinulo, a onda, dobila sam poruku da se nalazi u kasarni u Šapcu. Odmah sam krenula. Poslije četiri godine sretosmo se živi i zdravi. Kakva radost, kolika sreća!

"Pa, dokle ćeš biti u vojsci?", pitam ga.

"Zato sam ti, sestro, poručio da odmah dođeš. U komandu je stigla naredba da se svi studenti otpuste kako bi nastavili studije, jer, zemlji nedostaje učeni kadar. Nastoj mi pribaviti potvrdu da sam pred rat bio upisan."

Pribavila sam potvrdu Ekonomskog fakulteta.

Tako je Lala otpušten pa je stigao u Beograd. Sada smo troje u jednosobnom stanu. U Lali, kao partizanskom borcu, osjećamo zaštitu. Tako smo naivno vjerovale. Čim su počela predavanja Lala je bio izložen sve težem pritisku da se upiše u Komunističku partiju i da bude agent Ozne, a kao takav da prisluškuje razgovore svojih kolega i o tome podnosi pismene izvještaje Ozni. On je to stalno izbjegavao, te tako izazvao ne samo sumnju partijskog komiteta, nego i Oznin neprijateljski stav. Na fakultetu je bio discipliniran i vrijedan, pokazivao je veliki interes za studij socijalističke ekonomije. Ali, nažalost, time je postajao sve sumnjiviji. Smatralo se da se kamuflira.

Sada kada je Lala s nama, nisam više bila potrebna Mirki. Njih dvoje će se snaći i bez mene. U Beogradu nisam mogla ni pomisliti da ću se zaposliti. Ti u emigraciji, a ja bez građanskih prava! U takvim okolnostima odlučih da se za stalno preselim u Banjaluku. Ako se ni tamo ne uspijem zaposliti, barem ću pomagati majci u kućnim poslovima, a ujedno ću starcima uljepšati život. Tako i postupih.

ZORINA PRIČA – druga

Gutićeva smrt / Robijanje u Zenici Evo me ponovno u Banjaluci. Suze radosnice i topli zagrljaj bili su melem na ranjene naše duše. Ali, radost moja i moje obitelji nije dugo trajala. Jednog dana prišla mi je gimnazijalka Cica Drakić. Zlatna djevojka iz Podgorice. Prigodom povlačenja za Sloveniju početkom 1945. godine, nije mogla krenuti sa oko petnaestak tisuća Crnogoraca, kojima su se pridružile neke grupe Bosanaca i Hercegovaca (žene, djeca, starci i vojnici, antikomunisti, vođeni od komandanta Pavla Đurišića), uslijed bolesti ostala je u Sarajevu. Tako je izbjegla masakr što su im priredili ustaše na Lijevče-polju kod Banjaluke. U Sarajevu je kod svojih rođaka sačekala kraj rata. U Podgoricu se nije mogla vratiti - oca, iako antikomunistu, ubili su na kućnom pragu četnici. Isto je tako izgubila i brata Dobru, studenta, Ljotićevog sljedbenika.

Preselila se u Banjaluku kod tetke, a po svršenom ratu stigla joj je i majka.

Prišavši, Cica mi pruži komad papira rekavši: "Gospođo, ovo je za vas", pa se hitro okrenula i nestala. Bilo je to na pisaćoj mašini otipkano nekoliko antikomunističkih parola. Iz prve se moglo zaključiti da je pisala dječja duša. Kako je dala meni, kasnije ću saznati, dijelila je takav letak i drugima. Letak je napisala grupica učenica-prijateljica, na pisaćoj mašini knjižara Jovića. Djevojke nisu znale da su odmah iza rata sve pisaće mašine registrirane kod policije, te da se u najkraćem roku može identificirati mašina na kojoj je pisan neki tekst. Tako je cijela grupa uhapšena.

Nakon tri dana upala je u našu kuću grupa oznaša i izvršila najtemeljitiji pretres. Ništa nije našla. Bijesni, zatražili su da im dadem letak što sam ga dobila od Cice. Rekla sam da sam ga pocijepala i bacila čim sam ga pročitala vidjevši da se radi o dječjoj igrariji. Na najveće zaprepaštenje mojih namučenih roditelja i malog Drage, kojemu je djetinjstvo i inače bilo oduzeto, vezali su mi ruke lancima i kao razbojnika odveli iz kuće. Okrenula sam se i pogledala ukočene oči i blijeda lica mojih milih staraca, ali me policajci naglo gurnuše. Kretali smo se banjalučkim ulicama, a svijet je zastajao i promatrao prizor. Naišlo je i nekoliko poznanika. Jedan je požurio našoj kući da bi obavijestio moje o onome što je vidio.

Mislim na roditelje kojima sam došla uljepšati dane i pružiti im pomoć u domaćinstvu. Koje su muke propatili, koje brige imali za tebe i za svoju djecu, za koje nisu znali ni jeste li živi, ni gdje ste.

Odveli su me u zgradu Ozne. To je bila veća zgrada, oduzeta vlasniku Điniću. U podrumu su me strpali u malu prostoriju. Sav namještaj bila je stara zarđala kada. To će biti moj stan i krevet.

Tata, savjesni državni službenik, stručno odgojen u carskoj Austriji, nije mogao zamisliti da ostane u državnoj službi, a kćer mu u zatvoru. Zato je podnio zahtjev za umirovljenje. Država je izgubila izvanredno dobrog službenika (ali to policiju nimalo nije zanimalo, naprotiv, jedan narodni neprijatelj manje), a obitelj dovedena u tešku situaciju. Sada je tata morao da se brine za sve. Pored toga da šalje pakete Mirki i Lali, još i za mene. Penzija je bila mala, trebalo je dodavati. Kako? Odakle? Od onog što nije opljačkano tijekom rata morao je izdvajati komad po komad pa odnositi u sela ili prodavati na pjaci. Bilo je to ponižavajuće, osim što se teško odvajalo od vrijednih stvari nabavljenih za kuću godinama mukotrpnog rada i štednje.

Jedan seljak je pričao: "Kad sam vidio gospodina Delegata (tako su zvali članove komisije koje je tata vodio sobom po selima rješavajući slučajeve agrarne reforme) na što je spao, tako mi je bilo teško da sam pobjegao s pjace i nikada više na tu stranu nisam navraćao."

Kada je bila moj ležaj. Što od neudobnosti, što od misli na jadne moje starce, teško mi je san dolazio na oči. Saslušanja u Ozni bila su ponižavajuća, uvreda za uvredom, prijetnja za prijetnjom. Koliko sam god ja bila svjesna da nisam ništa kriva, da se nisam ogriješila o zakon, toliko su to znali i oni. A baš u tome je i bio moj problem. Kako me osuditi, kako me poslati na robiju, kakav zločin navesti u presudi? Djevojke su svoj letak dale i drugim osobama, ali nitko osim mene nije strpan u zatvor. Suština je bila da su preko moje nevolje htjeli djelovati na tebe, dragi moj mužu, da tebe slome i pridobiju za svog agenta, da te kompromitiraju pred tvojim drugovima i prijateljima. Zato su na mene iz dana u dan vršili isti pritisak: "Evo ti papir, evo olovka, napiši da osuđuješ muža razbojnika i izdajicu i da ga se kao takvog odričeš. Odmah ćeš biti puštena i dobit ćeš zaposlenje koje odgovara tvojoj školskoj spremi", govorili su mi mnogo puta.

"Nemam ja razloga da se odreknem muža", govorila sam, "on niti je razbojnik, niti izdajnik, ako je vaš idejni protivnik. Zašto bi se on morao slagati s vašim mišljenjem?"

"Zašto si tako tvrdoglava? Kako ti nije žao jadnog starca koji mora po selima i po pjaci satima stajati da bi nešto prodao? Zar ti nije žao starice majke? Hajde, razmisli dobro i potpiši izjavu, evo je, pripremljena je."

Kad su vidjeli da prijetnje nemaju rezultata, odlučili su se na druge metode. Poslije radnog vremena ja sam morala prati hodnike i stepenice cijele zgrade. Pokraj mene stalno je bio ili istražitelj ili neki stražar vršeći pritisak:

"Ne valja to. Vrati se. Iznova peri. Bolje pritiskaj. Još je prljavo. Ako si znala gospodski živjeti, sad ćeš naučiti proleterski raditi."

Sve tako, sve iznova, stalna maltretiranja, uvrede i ponižavanja. A kad bih klonula od umora i iznemoglosti, puštali su me da odem u svoju kadu do sutra, pa opet iznova. Istražitelja sam poznavala, bio je to čovjek bez obrazovanja i bez zanata, besposličar i prostak. Taj svoj bijedan društveni položaj, za koji on osobno možda snosi manju odgovornost, izazivao je bijes prema meni buržujki. Komplekse je rješavao vrijeđajući me i maltretirajući na sve moguće načine. Poznavala sam i njegovu zapisničarku, djevojku s fizičkim nedostacima (malog rasta, grbava, ružna u licu). Da bi mogla zauzeti pogodan položaj za pisanje, sjela bi na nekoliko knjiga. A ja, bez ikakvih zlih namjera, skrenuh joj pažnju da je sjela na knjige. Ona je to shvatila kao moju zajedljivost pa je oštro reagirala. Pobrinula se da mi prigodom pranja hodnika i stepeništa pojačaju maltretiranja.

Prigodom jednog od brojnih nagovaranja da te se odreknem, a mog odbijanja, istražitelj me upitao: "Stradaš ti, strada sva tvoja porodica, pa reci mi kakav je to čovjek zbog koga pristaješ na tolike muke?"

"To je divan čovjek, karakteran i pošten."

"E, blago njemu kad ima takvu ženu", dovršio je razgovor.

Osjećala sam da fizički propadam, a duševne patnje su mi se iz dana u dan pojačavale, stalno u mislima na roditelje i ostale. Tata je u Banjaluci uživao ugled, a tako i cijela obitelj. A sada, kćerka u zatvoru! Pričat će mi jednog dana ljudi da su ga sretali na ulici, uvijek pognute glave, zemljana lica, zamućenih očiju, izbjegavao je susrete. Nikakva mu utjeha nije bila što su mu govorili: "Nisi ti, Mile, ničemu kriv, kao ni tvoja Zora. Gore glavu, nemaš se čega stidjeti, nek se stide oni koji ti nanose zlo."

Tata je poznavao predsjednika civilnog suda. Ovaj mu je govorio: "Mile dragi. Upoznat sam sa Zorinim predmetom. Tamo nema ništa, nema suda koji bi joj po zakonu mogao suditi. Ako predmet bude ustupljen mom sudu, odmah ću je pustiti bez dizanja optužnice. Ali, ako stvar dođe u ruke vojnog suda, ne znam što će biti. Oni ne sude po zakonu, nego revolucionarno, odnosno po bezakonju."

Uskoro je predsjednik suda obavijestio tatu da je predmet preuzeo vojni sud i da ću biti premještena u Kastel. (To je stara tvrđava iz rimskog vremena, bila je u rukama bosanskih vladara, pa Turaka i Austrijanaca. Služila je vojsci Kraljevine Jugoslavije.) Sada je to vojni zatvor.

U Kastelu sam smještena u skupnu sobu u kojoj sam zatekla Cicu i njene kolegice. Plakala je i izvinjavala se što je dala povoda za moje hapšenje. Kaže da je u istrazi izjavila da je ona jedini krivac, a da ja ničemu nisam kriva. Tražila je da mene puste, ali su joj se istražitelji izrugivali i ismijavali se s njom.

Osim Cicinog društva, tu je bila grupa časnih sestara i djevojaka od Bugojna, već osuđenih na robiju zbog pomaganja ustašama koji su ostali i djelovali iz bugojanskih šuma. Sve smo se međusobno odnosile kolegijalno, nije bilo nikakvih političkih zadjevica ili svađa. Patnja je svima bila ista, ali svatko je zadržao svoje misli i svoje ideje.

Prigodom premještanja u Kastel, vidim kako se na gornjem katu zgrade civilnog suda rukama drži za rešetke Viktor Gutić. Znala sam da su ga Englezi uhapsili u Veneciji dok je bezbrižno promatrao i hranio golubove na trgu sv. Marka, te ga izručili komunističkoj jugoslavenskoj policiji. Glavom sam mu dala znak, odnosno pitala što je s njim. Rukom je prošao preko vrata, što je značilo da čeka vješanje. Mislila sam, Bože dragi, kako nije mislio što ga čeka dok je ljude slao na mučenja i klanja, ljude koji su bili krivi samo zato što ih je krstio sveštenik a ne svećenik, bradati, a ne obrijani.

Bože, Bože dragi, kakva je to sudbina! Njih dvojica osudiše tebe na smrt, a eto, ti živ, a oni obojica krenuše u smrt. Koliko si prema njima bio pažljiv, i ja skupa s tobom, kako si se prema njima odnosio u Crnoj kući kad ste pred propast stare Jugoslavije zajedno boravili u istoj ćeliji, a ja hranila i tebe i njih. Digao si svoj glas protesta protiv njihovih zločina, to nije bilo oportuno, ali je bilo humano u nehumano doba. Sad i ja i Viktor u zatvoru, ali s obratnim životnim sudbinama.

U Kastelu je bio još jedan osuđenik na smrt - kapetan Mišić. On je u blizini Banjaluke imao jedan odred četnika. Sebi je postavio zadatak da u selima gdje se nalazio spriječi masovna ubijanja nedužnog stanovništva. Napadao nije nikoga, zločine nije vršio, čuvao je narod. Nije imao nikog da mu dođe u posjetu i donese paket, životario je na bijednoj zatvorskoj voduriki.

Našli smo načina da mu iz naših paketa doturimo ponešto. Osuđen je na smrt radi simetrije!

Još je jedan relativno nedužan čovjek osuđen na smrt, dr Feliks Nedzielsky, u prvo vrijeme Gutićev zamjenik u ustaškom stožeru. Gutić ga je gonio jer se Feliks zalagao za ideju "Božje države", protivio se ustaškim zločinima. Osuđen je, kako sam čula, na smrt, na osnovu Gutićevog lažnog svjedočenja. U svojoj zloći htio je na svaki način povući sa sobom Feliksa.

Suci su znali da je terećenje lažno, ali dobro im je poslužilo.

I tako, oni koji su sve činili da ti skinu glavu, izgubili su svoju, a ti si ostao živ, pa i zdrav, neka je hvala i slava Bogu.

U Kastelu ponovno saslušanja kod vojnog tužitelja. Opet ista metoda kao kod Ozne, nagovaranje da potpišem izjavu o odricanju od muža, uz obećanja i prijetnje.

Cicine djevojke pjevaju ljotićevske pjesme, od kojih sam zapamtila stihove: U lance su nas bacili bez srama, mi sad smo sužnji tiranina zlog, koj' misli da će zauvijek sa nama ugasit oganj koj' užeže Bog.

Kažnjavaju ih teškim radom, prijete strožom kaznom, ali one ne odustaju. Bugojanke im odobravaju, dive im se.

Nastupila je hladna zima, Vrbas se zaledio, za nas cijepaju led da bismo u rupi prale vojničko rublje. Prsti se lijepe jedan o drugog, užasna bol u rukama, ali raditi se mora. Pogledaj ove užasne deformacije prstiju - to je uspomena na Kastel. Cica traži da mene kao stariju osobu oslobode rada, a moj dio posla će preuzeti njena grupa. Odbijeno je uz poruge i prijetnje.

Posjetio me advokat Rajko Malić, po nacionalnosti Hrvat, i traži da mu potpišem punomoć kao branitelju. Zahvaljujem i odbijam. Dugo me uvjerava da je bolje da uzmem njega nego da mi po službenoj dužnosti odrede nekog svog agenta. Ne pristajem, tvrdim da nisam kriva i da nema suda koji bi me mogao osuditi, a ako su i pored toga već presudu u partijskom komitetu donijeli, advokat tu ne može ništa. Sutradan, evo opet Malića u pratnji mog tate. Na njegovu molbu pristala sam. Znala sam da će me Rajko braniti bez honorara, iz prijateljstva prema našoj obitelji.

Upravnik vojnog zatvora bio je partizanski oficir Srećko. Očigledno "čovjek iz naroda", seljak koji je otišao u partizane da bi spasio život, a o komunističkoj teoriji sigurno nije znao ništa. O Cicinoj grupi imao je pravilno saznanje. To smo osjetile kad je meni kazao koja od novoubačenih u našu sobu je cinkaroš, pa je zatražio da upozorim kolegice da se čuvaju u razgovoru. Prema meni je imao sažaljenja. Rekao mi je: "Znam da nemaš nikakve krivice, znam da si u zatvoru zbog muža, vrlo mi te žao. Ne mogu ti drukčije pomoći nego da te povremeno spasim od odlaska na led, tako što ću donositi svoje rublje pa ga peri ovdje u kancelariji pokraj peći." Tako je i bilo. Donosio je i vunu da mu pletem džemper. Tješio me, ali više od toga za mene nije mogao učiniti. Donio mi je jednom prigodom tekstilne mustre za odijela: "Zoro draga, ti si gospođa školovana, a ja priprosti neuki seljak. Želio bih sašiti civilno odijelo, ali ne umijem odabrati mustru, pomozi mi."

Odabrala sam što sam najbolje ocijenila, bio mi je zahvalan. Doći će dan kada ću ga vidjeti u tom odijelu.

Jednog dana mi je prigovorio što paket razdajem drugim zatvorenicama: "Ja te razumijem da ne možeš jesti sama, a da te zavidno gledaju one koje ne primaju pakete. Ali, povedi računa da tvoj otac do paketa dolazi tako što na pjaci prodaje staru robu, i po suncu i po kiši, a ovdje pred zatvorskim vratima čuči kao najveći bijednik čekajući da preda paket. Rađe reci ocu da ti donosi rjeđe i mršavije pakete."

Poslušala sam ga, ali otac i majka nisu prihvatili takav savjet.

Nekoliko žena, koje su odnijele u potkrovlje zatvora oprano rublje da ga prostru, donijele su nam jezivu priču. U drugoj prostoriji potkrovlja kome su se približile, istražitelji od jednog zatvorenika zahtijevaju da "prizna". On ne priznaje. Vezuju ga i smještaju u mrtvački sanduk govoreći mu:

"Ako ne priznaš, ovaj ćemo sanduk zakovati. Ukoliko se predomisliš, javi se pa ćemo otvoriti sanduk."

Zatim su čekićem zakucali sanduk. Žene su se ustravile i pobjegle.

Ja osobno nisam to vidjela, ali po užasavanju tih žena zaključila sam da je scena istinita. Poslije nekoliko godina pročitat ću u našim novinama da je policija u Albaniji na isti način iznuđivala priznanje ljudi optuženih za "titoizam". Znači, iste metode mučenja u svim komunističkim frakcijama.

Suđenje je održano u Kastelu. Vojni tužitelj čita optužnicu punu glupih fraza. Po njemu, radi se o vrlo opasnoj četničkoj bandi koja je imala za cilj oboriti socijalistički poredak. Moju krivicu i društvenu opasnost pojačava činjenica da sam se udala za čuvenog narodnog neprijatelja i izdajnika, koji ne prestaje rovariti iz inozemstva.

Ja sam osuđena na dvije i pol godine, a ostale strože.

Sutradan me posjetio advokat Rajko Malić da bi se sa mnom dogovorio o žalbi. Energično sam odbila. Rekao mi je da se nije moglo ništa napraviti zato što je Partijski Komitet odlučio da se Cicina grupa iskoristi za simetriju s Bugojankama.

U Kastelu sam bila dva mjeseca, a onda smo skupa s Bugojankama premještene u Crnu kuću, u prizemlje. Bile smo sve u jednoj sobi. Spavale smo, kao i u Kastelu, na podu, a pokrivale se s onim što smo dobile iz naših kuća. Tu smo nastavile s teškim radom po cičoj zimi, kako s pranjem hodnika i stepeništa u zgradi, tako i vojničkog rublja u rupama zaleđenog Vrbasa.

Došao je dan transporta za Zenicu. Vezali su nas lancima i poveli na željezničku stanicu. Svijet je zastajao i u čuđenju promatrao povorku u kojoj je bilo i djevojčica. A onda Cica povede, a ostale iz grupe prihvate: U lance su nas bacili bez srama, mi sad smo sužnji tiranina zlog. koj' misli da će zauvijek sa nama ugasit oganj koj' užeže Bog...

Putovanje u stočnom vagonu bilo je teško da ti i ne pričam. U Zenici, nas tridesetak novih smješteno u istu prostoriju. Za ležanje na podu svaka je imala 35 centimetara. U sobi nas je bilo nešto preko 30 žena, većinom političkih krivaca, a bilo je i kriminalki osuđenih zbog izvršenja veoma okrutnih djela. Uvijek sam se pitala kako to da žene znaju biti okrutnije od muškaraca!

Najveći problem pričinjavao je nedostatak i najosnovnijih higijenskih uvjeta. Možeš zamisliti, ljeti, kakva je to zagušljivost u sobi gdje se često ima menstruacija, a nema mogućnosti da se opere. Jedan klozet na 35 žena! Zato je bio "opsjedan" cijele noći.

Odmah su nas poslali na teške fizičke radove kao: iskrcavanje ugljena iz kamiona (zimi mokar od kiše i snijega pa otežan, ljeti pun prašine koja cijepa pluća) ili, pak, vađenje ugašenog vapna iz duboke jame. Radovi u po-

lju nisu bili ništa lakši. Okrutne stražarice otkrivale su "gospođe" i slale nas na najteža mjesta. Tako su liječile svoje frustracije.

Najgora među njima imala je moje djevojačko prezime - Kesić. Jedna osuđenica je razglasila da je to žena mog brata. Rekla sam da bih se ubila kad bi moj brat imao takvu ženu. Neka špijunka je to čula i ocinkarila me kod te stražarice. Jadna majko, koliko sam ispaštala do kraja robije za svoju nesmotrenu izjavu. Gonila me da gore nije mogla.

Nekoliko sam puta pozivana u upravu zatvora. Tamo su primjenjivali metodu toplo-hladno. Sladili su na šećer dok su mi obećavali da će me odmah pustiti, da ću se moći zaposliti itd, ako se odreknem muža razbojnika i izdajnika i pristanem Ozni davati podatke o onome što drugi razgovaraju. A kad to odbijem, onda slijede prijetnje i uvrede. Ponižavanje ljudskog dostojanstva bila je osnovna odgojna mjera. Tako se stvarao "novi čovjek"?

Kad sam navršila dvije godine robije, puštena sam, to jest skraćena mi je kazna za šest mjeseci. Vraćala sam se autobusom. Gužva neopisiva, mnogo više putnika nego što autobus može primiti. Teškom sam se mukom ugurala. Ali kad sam izašla da bih prešla u drugi autobus, gužva još veća.

Autobus koji zatvoren stoji na stanici, a putnici se guraju, svak bi htio da bude što bliže vratima. Mala nada je bila da ću ući. Na sreću prepoznala me neka starija žena iz Banjaluke, pa kad se pojavio šofer počela je vikati: "Najprije pusti da uđe ova žena, ona dolazi s robije, ja je poznajem, iz čestite je kuće, osudili su je samo zato što se svog muža nije htjela odreći.

Bog će te blagosloviti ako je primiš."

Svi su gledali u mene i propustili me.

Tako stigoh u zagrljaj mojih milih i dragih, mom domu željno očekivanom. Svi smo se složili da će me narodna vlast poslije svega pustiti na miru, da ću se moći zaposliti. Vlast zna da se nikada nisam niti bavila, niti zanimala za politiku.

Saznala sam da su pokušane dvije intervencije da bih bila puštena prije vremena. Jedan rođak u Sarajevu intervenirao je kod svog starog poznanika Đure Pucara, predsjednika Vlade BiH. Pucar je dobro poznavao mog oca, koji mu je olakšavao život za vrijeme dok je iz Beograda protjerivan u mjesto rođenja. Ali, Đuro je bio neumoljiv: "Mile Kesić je sve svoje sinove odgojio u monarhističkom duhu. Neka mu barem kćer robija." Druga intervencija od nekolicine osoba, bila je kod Ljubiše Čekrlije, tada visokog funkcionara bosanske Vlade. I Ljubiša je odbio da se angažira. Tati i majci je to teško palo na dušu. Zar i Ljubiša, koji je majci u zagrljaju jecao: "Đuko, ja više nemam nikog osim tebe." Što je to s Ljubišom? Je li želja za karijerom? A što bi drugo moglo biti?! Ali da zbog karijere popljuje najdivnije prijateljstvo, mi nismo mogli shvatiti ni prihvatiti. S bolom u duši pokušavali smo ga brisati iz srca.

Nekoliko dana sam se odmarala, a onda smo se dali ozbiljno na razmišljanje o mom zapošljavanju. Prikupili smo podatke o poduzećima kojima bih mogla koristiti. Zatim smo se interesirali tko su direktori i ostale osobe (članovi uprave, partijski sekretari itd.) koji odlučuju. Neke smo od tih osoba poznavali, a neke su poznavali naši prijatelji. Nekoliko puta smo uspjeli, ali poslije 2-3 dana došao je nalog iz partijskog Komiteta, odnosno Udbe, da me se otpusti (1.6.1946. Ozna je promijenila naziv u Udba, op. pisca). Nekoliko slučajeva nas je potpuno razočaralo. Prosto je nevjerojatno kako su se ljudi bojali, kako su strijepili za svoju buduću karijeru.

Savjetovali su mi neki da moram pribaviti osobnu legitimaciju koja mi osigurava pravo na stalni boravak i zaposlenje. Gradskom sekretarijatu za unutrašnje poslove predala sam odgovarajući zahtjev uz popunjavanje formulara i izjavu da sam bila na robiji, zašto i koliko dugo. Rečeno mi je da navratim za nekoliko dana. Mnogo sam puta tako navraćala, uvijek mi je rečeno: "Navratite za koji dan, još nije gotovo."

Vidjevši da nešto nije u redu, tata je odlučio da zajedno odemo u Općinski sekretarijat. Tamo je naišao na djevojku koja je kod njega radila u Srezu - agrarna referada. A ona, kad ga je vidjela, umjesto da ga pita za razlog dolaska, obratila se svojim kolegicama uzbuđenim glasom: "Drugarice, gledajte ovog čovjeka. Kada sam se zaposlila, nisam imala nikakvog radnog iskustva, nisam znala ništa, ama baš ništa, jedva sam umjela pisati i čitati. On me je kao otac vodio od najjednostavnijih poslova do složenih. Sve što znam od njega sam naučila. To je čovjek o kome sam vam toliko puta pričala."

Tati je bilo neugodno pa je prekinuo i pitao može li pogledati što je s mojom molbom. Nakon nekog vremena, vratila se iz druge sobe i obavijestila nas da je zahtjev upućen u Beograd Centralnoj Udbi, koja u ovakvim slučajevima odlučuje, pa moramo pričekati. Njoj je veoma žao što ne može pomoći. Netko mi je savjetovao da se osobno obratim Niki Jurinčiću, glavnoj političko-policijskoj osobi za širu banjalučku oblast, predsjedniku Komiteta partije. Niku sam poznavala jer smo kod njega, mesarskog pomoćnika, kupovali meso za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Niko me primio kao da se nikada nismo vidjeli ni poznavali: "Što ste vi, drugarice, htjeli?", pitao me.

"Ja sam došla radi zaposlenja."

"Takve probleme ja ne rješavam, ja sam za politička pitanja."

"Pa baš zbog tog pitanja sam i došla kod vas. U administraciji i u privredi zapošljavaju se bez ikakvih poteškoća osobe koje, tako reći, ne znaju ni svoje ime napisati, dok mene svugdje odbijaju iako imam potrebne kvalifikacije."

"A je li, gospođo", reče Jurinčić razjareno, "jesi li se ti odrekla preko novina svog muža razbojnika, izdajnika i narodnog neprijatelja? Zar ti misliš da ćemo mi tebe hraniti, a on će u inozemstvu voditi ideološku borbu

protiv nas? Evo ti papir, evo ti olovka, i piši i potpiši da ga se odričeš. Tada ćeš odmah dobiti posao, drukčije ne."

"Ja se muža ne odričem, on je čestit i pošten čovjek a ne razbojnik", rekoh uzbuđeno. "To što je vaš politički i ideološki protivnik, to je nešto drugo. Uostalom, drug Tito je više puta izjavio da članovi porodice ne mogu odgovarati jedan za drugog. Zašto bih onda ja morala odgovarati zato što moj muž misli drukčije od vas? Ako ne dozvoljavate da dobijem posao prema mojim školskim kvalifikacijama, dajte mi nešto drugo. Ja sam spremna mesti ulice za plaću da pomognem svojim roditeljima koji uz mene ispaštaju ni krivi ni dužni."

"E, to je baš ono što mi ne damo. Ne damo da ti, gospođo, meteš ulice, a da te svijet sažaljeva i nas osuđuje. Hoćeš da budeš narodni mučenik?

Na taj led nas navući nećeš. Ako vas je sve Mile Kesić znao odgojiti kao reakcionare, neka pati skupa s tobom. Ali znaj, dok se ti ne odrekneš muža, nećeš dobiti zaposlenje!", bijesnio je drug glavni.

Ishodom ovog razgovora moji su roditelji bili razočarani. Otac me tješio i govorio da ćemo nastaviti prekrajati i prodavati staru odjeću. Ja i majka da mu pripremamo, a on će nositi na tržnicu, a po potrebi i u sela oko Banjaluke. Neumorno smo radili. Od Veselina smo iz Engleske, pa poslije iz Amerike, povremeno primali paket stare robe. To je bila dobra sirovina.

Tata je bio različite sreće u prodaji. Jednog dana ga nije bilo do večeri.

Uhvatila nas je zebnja, tim više što je počeo snijeg. Majka i ja nismo se udaljavale od prozora. Konačno, evo ga. Ali, na njemu nema zimskog kaputa.

Tata je prekriven pahuljicama. Nije uspio ništa prodati na tržnici pa je krenuo u selo pješice. Uspio je prodati sve i kad je krenuo natrag neki seljak ga je nagovarao nek mu proda kaput. Tata objašnjava da kaput nije za prodaju, a osim toga je već hladno. Ali seljak nikako da ga pusti, nudi mu veću cijenu, a kad je došao do cijene za koju bi tata mogao kupiti dobar štof i sašiti nov kaput, pristao je. Zadovoljan je poslom, majka brine za tatino zdravlje, a on je tješi da je brzo hodao pa hladnoću nije ni osjetio. Spremila sam mu topli čaj i sve je, hvala milom Bogu, prošlo bez posljedica.

Neki napredni elementi savjetovali su me da idem svakog dana u Narodni front i tamo radim, pa će i vlast promijeniti držanje prema meni. Pitam: "Hoće li me Fronta plaćati za taj rad?"

"A ne, to će biti tvoj dobrovoljan rad."

"Hvala, meni je bolje da dobrovoljno radim u svojoj kući, kod svojih roditelja."

I tako su se nastavili moji dani.

IZ EBOLIJA U TRST

Nastavljam gdje sam stao prije Zorine prve priče.

Nakon što sam se 1947. u Eboliju pozdravio sa svojim prijateljem Rafaelom Schiavone i njegovom dragom obitelji, spremio sam se i krenuo s ostalim logorašima na željezničku stanicu. Tog dana je kretala jedna kompozicija, a idućih dana još nekoliko. Raspoloženje je bilo dobro jer se smatralo da će u Njemačkoj doći do grupiranja ljudi za razne zemlje, gdje će biti moguće odmah se zaposliti.

U to vrijeme željeznički vozni park nije bio još obnovljen, pa smo raspoređeni po stočnim vagonima. Bolnica, žene i nemoćni imat će bolje uvjete od drugih. Prolazeći kroz Italiju nailazili smo na sačuvane, ali i na potpuno opustošene predjele.

Slijedeći zadatak što mi ga je dao Jaša Ljotić, u blizini Venecije izašao sam iz vagona i prešao u kompoziciju za Trst.

U Trst sam stigao bez prebijene pare. Prvih nekoliko dana bio sam gost kod Splićanke Milene Bonačić, udate za Talijana, fotografa, ratnog invalida. I oni su živjeli u bijedi jer će proći još nekoliko godina dok se riješi njegov zahtijev za mirovinu. Bez obzira koliko su bili srdačni prema meni, teško mi je bilo da svoj tanjur moraju dijeliti sa mnom. Moja dva Slovenca, Feri i Janez, nikako nisu uspijevala otvoriti gostionicu budući da nisu imali novčanih sredstava. Stanovali su kod jedne tršćanske slovenske obitelji.

Uskoro sam im se pridružio.

O toj obitelji moram pisati. Nella, tridesetgodišnja djevojka, plavuša, izgubljena, drhtava, smetena, na ruci istetoviran broj logora Aušvic. Brat, također plavokos, bio je tijekom rata komunistički ilegalac u Trstu. Prigodom pretresa stana nađena je veća količina propagandnog materijala. Ako bi mu život i bio pošteđen, istrulio bi pod policijskim torturama ili u logoru. Kad ga je policija vezivala, sestra je skočila i priznala policiji da je ona unijela letke u stan, a da brat o tome ništa nije znao. Policija je skinula lance s brata i okovala je sestru. Na rastanku su se brat i sestra s tugom pogledali, sestra je poručivala bratu: "Ne boj se, izdržat ću, neću te izdati". Brat je poručivao sestri: "Hvala ti, sestro, čuvaj se, a ja ostajem na partijskom zadatku." Tako su se bolno rastali.

Izdržala je Nella policijske torture, izdržala je Aušvic i dočekala je oslobođenje. Brinući za brata, s nestrpljenjem se žurila svom domu. Zatekla je brata sa ženom i djetetom, obradovala im se i očekivala život u miru i lju-

bavi, što je njenoj bolnoj duši bilo toliko potrebno. Uskoro je otkrila da je brat, na nagovor žene, iskoristio sestrin boravak u logoru i njen stan prepisao na sebe. Sad je ona podstanar u vlastitom velikom stanu. Ali, bratovljevoj ženi to nije bilo dovoljno, pa je prisiljavala muža da izbaci sestru iz stana. Maltretirao ju je na razne načine, čak je i tukao. To je radio kad ni mene ni dvojice mojih prijatelja nije bilo kod kuće. Ali, jednom se dogodilo da sam bio u sobi, a da on to nije znao. Ono što sam slušao, one jauke i jecaje, batine i gušenje sestre, već izluđene od policijskih tortura i logoraške bijede, prosto ne mogu opisati. Uletio sam u sobu, zaustavio ga i naveo da mi povjeruje da mu se neće isplatiti da ikada više takne svoju sestru. Feri se s njom oženio i tako joj i legalno mogao pružiti punu zaštitu.

U Trstu sam živio veoma teško. U tom gradu je preko sto tisuća Talijana, izbjeglica iz Jugoslavije. Pod prijetnjom veoma visokih kazni, nitko nije smio zaposliti nekog izbjeglicu koji nije Talijan, sve dok i posljednji talijanski izbjeglica ne bude zaposlen. Tako su propala sva moja nastojanja da nađem neki posao. S vremena na vrijeme, Nella bi mi u vrijeme ručka donijela tanjur graha ili tjestenine. Da bih to izbjegao, u vrijeme ručka odlazio sam od kuće, kao da idem ručati negdje drugdje. Jedanput se dogodilo da sam tri mjeseca bio izložen teškoj gladi. Komadić tvrdog ostatka kruha s mnogo vode, bila je moja hrana.

Zorin brat Veselin Kesić, koji je studirao u Engleskoj pa u New Yorku, poslao mi je nekoliko puta po nekoliko funta, odnosno dolara. On je imao vrlo malu stipendiju, nedovoljnu i za najskromniji život u potkrovlju.

Da bi došao do dodatnih sredstava, prao je bolničke hodnike. Bilo mu je to preteško, ali i opasno poslije neuspjele operacije kuka u Rimu. Od te male zarade kupovao je staru odjeću i slao ocu u Banjaluku. Zora je po izlasku s robije to prepravljala, odnosno skupa s ocem na tržnici prodavala. To što sam nekoliko puta primio od njega, raspoređivao bih tako da bih povremeno kupio kruh koji se u Trstu davao na bonove. Prodavačica kruha se čudila kako to da kruh ne kupujem svaki dan. Objasnio sam joj da mi to nije potrebno. Moje joj je objašnjenje izgledalo sumnjivo, pa mi je jednog dana rekla: "Ako vi niste u stanju platiti, vi slobodno dođite svakog dana po kruh pa ćete platiti kad budete mogli. Ja sam razgovarala s vlasnicom pekare i ona je s tim suglasna." Bilo mi je teško, osjećao sam se povrijeđenim i počeo je uvjeravati kako to apsolutno nije potrebno. Da mi dokaže da je to tako, otišla je u drugu prostoriju i dovela vlasnicu. Kad me vidjela, ostala je zapanjena kao i ja. Jučer je prisustvovala jednom mom predavanju u organizaciji slovenskih studenata. Niti je ona znala kako bi se postavila prema meni, a ni ja prema njoj. Oboje smo bili u velikoj neprilici. Na čuđenje prodavačice Talijanke, njena mi se gazdarica obratila na slovenskom jeziku, uzela me prijateljski pod ruku i odvela u drugu prostoriju. Nisam mogao odbiti da me počasti tortom. Morao sam obećati da ću svakoga dana redovito dolaziti po kruh, a platit ću kad budem mogao, odnosno nije potrebno ni da platim.

U toj neimaštini doživio sam i jednu neugodnost. Hodao sam ulicom pridržavajući se zida. Dvije starice su zastale i jedna je drugoj rekla: "Pogledaj ovoga, u rano jutro pa već pijan." Otišao sam na Piazza di Sant Antonio (kasnije buvlja pjaca za Jugoviće) s namjerom da ukradem naranču. Bijahu sve jedna ljepša i mirisnija od druge. Ovu bih, ne nego ovu, ova mora da je iznutra crvena, tanke je kore pa se i ona može jesti. Ova mi preprodavačica izgleda stroga, i ova do nje - sve su stroge. I tako sam danima "posjećivao" naranče i time još više pojačavao svoju glad.

Dobio sam od Veselina pet dolara. Odlučio sam ih potrošiti tako što ću iz dana u dan ručati u bivšem kazališnom restoranu, koji je u poratno vrijeme korišten kao menza. Tu su se hranili sve sami intelektualci, Talijani izbjeglice, a i nezaposleni Tršćani. Posluživanje je bilo kao u stara dobra vremena - sve na "visokom nivou": čisti bijeli stolnjaci, čiste salvete, pravilno postavljen pribor, svježa voda, pažljivi konobari itd, a moglo se dobiti samo tanjur špageta. Posluživao me šjor Pjero, odjeven kao u prvoklasnom restoranu, zategnut u pojasu da mu kretnje budu elegantnije. Sjeo bih uvijek na onoj strani koju on poslužuje. Zapazio sam u blizini jednu ženu s kćerkom, jer su me promatrale i nešto se dogovarale. Toga dana moj stol nije bio još postavljen. Kćerka je ustala i prihvatila se postavljanja mog stola. Kad je završila, pitao sam je što ju je ponukalo da to radi kad je ona gost kao i ja: "A ne. Ja sam ipak nešto drugo, ja sam kćerka šjor Pjera. Da ne biste dugo čekali, a možda se i naljutili na moga oca, ja sam ga zamijenila."

Upoznao sam se i s majkom. Oni su izbjeglice iz Zadra. Razveselile su se kad sam rekao da sam i ja rođen u Zadru. Ispričale su to i šjor Pjeru, a ovaj mi je u špagete svaki put stavljao više šuga od pomidora. Ubrzo sam potrošio novac i prestao biti "gospodin".

Lutajući jednog dana tršćanskom lukom, sa svega pet lira u džepu, naišao sam na podrum na čijim vratima je na papiru pisalo da se za pet lira može dobiti komad pure i četiri pržena glamca (male ribe koje djeca hvataju udicama najčešće u luci na mjestima gdje se izlijeva kanalizacija - ta im paša najviše pogoduje). Spustio sam se u podrum. Sjeo sam u kut da bih imao bolji pregled. Za stolovima sve sami starci, odrpanci, većina njih vjerojatno prosjaci. Poslužuje ih starija djevojka. Donosi im manji tanjur i to je sve.

Zapazila me, prilazi mi, na stol polaže list čistog pak papira, donosi čašu i bokal vode, pa zatim tanjurić s glamcima i komad pure. Jedem slatko i zalijevam svježom vodom. Plaćam, pa pitam: "Izvinite, gospođice, ali kako to da ni na jednom drugom stolu nema ni papira, ni čaše, ni bokala vode, a meni ste sve to donijeli?"

"Ipak, vi niste isto što i oni, vi ste neki gospodin."

Razmišljam o svom gospodstvu. Ipak je ponekad i ponižavajuće i tužno i otužno biti "gospodin".

U međuvremenu, upoznao sam se s ljudima koji uređuju i izdaju polumjesečni list Demokracija na slovenskom jeziku. Tu je bio stariji advokat

Agneletto i njegov sin Branko, također advokat. Agneletto je talijanizirano ime od Janjič (agnello = janje). Zatim mladi, veoma agilni pravnik Uršić iz Gorice. Nadalje, ekonomista Boris Sancin, rođen u Trstu, emigrirao poslije Prvog svjetskog rata u Zagreb gdje smo se upoznali i sprijateljili. Tu je bio i tršćanski advokat Vesel, svećenik Šorli i mnogi drugi Tršćani.

Ing. Sancin i njegova supruga bili su prema meni vrlo pažljivi i ljubazni. Povremeno bih bio njihov gost na ručku, ali sam to izbjegavao, skrivao sam svoju sirotinju.

List je imao demokratsku orijentaciju, zauzimao se za prava Slovenaca u Zonama A i B, te u Italiji. Po svojoj demokratskoj orijentaciji, neizbježno je bilo da podvrgne kritici komunističku diktaturu u Jugoslaviji. Bio je česta meta oštrih napada jugo-štampe, a naročito ljubljanske. Tu štampu je slijedila i tršćanska komunistička štampa. Ljudi iz Demokracije osnovali su i Slovenski demokratski savez. Napadani su kao fašisti, izdajalci, ovaduhi (denuncijanti) i vohuni (špijuni).

Stariji Agneletto je rat proveo kao logoraš antifašista, pa su se lako odbijale komunističke optužbe da je "izdajalec" i fašista. I ostale osobe u svakom su pogledu bile besprijekorne.

Veliku pažnju list je posvećivao prilikama u Jugoslaviji, posebno pojavi emigriranja Slovenaca i Hrvata iz pograničnih krajeva. Emigrirali su ljudi koji su ilegalno pomagali partizanski pokret očekujući "osvoboditev".

A kad je to oslobođenje došlo, bježali su od "slobode". Došlo je do velike pometnje među Slovencima koji su ostali izvan Jugoslavije, a cijelo vrijeme rata dušom i srcem su se vezali za Tita i Kardelja, vjerujući da su oni nositelji slobode.

U Demokraciji sam surađivao pod pseudonimom "Godina", vjerujući da ću se tako zaštititi od Udbinih represalija. Tu sam iluziju izgubio kad je Udba kidnapirala Uršića, glavnog urednika Demokracije. Znao sam da će morati progovoriti pod torturama i da me neće moći zatajiti. Uršićevo kidnapiranje strašno nas je pogodilo jer smo slutili njegov skori mučenički kraj.

Nije Uršić bio samo novinar-intelektualac, bio je to čovjek široke duše, voljen i poštovan. Govorilo se da su torture trajale samo petnaestak dana i da je ubijen. Udba je žurila, jer je očekivala intervenciju američke uprave Trsta.

To se i dogodilo, ali još i više, generalni sekretar Ujedinjenih naroda Trigwy Lee, uputio je oštar prosvjed Titu i zahtijevao Uršićevo oslobađanje. Navodno je Tito izrazio Leeu svoje žaljenje, kao i to da će spriječiti buduća kidnapiranja.

Kidnapiranja su bila česta, uvijek izvedena na isti način. Trojica ljudi ubacila bi prolaznika u crni mali Fiat. Amerikanci bi odmah blokirali granicu prema Jugoslaviji, ali bi se poslije petnaestak dana povukli. Dan ili dva nakon toga, kidnapiranog bi izvukli iz nekog podruma u centru Trsta, vezanog i uspavanog i s njim "ušetali" u Jugoslaviju. Tako nešto sam i ja mogao očekivati. No, o tome kasnije.

Upoznao sam se s obitelji Vadnal, izbjeglicama iz Slovenije - Dolfi i Mila, oboje četrdesetih godina. On, diplomirani pravnik, bivši sreski načelnik u Novom Mestu, ona domaćica. Troje djece: Saša (15), Borut (4) i Sonjica (2). Ljubav ih je vezala u čvrstu obiteljsku jezgru. Bili su pobožni ljudi. Izbjegli su u Trst bez sredstava za život, primali su pomoć samo toliko da mogu opstati na životu. Primili su me srdačno, kao čovjeka i političkog istomišljenika. Ljotić ih je privukao sa svojom kršćanskom misli i zadrugarstvom. Napuštanje tih životnih načela, smatrali su uzrokom naše katastrofe.

Upoznao sam ih s mojim prijateljem i istomišljenikom Duškom Ćosićem, koji je također boravio u Trstu kao izbjeglica, a meni je bio od velike pomoći.

Svoje siromaštvo Vadnali su dijelili s nama, podsjećali su nas na prve kršćane.

Ubrzo sam se zaposlio. Izbjeglica iz Ilirske Bistrice Stane Samsa, veletrgovac drvom, dogovorio se sa svojim poslovnim drugom Tomšićem da riskiraju s mojim zaposlenjem. Na Punto franco (slobodna carinska zona), na otvorenom, oni su imali veliko skladište drva (daske i balvani). Moj je posao bio da teškom električnom pilom režem balvane. Potpuno iscrpljenom od gladi, teško mi je bilo izdržati jake trzaje pile, poslije nekoliko sati klonuo sam. Zahvalio sam Tomšiću na njihovoj dobroj volji, ali i sam vidi da od mene, s ovako slabom fizičkom kondicijom, ne mogu imati koristi.

Bilo mu je žao, ali je prihvatio stvarnost. Naravno, meni je bilo još teže jer gubim prigodu koja mi se neće više pružiti (Samsa je tog trenutka bio odsutan). Sutradan sam od Samse dobio poruku da se vratim, dat će mi lakši posao. Trebao sam raznim bojama i znacima obilježavati svaku dasku u svakoj od velikih kupa. To je išlo. Tako sam postao radnik, stupio sam u radničku klasu. Ubrzo sam uveo i Duška u taj posao.

Ručali smo u radničkoj sindikalnoj menzi. Bilo je tu i Talijana i Slovenaca. Začudo, nitko nije politizirao. Ručak je bio kao iz snova, obično grah s kobasicom, a bilo je i vrlo jeftino. Dobijali smo i dobar komad kruha.

Polako smo širili poznanstvo s radnicima. Nas dvojica, kad smo se fizički osnažili, ukrcavali smo daske u brod. Nije to bio težak posao, ali nismo ga obavljali tako brzo kao što su to radili radnici po sistemu akorda. Oni nisu bili plaćeni po satu, nego na pogodbu po utovarenoj kupi (hrpi) dasaka. Zarađivali su nekoliko puta više nego po satu. Ponudili smo se jednoj grupi da radimo s njima. Nasmijali su se (ne s omalovažavanjem) i rekli da to nije posao za nas. "Zašto?", pitao sam. "Pa vidi se na vama da ste ljudi od škole, naš tempo rada nikada ne biste mogli postići."

Jednog jutra Samsa je bio očajan. Pitao sam ga što mu je, mogu li mu pomoći? Odmahnuo je rukom: "Ne možete. Razbolio mi se najstariji radnik, stručnjak za kubiciranje (mjerenje) drveta. Nemam nikoga tko bi ga mogao zamijeniti, a bez toga ne mogu građu tovariti u brod. Morat ću plaćati ležarinu broda."

"Imate, Samsa, imate, ali ne znate da imate."

"Kako to mislite?"

"Ja sam stručnjak za kubiciranje."

"Kako vi možete biti stručnjak za kubiciranje, to je vrlo delikatan i odgovoran posao."

"Ništa ne brinite Samsa. Za vrijeme rata, taj sam posao radio u jednoj velikoj stolarskoj radionici u Beogradu."

Samsa me isprobao. Povjerio mi je veliku gomilu krivih, neizrezanih na lijevom i desnom rubu, debelih dasaka. Nejednake širine i krivine, zahtijevale su vješto oko više nego metar. Kad sam bio gotov, Samsa je provjerio mjerenje i dobio rezultat sa zanemarivim razlikama. Bio je oduševljen - ja još više. Za to vrijeme primao sam veću satnicu. Njegov stalni mjerač, stari šjor Špiro, Hrvat, rođeni Tršćanin, bio je srdačna i draga osoba. Želio sam mu dobro zdravlje, ali sam jednako tako želio da se zadrži što duže na oporavku. Poslije desetak dana vratio se šjor Špiro i radovao se što sam ga tako uspješno zamijenio. Od sada me tretirao kao kolegu, na što sam bio ponosan.

Među radnicima upoznali smo i jednog Slovenca iz Trsta, Titovog partizana. On, kao jaki dvometraš, bio je dugo stražar Titove pokretne kuhinje. Detaljno nam je prepričavao svoje uspomene na štapsku kuhinju, hranio se često zanosnim mirisom prženog i pečenog mesa. Za Tita je uvijek bilo neko janje, ovca ili koza. Bilo je strašno kad su izgladnjeli borci prolazili pokraj kuhinje udišući opojni miris pečenja. Priključio nam se još jedan izbjeglica iz Jugoslavije (kasnije ću ustvrditi da je bio agent Titove policije).

Pričali su se politički vicevi i šale na račun "komunističkog raja".

Naišao sam na Dolinara s kojim sam surađivao u Trstu pri kraju rata.

Od njega sam saznao za sudbinu Ante Mastrovića, bivšeg poslanika u Skupštini u Beogradu, pa ministra. Dolinar je poslije pada Mussolinija stigao u Trst iz internacije. Odmah je od ženevske centrale Crvenog križa postavljen za predstavnika za slovensko primorje. U poslu mu je pomagao i Mastrović.

Dolinarova verzija je bila da su ih Nijemci, tijekom završnih operacija za Trst, angažirali da prenesu partizanima uvjete svoje predaje. Oni su nosili bijelu zastavu, a kad su se približili partizanskoj liniji, Nijemci su zapucali i ubili Mastrovića. Došlo je odmah do međusobnog okršaja, na što su se partizani morali povući. Dolinar kaže da se našao u teškoj situaciji, jer su partizani sumnjali da je došao kao njemački špijun. Kod takvih pokreta svaka je vojska strijeljala sumnjive. To je i on očekivao, ali mu se to nije dogodilo. A što se ustvari dogodilo? Jednog će mi dana na robiji u Sremskoj Mitrovici ispričati svoju verziju čovjek, Tršćanin, iz obitelji visokih partijskih funkcionara. Po njegovom mišljenju, Nijemci nisu ubili Mastrovića, ubili su ga partizani, jer je odbio potpisati da će biti agent Udbe. Dolinar, pak, kad je to vidio, a misleći valjda i na svoju djecu, potpisao je. Otada je Dolinar bez pogovora izvršavao naređenja Udbe. To ja nisam mogao znati, a niti slutiti.

Dolinara sam cijenio kao čovjeka-patriotu, koji je prije rata surađivao s Jašom Ljotićem, jugoslavenskim konzulom u Trstu i zbog toga od

Mussolinija interniran. Cijenio sam ga i kao zadružnog i kulturnog radnika.

Zadrugarstvo je bilo za Slovence i Hrvate u Slovenskom Primorju i Istri instrument nacionalnog održanja. Preko zadruga širio je i knjige i časopise koji su spašavali narodni jezik od nestanka. Nekoliko puta sam bio gost u njihovoj kući. Naročito su me djeca zavoljela. Gostoprimstvo je svetinja koja se ne može pogaziti - vjerovao sam.

Prije nego sam se zaposlio, upoznao sam se s nekim izbjeglicom iz Slovenije, agentom američke obavještajne službe. Dokazivao mi je kako moje gladovanje nema nikakvog smisla, a ako se želim boriti protiv komunizma, mjesto mi je u američkoj obavještajnoj službi. Agenti se u američkim magazinima opskrbljuju hranom i odjećom u bescijenje, a i plaće su velike.

Odgovorio sam mu: "Ako bih postao agent bilo koje obavještajne službe, tog trenutka bih prestao biti Jugoslaven."

Duško mi je skrenuo pažnju da već nekoliko dana, kad izađemo iz kuće, na ulici vidi jednog te istog čovjeka koji nas promatra. Trebao bih se čuvati. Običavao sam (kad sam već primao plaću) u zimske večeri, u obližnjoj gospodskoj kavani bečkog stila, popiti čaj i pročitati novine. Kavanu sam napuštao oko jedanaest sati. Jedne zimske noći, stupivši iza ugla u ulicu u kojoj stanujem, opazio sam pred ulaznim vratima crni mali Fiat. Hauba otvorena, jedan čovjek brčka oko motora, drugi sjedi za volanom, a treći stoji iza automobila. Ovaj mora da je onog nagnutog nad motorom upozorio na moj dolazak, jer je ovaj naglo okrenuo glavu prema meni. Ako hoću ući u kuću, moram zaobići auto, to jest naći se između vrata auta i vrata kuće.

Lako me mogu ubaciti, a nikakav ozbiljan otpor ne bih mogao pružiti. Vratio sam se u kavanu. Poslije pola sata pred kućom nije bilo nikoga. Propao je, dakle, pokušaj kidnapiranja.

Nedjeljom poslijepodne, oko dva sata, odlazio sam u posjetu Mileni Bonačić i njenom suprugu. Tog poslijepodneva bila je užasna žega, nikoga nije bilo na ulici, osim jednog malog crnog Fiata s čovjekom za volanom.

Taj sam ne može biti opasan. Ali, ušavši u atrij zgrade, prošao sam pokraj čovjeka naslonjenog na zid. Sumnjivo, ali ne mnogo. Krenuo sam prema liftu, a u njemu treći čovjek. Instiktivno sam se mašio rukom za džep kao da ću izvući revolver, a onda sam preskakao po tri stepenice i pozvonio. Milenu sam poveo na terasu - vidjeli smo dvojicu ljudi kako trčeći uskaču u crni Fiat, čiji je motor već bio upaljen. Propao je i drugi pokušaj kidnapiranja.

Poslije nekog vremena, izlazio sam s ručka iz protestantske menze za sirotinju. Lijepi nedjeljni sunčani dan. Osjećam zebnju, strah, pa paniku.

Znam sigurno, tu su otmičari. Na ulici mnogo crnih malih Fiata i mnogo svijeta. Tu su negdje, obazirem se, ali ne otkrivam ih. Sustežu li se zbog mnoštva na ulici, ili je to samo neka moja tlapnja? Ne znam i nikada neću saznati. Saznat ću samo da su me tri puta pokušali kidnapirati. Koji je treći? Ovaj pred protestantskom menzom ili nešto drugo?

Želio sam svom dušom uštedjeti nešto od svoje skromne plaće za troškove Zorinog prebacivanja u Trst. Sredio sam sve za naš odlazak u Australiju - brat Vilko će mi pomoći da nađem neki posao. Stupao sam u vezu s ljudima koji su se bavili prebacivanjem preko granice. U Trstu se vjerovalo da među njima ima dosta agenata komunističke policije, oni prebacuju s uspjehom "sitnu ribu", ali kad naiđe "krupnija" - pada u policijsku mrežu.

Tako sam razgovarao s nekoliko njih, ali mi je svaki izgledao sumnjiv. Svoje sumnje sam rekao dragom prijatelju Dolinaru. On me utješio, on ima na granici dosta seljaka prijatelja s kojima surađuje na zadružnom polju. Vjeruje da bi netko od njih pristao da primi Zoru, te je u povoljnom trenutku prebaci preko granice. Razgovarat će s nekima od njih i vjeruje da će uspjeti.

Uskoro me obavijestio da jedan gostioničar pristaje da je primi na nekoliko dana, a sredit će se i Zorino prebacivanje. Dolinar povremeno putuje u Beograd zbog poslova zadružne trgovine, pa će prihvatiti Zoru i dovesti je do gostioničara.

I tako, jednog dana, Dolinar me obavijestio da je Zoru doveo do gostioničara i sredio prebacivanje za prekosutra. Sutra ćemo zajedno otići u Bazovicu pregledati teren. Autobusom smo došli u Bazovicu. To je selo u kome je Mussolini 1930. dao strijeljati četiri patriota, zvali su se Miloš, Marušić, Bidovec i Valenčić. Njihov je grijeh bio što nisu poštovali zakonsku zabranu upotrebe narodnog jezika, kao i neke druge antifašističke aktivnosti.

Sjećam se da su na dan njihovog strijeljanja, u Splitu, a i diljem Jugoslavije, održane protutalijanske demonstracije, mnoge talijanske radnje su bile demolirane. Osim toga, svake godine na taj dan održavane su komemoracije, često praćene demonstracijama. Evo me, dakle, na mjestu gdje su četvorica stradala od crnog fašizma, a ja ću izbaviti Zoru od crvenog! Približili smo se granici, eto, tu je kamena oznaka, od nje pa do kamene oznake na jugoslavenskoj strani stoji dvadesetak metara široki prostor tzv. ničije zemlje. Tu, iza ovog zidića, ja ću sutra u 8 sati čekati Zoru. Dolinar mora poslovno u Kopar, pa ću se ja i sam snaći.

Moram istaknuti da sam tih dana imao neki čudan osjećaj. Bio sam jako potišten, noću sam lutao tršćanskim ulicama, izgledalo mi je da me zahvatio neki oblak i vodi me, a ja se ne mogu nikako iščupati. Neprekidno mi je dušu preplavljivala Smetanina simfonija, baš kao kad sam bježao od ustaša 1941. Prigodom nekadašnje posjete Dolinarovom domu, zatekao sam samo sina. On je okrenuo dugme na radiju aparata. Prenošena je Smetanina simfonija i nastavljala se baš tamo gdje sam je u tom trenutku osjećao u sebi. Te se simfonije dugo nisam mogao osloboditi. Bio sam strašno zabrinut, ali tu pojavu nisam uspijevao objasniti. Zabrinutost je prelazila u strah od nečega što se, izgleda, mora dogoditi, nečega strašnoga od čega ne mogu pobjeći. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se predam sudbini, nek' me nosi kako mi je suđeno.

HVATANJE NA GRANICI I ISTRAGA

U Ljubljanskom zatvoru - upoznavanje i ponuda Na granicu me pratio prijatelj Duško Ćosić. Bilo je to 23.3.1949. godine. Autobus se kretao prema Bazovici dok u meni ponovno odjekuju akordi Smetanine simfonije, refren se neprekidno ponavlja - melodija me zanosi i hladi. Kad smo došli do određenog mjesta, rekao sam Dušku da ću, kad se pojavi Zora, ja njoj poći ususret, a on neka ostane i čeka naš dolazak. Iz borove šume izašla je Zora, podigao sam se i potrčao joj ususret. Dok smo bili u zagrljaju zaorilo se: "Stoj, ruke u vis, ruke u vis, pucat ću, ruke u vis!", i sve tako. U velikom krugu oko nas približavala nam se grupa vojnika s uperenim puškama. Kao da su iznikli iz zemlje, a ustvari, bili su u kraškim rupama prikriveni daskama, a preko dasaka je bila nabacana zemlja i kamenje.

Na mene skaču dva njemačka ovčarska psa pokazujući mi zube u očekivanju da se pomaknem. Približavaju nam se dvojica oficira s uperenim pištoljima i stalno viču: "Ruke u vis, pucat ću!" Svjestan tragične situacije pružio bih otpor, ali kako? Jedina mogućnost mi je ostala da gurnem ruke u prazne džepove. Tako sam i postupio. Izvukli su mi ruke i tražili revolver. Razočarali su se. Okrenuo sam se prema Dušku, on je stajao visok, mršav, s rukama podignutim iznad glave. Viknuo sam iz svega glasa: "Bježi, Duško!" Oficiri su me hitro okrenuli. Ispaljen je jedan dugi rafal iz mitraljete. Nisam mogao vidjeti jesu li ga pogodili, ili je pobjegao. Odriješili su mi kajiš i s njim vezali ruke. Morao sam prstima pridržavati hlače. Zora je bila skamenjena, ukočenih očiju i obraza, bez riječi. Poveli su nas, naprijed ja, Zora iza. Hodali smo kroz borovu šumu dugo. Šum stabala na vjetru zvučao je zlokobno i ledio do srži. Ne čujem više Smetaninu simfoniju. Uveli su me u neku kuću. U sobi ničega. Tu sam, uz stražare, ostao oko pola sata. Jesu li možda procjenjivali teren za slučaj da sam imao neku skrivenu pratnju, ili su možda telefonski obavještavali Ljubljanu o uspjeloj operaciji?

Poslije otprilike pola sata, izveli su me iz zgrade. Zoru ne vidim.

Pred zgradom crni Mercedes. Do šofera sjedne oficir u gestapovskom kaputu, iza ja s jednim oficirom i jednim vojnikom. Kada smo izašli iz šume, s jedne i s druge strane ukazala su se kraška polja, ozima pšenica (zasijana pred zimu prošle godine) već je ojačala, visoka oko 5 cm. Zemlja obrađena tik do kamenog zida, iskorišten svaki pedalj zemlje. Kako su vrijedne ruke tamošnjeg seljaka!

Povratak iz izbjeglištva u svoju domovinu, što je neprekidni san svakog emigranta, izazvao je u meni kovitlac osjećanja: ovo je moja zemlja koju volim i za kojom sam toliko žudio, ovo je zemlja u koju ću uskoro sići a da nitko nikada neće saznati gdje sam ukopan, ni ja, ni Zora. Za naše obitelji bit će to udarac od kojega se neće nikada oporaviti. A kakvu li ću proceduru tek proći dok dođe dan smrti? Nižu mi se slike, formirane iz literature i po čuvenju, o Lenjinovoj Čeki (Črezvičajna Komisija = izvanredna komisija), o ljudima u kožnatim kaputima i beretkama, o mučilištima u kojima se sve prizna.

Ulazimo u Ljubljanu, zastajemo pred nekom velikom zgradom, vidim u prizemlju neobično visoke prozore. Neka velika vrata se otvaraju i mi ulazimo u omanje dvorište. Odvode me u kancelariju u prizemlju. Tu stojim dugo, a onda me ponovno odvode, mislim, na treći kat, hodnik desno, prva ćelija. Ćelija je svježe obojana, pod blista od čistoće, mali otvoreni prozorčić pod samim plafonom. Gvozdeni krevet sa slamaricom prekriven pokrivačem, a iznad toga još jedan pokrivač. Tu je još i stolić sa stočićem bez naslona. U uglu metalna kibla i posuda s vodom. Ušao je oficir, koji je u automobilu sjedio do mene, i jedan vojnik (kamuflirani oficir, tj. bez obilježja čina). Oficir je, mislim, imao epolete s oznakom majora. Odriješili su mi ruke i naredili da se skinem potpuno gol. Odjeću i cipele su odnijeli, ali su me prethodno vezali američkim nazubljenim lisicama i zaključali ih. Zubi su vršili jaki pritisak na ruku, tako da je svaki i najmanji pokret izazivao još jači pritisak.

Dugo sam stajao gol. Osjećao sam strašnu hladnoću izazvanu, kako niskom temperaturom, tako možda još više, mojim psihičkim stanjem. Osjećao sam krivicu za Zorinu sudbinu i za bol koji ću nanijeti njenim predivnim roditeljima. Ako su Duška ubili, nema svjedoka, hvatanje je konspirativno, a sudbina jasna. Ako je Duško ostao živ i pobjegao, uzbunit će vlasti u Trstu, Trigwy Lee će protestirati. U tom slučaju naše obitelji i naši prijatelji saznat će za našu sudbinu. Za moju psihu, to je ipak velika razlika.

Vratili su mi cipele, gaćice i košulju, a donijeli mi staro vojničko odijelo, dva para novih bijelih vunenih čarapa, pastu za zube i komadić sapuna. Kad sam se presvukao, umjesto lisica, okovali su me čvrsto lancem i učvrstili ga lokotom. Pogledao sam pažljivo odijelo, ono je u prednjem dijelu bilo izrešetano mecima. Znači, u ovom odijelu se vrši strijeljanje. Ali, na njemu nema vidljivih tragova krvi. Zaključio sam da se poslije svakog strijeljanja odijelo temeljito opere, a rupe zakrpe. To je dobro jer je izbjegnuta svaka mogućnost da se razviju bakterije koje bi mogle naškoditi zdravlju onoga koji u tom odijelu čeka strijeljanje. I u tome se ogleda visoki stupanj civilizacije!

Donijeli su mi dva lista papira, preklopljena tako da se moglo napisati, ako je trebalo, samo tri retka. Zahtijevali su da napišem na oba lista

svoje ime i prezime. U prvi mah sam htio odbiti, jer se na papir naknadno može staviti sve što se želi. Međutim, pomislio sam da će nekome od mojih napisati pismo kao da ga pišem ja. Prihvatio sam, jer će to biti znak da sam živ. Nisam nikada saznao jesu li i kako te papire upotrijebili, ali jedan su kasnije pokazali Zori: "Poznajete li ovaj potpis?", pitali su je. "Da, to je potpis moga supruga." "Eto vidite, ako je on mogao potpisati obavezu da će raditi za nas, onda možete i vi." Zora je odgovorila: "Ja ne znam što iznad potpisa piše i da li uopće išta piše, niti me se to tiče." Dobila je snažnu pljusku, o čemu će mi jednog dalekog dana pričati.

Izmoren, legao sam na krevet. Pri tome, svaki pokret mi je izazivao pojačavanje pritiska lanca na ruke. Lupa na vratima. Na otvoru vidim glavu stražara: "Diži se, leći možeš samo kad čuješ znak za lijeganje!" Uspijevam utvrditi da pred vratima stoje dvojica stražara, od kojih jednome oko vrata visi mitraljeta. Jedan ili drugi stalno gledaju u mene. Tako će biti iz dana u dan, iz noći u noć. Sjeo sam na stočić i naslonio se o zid. Lupa na vratima: "Zabranjeno je oslanjati se o zid!" Stavio sam ruke na stol i o njih oslonio glavu - možda ću tako zaspati. Lupa na vratima: "Odmakni se od stola!" Pitam: "Mogu li leći na pod?" "Ne smiješ." Sada mi je postalo jasno što mogu!

Kroz otvor na vratima dodali su mi kruh - topao, mirisav. Promatram ga, mora da je mješavina kukuruza i ne baš sitno isjeckane kukuruzovine, ali, miriši. Koliko god mirisao, ne jede mi se. Ostao je za sutra, a sutra je bio tvrd k'o stijena. Pouka: jesti ga dok je topao.

Približavala se večer. Odjednom čujem nježnu svirku harmonike.

Tako će to biti svakog dana u isto vrijeme, ista melodija. Tko svira? Traje tako svirka oko pola sata, a onda utihne. Malo poslije toga oglase se u blizini crkvena zvona. Razumijem se u zvona, jer sam kao dječak često u crkvi zvonio. Postoje razne vrste zvona za različite namjene, ali i način kako se poteže konopac izaziva različite zvukove. Ovi koji zvone (sigurno tri ili četiri zvona) potežu konopac bijesno, s mržnjom, pa se dobije protestni zvuk.

Dužina zvonjenja je prešla svaku granicu, očigledno je namjera da se nerviraju komunističke vlasti. Harmonika i zvonjava, to su mi jedine poruke iz "slobode".

Jezivo škrgutanje neke sprave označavalo je obavezan odlazak na spavanje. Hvala Bogu, možda ću zaspati i sakriti svoju stvarnost do jutra.

Pažljivo krećući okovanim rukama, odigao sam pokrivač i uvukao se u krevet. Opružanje umornog tijela mi je godilo. Ali ubrzo, neka kiselina počela mi je parati nozdrve, pa pluća, kidao sam se od kašlja. Pridigao sam se i pogledao pokrivač - pun skorene krvi. Bilo je to prvi put u mom životu da saznam kako krv miriše. Stvaram sliku: u podrumu uza zid stoji određeni za likvidaciju. Ruke su mu okovane, svakako. Ali, vežu li mu krpom oči ili ne?

Ako mu vežu, on ne zna kad će ga osuti gvožđem i olovom - mora da je nestrpljiv, strah mu dugo traje. Bolje je da ne zastru oči, barem bi ih mogao gledati u oči, nešto im poručiti za njihovo sutra, spremno dočekati rastanak

sa svijetom i zemaljskim životom, otploviti u mrak i gluhoću, ili, pak, u neki bolji život, ružičastih boja i cvijeća.

Iz sanjarenja me prene svrbež po trbuhu koji se naglo širio cijelim tijelom, a svaki pokret ruku u namjeri da se češem pojačavao mi je bol od stegnutih lanaca. Pronalazio sam najbezbolnije načine češanja, ali s malim uspjehom. Trebalo je dosta vremena dok sam shvatio da me napalo bezbroj sitnih buha, ali brzo sam shvatio da su one umjetnim putem razmnožene u slamarici, kao sredstvo za sprječavanje sna i kao tortura. Tako će biti svake noći, ali će biti rijetke noći koje su mi dozvolili da "prespavam". Nemoćan da išta učinim u svoju obranu, pomirio sam se sa sudbinom. Uskoro će se moje tijelo pretvoriti u jednu jedinstvenu ranu, ali, ukoliko buhe budu sitije, utoliko će me manje gristi, sve dok se ne pojavi novi bezbroj mladunaca. Je li ovo moj istražitelj naučio u sovjetskoj školi, ili je to balkansko usavršavanje sovjetskih metoda? Ništa mi ne pomaže da i to saznam. Žarulja mi "bombardira" oči, a motre me i oči stražara kroz otvor na vratima. Umjesto sna, polako teče film moga života, od prvih sjećanja, prvih nesreća, pa sve do ovog trenutka. Duže zaustavljam film na jutrošnjem upadu u stupicu. Sjećam se Zorinog sna nakon našeg vjenčanja u izbjeglištvu 1941. godine. Ispričala mi je: "Vidim u gustoj borovoj šumi zaravan. Ti si u sredini. Odjednom te vojnici s puškama opkoljavaju. Na tebe se ustremljuju dva velika psa, Hvataju te."

"Jesu li me ubili?"

"Ne, sigurno nisu."

Bio je, zaista, vjeran opis onoga što će se dogoditi osam godina kasnije. Kako je Zora mogla vidjeti taj događaj unaprijed? Kasnije ću je pitati: "Je li se sve dogodilo onako kako si vidjela u snu?"

"Da, do u detalje. Čak i psi su bili onakvi."

Bože moj, znači li to da nas ova gorka čaša nije mogla mimoići? Determinizam?

Sjetih se još jedne bapske priče. Moj politički istomišljenik, Mehmed Fazlić iz Bosanske Kostajnice, gladovao je u Trstu svoj izbjeglički status skupa sa ženom i sitnim djetetom. Molio je da mu budem prevoditelj kod jedne Talijanke kod koje je dogovorio sastanak. Ona se bavi gatanjem i smatraju je najuglednijom gatarom u Trstu. K njoj dolazi tršćanska elita. Vrlo je bogata, ima veliki lijepo uređen stan, što je "dokaz njene stručnosti".

Dugo sam se opirao takvoj ulozi, ne samo da mi je to izgledalo neozbiljno, nego sam to osjećao kao degradiranje. Ali, kad mi je rekao da će žena i on poludjeti od neizvjesnosti hoće li se uspjeti prebaciti u Argentinu s djetetom, pristao sam.

Opis stana je odgovarao vlasnici. Gospođa je bila ukusno odjevena, držala se neusiljeno i dostojanstveno. Očigledno je svom zanatu pridavala isto toliki značaj kao i njeni lakovjerni posjetitelji. Slagala je karte na stolu.

Prvi put vidim takve karte. Nazivaju ih "astronomske", jer su na njima nacrtani isključivo planeti u raznim kombinacijama. Gatara je čitala iz položaja planeta: "Gospodine, vi ćete s vašom suprugom i djetetom vrlo brzo otputovati preko mora u jedan veliki grad. Jednako tako brzo ćete steći bogatstvo."

Za ovo prvo sam bio svjedok, a za ovo drugo ću saznati mnogo kasnije. Dakle, potrefila je "u sridu", što bi rekli naši sinjski alkari.

Fazlić joj je davao znak da gata i meni, pokazujući da će on platiti.

Energično sam se usprotivio. Međutim, gospođa me pokolebala riječima: "Mislite li, gospodine, da je intelektualna krema Trsta koja k meni dolazi, manje kulturna i manje ozbiljna od vas? Ne zaslužuju oni vaše omalovažavanje. Ne trebate mi platiti ništa, ali dozvolite da vidimo što vam je sudbina odredila."

Popustio sam i dozvolio da slaže svoje, odnosno, moje planete.

"Gospodine, tko ste vi?" "Čovjek, gospođo, kao ovaj moj prijatelj, kao i svi drugi ljudi."

"A ne, ne. Niste vi kao drugi. Zašto bi vam inače ovoliko puta skidali glavu, a nisu je još uspjeli skinuti? Gospodine, vrlo mi je teško da vam kažem sve što vidim, ali, kad ste izdržali sva skidanja glave, valjda ćete smoći hrabrosti da čujete i što vas sve očekuje."

"Samo izvolite, gospođo."

"Vaša žena živi u drugoj državi. I vi i ona silno želite biti zajedno.

Povodom nekog papira, vaša će žena doći na granicu. Čim se sretnete, rastavit će vas. Gospodine, vi idete u zatvor. Tamo ćete doživjeti teške torture.

Mučit će vas od kuka pa do nožnog palca. Bit će to grozno. Nitko vam neće moći pomoći osim Boga, a i on će vas u tom trenutku napustiti. Sve će učiniti da vam skinu glavu, ali budite sigurni da u tome neće uspjeti. Kad vam bude najteže, gospodine, sjetite se mene i mojih riječi, možda će vam biti lakše."

Gospođa je bila istinski uzbuđena. Prijatelj me nagovarao da mu se pridružim na putu za Buenos Aires. Tamo ćemo zajedno raditi, pa kad zaradimo bogatstvo, kako je gatara predvidjela, lako ću za veliki novac prebaciti i Zoru. Moj prijatelj Fazlić povjerovao je gatari. Ja sam, priznajem, bio zbunjen. Ipak, u Trstu sam bliže Zori pa ću je lakše i brže prebaciti. Zbunjivalo me sjećanje na Ciganku u Banjaluci koja mi je sve "potrefila". Svejedno ostajem.

Takva su moja razmišljanja i sjećanja bila prve zatvorske noći. Još da dodam, mislio sam i na svog "prijatelja" Dolinara. Kako će moći pogledati u oči svojoj ženi i sinu koji su me primali kao člana obitelji? Brzo će se otkriti stvar, to se neće moći zataškati. Mnogo kasnije ću saznati da je Dolinar odmah pobjegao u Švicarsku i tamo uskoro umro. Još kasnije ću saznati da je dugo živio, ali ne u Švicarskoj nego po zatvorima Slovenije, a pri kraju

života, dozvoljeno mu je da živi u Kopru kod svog sina. Tu će i umrijeti, vjerovatno otrovan od onih koji su i njega i mene uveli u strašne nevolje.

Takav postupak primijenjen je vjerovatno zato što Dolinar nije osigurao da se operacija mog hvatanja izvrši konspirativno tj, bez ikakvog svjedoka. Pošto je bio prisutan moj prijatelj Duško, koga su samo ranili, a ne i ubili, posve je razumljivo da će za Jugoslaviju taj slučaj biti velika bruka. Da je Ozna dozvolila da se Dolinar vrati u Trst, američka policija bi ga uhapsila i prisilila da oda sve tajne. Ustvari, misao i briga za Zoru najviše su me mučile, ali to je stvar moje intime i o tome neću govoriti.

Vrlo neugodno i razdražljivo čegrtanje sprave za buđenje trglo me iz mog razmišljanja, odvojilo me od moje prve (od mnogih i mnogih koje će uslijediti) potpuno neprospavane noći. Izveli su me u prostoriju nasuprot moje ćelije da se umijem. Skinuli su mi okove. Koristio sam mali komad sapuna, ali bez ručnika. Opet okovi, jako stegnuti. Za doručak sam dobio porciju tople crne kave s nešto pure u njoj. Toplina mi je bila ugodna. Kava je imala okus i miris izgorene slame. Imao sam dojam da nije bila potpuno gorka. Tako će biti svakog jutra. Prije ručka sam dobio topao kruh, okrugao, srednje veličine. To je bila mješavina kukuruznog brašna (iz zrna prethodno izvučeno srce za izradu ulja) i isjeckane kukuruzovine. Miris je ugodan dok je kruh vruć, ali kako se hladi, tako miris nestaje. Za ručak sam dobio plitak tanjur mješavine tijesta, riže, ječma i graška. Tako je bilo svaki dan. Danas se više ne sjećam jesam li to ili kavu dobijao za večeru. Sve u svemu, bolje nego što sam imao u Trstu do zaposlenja. Ovdje od gladi ne bih umro kad ne bi bilo drugih okolnosti.

Tog dana sam dobio prvu posjetu. U ćeliju je ušao dvometraš u gestapovskom kožnom kaputu i sjeo na moj stočić. Gledali smo se netremice, on moje vrlo mršavo lice, ispaćeno od šoka i nespavanja. Ja njegovo tamno lice, duguljasto, hrapavo od boginja, tamno-modre usne, oči prodorne, obrve crne i guste, nisko čelo, crna, glatka kosa. Jučer me hvatao i vjerujem da je bio tehnički organizator moga hvatanja. Ne znam zašto sam mu prišio čin pukovnika, nije imao oznaku čina. U ruci je držao flašu ruma. Dobro je "potegao" pa je pružio meni: "Hajde, uzmi, što oklijevaš? Nećeš od komuniste ni gutljaj ruma?"

"Hoću, zašto ne?"

Jedva sam otpio pola gutljaja. Bilo je to nešto strašno, "made in Yugoslavia"!

"Bravo, evo sad si kršten kao komunista. Cijeli život si ispunio ideološkom borbom protiv nas, a sad si ti komunistički kršten. Gotov si. Valjda i sam vidiš svoj bezizlazni položaj. Nema više natrag. Završio je svjetski rat, ali nije još završen naš rat s banditima u zemlji i emigraciji. Za izdaju radničke klase još uvijek se možeš otkupiti. Priključi se mojoj borbi, bit ćemo drugovi, sve se još uvijek može dobro svršiti. Doći će ti drugovi s nekim

prijedlozima. Razmišljaj o tome. Propustiš li šansu - gotov si. Misli i na onu tvoju jadnu ženu. Od tebe i tvoje odluke zavisi i njena sudbina."

Ode moj pukovnik, a ja ostadoh prepušten mislima. Već sutra, od njegovog ruma, ili izlučevina ustiju, moje su usne buknule, otekle, okrastavile se. To je trajalo desetak dana.

Trećeg dana mog tamnovanja, došao je drug u civilu. I on je učestvovao u mom hvatanju: "Jesi li me prepoznao?"

"Mislim da vas nikada nisam vidio, pa vas, prema tome, ne mogu ni prepoznati."

"Hajde, nemoj da se praviš, zagledaj me bolje."

"Izvinite, ne prepoznajem vas, osim što sam vas jučer vidio prilikom moga hvatanja."

"Valjda si me vidio na fotografiji?"

"Ne, sigurno nisam."

"Zagledaj me malo bolje. Pogledaj ovdje ispod mog brka, ova mala crvena mrlja. Zar ti to ništa ne govori?"

"Ne, baš ništa."

Prohujat će nekoliko decenija, a ja ću od Duška primiti iz Amerike prvo pismo s fotografijom "druga" ispod čijeg brka se vidi okrugla mrlja i njegovu punu adresu.

Moj je sugovornik splasnuo u svojoj osiljenosti. Smatrao me valjda nekim špijunom koji skuplja fotografije jugo-špijuna i klasificira ih prema osobnim znacima. Prešao je na drugi sektor istog polja: "Imam divnih knjiga iz oblasti špijunaže. To su djela vrhunskih majstora. Donijet ću ti nekoliko knjiga da ih proučiš."

"Hvala, ta me literatura nikada nije interesirala, pa ni sada."

"Moglo bi ti biti od velike koristi. Naš rat nije još završen. Front je kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Ti možeš za nas biti od vrlo velike koristi. Imamo detaljne podatke o tebi, od djetinjstva pa do danas. Sve govori da si pošten čovjek."

"Ako ste sigurni da sam pošten čovjek, zašto me držite u zatvoru, pustite me."

"A ne, ne. Ti si zaista pošten i čestit čovjek u buržoaskom smislu, ali si vrlo nepošten u proleterskom smislu. Ti si se godinama borio protiv proletarijata i veliki si grešnik, ti si zločinac."

"Nikada se nisam borio protiv proletarijata, već jedino protiv komunizma kao ideologije."

"Pa to je to. Komunistička partija je avangarda proletarijata. Boreći se protiv Partije - borio si se protiv proletarijata."

"Ja proletarijatu želim sreću, ali mu je vi ne uspijevate osigurati. Bijedno živi u Sovjetskom Savezu, bijedno u Jugoslaviji i bijedno svugdje gdje ima komunizma."

"Potpuno pogrešno procjenjuješ stvari. Sovjetski Savez je počeo iz ničega, okružen kapitalističkim neprijateljima, morao je davati sve na naoružanje. Danas je on najjača sila, ali će ga kapitalisti stalno pratiti u naoružanju. Potrebno je promijeniti polje akcije. Kapitalizam treba tući na industrijskom planu. Jugoslavija se orijentirala za takvu borbu. Evo, na primjer, mi smo upravo pronašli novi tip šibica - svaka se može upaliti sto puta. Uskoro s njom nastupamo na svjetskom tržištu. To će izazvati propast švedske industrije šibica, a i drugih. Propast šibica povući će za sobom i ostalu švedsku industriju i bankarstvo. Tako će biti i s drugom industrijom. Mi sve dajemo na industrijske pronalaske, velike ekipe naših najboljih znanstvenika rade na takvim pronalascima. To je najbolji put da se minira kapitalizam. Ali, treba istovremeno tući i emigrantsku bandu, a tu nam možeš mnogo pomoći."

Dok je moj sugovornik svojim šibicama palio svijet i provodio svjetsku revoluciju, morao sam upregnuti svu snagu da ne prasnem u smijeh. Sve u tom smislu, on je naklapao još sat ili dva. A onda mi je i rekao da će mi jedan ugledni drug učiniti prijateljsku ponudu koju nikako ne smijem odbiti.

Također mi je rekao: "Kod nas otpor ne vrijedi. Što prije odustaneš - bolje za tebe. Kroz petnaest dana glava će ti biti ovolika (raširio je ruke). Nećeš se sjećati ni imena ni prezimena, ni oca ni majke. Nitko nama nije odolio, nećeš ni ti."

Pripremao sam se za doček uglednog druga. To je sigurno neki uhodani sovjetski sistem. Pokušat će me korumpirati beneficijama, nuditi mi brzi izlazak iz zatvora s tim da na procesu pljujem sebi u lice, a svoje prijatelje lažno teretim i klevećem, te osim toga da učestvujem u lovu na ljude. A ako to ne prihvatim? U tom slučaju stoji im na raspolaganju bogati asortiman boljševičkih metoda torture.

Sutradan, evo mi uglednog druga. To je bio onaj plavokosi oficir što je učestvovao u mom hvatanju i sjedio do mene u Mercedesu - moj glavni istražitelj. Pitao me ljubazno kako sam, kako se osjećam. A onda je počeo s dobro pripremljenim govorom, vjerojatno boljševički stereotip. Oni znaju sve o meni. Ja sam u buržoaskom smislu pošten, ali sam u proleterskom vrlo nepošten. Cijelog svog života služim buržoaziji koja eksploatira radničku klasu. Ova klasa je povela narodnooslobodilačku borbu i kroz užasna stradanja izvela socijalističku revoluciju. Sada, ta ista klasa koja se pomlađuje i snaži, u sreći i zadovoljstvu izgrađuje novi svijet - svijet slobode i pravde. A eto, kriminalci iz emigracije bacaju klipove pod kotač revolucije, ugrožavaju brzi hod socijalizma. Ja, pak, kao pošten i inteligentan čovjek, imam sada prigodu okajati svoje grijehe, ne kroz kaznu, nego priključenjem njihovoj borbi. Preda mnom su velike mogućnosti. Nigdje ne piše da ja moram biti robijaš. Oni su spremni da me prijateljski prihvate, da mi otvore oči kako bih uvidio pravi put i nastavio život kao koristan graditelj socijalističkog preporoda. Nude mi za početak hotelski smještaj u zatvoru, hotelsku ishra-

nu, ručat ću i večerati u društvu s mojom "drugaricom" i s njom ostajati po jedan sat. Za uzvrat od mene traže: "Treba da kažete sve, baš sve. Kada iz sebe izbacite svu antikomunističku prljavštinu, osjetit ćete se čist, lak kao perce, postat ćete potpuno drugi čovjek, više nećete patiti od grižnje savjesti i stida zbog svoje ranije aktivnosti. Osjećat ćete se sretnim kao što se sretnim osjeća svaki radnik ove zemlje. Ako ste svojim reformizmom zbilja željeli dobra svom narodu, priključite nam se sada, ovo vam je jedinstvena prigoda. Ne morate mi sad odgovoriti, razmišljajte do sutra, kada ću doći po vaš definitivni odgovor. Mislite ne samo na sebe, nego i na svoju drugaricu. Njena sudbina zavisi od vas."

O komunizmu i socijalističkoj sreći u diktaturi avangarde proletarijata, nisam imao što razmišljati, jer sam imao solidna saznanja o realizaciji komunizma u Sovjetskom Savezu. O stanju u Jugoslaviji saznanja sam crpio, kako iz razgovora sa sve brojnijim izbjeglicama, tako i iz jugo-štampe koju sam pratio. Bilo je tamo i otvorenih iznošenja, a dosta se toga moglo pročitati između redaka. Poseban zid između mene i njih činila je Zora. Ta dobra žena, patrijarhalno odgojena u domu u kome je zračila samo ljubav, nije se nikada ni bavila ni interesirala politikom. Naprotiv, uvijek se protivila mom bavljenju politikom. Ako je takva žena izdržala dvije godine robije, što ja mogu misliti o tom sistemu? Što da mislim poslije saznanja da je toliki pošteni svijet ubijen ili otjeran na dugogodišnju robiju? Što da mislim o sistemu u kome se učiteljice preko štampe žale da su djeca postala dvolična, da jedno govore njoj, a potpuno suprotno između sebe? A tek kad se sjetim da se djeca i preko štampe potiču protiv svojih roditelja, da se pohvaljuju oni koji su roditeljima otkazali poslušnost, pa čak i optuživali policiji, odnosno "narodnoj vlasti".

Kada bih zbog spašavanja svog života pljunuo na svoj obraz i odrekao se svojih vjerovanja, kad bih izdao sve one moje mlade prijatelje koji su vjerovali i s tom vjerom poginuli, kad bih izdao sve one moje prijatelje koji su sa mnom krenuli u neizvjesnost emigracije, što bi od mene ostalo? Što bi još Zoru moglo držati uz mene, što bi još u meni mogla poštovati? Njen prezir i prezir obitelji poginulih omladinaca, te onih u emigraciji, sve bi me to duhovno uništilo, na razini ljudskosti, od mene bi ostalo meso bez duše. Žao mi je Zorinog stradanja, ali znam da ona nikada ne bi mogla odobriti da postanem nečovjek - ništa je tada ne bi moglo vezivati uz mene. Živi leš niti je potreban meni, niti drugima.

Tako sam dočekao sutrašnji dan. Imam dojam da se oficir nije nimalo iznenadio mojom reakcijom, jer je bez oklijevanja rekao: "Dobro, vi ste izabrali svoju sudbinu. Možemo prijeći na istragu. Postoje dvije mogućnosti: ili da vas saslušavamo i pišemo odgovore na pisaćoj

mašini, ili, pak, da vam donesemo mašinu pa da vi sami odgovarate na pitanja koja ću vam dati napismeno."

"Ja bih radije sam tipkao."

Mislio sam da ću na taj način izbjeći odgovoriti nešto zbog čega bih se kasnije kajao. Moći ću eskivirati. Pokazalo se, međutim, da su oni mnogo veći majstori od mene. Poslije nekoliko dana, oficir-istražitelj banuo je bijesan u moju ćeliju: "Što vi mislite, da sam ja vama dao mašinu i papir da vi hvalite vaše drugove? Da im pravite reklamu? Meni trebaju njihovi zločini, trebaju mi njihova imena, treba mi špijunska organizacija, trebaju mi ljudi koji vam iz Jugoslavije šalju špijunske podatke, trebaju mi strane službe kojima prodajete podatke, treba da mi kažete čiji ste sve špijun!"

"Ja sam vam neki dan rekao da čak i kad bih pristao na hotelsku sobu i sve ostale povlastice i izglede koje ste mi nudili, vi biste se razočarali kako bih vam mogao dati samo obavještenja o stvarima koje su vam već poznate, ili o onima potpuno nevažnim i za vas neinteresantnim. Ne mogu vam govoriti o zločinima mojih drugova, jer mi nisu takvi slučajevi poznati, a i ne vjerujem da su počinili zločine. Oni su se puškom u ruci borili, ali ni za čije individualne zločine ne znam. Ne pripadam nikakvoj špijunskoj organizaciji i nitko mi iz Jugoslavije ne šalje podatke."

"Tako, znači. Ostajete tvrdoglavo neprijatelj socijalističke Jugoslavije."

"Ja nisam neprijatelj Jugoslavije. Ja samo ne vjerujem da komunizam može usrećiti narod. Ako je radnička klasa toliko sretna, odvedite me kroz dvije ili tri tvornice da vidim radnicima lice i oči - pročitat ću kako se osjećaju."

"A, to biste vi htjeli? Nema ništa od toga. Nećemo tako. Mi imamo veliki izbor metoda da nam vi kažete sve ono što biste nam mogli kazati na lijepi način. Ali, vi nećete lijepi način, izabrali ste ono drugo. Zapamtite: samo je jedan tvrdoglavi neprijatelj kod mene izdržao mjesec dana. Svi progovore brzo."

Tako je završena misija uglednog druga.

O Dahauskom procesu U ćeliji sam mnogo razmišljao o tzv. "Dahauskom procesu" koji je još nazvan Diehl-Oswald proces, a vođen je u Ljubljani pred vojnim sudom.

To je bilo travnja 1948. godine, dakle, godinu dana prije mog dovođenja u ljubljanski zatvor. Tršćanska i ljubljanska štampa koju sam pratio u Trstu,

detaljno je izvještavala o tijeku procesa. Ing. Branko Diehl je bio na funkciji glavnog inspektora Kontrolne komisije Slovenije, dok je ing. Stane Oswald bio pomoćnik saveznog ministra za industriju. Ukupno je bilo petnaest optuženih. Strijeljano je deset, a ostali su išli na izdržavanje vremenskih kazni.

Mnogo kasnije ću saznati da je, osim ovog, održano još osam procesa. Na tih devet procesa izveden je 31 optuženi, dok su prije toga tijekom istrage pod torturom izdahnula trojica, a protiv trojice je obustavljena istraga pa su pušteni iz zatvora, dakle, ukupno 37 progonjenih.

Za sve optužene bilo je karakteristično da su tijekom rata bili internirci u logorima Dachaua, Buchenwalda i drugih. Jedan dio bili su španjolski borci. Skoro su svi bili predratni komunisti, odvedeni u logore u početku ili tijekom rata. Većinom su to bili intelektualci. U logorima su pripadali logorskim tajnim partijskim organizacijama. Slovenska Ozna odnosno Udba, u suglasnosti s političkim faktorima, stala je na stanovište da su te organizacije bile u službi njemačkog Gestapoa, a članovi su, prema tome, bili gestapovci. Glavni dokaz se sastojao u činjenici da su ostali živi. Ostali dokazi bila su priznanja pod najtežim psihičkim i fizičkim torturama.

Prateći štampu dok sam bio u Trstu, vršio sam usporedbu tog procesa sa staljinističkim procesima prije rata: iste etikete (njemački agenti, izdajnici, narodni neprijatelji, razbojnička banda, sluge neprijatelja itd), jednak pritisak suda i tužioca, muk branitelja po službenoj dužnosti, odnosno, njihovo slaganje s optužnicom, priznanje jednog dijela optuženih koji se unaprijed slažu s najtežom kaznom zbog izdaje i neprijateljske aktivnosti. Međutim, jedan broj optuženih kategorično je odbijao bilo kakvu krivicu, a priznanja, u istrazi su dali pod neizdrživom torturom. Prema bijesnoj kampanji komunističke štampe, dalo se zaključiti da se žele prikriti loši rezultati proizvodnje jer, sistem ne može biti kriv - krivi su saboteri.

U tim mojim razmišljanjima, postavio sam sebi pitanje: "Ako mi uopće bude omogućen proces, kako ću se držati ako me mučenjima slome i natjeraju da priznam stvari koje ne odgovaraju istini, a kompromitirajuće su za mene ili političko društvo kome pripadam?" Odlučio sam postupiti onako kako su to neki radili na staljinističkim procesima. Оptuživao bih se više nego se od mene traži, ali bi to bilo toliko apsurdno da bi svakome bilo jasno da sam podvrgnut najgorim torturama. Tako, ako bih morao izjaviti da sam američki špijun, dodao bih također da sam špijun Nikaragve ili Albanije.

Istražitelj je ponekad dolazio u moju ćeliju i razgovarao o raznim temama. To je taktika da se nešto izvuče što u službenom saslušavanju ne bi uspio, jer tada kod optuženog bolje radi obrambeni mehanizam. Pri takvom jednom razgovoru, rekao mi je: "Eto, vidite, vi se nalazite u istoj ćeliji u kojoj je boravio inženjer Diehl."

"Dobro, kad već spominjete Diehla, recite mi molim vas, kako ste mogli pobiti toliko poštenih ljudi koji se očigledno prema svojoj zemlji, pa ni svojoj partiji ničim nisu ogriješili?"

"Da, mi smo znali da su oni potpuno nevini, ali tako je to moralo biti."

"Ako bi se moglo možda prihvatiti da je u nekom datom trenutku bio interes Partije da ih se likvidira, zašto vam je bilo potrebno da ih natjerate da pljuju sami sebi u lice, da govore stvari kojima nište svoj ljudski dignitet?"

"Slušajte, mi smo morali narodu nešto reći, morali smo objasniti zašto ih likvidiramo. Ako sami ne priznaju krivicu, nitko ne bi povjerovao u opravdanost njihove likvidacije."

"Pratio sam sve ono što je ljubljanska štampa pisala o procesu, ali nisam uspio odgonetnuti o čemu se zapravo radi. Možda ste htjeli na taj način opravdati neuspjehe u privredi, odnosno natjerati strah u kosti inženjerima i direktorima?"

"Ne, ne radi se o tome", reče istražitelj. "Druga je stvar u pitanju. Između onih koji su cijelo vrijeme rata bili u partizanima i onih koji su cijelo to vrijeme, ili većinu ratnog vremena, proveli u logorima, stvorio se potpuno različiti mentalitet. Razlike su bile tolike i tako ozbiljne da je postojala opasnost rascijepa Partije. Trebalo je spasiti Partiju - ili njihova likvidacija, ili lom s nesagledivim posljedicama. Odlučili smo se za likvidaciju."

Moj istražitelj je bio mršav, povisok čovjek, plave kose i obrva, modrih očiju, uvijek u nekom grču, trudeći se da suzdrži svoju nervozu. Pošto je noć pretvorio u dan, to jest, noću ispituje, a danju malo spava, mnogo planira, primjenjuje metode koje teško da mu pričinjavaju užitak (osim ako se radi o totalno patološkom tipu, što nisam imao dojam), sve ga je to moralo rastrojiti. Istovremeno, služba ga tjera da mora biti uvijek pribran i da na svoju ruku ne smije vršiti ispade prema zatvorenicima. Priznajem da mu služba nije bila laka. Spašavala ga je vjera da sve što radi, u korist je radničke klase, za sreću čovjeka i za svjetsku revoluciju. O sebi (na moje veliko iznenađenje), ispričao mi je da ga je rat zatekao kao studenta tehnike. Odmah je stupio u partizane i radio u obavještajnoj službi. Pred kraj rata, s još jednom grupom istaknutih obavještajaca, upućen je u Sovjetski Savez u školu za specijalizaciju istražitelja. Naučili su sve ono do čega su došli vrhunski sovjetski stručnjaci. Stečena znanja sada uspješno primjenjuje i proširuje.

To što mi je istražitelj ispričao, jako me zabrinulo jer spada u policijsko-partijsku tajnu najvišeg ranga. Kada bi to saznali njegovi nadređeni, zlo bi se proveo. Za mene, takva indiskrecija je govorila da su mi dani odbrojeni, odnosno da je istražitelj siguran da ću tajnu ponijeti pod zemlju, a nema šanse da pastirova svirala odsvira priču o caru Trojanu i njegovim kozjim ušima!

Razmišljao sam u čemu bi se sastojala razlika u mentalitetu koja bi mogla rascijepati Partiju. Oni koji su rat proveli u logoru, bili su mučenici,

trpjeli su i gledali kako drugi trpe. Kod njih se vjerojatno razvila samilost prema patnicima uopće. Po povratku u zemlju, dobili su visoke funkcije u privredi i administraciji jer su, uglavnom, to bili jaki intelektualci. Ono što su mogli vidjeti oko sebe, moralo ih je u mnogome podsjećati na Hitlerove logore: nepovjerenje, uhođenje, provociranje, teror partijske policije. Sigurno su sebi postavljali pitanje: "Pa zar smo tolike muke izdržali da bismo dočekali slobodu, je li ovo ta sloboda?" Njihovi su komentari dopirali do ušiju policije, dosijei su im se debljali. Jednom riječju, nisu odobravali metode terora kao svakodnevicu. Oni, pak, koji su cijelo vrijeme rata proveli u partizanima, nisu samo povremeno učestvovali u borbama, oni su često po zadatku Partije vršili individualne zločine, ubijali zatvorenike, mučili sumnjive i likvidirali ih, a nije bio rijedak slučaj da su morali ubiti i nekog člana svoje uže ili šire obitelji, susjeda itd. Oni su ogrezli u zločinu, njima je rečeno da revolucija teče i da je treba braniti nesmiljenom borbom protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.

Ne isključujem mogućnost da je sukob navedenih mentaliteta bio jedan od povoda, odnosno uzroka Dahauskog procesa. Ali, to sigurno nije bilo sve. Vjerujem da su mladi pitomci sovjetske policijske škole bili željni da u praksi isprobaju stečena znanja, da provjere jesu li oni u stanju izrežirati procese kao njihovi sovjetski učitelji, hoće li i njima poći za rukom da natjeraju ugledne i potpuno nevine ljude da pljuju sami sebi u lice i optužuju i sebe i druge za nevjerojatno monstruozne zločine.

Ideja procesa je došla u pravo vrijeme. Trebalo je naći krivce, a ako ih nema - izmisliti ih. Spisak ljudi za proces, sastavljen u Ljubljani, mogao je predstavljati idealnu grupu s obzirom na stručnost i položaje koje su zauzimali. Oni će morati priznati da su organizatori sabotaža po tvornicama, narod će ih prokleti i još čvršće se okupiti oko "ljudske oblasti" (narodne vlasti), rukovođene monolitnom Komunističkom partijom. U taj spisak moglo se ubaciti još nekoliko ljudi, prvenstveno španjolskih boraca, koji su bili nepoćudni. Tako je i urađeno.

Ipak, može se dogoditi da ne budu nikada otkriveni svi razlozi za Dahauske procese. Na njihovom otkrivanju, pedantno je radio Boro Krivokapić (u knjizi "Dahauski procesi", Prosveta, Beograd 1986), ali bez uspjeha. On nije uspio otkriti ni kakva je bila sudbina osuđenog Marijana Petraka. Petrak će jednog dana biti moj robijaški kolega u Sremskoj Mitrovici.

Mnogo puta sam ga navodio na razgovor o procesu, ali sve što sam uspio izvući od njega bilo je: "Svi smo bili potpuno nevini. Ništa ti više ne mogu reći."

Dopisivanje s Trstom - intervencija generalnog sekretara OUN i Olge Ninčić Sve ove dane zaokupljala me misao, je li Duško ostao živ, je li se uspio vratiti u Trst? Ako jest, nema konspiracije, moja se situacija mijenja.

Trigwy Lee je od Tita dobio obećanje da kidnapiranja više neće biti. Ako je Duško poginuo, nema svjedoka i zna se kakva će sudbina zadesiti i Zoru i mene. Ako je, pak, ostao živ, sve će objelodaniti.

Iz neizvjesnosti me izvukao istražitelj. Donio mi je list papira i rekao: "Sada ćete pisati Dušku i od njega tražiti da vam pošalje lijekove." Živ je, živ je, postoji svjedok, radovao sam se. Idealna prilika da mu potvrdim da sam i ja živ. Pred istražiteljom sam se nećkao, trudio se da dobije dojam da se protivim. To ga je ohrabrilo da energično insistira. Pravio sam se da nevoljno pristajem.

Moj istražitelj nije mogao znati što time postižem. Naime, moje pismo će biti dokaz da sam još živ, te će njemu i mojim prijateljima biti podstrek da se bore za mene. Ne vjerujem da će isposlovati moje vraćanje u Trst, ali će možda spriječiti moju likvidaciju. No, nisam znao što namjeravaju s tim pismom. Prema sjećanju, pisao sam: Dragi Duško, ja sam uspio pobjeći, ali sam ranjen. Nalazim se skriven kod jednog seljaka. Hitno su mi potrebni lijekovi... (naveo sam nazive).

Lijekove predaj djevojčici koja će ti uručiti ovo pismo.

Sada mi je postalo jasno što su htjeli. Pošto sam pobjegao, svaka intervencija kod Tita je bespredmetna. Tako su oni mislili. Ja sam, pak, mislio drukčije. Prosto je nevjerojatno da me Duško nekoliko dana prije mog stradanja pitao: "Ako se nešto dogodi, pa te prisile da mi pišeš, kako ću ja znati da si bio prisiljen?" (Kako li je Duško mogao ovo naslutiti?) Odgovorio sam mu: "Kod normalnog pisanja, početak mojih redova ide u desno, tako da lijeva margina biva sve šira. Ako primiš pismo s marginom koja se postepeno sužava - to je znak da pišem pod prisilom. Na isti način i ti meni odgovori, da znam da si me razumio." Tako sam i pisao svoje pismo. Duškov odgovor je uslijedio poslije nekoliko dana. On mi potvrđuje prijem, prilaže lijekove i izražava nadu da ću uskoro ozdraviti. Pismo je bilo zgužvano, a lijeva margina prstima iskidana. To mi je govorilo da je Duško shvatio moje pismo i da je policija saznala za signal (vjerojatno je Duško to nekome ispričao u strogom povjerenju). Na svaki način, kontakt je uspostavljen, a to je za mene značilo mnogo, vrlo mnogo. Saznanje da sam živ, sigurno je značilo utjehu onoj dobroj obitelji Vadnal koji su mi učinili toliko dobra, a kod kojih je Duško stanovao. Također i za jadnu Nellu i ostale moje drage prijatelje.

Pošto oni u Trstu, a i ostali moji prijatelji nisu prihvatili da se skrivam ranjen, nego da sam još živ i u zatvoru, bio sam siguran da su razvili

punu aktivnost da spriječe moju likvidaciju. Uskoro sam za to dobio potvrdu. Istražitelj je bijesno banuo u moju ćeliju i više vikao nego govorio: "Amerikanci zahtijevaju da vas vratimo, ali ako budemo morali, budite sigurni da ćemo vratiti samo vaš leš!"

"Pa zar vjerujete da sam ja za vas toliko opasan?"

"Niste bili naročito opasni dok ste bili u Trstu pod našom kontrolom, ali ne bismo mogli dopustiti da ostvarite svoj namjeravani odlazak u Australiju. Onemogućili bismo vas."

U svakom slučaju, istražitelj mi je donio radosnu vijest, sad će im zaista biti teško da me likvidiraju. No, ova moja veza s Duškom indirektno se održala, to jest imala je za mene sudbonosni značaj. Jednog dana, moj je istražitelj ponovno banuo u sobu sav "raspamećen": "Tko je javio Vilku što se s vama dogodilo?"

Dakle, moj stariji brat Vilko koji živi u Australiji (Sydney) saznao je. S mnogo zadovoljstva priznao sam istražitelju: "Nekoliko dana prije mog hvatanja, Duško me pitao, kome da javi ako mi se što dogodi. Dao sam mu Vilkovu adresu. Siguran sam da ga je Duško o svemu detaljno obavijestio, kao i da sam živ i da sam u zatvoru."

Istražitelj je bio očajan. Je li dozvoljavao mogućnost da ostanem živ, da svjedočim ono što mi je o sebi i o Dahauskom procesu izbrbljao vjerujući da ću to ponijeti u grob?

Proći će decenije dok Vilko dođe u Split kao Zorin i moj najdraži gost. Potvrdio mi je da ga je Duško o svemu obavijestio. Želio mi je svim srcem pomoći, ali kako? Sjetio se da je čitao da je Olga Ninčić (kćerka bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova i veoma utjecajnog Pašićevog suradnika) bila Titova sekretarica. To je, dakle, pravi put kojim će ići. Napisao je Olgi pismo u kojemu je podsjeća na njihovo poznanstvo i prijateljstvo prigodom Olginog kružnog putovanja našim najvećim turističkim brodom "Kraljica Marija". Olga je tada imala petnaest godina, a Vilko je na brodu bio prvi oficir. Banac, vlasnik pomorske kompanije "Jugoslavenski Lloyd", dao je Vilku zadatak da se, uz oslobađanje od redovne dužnosti, potpuno posveti Olgi, kao i da joj bude turistički vodič u svim lučkim gradovima u koje brod uplovi. Putovanje bi počelo u Rijeci, pa bi slijedili Split, Dubrovnik, Kotor i svi značajniji gradovi na Mediteranu, sve do Londona i natrag.

Pismu je priključio i zajedničku fotografiju. Pretpostavljam da joj je Vilko, kako svojom fizičkom pojavom, tako i kulturom, mogao imponirati i ostati joj u lijepoj uspomeni. Olgu je informirao što se sa mnom dogodilo. On ne zna čime sam se bavio, ali je moli da se zauzme da mi život bude pošteđen.

Pismo je odnio u Jugoslavensko diplomatsko predstavništvo s molbom da joj ga oni dostave diplomatskom poštom. Rekli su mu: "Nema potrebe. Naslovite pismo na Ministarstvo vanjskih poslova Beograd, ona će ga sigurno primiti." Tako je i postupio.

Ne znam što je Olga poduzela, pretpostavljam da se za mene založila kod Tita. Kako ću kasnije saznati, Tito je, u mom slučaju, primio oštar protest od sekretara Ujedinjenih naroda, a tako i od američkog vojnog guvernera Trsta. Osim toga, štampa u svijetu dala je slučaju priličan publicitet.

Tortura Saslušavanje je vršeno u kancelariji do moje ćelije. Vršio ga je oficir, glavni istražitelj, uz asistenciju njegovog pomoćnika. Ovaj je bio u civilu, pomalo zdepast, usana debelih i upadno modrih. Saslušavanje je vršeno uvijek u isto vrijeme. Pričekali bi da legnem i kad bi ocijenili da me hvata prvi san, digli bi me. U kancelariji bi mi skinuli okove, a poslije saslušanja bi ih ponovno vratili i svom snagom zategli. Saslušavanje je završavano uvijek u isto vrijeme, naime toliko rano da bih imao vremena leći, razmisliti o njihovim pitanjima i mojim odgovorima. Upravo kad bih pomislio da ću zaspati, začuo bih neugodno čegrtanje sprave za buđenje. Morao sam odmah ustati. Ako bih pokušao barem jedan minut produžiti ležanje, stražarevo lupanje i prijetnje potpuno bi me razbudili.

Tako iz dana u dan, iz noći u noć. Iscrpljenost od nespavanja me izluđivala. Danju, čim se naslonim uza zid, stražar prijeti. Sjedio bih na stočiću, ali pri pokušaju da sagnem glavu na grudi kako bih zaspao, osjetio bih bolno zatezanje lanaca. Jednom sam legao na pod, ali sam na stražareve prijetnje morao ustati. Pokušao sam zaspati u stojećem stavu. Ponekad sam uspijevao, ali mislim samo na nekoliko sekundi. Ili bih se probudio kad bih osjetio da se naginjem, ili bi me stražar probudio udarcem šake o vrata.

Jedne noći su me poštedjeli, pa sam ostao u krevetu. Nova generacija sitnih buha me grickala, ali je san bio jači. Ne znam koliko sam dugo spavao kad začuh niz udaraca šibom po stolu u umivaoniku. Ti udarci nisu bili ni jednako česti ni jednake snage. Obično ih je bilo pet do šest. Zatim je nastajala duža pauza. Pao bih u san i budio se s novim udarcima. U početku sam mislio da su nekoga vezali na stolu, začepili mu usta krpom, pa ga tuku. Kasnije sam shvatio da su udarci namijenjeni samo ometanju moga sna.

Ovakav prekid saslušavanja događao se otprilike jedanput sedmično.

Možda je to bila nedjelja, kad ni oni nisu "radili". Jedne druge takve noći, kad me nisu izveli na saslušanje, probudila me gužva, jauci, galama, prigušeni plač, udarci, koji su dolazili iz istražiteljeve kancelarije. Muče nekog bijednika. Sav sam se naježio. Razabirem ženske jauke, a onda čujem spominjanje Zorinog i mog imena. Znači nju mlate. Užas! U bunilu, jedva se

suzdržavam da ne udarim glavom o zid. Trajalo je to dugo, za mene čitavu vječnost. Pred znak buđenja, sve se utišalo. Nije red da opisujem što sam proživljavao. Ali, jednog dana Zora će mi reći da to nije bila ona. Ili su mučili neku drugu ženu, namjerno izgovarajući naša imena da bi me to impresioniralo i navelo na "priznanja", ili je čitava stvar uspješno odglumljena. Kako bilo da bilo, na mene je to jednako snažno djelovalo.

Iz dana u dan osjećao sam se sve više iscrpljenim. Na prstima su se otvorile neke čudne gnojne rane. Pokazao sam to stražaru i tražio da me prijavi za liječnički pregled. On me "tješio" da to nije ništa, jer da to imaju i drugi.

Jedne nedjelje navečer, iako je bio neradni dan, čujem galamu iz sobe u kojoj me inače ispituju. Napregnem uho i razabirem glas Ferija Klembasa sa kojim sam u Trstu u istom stanu stanovao i koji mi je prevodio članke za list Demokracija. Nije se razgovaralo o meni nego o Ferijevoj antikomunističkoj djelatnosti u selu Mauhnju. Da, nema nikakve sumnje, to je njegov glas. Jesu li i njega kidnapirali? Ne mogu shvatiti. Tek nakon dvadesetak godina saznati ću u Trstu da je on bio Udbin agent, a to znači da sam stalno bio pod njihovom kontrolom. Za nagradu unaprijeđen je u čin majora Ozne i upućen u Austriju na novi zadatak.

Saslušavanja su tekla po taktici "vruće-hladno". Neko vrijeme je istražitelj bio tih, da bi iznenada prešao na viku i prijetnje. Onaj njegov pomoćnik je redovno bio vrlo uglađen, povisio bi glas tek ako bi upao u sobu glavni istražitelj. Jednom prigodom, u periodu "vruće" taktike, pitali su me za adresu mog stana u Banjaluci - nisam znao, u Beogradu - nisam znao, u Splitu - nisam znao. Dakle, imao je pravo onaj špijun u civilu kad mi je pokazao da će mi glava biti "ovolika". Samo, ipak, to se nije dogodilo u petnaest dana, trebalo je nešto više. Pitanja su se kretala uglavnom o aktivnostima mojim i mojih političkih istomišljenika, a stalno su se ponavljala - čiji sam špijun i tko mi šalje podatke iz Jugoslavije.

Posebno sam se čudio što su me noćima i noćima prisiljavali da priznam da mi podatke dostavlja brat Oskar. On je u to vrijeme bio glavni i ogovorni urednik časopisa "Pomorstvo" koji je izlazio u Splitu, a ja sam ga primao na tuđu adresu, tako da Oskar nije znao da ga šalje meni. Znao sam da je Oskar mnogo propatio tijekom rata, kao i da se sav bio predao radu na organiziranju pomoći partizanima. Bio je vrlo angažiran u odgovarajućem odboru u USA, u kome su bili aktivni i književnik Luis Adamič, te violinista Zlatko Baloković s opernom pjevačicom Zinkom Kunc. Oskar je bio možda još veći komunistički, nego ja antikomunistički, fanatik. Zašto me onda prisiljavaju da ga optužim?

A evo zašto. U svom fanatizmu, u slijepoj vjeri da su komunisti anđeli i da se u Jugoslaviji izgrađuje najpoštenije i najpravednije društvo, Oskar je, čim je rat završen, agitirao u Americi među našim iseljenicima za njihov povratak u zemlju. Uspio je mnoge uvjeriti u svoje stavove. Oni su

rasprodali sve što su imali i s dolarima, a neki i sa strojevima, ukrcali se u naš brod i stigli u Split. Ne, nego ispred Splita. Tu su se usidrili. Prišao im je motorni brod iz koga je nagrnula gomila drugova iz Udbe. Svima su oduzeli pasoše i dolare, a dali im neki manji iznos dinara, s tim da će ostalo dobiti naknadno. Umjesto stanova koje im je Oskar obećavao, uselili su ih u drvene barake do kojih se dolazilo po blatu do koljena, a kakve su im bile sanitarije da se i ne govori. Umjesto rada u struci, što im je Oskar obećavao, dobijali su bezvrijedne poslove, što su smatrali uvredom. Ljudi su bili duboko razočarani. Jednom prigodom je velika obitelj od 12 članova došla u stan našeg oca, gdje je Oskar stanovao, s tim da tu ostanu i da ih Oskar tu hrani, sve dok im ne isposluje povratak. Odricali su se i novca i strojeva, samo neka ih vrati, oni će u Americi početi sve iznova. Oskar ih je uspio vratiti, ali je to na njega djelovalo porazno. Na Kongresu pomoraca u Rijeci, oštro je osudio takav postupak vlasti prema povratnicima. Ponavljao je: "Oni su prevareni, oni su opljačkani." Po povratku u Split, u njegovu kancelariju banula je grupa "uglednih drugova" u kožnatim kaputima i izbacila ga. Šest mjeseci je bio bez posla, a onda se zaposlio kao mehaničar. Izbačen je iz Partije (prisiljen da je napusti). Mnogi njegovi dotadašnji prijatelji partijci prigodom susreta okretali su glavu od njega. Mnoge organizacije iseljenika, kad su za to saznale, prekinule su kontakt s Jugoslavijom. To je došlo do Tita, a on je uputio nekog majora da ispita o čemu se radi. Rekli su mu: "Ako Oskar ne valja za vas, onda mi ne želimo imati s vama bilo što." Major je prenio Titu sve što je čuo, prikupljeni su podaci o Oskarovim zalaganjima tijekom rata za partizane u domovini. U Splitu se pojavio neki drugi major iz Titovog kabineta i ponudio Oskaru mjesto savjetnika ambasade u Washingtonu ili Londonu. Oskar je to odbio i tražio samo da mu dozvole povratak u struku, to jest da bude oficir na brodu. Njegovom zahtjevu je udovoljeno. Oni koji su do tada od njega okretali glavu, pokušavali su mu se sada dodvoravati.

Jedne noći, dok je istražitelj zapisivao moju izjavu (nisam imao pravo ni mogućnost uvida u ono što je on pisao), zapazio sam na zidu veliki tabloid "Kalendar važnijih političkih događanja". Pogled mi se zaustavio na dijelu gdje je pisalo "Maksim Gorki otrovan po nalogu Staljina". Kad je istražitelj završio s pisanjem, stao me po tko zna koji put uvjeravati kako bi mi oni sve oprostili ako bih pristao raditi za njih. Baš mi je došao na nišan; "Što ja mogu očekivati od vas kad ste mogli ubiti jednog Maksima Gorkog u koga se zaklinjala skojevska omladina?"

"Kako ubili, tko ubio? Što vi to bulaznite?"

"Ne bulaznim ja ništa, ja samo govorim utvrđenu činjenicu. Evo, čitajte ovdje - Staljin dao otrovati Maksima Gorkog."

Istražitelj je bio zatečen. Izgleda da taj kalendar nije čitao. Sutradan kalendara nije bilo. Jednog dana, Solženjicin će u "Arhipelago Gulag" opisati tragediju Maksima Gorkog. On, koji je odgajao revolucionare, zgrozio se nad njihovim nedjelima, tako da je imao problema dok mu je Lenjin do-

zvolio izlazak iz Sovjetskog Saveza. (Liječio se na otoku Capriju i u kupalištu Sorento kod Napulja.) Kad je Staljin učvrstio svoju vlast, uspio ga je uvjeriti da se sistem demokratizira i humanizira, a tu Maksim Gorki može mnogo doprinijeti. Gorki je u Moskvi dobio zadatak da rukovodi Savezom književnika (ili nekom sličnom institucijom). Od njegovog potpisa je zavisilo koji će književnik dobiti bon za cipele, a koji za košulju ili kaput. Spisak mu je pripremala policija. Staljin mu je ukazao posebno povjerenje stavivši ga na čelo grupe uglednih književnika i znanstvenika sa zadatkom da posjete logore i napišu knjigu o humanim metodama uspješnog preodgoja zatvorenika. U logorima su postavljali pitanja na koja su odgovarali pripremljeni logoraši. Oni su hvalili postojeće stanje. Međutim, istupio je jedan momčić i rekao da je to sve namještena laž. Gorki je krenuo prema izlazu logora, ali je vrlo dobro čuo dva revolverska pucnja. Knjiga pohvale je štampana, crnac je odigrao ulogu i uz pomoć otrova mogao je otići na put s kojeg povratka nema.

Jednog jutra stražar me odveo u podrum u kupaonicu i rekao da se skinem. U prostoriji je bilo nekoliko tuševa. Svukao sam se i čekao. Nisam vidio stražara. Čekao sam da pusti vodu. Stajao sam ukočeno, bez razmišljanja. Od nespavanja sam bio potpuno iscrpljen i izgubljen. Ubrzo se stražar pojavio i rekao mi da se obučem.

"A zar mi nećete pustiti vodu da se operem?"

"Trebao si je pustiti sam. Vrijeme je isteklo. Požuri s oblačenjem."

To će u mojoj prvoj godini robijanja biti prvo i jedino kupanje - nekupanje.

Sutradan me izveo na šetnju u malo dvorište okruženo visokim zidovima. Sunce, toliko željeno sunce, zasjenjuje mi oči, ali mi toplinom miluje lice. Željan sam vidjeti travku, list, biljku - nema ih, ili ih ne vidim. Poslije nekoliko minuta - stražar me odvodi.

To će u mojoj prvoj godini robijanja biti prva i jedina šetnja - nešetnja.

Sjetih se priča u Trstu da je iz tog dvorišta pobjegao jedan politički zatvorenik, inače intelektualac visokog ranga. Kako je mogao kad su zidovi tako visoki? Posumnjao sam da je prihvatio ponudu, da je upućen u inozemstvo po nalogu Udbe, i da je puštena priča o bjekstvu. Mnogo kasnije sam saznao da nije preskakao zid, nego da je iskoristio trenutak kad su se otvorila vrata da bi propustili mali kombi s kruhom pa, dok je stražar bio s jedne strane kombija, on se provukao s druge strane (u tom kombiju ću se uskoro voziti). Prigodom jednog saslušavanja, u kancelariji sam zatekao i jednu ženu tridesetih godina, blagih očiju i lica. Tog dana je saslušanje vršeno u popodnevnim satima. Slušala je i promatrala. Iz razgovora između nje i istražitelja saznao sam da je tog dana 29.5.(1949) - datum mog rođenja. Mora biti da sam se vidno snuždio. Vratili su me u ćeliju. Uskoro je drugarica ušla sama. Pitala me zašto sam toliko tužan. Priznao sam da mi je teško što se na

rođendan nalazim u zatvoru. Interesirala se kako sam običavao slaviti taj dan u normalnim prilikama. Još u ranom djetinjstvu, za rođendan sam dobijao rane trešnje. Rekla mi je: "Sutra ću otići na tržnicu i donijeti vam trešanja." Izgovorila je to uvjerljivo i osjećajno. Ipak, nisam povjerovao. Valjda je i to jedan od načina mučenja. O sebi mi je pričala da je gimnaziju pohađala u Sarajevu. U razredu je bilo mnogo ljotićevaca. Nabrojila mi je nekoliko imena - sve sam ih poznavao. Kad su Nijemci okupirali Jugoslaviju i započeli s progonom Židova, ona je pobjegla i priključila se partizanima.

Sutradan se nije pojavila, što je potvrđivalo moje uvjerenje o nečasnoj pobudi. Ali, pojavila se prekosutra. Ispričala se, rekla je da je čekala na tržnici, ali se sve rasprodalo prije nego je stigao red na nju. Vrlo joj je žao.

Govorila je iskreno. Povjerovao sam konačno da je imala dobru namjeru, ali smatram da joj nisu dozvolili da mi uruči poklon. Svejedno, hvala joj na dobroti, pamtim njeno milo lice.

Istražitelj me obavijestio: "Sutra ćete imati jednu značajnu posjetu.

Doći će naš najjači teoretičar da razgovara s vama." Sutradan su me odveli u njegovu kancelariju. Tu sam zatekao u stojećem stavu krupnog čovjeka u uniformi s oznakama pukovnika. U ruci je držao kožnatu torbu, napunjenu valjda knjigama koje me trebaju preodgojiti.

"Znam sve o vama, cijeli vaš život, svu antikomunističku djelatnost.

Ne mogu da se načudim, ne mogu shvatiti da čovjek, u suštini pošten i intelektualac, može tvrdoglavo ustrajati u svom neprijateljskom stavu. Dajte, molim vas, recite mi iskreno, što je to što vas čini antikomunistom?"

"Gospodine pukovniče, u Staljinovoj knjizi 'Pitanja lenjinizma' pročitao sam na stranici... (onda sam je se sjećao) Lenjinovu definiciju diktature proletarijata koja glasi: 'Diktatura proletarijata je ničim ograničena, na sili, a ne na zakonu, zasnovana vlast'. Izvinite, ali moj profesor državnog prava Slobodan Jovanović, učio me da je vlast koja se ne zasniva na zakonu nasilje. A ja se s nasiljem, kao sistemom, niti mogu, niti hoću miriti."

Pukovnik je neko vrijeme buljio izgubljeno u mene, a onda je podigao torbu knjiga, udario njom o stol, ponovno je digao i izletio iz kancelarije. Odmah su stigli stražari, čvrsto me okovali i vratili u ćeliju.

Nešto kasnije banuo je u moju ćeliju istražitelj i ljutito mi rekao: "Sav naš trud da vam pomognemo, vi tvrdoglavo odbijate. Sve smo učinili što smo mogli, ali uzalud. Ništa nam važnog niste rekli, na bitna pitanja niste odgovorili. Nama je dosta vaše igre. Osmi dan od danas, doći ću po vas i pitat ću vas jeste li odlučili govoriti. Ako odbijete, veoma žalim, ali ćemo prijeći na druge metode. Kad vidite da ste pogriješili, bit će kasno. Ako se u međuvremenu ipak predomislite, pozovite me - doći ću".

Zašto baš rok od osam dana? Saznat ću to tek na robiji u Sremskoj Mitrovici. U tzv. "grupi prevodilaca" (u kojoj ću i ja biti), jedan prijatelj će mi ispričati da obrađuje moj predmet. U njemu je našao dva interesantna dokumenta. U prvome se utvrđuje da je američka obavještajna služba šest mje-

seci uzaludno pokušavala angažirati me za svog agenta. U drugome je Centralna Ozna odobravala Ljubljani da nada mnom sprovedu "treći stupanj prinude", tj. torturu. Znači, bilo im je potrebno osam dana da od Beograda zatraže i dobiju suglasnost za mučenje. To odobrenje potpisao je načelnik pukovnik Berislav Žulj (bivši Hajdukov igrač, a kasnije advokat u Trogiru).

Prijatelj mi je oprezno pružio dokument Ozne da ga pročitam.

Ostao sam sam sa svojim okovima i pod budnim pogledima dvojice stražara pred vratima ćelije. Osam noći ću spavati, ako me ne budu ometali.

Od nespavanja sam bio potpuno iscrpljen. Ne mogu se požaliti na hranu, nisam gladovao, ali sva snaga koju sam hranom dobijao, bivala je "isisavana" od nespavanja.

Iz dana u dan, broj osam sam smanjivao za po jedan. U mojoj svijesti rađale su se slike tortura koje me očekuju, vršio sam pomno selekciju, što bi bilo manje bolno. Sjetih se one Talijanke u Trstu: "Mučit će vas od kuka do nožnog palca." Tu sam prvenstveno locirao svoja otkrića. I tako, dođe osmi dan. Predvečer, nešto prije nego sam očekivao čegrtaljku za spavanje, u moju sobu ušao je istražitelj u pratnji vojnika bez čina (za kojega sam vjerovao da je oficir i da on osobno vrši likvidacije). Preko ruke imao je prebačen gestapovski mantel.

"Jeste li se odlučili?"

"Vi živite u velikoj zabludi. Još u početku, kada ste mi nudili razne povlastice, rekao sam vam da niti pripadam nekoj obavještajnoj službi, niti mi bilo tko iz Jugoslavije šalje podatke. Ni danas nemam ništa drugo reći."

Istražitelj je svom drugu dao znak pa su me obojica čvrsto umotali u gestapovski mantel. Onda su me gurali do stepenica pa me obuhvatili oko struka da se ne strmoglavim. Čuli su se nečiji koraci, mene su ugurali u hodnik na nižem katu i zatvorili vrata dok je dotični prošao. Zatim opet niz stepenice. Nozdrve osjećaju vlagu pa zaključujem da me spuštaju u podrum, Izgleda, dva kata niže. Vode me po betonskom podu, a onda mi naređuju da čučnem, što su učinili i oni. S velikim naporom u čučećem položaju pružam stopalo za stopalom. Kažu mi: "Sada spusti glavu niže, još niže da ne udariš." Imam dojam da me provode kroz niski tunel, ništa se ne vidi. "Sada ustani." Ulazim u omanju, potpuno crnu prostoriju bez prozora. Posjedaju me na jaku stolicu s naslonom za ruke. Oficir daje znak, a njegov pomoćnik mi skida lance, a onda moje ruke okiva za naslone stolice. Preda mnom je oveći stol, na njemu neki aparat i ogroman reflektor. S lijeve strane je ormar - zamišljam kakve sve alatke sadrži.

Istražitelj pali reflektor na manje od dva metra ispred mojih očiju.

Osjećam isijavanje topline. Drugi čovjek mi stoji iza leđa. Istražitelj mi postavlja razna beznačajna pitanja na koja spremno odgovaram. Iznenada ubacuje pitanje na koje ne znam odgovoriti. Tada on daje znak drugom čovjeku.

Ovaj mi skida cipele i čarape, pa za palac jedne noge vezuje jednu žicu, a

onda isto tako za palac druge. Te se dvije žice ujedinjuju na metar od stopala. Drugu žicu jako steže da se ne bi izvukla.

Slijede beznačajna pitanja, pa ona na koja sam u istrazi već odgovorio. Istražitelj s nekim odgovorom nije zadovoljan. Hvata dršku aparata i u kraćim razmacima okreće, struja prodire kroz noge i vrlo neugodno pecka.

Stopala povremeno poskakuju. Kad ne znam odgovor na neko važnije pitanje, on okreće jače, struja puštena kroz jednu nogu susreće se sa strujom puštenom kroz drugu u svakom zglobu i u svakoj pori. Tamo valjda nastaju iskre, pa imam dojam da me tisuće čekića mlate po kostima nogu. Zatim opet lakša pitanja, taktika "vruće-hladno", to jest, jača pa slabija struja.

Osjećam smrad sprženih palaca. Žućkasto-plavkaste magle ispunile su prostoriju tako da istražitelja jedva vidim. A onda su došla teža pitanja: "Čiji ste agent?" Odgovaram da su me oni pratili, da su vidjeli kako se hranim i kako se odijevam. Da sam bio nečiji agent, drukčije bi sve to izgledalo. Sada je istražitelj pustio struju najjače snage. Drugi čovjek je čvrsto držao naslon moje stolice, a noge su skakale i lomile se. Bolovi su bili teški.

Moje se tijelo toliko trzalo da je drugi čovjek ispustio naslon stolice, a ja sam se za tren našao na podu, batrgajući se zajedno s okovanom stolicom.

Poslije malih pauza, potrebnih za njihov odmor, i za "priznaj", sve se ponavljalo. Tako sam se pretvorio u neku vrst nogometne lopte. Izmučen od bolova i batrganja, pregrijan od reflektora, kašljući zbog smrada sprženog vlastitog mesa, kriknuo sam: "Proklet bio!" To je mog mučitelja izbacilo iz kontrole, pa je vrtio ručku najvećom mogućom brzinom sve dok nije klonuo.

Kratko vrijeme su trajala laka pitanja, a onda: "'Ko vam je dostavljao špijunske podatke iz zemlje?" Istražitelj nije gubio nadu. Nastavljao je s najtežim intenzitetom. Ja sam bio na kraju snage. Mučilo me što nikakvog izlaza nema. A onda iznenada, sine mi spasonosna ideja: da izmislim imena i adrese. Izmislit ću trojicu, ali tako da ih lako mogu zapamtiti. Poslagao sam i tri beogradske ulice i brojeve određenim logičnim redoslijedom. Rekao sam: "Priznat ću." Istražitelj je bilježio imena i adrese, a onda je slijedio čitav niz lakih pitanja, pa ponovno pita za imena i adrese, provjerava. Spremno sam ga dočekao. On se vratio na prvo opasno pitanje - čiji sam agent. Jasno mi je bilo da će se ustvrditi naknadno da navedenih osoba nema, ali ako bih izmislio čiji sam sve agent, povlačenja više ne bi bilo. Odlučio sam istrajati pod bilo koju cijenu. Istražitelj je bijesnio, prijetio je da će mi žice premjestiti na neke druge organe (mislio je na spolne organe jedna žica, a za jezik vezana druga), ali ja nisam popuštao. Opet su slijedila lakša, pa ona teža pitanja, a on me opet nemilosrdno pretvarao u nogometnu loptu. U jednoj pauzi moje se tijelo toliko zgrčilo da sam se snažno ispravio zabacujući glavu, koju drugi čovjek nije uspio ispraviti. Istražitelj mi je mjerio puls i rekao drugom čovjeku: "Dosta, driješi ga."

Opet su me zamotali u gestapovski gumeni mantel, opet smo puzali, pa uz stepenice. Mantel su mi skinuli tek u mojoj ćeliji. Putem sam osjećao da sam do dna duše povrijeđen u svom ljudskom dostojanstvu. Stid me bilo što sam čovjek. Razmišljao sam usput o torturama što su ih trpjeli komunisti, a i drugi aktivni protivnici, od kraljevske političke policije. Tada nije bilo električnog mučenja, vješali su ih s glavom nadolje, mlatili kesama pijeska po bubrezima, i pravili od njih krvave krpe. Oni su trpjeli u uvjerenju da se žrtvuju za jedan bolji svijet - svijet bez tortura. Sada na svoj način ostvaruju svoje iluzije. (Dok ovo pišem ne mogu shvatiti da sam o tome razmišljao u onoj situaciji, a možda je to i logično?!)

U ćeliji sam se osjećao poniženim do dna ljudskih mogućnosti. I istražitelj je izgledao strašno. Shvaćajući moje i svoje duševno stanje, uputio mi je glasan prijekor: "To nismo mi izmislili, to su metode vaših Amerikanaca." Šutio sam, a on se udaljio.

Sutra ujutro - nisam mogao povjerovati svojim očima: stražar u ruci nosi veliki poslužavnik, na njemu bijela kava, maslac i marmelada, veliki komad pšeničnog crnog kruha, pribor se sjaji. Skida mi lance i odnosi ih.

Bacam se na doručak, slatka bijela kava - kako je slatka! Bolji ručak, i večera na poslužavniku. Sjetih se da sam čitao da se takve stvari događaju u moskovskom zatvoru Lubianka, naravno ne uvijek i ne svakome. Zašto meni?

Valjda je istražitelj bio siguran da sam mu otkrio svoju mrežu agenata. Što li će biti kad izvrše provjeru?

A onda, nekoliko dana kasnije, evo istražitelja očajnog i bijesnog.

Viče: "Što vi mislite, tako da se zavitlavate s našom službom? "Žao mi je, molim vas vjerujte mi, prosto se kajem (sad ja vičem), kajem se što nisam u samom početku torture izmišljao imena. Zapamtite, ako se više ikada usudite da me taknete - sve ću izmišljati, ne samo o stvarima koje ne znam, nego i što znam."

Tako smo se objasnili i rastali.

U beogradskoj Glavnjači Imao sam dojam da je istraga u Ljubljani završena. Skinuli su mi lisice, a već tri dana donose mi bijelu kavu na poslužavniku, dobijam bolju hranu i pravi crni kruh. Kako je divan taj kruh. Kruh naš svagdašnji daj nam danas! Čvrsto sam odlučio da ću ako ostanem živ i izađem s robije, svakog dana najprije pojesti kilogram i pol kruha, pa tek onda nešto drugo. U to sam bio potpuno siguran.

Čudan sam san noćas usnuo. Otac stoji preda mnom i kaže mi: "Sine, sutra ideš na put, ali ćeš tek sedmi dan biti u novoj kancelariji." Zaista, čudan san. Obično se mrtvi javljaju u snu i kazuju neku poruku. Ne vjerujem da mi je otac umro. Ako je, pak, živ, što ta poruka znači? Također sam u snu bio na bijelom snijegu, a na njemu crveni tragovi stopala. Razmišljao sam o tome neko vrijeme, a onda sam se prepustio drugim mislima.

Poslije podne stražar me kroz prozorčić pita: "Jesi li vršio nuždu?"

"Nemam potrebe."

"Vrši nuždu."

"Zašto da vršim nuždu?"

"Vrši nuždu kad ti kažem!"

"Nemam potrebe."

"Utoliko gore po tebe!" Što li mu ovo znači? Moja nužda - moja privatnost. Ne razumijem.

Vrata se snažnim uguravanjem ključa u bravu naglo otvaraju. Ulazi oficir-istražitelj i vojnik bez oznake čina: "Okreni se zidu, uza zid, ruke na leđa!"

Stavljaju mi lance i jako ih stežu. Umotavaju me u gestapovski kaput. Znači, došao je kraj. I to je jednom moralo doći. Imat ću snage da dostojanstveno umrem.

Okreću me i izvode.

"Pazite, sad su stepenice."

Pridržavaju me solidno, što mi omogućuje da pravilno gazim. Znači, silazimo u podrum. Tamo će me uza zid. Neću dozvoliti da mi pucaju u leđa niti da mi stavljaju krpu preko očiju. Osjećam hladnoću po cijelom tijelu, a najviše po leđima. A Zora?

Osjetio sam čist zrak - znači nije podrum. Kaput mi se na očima malo razmaknuo, pa vidim: mali automobil, sa stražnje strane otvoren, čitam "Hlebarna ...". Ubacuju me u auto i posjedaju na klupicu. Pokraj mene sjede obojica. Prolazimo ljubljanskim ulicama, čuje se ljudski govor, prolaze automobili, zastajemo povremeno, znači semafori. Čujem pištanje lokomotive i ljudski žagor. Automobil se zaustavlja i mene izvlače. Ništa ne vidim.

Vode me. Čujem kako ljudi jedan drugom kažu: "Poglej, poglej, poglej tam!". A onda mi kažu: "Podigni nogu!". Noga je na stepeniku. "Podigni drugu!", za tren sam u vagonu. Još ništa ne vidim. Uvode me u prvi kupe, skidaju s mene gestapovski mantel i pričvršćuju ga na prozor tako da se iz vana ništa ne vidi. Drugi mantel pričvršćuju na vrata tako da me nitko ni s hodnika ne može vidjeti, a onda zaključavaju vrata. Posjedaju me do prozora i skidaju lance. Ukrštavaju mi ruke i ponovno stavljaju lance. Drugim lancem okovaše mi noge pa ih pričvršćuju za željeznu cijev ispod klupe. Desno od mene sjedi oficir, a do njega vojnik. A onda, vlak krene. Kuda me

vode? Pravac je istok. Znači Zagreb, Split ili Beograd. Što li me sve još čeka?

Lanci su mi previše zategnuti. Odlučio sam izdržati. Ali, poslije jednog sata vožnje nisam više mogao. Zamolio sam da mi popuste za jednu kariku. Oficir je rekao vojniku da mi otpusti za jednu kariku. Uhvatio sam mu ciničan smješak. Vojnik je otključao lanac i upotrijebivši veliku snagu zategao je za još jednu kariku. Ponovno sam odlučio trpjeti i samo trpjeti, ne moliti. A kad je postalo neizdrživo, zatražio sam da me vode u klozet. Osjećao sam jaku potrebu, a nadao sam se da će mi skinuti lanac. Pri novom zatezanju valjda ću biti bolje sreće.

"Nič, nič."

Sada mi je postalo jasno da i nemoguće može biti moguće. A i noge su mi jako stegnute: "Ako ste mi već vezali ruke, što vam je potrebno da mi vezujete noge? Odriješite mi barem njih."

"A ne, jedan put je tvoj prijatelj Batinić baš ovdje nas nasamario, nećeš i ti."

Sjetih se Batinićeve priče. Nakon što je pobjegao sa strijeljanja u Kočevskom Rogu, uhvaćen je. Kad su ga sprovodili iz ljubljanskog zatvora za Beograd, pratnja se uspavala, a Batinić je uspio otvoriti prozor i baciti se vani. Rame i ruku je teško povrijedio. Dvadesetak dana je lutao šumama i planinama i tako ranjen uspio preplivati hladnu Soču. Kad nam je stigao u Eboli, rame i ruka su mu bili puni crva. Dugo je trajalo dok su ih povadili.

Batinić je, inače, bio veoma nespretan, još k tomu je imao vrlo loš vid, pa je nosio naočale visoke dioptrije. Tako nespretan pokazao se zadivljujuće spretnim. "Vidi mu se, mrijet mu se neće, a jest nešto što ga naprijed kreće!"

(I. Mažuranić) Muči me prepuni mjehur. Muči sve teže. Pratioci drijemaju, a ja ocjenjujem koliko je još do Zagreba. Vlak se naglo zaustavlja, a trzaj izaziva pad kaputa. Na stanici gužva, jedni idu amo, drugi tamo. Kad bi naišao neki moj poznanik, pa me vidio, pa javio mojima u Splitu, ili u Banjaluci da me je sigurno prepoznao, da su me transportirali na istok! Pa, zaboga, evo ga, moj prijatelj Mladen Kuraica u oficirskoj uniformi! On bulji u prozore, očito nekoga traži. Pogled upravlja prema meni. Dajem mu znak glavom, on gleda, još gleda, ali ne prepoznaje moj izmučeni lik pa skreće pogled na druge prozore. Tako blizu, skoro da se rukujemo, pa ništa. Prilika da moji saznaju za mene, izgubljena je u nepovrat. A pratioci drijemaju, ja okovan, mjehur samo što ne prsne.

Vlak kreće na istok. Znači, Beograd i u njemu Glavnjača. Čuvena Glavnjača. U njoj su Turci skidali glave raji i knezovima, u njoj su knezovi skidali glave svojoj opoziciji, u njoj su antikomunisti skidali glave komunistima, u njoj komunisti skidaju glave antikomunistima. Tako su se smjenji-

vali po onoj: "Svaka sila za vremena, a nevolja redom ide." Bilo je tako do sada, ali ovi vjeruju da je kraj smjenama, ove nitko smijeniti neće, ovdje zakon, prirodni i Božji, više ne vrijedi, ovdje je dijalektika došla do kraja.

Sunce se počelo penjati. Mi jurimo sremskom ravnicom. Pšenica iznikla, zeleni plašt kud god oko segne. Uvijek sam se divio onoj grupi kuća s crvenim krovovima, opasanih zidom, a u sredini crkveni toranj. Zamišljao sam da je to neko napredno industrijsko naselje. A bila je to "kuća oplakana" - robijašnica Sremska Mitrovica. Eno tamo, kolona mladića i djevojaka, vojnički postrojena, samo umjesto pušaka, na ramenima razni poljski alati, na čelu zastava i transparent. To je, dakle, taj kolektivni odlazak na rad sa zastavom i pjesmom za sretnu budućnost.

Ulazimo u beogradsku željezničku stanicu. Mnogo vagona i lokomotiva van uporabe, jedna je okićena cvijećem i zastavama, nešto piše, ali ne mogu pročitati. Kompozicija se uz jezivu škripu naglo zaustavlja. Jaki trzaj budi moje pratioce: "Per maj duš, smo prišli." Sjedimo, očigledno čekaju da siđu svi putnici. Onda skidaju kaput s vratiju. Ja, još vezan, buljim u hodnik u ludoj nadi da će naići neki poznanik. Ali, pojavljuje se pukovnik, krupan, žutih čekinjastih brkova, crven u licu, s debelom torbom spisa. Zastaje i promatra me. Ne sjećam se da me itko u životu promatrao s toliko ciničnog osmijeha, prosto se kesio. Njegova poruka mi je bila potpuno jasna. A onda ode. Skinuše mi lance, prekriše me gestapovskim mantelom, pa i mi krenusmo. Čujem žagor u daljini, jer je naš vagon bio posljednji. Prelazimo tračnice i izlazimo vani, opet automobil istog tipa kao i u Ljubljani, piše "Pekara ...". Prtljažnik već otvoren, trpaju me unutra. Sjedam na klupu, a uz mene jedan pratilac, drugi kod šofera. Zatvaraju se vrata prtljažnika, nema prozora, ništa ne vidim.

Znam, ako krenemo lijevo, pa dođe velika uzbrdica, znači da se penjemo Balkanskom ulicom u pravcu Glavnjače. Ali ne, mi idemo pravo naprijed, uzbrdica je blaga. To znači, idemo Nemanjinom ulicom prema trgu Slavija. Da, tako je bilo. Sada polukrug lijevo, pa uspon desno. Znači, penjemo se Hartvigovom ulicom u kojoj sam ostavio svoj stan, ostavio Zoru i njenu sestru Mirku. A onda lijevo pa ravno - pravo prema Glavnjači. Auto se zaustavio, oficir koji je sjedio kraj šofera izašao je i lupa po drvenim vratima. Kratak razgovor, vrata se škripom otvaraju i mi ulazimo. Automobil čini veći polukrug u desno, pa zastaje, pa vozi unatrag. Otvara se prtljažnik, izlazim, u kancelariji sam. Auto odlazi. Posjedaju me na stolicu, ali lance ne skidaju. Prostorija tamna, u njoj ništa osim jedne stolice i klupe, te veliki kancelarijski stol. Za njim sjedi čovjek ogromne okrugle glave, debele ili natečene, a crna kovrčasta bujna kosa pravi jezivi vijenac oko njegove glave. Oči potpuno crne, usne tamno modre, lice modro, od bolesti ili pića. Na stolu opružene dvije šake. Što šake - šaketine! Prsti debeli, zgrčeni, nokti crni. Prilazi mu moj oficir-pratilac i jedva čujno šapće mu u uho: "Nemojte ovoga upisivati, još se ne zna što će s njim biti. Mi smo ga vodili pod ime-

nom Ignjatović." Dakle, puna konspiracija. Što li će sa mnom biti? Skinuše mi lance.

Pratioci odoše. Ljudeskara netremice bulji u mene, ja u njega. Kao da se natječemo tko će dulje izdržati. Popustio sam prvi jer je bol odriješenih ruku privukao moj pogled. Pomodrjele šake, otvorene rane na prstima, duboki tragovi lanaca. Pokušavam trljanje, ali ne ide. Čudovište i dalje bulji u mene.

"Od jučer ujutro se nisam pomokrio i mjehur ne može više izdržati, molim vas, pustite me u klozet." Čudovište ne reagira. " Ne mogu više, ako me ne pustite, pomokrit ću se ovdje."

"Pokušaj samo!", zaprijeti čudovište, podigne zgrčene šake i udari njima o stol, pa nastavi buljiti.

Znači, ne ostaje mi drugo, nego napregnuti se svom snagom. Tako sam i postupio ali sve je kritičnije i ne znam hoću li još nekoliko minuta izdržati. Sagibam se u struku dolje-gore, a koljena stežem svom snagom.

U tom trenutku u prostoriju ulazi onaj isti pekarski automobil stražnjom stranom. Šofer u uniformi otvara prtljažnik i pokazuje mi da uđem.

Zatvaraju prtljažnik. Pravimo nekoliko krugova po dvorištu, pa opet vožnja unatrag. Izlazim. Prima me novi stražar i uvodi kroz uska vrata u malo dvorište pa stepeništem na prvi kat. Gurnuo me u prvu ćeliju koju za mnom zatvara.

U uglu, visoka prazna konzerva. Spas! Kako divno olakšanje. Osjećam se lak i nekako slobodan. Stojim dugo nepomično i odmaram se. Zaista se odmaram. Osjećam kako postepeno iz mene izlazi premor, moja muka, moja patnja, okovane ruke i noge tako dugo - od Ljubljane do Beograda.

Ovo je moj novi stan. Moja ćelija, četvrtasta. Iznad vrata je prozor, na drvenom podu prostrta slamnata asura, nova, čista. Pokraj nje jedan pokrivač, ni star, ni prljav. Jastuka nema. Razgledam detaljnije ćeliju. Gornji drveni prag vratnica ima tekst velikih izdubljenih slova. Čitam: LASCIATE OGNI SPERANZA VOI CHE ENTRATE (Napustite svaku nadu vi koji ulazite).

Ovaj natpis čitao je Vergilije na ulazu u Danteov pakao. Lijepog li mi dočeka. Ispitujem je li to urezano prije rata ili nakon "oslobođenja". Novijeg je datuma, sigurno. Urezano je nekim oštrim predmetom. Kako je uopće bilo moguće kod sebe imati takav predmet? Ili je, pak, to urezala "narodna vlast" da bi što jače impresionirala zatvorenike prve ćelije? Prve ćelije će mi dugo pružati gostoprimstvo. Saznat ću da se u njih trpaju zatvorenici za koje nade nema. Koliko je jadnika buljilo danima u taj natpis čekajući izvršenje smrtne kazne? A sada buljim ja. Kako dugo? Bože, neka bude volja Tvoja.

Promatram pažljivo dalje. Na sredini vratiju, oštrim predmetom precizno, rekao bih umjetnički, urezan državni grb. Ispod grba piše: "Ja, ... Pe-

trović, vodnik JNA, u pospanom stanju, u vagonu kod Niša, omogućio bandi da mi otme torbu s poštom. Osuđen na smrt. Živeo Staljin - Živeo Tito."

Tri zida ispisana koliko je ruka mogla dosegnuti od vrha do dna. Sve imena. Urezivana noktom ili nekom iglicom. Kod mnogih, naznaka godine.

Neka imena i poruke ispisane olovkom. Vojislav Dimitrijević, učenik VII razreda... gimnazije, umirem za slobodu, javite mojoj majci ulica... broj...

Tko da javi? Lasciate ogni speranza...! Ogni speranza! Poslije svršenog rata, poslije oslobođenja umire za slobodu, a još ni sedamnaestu nije napunio!

Kakva li sve značenja može imati riječ sloboda! Pogotovo na Balkanu. Čujem korake uz stepenice. Ključ se istovremeno zariva u bravu, otključava je i otvara vrata. Stražar mi pruža komad kruha. Okretao, prevrtao njime, topao, crni, raženi, divan miris. Nešto je manji od onog što sam ga primao u Ljubljani, ali bolje kvalitete. Upravo sam ga prinio ustima, kad ugledah nešto čudno na podu. Na sredini poda bio je prorez dug dvadesetak centimetara, a u sredini širok oko pet. U toj rupi vidim dvije crvenkaste točkice, kojih ranije nije bilo. Što je to? Pojavili su se dugi čekinjasti brkovi i njuška. Njuška se miče, miču se i otkrivaju oštri zubi. Pa to je veliki miš!

On polako, nekako oklijevajući izlazi, za njim drugi, treći, četvrti pa peti.

Poslagali su se oko rupe i promatraju me prilično dugo i nepomično. A onda se onaj prvi izdvaja i kreće ravno na mene. Dočekujem ga snažnim udarcem cipelom, on udara o zid i odbija se kao gumena lopta, pa opet nasrne na mene. Opet udarac. Sada kreću i ostali. Ja udaram baš kako sam to kao dječak s užitkom gledao na Hajdukovom stadionu. Oni na mene, ja odbijam. Udaram sve snažnije, a onda snaga počinje slabiti. Sad jedva da ih dobacim do zida.

Naglo sjednem na pod i umatam se pokrivačem nastojeći da se tako zavijem da im ne ostavim mogućnost da mi se uvuku pod pokrivač. I oni mijenjaju taktiku - zalijeću se u pravcu moga lica, a ja ih iznutra udaram šakama i odbacujem ih. Jedan mi je uspio skočiti na tjeme. Time mi otkriva jezivu sliku iz Danteovog pakla: Conte Ugolino zubima glođe tjeme biskupu Rugeriu.

Asocijacija je bila i odveć brutalna da bih izdržao. Skočio sam, odbacio pokrivač i stao bijesno udarati cipelom. Trajalo je to još neko vrijeme, a onda su se primirili, pa se jedan za drugim uvukli u svoje "odaje".

Kad sam se pribrao, uzeo sam visoku konzervu s mokraćom, punu skoro do polovice, pa je stavio na rupu. Sad mogu biti miran. Sutradan, nakon što sam dobio svoj kruh, čuo sam neki šum. Gledam - visoka konzerva se miče, guraju je miševi. I prije nego što sam uspio doći do nje, oni su iskočili i ustremili se na mene. Ponovio se jučerašnji dan, s tim što sam ovog puta imao manje straha, a više snage. Odoše. Čudno mi je bilo što su se i prvog i drugog dana pojavili nakon što sam primio kruh. Je li ih je miris privukao? Traže li da doručkuju sa mnom?

Vidjet ćemo sutra. A sutra, čim sam primio kruh, podijelio sam ga u šest komadića. Pet sam poslagao pred rupu, a šesti sam pojeo. Pošteno sam podijelio, komadi su zaista bili jednake veličine. Oni se brzo pojaviše, svaki priđe

svojoj hrpici i pojede svoj dio. Zatim su podigli svoje njuške prema meni, gledali me i pozdravljali svojim brkovima, a onda se jedan za drugim uvališe u rupu. Tako smo se družili i ponašali svakog dana, kao po pisanom kućnom redu, koga inače u ćeliji nije bilo, kao ni u Ljubljani.

Hrana je bila nešto lošija nego u Ljubljani, osim što sam jednom nedjeljno dobijao komadić mesa. Kruh je, kako rekoh, bio boljeg kvaliteta, ali me zbog miševa zapala samo jedna šestina obroka.

Prve noći sam očekivao da ću biti odveden na saslušanje. Pošto su u Ljubljani forsirali istragu, mislio sam da će tako postupiti i u Glavnjači. Ali, nisu. Noć je prolazila u napetom iščekivanju. Oči nikako nisam mogao sklopiti, iako sam imao naporno putovanje. Tada se sjetih očeve poruke u snu: "Tek sedmog dana ćeš biti u novoj kancelariji." Je li to moguće? Trebam li takvu poruku uzeti kao stvarnu činjenicu? Ni sutra me nisu odveli. Odlučio sam smireno čekati još pet dana. Slika mog oca bila je u ulozi medija. Ali, tko i zašto šalje poruku? Ako me noćas odvedu u "novu kancelariju", onda i drugi dio sna ima svoje značenje. Crvene stope po snijegu u narodu se tumače kao dobar znak. Kakvu li to dobrotu mogu očekivati? Pokušavam to povezati sa riječima moga pratioca-oficira, onome strašilu u Glavnjači, da se još ništa ne zna što će biti sa mnom. Možda će se donijeti rješenje da mi se ni ovoga puta ne skida glava? U tom slučaju neću više biti "Ignjatović". Sjetih se Talijanke u Trstu: "Sve će učiniti da vam skinu glavu, ali neće uspjeti."

U međuvremenu, razne stvari su me zaokupile.

Najprije, jedne noći je neki stražar, koga prvi put vidim, naglo ušao u ćeliju i vrlo nervozno tražio od mene da kažem kako se zovem, odakle sam doveden? Dobio sam dojam da radi za neku obavještajnu službu. Bilo tko da je u pitanju, ipak će se saznati gdje sam.

Sjetih se pričanja Dimitrija Ljotića, kako je 1938. godine ležao u zatvoru nekoliko mjeseci, pored ćelije u kojoj je čamio dr Dragoljub Jovanović, moj profesor iz agrarne politike. Tu je Ljotić pisao svoju autobiografiju "Iz mog života". Žandar-stražar dozvoljavao im je da svakog dana jedan kod drugog provedu u razgovoru jedan sat. Bili su oni jedan drugome interesantni sugovornici, obojica oštri opozicioneri Stojadinovićevom režimu, ali jedan krajnje lijevo, a drugi krajnje desno. Obojica su selo i zemljoradnju uzimali kao osnov društvenog života. No, jedan ateista, a drugi kršćanin. Razgovarajući o tome, Ljotić mu je rekao: "Dragoljube, ti ne možeš ni zamisliti kuda će te odvesti tvoje nevjerovanje u Boga.", a Dragoljub mu je odgovorio: "Mito, ti ne možeš ni zamisliti kuda će te odvesti tvoje vjerovanje u Boga."

Ljotića je vjerovanje u Boga odvelo u suradnju s njemačkim okupatorom radi biološkog očuvanja naroda, a Jovanovića je nevjerovanje u Boga odvelo u suradnju s komunističkim okupatorom koji mu je, prema funkciji,

davao na potpisivanje smrtne presude antikomunistima. Svejedno ćemo Dragoljub i ja čamiti u Sremskoj Mitrovici.

Uski prozor moje ćelije bio je dijelom otvoren, pa sam mogao promatrati obližnje kuće (dijelove kuća). Na jednoj terasi, u naslonjaču, djevojka je izložila suncu ljepotu svoje mladosti i sanjarila čitajući knjigu. Je li, pored svojih snova, razmišljala i o sužnjima ovog doma? Ili je skup niskih krovova za nju predstavljao samo rutinsku sliku?

Svakog jutra treštali su zvučnici pjesmama koje pozivaju sa stalnim refrenom: "... da nam živi, živi rad." Mislim da su instalirani na prostoru između mog Pravnog fakulteta i Glavnjače. Studenti su, u moje studentsko vrijeme, na čestim mitinzima teškim riječima optuživali vlastodršce zbog zločina koji se vrše u Glavnjači. Bili su u pravu. A danas, gdje im je glas?

Prave li peticije, skupljaju li potpise za puštanje na slobodu šesnaestogodišnjaka koji "umiru za slobodu"? Prenose li njihove posljednje poruke očajnim majkama?

Ujutro me stražar izvodi u dvorište da prolijem konzervu, da vršim veliku nuždu u otvorenom klozetu i da se umijem pod česmom. Svaka radnja traje samo toliko koliko odluči stražar. To je malo četvrtasto dvorište s jednim nizom od 4-5 otvorenih klozetskih pregrada s turskim čučavcem.

Preko kabina je polukrov. Jedan dobar atletičar, kad bi imao pri ruci motku, mogao bi preskočiti krov. U tom slučaju, pao bi na ulicu s visine od niti 3 metra. Zaista, jednog dana u robijašnici u Sremskoj Mitrovici, pričat će mi profesor Rajić da je na taj način njegov sin pobjegao iz zatvora. Motka mu je, po dogovoru i uz pomoć stražara, bila prislonjena uza zid, a on atletičar, vinuo se u zrak i za tren našao na ulici na rukama svojih prijatelja. Javio se iz Kanade.

Brojeći dane, stigao sam do večeri sedmog dana. Sad, prema očevim riječima, mogu očekivati saslušavanja u "novoj kancelariji". I zbilja, stražar me izvodi, bez lanaca. Prelazim dvorište i krećem prema dugoj drvenoj baraci, osvijetljenoj. Nekoliko stepenica i evo me u hodniku. Uvode me u dosta veliku prostoriju obloženu mirisavim, svježe rezanim daskama. Za velikim pisaćim stolom momak od nekih 18 godina. To će biti moj operativni istražitelj. Tamne puti, mršav, kovrčaste kose. Imao sam dojam da su ga partizani spasili iz nekog postradalog bosanskog sela, pa ga sada osposobljavaju za više zadatke. Sa strane sjedi nešto stariji čovjek, očigledno šef. On će se rijetko pojavljivati. Na nogama major Udbe u plavoj uniformi i širokoj plavoj kapi. Nisam mogao ocijeniti kakva je njegova funkcija, vjerojatno je bio neki inspektor. Pojavio se nekoliko puta, ali nikada nije postavljao pitanja.

Tog prvog dana saslušavanja - žalili su me, jako su me žalili. Kako sam ja, kao intelektualac, mogao postati antikomunista, a komunizam je nauka priznata od najnaprednijih umova svijeta. Kako to da sam se priključio

reakciji, nazadnjacima, a na studijama sam se kretao među masom progresivnih studenata. Sugerirali su mi da izjavim da sam, stjecajem okolnosti, bio zaveden od Ljotića. Shvatio sam ih ispravno: ako sam "zaveden", pa to priznam, onda je odvezivanje lako, onda su izgledi za moj spas realniji. Da se ne bismo "vozali" odgovorio sam: "Za Ljotićev Zbor sam se opredijelio kao punoljetan, jer sam takve ideje imao i od ranije."

Pitanja su, ustvari, bila ponavljanje onoga što su me pitali u Ljubljani, uz nešto naglašeniji interes za događaje u Srbiji za vrijeme građanskog rata (oni su govorili "narodnooslobodilačkog"). Uglavnom su ih zanimali podaci o osobama iz Zbora, odnosno o pojedinim dobrovoljcima. Inzistiralo se na njihovim zločinima. Ali, pošto za takve zločine nisam znao, niti vjerujem da su postojali, sve se svodilo na najobičnije podatke.

Istražitelj mi je svakako htio dokazati da su ljotićevci krivi za mnoga zla koja su se dogodila u Srbiji. Da bi me u to uvjerio, dao mi je na čitanje knjigu o Kraljevu. U njoj se opisuje masovno strijeljanje građana prigodom partizansko-četničkog neuspjelog napada na Kraljevo 1941. godine.

Poslije nekoliko dana pitao me istražitelj jesam li pročitao knjigu.

Odgovorio sam da mi je još ostalo nekoliko stranica, ali da sam naišao na jednu grešku u knjizi.

"Kakvu grešku?"

"Tamo piše da su među građanstvom strijeljani i svi ljotićevci - njih 40. Međutim, ja znam da ih je strijeljano oko 100. A to masovno strijeljanje, prema tome, nisu mogli izazvati strijeljani ljotićevci, nego oni koji su napadali Kraljevo.

Istražitelj je pozvao stražara i naredio mu da iz moje ćelije donese knjigu.

Stariji istražitelj je izvukao pisaću mašinu i počeo praviti zapisnik o saslušanju. Predmet saslušanja je bio moj boravak u Kragujevcu. Rekao sam da sam stigao mjesec dana poslije kragujevačke tragedije, to jest krajem studenoga 1941. godine. Teksta nije bilo više od pola stranice. Pružio mi je da potpišem.

"Dozvolite da najprije pročitam."

"Pa zar ti nama ne vjeruješ?"

"A zašto bih vam vjerovao?"

"Dobro, pročitaj pa potpiši."

U tekstu je pisalo da sam u Kragujevac stigao prije strijeljanja. Protestirao sam: "Ja sam jasno rekao da sam došao mjesec dana poslije strijeljanja, a vi ste napisali prije strijeljanja. Ja to neću potpisati."

"Pa zar je to važno, da li si došao prije ili poslije? Mi te ničim ne optužujemo."

"Ako nije važno, zašto mijenjate moj iskaz?"

"Što si tako tvrdoglav? To ti ništa ne može škoditi. Potpiši."

"Neću potpisati. Uostalom, što vi imate od toga što će u zapisnik ući nešto što ja nisam rekao, nešto za što ste potpuno sigurni da nije istina?"

"Ja moram nešto donijeti svome šefu!", rekao je istražitelj vrlo ljutito.

Mlađi istražitelj me uvrijedio. Odgovorio sam mu istom mjerom.

Stariji istražitelj se zaletio i udario me snažno nogom u leđa (tog dana sam sjedio na maloj klupici, a ne kao obično na stolici s naslonom). To je bio jedini put da sam tijekom istrage dobio fizički udarac. Nisam bio raspoložen za daljnji razgovor i stražar me odveo.

U Glavnjači me nikada više nisu pokušavali saslušavati na zapisnik.

Pravili su bilješke, a na neka pitanja u ćeliji sam pismeno odgovarao. Čudio sam se toj metodi. Čudnovato mi je bilo da je jedini zapisnik, koji nisam potpisao, imao samo pola stranice teksta. Također mi je bilo čudno da sam samo te noći sjedio na maloj niskoj klupici. Zaključio sam da je sve to planirano tako, ali zašto? Saznat ću na kraju balade.

Jedne večeri u sobi za saslušavanje, major Ozne i ja smo neko vrijeme bili sami. Krupan i debeo, stajao je na sredini sobe u položaju karakterističnom za imoćanske "torbare" iz vremena prije rata: noge raširene, jedno stopalo izokrenuto u stranu, glava zabačena unatrag, a trbuh izbačen naprijed. Bio sam siguran u njegovu raniju profesiju. Ti su torbari u otvorenom sanduku, s pregradama nabijenim raznovrsnom robom dnevne uporabe, nosili na trbuhu svoj dućan. Pošto su robu prodavali u stojećem stavu, njihov dućan počivao je manjim dijelom na njihovom trbuhu, a većim dijelom na podbočenom štapu. Oni su neumorno "špartali" iz sela u selo, iz grada u grad, iz države u državu. Bilo ih je u Austriji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, a i drugdje. Njihova roba je bila toliko jeftina da su se ljudi pitali, čudeći se, kako uspiju dobiti robu za tako sitne pare.

Neki su govorili da robu kupuju neposredno u tvornicama, ili da je to roba s nedostatkom, a bilo je onih koji nisu isključivali mogućnost da, ustvari, preprodaju ukradenu robu. U svakom slučaju, bila je to krvavo stečena zarada. Živjeli su bijedno, spavali u baračicama na periferiji gradova, sve da bi svojoj obitelji u imotskom kamenjaru mogli poslati novčanu pomoć. Predratna vlast ih je sumnjičila da su vrbovani od austrijskih, pa kasnije i njemačkih obavještajnih službi. Major-torbar osluškivao je kako kiša pljušti. Padala je već nekoliko dana i noći bez prestanka. A onda zadovoljno zaključi: "Bit će kruha, narod će jesti." Iz tog brižnog zanosa se trgnu, okrene se prema meni i dade mi očinski savjet: "Ti optužuj, optužuj što više, oca, braću, ženu, optužuj sve odreda, tako će tebi biti lakše."

Saslušanja u Glavnjači se nisu vršila svakog dana, niti su trajala cijele noći kao u Ljubljani. Nije bilo fizičkih tortura, nisam bio okovan u lance, a to je ipak bila prednost. Tu sam proboravio oko mjesec dana, a da se ni jednom nisam okupao ni čestito umio. Spavao sam u odijelu, jer je vlaga

održavala hladnoću. Nijednom nisam izveden u šetnju. Nijedno živo biće, osim istražitelja i stražara, nisam vidio. Pokušaji da porazgovorim sa stražarom, nisu uspjeli. Očito su imali stroga uputstva u odnosu na mene.

Već nekoliko dana me ne odvode na saslušanje. Prema mojoj ocjeni, ne postoji ama baš ništa što me već po nekoliko puta nisu pitali. Što će dalje sa mnom?

Jedne noći probudi me stražar i odvede istražitelju. Što će biti sada?

Istražitelj drži pred sobom debeo paket listova, pa me pita: "Kojom brzinom vi čitate?"

"Ne razumijem pitanje."

"Recite mi koliko stranica možete pročitati za jedan sat?"

"Ne znam, nikada nisam čitanje pratio na satu."

"Dobro, ali otprilike koliko?"

"Postoji, svakako, razlika zavisno od predmeta. Brže čitam zabavni roman nego neku knjigu znanstvenog karaktera. Ne mogu, zaista, ništa reći.

Ali, što će vam to?", pitam ga.

"Radi se o tome da nemamo vremena. Stvar je vrlo hitna i vi trebate ovo pročitati najdulje za jedan sat i svaku stranicu potpisati. To su zapisnici o vašem saslušanju."

"Koliko se ja sjećam, vaš kolega je samo jedan put napravio zapisnik, koji sam odbio potpisati, jer je pisao suprotno od onog što sam ja govorio. Prema tome, to nisu moji zapisnici."

"Evo, uzmite i pročitajte i potpisujte što je brže moguće. Nemamo vremena."

Ne znam da li na prvoj ili drugoj stranici, stajala je moja izjava da sam iz Trsta špijunske podatke slao mom šurjaku (Zorinom bratu) Veselinu Kesiću u New York, on da je te podatke prodavao američkoj obavještajnoj službi, a meni slao dobiveni novac.

"Vama je poznato da sam u Trstu živio u teškim materijalnim prilikama. Veselin se na studijama izdržavao od povremenog pranja bolničkih hodnika. On ima teško oboljenje kuka, pa možete zamisliti s kakvim mukama zarađuje za najbjedniji život i za studije. On mi je od te svoje skromne zarade poslao tri puta po nekoliko dolara. Da je on prodavao moje podatke, valjda bi i on i ja drukčije živjeli. Ja ove lažne dokumente ne potpisujem, pa bilo što bilo." "Što ste tako tvrdoglavi? Pravite pitanje od ničega."

"Ako je to ništa, brišimo."

"Opet vi s tvrdoglavošću. To uopće Kesiću ne može škoditi. On nije ovdje, ne možemo mu suditi, pa da bismo to upotrijebili protiv njega."

Diskusija je trajala vrlo dugo. Nervirali smo se obojica. Podizali smo glas jedan na drugoga. Osjećao sam se potpuno iscrpljenim. Vidjevši to, istražitelj se odlučio na krajnji korak:

"Sad je dosta. Vrijeme je isteklo. Ostalo je na vama da birate - ili potpisujete to odmah, bez čitanja, do kraja, ili silazimo ispod zemlje. Bit će mi žao i neugodno, ali tamo ćete potpisati."

"Znam, bio sam već ispod zemlje. Vjerujem da ću potpisati. Zato ću potpisati sad, odmah. Pa neka vam je na čast."

Tako sam potpisao, možda i dvjesto stranica zapisnika koji to nisu.

Tako su potpisivale Staljinove žrtve, tako i "dahauovci" mom ljubljanskom istražitelju. Što sam sve potpisao? Jesam li nekome naškodio? U onim okolnostima, nažalost, nisam bio u stanju o tome razmišljati. Ako sam nekome nanio zlo, molim da mi oprosti, ili da se pokuša zamisliti u mom položaju.

Povratak u Ljubljanu Opet lanci na ruke, opet vozilo pekare, opet u zadnjem kupeu zadnjeg vagona, pa put za Ljubljanu.

Prolazimo kroz Sremsku Mitrovicu, promatram ponovno grupu kuća i zvonik, sve opasano zidom. Konačno Ljubljana. Ista ćelija, ista lica. Noću me uvode u istražiteljevu kancelariju. Trojica su. Dočekali su me kako se samo poželjeti može. Na stolu crno vino, pravi crni kruh, isjeckana salama.

Nude me, jedem i pijem u opijenosti mirisom svježe pečenog kruha. Glad, glad za kruhom. A onda otrežnjenje: "Što im je cilj? Timeo Danaos..."

Veoma ljubazno mi objašnjavaju da bi ipak trebalo sačiniti neki zapisnik. Oni već imaju spisak pitanja (naravno i odgovore). Je li vino djelovalo na izgladnjeli organizam, ili su u vino stavili "dodatak" kao i "dahauovcima", ja ne znam. Znam da mi je sve bilo mutno, da sam sve potvrđivao.

Ipak, pružio sam otpor potpisivanju. Rekao sam da je bolje da to ostavimo za sutra. Oni su bili vrlo ljubazni i ja se ne sjećam jesam li tada što potpisao ili ne. Dva dana su me pustili na miru. Što sada? Nisam mnogo vjerovao da će mi dopustiti proces, s obzirom na način kako sam uhvaćen. S tim mislima sam usnuo. U snu opet otac kaže: "Sine, ideš na proces, ali neće biti ono najgore." Ujutro ulazi istražitelj-oficir i kaže mi: "Vi idete na proces. Dobit ćete dvadeset godina strogog zatvora, a vaša drugarica šest mjeseci, uvjetno na dvije godine. Kako se mislite držati na procesu?"

"Onako kako se prema meni bude držao državni tužilac i predsjednik sudskog vijeća."

A onda, tajnovitim glasom, skoro šapćući, ali vrlo uvjerljivim tonom, oficir mi je rekao da će mi u Postojni biti pružena prilika da razgova-

ram s "državnim tožilcem". To je izgovoreno tako kao da mi se ukazuje neka izvanredno velika čast.

Proces u Postojni Smješten sam u neka velika kola, drvena, u mali, vrlo tijesan odjeljak. Umjesto prozora - prorezi, tako ukošeni da je moguće vidjeti samo do udaljenosti od oko tri metra. Imao sam dojam da u ostalim pregradama ima i drugih osoba. To je bila Zora i onaj nesretni seljak koji ju je, na Dolinarov nagovor, primio u svoj stan do hapšenja.

Prepoznao sam ulazak u Postojnu, ali ne idemo glavnom ulicom nego sporednom. Baš onom ulicom u kojoj sam pred kraj rata stanovao. Evo, to su vrata, ne vidim staricu koja je prema meni bila mnogo dobra, koja me uvjeravala da "prihaja svoboda", da su partizani "dobri ljudje kot vi" i nagovarala da ne idem nigdje dalje, već u njenoj kući dočekam "osvoboditev".

Bila je, zaista, dobronamjerna, željela mi je, na svoj način, dobro, kao da sam joj sin.

U jednoj sporednoj ulici se zaustavljamo. Iskaču pratioci, otključavaju i izvode me. Onako iznemoglog, u padu me prihvaća visoki milicionar i pola me nosi, a pola vuče. Ulazimo u jednokatnu vilu iznad čijeg ulaza piše da je to zubna stanica. Nikada se kod zubara nisam osjećao ugodno, a tek kod Udbinog zubara! Silazimo u podrum. Vidim da ima mnogo vrata. Jedna otvaraju i ja se nalazim u novom "domu". Plafon je vrlo nizak, tako da mogu hodati samo ako se sagnem. Osim vojničkog kreveta sa slamaricom i kible, nema ničeg drugog.

Noću su me odveli na prvi kat kod državnog tužioca, kao što su mi bili obećali. Mlad čovjek, hladan. Bez ikakvog uvoda pročitao je prvo pitanje i moj odgovor u Ljubljani. Pita: "Je li to istina?" Tako redom. Na neka pitanja, s mojim odgovorima, potvrđujem sa "da", a na druga "ne". Ovih "ne" je bilo mnogo. Kad je bilo gotovo, rekao mi je: "Drugovi vas nisu dobro preparirali. Vi se vraćate u Ljubljanu. Kad vas prepariraju kako treba, vratit će vas."

"Druže tužioče. Gdje sam god rekao "ne" – povlačim, zabilježite "da". Ja sam potpuno siguran da će me drugovi preparirati kako vi želite.

Zato je bolje da odmah na svako vaše pitanje kažem da."

"E, to je već bolje", reče tužitelj. A onda me poslao na spavanje.

Ujutro čujem zveckanje porcijama. Znači - doručak. Na vratima ima rupica kroz koju promatram. Onaj visoki milicionar od jučer, donosi i slaže vojničke porcije jednu uz drugu. Mislim da ih je bilo sedam. A onda, Bože,

što to radi? Iz svake porcije uzme po jednu žlicu pure i stavlja na središnju porciju. Zašto to radi? Uzima tu bogatu porciju i kreće prema mojim vratima. Pa to on krade drugima za mene! Nečuveno. Vjerojatno se sažalio na moj izgled i moju iscrpljenost. To se ponavljalo svih pet-šest dana do mog odlaska iz Postojne za Ljubljanu. A pošto je u nekoj ćeliji bila Zora, to i njoj "krade" i dodaje meni.

Taj dobri stražar me poveo na proces. Ruke sam imao vezane, ali je kaput tako bio zakopčan da se to nije vidjelo. Prolaznici me nisu zapazili.

Stižemo na trg pun svijeta. Vjerojatno se pripremaju za odlazak na neki sastanak. Prolazim kraj zgrade u kojoj je bio štab generala Mušickog. Zatim ulazimo u zgradu suda s karakterističnim zaokrugljenim ulazom. U sali nema nikoga osim mene. Ubrzo ulazi čovjek s torbom za spise i sjede meni nasuprot.

"Ja sam vaš branitelj po službenoj dužnosti", reče. "Što ćete mi? Već imam jednog tužioca."

"Nemojte tako. Ja sam advokat u Mariboru, a ne policajac. Stavljeno mi je u dužnost da vas branim. Svoju dužnost obavljam kao i da ste me vi izabrali."

"Ako je tako, recite mi, jeste li upoznati s mojim spisima?"

"Sad su mi dozvolili da na brzinu pogledam."

"Kakšen je vaš vtis (kakav je vaš dojam)?", pitam ga.

"Brezupno (beznadežno)."

"Pa što ćete mi onda?"

"Takav je red."

"Rekli ste da ste advokat u Mariboru. Jeste li prije rata odlazili u restoran hotela "Novi svet"?"

"Da, kako ne. Tamo je uvijek bilo svježe ribe i sjajnog viškog vina."

"Onda ste poznavali vlasnika Jožefa Povodnika, on je moj ujak, brat moje majke."

"O, tako. Dobri smo bili prijatelji. Dajte, molim vas, ispričajte mi nešto iz vašeg života čega bih se mogao uhvatiti. Možda će pomoći."

Uskoro su uveli publiku. Ona je, bio sam siguran, bila sastavljena od radnika Udbe i raznih komiteta. Samo osobe punog povjerenja. Služe kao kamuflaža za potvrdu da je suđenje bilo javno. Zatim su uveli Zoru i nesretnog seljaka, te nas posjeli na optuženičku klupu.

Dugo je čitana optužnica koja bi se, uglavnom, dala svesti na moju antikomunističku propagandnu aktivnost prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Zatim špijunska aktivnost u korist neke strane sile. Koliko se sjećam, nije bilo rečeno za koju službu. (Kasnije ću saznati da je u presudi to bilo identificirano kao američka služba, ali da u mom dosijeu u Centralnoj Udbi postoji službeni dokumenat da nisam radio ni za koju obavještajnu službu.)

Unosili su u presudu što im je odgovaralo.

Zoru je optužba teretila da je pokušala ilegalno prijeći granicu, a jadnog seljaka da je Zoru primio na stan jedan dan.

Državni tužilac i predsjednik sudskog vijeća bili su pristojni, pa sam pristojan bio i ja. Morao sam se pridržavati onoga što sam obećao tužiocu, ali sam povremeno na to zaboravljao. Ipak, prevladavala je prijetnja, koja mi je u Ljubljani saopćena, da Zorina sudbina zavisi od mene.

Nakon što su izvršena saslušanja optuženih i nakon što je advokat rekao nekoliko fraza, sud se povukao na vijećanje. Soba je ispražnjena tako da sam ostao sam. Prišao mi je iz "publike" jedan nizak, debeo milicionar, promatrao me škrgučući zubima. Rekao mi je: "Pričaš ti, pričaš mnogo. Da su te predali meni u ruke, ne bi pričao." Povjerovao sam mu.

Suci su se povukli u sobu do sale. Drvena vrata su propuštala njihov razgovor. Pa to je prosto nezamislivo, da optuženi sluša vijećanje koje se odnosi na njega! Toga nema ni u najdemokratskijim sudovima. Svaku riječ sam glasno čuo. Na moje veliko iznenađenje, tema njihovog razgovora nisam bio ja. Oni su razgovarali isključivo o Azerbejdžanu. Tamo su bili neki neredi. Pretpostavljao sam da će o optuženima razgovarati kad završe razgovor o Azerbejdžanu, ali taj razgovor trajao je preko pola sata. Tada sam čuo: "Bilo bi vrijeme da uđemo. Neka se pusti publika."

Ostali optuženi i publika su ušli, a predsjednik vijeća je ustao dostojanstveno da objavi što je vijeće presudilo: meni 20 godina strogog zatvora s prisilnim radom i 5 godina gubitka građanskih prava; Zora 6 mjeseci, uvjetno na dvije godine, a seljak 5 godina strogog zatvora s prisilnim radom i zaplijenom cjelokupne imovine. Nemoguće mi je opisati očajanje tog seljaka kome je propalo sve što je stekao žuljevima i znojem kroz cijeli svoj vijek.

Izrazio sam mu žaljenje što sam povod njegovoj nesreći. "Ne krivim ja vas, ali mi je strašno žao da mi je ovo priredio moj prijatelj Dolinar."

Sjetih se oca, zaista nije bilo "ono najgore". Hoće li parapsihologija za ovakve snove ikada naći objašnjenja?

Sutradan lanci na ruke, pa transport za Ljubljanu, u istu sobu. Što će biti dalje? Vjerojatno će me uputiti na rad u neki rudnik iz kojega živ neću izaći. Teško mi je bilo vjerovati da će me uputiti u neku robijašnicu.

Sutradan su mi vrlo ljubazno saopćili da će mi omogućiti sastanak sa Zorom. Možemo biti zajedno čitav sat. I tako, sastadoh se sa suprugom u nekoj velikoj sobi, namještenoj lijepo, sa stolovima i foteljama. Istražitelj (zapravo onaj s crvenom mrljom iznad usne) rekao nam je: "Ostavljam vas, slobodno razgovarajte, poslije jedan sat doći ću po vas", i otišao je. Vrlo ljubazno. Čim je zatvorio vrata za sobom, Zora i ja smo u isti mah dali znak jedno drugome da postoje prislušne sprave. Zato smo razgovarali glasno o stvarima koje oni mogu čuti, a povremeno smo jedno drugom šaptali u uho.

Tako je protekao naš prvi razgovor poslije skoro pet godina od trenutka kad smo se razdvojili u Beogradu. Fizički je bila potpuno uništena, a to je i ona rekla za mene. Tješili smo se, izražavali nadu, hrabrili se.

Opet Glavnjača Opet lanci na ruke, opet konspirativna vožnja do vagona. Bio sam u svom odijelu, kao i na procesu. Na moje pitanje gdje me vode, rekli su mi s cinizmom bez prikrivanja: "Tamo gdje ćeš imati bolju hranu i gdje će ti biti bolje."

Prelazimo Zagreb i jurimo na istok. U Sremskoj Mitrovici, Bog zna već po koji put, promatram grupu kuća crvenih krovova, sa zvonikom i tvorničkim dimnjacima. Baš kako sam ih s nekim ushićenjem promatrao u studentskim danima. Neka napredna industrija!

Ponovno Glavnjača, ali ne vode me u moju raniju ćeliju. Uvode me u kupaonicu s tuševima. Po zidovima mokro od svježeg kupanja, po podu sapunica i dlake. Prozor s rešetkama gleda na mali svjetlarnik, po njemu kosti, valjda bacane s gornjeg kata, te blato i druga prljavština. U uglu kupaonice kibla, a uza zid postavljen zarđali željezni bolnički operacijski stol. U njegovom udubljenju voda, iskrećem je. Užasna vlaga, kiša pljušti neprekidno. Umoran sam, željan sam leći na operacijski stol, ali neću dok se malo ne osuši.

Za razliku od ranije sobe koja je imala drveni pod, ovdje je betonski.

Tamo sam imao suhu slamnatu asuru i pokrivač - ovdje hladni, mokri zarđali metal bez pokrivača. Hrana je bila jednaka, osim što kruh nisam morao dijeliti s miševima. Prolazili su dani, a nitko me nije pozivao. Kad su me uvodili, prošao sam kroz četvrtasti, veliki hodnik, sa svih strana ćelijska vrata.

Kad se dijeli kruh, kotaricu donosi neki lakši zatvorenik. Stražar otključava kupaonicu i staje među vratnicama i pruža mi uvijek jednaki komad kruha. Jednog dana vrata je otškrinuo samo toliko da može pružiti kruh. Bio je to veliki komad - za četiri porcije, najmanje. Nisam vidio stražara, nije želio da ga vidim. Nek' mu je blagoslovljeno. Čujem pred vratima kupaonice razgovor žena koje peru pod. Glas jedne mi je poznat, ali to je nemoguće. Nemoguće je da je u zatvoru Zorina sestra Mirka! Zašto bi ona bila u zatvoru? Kad ju je druga žena oslovila po imenu, sumnje više nije moglo biti. Zaista, odležala je u Glavnjači godinu dana. Čak je i suđena. U presudi stoji da joj je iz Banjaluke došla u posjet sestra Zora, a Mirka je nije prijavila!

Prolaze jednolični dani. Ni sa kim ne mogu riječ progovoriti. Iz trulog prozora, koji gleda u svjetlarnik, iščupao sam mali željezni čavao. Njime u drveni prag prozora urezujem svoje inicijale. Zatim na zidu vršim dijeljenje dva broja u nedogled; zabavlja me pojavljivanje iste brojke u decimalama u pravilnom tijeku.

Popodne sam zadrijemao na operacijskom stolu. Iz polusna me trgao zvuk tupog udarca u betonski pod. Podigao sam glavu: Bože, pa ja haluciniram. Otkuda crno janje na podu? Kako mu oči čudnovato sjaje, a brkovi se tren razmiču, tren skupljaju. Gledamo se tako neko vrijeme, a ono napravi skok i ubaci se kroz rešetke u svjetlarnik. Bio je to ogromni štakor, natovljen od komada mesa što su ga neki "ugledni" zatvorenici kroz prozor s gornjeg kata bacali u svjetlarnik. Da su tu boravili "ugledni", s posebnim privilegijama, saznat ću mnogo kasnije.

Kada je trebalo vršiti kupanje zatvorenika, premještali su me u baraku za saslušavanje. Na povratku vode i prljavštine posvuda. Za mene kupanja nije bilo. Noću sam odveden u baraku. Istražitelj me obavještava da je po cijeloj Jugoslaviji upućen cirkular o zabrani zasnivanja radnog odnosa moje supruge s bilo kojim poduzećem, sve dok ja ne izađem s robije. Kasnije ću saznati da je to i Zori rečeno i da se toga sva poduzeća strogo pridržavaju. Dakle, ide se na ekonomsko iscrpljivanje i na moralno uništavanje.

Zatim mi kaže da je čitao moj članak "Moralna strana radničkog pitanja."

Tu se radi o kratkom sadržaju predavanja što sam ga u Drvaru održao krajem 1939. godine u dvorani sokolskog doma (koja će u ratu postati "historijska"). Sjećam se, sala je bila prepuna radnika drvne industrije. Zastupao sam stajalište da ni kapitalizam ni komunizam ne nude rješenje radničkog pitanja. U oba ta sistema radnik je u najamnom odnosu: u kapitalizmu s kapitalistom, u komunizmu s državom. Od kapitalista se brani štrajkom, od države ni sa čim, jer ona raspolaže policijom, vojskom, tenkovima, avionima i sibirskim logorima. Umjesto štetnog trajnog rata između kapitala i rada, bolja je njihova suradnja. To je moguće postići učešćem radnika u čistoj dobiti poduzeća, odnosno pretvaranjem radnika u akcionare poduzeća.

Time se uspostavlja zajednica. Ukoliko vlada veća radna disciplina, radnici će imati veću dividendu od akcija. Radnici nemaju sredstava za kupnju prvih akcija; one će im biti date besplatno iz dijela profita na temelju godina staža, a kasnije ih mogu kupovati iz dividende. Kroz skupštinu dioničara, učestvovat će u formiranju politike poduzeća, odnosno u planiranju razvoja.

Kada sam završio predavanje, prišli su mi radnici i rekli: "Vi ste govorili ono što je nama svima u duši. Nas optužuju da smo i komunisti, a mi ništa drugo ne tražimo, nego što ste vi izložili."

Odlučio sam iskoristiti prigodu koju mi je pružio istražitelj: "Možete li za trenutak zaboraviti da ste vi policija, a ja rob u vašim rukama, pa da razgovaramo kao slobodni ljudi negdje, recimo, u Švicarskoj?"

"Dobro, razgovarajmo", reče istražitelj.

"Kažite mi iskreno, bi li radnik bolje živio po vašem sistemu, ili po sistemu za koji sam se ja zalagao?"

"Priznajem da bi radnik bolje živio po sistemu koji ste propagirali, ali ne damo mi da radnik postane kapitalista."

Iako smo bili u "Švicarskoj", nisam se usudio pitati ga tko su to "mi" i tko je te "mi" ovlastio da ne dozvole radniku bolji život. Diskusija je o tom pitanju završena.

Otvorio je novo pitanje: "Razgovarao sam s vašim kolegom sa studija, Mijalkom Todorovićem. On je o vama govorio najljepše što se o nekome može reći, a među vašim spisima našao sam vašu vrlo pozitivnu bilješku o Mijalku. Kako to treba razumjeti?"

"Nisam se politički slagao s Mijalkom, a niti on sa mnom, ali često smo razgovarali. Osjetio sam da je on idealista i da je duboko uvjeren da će njegova borba usrećiti narod. Naravno, bio sam siguran da je u zabludi. Vjerojatno je i on na isti način razmišljao o meni. Ali ipak, cijenili smo jedan drugog i poštivali."

"Vi uopće niste čovjek", reče mi istražitelj.

"Kako to mislite?"

"Vi ne mrzite nikog, čak ni nas komuniste, a čovjek koji nije u stanju da mrzi - to uopće nije čovjek!" "Čujte. Ja sam protivnik komunističke ideologije. Ali, kako bih ja mogao mrziti one ljude koji žele narodu dobro i spremni su na najveće žrtve, bez obzira što vjerujem da su u zabludi? Zašto da ih mrzim?"

"Neprijatelja treba mrziti", poučio me istražitelj.

Tako se i ova diskusija završila.

Istražitelj me zatim obavijestio da ću biti upućen u jedan veliki zatvor gdje će se prema meni dobro postupati, gdje će i hrana biti dobra, pa ću se brzo oporaviti.

Došao je i major-torbar. I on mi je davao savjete: "Mnogo si zgriješio, trebaš to nadoknaditi, a to nećeš moći ako se ne popraviš. U našem velikom zavodu pružit će ti se prigoda da se popraviš nemoj je propustiti. Mi smo naše neprijatelje u zemlji uništili. Ako nismo imali nikakav drugi razlog, izvršili bismo pretres i našli barem jedan kalem konca. To je bilo dovoljno da mu konfisciramo cjelokupnu imovinu, da ga likvidiramo, ili da umre u zatvoru. Nema više povratka na staro. Zato, popravi se što prije. To ti je moj najiskreniji savjet."

Pod "popraviti se" policija je podrazumijevala: potpisati obvezu da ćeš biti agent, ubiti svoje ljudsko dostojanstvo, optuživati svoje drugove i "ukrasiti se" raznim drugim sličnim karakteristikama.

Jednom prilikom kad me je islednik doveo u situaciju da povjerujem da na vagi njihove pravde jednako teži mogućnost da me ubiju ili ostave živog da robijam, stavio mi je sudbonosno pitanje: "Vjerujete li vi u Boga?"

Bez razmišljanja odgovorio sam da vjerujem. Dobio sam utisak beznađa na njegovom licu.

ROBIJA, SREMSKA MITROVICA

Teška izolacija Ponovno lanci na ruke. Ovog puta ulazim u automobil, a ne u "Pekaru". Na beogradskoj željezničkoj stanici umiješali smo se među putnike. Milicionar traži da kaput pridržavam tako da se lanci ne vide.

Silazimo u Sremskoj Mitrovici. Krećemo prema "industrijskom kompleksu" kome sam se prigodom svakog prolaska kroz Mitrovicu divio.

Pitao sam stražara: "Kakva je to industrija?" "Tvoja" – odgovorio je. "Pa zar je to ta 'kuća oplakana'?", pomislih.

U susret nam idu dvije žene. Na glavi velike košare kruha divne ružičaste boje. Kako mora da je sladak. Jedva čekam da stignem u zatvor da ga se nauživam.

"Drugarice, zdravo!", pozdravi ih stražar.

One, niti nas pogledaše niti odzdraviše, To me iznenadilo. Miris toplog kruha u prolazu prosto me zanio. Naišle su još dvije djevojke s kruhom. Ovaj put stražar ih pozdravi sa: "Dobar dan, drugarice!" Opet bez odgovora. Naiđoše još dvije: "Pomoz' Bog djevojke!" Opet ništa.

Konačno mi je postalo jasno da odnos naroda i "narodne vlasti" nije idealan kako se iz novina, koje sam čitao u Trstu, moglo zaključiti, a niti kako su me uvjeravali moji "ugledni drugovi".

Pred ulazom u robijašnicu cvijetnjak. Obrađuju ga robijaši. Prvi put u životu promatram robijaške uniforme - u takvu će obući i mene. Ali, lica kakva su to lica? Mrtvačko bljedilo, potpuna iscrpljenost, kosti izbačene, oči kao u krepane ribe. Kako je to moguće kod onako lijepog kruha? One su djevojke kruh odavde iznosile, iz neke ovdašnje pekare. Dosjetio sam se: to su bolesnici koji su dobili lakši posao dok se oporave. Uz onakav kruh, brzo će se oporaviti.

Stražar me uveo u "Drugu zgradu" i ostavio me u kutu da čekam, a on je ušao u komandirovu kancelariju da obavi administrativne formalnosti.

Razgledam. Nalazim se na betonskom pravokutnom platou. Vrlo je dug, na kraju, ispod niza prozora, mnogo slavina iznad valova. Okolo tog prostora zvanog "aerodrom", dugi niz ćelijskih vrata u prizemlju, na prvom i drugom katu. U sredini, spiralne metalne stepenice koje povezuju sva tri nivoa.

Iznad mene, s terase drugog kata, vise portreti u prirodnoj veličini: Tito, Kardelj, Ranković, Kidrič, Mijalko Todorović i neki drugi, koje ne uspijevam identificirati. Pa zar ovdje da vise! Na robiji?! U kutu vidim odbačene novine sa slikom Dimitrova u debelom crnom okviru. Umro. Umro ili su ga "umrli"!

Stražar me vodi uz stepenice na drugi kat. Otključava mi ćeliju broj 1. Pa, valjda, više ne pripadam onima koji trebaju izgubiti svaku nadu kad ulaze? U betonskoj ćeliji nema ničeg osim kible i stare poderane krpe na podu - to je slamarica bez slame. Slamu će mi sigurno donijeti. Pokrivača nema. Prozor jednim dijelom razbijen, visoko je, ne mogu ga doseći. Zid, debeo više od jednog metra. Zidovi čisti, nedavno premazani vapnom, bez ikakvih zapisa. Ne vidi se tko sve umire za "slobodu".

Iz susjedne ćelije netko daje znakove kucanjem o zid. Znao sam da robijaši komuniciraju svojom abecedom, ali ja je ne znam. Osim toga, vjerojatno je provokator. Kucanje je uporno. Od morzeovih znakova znam samo S.O.S. (Spasite duše naše). Dajem te znakove, pa što bude da bude, Odgovora nema. (Proći će mjeseci kad ćemo se i on i ja zapanjiti kad se vidimo prigodom mog prvog iznošenja kible.)

Otvaraju se vrata. Robijaš unosi dvije limenke, jedna sadrži vodu, a druga je prazna.

"Ova prazna ti je za jelo. Operi je dobro. Čuješ što ti kažem? Dobro je operi!" "Zašto mi to naglašava?", pitam se. Što je u njoj bilo, kakvoj je svrsi služila? Nije valjda...? Vrata se zatvoriše. Napio sam se vode. Je li moguće da je ta voda za cijeli dan, za umivanje i za piće? Uzimam konzervu u koju će mi stavljati hranu. Moram je oprati, ali kako? Nemam sapuna. Mućkam u njoj vodu i izlijevam je u kiblu.

Osjećam glad. Otvara se prozorčić na vratima. Osuđenik mi nešto pruža. Uzimam jedan mali komadić kukuruznog kruha, skuhana pura malo zapečena. Ostajem dugo zbunjen. Pa nije valjda to obrok za cijeli dan? Sigurno ne. Ovo je za doručak. Takav komadić za ručak, pa za večeru. Ukupno tri komadića. To je bilo otprilike jedna četvrtina onoga što sam dobijao u Glavnjači, a istražitelj je rekao da ću se oporaviti! Vrlo sam potišten. Pojeo sam doneseno u dva zalogaja i napio se vode. Rado bih legao na slamaricu, ali slamu još nisu donijeli. Svejedno, legnem na krpu. Kao i u Glavnjači, osjećam bol u kostima, kako god legao. Kosti su gole, obložene samo tankom kožicom. Cipele stavljam pod glavu umjesto jastuka. Iz polusna me prenulo lupanje kazana i porcija. Kroz otvor na vratima dajem praznu konzervu - vraćaju mi nalivenu do polovice. Gledam: neka prljava voda s dva ili tri komadića nekog zelja. Pijem. Osjećam gorčinu i smrad. Kakav smrad!

Otkrivam da u vodi ima nešto raskuhano, možda jedna žličica kukuruznog brašna. Jedem lišće, vjerojatno od repe. Gorko i smrdljivo. Ali, tekućina je topla. Zato pijem nekoliko gutljaja, a ostatak izlijevam u kiblu. Čekam kruh, ali ga ne donose. Već sam ljut, pa lupam šakama o vrata.

Stražar je još ljući. Objašnjavam mu da nisam dobio kruh. On psuje redara-osuđenika, a ovaj prilazi bijesan: "Kako možeš lagati da ti nisam dao kruh? Jesam li ti dao čim si došao?"

"Dao si mi za doručak, ali nisi za ručak."

"Ha, ha, ha-a-a, ovaj traži kruh i za ručak, traži odmah i za večeru, ha, ha, ha!"

Znači, jednom dnevno dva zalogaja pure. To će me "oporaviti". Tako iz dana u dan. Ujutro, prije kruha, dobijao sam kavu. Neka topla crvenkasta tekućina, vjerojatno smrvljeni, zapečeni kukuruzni klip ili nešto slično, ali i to smrdi. Pijem nekoliko gutljaja i izlijevam u kiblu. Taj smrad, mnogo kasnije ću saznati, potječe od broma koji političkim krivcima stavljaju u hranu dva puta više od maksimalno dozvoljene količine. Osuđenici-kriminalci nisu osjećali toliki smrad.

Tako je započeo moj boravak u ćeliji broj 1. Nikada na zrak, nikada kupanje, nema slame, nema pokrivača, nema promjene rublja, nema sapuna, bez četkice i paste za zube, bez klozet-papira. Moje umivanje je bilo prskanje lica s malo vode. Morao sam je štedjeti do sutra. Kiblu ne iznosim ja, već svako jutro to čini osuđenik-kriminalac. Ni on ni stražar ne smiju progovoriti sa mnom. Svakih sedam dana stražar u ćeliju uvede brijača da me obrije. Ne šišam se, ne siječem nokte ni na rukama, ni na nogama. Nisu mi dali robijaško odijelo. Na meni su rublje i čarape već istrunule. Glad i iscrpljenost. Noći su hladne (staklo je razbijeno), pa se pokrivam sa svojim laganim proljetnim kaputom. Ako pokrijem noge, otkriven mi je gornji dio tijela i obratno. Jastuk od cipela izaziva bol glave. Jednog dana stražar ide od ćelije do ćelije i popisuje tko želi kupiti jabuke. Mene preskače - lupam. Pita me imam li novaca. Kažem da imam u upravi jer, kad su me uhvatili, imao sam 300 lira. Stražar kasnije dolazi i kaže: "Za tebe nema jabuka."

Fantaziram o hrani, sanjam hranu. Ne znam više kad je to san, a kad nije, stopilo se sve u jedno. Danima sebe vidim u Sandžaku (gdje nikada nisam bio). Muzu ovce, teku rijeke mlijeka, pravi se sir, sir, Bože, sir! A onda se budim pun gorčine i tuge. Organizam najviše žudi za komadićem sira, kockom šećera i malo češnjaka.

U tom miješanju sna i jave, stalno me tišti briga za Zoru. Što će biti s njom? Hoće li preživjeti, hoću li preživjeti dvadeset godina? U logoru u Eboliju, ocijenio sam da će komunizam trajati trideset godina. Čemu se mogu nadati? A za Zoru je otišao cirkular svim mjesnim Udbama da se ne smije dozvoliti njeno zaposlenje dok sam ja na robiji. Živjet će kod roditelja, ali kako?

Intenzivno svake noći prizivam pokojnu majku. Konačno, evo je. Pitam je: "Hoće li propasti komunizam?"

"Hoće."

"Kada?"

"Kad se ponovno vratiš." Što je mislila? Je li kad se s robije vratim kući, ili kad se ponovno vratim iz emigracije, ili, ne daj Bože, kad se ponovno vratim na robiju?

Zapazio sam kako na podu puzi jedan poveći insekt kornjaš. Kretao se prema prozoru. Izmijenio sam mu pravac kretanja ulijevo - ispravio se.

Okrenuo sam ga u suprotni pravac - vratio se u polazni. To sam ponavljao više puta - rezultat uvijek isti. Morao sam zaključiti da insekt ima svoj pravac, svoj cilj. A ja?

Stražar mi je donio, prvi i posljednji put, knjigu na čitanje. Bio je to Lenjinov Materijalizam i empirio kriticizam. Znači, počelo je popravljanje!

To, svakako, nije stražarova zamisao. Netko, neki intelektualac misli na mene. Možda major-torbar. Na knjizi ime bivšeg vlasnika Popovića, profesora književnosti Beogradskog univerziteta. Kad je upisivao svoje ime, nije mogao zamisliti gdje će završiti njegova knjiga i kakvu će odgojnu namjenu imati. Knjiga je puna Popovićevih kratkih komentara. Svi ti zapisi su puni humora, tako da Lenjinova filozofija ispada "bijeda filozofije". Čitam s napregnutom pažnjom. Bila mi je to jedina i istinska zabava.

Na hodniku odzvanjaju koraci. Zastaju neko vrijeme, a onda ulaze dva "ugledna druga" iz ljubljanske Udbe. Obojica sa tek (pred vratima ćelije) upaljenom cigaretom. Bacaju cigarete na pod i razgazuju ih čvrstim pokretima cipela, ostaje samo prah na podu. Vjerovali su da sam pušač i da jako patim što mjesecima nisam pripalio cigaretu. Tako su pokušali raspaliti moju žudnju. S teškim naporom, suzdržavam smijeh. Kasnije ću saznati da nije bio rijedak slučaj da osuđenik osuđenika cinkarenjem prodaje upravi zatvora za cigaretu.

Drugovi s užitkom promatraju moje stanje i pitaju me kako se osjećam. S nestrpljenjem očekujem da otkriju svrhu svog dolaska. Pričaju mi, kao uzgred, o djevojci iz drage mi slovenske obitelji u Trstu. Ona se udala, kažu, za tog i tog čovjeka, u braku žive vrlo lijepo i sretno. Tako su mi tu sreću prikazali idiličnom da je ja nikada ne bih mogao ni sa čim pokvariti. A taj "delija" je bio dvostruki agent, američki i Udbin, to mi je tijekom istrage postajalo jasno. Dakle, ako mi se pruži prilika da pošaljem poruku u Trst, u smislu da raskrinkam tog špijuna, stradat će idealan brak i poremetiti se život toliko mi drage obitelji. Međutim, mnogo godina kasnije, saznat ću da takav brak niti je bio sklopljen, niti se radilo na njegovom sklapanju, a djevojka je u to vrijeme već bila u Australiji.

Kod te dvojice sam negodovao što mi presuda nije uručena i molio ih da porade na tome da mi se dostavi. To je kod njih izazvalo grohotan smijeh uz: "Dobit ćeš je, dobiti, kako da ne!" Zatim sam negodovao što mi je oduzet vjenčani prsten, pa sam zatražio da mi se vrati. Opet grohotan smijeh, ali ovog puta još jači.

Prolazili su dani, tjedni i mjeseci. Da nekako "potrošim" vrijeme, u mislima sam izradio nekoliko projekata zakona: o izgradnji stanova, stjecanjem vlasništva uračunavanjem najamnine u otplatu, o ućešću radnika u vlasništvu poduzeća putem akcija, o zadrugarstvu itd. Te sam zakonske projekte ponavljao po nekoliko puta dok se nisam potpuno zasitio takve zakonodavne aktivnosti. Zatim sam prešao na ispitivanje događaja iz moga života, s posebnim osvrtom na učinjene greške. Kako su se one mogle dogoditi? Kako sam ih mogao izbjeći? Moram priznati da su me takva razmišljanja strašno zamarala, ali su ona značila i moralno čišćenje, makar u malom obimu.

Razmišljam o svemu što sam proživio u zatvorima. Zaključio sam da je to potvrda ispravnosti mog antikomunističkog opredjeljenja. Sve što su radili sa mnom, činili su konspirativno, skriveno, tajno. Zašto? Pa oni su pobjednici, ostvarili su sistem koji će trajati "vječno"! Ipak, mnogo im je stalo da pred ostatkom svijeta pokažu "dobrotu". Ima još naroda koji su "narodni neprijatelji", koje treba osvijestiti i osloboditi zabluda! Osim toga, tu su i ostaci domaćih neprijatelja kojima ne treba dati bilo kakav povod koji bi ih učvrstio u zločinačkom ponašanju i zadržavao ih u predrasudama. Odatle mi se nametao zaključak da ako ostanem živ, sve to trebam napisati i po mogućnosti objaviti. Međutim, vrijeme prolazi, memorija slabi. Kako zapamtiti sve te detalje? Odlučio sam svoju zakonodavnu aktivnost zamijeniti stalnim prisjećanjem svega što sam proživio i saznao. Možda će jednog dalekog dana netko to pročitati, možda i objaviti. Tako nešto moglo bi djelovati da se smanje policijska bezakonja, kao i politički zločini uopće, kojih, nažalost, ima u skoro svim sistemima. Tako sam postupio. Stalna prisjećanja ujedno su mi skraćivala dužinu i tugu dana.

Prošlo je ljeto i užasno sparni dani u ćeliji zagrijanih zidova. Zrak je dolazio kroz rupu na staklu, ali to nikako nije bilo dovoljno, tako da sam se često gušio. Tu rupu je vjerojatno nekog toplog dana napravio osuđenik udarcem poklopcem kible. Tako je riješio, nekako, problem ljeta, ali je otvorio put zimskoj studeni. A evo, zima je nastupila, najprije hladne kiše s vjetrom, pa snijeg, led.

Izgladnio organizam se koči. Cipele u funkciji jastuka pojačavaju hladnoću glave. S mukom rastežem svoj proljetni kratki mantel da bih noću pokrio što veći dio šćućurenog tijela. Čarape su toliko istrunule da su stopala potpuno gola. Glavno mi je bilo da pokrijem smrznuta stopala, ali je to išlo na štetu gornjeg dijela tijela. Smrznuti zidovi prosto isijavaju hladnoću kao sante leda.

I tako me, jedne noći, probudi užasan bol glave. Upaljena je bila desna strana, kao po crti povučenoj redalicom. Linija je išla od grkljana, polovinom vrata, pa je zahvaćala polovinu brade, nosa, čela, preko zatiljka. Što da radim? Godio bi mi topli čaj s rumom! Masirao sam najbolnija mjesta, sljepoočnicu i tjeme, ali je to još više pojačavalo bol. Prestao bih, ali bi me bol ponovno naveo na masažu i tako - sve gore i gore. Hodao sam po ćeliji,

hvatao se za glavu nekoliko dana, a onda sam otkrio da mi se bol može smanjiti samo ako se udaram šakom po glavi, ili udaranjem glave o zid. Čim prestanem - bol se pojača. Trajalo je to lupanje nekoliko dana, a onda sam se odlučio za intervenciju. Povod mi je dao razgovor pred vratima ćelije. Stražari su komentirali temperaturu od 17 ispod nule. Bacio sam se na vrata udarajući šakama svom snagom. Stražaru sam rekao: "Teško sam bolestan, vodite me u bolnicu!"

"Za tebe nema bolnice", bio je odgovor.

Ipak, poslije dva ili tri sata zaustaviše se koraci pred mojim vratima. Čujem: "Ovoga ćeš samo pregledati, ali ne smiješ s njim razgovarati."

Otvoriše se vrata. Pokraj stražara osuđenik u bijelom mantelu i s bijelom kapom. Liječnik me promatra po direktivi, ali se ipak odlučuje: "Što je s vama?"

Opisao sam svoje stanje.

"Mogu vam dati samo jedan aspirin", reče.

"Onda ne trebam ni to", zaključih pregled.

Preda mnom se zatvoriše vrata, a ja nastavih lupati glavom o zid. Ispitao sam izreku - ne možeš glavom kroz zid.

Poslije nekoliko dana ubaciše mi jedan pokrivač, stari, odrpan, ali mi je došao kao lijek. Sada sam mogao pokriti i glavu i stopala. Nije me to moglo ugrijati, ali je barem umanjilo hladnoću. Dali su mi ga ovako kasno, vjerojatno zato što su čekali da ih molim da mi ga dadu. Mislim da mi ni molbu ne bi uslišali, a ako i bi, onda bi tražili protuuslugu. Zato sam istrajao. Ne znam koliko je trajao taj moj bol, vjerujem između jedan i dva mjeseca, a onda je nestao. Kakvo olakšanje. Poslije antilenjinskog filozofskog humora profesora Popovića - prva blagodat.

Još sam doživio tri događaja koja ću pamtiti do kraja života. U smrdljivoj vodi - ručku, uz dva komada lista repe, zalutao je jedan mali divlji luk. Taj luk - to je najslađi zalogaj u mom životu. Nema riječi kojima bi se mogao opisati osjećaj koji sam doživio. I danas, u 89. godini života, tvrdim da ništa ukusnijeg nisam pojeo. Organizam je toliko bio gladan i željan luka da ga i danas svakog dana jedem. Vjerujem da mi održava zdravlje.

Drugi događaj. Iz razgovora stražara i osuđenika koji raznosi hranu, saznajem da je tih dana Božić i da je redar-osuđenik iz sela dobio bogat paket. To je bio povod za moja još bogatija božićna fantaziranja. Kad je stražar otvorio prozorčić da bi mi redar dao ručak, te otišao da otvori druga vrata, redar je iz džepa izvukao flašicu i u smrdljivu vodu ulio mi ulja. Prvi put, poslije mjeseci i mjeseci - ulje, masnoća. Zar je potrebno opisati što je to za mene značilo? Radije da kažem da mi je humani čin ovog kriminalca uskrsnuo dušu, vratio vjeru u čovjeka, makar on vršio i kriminalna djela. Kakve li plemenitosti, sažalio se na kostur riskirajući teške posljedice ako bi to stražar opazio. Jednog dana ću se upoznati i susretati s njim. Bio je to mla-

dić Novković iz sela Laktaši kod Banjaluke, neki daleki rođak advokata Novkovića, u čijoj sam kancelariji radio. Neka ga Bog blagoslovi jer je postupio po Evanđelju.

Treći događaj. U porciji pliva šest komada bijelog mesa. Ne vjerujem svojim očima. Uzimam komad i zagrizem. Da, pravo meso. Mora da je guščje, tako bijelo. Ali, kako je to moguće? Možda se hrana popravila? Ili je meso nekom greškom zalutalo? Ne, nije zalutalo jer sam ga dobio i sutra i prekosutra. Kad sam kasnije došao u kontakt s drugim osuđenicima, pitao sam ih s oduševljenjem jesu li i oni dobili tri puta bijelo meso.

"Pa zar ste vi pojeli to meso?", pitali su me zapanjeno.

"Kako da ga ne pojedem, to mi je bila prava poslastica!"

"A znate li što ste pojeli?"

"Mislim da je bila guska."

"Da, da, guska oboljela od kuge. Svi smo mi to meso bacali."

A meni je to bila radost. Kamo sreće da je kuge bilo svaki dan!

Uveden je brijač da me obrije i ošiša mi kosu koja je sezala do ramena, toliko je narasla za godinu dana. A onda, da ne povjerujem vlastitim očima, pruža mi škare da odsiječem nokte na rukama i nogama. Ide teško. Nokti, koje devet mjeseci nisam podrezao, savili su se kao orlove pandže, pa još i više, skoro u spiralu.

Poslije toga ubacili su mi robijašku odjeću, uključivo i gumene cipele. Znači - postajem pravi robijaš. Skidam svoj civilni mantel i odijelo, prvi put poslije toliko vremena. Od košulje i gaćica ostale su samo trake. Gledam svoje tijelo. Duboka rupa gdje je nekad bio želudac, rebra strše, bedrene kosti također, ruke i noge kao čačkalice. Kako li tek izgledam u licu? Jednog dana ću gledati slike Židova u njemačkim logorima, točno tako sam izgledao.

Odvode me. Ulazim u kupaonicu. Tu se već nalazi oko dvadeset osuđenika. Svi smo goli i svi gledaju zapanjeno moje tijelo. Pitaju me: "Tko ste vi, odakle su vas doveli?" Ne odgovaram. Uspoređujem svoje tijelo s njihovima - užasna slika. Tuširamo se po četvorica pod jednim tušem.

Odvode nas iz zatvorskog kompleksa u zgradu preko puta. Čujem od osuđenika da idemo pred upravnika. U hodniku, pred upravnikovim vratima, poravnavamo se jedan do drugoga. Na stražarov zahtjev skidamo gumene opanke - svi u čarapama, jedino ja bos.

Upravnik sjedi za stolom. Pred njim naši dosijei. Pita me za ime, za koje djelo sam osuđen, koliko sam osuđen. Odgovaram: "Dvadeset."

"Dana?" - pita upravnik.

"Godina."

To je bio jedini i u cijelosti razgovor između mene i upravnika za jedanaest godina izdržane robije. Zapamtio sam ipak njegov lik: tamno lice,

pomalo izduženo, smeđa, bujna kovrčasta kosa. Čuo sam da se zove Milenović.

Izlazak iz prve izolacije / Skupna ćelija Vraćaju me u Drugu zgradu, ponovno na drugi kat, ali ne u moju ćeliju broj 1, već me vode dalje. Ćelija broj 2 ima otvorena vrata. Tu je i čovjek koji mi je uporno kucao o zid. Pogledasmo se, obostrano zapanjeni.

Bio je to banjalučki advokat dr Stevo Moljević o kome sam pisao u vezi 27.3.1941. Onda mi je prijetio kao "izdajici", a sada obojica patimo zajedno kao "izdajice".

A, evo, nas dvojica sada oči u oči. Doživjeli smo katastrofu Kraljevine Jugoslavije. On je u štabu Draže Mihailovića prekrajao Jugoslaviju, čekao iskrcavanje Engleza i dočekao robiju kao i ja. Pod istim smo krovom, a krajnja sudbina bit će nam različita. On neće doživjeti pad komunizma.

Zaustavljaju me negdje na sredini terase i ubacuju u ćeliju. Iste je veličine i oblika kao i moja dosadašnja. Četiri čovjeka leže na podu, na slami.

Bulje u mene kao u avet. Pokazuju mi da se smjestim kod kible, glavom kod kible. Bit ću tu sve dok netko ne ode, a ja ću prijeći na njegovo mjesto. Onaj tko dođe poslije mene - smjestit će se glavom kod kible. Takav je običaj, bolje rečeno, nepisani zakon.

Slama, oko 5 centimetara, prekrivena pokrivačem, a još ima i jedan za pokrivanje. Gledamo se, jedan mi je poznat, ali ga ne uspijevam identificirati. Drugi, stariji, pita me odakle sam doveden. Kažem iz Trsta. Dalje pita jesam li možda u Trstu poznavao oficira iz zarobljeništva Mrkelju. Pravi šok, kud iz prve da me pita za prijatelja. Malo po malo, ispostavi se da su i on, i onaj meni poznat, zaglavili po dvadeset godina jer su s Mrkeljom održavali vezu. Meni Mrkelja o tome nije nikada govorio. Međutim, u ljubljanskom mučilištu su me dosta "napajali" strujom da bi od mene izvukli s kim Mrkelja održava vezu. Pričam to, a stariji kolega se sažalio na moje stanje, otvara omanju kartonsku kutiju i odsijeca jedan kubični centimetar slanine. Ščepao sam je i progutao. Kaže mi da ima samo malo, dat će mi još jedan komadić s tim da ga sačuvam za sutra. Grabim i to i gutam ga kolutajući očima. Žao mu je što mi više ne može dati, a ja mu zahvaljujem.

Govorimo svoja imena. Onaj poznati, to je kapetan Čupić koji je u ratu 1941, godine bio komandir reflektorske čete sa mnom u hidroavionskoj bazi Divulje kod Splita. Radujemo se susretu. Pričamo što je bilo s nama nakon našeg rastanka. On je stupio u vojsku Draže Mihailovića kod komandanta Račića. Učestvovali su s partizanima u neuspjelom napadu na Šabac i

izazvali njemačku kaznenu ekspediciju po Mačvi. Nijemci su ga zarobili i uputili u zarobljeništvo. Tamo se dogovorio s Mrkeljom da će se vratiti u Jugoslaviju i slati Mrkelji izvještaje o postojećoj situaciji. Završilo se to robijom.

Stariji kolega je bio major kraljeve garde. Treći je bio mladić, oko 25 godina. Osuđen je na manju kaznu. Njegov stric je bio funkcionar Kominterne u Moskvi. Očekuje puštanje. Četvrti - sremski seljak. U istrazi su mu nanijeli teške povrede kralježnice. Osuđen je na 20 godina u grupi Splićanina Gojka Marovića. Gojko je bio podmornički podoficir. Kad je Jugoslavija kapitulirala, s podmornicom "Nebojša" pobjegao je u Egipat. Podmornica se uključila u englesku ratnu mornaricu, a poslije rata se vratila n Jugoslaviju. On je vjerojatno u ratu radio u engleskoj obavještajnoj službi, pa je to nastavio i u svojoj zemlji. Robijanje mu teško pada, skoro svake noći urliče: "Majko, majko moja!" Teško ga je slušati.

Stražar mi je donio list papira i olovku da pišem kući. Polovicu stranice (mali format), mislim 12 redaka, mogu pisati ja, a na drugoj polovici će se odgovoriti. Pisao sam Zori na adresu u Banjaluci. Poslije desetak dana dobio sam prvi paket. Vidim da adresa nije pisana Zorinim rukopisom, vjerojatno je pisao njen otac. Zašto ne ona? Što je s njom? Obuzele su me najcrnje misli. Nemam odgovora na pismo. Njen otac nije htio pisati, jer mi ništa dobrog ne bi rekao.

Hladnoća je bila velika. Ležali smo dan i noć dok nisu odobrili šetnju. Paketi od kuće mogli su biti sasvim mali, a od nas petero, dvojica ih od kuće uopće nisu primala. U svakom paketu bio je i po komad slanine. Kožicu bismo dobro istrugali, pokušavajući je zatim gristi, ali bez uspjeha. Netko je došao na ideju da je "skuhamo". Isjekli smo je na komadiće (išlo je to vrlo teško), pa smo ih stavili u konzervu s vodom. Poslije nedjelju dana osjetili smo da se malo omekšala. Izlili smo vodu, stavili komadić slanine, luka i crvene ljute paprike, te soli. Sa svake strane poklopca konzerve stavili smo komad kamena (ni sam ne znam odakle), pa na njih položili konzervu. Ispod nje smo stavili nekoliko loptica papira i zapalili ih. To smo uradili u nedjelju popodne kad u zgradi ostaje samo jedan stražar. Ubrzo se ćelija ispunila dimom. Uhvatila nas je panika, ali smo se snašli. Otvorili smo prozor i mahali pokrivačem izbacujući tako dim. Ali, što ako netko izvan zgrade alarmira upravu? Na sreću, prozori su bili okrenuti prema poljima, a ne prema ulici.

Tako je krčkalo i dimilo. Ali, da skratim, koža je ostala tvrda i nije se mogla sažvakati.

Drugi eksperiment je uspio. Jedan od kolega dobio je u paketu sojino brašno. Jednu manju količinu (otprilike dvije žlice) stavili bismo u staklenu flašicu, dolili vode i mućkali sve dok se ne pretvori u mlijeko. Tko je htio da pije toplo mlijeko, stavio bi flašicu u gaće, među bedra, i tako je zagrijavao.

To ne bi bilo toplo mlijeko, ali, ipak, bilo bi mlako. Lijepo je u tako strašnoj hladnoći popiti nešto mlako. Ćelije su imale radijatore, ali se nikada njima

nije grijalo. To je, naime, bila zgrada rezervirana za "neprijatelje", koje ne treba zagrijavati. Nisu nam priznavali status "političkih" osuđenika. Mi smo jednostavno bili narodni neprijatelji, izdajnici, kriminalci.

Uskoro mi je stražar rekao da imam posjetu. Poveo me izvan zgrade u kojoj sam smješten i odveo u posebnu veliku prostoriju. Već je tu bilo dvadesetak robijaša razmještenih uzduž drvene pregrade. Paralelno s tom pregradom, postavljena je još jedna takva. Uz nju će se razmjestiti posjetitelji, svaki pred svojim. Razmak među pregradama je toliki da je onemogućeno rukovanje.

Ulaze, zapravo nahrupljuju, posjetitelji, uglavnom žene.

Svaka traži svog čovjeka. Evo i Zore. U licu kost i koža, blijedo-žuto lice umjesto negdašnjeg rumenog. Prepoznao sam je po bujnoj kovrčavoj kosi. Pažljivo motri svakog robijaša tražeći mene. Preda mnom je, zagleda me, pa produži. Zovem je, prepoznaje me i brizne u grčeviti plač. Kako li sam morao izgledati kad me nije mogla prepoznati vlastita žena.

Saznajem da dolazi direktno iz beogradskog zatvora. Ide za Banjaluku, odakle će mi slati pakete. Vrijeme za posjetu za tren je isteklo. Međusobno se hrabrimo. Posjetioci odlaze. Zora se svakih nekoliko koraka okreće, plače i pozdravlja me rukom.

U ćeliji pričam kolegama što sam saznao od Zore. Imam dojam da suosjećaju s nama i našom patnjom.

Dr Danilo Dača Gregorić Došao je dan kada je moja ćelija pozvana na slobodnu šetnju. Izlazile su i druge ćelije. Najprije jedan disciplinski krug, a onda na "slobodno" krug se raštrkao. Ljudi traže poznanike, pa se stvaraju manje ili veće skupine.

Meni ususret ide čovjek - živi leš. Boja lica kao da je iz gline izvučen, koža visi, kosti iskočile, a oči mutne.

"Zar me ne poznaješ? Ja sam Dača Gregorić."

"Za Boga miloga, kako to izgledaš?"

"Imaš li ogledalo? Nemaš. Pa da, sebe ne vidiš pa misliš da izgledaš bolje od mene. Nisi me prepoznao jer me se sjećaš debljeg i rumena lica. A i ti si pravi živi leš. Samo, ja te poznajem kao mršavog, pa pojačano mršavilo nije promijenilo u osnovi tvoj izgled u tolikoj mjeri da te ne bih prepoznao."

"Dačo, ispričaj mi otkuda ti ovdje?"

"Poslije propasti Jugoslavije, neko vrijeme sam se zadržao u Beogradu. Napisao sam knjigu o toj propasti, a onda otišao s roditeljima, supru-

gom, kćerkom i sinom u Berlin kao dopisnik švedskog lista Dagater Nahrihten. Švedska je bila izvan rata jer je uspjela sačuvati neutralnost. Izvještavao sam objektivno i imao odlične veze, ne samo s ljudima iz lista za koji sam radio, nego i s drugim švedskim ličnostima. S obzirom na moje stare veze s nekim njemačkim ličnostima, lakše sam dolazio do informacija nego mnogi drugi novinari, što me učinilo atraktivnim i za druge novinarske krugove u Berlinu.

"U Beogradu sam doktorirao na tezi Privreda nacionalnog socijalizma. Skupljajući materijal za tezu, sprijateljio sam se s njemačkim ministrom poljoprivrede, a preko njega sam uspostavio i mnoga druga poznanstva. Kad je Hitler držao kongres svoje Partije, ministar poljoprivrede je predložio svojoj Partiji da me na njega pozove kao poznatu ličnost i kao gosta. Sve to zahvaljujući mojoj doktorskoj disertaciji koja je bila štampana ne samo u Jugoslaviji, nego i u Njemačkoj. Tada sam ja još pripadao Ljotićevom pokretu Zbor. Savjetovao sam se s Ljotićem i on je odobrio moj odlazak na kongres, ali isključivo kao privatna ličnost, a da se nikako ne mogu pojavljivati u funkciji člana rukovodstva Zbora. Tako sam i postupio. Kasnije je Ljotić napadan što me poslao na kongres.

"Kada se vidjelo da se Jugoslavija mora odrediti prema Hitlerovoj Njemačkoj, i kad je bilo jasno i knezu Pavlu i Vladi da ne može više podržavati totalnu neodređenost, Vlada je uz suglasnost kneza zatražila od mene da, koristeći moja poznanstva u Njemačkoj, pokušam saznati što zapravo Njemačka traži od Jugoslavije, odnosno čime se može zadovoljiti, a da bi Jugoslavija ipak zadržala svoju neutralnost. Razgovarao sam s ministrom vanjskih poslova Ribentropom. Oni shvaćaju poziciju Jugoslavije i smatraju da bi bio moguć pakt o prijateljstvu. Ne traže od Jugoslavije pristupanje Trojnom paktu. Ja sam o tome obavijestio našu Vladu. Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu 25.3.1941. godine, izazvalo je kod mene zaprepaštenje.

Ne mogu shvatiti kako je do toga došlo. Ne isključujem da je to plod panike naše Vlade, koja je, možda, u strahu i sama dala neki mig da je spremna pristupiti Trojnom paktu."

"Dačo, reci mi, molim te, je li ti poznat tekst dokumenata o pristupanju Trojnom paktu?"

"Da, uspio sam vidjeti te dokumente. Tu nema ničega što svaka druga vlada, u sličnim okolnostima ne bi mogla prihvatiti. Postojao je i jedan tajni dodatak. U njemu je bila izjava Njemačke da neće od Jugoslavije tražiti prolaz trupa i materijala kroz Jugoslaviju. Greška je Njemačke što je zahtijevala da se taj dokumenat mora držati u tajnosti. U Beogradu se brzo saznalo da postoje neke tajne klauzule, pa se smatralo da su tajne zato što idu na štetu Jugoslavije. Odatle se i nije mogao izvesti drugi zaključak, nego da su Pavle i njegova Vlada izvršili izdaju Jugoslavije. Psihoza za puč 27.3. je bila tu, put u katastrofu otvoren. Zašto je Njemačka tražila da dokumenat ostane

u strogoj tajnosti? Vjerojatno zato što takva koncesija nije data ni jednoj drugoj članici Trojnog pakta.

"Po završenom ratu i poslije izdržanih svih bombardiranja Berlina, odlučio sam sačekati smirivanje situacije, a onda se s obitelji preseliti u Ameriku. U stanu sam imao dragocjenosti koje sam prenio iz Beograda.

Smatrao sam da će mi to biti dovoljno za preseljenje, te da ću u Americi nastaviti s radom kao novinar, ili ću se baviti nekom drugom aktivnošću.

"Međutim, jednog dana, u moj stan upao je jedan američki pukovnik i jedan major. Izvršili su pretres stana, oduzeli sve dragocjenosti, a mene su strpali u džip. Prošli smo cijelu Njemačku i Austriju i stigli na jugoslavensku granicu. Stražarima u graničnoj karauli rekli su da sam ja ratni zločinac i da imaju nalog da me izruče Jugoslaviji. U karauli su me tražili u spiskovima, ali me nisu pronašli. Rekli su američkim oficirima da ja nisam osoba koju Jugoslavija traži, pa da me mogu vratiti. Ali, oficiri su inzistirali na mojoj predaji. Iz karaule su telefonski pozvali Beograd. Poslije dužeg čekanja iz Beograda je javljeno da me prihvate i sprovedu. Tako su se američki gangsteri oslobodili mene i zadržali opljačkane dragocjenosti.

"U beogradskoj Glavnjači trulio sam ravno četiri godine. Protiv mene nisu imali ništa. Saslušavali su me o mojim političkim saznanjima, o poznanstvima u Njemačkoj, o razgovoru s Ribentropom, o mom političkom radu, najprije u Ljotićevom Zboru, pa kod Stojadinovića (u dnevniku Vreme).

Ali, ništa nisu našli što bi predstavljalo osnov za kvalifikaciju izvršioca nekog krivičnog djela. Na kraju su me osudili na deset godina i - evo me."

"Zaboga, Dačo, nemoj nikome reći da si osuđen samo na deset godina, jer ćeš postati predmet zafrkavanja i omalovažavanja. Među nama nema niti jednog političkog osuđenika ispod dvadeset godina. Smatrat će te sitnom ribom. Dačo, ti si bio u samom vrhu hijerarhije Zbora. Što te rukovodilo da nas napustiš i priđeš Stojadinoviću?"

"Ja sam u Zbor ušao kao jedan od rukovodećih ljudi Jugoslavenske Akcije. Programi su nam bili slični. Međutim, do prvih razmimoilaženja došlo je u vezi s izborima od 5.5.1935. Ljotić je bio protiv učešća na izborima.

Pošto je s pravom tvrdio da su političke partije krive za sva zla, smatrao je da Zbor kao pokret ne treba i ne smije učestvovati kao da je i on partija. Mi iz Akcije smo vršili jak pritisak na njega ističući da iako smo u suštini etički pokret, mi se ne smijemo izdvajati iz dnevnog političkog života. U Parlamentu ćemo imati šire mogućnosti iznositi naše ideje pred narod. To će nas jačati i približiti položaju s kojega možemo korisno djelovati. On je to preko volje prihvatio, a rezultati su za nas bili loši, nismo prošli izborni prag. To ne čudi kad se uzme u obzir da smo bili, takorekuć, nepoznati. Imao je Ljotić i ponudu svog vjenčanog kuma, predsjednika Vlade Boška Jevtića, da uđe u Vladu, ali je i to iz moralnih načela odbio. Stojadinović mu je, također, nudio ulazak u Vladu, ali je i to odbio. Nije htio surađivati s amoralnim političarom. Stojadinović i Korošec su nas nemilosrdno gonili. Ja, a i još

grupa ljudi, došli smo do zaključka da vrijeme prolazi jalovo, to jest da nam se neće pružiti prilika da ostvarimo svoje stvaralačke želje. Zaključili smo da za moralni preporod naroda trebamo nekoliko desetljeća. Zato, kad me pozvao Stojadinović i rekao mi da je za mene kao veliku ribu mala voda koju mi pruža Zbor, pa mi ponudio položaj glavnog urednika u vladinom dnevniku Vreme, da je slične ponude iznio i drugim mojim prijateljima, ja sam ponudu prihvatio. Ljotić je nastavio s moralnim preporodom, a država je propala. A, evo, propadam i ja, i ti skupa sa mnom. Tko je bio u pravu, niti imamo odgovor, niti ima smisla razgovarati o tome."

To je bio moj prvi susret s dr Gregorićem na robiji. Kasnije ću surađivati s njime na robijaškom poslu, a bit ću i svjedokom njegovog ubojstva poslije izdržane kazne.

ZORINA PRICA – treća

Pokušaj bjekstva za Trst / Ponovno zatvor / Proces u Postojni / Po treći put zatvor Došao je čovjek i donio mi tvoje pisamce u kome me pozivaš da ga slijedim. Čovjek nije kazao ni ime ni prezime (kasnije ću saznati da se zove Dolinar), bio je vrlo finih manira, govorio je uvjerljivo, imao je ugodan smiješak. Rekao mi je da kupim željezničku kartu do Ljubljane, a odatle je njegova briga da me prebaci do Trsta.

Pozvala sam ga da dođe sutra na ručak. Kako nismo imali novaca, prodala sam krevetsku plahtu. Na putu do Ljubljane nije bilo problema, a onda smo ušli u autobus koji nas je dovezao u neko selo blizu tršćanske granice. Ušli smo u kuću gdje nas je domaćin primio radosno i pažljivo, vidjelo se odmah da između ukućana i Dolinara postoji duboko prijateljstvo. Dolinar mi je rekao da ide u Trst da bi se s tobom dogovorio o detaljima, pa će se vratiti za dva do tri dana. Domaćini su mi dali večeru, a onda su me odveli u sobu. Legla sam uzbuđena. Da bih lakše navukla san na oči, uzela sam čitati, upravo izašlu iz štampe, knjigu o Titu.

S treskom se otvoriše vrata i u sobu uđu dvojica goropadnih ljudi u civilu. "Što čitaš, kučko? Gledaj, gledaj, ova kučka čita knjigu o Titu. Ustaj, kučko, i obuci se." "Što vi hoćete od mene?", pitala sam. "Što hoćemo? To ćeš brzo saznati. Što ćeš ti ovdje?"

"Ovo je moja zemlja, ja imam pravo da je obilazim kako hoću."

"O-ho! Kučka ima pravo. Dobit ćeš ti svoje pravo. Brže se oblači i izlazi na hodnik!"

Gurali su me grubo niz stepenice. Nitko od domaćina se nije vidio.

Ugurali su me u automobil. Kretali smo se takvom brzinom, a zavijutaka bijaše mnogo, da sam osjetila da ću povratiti: "Molim vas zaustavite da izađem na zrak, osjećam se loše, povratit ću sve što imam u želucu."

Nisu htjeli zaustaviti. Rekla sam: "Ako odmah ne zaustavite, sve što imam u želucu ću izbaciti u kola i na vas."

Zaustavili su. Izašla sam u mrak i istog trena ispovraćala sve što je bilo u meni.

U Ljubljani smo ušli u neku policijsku zgradu, mislim da je to bila Udba. Nešto su se konzultirali. Čula sam da je jedan rekao: "Ona ne smije noćas ostati ovdje", pa obrativši se nekoj kolegici reče, "odvedi je ti kod sebe za dva do tri dana. Onemogući bilo kakvu komunikaciju."

Ta žena je u svojoj kući rekla: "Majko, primi ovu ženu za dva do tri dana. S nikim ne smije razgovarati. Daj joj moju sobu." Domaćica je bila prema meni pažljiva. Rekla mi je da ne otvaram prozor, jer su joj susjedi nezgodni. Doručkovala sam, ručala i večerala s njom, ali ni u kakve delikatne razgovore nije stupala. Imala sam dojam da me sažaljeva.

Treći dan, ujutro, došla su po mene ona dvojica koji su me i odveli.

Automobilom smo išli prema Trstu. Ništa nisu razgovarali. Na jednom mjestu smo izašli iz automobila i krenuli pješke kroz gustu borovu šumu. Uhvatio me strah da me vode na pogubljenje. Mislila sam na tebe, na moje drage roditelje i sestru Mirku. Koliku bol će im zadati moja smrt. A zašto u smrt, zato što želim biti sa svojim mužem, što želim imati svoju obitelj i živjeti normalnim životom. Zastali smo i tu čekali neko vrijeme, a onda su mi rekli: "Mi ne trebamo ni tebe ni tvog muža, idite u Australiju ili gdje god hoćete.

Eto ti ga." Rekavši to, snažno su me gurnuli kroz borovinu. Ugledala sam tebe, zaboravih na policiju, na opasnost, sva sam se skoncetrirala na tebe.

Prišla sam ti bez straha, ali u zagrljaju ostala samo jednu ili dvije sekunde.

Urlanje: "Ruke u vis, pucamo!", pa dva vučjaka koja su stala pred tebe razjapljenih gubica, spremni da te rastrgaju. Izgubila sam snagu, izgubila moć rasuđivanja, osjećala sam da je sve izgubljeno, da je kraj svemu - životu mome i tvome.

Kad su nas razdvojili i tebe vezanog vukli ispred mene, onaj što me oslovljavao s "kučko", u zaokretu mi je udario takvu pljusku da mi se činilo da me više nema, da ne postojim. Dalje me morao vući, nisam mogla hodati, noge su mi se odsjekle.

U velikoj zgradi u Ljubljani oduzeli su mi kaput i torbu. Ne sjećam se nikakvih drugih detalja. Smještena sam u ćeliju na katu, na kraju hodnika.

Od velike tuge i brige nisam mogla jesti. Shvatili su to kao moju demonstraciju. Uz uvrede i prijetnje kako će me oni urazumiti, odveli su me u podrum i strpali u frižider. To je bila jedna udubina u zidu, uska tako da nisam mogla sjesti na pod. U zidu su vjerojatno bile ugrađene frižiderske cijevi, pa je odasvud izbijala jaka hladnoća. Za tren sam bila skoro smrznuta.

Osjećala sam bolove u cijelom tijelu, a naročito u prstima koji su mi upropašteni u banjalučkom zatvoru. Ne znam koliko su me tako smrzavali, ali sam imala dojam da mi je mozak cementiran. Pošto sam bila sva ukočena, nisam mogla hodati. Zgrabili su me za ruke i vukli uz stepenice. Progovoriti nisam mogla. Nisu me saslušavali na zapisnik, nego samo vodili usmene razgovore. Neprekidno su mi govorili da si me ti ostavio u Beogradu za špijunku,

tražili da imenujem članove organizacije koji su radili za mene. Nikakva moja obrana nije uzimana u obzir. Danima su me nagovarali da postanem agent Udbe, za mene i za tebe će onda biti sve dobro. Tvrdili su mi da si ti već potpisao obvezu. Kad sam se nasmijala, pokazali su mi presavijen papir i pitali da li poznajem tvoj potpis. Potvrdila sam da je potpis tvoj i zatražila da pročitam tekst, ali su to odbili.

Nagovarali su me da se udam za jednog njihovog oficira. Čak su mi ga doveli na viđenje, obećali mi službu i razne povlastice. Kad to nije uspjelo, pružili su mi list papira i olovku da napišem koga sve poznajem u Banjaluci. Sastavljala sam spisak komunista koje sam poznavala: Ljubiša i Ljubinka Čekrlija, Rudi Kolak, Seka Masleša i još petnaest imena. Poslije desetak dana upao je istražitelj i izgrdio me "na pasja usta" što zbijam šale s njima. Jasno mi je bilo da su iz Banjaluke dobili obavijest da su na spisku sve sami pouzdani drugovi. Branila sam se da su to osobe koje su dolazile u našu kuću, a neki od njih su bili moji školski drugovi. To što su oni bili komunistički nastrojeni, to me nije interesiralo. Jednom su me odveli na šetnju u dvorište. Pred vratima jedne ćelije stajala su dvojica vojnika s mitraljetom u ruci. Ocijenila sam da je to tvoja ćelija. Na šetnji sam se zadržala nekih pet minuta. Po povratku, shvatila sam da je izvršen pretres ćelije.

Kad su me doveli na proces u Postojnu, u sobi u koju su me smjestili dok ne počne suđenje, zatekla sam seljaka kod koga sam dovedena po prispijeću u Ljubljanu. Bio je vrlo tužan i tako iscrpljen, da sam imala dojam da su ga mučili. Sjela sam blizu njega. Dok su dvojica milicionara razgovarala, on mi je šapnuo da je sve to Dolinarovo djelo. Jedan me milicionar upitao da li znam slovenski. Kad sam rekla da ne znam, on je glasnije razgovarao s milicionarom koji me doveo. Rekao mu je, to sam uspjela razumjeti, da se radilo o tome da tebi skinu glavu, ali se od toga odustalo. Bit ćeš osuđen na 20 godina, a ja ću biti osuđena na malu kaznu i puštena uvjetno. Seljak će ići 5 godina na robiju, a sva imovina bit će mu zaplijenjena.

Molila sam seljaka za oproštenje što sam bila povod za njegova stradanja, a on je očinski odgovorio: "Ništa, gospođo, glavno je da će vaš suprug ostati živ. Bit će i neko sniženje kazne, pa ćete dočekati da vam dođe kući."

Tako je on, jadnik, tješio mene, a ja za njega nisam mogla naći niti jedne riječi utjehe. Poslije suđenja otišla sam na željezničku stanicu u Postojni. Stražar mi je rekao da će mi dati novac za putnu kartu. Kad je došao, zatekao me u gorkom plaču. Moram priznati da me, kao i onaj nesretni seljak, iskreno tješio. Osjetila sam kod obojice tih ljudi veliku duševnost.

Uvjeravao me da ćeš mi jednog dana doći živ, pa ćemo nastaviti prekinuti život.

U Ljubljani na željezničkoj stanici, dočekala su me dva agenta Udbe i pozvali da ih slijedim. Ja sam se opirala tvrdeći da sam slobodna i da hoću

svojoj kući. Uvjeravali su me da moram prenoćiti u zatvoru i razdužiti se. Ni jedan hotel me neće primiti bez isprava.

Uveli su me u zgradu iz koje sam otišla na suđenje u Postojnu, ali ne u staru ćeliju, već u vrlo konfornu i lijepo namještenu spavaću sobu. Užasno sam se plašila. Vidjevši da je ključ s unutrašnje strane, zaključala sam se.

Dežurni oficir je lupao i zahtijevao da otvorim, ali sam se dugo opirala. Njegove su prijetnje postale tako ozbiljne da sam morala otključati.

Ujutro sam na poslužavniku dobila bijelu kavu, kruh s maslacem i marmeladom. Ručak je donesen, također na poslužavniku. Nisam razumjela ništa. Tražila sam neprekidno da me puste da idem kući. Rekli su mi da upravo trebam ići u drugu sobu gdje ću moći s tobom razgovarati i pozdraviti se. Bilo mi je jasno da su instalirali prislušne sprave da čuju kakve ćeš mi direktive dati. Drago mi je bilo kad sam vidjela da si i ti to pravilno shvatio. Onaj nečovjek koji me nazivao kučkom i koji me saslušavao i terorizirao, sad, s lažnim osmijehom, glumi plemenitog čovjeka koji nam želi dobro. Zbog našeg šaputanja u uho, sprava nije zabilježila ništa, pa su mi sutra ponudili ponovni sastanak s tobom. Energično sam odbila, drago mi je što si i ti tako postupio.

Tako smo se rastali u uvjerenju da ćemo se ponovno naći.

Dobila sam isprave i kaput. Bivši, divno sačuvani kaput, sada je sav upropašten. U džepu nalazim tramvajsku kartu. Drugarica je vjerojatno mislila da mi kaput neće više trebati. Na željeznički kolodvor krenula sam bez pratnje.

Noćna vožnja do Zagreba me iscrpila.

Cijeli dan sam morala provesti u Zagrebu da bih navečer krenula za Banjaluku. Sjetila sam se adrese jedne moje rodice i odlučila kod nje provesti dan. Primila me oduševljeno, pripremila kupaonicu, a potom nahranila.

Pita me što sam tako žuta u licu. Znala sam da ne bih dugo mogla lagati, pa sam joj ispričala ukratko svoju priču. Žalila me i tješila, a onda ponudila da prilegnem. Njen suprug radi u Udbi, zadržat će se duže na poslu. Tek što sam legla, čujem zvono i glasne riječi: "Pratimo jednu ženu - neprijatelja. Vidjeli smo da je ušla u ovu kuću, ali ne znamo u koji stan."

Otvoriše vrata moje sobe - gledaju me. Pitaju rodicu: "'Ko ti je ovo?"

"To je jedna moja rodica, bolesna je, došla je u Zagreb na specijalistički pregled."

Odoše. Vidjevši strah na mom licu, sa smješkom me tješila: "To su prijatelji mog muža, ne trebaš se bojati." Ostala sam kod nje do odlaska vlaka. Kasnije ću saznati da sam ja taj neprijatelj kojega su slijedili. Suprug moje rodice je izbačen iz Udbe. To me veoma potreslo, jedva sam čekala prigodu da ga sretnem i izvinim se. Prigoda mi se zaista uskoro pružila. On mi je srdačno zahvalio što sam bila povod da se oslobodi Udbe. Upravo je

namjeravao zatražiti suglasnost za otpust iz službe, što se inače teško dobija.

Konačno, evo me u Banjaluci. Žurim ulicama da bih što prije stigla svom domu. Oni sigurno za mene ništa nisu saznali. U dvorištu vidim majku i maloga Dragu. Otvaram dvorišna vrata i čujem majku: "Drago, vidi, evo neka prosjakinja."

"Majko", reče Drago, "to je naša Zora!"

Začas smo se svo troje našli u zagrljaju. Plačemo, dugo nitko nije uspio izustiti ni riječ. Majka čita na mom licu i sijedoj kosi kakve sam muke prošla. Evo i tate, i on se pridružuje. Plače i on.

Prve izgovorene riječi bila su pitanja što je s tobom. Dok majka na brzinu priprema nešto za jelo, ja pričam svoju priču, skraćeno. Bit će dana za detalje. Na kraju moje priče, tata reče: "Kćeri moja. Muž ti je osuđen na dvadeset godina. To je tvoj zakoniti muž i ti si dužna da se za svo vrijeme brineš za njega. Neće ti biti lako.

Nadajmo se da će doći i neko skraćenje kazne. Ali, ako ne možeš izdržati, eno ti most na Vrbasu pa skači."

Opet je tata gorko zaplakao. Ja ga tješim i uvjeravam u ono što je on, a i svi mi, želio.

Saznajem da je Mirka u zatvoru u beogradskoj Glavnjači. Osudili su je na godinu dana zbog toga što me nije prijavila kod mog ranijeg boravka kod nje. Mirka se branila da ona stanuje u mom stanu i da sam ja došla u svoj stan, a ne u njen. Obrana nije uvažena, ustvari, radilo se o tome da Mirku uklone dok se ne odluči što će biti s nama. Šalju joj pakete.

Ostala sam u Banjaluci nekoliko dana, a onda krenuh za Beograd da te tražim. U stanu samo Lala, a Mirka u zatvoru. On je posjećuje i odnosi joj pakete koje prima iz Banjaluke. Najprije sam otišla u Glavnjaču. Tamo su mi rekli: "Samo si nam još ti trebala." Popodne su došli Udbaši u naš stan i uhapsili me. Lala se nije mogao od očaja više suzdržavati, pa je rekao: "Što radite od ove jadne žene, što je mučite?" Uslijedile su prijetnje, a ja sam složila jedan pokrivač i uzela potrebne sitnice, pozdravila se s jadnim mojim bratom koji treba izvijestiti majku i tatu da sam ponovno u zatvoru. Koliko jada, koliko tuge? Dokle. Bože, dokle? Ima li kraja ovom zločinu nad nama?

U sobi u zatvoru nas je bilo dvadesetak. Upoznala sam gospođu Marčetić, majku tvojih političkih istomišljenika, teška tuberkulozna bolesnica. Mnogo mi se obradovala, makar u nevolji. Kulturna žena, prava dama.

Tu je i svastika bivšeg predsjednika Vlade Dragiše Cvetkovića, Vojvođanka iz stare ugledne obitelji. Zatim sekretarica Bećarevića, šefa političke policije pod okupacijom, pa grupa studentica informbirovki. Marčetićka me primila kod sebe, naravno na podu. To je bilo nakon Titovog odbijanja Rezolucije Informbiroa.

Nisu me saslušavali na zapisnik, ali su me u više navrata pozivali na razgovor. Optuživali su me da sam po tvom nagovoru ostala u Beogradu, zahtijevali da im otkrijem imena osoba koje su mi prikupljale podatke koje

sam tebi slala. Sve je to bilo popraćeno grubostima, divljačkim uvredama i ponižavanjima. Obećavali su mi da će me odmah pustiti i dati mi zaposlenje ako potpišem da ću raditi za Udbu. Moj će zadatak biti da posjećujem ljotićevske obitelji i da Udbu obavještavam što govore. Opet grubosti, opet ponižavanja. Tako u nedogled - treba me slomiti. Rekli su mi da su po cijeloj Jugoslaviji razaslali okružnicu s direktivom da me nitko ne smije primiti u radni odnos dok si ti na robiji. Nekoliko mjeseci nisam znala gdje si, dok mi jednog dana, prigodom posjete, Lala reče da je saznao da si u Sremskoj Mitrovici, ali da s tobom nema kontakta. Hvala Bogu, saznala sam da si živ, a valjda će se postupak s tobom i sa mnom normalizirati. U mojoj tuzi i bolu, posebno mjesto, pored tebe, imali su majka i tata. Kako li se oni muče da bi slali paket meni i Mirki, a moraju pomagati i Lali. Njemu nisu odobrili stipendiju zbog dvije sestre i zeta na robiji. Istina, obećavali su, ali pod uvjetom da potpiše obvezu da će raditi za Udbu i da se upiše u Partiju. Studirao je pod jakim pritiskom i u oskudici. Nekoliko puta je bio kod državnog tužitelja koji mu je uvijek davao isti odgovor: "Nemamo njen predmet."

Sve smo morale raditi na poslovima čišćenja i pranja hodnika i stepenica. Tražile smo da se Marčetićka oslobodi najtežih radova, s obzirom da baca krv, ali je to s najgrubljim cinizmom odbijeno. Jednog dana stražar joj reče: "Slušao sam ona tvoja dva psa kako preko radio Londona laju."

"A ne, to nisu bili psi koji laju, već golubovi koji guču", odgovorila je majka Marčetić. (Jednog dana će ipak uspjeti stići u London i pridružiti se svojoj djeci.)

Bećarevićevu sekretaricu su optuživali za suradnju s Bećarevićem, kako u prikupljanju podataka tako i u mučenju zatvorenih komunista. Ona je bila vrlo hrabra i inteligentna. Prkosno je odgovarala da je jedina njena aktivnost bila tipkanje na mašini po diktatu i ništa drugo. To je posao kakav postoji i kod njih i kod svih policija, i kao što oni smatraju da njihove daktilografkinje jednog dana ne bi zbog toga mogle biti kažnjavane, tako i ona traži da je odmah puste iz zatvora. Odbijala je potpisati obvezu Udbi, jer takvu obvezu nije potpisala ni Bećareviću. (Bećarevića su iz emigracije Amerikanci, 1945. godine, isporučili Jugoslaviji, osuđen je na smrt.)

Posebno poglavlje činile su studentice-informbirovke. Njih su često noću odvodili na saslušanje, a ujutro ih ubacivali kao krvavu krpu. Uza sva ta mučenja, one su uporno ostajale uz Staljina. Najteže im je padalo to što ih tako nemilosrdno prebija njihov drug iz jedinice, kome su liječile rane i poklanjale mu najtopliju pažnju. Bećarevićeva sekretarica je takvo ponašanje uplitala u diskusiji s njima. Stalno je ponavljala da su istražitelji takav zanat naučili od njihovog Staljina. One su, pak, odricale da u Sovjetskom Savezu policija primjenjuje takve metode.

Baš kao na nekoj predstavi u teatru, za vrijeme takve diskusije, u sobu ubaciše jednu djevojku. Njen kožuh je sav bio oblijepljen kravljim balegama - bila je to radnica u zadružnoj staji, uhapšena kao informbirovka. U razgovoru Bećarevićeve sekretarice s njom, za tren se ispostavilo da ona ne zna što je to.

"To ti je komunizam. Evo, priđi ovamo među tvoje drugarice, donesi im miris komunističke slobode i jednakosti! Neka se nauživaju komunističkog parfema."

I tako, u nekad zajedljivim, a nekad zabavnim peckanjima, prolazili su dani. Poslije dugo vremena, puštena sam. Mirka je puštena poslije mene.

S njom u Glavnjači nisam uspjela uspostaviti bilo kakav kontakt.

U Banjaluci sam zatekla potpuno ispaćene roditelje. Nikako se ne mogu pomiriti da poslije muka i nevolja za vrijeme Drugog svjetskog rata, moraju i dalje stradati zajedno sa svojom djecom. Mirka i ja u zatvoru, Lala teškom mukom preživljava, njih dvoje nas opskrbljavaju, a sad i za tebe paketi, dakle, briga za četvoro. O Miroslavu nema nikakvih vijesti, a Veselin je u Dortchester Collegu završio teologiju i prešao u New York na daljnje studije. Stipendija mu omogućuje samo da u nekom starom potkrovlju plati prostor za ležanje. Bez obzira na teške bolove uslijed prijeloma u kuku (dok je bio srednjoškolac), pere bolničke hodnike da bi se prehranio, kupio knjige i povremeno roditeljima slao pakete stare odjeće. Sada sam ja došla kao pojačanje, param i prekrajam, a otac prodaje.

Ponovno sam poduzimala akcije da dobijem bilo kakav posao. No, kao i ranije, čim me neko poduzeće primi, iz Komiteta Partije ili Udbe dođe nalog da me otpuste. Strogo se pridržavaju direktive da me nitko ne smije primiti u radni odnos dok si ti na robiji.

Jednog dana posjetio nas je slastičar Rahman, Musliman s Kosova ili iz Makedonije, naš dobar prijatelj. Od tate je tražio da mu nađe nekog tko će kod njega raditi na mašini za izradu korneta za sladoled. Ja sam se odmah ponudila. Rahman se užasnuo: "Zar vi, Zoro, da radite taj teški fizički posao, u podrumu na visokoj temperaturi, a bez socijalnog osiguranja? Ne, ja to ne mogu prihvatiti."

Objašnjavala sam Rahmanu u kojoj smo situaciji. Moramo i tebi slati pakete, a moja posjeta tebi jednom mjesečno, iziskivala je velike novčane izdatke, što moji roditelji ne mogu snositi, niti bi im ja taj trošak mogla nametnuti. Molila sam i preklinjala Rahmana, sve dok ga nisam izmolila. I tako sam počela raditi taj zaista težak posao. Deset sati bez odmora (osim kratkog dok nešto pojedem) rukama sam svom snagom povlačila na dolje željeznu prečku mašine, da bih od tijesta, što bih ga izmijesila, istisnula partiju po partiju korneta. Rahman me žalio, roditelji su me žalili, svi su me nagovarali da odustanem. Ali ja uporna, nisam mogla zamisliti da ostaneš bez paketa ili da ti jednom mjesečno ne dođem u posjetu.

Kad sam ti dolazila u posjetu, prekidala sam rad i pred željezničkim vagonom od oca uzimala paket i putnu kartu. Zbog, u ratu uništenih vagona, nije se mogla formirati kompozicija koja bi primila sve putnike, zato je gužva bila neopisiva. Nikada nisam uspjela ući u kupe i sjesti, uvijek sam do Mitrovice satima i satima prestajala u hodniku. Jednom se sažalio putnik koji se oslanjao na mene, ili ja na njega: "Ženo božja, što štediš taj paket, što ne sjedneš na njega nego stojiš na jednoj nozi. Da je od suhog zlata ja ga ne bih tako čuvao."

"E, gospodine, ovo je više nego suho zlato. Kad biste znali kome i zašto ga nosim, ne biste mi zamjerili."

"Izvinite, gospođo, sad mi je sve jasno. Žao mi vas je mnogo, ali vam nikako ne mogu pomoći."

Hvala mu na lijepoj riječi, osjećajno izgovorenoj.

Izmrcvarena sam stizala u Mitrovicu. Ali, tamo su se muke nastavljale, naročito zimi kada su se posjetioci skupljali u zaleđenoj prostoriji, čekajući satima da ih pozovu za posjetu. Prva posjeta mi je bila pravi šok. Oči su mi išle s lica na lice, ali tebe ne vidim. Tek tvoj povik "Zoro", vratio je moj pogled na živi leš. Nema smisla, a niti ima pravih riječi, da ti ispričam moje duševne muke koje je ta slika nadodala na sve ono što je u meni već dotada bilo naslagano.

Povratak sa svake posjete opet je bio problem naguravanja s gomilom putnika, od kojih svaki ima razloga da ne ostane na stanici. A kad stignem u Banjaluku - ravno kod Rahmana na posao. Nisam poznavala umor.

Kad su mi tvoji iz Splita počeli slati novčanu pomoć, bilo mi je nešto lakše, ali su troškovi ipak bili toliki da sam još dugo morala raditi.

Bilo je prijatelja koji bi mi povremeno od srca pomogli na razne načine. Ističem Ankicu "šnajdericu", koja bi znala djeci uskratiti čokoladu dobivenu od neke humanitarne organizacije i dati mi za paket. Ili univerzitetska profesorica Nunika Piroćanac, koja bi od studenata kupovala bonove da bi njima nabavila ono što drukčije ne bi mogla nabaviti. Sačuvajmo uspomenu na njih, ukazujmo na njih kao primjer.

U PREVODILAČKOJ GRUPI

Jutros (1950) smo imali "disciplinsku" šetnju. To znači - ruke na leđima i hodanje u krug bez riječi. Poslije podne šetnja je bila "slobodna".

Mogli smo se međusobno grupirati i razgovarati. Željni smo bili saznati neke političke vijesti, jer nam je štampa bila strogo zabranjena. Moj kolega major, povremeno bi dobio isječak iz neke novine - uvijek o međunarodnim odnosima. Ako bi se takav isječak otkrio, makar što je iz dnevne jugoslavenske komunističke novine, slijedio bi raport - 15 dana podrumske samice, mjesec dana bez pisma, paketa i posjeta. Takve mjere bolno pogađaju obitelji.

Kako je major dolazio do tih isječaka, nisam mogao "prokužiti", a nisam ga ni pokušao pitati jer bi mogao kod njega izazvati sumnju. Svi smo bili pod stalnom prismotrom stražara i cinkaroša. Isječak bih pročitao u ćeliji neprimjetno i isto ga tako vratio majoru. Ostali u ćeliji nisu smjeli znati za isječak. Nikada nisam saznao što je major dalje radio s isječkom, Je li ga uništavao ili doturao nekom drugom. Možda ga je davao na čitanje još i Čupiću. Kasnije, kad više ne budem s majorom u ćeliji, jedan će mi robijaš povjeriti da netko od robijaša iz neke od drugih zgrada, koji nisu pod režimom izolacije pa smiju čitati novine, isječak ugura u rupicu između dva kamena zgrade i začepi je malim komadom kamena. Kada izolirci imaju šetnju, jedan od njih se nasloni na zid zgrade pokraj rupice u zidu, neprimjetno izvuče "čep" i isječak, pa ponovno vrati čep. Tako se prenose na papirićima i poruke. Valjda je i major tako radio.

U našu ćeliju doveden je šesti robijaš, student filozofije, teški tuberkulozni bolesnik, upravo otpušten iz bolnice. Bolno je bilo gledati njegove grozničave oči, bijelo lice, a brkovi nekako tužno padaju preko usana kao u foke.

"Ja nekome od vas donosim sreću jer sam višak u vašoj ćeliji. Jedan od vas će izletjeti. Evo, donio sam iz bolnice "Politiku" pa čitajte, ali pazite kako ćete!", pružio je meni prvome.

Pošto su stražari često u papučama dolazili do ćelijskih vrata i otvarali bušu, što je bilo nemoguće čuti, a ni uočiti iz ćelije, morao sam biti vrlo oprezan. Sjeo sam uza zid s uzdignutim koljenima ispod pokrivača. Ona su zaklanjala novine. Ako stražar naiđe, novine ću strpati ispod pokrivača. Tako se i dogodilo. Stražar je u jednoj sekundi gurnuo ključ u bravu i otvorio vrata:

"Pa, dobro ljudi. Kako ste, što radite?"

"A, evo, pričamo pomalo."

"A ti", pokazujući na mene, "što ti radiš?"

Jasno mi je bilo da je vidio kako mi došljak daje novine i kako ih skriveno čitam, pa sam odustao od pokušaja negiranja: "Ja čitam novine", rekao sam.

"O, čitaš novine? Znaš li ti da je zabranjeno čitanje novina?"

"Znam, ali ovo nisu neprijateljske novine, ovo su vaše novine."

"Daj 'amo te novine. Nadrljao si!"

Uzeo mi je novine i otišao. Moje kolege zabrinuti, student naročito.

Pitam: "Što će sada biti?" Raport, kažu, pa podrum, pisma, paket, posjeta. U tom raspoloženju prošlo je pola sata. A onda, jedno "krk" i vrata se otvoriše: "Ti od novina, izlazi!"

Ustadoh zabrinut, a prate me i zabrinuti pogledi mojih kolega. Mislim na bol koju ću nanijeti obitelji. Bit će im to težak udarac. Stražar me izvodi iz zatvorskog kruga, prelazimo u zgradu uprave. Na hodniku stoji jedan omanji čovjek u civilnom lošem odijelu, gleda me i govori zamuckujući: "A, a, ti, ti, to si ti, a čitaš novine, je li čitaš novine, a, a?" "Čitao sam vaše novine", rekoh.

"A, vaše, kako vaše, vaše, naše, a, dobit ćeš ti svoje. Vodi ga!"

Po pričanju mojih kolega, shvatio sam da je to odgojitelj. Njegove su stručne kvalifikacije: seoski sremski brijač, partizanski kurir, udbaš. Sva njegova pedagoška metoda sastoji se u prisiljavanju robijaša da jedan drugog cinkare. Nije važno hoće li se dostavljati istina ili izmišljotina, glavno je da on ispuni mjesečni plan prikupljanja ceduljica.

Stražar me doveo do vrata na kraju hodnika i rekao mi da uđem. Ulazim uznemiren. Soba velika, namještena bogatim foteljama, okrugli stol, zidovi ukrašeni umjetničkim slikama, cvijeće, biblioteka. U fotelji, duboko zavaljen, čovjek fizionomije intelektualca, s naočalima, u lijepom tamnoplavom odijelu, lijepa košulja, svijetlo-plava kravata.

Pita me za ime, zatim kojim se jezicima služim, pa će tihim pristojnim tonom: "Vi ste osuđeni na dugu kaznu. Ja ne znam koliko dugo ćete biti u izolaciji i da li, i na kakve fizičke radove će vas uopće staviti. Ali, ako pristajete, vi biste mogli raditi na intelektualnim poslovima, prvenstveno na prevođenju materijala sa stranih jezika."

Pristao sam s olakšanjem. Na hodniku sam ponovno sreo odgajatelja.

Mislim da je na mom licu zapazio lagani podsmjeh, jer je naglo i bez riječi okrenuo glavu.

U ćeliji me stražar forsirao da što brže pokupim svoje stvari. Kolege mi upućuju ljubopitljive poglede. Dao sam im znak da nije ništa zabrinjavajuće.

Odveden sam u ćeliju u prizemlju, u kojoj sam zatekao trojicu. Ista procedura bila je i s njima. U ćeliji četiri kreveta: dva i dva na kat, slamarica i pokrivač. To je zaista napredak. Cijelog dana čuju se seljenja, izlazi se i ulazi u zgradu. Sutradan saznajemo da su formirane dvije grupe, jedna za rad danju, druga noću. Rad traje po 12 sati. Radi se u ćelijama, u prizemlju, u kojima su postavljeni stolovi i stolice, nema kreveta. Po stolovima pisaće mašine. Prvi tjedan radio sam u noćnoj smjeni. Danju ne mogu spavati jer me bude kriminalci-redari: peru "aerodrom" lupajući kantama i dovikujući se, raznose obroke hrane, sve to galameći. Stražari koji to prate, nisu zainteresirani da održavaju tišinu, ljuti su što im je oduzeta svaka vlast nad "gospodom ".

Grupa u mojoj radnoj ćeliji dobila je zadatak da već klasirani materijal prikaže bibliotekarski: datum, tko piše, kome, adrese, kratki sadržaj. To tipkamo. Materijal je iznenađujući: dio arhive kraljevske izbjegličke vlade, koji je pripadao vladinom komitetu u Kairu. Tu je korespondencija s jugoslavenskom vladom u Londonu, s engleskom vladom, s engleskom vojnom komandom u Kairu, itd.

Tako postepeno ulazim u "državne tajne" onog vremena i prilika.

Osim izvještaja poslanika Đonovića u Ankari, te vojnog izaslanika majora Perića, malo je toga bilo što bi moglo dobiti prolaznu ocjenu. Bilo je dosta međusobnog optuživanja, hvalisanja, donkihotstva, a nadasve konfuzija.

Rad 12 sati bez odmora i šetnje, kratko ili nikakvo spavanje, toliko nas je iscrpilo da su se morale uvesti neke olakšice. Radno vrijeme je smanjeno na 8 sati, uvedene su ponovno šetnje, mogli smo češće kupiti neke namirnice. Vrata ćelije se nisu više zaključavala, pa smo mogli otići u drugu ćeliju, ako to posao traži. Naravno da smo to pravo ubrzo obilato zloupotrebljavali. Postojale su tri grupe, oni u prizemlju, na prvom i drugom katu.

Najstrože je bilo zabranjeno održavati kontakt među grupama, tako da smo i šetnje imali odvojeno.

Svi smo bili radno i disciplinski izdvojeni od uprave zatvora. Bili smo podređeni neposredno pukovniku Franji, nekada metalskom radniku u Zagrebu. Uvijek je bio u civilu. Veza grupe u prizemlju s njim bio je dr Danilo Gregorić. On nam je raspoređivao posao i njemu smo predavali urađeno. Franjo je to nosio u Beograd (neke materijale u Generalštab, druge u Ministarstvo vanjskih poslova itd).

Grupu na drugom katu je s Franjom vezivao neki njemački špijun iz Maribora - vjerojatno konspirativno ime Karlo, inače osuđen na smrt. Izvršenje je odloženo.

Grupu na trećem katu vezivao je s Franjom "drug major", također njemački špijun iz Beograda, podrijetlom Nijemac. I on čeka izvršenje smrtne kazne. Iako su ta dvojica osuđenika na smrt imala ograničeni djelokrug, sve češće su, ipak, dolazili u kontakt s Gregorićem, a postepeno i s ostalima.

"Major", izgleda, nije bio nikakav major. U razgovoru je otkrio da je prije

rata bio dreser pasa. Njemu je šef njemačkog privrednog predstavništva Neuhausen, doveo psa na dresuru, pa, za dobre pare, dresera dresirao za špijunažu.

Dok se Mariborčanin marljivošću i ozbiljnošću trudio da se dokaže korisnim u nadi da će mu smrtna kazna biti poništena, major je, suprotno, otkrivao sebe kao bezvoljnog čovjeka, nekadašnjeg istinskog bonvivana.

Kao takav, izgubio je nadu u život. Jednog jutra u Franjinoj kancelariji je bio na raportu moj kolega. Dok su razgovarali, Franjo se igrao zlatnim lancem s medaljonom, koji je do tada krasio majorov vrat. Na vješalici je visilo majorovo civilno odijelo. Prošle noći čuli smo da nekoga izvode. Majora više nikada nismo vidjeli. Jedne noći je odveden i Mariborčanin. Dugo smo vjerovali da je stradao, a onda saznasmo da u saveznoj privredi zauzima značajno radno mjesto.

Ruski emigranti Premješten sam u strogo izoliranu grupu ruskih emigranata na ispomoć. Šef grupe bio je Rus, za vrijeme okupacije važna ličnost u beogradskoj specijalnoj policiji. Vrlo neugodna figura, tmuran i mrzovoljan, osuđen na smrt, čije izvršenje je odloženo dok ga se potpuno ne iscijedi. Svako jutarnje ustajanje značilo mu je još jedan proživljeni dan, još jedan predah do noći, jer se samo noću odvodi. Kad legne - hladni znoj i drhtavica do pred zoru, a onda kratak san pun mora.

Priključio sam se omanjoj grupi članova ruskog Novog pokoljenja: trojica bezizražajnih mladića, te jedan bivši student filozofije prepunjen intelektualnom snagom. Zvao se Volođa. Nadu i vjeru u oslobođenje i preporod Rusije, nije izgubio. Razveselio sam ga kad sam mu rekao da sam u Studentskom domu bio prijatelj s Mulićem, članom iste organizacije. Mulić je bio bosanski Musliman, siroče bez roditelja. Nekom prigodom prihvatio ga je ruski korpus i odveo na školovanje kod Vršca u Banatu, pa ga stipendirali na univerzitetskom studiju. Osjećao se potpunim i pravim Rusom. Mulić je u ratu poginuo.

Ova grupa, kad je Hitler napao SSSR, pozvana je iz Beograda u Berlin i tu se priključila velikoj grupi Novog pokoljenja. Slijedili su njemačke trupe i vršili propagandu u narodu. Poslije rata izručeni su Jugoslaviji i osuđeni od 15 do 20 godina robije. Pričao mi je o prijateljskim dočecima njemačkih trupa u Ukrajini, te o masovnim strijeljanjima naroda kao odmazdu za i najmanji akt sabotaže što su ih vršili Staljinovi diverzanti. On je to doži-

vljavao s velikom boli, ali je smatrao da i to treba snositi da bi komunizam u Rusiji bio oboren. Govorio sam mu o Ljotićevim nastojanjima da uvjeri Nijemce da Hitler dade proklamaciju ruskom narodu da od Rusije ne traži ni pedalj teritorija, već samo da se obori komunizam, a onda uspostavi ekonomska suradnja. Bio je siguran da bi takav akt imao uspjeha, jer je vojska bila nezadovoljna što je Staljin uništio najbolji oficirski kadar. No, Hitler je htio sve - ili propast. Odbio je dozvoliti generalu Vlasovu da se iz zarobljeništva pojavi na frontu u SSSR-u. Ali, on vjeruje da će dočekati slobodu zemlje svojih predaka (rođen u Beogradu od roditelja ruskih emigranata). Priznaje da se njegova aktivnost može formalno kvalificirati kao izdaja, ali je to za Novo pokoljenje bilo neizbježno zlo. Oni, da su posijali u narodu ideje koje će jednog dana biti ostvarene. Bio je tip intelektualca, fanatičnog idealiste, spremnog na svaku žrtvu.

Mnogo mi je govorio o organizaciji Novo pokoljenje. To je bila idejno dobro izgrađena borbena organizacija. Sav svoj život, svu svoju intelektualnu i fizičku snagu posvetili su oslobađanju Rusije. Jedan od njihovih glavnih ličnosti i nije Rus; to je bio Slovenac dr Aleksandar Trušnovič. On je u Prvom svjetskom ratu kao austrijski vojnik na istočnom frontu prebjegao Rusima, okolnosti su ga uvele među učesnike revolucije na crvenoj strani, zatim je studirao i doktorirao medicinu. Kada mu je sve postalo jasno, zatražio je da mu dozvole odlazak u Italiju, jer da je talijanski državljanin (rođen u predjelu koji je pripadao Italiji). Togliatti, koji je radio u centrali Kominterne, zauzimao se za takve slučajeve pa je i doktoru Trušnoviču omogućen odlazak. Dokopavši se Europe, osjećao je moralnom obvezom da svjedoči istinu o SSSR-u i da se aktivno zalaže za obaranje komunizma. U Novom pokoljenju su ga mnogo cijenili. Volođa nije znao za njegovu kasniju sudbinu. Ustvari, poslije Drugog svjetskog rata, sovjetski obavještajci su ga pronašli u Berlinu i kidnapirali ga.

Pričao sam Volođi kako me Ljotić prije rata upoznao s dvojicom članova Novog pokoljenja od kojih je jedan preko Finske ilegalno ušao u SSSR i tamo se zadržao duže vrijeme. Oni su pripadali petočlanoj grupi. To su bili ljudi koji su se pomirili s mogućnošću pune žrtve za stvar Rusije. Reče mi da ih je poznavao, da su donijeli dragocjene podatke o stanju duha ruskog čovjeka, te da to nije ni prvi ni posljednji put ilegalnog odlaska i povratka.

Obrađivali smo dolazak Vrangelovih belogardejskih trupa u Jugoslaviju, rusku vojnu školu u Sremskim Karlovcima, smrt Vrangelovu u Parizu, emigrantske organizacije u Jugoslaviji između dva rata. Posebno su bili interesantni podaci o pukovniku Mahinu. To je bio čovjek od velikog povjerenja kralja Aleksandra, često je bio u Dvoru, a Aleksandar mu je povjeravao svoje misli o SSSR-u. Bio je on predsjednik ZEMGOR-a (zemstva i gorodi = savez predsjednika gradskih i seoskih općina). Mahin je također bio organizator kulturnog života u Ruskom domu u Beogradu. Usko je bio povezan s emigrantskim vojnim organizacijama, valjda najbolje obavješteni Rus u kra-

ljevini. Uoči Drugog svjetskog rata pojavile su se Mahinove propagandne brošure o snazi sovjetske armije, pa je to bio već tada osnov za sumnju da radi za Staljina. Ustvari, bio je dragocjeni Staljinov agent. Tito ga je u partizanima promovirao u generala, a to je već prije njega uradio vjerojatno i Staljin.

Također smo obrađivali organizaciju Kozaka u carskoj Rusiji, te njihove organizacije u emigraciji. Dvadesetak dana je trajala moja suradnja s Rusima, a onda sam se vratio svojoj grupi. S Volođom i ostalima srdačno sam se oprostio. Volođi sam šapatom zaželio da doživimo oslobođenje Rusije. Možda je živ i možda me se sjeća kao i ja njega.

Dolazak "Lepoglavaca" - dr Nardelli Stigla je grupa robijaša iz Lepoglave, njih dvadesetak intelektualaca.

Bili su vrlo ispaćeni i prestrašeni. Čim su razmješteni, dali smo im kruha i druge hrane što smo između sebe sakupili. Na njihovim licima vidjeli smo čuđenje. Kasnije će mi pričati da su se bojali lošeg prijema, jer su čuli da većinu u Mitrovici čine Srbi, uglavnom četnici, a oni su većinom bili u ustaškoj administraciji, neki su bili domobranski oficiri. Prijem ih je ugodno iznenadio.

Kod nas je bilo, ustvari, raznih političkih struja: četnički oficiri, oficiri povratnici iz zarobljeništva, predratni političari, Nedićevi politički suradnici, ljotićevci, poslijeratna demokratska studentska omladina. Osim toga, bilo je tu i mnogo seljaka iz Srbije, sve solidni domaćini, krivi zbog nemogućnosti da daju planirani otkup žitarica. Ustvari, bila je to boljševička borba protiv "kulaka", već viđena u SSSR-u. Sve sami "Milutini". Dolaskom na robiju dolazi postepeno do nivelacije, zajednička sudbina otupljuje razlike i približava ranije protivnike. Lepoglavce nitko nije pitao zbog čega su na robiji. Neki su to sami ispričali onima s kojima su uspostavili prisnije odnose.

Među lepoglavcima je bio i dr Bruno Nardelli. Poznavao sam ga još dok sam bio dječak, a on sudski pripravnik. Kasnije smo se sretali na sudu u Splitu dok sam bio na praksi, a on sudac Okružnog suda pridodan Apelacionom. Sad smo zajedno prevodili pravne propise koji su regulirali status zapadnih okupacijskih trupa u Njemačkoj.

Ispričao mi je svoj slučaj. Za vrijeme talijanske aneksije Dalmacije odbio je položiti zakletvu talijanskom caru, pa je otpušten iz službe. Zbog gladi u Dalmaciji, a i da bi izbjegao progone, prešao je sa suprugom i dva si-

na u Zagreb. Politički se nije angažirao, pa je živio relativno spokojno sve do pada Italije 1943. godine. Tada se otvorilo pitanje postavljanja ministra za Dalmaciju, sa sjedištem u Splitu. To je trebala biti osoba koja u Splitu uživa ugled. Dr Edo Bulat, koji je na toj funkciji bio kratko vrijeme između talijanske okupacije i aneksije Dalmacije, nije dolazio u obzir jer su ga Dalmatinci osuđivali kao jednog od krivaca za gubitak Dalmacije.

Nardelli je odbio ponudu. Ali, kad mu je Pavelić postavio ultimatum, ili ministar ili u logor, Nardelli se zabrinuo za svoju djecu i prihvatio ponudu. No, i on je sa svoje strane postavio uvjet. Tražio je da mu se da čvrsta garancija da od trenutka njegovog preuzimanja dužnosti, ni jedan Srbin neće biti ubijen zato što je Srbin. Takvu je garanciju dobio. I, kako kaže, tako je postupano. Njegov zet, dr Đorđević, partizanski pukovnik, zauzeo se za njega i tako je, iako član Pavelićeve vlade, ostao na životu. Pod vrlo teškim uvjetima robijao je u Lepoglavi, a bio je dugo u dubokom rudniku u Istri s većom grupom političkih osuđenika.

Od Nardellija sam saznao za sudbinu mog prijatelja, splitskog liječnika dr Antuna Kovačića-Šibiškina. On je bio osuđen na deset godina robije (u Splitu je bio u Komitetu za pomoć grupi srpskih oficira, koji su se sklonili dok traje rat, a navodno je bio u kontaktu s četnicima. Kovačić je 1943. godine došao u Beograd zajedno sa čuvenim Hajdukovim igračem Markom Mikačićem, simpatizerom Zbora. Rekao mi je da ide Draži Mihailoviću da se požali na dalmatinske četnike zbog suradnje s Talijanima.) Jedne noći, u Lepoglavi, stražar je naglo i grubo probudio Kovačića i odveo ga. Strpali su ga u kamion i vozili izvan Lepoglave. Bio je siguran da ga vode na gubilište. Kad se kamion zaustavio, naredili su mu da iskoči. Kako je iskočio, onako uzbuđen, a i inače je bio slabog srca, dobio je infarkt i odmah je izdahnuo. Ustvari, doveden je do neke karaule gdje je oboljelom stražaru trebao ukazati pomoć. Kazna mu je, inače, bila pri isteku.

Dr Nardelli je u vrijeme Prvog svjetskog rata studirao pravo u Grazu. Pošto nije imao problema financijske prirode, za razliku od većine naših studenata onog vremena, kod nekog bečkog izdavačkog poduzeća koje se bavilo izdavanjem isključivo pravne literature, pretplatio se na sva izdanja.

Nakon propasti Austrije, Nardelli je zadnju godinu studirao na zagrebačkom pravnom fakultetu. Nastavio je s pretplatom na pravnu literaturu sve do 1941. godine. Potpuno se posvetio pravu. Odlično je znao njemački, talijanski i francuski jezik, a na robiji je marljivo učio i engleski. Posjedovao je široka znanja iz raznih oblasti, bio je dobar drug i ugodan sugovornik. Prijateljski smo surađivali, a s našim političkim gledištima nismo jedan drugog maltretirali.

Jugoslavija financira Komunističku partiju Italije Dobio sam vrlo interesantan posao na kojem ću raditi zajedno s mojim ćelijskim drugom. To je bio Skerl, Slovenac iz Trsta. Njegov otac arhitekt, gradio je habsburški dvorac na Brijunima. Bio je trgovački predstavnik švicarske firme Ciba, kod koje je dao na čuvanje pod kamatom svoju deviznu ušteđevinu. Za istu firmu je radio još jedan kolega iz grupe, Breider.

Obojica su od Udbe angažirani, još s grupom iskusnih stručnjaka za trgovinu, da rade na poslovima vanjske trgovine. Iz zarade bi se financirale obavještajne aktivnosti (pretpostavljam i terorističke). Mislim da su ti ljudi optuženi da su usput radili i za sebe. Osuđeni su za "pljačku društvene imovine". Ova dvojica (za druge ne znam) bila su torturom prisiljavana potpisati ovlaštenje da od Udbe određena osoba pre digne od Cibe njihovu ušteđevinu. Ciba je odgovorila, pošto joj nije poznato jesu li potpisi dati slobodnom voljom, da odbija predati ušteđevinu. Kada ta dvojica osobno dođu, kao slobodni ljudi, i zatraže ušteđevinu, dobit će je.

Novi posao sastojao se u obradi KPI (Komunistička partija Italije). U emigraciji sam pratio talijansku komunističku štampu, pa sam tako, barem donekle, upoznao strategiju i taktiku Partije, kao i vodeće ličnosti. To mi je pružilo prigodu da dopunim svoja znanja o KPI. Sistematizirali smo problematiku na osnovi čitavog sanduka materijala, uključivo biografije rukovodilaca. Naš rad smo pretipkali u devet knjiga. To je, navodno, otišlo Kardelju za potrebe političke škole pri CK KPJ-e.

Impresionirala me ličnost Togliattia, ogromna erudicija, južnjački temperament ukroćen voljnom staloženošću. U kuloarima talijanskog parlamenta, u diskusijama se uspješno nosio s demokršćanskim predsjednikom vlade Alcide de Gasperiem, ranije bibliotekarom Vatikana. Štampa je tim polemikama davala veliki publicitet.

Za razliku od drugih komunističkih partija, Togliatti je forsirao masovni prijem u Partiju. Za njega je, da bi netko postao članom, bilo dovoljno da posjeduje osnovna socijalistička raspoloženja. Stalno je isticao da dobar katolik može biti i dobar komunista. Stoga je i imao velikog uspjeha. Članove partije nižeg kulturnog nivoa, nije maltretirao teoretskim radom. To je bio posao za intelektualce. Za njih je štampao časopise, organizirao posebne sastanke i diskusije.

Partijska propaganda je bila ogromna i silovita, brojni lokalni listovi, časopisi općeg karaktera i za pojedine struke. Posebna pažnja posvećivana je radu sa sindikatima. Uspjeh je bio zavidan. Revoluciju je zamijenio parlamentarnom borbom, kao i radom u općinama. Tamo gdje su komunisti imali općine, Partija se trudila da takve općinske uprave daju mnogo bolje rezultate nego druge i u tome su uspijevali. Takva taktika pokazala se vrlo uspje-

šnom. Krajem 1945. g. Partija je brojila 1.760.000 članova, to je bilo dvostruko više nego Komunistička partija Francuske.

Za takav partijski rad, za česte lokalne i opće kulturno-ideološke manifestacije, za tu ogromnu štampu, za sve to su bila potrebna izvanredno velika financijska sredstva. Članarine nisu ni izdaleka bile dovoljne. Odakle novac? Još dok sam bio u Italiji, tvrdilo se da Partiju subvencioniraju talijanski kapitalisti. Partija ih je uvjerila da će u komunizmu sačuvati ne samo svoje živote, nego i tvornice. Iz materijala, koji mi je dat na obradu, jasno se vidjelo da je to istina. Uz pomoć kapitalista, antikapitalistička partija dobila je zamah. Javljala se i sumnja da SSSR također daje novac, ali to nitko nije mogao dokazati.

Dokaz sam našao u materijalu, ali ne samo za SSSR nego i za Jugoslaviju. U prvim poslijeratnim godinama nitko nije mogao doći na ideju da jedna porušena i krajnje osiromašena zemlja, kakva je bila Jugoslavija, može svom gladnom narodu otkidati od usta sredstva za financiranje Talijanske komunističke partije. Naišao sam, naime, na komad papira veličine polovice lista na kojemu je bio vrlo kratak tekst pisan mašinom. Ispod teksta bilo je neko ime, ali je ono pretipkano nekoliko puta s malim i velikim slovom "x".

Svi pokušaji da otkrijem to tajanstveno ime nisu dali rezultata. Ispod tog "iksiranog" imena navedeno je ime "Popović". Očigledno je da se time htjelo sakriti identitet pisca. Iz teksta sam zaključio da je to samo izvod iz opširnijeg izvještaja. Danas, poslije 50 godina, po sjećanju bih dokumenat mogao ovako rekonstruirati: Prema instrukciji posjetio sam Luigia Longa. On mi je ispričao kako se partijski organizacijski tajnik Pietro Sechia, kada je IB osudio Tita, uspaničario. Otrčao je Togliattiu i rekao mu: "Što će biti ako Tito objavi da nam je polovicu subvencije davao Staljin, a polovicu Tito?" Togliatti mu je odgovorio: "Koliko ja poznajem Tita, on to nikada neće učiniti.

Popović Taj dokumenat nije imao datuma, ali mogao bi biti smješten u vrijeme između 1950. i 1952. godine. Koliko je bilo vidljivo iz jugo-štampe, u tom vremenu Titovi su emisari putovali Italijom nastojeći informirati istaknutije članove KPI o svom objašnjenju sukoba Staljin - Tito. Uspjeli su pridobiti dva komunistička zastupnika u talijanskom parlamentu, te su financirali njihov propagandni rad u prilog stavova jugoslavenske partije. Uspjeha nije bilo, ali su utrošena ogromna novčana sredstva. No, to je bio samo jedan manji dio od sume koju je KPJ davala KPI prije sukoba.

U materijalima sam naišao i na dokaz da Tito ima svog špijuna u Vatikanu. Teško je vjerovati da je do toga došlo bez ulaganja većih novčanih sredstava.

Navečer bismo se grupirali po ćelijama, već prema stečenim prijateljstvima ili interesima. Bilo je strastvenih šahista. Najbolji među njima bio je Dragi Stojadinović, brat Milana Stojadinovića, predratnog predsjednika

Vlade. Dragi je bio sušta suprotnost u usporedbi s Milanom. Tih, skroman, pažljiv prema svakome. U to vrijeme Milan je živio kao emigrant u Argentini. Tamo je izdavao vrlo ugledni list "Economist". Titovi emisari su često od njega tražili savjet i pomoć u sklapanju većih poslova. Za protuuslugu obećali su da će mu brata pustiti s robije i dati mu pasoš. Tako je Dragi jednog dana ispraćen našim prijateljskim željama. Uskoro je preuzeo uređivanje bratovog lista u Argentini.

Dr Žarko Stupar Najstrastveniji šahisti bili su dr Žarko Stupar i Adam. Stupar je rodom iz Bihaća. Pravo je studirao i doktorirao na Sorboni. Sačuvao je nekoliko isječaka iz pariške štampe u kojima je iskazano divljenje za njegovu doktorsku disertaciju iz područja financija. Za vrijeme okupacije bio je sekretar ministra financija u Beogradu, a bio je također i docent na ekonomskom fakultetu. Pošto nije bio politički angažiran - sve se svelo na dvije godine prisilnog rada u rudniku uglja u Kostolcu kod Požarevca. Kada je "odradio" svoje i vratio se u Beograd, došlo je do nove nevolje. Bivši ministar Kosta Kumanudi, član rukovodstva Demokratske stranke, zatražio je od Stupara da izradi studiju o financijskim problemima do kojih bi došlo u prijelaznom periodu za uvođenje demokracije u Jugoslaviji. Izrada te studije stajala ga je još deset godina robije, zajedno s Kumanudijem. Praćenje igranja šaha Stupara s Adamom, za sve nas je bila super zabava. Prvi koji od njih dođe u bezizlaznu poziciju, vuče kralja po dva polja, a da ovaj drugi u zanosu nije u stanju to ni opaziti. Samo se čudi kako je već dobivenu partiju mogao izgubiti. Bila je to za nas kibicere prvorazredna razonoda.

Stupar je doživio u Bihaću 1941. godine tešku tragediju. U ustaškom klanju izgubio je više od dvadeset članova, što uže, što šire obitelji. Ta ga je mora teško tištila, ali se prema ustašama-robijašima odnosio korektno. Nikada nije pokazao mržnju ili želju za osvetom. Jedino, razočarao se u Jugoslaviju, pa je smatrao da je treba razdijeliti jednom linijom po sredini Bosne, a onda izvršiti razmještaj stanovništva. Tko ne bude htio prijeći na drugu stranu, kojoj etnički pripada, neće nakon toga imati prigodu da se potuži i da traži zaštitu. Nikakve činjenice ga nisu mogle navesti na neka drukčija razmišljanja.

Jednog dana pozvan je u upravu. Neki funkcionar saveznog ministarstva policije rekao mu je da je besmislen njegov daljnji boravak na robiji, pa je došao da o tome razgovara s njim. Postavio mu je pitanje: "Što vi mislite o komunizmu?"

"Moj profesor na Sorboni učio nas je da je komunizam đubrivo koje odgovara samo ruskoj njivi", odgovorio je Stupar.

"E, pa onda robijajte do kraja."

I tako je Stupar izdržao svoj "puni obrok", mučen mišlju što mu je 14-godišnja kćerka umrla od raka bez njegovog očinskog poljupca, ali se poslije nekoliko godina ugasio i njegov mladi život. Nije mogao prežaliti smrt jedinog djeteta.

Iz vremena istrage u Glavnjači, Stuparu su se u svijest urezala dva strašna događaja. Bio je u ćeliji s čovjekom koji je čekao izvršenje smrtne kazne. Oči mu krvave od plača, bolno je bilo slušati njegove prigušene uzdahe, kršio je ruke, tukao se šakama u grudi. Kriv je bio što je, radeći na benzinskoj pumpi, povremeno špekulirao s bonovima za benzin. Činio je to da bi mogao kupiti odjeću za svoju šesnaestogodišnju unuku, gimnazijalku.

Ima samo nju i strepio je nad njom. Čuvao je u nadi da će, kad završi školu, imati bolju prigodu za udaju. Ali, ona je zavoljela nekog podoficira. Djed se oštro suprotstavio toj vezi. Dolazilo je do svađa, a onda je unuka otišla u Udbu i prijavila djedove malverzacije s bonovima. Suprotstavljanje svojoj ljubavnoj vezi prikazala je kao političku diverziju. Uskoro su ga odveli u nepovrat.

Drugi slučaj je bio s jednim mojim političkim istomišljenikom, ljotićevcem, studentom. Dobro je poznavao način nekadašnje borbe svojih kolega komunista: štrajkovi, protesti, neprekidna borba s neprijateljem. Odlučio je da ne zaostane za njima. Odbio je prijem ručka izjavivši da komunisti takve splačine nisu primali u zatvorima, pa da neće ni on. Ugurali su ga u dvorištu u kućicu za psa. Oko te kućice dugo se zapažala tamna mrlja.

Stuparu se pružila prigoda da pokaže svoje parapsihološke sposobnosti. Moj kolega Skerl dobio je pismo od supruge da u Beogradu nije s dvoje djece više mogla financijski opstati, pa su se preselili njegovoj obitelji u Trst. Uskoro će dobiti njen zahtjev za razvod. Ona ga moli da se pomiri sa sudbinom jer se radi o budućnosti djece. Skerl je bio očajan. On bi najradije od Cibe prenio svu ušteđevinu na suprugu i tako riješio problem, ali Ciba tako nešto, u načelu, ne prihvaća.

Gledajući Skerla kako propada, Stupar mu je ponudio da mu vrati suprugu i djecu u Beograd i tako spriječi raspad obitelji. Naravno, dugo je trebalo da uvjeri Skerla da je u stanju učiniti nešto takvo. Objašnjavao je da ga je toj vještini naučio neki Egipćanin, profesor univerziteta u Aleksandriji.

Skerl je sumnjao, ali je ipak fotografiju svoje supruge predao Stuparu. Ovaj je jednu cijelu noć probdio nad fotografijom, fiksirajući je i šaljuči mislima poruke u Trst. Otprilike poslije 20 dana, Skerl je primio ženino pismo ganutljivog sadržaja. Ona se kaje što mu je nanijela bol, odustala je od raskida braka i vraća se u Beograd.

Je li to puka slučajnost, ili Stuparova moć, to nikome nije bilo jasno.

Skerl je robijao dosta dugo, a onda nastavio svoj obiteljski život u slozi i ljubavi. Ali, kao što je slučaj kod mnogih robijaša, nije dugo živio.

Na polusatnoj "slobodnoj" šetnji najčešće sam šetao sa Stuparom i njegovim kolegom Škrbićem. Jednom sam sa šetnje odveden u Upravu.

Stražar me uveo u hodnik i rekao da tu čekam. Stupar i Škrbić su čekali s velikim nestrpljenjem da saznaju što je bilo. Kad sam im ispričao, Stupar je rekao da se tako nešto nikome nije dogodilo i da ne vjeruje mojoj priči. Drugim riječima, ja sam cinkaroš, pa je prekinuo druženje sa mnom. Uskoro je u Upravu pozvan jedan iz grupe vanjske trgovine. Kad se vratio, jednom po jednom od nas, u najvećem povjerenju pričao je da su mu u Upravi pokazali Stuparovu obvezu da će raditi za Upravu, te da on poznaje Stuparov potpis i garantira da je autentičan. Mislim da mu nitko nije povjerovao. Stupar se na te priče uopće nije ljutio, baš kao ni ja na njegov stav. Obojici od nas je bilo važno da znamo da nismo cinkaroši. To je bila taktika Uprave, koja je kod Stupara postigla cilj, a kod mene u odnosu na njega ne. Žalio sam ga.

Hitlerovi moćnici na robiji Na dnu "aerodroma" u blizini niza česmi, nekoliko ćelija je imalo poseban tretman. Kad im se unosila hrana, nitko od nas prokazanih nije smio ići na česmu. Na šetnju su ih izvodili samo noću.

No, zaklela se zemlja raju da se na njoj sve tajne saznaju, kako mi je kao djetetu govorila baka učeći me da pred njom ne smijem ništa skrivati.

Tu su u specijalnoj "Prevodilačkoj grupi" skriveno pisali Hitlerovi moćnici Neuhausen i Neubacher. Prvi je još prije rata vodio njemačko privredno predstavništvo u Beogradu i organizirao obavještajnu službu. Za vrijeme rata organizirao je prisilni otkup po selima, a za veliku količinu zlata oslobađao je stradalnike iz zatvora i logora. Vidio sam ga jedanput u Beogradu kako vrlo teško uvlači svoju trbušinu u automobil. Procijenio sam da nije mogao imati manje od 150 kilograma.

Neuhausen je vjerojatno izručen od Saveznika. Sada od kilaže nema više ništa. Vidio sam ga jedanput kad je odlazio na česmu polunag, samo u kratkim gaćicama. Masa trbušne kože spustila se u gaćice i tu napravila gužvu kao najveća kila. Držanje više nije bahato kao kod moćnika, već smireno i disciplinirano. Na vratima njegove ćelije provirila je prekrasna plava žena, njegova bivša sekretarica. Sada stanuje s njime i piše po njegovom diktatu otkrivajući svoju špijunsku mrežu u zamjenu za život. Govorilo se

da se otkupio i ogromnom količinom zlata i umjetničkih slika starih majstora. Jednog dana su i on i ona negdje odvedeni.

Proteći će decenije dok ću u nekom časopisu pročitati da mu je na Dedinju stavljena na raspolaganje vila u kojoj se sastajao s Mimarom i otkupljivao mu slike, Šljomovićeve i drugih skupljača. Ovo treba uzeti s rezervom.

Neubacher, Hitlerov "ministar za Balkan", bio je sušta protivnost svoga kolege. Nema nikakve sumnje da je bio istinski odan Hitlerovoj misli, a time i programu, ali je imao i neke svoje poglede i svoj program. Ljotić ga je često spominjao kao čovjeka koji istinski želi da se ublaži stradanja srpskoga naroda. Nedić i Ljotić su preko njega uspjeli u više navrata spriječiti ili umanjiti represalije zbog komunističkih sabotažnih akcija. Poslije oslobođenja Beograda, on je u masi njemačkih zarobljenika radio na popravku zemunskog mosta. Pokraj njega je jednom prošao i Tito. Zar je mogao malo prije toga doći na ideju da je takav susret moguć? U tom trenutku još manje je mogao zamisliti da će ga, ne mnogo godina kasnije, car Haile Selasije u svom dvoru predstaviti Titu kao svog odličnog privrednog savjetnika. Tom prigodom Neubacher je ispričao Titu o susretu na zemunskome mostu.

Uz ćelije ministara bilo je još nekoliko ćelija njihove sitne ribe. Iz dana u dan jačalo je među njima neko komešanje, užurbala se i naša "narodna vlast". Donijeli su im pakete i svakome po jednu dječju ljuljačku da odnesu svojoj djeci nek' se ljuljaju. I tako odoše i ministri i njihova družina na zahtjev predsjednika nove Njemačke, Adenauera. Taj gest je trebao pripomoći stvaranju bolje atmosfere između dvaju dojučerašnjih neprijatelja, te ubrzati privredne pregovore i one o reparacijama.

Pred odlazak Nijemaca, trebalo je hitno prepisati njihove presude za ratne zločine. Tim povodom tipkao sam po diktatu. Među ostalima presude mi je diktirao i jedan od tih zločinaca. Podrijetlom je bio Slovak, ali je naš jezik dobro govorio. Mladost je proveo u Zagrebu, pa se preselio u Beč i tamo se bavio urarskim zanatom. Na red je došla i njegova presuda: za ubojstvo petorice Srba - smrtna kazna. Ako je istina što mi je ispričao, njegova sudbina ukratko je bila sljedeća: Nije pripadao nacističkoj partiji, niti ga je politika interesirala. Početkom rata je mobiliziran, učestvovao je u pohodu na Pariz, a onda je cijelo vrijeme do kraja proveo u raznim krajevima Jugoslavije. Negdje je bio zarobljen i doveden u beogradsku Glavnjaču. Istražitelj je od njega zahtijevao priznanje da je strijeljao 500 Srba. On je priznao da je pucao u borbama, ali da nikada nije dobio zadatak da nekog strijelja. Uvijek su to bili drugi. Pošto je kategorički odbijao priznati, noću su ga odveli u dvorište "kod oraha". U usta su mu stavili krpu, ruke vezali na leđima, a za spolne organe su mu zavezali ciglu. Dvojica su ga uzela pod ruku i nekoliko puta obišli oko oraha (na sredini dvorišta). Potpisao je.

Poslije nekoliko dana priveden je ponovno istražitelju: zapisnik nije u redu u odnosu na broj strijeljanih, pa ga treba prepraviti, odnosno napisati odgovarajuću novu stranicu. Nijemac se trudio da uvjeri istražitelja da će potpisati bilo koju brojku, ako treba i pet tisuća. "Ne, ne", rekao je istražitelj, brojku treba smanjiti na 50. Nijemcu je laknulo. Poslije nekoliko dana procedura se ponovila. Ovoga puta brojka od 5 ostala je konačna, ušla je u presudu. Dovoljno za smrtnu kaznu. Nije mu bilo jasno kako nije ubijen.

Zaželio sam mu skori povratak u Beč.

Na robiji smo ostali mi, ne Švabe. Mi nismo imali svog Adenauera, mi smo imali svog Tita.

Pravila ponašanja Prije nego sam prešao u "Prevodilačku grupu", to jest dok samo bio u izolaciji u ćeliji s još četvoricom, osjećali smo neprekidan teror što ga je uprava provodila preko stražara. Prije mog dolaska, pričali su mi da je bilo još mnogo gore. Stražari su se, po naređenju upravnika Milenovića, morali natjecati tko će više osuđenika privesti na raport. Teško onima koji su zaostajali. A na raportu: zabrana posjete, paketa i pisama, podrumska samica.

Uz to još i glad. Navodno su od gladi u dva dana umirala trojica, oni koji nisu primali pakete, niti su imali novaca da nešto kupe, ako je nečega bilo u prodaji. Stražari su čestim vrijeđanjima provocirali osuđenike da bi ih izazvali i priveli na raport. Cilj je bio ubiti ljudsko dostojanstvo.

Ja sam u tom pogledu zatekao bolje stanje. Bila je velika strogost, ali manje zloće. Zapazio sam dvojicu stražara za koje sam vjerovao da prema nama osjećaju sažaljenje. To su bili ljudi koji su za vrijeme rata boravili u kažnjeničkim logorima u Njemačkoj, pa su osjetili na svojoj koži što znači stražareva mržnja i pakost. Jedan od te dvojice je nekome učinio uslugu pa je izgubio mjesto i upućen je u Požarevac na izdržavanje kazne od 6 mjeseci.

Pod takvom disciplinom, teško mi je padalo da moram skidati kapu čak i stražarima koji, dok smo na šetnji, prolaze na velikoj udaljenosti. To mi je izgledalo zaista ponižavajuće. Jednom sam pozvan u kancelariju komandira zgrade. Na zidu je visio uokvireni "Kućni red". Pošto je bio pisan velikim slovima, uspio sam ga lako i brzo pročitati. U jednoj točki je pisalo otprilike: "U susretu sa stražarom osuđenik je dužan pristojno se ponašati."

Nema odredbe o skidanju kape. Kućni red je potpisao Penezić, ministar unutarnjih poslova. Prigodom izlaska na šetnju, nisam skinuo kapu komandiru na vratima zgrade. Međutim, za vrijeme disciplinske šetnje (šetnja u krug

bez razgovora) na petnaestak metara prošla je straža. Pravio sam se da je ne vidim, pa nisam skinuo kapu. Prišao mi je razvodnik straže i izgovorio mi teške uvrede, a onda rekao mom komandiru da me izvede na raport. Na povratku u zgradu ponovno komandiru nisam skinuo kapu. Poslao me u kancelariju. Prigovorio mi je: "Tebi je ispod časti da pozdravljaš stražare."

"Ne radi se o tome je li mi čast ili mi nije čast, već jesam li obvezan skidati kapu."

"Prema kućnom redu si obvezan."

"Pogledajte, gospodine komandire, evo ovdje piše da sam se dužan u susretu sa stražarom pristojno ponašati. Molim, recite mi da li se ponašam prema stražarima pristojno?"

"Ponašaš se pristojno, priznajem, ali ne skidaš kapu."

"Pa vidite da ne piše da moram skidati kapu."

Dvadesetak dana nisam skidao kapu, a onda me komandir pozvao u kancelariju i uputio da pročitam točku o ponašanju. Tekst je bio isti kao i ranije, osim što je dobio dodatak "... te da skida kapu." Potpis je ponovno bio Penezićev, ali je datum bio noviji. Suprotno od onoga što su očekivali moji kolege, nisam bio kažnjen.

Navodim još jedan slučaj koji je prošao bez kazne. Jedna grupa osuđenika i ja, prijavila se upravniku Milenoviću na raport. Tražili smo da nam se dozvoli posjeta osobe iz šire obitelji, a ne samo iz najuže, u slučaju kad ta osoba boravi bliže Mitrovici od osobe iz najuže obitelji. Bili smo postrojeni u liniji pred sobom u kojoj se nalazio Milenović. Stražar je uvodio jednog po jednog. Prethodno je svatko morao izuti gumene opanke, jer je osuđenik kod upravnika mogao ući samo bos. Kad sam prozvan, krenuo sam u opancima. Stražar me spriječio.

"Izuj opanke."

"Neću." "Šta kažeš?"

"Neću."

"Zašto nećeš?"

"Zato što niti je Milenović Muhamed, niti je ta soba džamija."

Stražar se kod upravnika zadržao nešto duže, a onda mi je rekao da idem u svoju ćeliju. Nisam bio kažnjen, osim što mi nije udovoljeno molbi, ali otada su osuđenici kod upravnika ulazili u opancima.

Sada o ponašanju jednog stražara poznatog po zloći. Grupa je pozvana da primi paket. Nervoza, ljutnja, očaj kod svih. Objašnjavaju mi da će paketi biti svima upropašteni. Ovoga stražara, koji je došao na zamjenu, prvi put vidim. Ogroman, debeo. On, kažu, pregledavajući paket, zlonamjerno izmiješa papar, šećer i sol s ostalom hranom, tako da je teško, gotovo nemoguće, jesti tu mješavinu. Teško mi je bilo to povjerovati, pa sam prišao bliže

i promatrao. Zaista, sve je miješao. Odlučio sam ga spriječiti, ali kako? Kad me prozvao, obratio sam mu se vrlo oštro: "Gospodine komandiru, dozvolite mi da vam se obratim.

Promatrao me s iznenađenjem, a onda sam mu rekao blago: "Zamislite, gospodine komandiru, što sam čuo. Kažu da vi, pregledavajući paket, namjerno miješate papar, šećer i sol s ostalom hranom, te da tako upropaštavate ono što su naše žene i majke krvavim znojem pribavile.

Ali ja, gospodine komandiru, ne vjerujem u takve priče. Ne, ne, vi to sigurno ne radite."

Bez riječi me slušao, a onda s pažnjom vadio iz paketa svaku stvar i jednako pažljivo vraćao. Tako je nastavio i s drugima i u drugim zgradama.

Bili su vrući, ljetni dani. Naša grupa je bila na južnoj strani. Ispod naših prozora nema prolaženja osuđenika iz drugih zgrada, tako da naši prozori nisu "na oku". Netko je došao na ideju da se napravi medovina. U staklenku se nalije voda, stavi žlica meda i komad kruha. To se stavi na prozor, a kroz desetak dana vrenje je završeno - medovina je proizvedena. Medovina je bila omiljeno piće naših predaka, starih Slavena. Zaista su imali ukusa.

Upravo sam popio i zadnju kap medovine kad je naišla grupa stražara i izvršila pretres svih ćelija. Izvedeni su svi oni kod kojih je nađena medovina, njih dvadesetak. Na čelu je bio jedan univerzitetski profesor krivičnog prava iz Ljubljane, dr Trofenik. Svima je kazna bila dvadeset dana spavanja u podrumu.

Došao je Božić, katolički pa pravoslavni. Nitko nije htio raditi, osim nekolicine "poštenih kriminalaca". To su bivši članovi Partije, na robiji zbog kriminala, a još se uvijek osjećaju "svjesnima". Oni su se nastavili isticati svojom komunističkom pravovjernošću, kako bi bili prije pušteni. Pukovnik Franjo je po dr Gregoriću poslao poruku da ne moramo raditi, ali da spise držimo po stolovima i da sjedimo za stolovima.

Rad za Đilasa Jedna manja grupa dobila je ogroman materijal: izvještaji s granice, tajni izvještaji iz zemalja članica IB (Inform biro), telegrami i slično. Sve se to odnosilo na incidente koji su se događali na granici Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije. Zadatak je bio da se incidenti po zemljama kronološki prikažu, sažeto i što jasnije. Saznali smo da će to biti prilog Đilasovom govoru u Ujedinjenim narodima. To je bilo u vrijeme ozbiljne opasnosti da trupe Varšavskog pakta umarširaju u Jugoslaviju.

Među tim materijalima naišao sam na jedan stravičan izvještaj iz Albanije. Oni koji nisu priznavali da su Titovi agenti, uvlačeni su u usku cijev kanalizacije u koju su puštani gladni štakori. Napadali su lubanju, a nesretnici su davali nogama znak da su spremni priznati. Tako je komunistička revolucija (i komunistički štakori) jela svoju komunističku djecu. Nije prošlo dugo, a novine su objavile Đilasov govor o opasnosti sovjetskog (i njegovih satelita) upada u Jugoslaviju. Tom prigodom, pisalo je, Đilas je predao, kao prilog, vrlo opširan dokazni materijal.

Dvije smrti Do moje ćelije živio je svoj život moj politički istomišljenik i stari prijatelj, advokat Jeličić. Do rata je radio u Požarevcu.

Sjećam se jednog susreta s njim na ulici u Beogradu, malo nakon mog emigriranja iz Banjaluke. Sa mnom u društvu bio je moj drug Ante Jeličić, student filozofije. Kad smo došli do advokata, rekao sam: "Hajde vas dvojica, upoznajte se."

"Ja sam Jeličić, student."

"A ja sam Jeličić, advokat."

"Odakle si ti?", upitao je advokat.

"Ja sam iz Brusja", odgovorio je student.

"A ja sam iz Brusa", dodao je advokat.

Onda su se obojica radosno nasmijali. Slučaj je htio da su obojica bila jednako niskog rasta. Ante je objašnjavao da je Brusje na otoku Hvaru, a advokat da je Brus u Srbiji.

"Eto, rođače", reče advokat, "drago mi je da smo politički istomišljenici, a to znači drugovi i prijatelji, a moglo se dogoditi i obratno. Takvih tragedija danas ima dosta.

Kada se razbuktala revolucija i pokrenula kontrarevolucija, advokat Jeličić je u Požarevcu osnovao dobrovoljački odred. Kao Nedićev drug iz Prvog svjetskog rata, rezervni kapetan, odazvao se Nedićevom pozivu s krajnjim ciljem da se obustave njemačke kaznene ekspedicije i streljački omjer 1:100.

Taj odred nije još ni "omirisao" barut, a Nijemci su ga razoružali i sve ih odveli u zarobljeništvo. Nedićeve i Ljotićeve intervencije ostale su bez uspjeha. Osumnjičeni su da su u šumi šurovali sa četnicima Draže Mihailovića. To je, pak, značilo da će u datom trenutku prići Mihailoviću i napasti Nijemce.

Kad se rat završio, Jeličić je odbio da ostane u emigraciji i vratio se u Požarevac. "Narodna vlast" je od njega zahtijevala da se kandidira za izbore na "frontovskoj listi" za grad Požarevac. Pri tome su se rukovodili činjenicom da je Jeličić duže vrijeme bio predsjednik općine Požarevac, na kojoj dužnosti je pokazao vrlo dobre rezultate i stekao velike simpatije građana. Posebno su ga voljeli Cigani - dali su mu nadimak "Ciganska majka".

Zaslužio je to brigom koju im je poklanjao, dijelio im općinsku pomoć, a znao se i proveseliti na njihovim svadbama.

Na njega su "ugledni drugovi" vršili veliki pritisak. Kad to nije pomoglo, dali su mu ultimatum: ili u Parlament, ili na robiju. Jeličić se nije dvoumio - izabrao je robiju.

Poslije ručka sam mu često dolazio na razgovor. Sjedimo za stolom, obnavljamo uspomene i "bistrimo" politiku. Najčešće pitanje uz uzdah bilo bi: "Hoćemo li dočekati oslobođenje?" Iste riječi koje su izgovarali i četnici i partizani u šumama, a i svaki drugi stradalnik, gladni i promrzli, gonjeni i tučeni. Iste riječi, a smisao? I smisao također. A smisao je bio u pitanju hoćemo li dočekati da nam nitko ne krnji naše ljudsko dostojanstvo. Svi smo željeli to isto - da budemo tretirani kao ljudi, ali to smo tražili različitim putevima. Svima su nam staze bile popločane dobrim namjerama.

I tako, jedno poslijepodne, Jeličić mi reče da bi se malo odmorio.

Ustao je, došao do kreveta i sjeo, uhvatio se rukom za srce, tiho jauknuo i legao. Trljao sam ga dugo, ali bez uspjeha. To je bio prvi put da prisustvujem jednoj smrti.

Nastala je uzbuna, rodiše se sumnje. No, bio sam potpuno siguran da se radi o prirodnoj smrti. Obdukcija je ustvrdila srčani udar. Ni ja ne bih vjerovao nalazu liječnika da nisam prisustvovao gašenju Jeličićevog života.

Pričao mi je mnogo o svojoj ženi, već starici. Toliko je želio da joj se vrati i da joj se pažnjom oduži za sve patnje i brigu. Iako živeći u teškoj bijedi, povremeno mu je slala, ili donosila, oskudne pakete.

Zapamtio sam dva događaja koja mi je Jeličić ispričao. Prvi se odnosi na njegov proces. Optužnica potpuno neosnovana, kontradiktorna, ali - 20 godina robije. Za vrijeme procesa dovođen je veliki broj Cigana koji su teškim prijetnjama tjerani da igraju ulogu razjarenog naroda. Vikali su: "Smurt! Smurt!", i plakali. A imali su i zašto: svoju "Cigansku majku" slali su u smrt, odnosno "smurt".

Drugi je slučaj toliko grozan da se teško odlučujem da ga navedem.

Do Jeličićeve ćelije, ustvari pregrade od dasaka u podrumu, boravio je neki starac-seljak. Stražar je dobio zadatak da izvrši smrtnu presudu. Starac ga je upozoravao i molio da ga ubije iz prvog puta da se ne bi mučio. Ali stražar, također seljak, možda starčev poznanik, toliko je bio ganut starčevim molbama, da nije uspio. Dalje ne mogu ponavljati ono što mi je Jeličić ispričao.

Neka im je obojici pokoj duši.

Jedan među elitnim članovima predratnog Parlamenta, pripadnik Mačekove Hrvatske seljačke stranke, bio je advokat Tomo Jančiković. U NDH hapšen, a 1948. Titov sud ga osudio na 10 godina robije. Vrlo ozbiljan, tih i skroman. Nekoliko puta mi je pokazivao fotografiju svoje supruge okružene trima kćerima i sinčićem, snimak u ambijentu njihovog doma.

Imao sam dojam da očima govore: "Tata, dođi nam, volimo te!" Siguran sam da su odista slale takvu poruku. To se ogledalo i na njihovim brižnim licima. Do isteka kazne ostalo mu je malo, takorekuć, sutra. Govorio mi je o sreći koja ga očekuje.

A onda, jednog jutra, još je bila tama, u moju ćeliju je upao dr Gregorić i strašno uzbuđen obavijestio me da je noćas umro Mačekov advokat, te da je u upravi zavladala panika, u nekoliko dana, dva advokata, obojica političke značajne osobe. Boje se odjeka u zemlji i inozemstvu. Odmah je izvršena obdukcija, ništa nije utvrđeno što bi ukazivalo da je umro neprirodnom smrću. Ali, tko će u to vjerovati? Tog dana nitko nije imao želju da radi. Govorilo se samo o tome kako je i Hitler imao ovakve radne grupe sastavljene od osuđenika, pa ih je likvidirao, jer su pojedinci saznali mnoge državne tajne. Zašto bi i ovi s nama drukčije postupili? Takve priče su podizale temperaturu do panike. Dugo je trebalo da dođe do smirenja.

Nade dr Gregorića Dr Gregorić je prebrodio veći dio svoje kazne od deset godina. Vrijeme je bilo da razmišlja što po izlasku. Povjerio mi je da su "nadležni" s njim o tome već nekoliko puta razgovarali. Nude mu da će ga odmah pustiti, dati mu stan i omogućiti zaposlenje da bude jedan među najvišim rukovodiocima za turizam u Jugoslaviji. Uvjet je da mu se obitelj vrati iz Amerike.

Njegov sin i kćerka također će dobiti odgovarajući posao. Gregorić im je objašnjavao da se njegova obitelj snašla u Americi i da ne vjeruje da bi se vratila. Zahtijevali su da ih pismeno pozove i ukaže im na sve ove mogućnosti. Odgovor je ostao negativan. Međutim, njegovi su angažirali švedske novinare s kojima je Gregorić surađivao tijekom rata. Dobio je obavijest da će uskoro Tito primiti grupu švedskih novinara. Oni će tom prigodom tražiti Gregorićevo puštanje iz zatvora. Bio je siguran da će u tome uspjeti. Već je vidio sebe na putu za Ameriku.

Svakog dana tražili smo u novinama vijest o dolasku švedskih novinara. I, zbilja, jednog jutra vidim sliku Tita okruženog švedskim novinarima. Bilo je i teksta iz intervjua što im ga je Tito dao. Privukla mi je pažnju Titova izjava o teškoćama prelaska iz jednog u drugi društveni sistem, kad

može biti državni interes da se i nekoj nedužnoj osobi oduzme život (podcrtao autor). Gregorić tog dana nije ni riječi rekao o snazi novinske vijesti, niti je ikada više spominjao švedske novinare, a na licu sam mu čitao zebnju. Ne bez razloga. Bila je to smrtna presuda! Napominjem da smo prelaskom na rad u Prevodilačku grupu dobili pravo na čitanje novina kao i ostali robijaši, iako smo i nadalje bili u "radnoj izolaciji".

Izvan robijaškog posla, Gregorić je mnogo pisao. Obradio je, prema sjećanju, biografije svih imalo značajnih jugoslavenskih političara. Nacrtao je i njihove portrete, vrlo uspješno, unoseći blage, ali duhovite, karikaturne elemente. Bila je to svojevrsna povijest jugoslavenske politike od 1918. do 1941. godine. Nadalje, napisao je roman "Propast Kartage". Zatim je u "Sagi o Gregorićima" dao romansirane biografije svojih predaka. Bio je to veliki opus. Jednom prigodom dogovoreno je natjecanje dr Gregorića i dr Trofenika (bivši profesor krivičnog prava u Ljubljani) u latinskom jeziku, u smislu tko će napisati na latinskom dužu rečenicu, jasnu i logičnu. Žiri je ocijenio rad obojice izvanrednim, ali je Gregorićeva obuhvatila jednu i pol stranicu, a Trofenikova nekoliko redaka manje.

Gregorić mi je povjerio da je dobio na strogo povjerljivu obradu arhiv masonerije. Posao će biti dugotrajan, malo je vjerojatno da bi mogao biti gotov do isteka njegove kazne. Među masonima je naišao i na dr Ivana Ribara. Nije prošlo ni mjesec dana od tog otkrića, a Službeni list je objavio Ribarevo umirovljenje. Tito je jednom prigodom negirao da je bio mason, ali da ga je jedan prijatelj mason stalno obavještavao o radu masonerije. Je li to možda bio dr Ivan Ribar?

Za vrijeme najjačeg pritiska Sovjetskog Saveza na jugoslavenskim granicama, od nekolicine iz grupe zatraženo je da pišemo antisovjetske članke, pa se to dostavljalo zapadnim redakcijama. Taj smo posao vrlo uspješno i s radošću obavili.

Preobrazba Mijalka Todorovića Često sam se sjećao razgovora s Mijalkom Todorovićem u Studentskom domu 1937. godine, kada je već bio u funkciji sekretara Okružnog komiteta Partije za Kragujevac. U međuvremenu, on je prošao revoluciju i zauzeo visoke pozicije u Partiji i državnoj administraciji. No, nije mu išlo sve glatko. Još na početku sukobio se u borbi sa seljacima iz njegove rodne kragujevačke Gruže. Te seljake predvodio je, također seljak Gružanin, Marisav Petrović, ljotićevac. U toj borbi Marisav je potpuno razbio Mijalkov odred, dok se Mijalko uspio sakriti u šipražju kako bi izbjegao zarobljavanje. Mari-

sav je pokraj njega, navodno, prošao na svega tri koraka, ali ga nije zapazio.

Zbog tog poraza i rasula, Mijalko je jedva izbjegao vojni sud. Zato je vrlo kasno postao članom Centralnog komiteta.

I evo sada, ovih dana, Beograd je slavio Lenjinov dan priredbom u Kolarčevoj zadudžbini. Tematski govor održao je Mijalko Todorović - čitao sam ga u "Borbi". Bože, je li to moguće? Pa, Mijalko ponavlja sve ono što sam mu petnaestak godina ranije govorio o sovjetskom komunizmu, a zbog kojih ocjena i posljedica proisteklih iz njih, zaglavio sam i dobio 20 godina robije. Ja nemam pretenzija da tvrdim da je Mijalko zapamtio moje riječi, a još manje da su one na njega utjecale. Hoću samo reći koliko je dugo Mijalku trebalo da dođe do činjenica i zaključaka koje sam mu iznosio 1937. godine. Tada, ja nazadni, on progresivni elemenat.

Na robiji sam u novinama pratio Mijalkov uspon i povlačenje. Iako je njegov istup na Lenjinov dan bio samo kritika napuštanja Lenjinovog puta od strane Staljina i njegove Partije, bilo je to, ustvari, posmrtno zvono onom komunizmu što ga je Mijalko propagirao i za koji je prošao krvavi revolucionarni rat.

Nakon što je izbjegao suđenje zbog rasula odreda, rehabilitirao se kao politički komesar I proleterske brigade, I proleterske divizije, I Proleterskog korpusa, pa I Armije. A onda poslije rata, ministar poljoprivrede, potpredsjednik SIV-a, potpredsjednik i predsjednik Savezne skupštine, te predsjednik Ustavne komisije, a od 1966. do 1969. godine sekretar Izvršnog komiteta CK SKJ. Nakon toga gasi se njegova politička zvijezda.

Umjesto partijsko-državničkih aktivnosti, Mijalko se 1986. godine javio knjigom Političko biće društvene stvarnosti. U toj analizi on pravilno utvrđuje da je Partija krivac za pojavu društvene krize. Ona Partija kojom je i on rukovodio kao sekretar Izvršnog komiteta. Ali Mijalko još uvijek vjeruje da je moguće spasiti i Partiju i društveni sistem ako se Partija oslobodi dogmatizma, ako se oslobodi birokratizma, monopolizma, krize morala, neslobode mišljenja. No, ako bi se Partija svega toga oslobodila, ona svakako više ne bi bila Komunistička partija. Mijalko tvrdi da su demokratska prava i slobode pretpostavka socijalističkog društva. On smatra da socijalističko samoupravljanje treba omogućiti najviši domet u razvoju slobode. Konačno je shvatio da komunizam nije besklasno društvo, na jednoj strani su država i Partija u ulozi eksploatatorske klase, a na drugoj radnici i seljaci kao eksploatirana klasa. On se zalaže za direktnu demokraciju, za politički pluralizam uz ukidanje komunističkog monopola. Bio je Mijalko nagovjestitelj pada komunizma, da li i rađanja nekog boljeg socijalističkog demokratizma?

U Trećoj zgradi / Domobranski general Kao što to biva u vojsci, tako je i na robiji. Svako preseljavanje vrši se pod presijom, najvećom mogućom brzinom. Tako je bilo i kod našeg preseljenja iz Druge u Treću zgradu. Nervoze na pretek. Netko je stvari trpao u torbu, drugi u kofer pa na rame. Ono što se ne može ponijeti, ostat će, to jest, mora se ostaviti. Izlazeći natovaren, opazio sam starca kojega sam viđao na drugom katu i s kojim nismo smjeli imati nikakve veze. Vidim, sam ne može. Ponudio sam mu da ponesem i njegove stvari. Usput smo se upoznali. Mislim da se zvao Dominković ili slično. Ispričao mi je da je bio generalštabni oficir carske austro-ugarske vojske. U Prvom svjetskom ratu zapovijedao je pukom na ruskom frontu. U Drugom svjetskom ratu, kao general, bio je u stožeru hrvatske domobranske divizije ponovno na ruskom frontu. Otac mu je davno umro, dok mu majka, stara preko 100 godina, živi u Beču. S majkom se ne dopisuje da bi je poštedio stalnih stresova i patnje što bi ih zbog njega proživljavala. Ostavio ju je u uvjerenju da je poginuo na Istočnom frontu. Vjeruje da u mislima na njega, sina jedinca, samo želi da se što prije oslobodi ovozemaljskog života. Nije mi rekao čime ga je teretila presuda, što je od toga istina, a što je "priznao".

Proći će decenije dok u nekim novinama budem pročitao da je taj general tijekom cijelog Drugog svjetskog rata vodio protiv Njemačke uspješnu tajnu borbu; radio je za englesku obavještajnu službu. Je li to priznao Udbi to ne znam. Treća zgrada je unutar visokog zida kojim je opkoljen cjelokupni kompleks robijašnice, ali je od ostalih zgrada odvojena jednako visokim zidom. Promet se vršio kroz vrata u tom zidu uz strogu stražarsku kontrolu svijet za sebe. Smjestili smo se na polukatu, a u sredini veliki široki prostor okružen ćelijama. Čemu je služio podrum - ne znam. U naš prostor ulazi se kroz ogromna široka vrata od željeznih šipki, tako da se vidi ako netko prolazi pokraj tih vrata i odlazi stepenicama u drugo krilo zgrade. Dugo nisam vidio nikoga pa sam vjerovao da je to krilo prazno. Istog su uvjerenja bili i ostali.

Joža U ćeliji smo imali po dva željezna kreveta, jedan iznad drugoga. Donji krevet zauzeo je Joža, trgovac iz Trsta, rodom iz Subotice. Pred rat uspio se, kao Židov, skloniti u Italiju i održati se u Trstu. Po završetku rata trgo-

vao je s grupom trgovaca koje je u Jugoslaviji organizirala OZNA. Kada se Udba (nastala zamjenom imena Ozna 1946) odlučila da ovu grupu pohapsi, namamila je poslovno Jožu u Beograd, pa ih sve pozatvarala. Pokazao mi je presudu. Kažnjen je za djelo pljačke koja se sastojala u tome da je jugoslavenskoj grupi prodavao marmeladu skuplje nego što je sam nabavljao. Uzalud je taj veseljak dokazivao da je na Zapadu trgovina nemoguća bez profita. Nikakvog drugog kažnjivog djela nije bilo, morao je svoje odrobijati.

Prve noći probudile su nas stjenice. Meni su sa stropa padale na lice u grupama, a puzale su i uz tijelo. Kad smo upalili svjetlo, imali smo što vidjeti - zidovi i strop prepuni gamadi, rekao bih milijuni. (Sjetih se "milijuna" buha u ljubljanskom zatvoru). Tko je boravio u ovim ćelijama prije nas, čiju su krv sisale? Po agresivnosti i slaboj količini krvi u njima, zaključili smo da su dugo gladovale. Što da se radi? Noć neprospavana. Ujutro sastanak cijele grupe, u svim ćelijama isto stanje. Ne možemo dobiti DDT, ili bilo koje drugo sredstvo za njihovo tamanjenje. Donesena je čvrsta odluka: noću povremeno ustajati, paliti svjetlo i s komadima papira ubijati gamad po zidovima. Željezne nogare od kreveta staviti u konzerve s vodom, na taj način će se spriječiti da se s poda uspinju na krevete. Trebalo nam je mjesec dana uporne borbe, uz malo spavanja, dok smo se gamadi kako-tako oslobodili. I dalje su se javljale, ali ne masovno.

Moj ćelijski kolega Joža često je dobijao napade žuči. Bolovi su znali biti strašni tada bi sebi ubrizgavao morfij. Jednog dana je vlast za to saznala i pokrenula istragu odakle mu morfij i šprica. Dao mu ih je liječnik.

Vlast nije vjerovala da se radi o stvarnom oboljenju, iako je liječnik u više navrata sugerirao da ga se uputi u gradsku bolnicu na operaciju. Ne znam kako je došlo do toga, ali ja sam bio optužen da u paketu primam sirovi krompir za njega, a da on od toga krompira dobija napade. Tijekom postupka ova je glupost otpala, a Joža je upućen u bolnicu. Vratio se s mnogo oštrih kamenčića u šaci i tek tada su mu povjerovali. Dobri drug Joža uskoro je pušten i otputovao je svojoj obitelji u Trst.

Žunjić Neko vrijeme sam radio sa Žunjićem. On je bio općinski ćata (pisar).

Ali ne onaj tip na kojega se nailazi čitajući Nušića i druge pisce. To nije bio seoski đilkoš (vjetrogonja) ni politikant. Bio je to lijepo odgojen šumadijski seljak, ozbiljan i odmjeren u svemu, vrlo mudar i razložan, čovjek iz kojega je zračila dobrota i ljudskost. Pokazao mi je presudu. Osuđen je na 20 godina, jer je navodno specijalnoj policiji prijavio partizanskog heroja Nikolu,

koji je ubijen. To mi je bilo nevjerojatno, pogotovo kad sam vidio kako se Žunjić smješka!

"Znaš li ti tko je ovaj heroj?", upitao me.

"Nikad čuo za njega."

"E, vidiš, to je ovaj Nikola, naš kolega, živ i zdrav, osuđen na 20 godina kao gestapovac."

"Pa, zaboga, zašto nešto ne poduzmeš da se stvar razjasni?"

"Sve je bilo razjašnjeno na sudu, ali nije pomoglo. Naloženo je da me udalje iz mog kraja, pa tako stigoh ovdje. Ništa tu ne vrijedi, već moram robijati do kraja."

Nisam imao mira dok ga nisam natjerao da ode drugu Franji i iznese slučaj. "Ugledni drug" pukovnik ga je pažljivo saslušao, pročitao presudu, pa zatražio od Žunjića da napiše molbu da ga oslobode daljnjeg izdržavanja kazne. Žunjić mu je odgovorio: "Druže pukovniče, vi ste me saslušali i pročitali presudu. Ako nađete za potrebno, vi možete saslušati na zapisnik "heroja Nikolu", pa ako steknete dojam da ja godinama robijam potpuno nevin, vi poduzmite što je nužno.

Ali, ja nisam pravio molbu da me strpate na robiju, pa neću ni praviti molbu da me pustite."

"A ti robijaj do kraja. Možeš ići", reče pukovnik Franjo.

Tako smo Žunjić i ja nastavili s radom dok ga neko očno oboljenje nije u tome spriječilo. Neizlječive bolesnike su slali u bolnicu u kaznionicu u Nišu. Tako su odveli i Žunjića.

Prošlo je mnogo godina dok sam ga, kao slobodan, sreo u Beogradu na Terazijama. Tko nije robijao, taj ne može zamisliti koliko je velika radost kad se u potpuno novim okolnostima sretnu dvojica bivših robijaša koje vežu "lijepe" uspomene, ukoliko su bili dobri drugovi. Ispričao mi je da je bolnicu u Nišu posjetio pukovnik dr Damjanović-Bradonja. On je išao od bolesnika do bolesnika i interesirao se ne samo za bolest, nego i za slučaj, odnosno razlog robijanja. Žunjić mu je pokazao presudu i objasnio svoj slučaj.

Bradonja je zapisao podatke, a Žunjić je, bez molbe, vrlo brzo pušten na slobodu. Ponovno živi u svom rodnom mjestu i radi u zadruzi.

Homoseksualci U novom razmještaju osuđenika, prešao sam iz polukata na prvi kat.

Novi ćelijski kolega mi je bio nepoznat. Moram priznati da me šokirao. Na radnom mjestu bilo je rastvoreno nekoliko inozemnih časopisa s kolor fotografijama lijepih golih žena u pozama koje, prirodno, izazivaju seksualne

podražaje. Bio sam zapanjen jer takve literature nije bilo po drugim ćelijama, niti se ona mogla legalno nabaviti. Objasnio mi je da on to dobija bez problema, ali nije otkrio na koji način.

Ipak, vrlo brzo se raspričao o svom slučaju. On (imao je tek nešto iznad 20 godina) je za vrijeme rata bio gimnazijalac skojevac. Živio je kod tetke u Banatu. Za podstanara su imali mađarskog oficira (razmješteni su bili kod mađarskih obitelji). Tetka je svake večeri odlazila u crkvu. To vrijeme je oficir koristio da mladog gimnazijalca "obradi" u homoseksualca. Takvim životom skojevcu je bilo lakše doći do vojnih tajni koje je prenosio partizanskom štabu.

Poslije oslobođenja, skojevac je radio kao vrijedan i pouzdan aktivista. Njegova homoseksualnost je smetala Partiji koja ga je nastojala putem braka osloboditi toga. U tom smislu jedna je lijepa skojevka dobila zadatak da ga osvoji i navede na brak. Bila mu je vrlo draga, ali ne i privlačna za trajnu vezu. Ona druga priroda u njemu je definitivno prevagnula. Odbio je brak. Kad nikakvi pritisci nisu dali rezultate, podmetnuli su mu (tako on kaže) neku pronevjeru manjeg iznosa novca i uputili ga na robiju na 5 godina uz obećanje brzog sniženja kazne, ako to zasluži.

Politički je ostao svjestan, u dobrim je odnosima s Upravom od koje dobija razne zadatke. Jedan među zadacima bio je da truje Drugu zgradu dok su u njoj bili samo politički osuđenici, među kojima sam bio i ja u dugoj izoliranosti. Trovanje je vršio tako što nam je u kazane s hranom stavljao dva puta veću dozu broma od maksimalno dozvoljene.

"Ima li on i u odnosu na mene neki zadatak?", pitao sam se. Neke starije kolege poznavali su tog skojevca kao homoseksualca. Takvih ima još nekoliko, raspodijeljenih po zgradama. Uprava im daje zadatak da politički interesantne osuđenike, to jest "nepopravljive neprijatelje", navedu na homoseksualne odnose. U određenom trenutku stražari upadaju u ćeliju i uhvate političkog na djelu. Na raportu mu se nudi alternativa: ili će potpisati obvezu da će raditi za Udbu (cinkariti kolege), ili, pak, slijedi sudski proces i kazna od 3 godine, koju će izvršiti kada izdrži u cijelosti prvu kaznu. Ali, ta se kazna kombinira s jednom mnogo strašnijom. Presuda se dostavlja obitelji i općini. Općinski organi će se pobrinuti da svi njegovi rođaci i poznanici, a i ostali, saznaju za tu kaznu. Što takav nesretnik može očekivati po izlasku s robije? Teško da se svojoj obitelji (pogotovo ženi) može vratiti. Takve žene obično ih napuštaju, prestaju im slati pakete, odnosno prekidaju svaki kontakt. Onaj tko potpiše obvezu, naravno, i po izlasku s robije ostaje njome vezan.

Taj mladi skojevac mi nije izgledao kao čovjek koji bi po prirodi bio pokvaren. On izvršava poslušno zadatke Partije, ali, izvan toga, nisam imao dojam da bi čovjeku svojom voljom nanio neko zlo, naprotiv. Da su prilike bile druge, da ga oficir nije zaveo, vjerojatno bi to bio dobar građanin, suprug i otac. Ovako, život mu je skrenut na put s kojega nema povratka. Po-

slušnosti prema izvršenju "zadataka" neće se moći osloboditi sve dok bude trajao ovaj sistem. Pokušaj da se izvuče, vodi ga ponovno na robiju. I to su "kadrovi". Nisam htio imati problema s kolegom koji prima zadatke od Uprave, pa sam zamolio pukovnika Franju da me premjesti u neku drugu ćeliju. Nisam naveo razlog, a niti me on za njega pitao. Moj novi ćelijski kolega također mi je bio nepoznat. Star između 25 i 30 godina, vrlo ozbiljan i uljudan. Svo slobodno vrijeme posvetio je čitanju. Studirao je književnost na zagrebačkom fakultetu. Bio je vrlo dobar poznavalac ruske klasične književnosti. Nije se upuštao rado u razgovor. Od prijatelja sam saznao da robija zbog kriminala i to vrlo ružnog. Odlazio je u parkove gdje se igraju djeca, djevojčicama je skidao zlatne lančiće. Inače je i on homoseksualac. Ali, on to nije ni sa čim pokazivao, za razliku od skojevca koji se često razgolićavao. Nisam imao razloga da od pukovnika Franje ponovno tražim premještaj u drugu ćeliju. Vjerojatno bi se stvar ponovila.

Proslava državnog praznika Približavao se neki državni praznik. "Pošteni kriminalci" (partijci koji robijaju zbog kriminala, ali su ostali politički svjesni i spremni da izvrše svaki zadatak, prvenstveno da cinkare svoje robijaške kolege) "odlučili" su da dostojno obilježimo taj dan. Na "aerodromu" (široki prostor između redova ćelija), bit će postavljeni stolovi prekriveni pak-papirom. Nabavit će prave tanjure (umjesto limenih porcija), a i ručak će biti bolji. Jedan od "poštenih" će održati prigodni govor, dok ćemo svi otpjevati državnu himnu Hej, Slaveni. Bože! Da pjevamo sistemu koji nas drži na robiji, koji nam sistematski ubija ljudsko dostojanstvo i ispire mozgove? Svaka čast i državi i himni, ali za nas koji nismo "pošteni" država i sistem su sada jedno te isto.

Poštenjaci su zapazili nezadovoljstvo kod mnogih. Čulo se: "Ja ne znam stihove himne." Oni pošteni su priskočili u pomoć. Uz svačiji pribor za jelo stajao je i lijepo istipkan tekst himne. Izvršen je i strateški raspored. Sjedit ćemo prema ceduljicama s našim imenima. Uz svaku trojicu politički nepodobnijih, raspoređen je bio po jedan pošteni. Tako će pošteni lako i solidno moći podnijeti izvještaj o držanju nepoštenih. Referentu su pljeskali samo pošteni. Za vrijeme pjevanja himne, ustali smo svi, ali su pjevali samo pošteni. Bilo je to pravo ruglo od manifestacije.

Ali, rano ujutro, prije ove naše manifestacije, izvedena je jedna druga, jeziva u pravom smislu riječi, a to je pojava IB-ovaca.

Još od dolaska u Treću zgradu, mi smo se čudili što nitko ne prolazi stubištem pokraj naših rešetkastih vrata, kao da tamo gore baš nikoga nema.

Jedne noći iz drugog krila začuli su se jauci i krici, što se kaže, probili su nam se u srž kostiju. Izdvajale su se riječi "majko" i "nemojte drugovi". Trajalo je to do jutra. Saznali smo da su to krilo zgrade naselili IB-ovci i da su te noći vršena revidiranja i dokazivanja pravovjernosti. Oni koji su pod batinama ranije revidirali svoj stav, premlaćivanjima onih što ga još nisu revidirali, dokazivali su iskrenost svoje mozgovne preobrazbe. Oni, pak, koji su primali batine, produžavali su agoniju svog karaktera. To je bio naš prvi, makar samo zvučni, kontakt s IB-ovcima. Iako su neki od nas prošli strašne torture, ipak su nas ovi krikovi i jauci užasno uzbudili. A evo, jutros se opet začula iznenada neka graja, neko nesuvislo urlanje. Dolazilo je iz drugog dijela zgrade, stalno pojačavajući decibele. Jedva smo mogli uhvatiti riječi: "Druže Tito, mi ti se kunemo!" Graja se približavala poput orkana, a onda smo vidjeli kako IB-revidirci silaze niz stube, uhvaćeni u kozaračko kolo.

Prolazeći pokraj širokih rešetkastih vrata našeg "aerodroma", trudili su se da pokažu svojim pratiocima da su zaista iskreno revidirali svoj stav. To su činili dizanjem glasa do krajnje izdržljivosti, pri čemu su vratne žile nabrekle i pomodrile, a usta, lice i oči dobijali su izgled pun mržnje. Rečeno im je, zacijelo, tko smo mi. Pitao sam se je li to moj narod, jesam li i ja jedan od njih. To je, vjerojatno, bila njihova prva šetnja, jer ih nikada ranije nismo vidjeli. Na povratku sa šetnje, čitava se ta bijedna predstava ponovila. Tada još nisam znao za Goli otok. Jesu li se oni vratili s Golog, ili se tek upućuju, a možda za njih tamo fizički nije bilo mjesta. To je bio povod da saznam od jednog kolege da je u zatvoru u Bileći gledao kako muče IB-ovce. Jedan od načina je bio da ih po najvećoj ljetnoj žezi drže izložene suncu, uronjene u benzinske bačve ispunjene vodom. Oni koji su "revidirali", cijelog dana su ih tukli kamenčićima u glavu. Pri tome su do iznemoglosti vikali: "Udri bandu, daj po bandi!" Bila je to metoda dokazivanja pravovjernosti. Od prijatelja sam saznao za postojanje Golog otoka. Ni Tito, ni Ranković za ovo "nisu znali", a Kardelj se "zgražao kad je saznao"!

Đilasovo otpadništvo Kod poštenih kriminalaca velika strka i zbrka, grupiranje, šaptanje, odvajaju se od nas. Neka velika tajna. Ali, tajna - k'o tajna. I u naše ruke je dospjela Đilasova "Anatomija jednoga morala". Dok je serija njegovih članaka u "Borbi" predstavljala trijumf Đilasovog reformizma kroz partijske organizacije, "Anatomija" je bio glogov kolac zabijen u kralježnicu rukovo-

deće komunističke klase. Ni sam Đilas vjerojatno nije bio svjestan da njegov pokušaj "reformiranja" i ozdravljenja Partije znači prvo zvono njenog kraja. Nedavno smo mi u Mitrovici pomagali Đilasu u sređivanju dokumentacije za njegovu optužnicu protiv SSSR-a u Ujedinjenim narodima. Sada, a da nije prošlo mnogo vremena, Đilas pomaže nama da se učvrstimo u našoj vjeri da komunizam nije rješenje za čovjeka i da nas učvrsti u nadi da ćemo doživjeti "oslobođenje".

Slušali smo radio-prijenos Đilasovog procesa u Centralnom komitetu. Slušali smo Kardeljevu optužnicu koja nas je vratila u Staljinove procese i dobili dojam o velikoj ideološkoj konfuziji. Žalosnu ljudsku bijedu pokazali su Đilasovi dojučerašnji prijatelji. Govorili su neiskreno, protivno svom intimnom mišljenju, ali udvornički. Osiguravali su tako svoj kadrovski uspon na Đilasovom partijskom lešu. A Mitra Mitrović, žena koju je Đilas napustio, pokazala je svoju vjernost, ili još bolje, svoje dostojanstvo. Dedijer također, iako u manjoj mjeri. Bila je Mitra hrabrija od svog bivšeg supruga.

A Đilas se kidao između Partije, svoje velike ljubavi, i istine koju je tada više nazirao nego spoznao.

Mađarski oficiri Na gornjoj terasi, čije ćelije mi nismo nastanili, iznenada se pojavila jedna grupa od dvadesetak oronulih, mahom starijih ljudi. Kako su došli, odakle su došli? Tko su oni? Nitko nije znao. Ali na robiji ništa ne može ostati tajnom. Malo pomalo, saznali smo da je to grupa viših mađarskih oficira, odgovornih za masakr Srba u Novom Sadu i njihovo trpanje pod led 1941. godine. Radi se o masovnom ubijanju stanovnika, vođenih od kuće do kuće, ukupno 15-20.000, prema službenim podacima.

Svi su oni već odavno, odmah iza rata, osuđeni na smrt. Izvršenje kazne je odlagano da bi se od njih izvuklo što više obavještenja, kako o vojsci kojoj su pripadali, tako i o mađarskoj obavještajnoj službi, o vojno-političkim aktivnostima, o pojedinim ličnostima koje će se na osnovu toga zavrbovati ili likvidirati. Ovi oficiri su to prihvatili jer im je to produžavalo život, makar u zatvorskoj strogoj izoliranosti. Vjerojatno da obitelji nisu ni znale da su još živi. Nadali su se, svakako, da će ili biti pomilovani, ili doživjeti slom komunizma. I, eto, došlo je vrijeme izvršenja kazne, kako su došli - tako su i iščezli, jedne noći, u tišini.

Robijaške nade Nama preživjelima ostala je nada da će nam kazna biti smanjivana i da ćemo se tako jednog dana vratiti svojim milima i dragima. Kod nekih je vladala prava opsesija da će doći do rata zapadnih saveznika protiv SSSR-a, a to će značiti i pad komunizma u nas. Sjećam se kako se očekivao ishod američkih izbora. Kada je radio objavio pobjedu Eisenhowera, nastale su tako bučne manifestacije da se radio morao isključiti. Službeno osoblje je bilo zahvaćeno panikom kao da su tenkovi "šermani" već prešli granicu kod Trsta.

Drukčije raspoloženje je vladalo među osuđenicima kad se očekivao upad sovjetskih tenkova iz Mađarske. Paniku i strah povećalo je to što su neki aktivni oficiri bivše kraljevske vojske pozivani u Upravu i s njima su vođeni vrlo delikatni razgovori. Neki "ugledni drugovi" su im govorili da je njima jasno da su patrioti, pa su ih pitali da li se može na njih računati u slučaju sovjetskog napada. Naravno da su svi dali pozitivan odgovor. Onda su oficiri, u patriotskoj euforiji, danima računali koliko se sovjetskim trupama može davati otpor, a ne-oficiri su ih zapitkivali: "Za koje vrijeme sovjetske trupe mogu stići do Mitrovice?" Odatle su se izvlačile kombinacije hoće li nas naši imati vremena evakuirati, ili će nas ovdje pobiti. To nam je danima bila stalna misao, mora koja buši mozak i izjeda dušu. A onda se sve polako smirilo.

Puštanja s robije Svakog 29.11, na Dan Republike, očekivao se Službeni list SFRJ, odnosno spisak pomilovanih i onih kojima je kazna snižena. Oni koji su se nadali, povlačili su se u sebe, izbjegavali svako druženje s onima koji su bili najviše razglašeni kao nepopravljivi. Bojali su se da bi to moglo negativno utjecati na sniženje kazne.

Jedan poznati novinar dugo je bolovao. Radio je kao prevodilac, ali mu je "duša bila na jeziku". Sav pogrbljen, jedva se kretao, govorio je šapćući, stavljao obloge i pio pilule. Kad je našao sebe u spisku pomilovanih, uspravio se, hitrim pokretima je pakovao stvari, što je kod nas izazvalo grohotan smijeh. Shvatio je smisao smijeha, ali ga to ni najmanje nije pogađalo.

On se izvukao!

U prevodilačkoj grupi je bilo još nekoliko novinara koji su bili aktivni za vrijeme okupacije, to jest pisali su u Nedićevoj štampi. To su oni koji

su preostali od strijeljanih odmah po oslobođenju Beograda. Uspjeli su se u najkritičnijim danima skloniti - sakriti. Godine 1941, kada je Gestapo uhapsio Vladimira Ribnikara, vlasnika "Politike", osumnjičenog kao sovjetskog špijuna još od 1923. godine, više od 100 novinara i književnika skupilo je moralnu hrabrost da potpišu molbu Gestapou da pusti Ribnikara. Svojim životima su garantirali da Ribnikar nije komunista, iako su svi znali da je sovjetski agent. Kada je Udba pohapsila novinare, njihove supruge su tražile od Ribnikara, tada ministra kulture, da se revanšira i spasi im živote. Ribnikar ih je grubo odbio, jer se on nije htio zamjeriti Partiji, odnosno partijskoj policiji Udbi.

Rastanak s kolegama robijašima prigodom njihovog puštanja, bio je uvijek dirljiv. Mi, koji ostajemo, željeli smo im zdravlje i sreću u novom životu, a oni nama da ih što prije slijedimo. Ovo "da ih slijedimo", postepeno je dobilo sumoran prizvuk. Otkrili smo, naime, da većina otpuštenih robijaša umire otprilike u šestom mjesecu od puštanja s robije. Uobičajili smo ih u to vrijeme tražiti u novinama medu umrlima. Vjerojatno da po izlasku, željni dobre hrane i dobrog pića, nisu znali održati mjeru, organizam se opterećivao i, konačno, popustio.

Čime se baviti na slobodi Jedno od pitanja koje nas je često zaokupljalo bilo je: "Čime se baviti ako ostanemo živi?" Za one koji su "revidirali stav", pokajali se i odrekli svog političkog stajališta, to se pitanje nije postavljalo u tako oštroj formi kao kod "nepopravljivih". Ljudi iz "narodne vlasti" govorili su nam da, ako uopće izađemo, najveći problem će nam biti gdje se nastaniti, jer u svoje mjesto nećemo moći doći. Javnost bi se toliko uznemirila, da nam nitko ne bi mogao pružiti zaštitu. Narod bi nas dočekao s prezirom. Zato se moramo negdje drugdje skloniti. A posao? Pa, možda na nekoj građevini, da nosimo opeke. To je sve.

Mi nismo povjerovali da bi sve bilo tako, ali smo znali da će nas, kud god se makli, pratiti karakteristika, odnosno etiketa narodnog neprijatelja. Zato smo se u našim fantazijama udruživali u nekakve "radne zadruge", smještene na predjelima koji ni za koga nisu interesantni, pisali smo, sada već s određenom dozom humora, statute takvih zadruga, izmišljali šaljive nazive. Nekolicina je pokazala veliki interes za ribnjake, tako da smo prikupili našu malu biblioteku o ribogojstvu i ozbiljno studirali stvar.

Brinuli smo mnogo za naše obitelji. Bilo je mlađih ljudi, neoženjenih. Među njima priličan broj studenata. Robija je posebno teško padala oni-

ma koji su imali djecu. Njihova majka, kao žena narodnog neprijatelja, obično je bila na radnom mjestu s najlošijom plaćom. Njihova bijeda pokazivala se u siromašnom sadržaju paketa što su ih povremeno slale svojim muževima. Neke nisu mogle izdržati bijedu, pa su popustile pred presijom policije i zatražile razvod braka. Procedura u takvim slučajevima, potpuno je odudarala od državnog birokratizma. Osuđenik je pozivan u Upravu da potpiše papir. To je bilo sve. Bilo je i žena koje su se razvodile jer nisu mogle muževe više čekati. Teško je bilo gledati potištenost ovih napuštenih muževa, osobito kad je žena voljela svog muža, ali je rastavi pribjegavala radi spasa djece.

Njima se govorilo: "Odreci se muža izdajnika, pa ćeš dobiti posao." Istina, Tito je više puta izjavio da obitelj ne može snositi posljedice za djelo nekog svog člana. Ali, policija je znala da je Tito mislio obratno, pa je tako i postupala.

Mile Među najtragičnijim, od onih koje sam poznavao, bio je Milin slučaj.

On je kao dijete u Prvom svjetskom ratu prešao albanske planine, pa stigao na Krf, a odatle s drugom djecom prešao u Francusku. Narod im je pružio toplinu srca, pružio ljubav, primio ih u škole. Tako je Mile završio nekoliko razreda gimnazije i prilično dobro naučio francuski. Po povratku u oslobođeni Beograd, zaposlio se u francuskom veleposlanstvu kao ekonom. Dužnost mu je bila da nabavlja potreban pribor za kancelarije. Mile je zasnovao obitelj i dobio dvije kćerke. Kao i drugi očevi, obožavao ih je, živio za njih, bile su mu prva i posljednja misao svakog dana.

Došao je Drugi svjetski rat, rušenje Beograda 1941. i 1944. godine.

Policijski sat, taoci, revolucija, sabotaže, kontrarevolucija, glad. A, djevojčice rastu. Mile se snalazi kako zna i umije, ali ne ulazi ni u kakvu kolaboraciju, zaljubljen u svoju Francusku, drugu majku. Čeka Mile oslobođenje i dočeka ga. Saveznička Francuska ponovno useljava svoje veleposlanstvo, useljava i Milu. Nabavlja Mile olovke, gume, papir itd, prima svoju plaću i hrani svoju obitelj. A onda, jednog dana, pokupiše Mila. Mora otkriti špijunsku mrežu. Ne vrijedi ni zaklinjanje ni preklinjanje. Kad su vidjeli da ga ne mogu slomiti, da ostaje "tvrdoglav", doveli su mu djevojčice pred istražiteljsku kancelariju. Što su djeci govorili, Mile tada nije mogao znati, ali djeca su plakala i vrištala: "Tata, mili naš tata, priznaj pa ćeš nam doći." Slomila se Milina upornost, pa je potpisao ono što su mu pružili. A onda, umjesto da ga vrate djeci, uputili ga u Mitrovicu na 20 godina.

Prolazile su godine, djevojčice su se povremeno privikavale na život bez oca, u školi su ih neke kolegice izvrgavale ruglu zbog oca robijaša. Pod tom presijom, dječja se duša mijenjala, one su sve rjeđe pisale ocu i posjećivale ga, a onda su kontakt potpuno prekinule. Patio je Mile i plakao pod pokrivačem u krevetu. Nadao se, vjerovao je da će, kad se vrati, ponovno vratiti i ljubav svoje djece.

Promijenila se politika prema Francuskoj, tražila se od nje pomoć, ali je i ona tražila našeg i svog Milu. I tako, jednog lijepog dana, ode Mile s našim blagoslovom i željama i sa svojim nadama i strepnjama.

Proći će mnoge godine, proći će i moje robijanje, pa ću Mila sresti na ulici. Sav oronuo, razočaran u djecu, ali upale oči odjednom sjevnuše pa prošaputa: "Čini mi se da se vraćaju, zasjat će sunce i meni..."

Ponovno u izolaciji - u Drugoj zgradi Nekim kolegama je dosadilo da budu u prevodilačkoj grupi, stalno izolirani od robijaša iz ostalih zgrada gdje imaju stare prijatelje, pa su se počeli dogovarati da traže napuštanje grupe i upućivanje na fizičke radove.

Među njima je bio i moj politički istomišljenik Momčilo Brešić. U nekoliko navrata pokušao sam ga od toga odgovoriti. Glavni argument mi je bio da će njegova majka biti zabrinuta. Međutim, on nije više mogao izdržati izolaciju i definitivno se odlučio za fizički rad. Nastojat će se dočepati vodoinstalaterskog posla, jer će mu to omogućiti da se muva po svim zgradama i da tako skuplja novosti. Pukovniku Franji su predali kolektivnu predstavku, ne znajući da je kolektivno istupanje bilo rezervirano samo u komunističkoj borbi za vlast, a ne i za protivnike.

Poslije nekoliko dana, kad smo se vraćali sa šetnje iz dvorišta u zgradu, stražar je izdvajao one koji su tražili premještaj. Odvojio je i mene. Upozorio sam ga da je pogriješio jer ja nisam tražio premještaj. Ubrzo sam, na svoje veliko čuđenje, shvatio da se ne radi o greški. Brzo smo se spremili i krenuli. Pratili su me začuđujući pogledi onih koji su ostali. Mjeseci će proći dok saznam za razlog premještaja.

Uveli su nas u Drugu zgradu i smjestili po četvoricu u ćelije na drugom katu. U ćeliji sam bio s Brešićem i Ćupićem (moj poznanik iz kratkog rata 1941. godine u Divuljama kod Splita, te ćelijski kolega kad sam izašao iz prve izolacije) i jednim studentom iz Kragujevca. Imali smo po dva dupla željezna kreveta sa slamaricama i jednom kiblom. Hrana je bila bijedna.

Preko dana nismo smjeli ležati. Ujutru smo imali disciplinsku šetnju, a poslijepodne slobodnu. Mislim da su šetnje trajale svaka po pola sata.

Naša grupa imala je oko tridesetak šetača, većinom su svi bili politički krivci. Tu je bilo nekoliko studenata iz demokratske omladine Borisava Pekića (kasnije književnika), nekoliko četnika, pa kriminalaca i nekoliko nas iz grupe prevodilaca. Također i jedna nova grupa "poštenih kriminalaca", to jest Udbinih specijalista za vanjsku trgovinu. Optuženi su da su dio zarade zadržavali za sebe, tako da je ostalo manje sredstava za Udbinu borbu protiv emigracije.

Ostali stanovnici zgrade, s kojima nismo imali kontakta, bili su sličnog sastava. Čuo sam priču o grupi studenata koji su noću upali u podrum Narodne banke gdje se nalazilo i skladište bolje robe za opskrbu "diplomatskog magazina", namijenjene partijskoj oligarhiji. Sin guvernera Narodne banke uzeo je ocu ključ od podruma i uveo svoje drugove. Oni su napunili kamion peča skupocjenog tekstila, pa su se vozili siromašnom periferijom Beograda i kroz otvorene prozore (bilo je ljeto) ubacivali peče tekstila. To je bila njihova pomoć siromašnijim slojevima radničke klase. Radost proletera trajala je kratko.

Azijat Popodnevna šetnja. Mi iz izolacije najprije napravimo jedan ili više krugova s rukama na leđima, u potpunoj tišini. Na komandu "voljno" krug se raspada, netko šeta, a neki se grupiraju, vade cigarete i pričaju. Šetao sam zabavljen svojim mislima. Trgne me ruska balada pjevana punim glasom, a blagim i tužnim, osjećajno kao da pjeva Rus koji je izgubio domovinu.

Prišao sam bliže. Na zid zgrade je bio naslonjen mladi čovjek kojega prvi put vidim. Na blijedim obrazima crveni preljev, oči nebeskog plavetnila podiže k nebu dok pjeva. Poslije pjeva drugu pa treću pjesmu. Muk je pratio pjesmu, baš kao da svi uranjamo u rusku stepu.

Poslije sam pitao poznanika tko je to.

"To ti je Azijat."

"Kako Azijat?"

"Pa tako. Popov sin iz Banata, anđeoske blagosti, član SKOJ-a, partizanski borac, oficir za specijalnu službu, hladnokrvni ubojica, ubijao je žene i djecu."

"Daj, ne pričaj gluposti. To nije tip ubojice."

"I nije. Nikada mu ubijanje nije bio ideal. Sanjao je socijalistički raj na zemlji. Da nije došlo do revolucije, bio bi ugledni gosin popa, ili robijaš za veliku stvar. Ovako je robijaš kriminalac. Istina, politički. Kad je oslobođen Beograd, imao je čin poručnika. Od Moše Pijade dobio je zadatak da ide

u oslobođeni dio Banata i da preuzme logor gdje su smještene žene i djeca Hitlerovih folksdojčera koji su u armiji, ili su izginuli, a one su mislile, kao politički neutralne, da s djecom mogu ostati na svojim imanjima. Pitao je druga Mošu što će raditi u logoru. Ovaj tek onako, "pobij sve od reda", misleći možda da Azijat neće doslovno tumačiti njegove riječi. A to se baš dogodilo. Ušavši u logor Azijat je potegao pištolj u majku te u dijete. Pa još jedan, pa drugi šaržer. Ali, jednog dana Adenauer je sastavio prvu zapadnonjemačku vladu. Priznao je zločine hitlerovaca kao teret svog njemačkog naroda i pozvao omladinu da ih nikada ne zaboravi i da nikada ne započne novi rat. Teško je bilo Adenaueru koji nije imao nikakve osobne krivice, teško mu je bilo slušati i neprekidne optužbe iz cijelog svijeta. Odlučio se, stoga, jednog dana kazati da ni pobjednici nisu bez grijeha. Kao dokaz istinitosti svojih navoda uputio je tužbu Ujedinjenim narodima zbog ubojstva tisuća njemačkih vojnika u Ilirskoj Bistrici, poslije završenog rata, kao i za masakr žena i djece u banatskom logoru.

"Odgovorni drugovi su lišili slobode Azijata i dali mu na potpis izjavu da je ubijanje vršio na svoju ruku. Azijat je osjetio hladnoću oko vrata i odbio potpisati. Dugotrajno je bio izložen širokom dijapazonu tortura, ali se nije dao. Ako prizna, gotov je. Ako ne prizna, možda će se izvući. Bio je "užasno tvrdoglav" i izdržao. Osuđen je na dvadeset godina. Sada robija i pjeva balade o širokoj ruskoj stepi. Dok pjeva, zamišlja da luta stepom slobodan, pa makar sam, uvijek sam."

Jednog jutra na obaveznoj šetnji nije bilo Azijata. Prenosila se krugom poruka njegovih iz ćelije da je te noći odveden.

U početku se vjerovalo da je tajno pušten, ili premješten negdje na specijalne zadatke. Prošli su mjeseci, a onda se Azijat kao "Ero s onoga svijeta" spustio među nas.

Kad su ga digli noću, priznaje da ga je uhvatila "mala snaga". Noć ne donosi nikakvo dobro, to je vrijeme kad se izvlači zvjerinje, kad jači uništava slabijeg. Odveli su ga u Treću zgradu, u krilo IB-ovaca. Odmah mu je postalo sve jasno. Često je brbljao, više iz prkosa nego iz uvjerenja, kako je Staljin bio u pravu. Sad ga vode na preodgoj. Prošao je kroz špalir onih koji su već revidirali svoj stav i sada dokazuju pravovjernost. Uz jezive urlike i psovke udarali su ga šakama i nogama, pravili od njega kravu u kupusu.

Dok pljušte udarci, osjeti teški teret na leđima, onda stisak ruke preko grkljana dok ga je drugom rukom jahač mlatio po tjemenu. Određeno mu je ležište na golom podu ispod kreveta revidirca, dok se hraniti mogao samo u klozetu. Neprekidno je bio izvrgnut psovkama, uvredama, često i udarcima.

Sve je to rađeno toliko savjesno da su nadređeni po snazi udaraca mogli ocijenjivati stupanj iskrenosti drugova revidiraca koji ga mlate. Tako je to trajalo mjesecima, a onda je Azijat konačno shvatio da se inat ne isplati, pogotovo kad iza njega ne stoji IB-ovsko uvjerenje. Saopćio je pokajanje pa ga vra-

tiše starom društvu. Sada pjeva, pjeva i u pjesmi plače, tuguje za hladnom stepom.

Još ni danas ne znam da li je ova Azijatova priča istinita, ili je to bila samo provokacija.

Duca Sjećate li se polumjeseca na božićnom boru? Razvukao usne obješenjački do ušiju pa se smiješi cijelom svijetu. E, baš toliko se i Ducini puni obrazi smiješe dok ponavlja svoju priču. Svi smo je čuli bezbroj puta, a uvijek je rado slušamo dok zabavlja nekog novajliju.

Došlo ljeto, "ugledni drugovi" otišli na more da se ladaju. U Beogradu paklena vrućina pa bi čovjek rado negdje prilegao i okrijepio se. Tako Duca, poslije "operiranja" na željezničkoj stanici i u trolejbusima, obilazi Dedinjem. Otraga, kroz vrt, prišuljao se Tempovoj vili pred kojom je savjesno stražario milicionar. Prozorčić od kupaonice bio je pritvoren da bi ulazio zrak. Popeo se Duca, vješto provukao ruku, otkačio prozor, i eto ga za tren u kupaonici - dotada neviđene raskoši. Prolunjao stanom, pregledao frižider i smočnicu - eto pravog mjesta. Okupao se Duca kao nikad u životu, nasapunao se mirišljavim sapunom, brisao se debelim ručnicima - pravo uživanje.

Baš mu se i ne izlazi iz kupaonice. Ali, danas je slabo jeo.

Koristeći se samo svjetlom koje je izvana kroz kapke prodiralo, Duca je spremao sebi večeru, u blagovaonici složio pribor za jelo, baš kako dolikuje uglednom drugu. Za aperitiv nalio rakiju s gorkim korijenjem ("lincura"). Narezao bi crnogorskog pršuta i sira, a onda pržio jaja sa slaninom, sladio se i zalijevao odličnim vinom. Poslije večere, častio se jabukama ili narančama iz frižidera, a bilo je i sladoleda. Crnu kavu je spremao baš narodski i prijatan miris ispunjavao je prostoriju. Bilo je tu i mnogo cvijeća pa ga je Duca domaćinski zalijevao i tepao mu. A onda je Duca, čist kako treba, uzeo Tempovu pidžamu i legao u meki krevet. Izgledalo mu je da je baš podešen za njega, da opusti svoje umorne udove. Slatki drijemež oslobađao ga je brzo napetosti i stresova doživljenih tog dana dok je izvodio svoje majstorije na način da ga ničija ruka ne ščepa.

I tako, jedne blage večeri Duca spazi kako u stanu gore svjetla. Vratili se drugovi, završio i Duci godišnji odmor!

Kad Ducu uhvatiše u nekoj bezazlenoj operaciji, optužiše ga da je provalio u Tempovu vilu. Duca je iz prve priznao, jer ga je zabavljalo što su

ga pravilno ocijenili. Ni danas ne zna kako je narodna vlast došla na pomisao da je baš on bio taj.

Milicija ga odvede na uviđaj. Kod kuće su bili i Tempo i Milica.

Gleda ga Milica, onako mlađahnog i nasmijanog, dobroćudnog izgleda, pa ga pita: "Ma, jesi l' ti to, mali, provaljiv'o?"

"Jesam, gospođo."

"I cvijeće mi zalijev'o?"

"Jesam, gospođo."

"Evo ti na, uzmi ovu jabuku."

Vjerojatno je Milica intervenirala kod Krcuna (Penezić, ministar unutarnjih poslova Srbije), jer poslije nekoliko dana Krcun ga je posjetio u ćeliji. Vodili su dugi razgovor. Na kraju Krcun reče: "Čuješ, mali. Za sve što ti se nakupilo dobit ćeš deset godina. Ali, ako se budeš dobro ponašao, čim napuniš dvije godine, pustit ću te."

"Je l' dajete časnu riječ, gosin ministre?"

"Dajem."

"Ali zapamtite, gosin ministre. Kad isteknu dvije godine, a sutradan ne budem pušten, pobjeći ću."

"Nema potrebe da bježiš, dao sam ti riječ."

Duca je bio dobar, lijepo se odnosio sa svima, a naročito stražarima.

Brojio dane, ponavljao svoju priču i čekao dvije godine. U svakom slučaju, Australije će se domoći. Tamo će otvoriti mehaničarsku radionicu, radit će pošteno i zaraditi, oženit će se i živjeti kao čestit građanin. Tako je Duca "skontao".

Navršilo se dvije godine i prođe sutrašnji dan i još poneki. Duca odmjerio da je i za administrativne formalnosti proteklo vrijeme, pa ga zadana riječ više ne obvezuje kad ni Krcun svoju nije održao.

Povukao se Duca u sebe, razmišlja, ne smije se i, jednog dana - nema Duce. Kad je točno nestao, kako se izvukao, nitko nije mogao reći.

Uprava je napravila uzbunu, pa po ustaljenom šablonu za bjekstva. Vojska je pokrila tri sektora oko Mitrovice, a milicija svoj četvrti sektor. Traganje se vrši intenzivno. Ako ga otkriju vojnici, dovest će ga i predati živog upravi kaznionice. Ako ga otkriju stražari, neće ga ni mrtvog dovesti. Svi smo bili zabrinuti i navijali od sveg srca za armiju.

Da žalost bude veća, stigao Upravi Krcunov dekret da se Duca oslobađa, a Duce "ni od korova".

Poslije nekoliko dana stražari nađoše Ducu u skladištu gdje se slažu paketi koji osuđenicima stižu poštom i tu drže neko vrijeme, pa se onda podijele. Duca se hranio iz paketa, a bila je tu i česma s vodom. Duca bi čekao nekoliko dana da se potjera povuče, pa bi se bio izvukao, po svom planu, noću iz skladišta na putu za Australiju. Duca opet razvukao usne do ušiju. A

sada, ipak, izlazi legalno. "Zbogom drugovi, pisat ću vam iz Australije". Otpratili smo ga aplauzom. Pismo iz Australije nije stiglo.

"Pošteni kriminalac" - odabrao mene Zapeo sam za oko najmlađem "poštenom kriminalcu". Danima me promatra kad prolazim "aerodromom" do česme i natrag. Gleda me kradom, ali moje već izoštreno oko kaže mi da nešto nije u redu.

"Je li, momak, jesi htio nešto?"

"Pa, da. Već dugo namjeravam, ali mi je nezgodno. Ne poznajemo se."

"Ništa, ništa bolan. Samo ti pitaj, ionako smo kolege", rekoh da ga ohrabrim.

Osvrnuo se oprezno, kao uzgred, na sve strane, pa mi priđe i otkri se: "Znate, ja vas optužujem. Teško mi je i žao mi vas, dugo tražim prigodu da vam to priznam."

"Kome me optužuješ?"

"A znate i sami."

"Pa što ja to radim da bi me ti optužio?"

"Ne radite vi ništa, nego ja izmišljam. Nama, poštenim kriminalcima, zaprijetili su da ako sedmično ne predamo barem dvije cedulje, neće nam kaznu sniziti. Pa, mislim, šteta bi bilo da optužujem one koji su osuđeni samo na deset godina, jer bi morali izdržati do kraja. A vi, ionako nikad živ izaći nećete. Pa, mislim tako, onda bolje vas nego drugog."

Stari Krča Za razliku od "poštenih kriminalaca" koji su svi bili mlađi, Krča bijaše starac. Čačkalica od čovjeka, pogrbljen, umjesto želuca rupa, jedva noga stiže drugu, a metla ili kanta tek što ne iskliznu iz ruke. Pogled usmjeren u zemlju, brci mlitavo obješeni, oči zakrvavljene od plača, jabučice koža tek pokriva. Natezao se tako Krča iz dana u dan, ni sa kim ne govoreći, dijeleći svoj bol i tugu sam sa sobom.

"Je li, Krča, što je tebi Božidar Krča?"

Starac se trgao kao ošinut, ukočio pogled na meni, buljio dugo, preživljavao svoj život.

"Pa zar si ti poznavao mog sina?", upita šapćući s nevjericom. "Poznavao sam studenta Božidara Krču u Banjaluci, je li to tvoj sin?"

Pošteni kriminalci mi otkriše Krčinu tajnu. Imao je sina jedinca. Posvađaše se do bezumlja pa Krča podigne na sina sjekiru. Noću samo jeca ili huče, priziva smrt i kopni.

Đilas na robiji Saznali smo da se Đilas nalazi u prvoj ćeliji, u prizemlju naše Druge zgrade. Pošto mu je u ćeliji dosadila samoća, tražio je od Uprave da mu dodijeli nekoga. Dodijeljen mu je neki starac, seljak. Od starca (vjerojatno prigodom posjete) netko je iz grupe saznao da Đilas cijelog dana nešto piše sitnim slovima na klozet-papiru. Đilasa je posjetila Jennifer Lee, supruga Eneurina Bevana (vođa laburističke ljevice). Posjeta je održana u posebnoj sobi u Upravi. Znajući da su montirane prislušne sprave, Đilas je, navodno, dao znak gospođi Bevan i paket ispisanog papira stavio joj u torbicu. Iz toga se, na osnovu bilježaka, pojavila Đilasova knjiga u Engleskoj dok je on još bio na robiji. Ona mu je donijela produžetak robije. Tako se kod nas govorilo. Je li to istina, to samo on zna. Čuli smo da ga je posjetio i Ranković. Poslije te posjete, Đilas nam je poručio da će se kroz osam dana vjerojatno dogoditi nešto krupno i to će našu sudbinu potpuno promijeniti i to na bolje. Nije se dogodilo ništa, osim što se danima razbuktavala naša bolesna fantazija.

Mnogo sam želio vidjeti Đilasa. Nekoliko puta sam ga uspio vidjeti iz daljine i to s leđa, odlazio je po liječničku pomoć u zatvorsku bolnicu. Đilas je bio česta tema naših razgovora. Njegovo priznanje da je jugo-boljševizam bio pogrešan put, kao i njegovo traženje novog puta, jačalo nam je nadu da ćemo doživjeti promjenu sistema. Ujedno smo njegov slučaj dodavali našoj zbirci argumenata za antikomunizam. Sjetio sam se, kad sam stigao u ovu robijašnicu i ovu zgradu, niza portreta "mudrih rukovodilaca" koji su visili na ogradi gornjeg kata. Među njima - Đido. Danas ga skidaju sa zidova, brišu ga na skupnim fotografijama kao da im nikada nije pripadao, kao da nije bio "prvi do prvog".

Robijašnica Sremske Mitrovice u jugoslavenskom kraljevstvu bila je legalni komunistički univerzitet, gdje su se kalili revolucionari svijetle budućnosti. U toj istoj robijašnici, "revolucionar" Đilas ilegalno na klozet-pa-

piru razmišlja o preobrazbi svog boljševičkog djela u jedno moguće socijalno demokratsko društvo. Trnovita je i duga bila cesta po kojoj je Đilas jahao od ekstremnog ideologa i još ekstremnijeg egzekutora do demokrata koji "otkriva", onima koji još to nisu znali, da je besklasno društvo utopija, da se komunistički socijalizam mogao održavati isključivo terorom, da je Staljin izašao iz Lenjina, da je staljinizam samo faza lenjinizma, da je umjesto besklasnog društva stvorena Partija, vlast kao klasa, da su Bernstein, Kautsky i Plehanov, a ne Lenjin, bili u pravu, da sukob Staljin - Tito označava početak raspada internacionalnog komunizma, da umjesto revolucionarnog preobražaja kapitalizma u komunizam, ovaj mirnim putem prerasta u kapitalizam.

Konačno, Đilas pravilno optužuje komunizam za pojavu nacionalnog totalitarizma, do čega je došlo uslijed onemogućavanja demokratskog oformljavanja nacionalnih težnji. On optužuje komunističke vlasti što su se pokušale spašavati u pseudonacinalizmu, te su time pripremile erupciju nacionalnih elementarnih nezadovoljstava koje nacional-totalitarni ideolozi nastoje pretvoriti u organizirane pokrete.

Eto, tako razmišlja Đido, nekadašnji komunistički idol. Dalek je bio za njega put do "istine".

Ravnogorci – četnici U Mitrovici sam viđao (bez mogućnosti osobnog kontakta) dvojicu istaknutih funkcionara Draže Mihailovića, dr Stevana Moljevića, advokata, i dr Đuru Đurovića, također advokata. Oni su se priključili Draži Mihailoviću 1941. godine, na Ravnoj gori, gdje su zatekli grupu jugoslavenskih oficira koji su željeli nastaviti borbu protiv Nijemaca. Kada su komunisti pokrenuli građanski rat, grupa s Dražom shvatila je da se u narodu mora djelovati i politički, a ne samo vojnički. Iz takve potrebe, u okviru Dražine Kraljevske vojske u otadžbini, formirana je ideološka jezgra pod nazivom Ravnogorski pokret. Moljević je preuzeo funkciju predsjednika, a Đurović sekretara. Kasnije je došlo do šireg angažiranja političkih stranaka, pa je na kongresu u selu Ba došlo do formiranja Jugoslavenske demokratske zajednice, u koju je ušao i Ravnogorski pokret. Oba ta tijela vodili su Moljević i Đurović. Moljevića sam vidio nekoliko puta kad smo obojica imali posjetu, ili smo preuzimali pakete. Ali, razgovor nije bio moguć. Iako je živio u teškim uvjetima totalne izolacije, izgledao je žilavo i prkosno. Hranilo ga je, očigledno, uvjerenje da će doživjeti pad jugo-komunizma. Dugo će čekati, ali neće dočekati. Prije isteka robije od dvadeset godina, umro je. Pokopan je na groblju u Mitrovici, kao i ostali robijaši. Nije se moglo ni zamisliti da bi se, u to vrije-

me, mogla dobiti dozvola za pokop izvan Mitrovice. Žena i dvije kćerke brinule su se o njemu, donosile mu pakete i posjećivale ga. Međusobno su se hrabrili. Ali, teški uvjeti totalnog osamljenja, svladali su ga.

U Mitrovici ova dva stranačka prvaka Uprava je stalno držala razdvojeno, da bi spriječila bilo kakvu komunikaciju među njima. Među četnicima robijašima smatralo se da je Moljević monarhista a Đurović republikanac, pa su se tako i grupirali. Neki, ipak, takvu podjelu nisu priznavali, dok je među nekima dolazilo, ne samo do verbalnih, nego i fizičkih sukoba. Jednom takvom sukobu bio sam svjedokom.

Jednog dana u ćeliji do moje nastala je, bez prethodnog koškanja, velika tuča. Čuli su se tupi udarci i jauci, hrvanje i lomljava. U tu ćeliju je Uprava smjestila dva četnika ekstremista, jednog monarhistu i jednog republikanca. Bio sam užasnut pa sam svom snagom udarao šakama po vratima da bih tako privukao stražare da rastave borce. Znao sam da imaju noževe.

Kolege su me uhvatili za ruke, odvojili od vrata i strogo me ukorili što se miješam. Kažu mi da su stražari već pred vratima i čekaju da se tuča smiri, a onda će ih obojicu odvesti na raport, pa u podrum. Tako se stvarno i dogodilo. Tek poslije petnaestak dana pojavili su se na šetnji. Šetali su zajedno i razgovarali kao da se ništa među njima nije zbilo. Shvatili su da Uprava provocira njihove sukobe.

Iz moje ćelije jedan robijaš je premješten, a na njegovo mjesto došao je mladi seljak - četnik s nadimkom "Žare". Djelovao je potpuno iscrpljeno.

Kad smo se upoznali, među nama je počeo razgovor: "Veoma sam vam zahvalan zbog spasenja", rekao mi je.

"Kakvog spasenja? Ja vas prvi put u životu vidim."

"Da, ne zahvaljujem vama osobno, nego zahvaljujem što mi je vaš ljotićevac Masalović spasio život. Ja sam došao u sukob sa šefom zatvorske Udbe Markovićem. Istina, prekardašio sam. On me izazvao, vrijeđao me je, a ja sam mu obećao likvidaciju kada padne komunizam. Svake noći mi je upadao u samicu, vezivao me i odvodio u drugo krilo Treće zgrade, tamo gdje su IB-ovci. Uvodio me u praznu ćeliju, veziv'o noge i ruke, pa me obarao na pod. Zatim me udarao cipelom u rebra, a cipela teška, vojnička. Ne znam koliko dugo, ali mi je izgledalo da traje satima. To se ponavljalo iz noći u noć, otprilike mjesec dana. Meni su se od udaraca otvorile rane. Jednog dana su me odveli u bolnicu gdje sam se donekle oporavio. U bolnici sam saznao kako je prekinuta tortura. Vaš prijatelj Miladin Masalović, kada je saznao što rade od mene, ispričao je to upravniku Milenoviću, koji o tome ništa nije znao. Dvovlašće u zatvoru teško je podnosio, pa je s udbašem bio u lošim odnosima. Odmah je o tom slučaju obavijestio nadležne u Beogradu. Marković je dobio nalog da prekine s torturom i tako sam ja spašen. Da nije vaš Masalović sakupio snage da se zauzme za mene, ne vjerujem da bih više bio živ. Pošto nemam prilike da se zahvalim njemu, zahvaljujem se vama."

Kakva je bila konačna sudbina tog seljaka-četnika, nikada nisam saznao.

Masalović je vodio knjigovodstvo robijaške ekonomije (poljoprivreda, ciglana, stolarska i mehaničarska radionica). Poslije izdržane kazne otišao je u Pariz. To je bio sin pukovnika Miloša Masalovića, Nedićevog šefa kabineta za vrijeme okupacije. Otac mu je ubijen u atentatu što su ga izvršili četnici, jer je bio stavljen pod slovo "Z".

Pokazali su mi četničkog oficira koji je šepao na jednu nogu. Izgledalo je kao da će se poviti potpuno na jednu stranu. Njegov je slučaj sličan slučaju mladog seljaka-četnika, što sam ranije opisao. Samo, ovaj oficir je došao u sukob, ne sa šefom Udbe, nego s upravnikom Milenovićem. Upravnik ga je strašno vrijeđao, što ovaj nije više mogao trpjeti, pa je Milenoviću obećao da će "jednog dana visiti na pragu Uprave". Na tu prijetnju, Milenović je stražarima izdao nalog da oficira odmah objese za gredu u podrumu.

Tako obješenog su ga udarali batinama po nogama i slomili mu nogu. Noga je zarasla kost uz kost. Tako skraćena izazivala je šepanje koje, ne samo da je izgledalo vrlo ružno, nego je upozoravalo kao stravična opomena.

Kada se približio dan puštanja iz zatvora, upravnik ga je pozvao i vrlo umiljatim riječima uvjeravao ga je da bi tu nogu trebalo sanirati. Voljan ga je uputiti u gradsku bolnicu, tamo bi mu pogrešno srasle kosti razdvojili i pravilno ih namjestili. Tako će na slobodi moći normalno hodati.

"Milenoviću", odgovorio je oficir, "ne predlažeš ti to meni zato što mi želiš dobro, već zato da sakriješ ovu komunističku sramotu. Jednom si mi nogu slomio, to mi je od tebe dosta, a ovo neka svjedoči za tebe i za tvoj sistem."

U istoj zgradi, ali bez mogućnosti kontaktiranja s nama, nalazio se i Đuro Vilović, Hrvat iz Dalmacije, bivši katolički svećenik i književnik. U romanu "Majstor duša", opisao je svoj doživljaj ljubavi s djevojkom iz svoje župe, zbog čega je napustio poziv i, uz potpuno nerazumijevanje okoline, oženio se. Vrijeme rata proveo je u glavnom štabu Draže Mihailovića gdje su ga doveli politički ideali. Osuđen je na sedam godina robije. Mislim da među četnicima nije igrao nikakvu značajnu ulogu. U Mitrovici sam ga vidio nekoliko puta izdaleka. Imao je izgled izgubljenog čovjeka. U štabu s njim bio je i jedan drugi Hrvat, Predavec, sin Predaveca, zastupnika HSS-a.

Predavec je, uz generala Đukića, u Dražino ime učestvovao u pregovorima s ustaškim poglavnikom Pavelićem u vezi propuštanja crnogorskih četnika kroz Hrvatsku na putu za Zapad. Predavec se uspio prebaciti u Austriju i tako spasiti od robije, ili smrti. Život u našoj ćeliji bio je vrlo dosadan. Jedino za popodnevne šetnje cijela grupa se mogla sresti i porazgovoriti. Inače, životarilo se u tijesnom prostoru. Preko dana nismo smjeli leći na krevet, stola nije bilo, a sjedili smo svatko na svom drvenom koferu ili na podu. Trebalo je imati čelične živce da bi se u takvim uvjetima održalo samosavlađivanje, odnosno da bi

se izbjegli sukobi među prijateljima. Spašavali su nas vicevi, iako smo ih više puta slušali.

Moj prijatelj Brešić bio je neumoran u traženju da ga pošalju da radi vodoinstalaterski posao. Konačno je u tome uspio. Ranim jutrom napuštao nas je, a kada bi se vraćao, saznavali bismo od njega razne novosti. Tako, na primjer, sreo je pukovnika Franju. Inzistirao je da mu kaže zašto sam ja u izolaciji. Franjo mu je rekao da je to zato što sam ja Brešića nagovarao da napusti prevodilačku grupu. Uzalud ga je Brešić uvjeravao da stvar stoji potpuno obratno, to jest da sam ga nagovarao da ostane u prevodiocima.

Franjo mu je nekoliko puta ponovio: "Mi imamo apsolutno točnu informaciju."

Vladimir Dedijer prevodi lažno Moji ćelijske kolege ispričali su mi kakvu je nevolju Dedijeru priredio jedan moj politički istomišljenik iz Čačka. U vrijeme dok sam ja bio u Trećoj zgradi, u Prvoj zgradi su postrojeni po sobama svi njeni stanovnici.

Traženo je da istupe iz stroja svi koji znaju neki strani jezik. Moj prijatelj je posumnjao da se radi o nekoj prljavoj "ujdurmi" (podvali) pa, iako je znao engleski, ostao je u stroju. Oni koji su istupili, premješteni su u Drugu zgradu. Nakon toga naređeno je temeljito čišćenje i pranje poda, klozeta i umivaonika, te kreveta. Sutra ujutro se, pod strogim nadzorom, sve dotjerivalo.

Kad su ponovno svi postrojeni uz svoje krevete, u veliku sobu ušla je grupa ljudi, među kojima i jedna žena. Predvodio ih je upravnik Milenović i šef Udbe Marković. To je bila grupa novinara iz inozemstva - prva posjeta takve vrste. Novinari su postavljali pitanja na engleskom jeziku. Prevodilac je bio Dedijer. Pitanja su se kretala oko kvalitete hrane, postupku stražara i osoblja Uprave prema njima, radu i sl. Ako bi se netko usudio kazati nešto nepovoljnog, Dedijer bi to preinačio onako kako je to sistemu odgovaralo.

Najviše se u pitanjima založila jedna žena, plavuša, bečka novinarka. Moj prijatelj, kad joj je "uhvatio" pogled, dao joj je znak da i njemu postavi pitanja. Ona je to razumjela i prišla mu. Razvio se dugi razgovor u kome je moj prijatelj na pitanja dao vrlo negativne odgovore. Dedijer je suvereno i bez imalo uzbuđenja vladao situacijom. On je prevodio sve obratno od onoga što je moj prijatelj govorio. Kad je Dedijer preveo netočno odgovor i na posljednje pitanje, moj prijatelj je na engleskom rekao da je Dedijer njegove odgovore potpuno preinačio, pa je novinarima ponovio na engleskom detaljno sve što je bio rekao.

Nastala je opća preneraženost. Novinarka je mom prijatelju zahvalila na hrabrosti i istinoljubivosti, pa je još rekla: "Nemojte se bojati posljedica, mi ćemo se uskoro vratiti i ja ću vas potražiti. Budite sigurni da neugodnih posljedica za vas neće biti."

Tako se završila prva posjeta novinara Kazneno-popravnom domu.

Novinari su tražili da posjete i ostale zgrade, ali im to nije omogućeno. Rečeno im je da je u ostalim zgradama jednako stanje kao i u ovoj. Nisu imali razloga da ne povjeruju. Poslije odlaska novinara, moj prijatelj je odveden kod upravnika. Ovaj ga je prekoravao i prijetio mu, ali - nije ga kaznio.

Kasnije će uslijediti i druge posjete novinara, kao i političara iz inozemstva. Poslije svake takve posjete, stanje bi se malo po malo popravljalo.

Stražari više ne bi provocirali sukobe, a kazne više nisu bile tako stroge kao što su bile ranije.

Kapetan Dedič osuđen na smrt U grupi je bio i kapetan Dedič, Slovenac, aktivni oficir jugoslavenske kraljevske vojske. Nakon kapitulacije, ostao je živjeti u Srbiji, a kad je pokrenut građanski rat, odazvao se u dobrovoljce (Srpski dobrovoljački korpus). Bio je komandir čete, a kasnije i komandant bataljuna.

Listopada 1944. godine povukao se u slovensko primorje, pa u Italiju. Kako nije imao nikakvih krivičnih djela, osim učestvovanja u borbama, a supruga i djeca su mu živjeli u Srbiji, odlučio je vratiti se. To sigurno ne bi bio učinio, da nije bilo zakona o amnestiji i Titovih govora kojima je povjerovao. Vratio se preko Trsta ravno u zatvor. Osuđen je, mislim, na deset godina. Osjetio se prevarenim i povrijeđenim pa se napunio očajem i tugom.

Težak život žene i djece u ekonomskoj bijedi, kojoj su bile izložene skoro sve obitelji političkih osuđenika, zaokupljali su ga dan i noć. Mislim da je pripadao krugu ljudi koji su najteže snosili svoju kletu sudbinu. Na isteku svakog dana, smanjivao je po jedan dan kazne i govorio: "Još ... dana."

A onda je jedne noći nečujno nestao. Do nas je dopro glas da mu je šef zatvorske Udbe Marković uspio obnoviti proces zbog novootkrivenih zločina, tako teških da glavu neće izvući. Prošlo je dosta mjeseci, a onda se među nama ponovno pojavio Dedič, sav oronuo, izbuljenih očiju, sporih kretnji. Njegova je priča sljedeća: Marković ga je noću okovao i otpremio za Kraljevo, gdje mu je obnovljen proces. Optužen je za smrt nekoliko seljaka. Marković je "preparirao" lažne svjedoke. Teško je bilo Dediču iz zatvora pronaći prave svjedoke, odnosno, teško je bilo zamisliti da će netko sakupiti hrabrosti da svjedoči u

korist robijaša kojega progoni silna režimska mašinerija. Ipak, javili su se neki očevici i svjedočili o nedužnosti kapetana Dediča. Ali, sud je povjerovao Udbinim svjedocima - Dedič je osuđen na smrt. Čekajući rezultat žalbe, Dedič se odlučio na dodatni postupak. Uspio je od stražara dobiti papira, olovku i indigo. Na četrdesetak stranica opisao je svoj slučaj optužujući udbaša Markovića da se na uspješnoj obnovi procesa želi legitimirati kao ličnost koja bi za iduće izbore delegata za parlament mogla biti uzeta u obzir i dobiti podršku odlučujućih partijsko-policijskih faktora. Detaljno je kritički obradio dokazni postupak na procesu, otkrivajući tako Markovićeve manipulacije svjedocima. Taj svoj memorandum uspio je dostaviti Moši Pijadi, Kardelju i Rankoviću.

Jednog dana posjetio ga je neki državni funkcionar, koji je sa Dedičem prošao jednu po jednu tvrdnju iz memoranduma. Poslije dvadesetak dana Dedič je dobio rješenje javnog tužioca kojim odustaje od optužnice. Time je poništen postupak obnove procesa, a Dedič je vraćen u prvobitno stanje, to jest nastavlja s izdržavanjem kazne po ranijoj presudi. Ipak, radilo se o vremenu kada je Jugoslavija činila prve korake u suzbijanju bezakonja u odnosu na čovjeka-građanina. Na to ju je tjerala sve veća zavisnost od demokratskog Zapada. Dedič je oslobođen osude na smrt, ali nije oslobođen teških duševnih patnji koje mu je donijela obnova postupka i noćno i danje iščekivanje hoće li presuda biti osnažena, odnosno, hoće li osjetiti hladnoću konopca oko vrata. Šef Udbe je iz osjećaja potencijalnog pobjednika nad oronulim robijašem prešao na škrgutanje zubima i na čežnju za osvetom, ali je, možda, i počeo razmišljati treba li početi mijenjati svoj stav prema političkim osuđenicima.

Domobranski "major Stipetić" Cinkaroši su bivali izolirani poput indijske kaste parija. Svatko ih je prezirao i nitko s njima nije razgovarao. Uprava ih je koristila, ali ujedno i prezirala. Često se znalo dogoditi da upravnik uđe u veliku sobu pa iz stroja izdvoji nekoliko robijaša, a onda ih prijetećim glasom izgrdi: "Kakvi ste mi vi to cinkaroši kad mi nitko od vas nije dojavio da se jučer dogodilo... u vašoj prisutnosti." Jadna je bila sudbina tih nesretnika čiji labavi karakter nije izdržao presije "posoljene" obećanjima o smanjenju kazne.

Kad sam u ovoj drugoj izolaciji prvi put izašao na slobodnu šetnju, ukazali su mi na jednog bijednika, mršavog, pogurenog, potpuno iscrpljenog: "Pazite se njega, to je najopasniji cinkaroš, to je domobranski major

Stipetić." Taj major se pokušao sresti sa mnom, ali sam ja s osjećajem dubokog gađenja svaki put to izbjegao. Opazio sam da ga to teško pogađa. U svojoj samoći, jer s njime nitko nije razgovarao, ponadao se da mu ja, "novi", neću okrenuti leđa. Prevario se. Moj osjećaj dostojanstva bio je jači od njegove mizerne nade.

U grupi je bio i moj prijatelj Bošković, bivši aktivni oficir kraljevske vojske. Njega je Udba namamila da iz Trsta "ilegalno" uđe u Jugoslaviju i da emigraciji "šalje" špijunske podatke. Kad su ga dovoljno iskoristili za slanje dezinformacija, dvojica njegovih "prijatelja" nabavili su mu kartu za nogometnu utakmicu u kojoj je igrao baš klub za koji je navijao. Razdraganog zbog pobjede njegove "Crvene zvezde" nad "Partizanom", pri izlasku iz stadiona uhvatili su ga dva druga pod ruku i ugurali u luksuzni automobil pa ravno u Glavnjaču. Bošković je mnogo volio kolače koje mi je slala supruga, pa sam mu ih redovno nekoliko izdvajao.

Jednog dana na šetnji, reče mi Bošković da mi major Stipetić zahvaljuje na kolačima. On nikada nije primio od kuće paket, godinama izložen teškom gladovanju, nitko mu nikada ništa nije dao, pa mu ovi Zorini kolači dođu kao spas duši i tijelu. Reagirao sam: "Ja kolače dajem tebi, a ne tom ljigavom cinkarošu."

"Slušaj, ja sam s njim u sobi. Kad mi vidi kolače, iskoče mu oči kao pod vješalima. U takvim okolnostima ja ne mogu jesti, a da ne dam i njemu."

"Ali, ti kolače daješ cinkarošu."

"Odakle ti znaš da je on cinkaroš?", upitao me Bošković.

"Ako to svi u grupi znaju, a neki su godinama s njim, ako ga se svi klone, kako bih ja mogao misliti drugačije."

"Ti si pravnik, je li ti poznato da se događaju slučajevi sudske zablude, pa čovjeka osude na smrt i izvrše kaznu, a tek se mnogo kasnije sazna za pravog krivca. Možda je ovo takav slučaj."

Bošković me malo pokolebao. Rekao sam mu: "Ja kolače dajem tebi, a ti ih daj kome hoćeš, ali nemoj mi ga dovoditi."

Prošlo je mjesec dana, a onda mi Bošković ispriča priču. Stipetić nije nikakav major, nikada vojsku nije služio niti ratovao. On je Mehmed... iz Banjaluke. Kad je rat završio, imao je osamnaest godina. Ni škole ni zanata nije imao. Znao se samo potpisati. Čuo je da u Beogradu na željezničkoj stanici može dobro zaraditi kao nosač. Krenuo je na put. Izašavši iz vagona ponadao se prvoj zaradi, pa je prilazio putnicima i nudio se da im ponese kofer. Ali prije zarade, prišlo mu je dvoje i odveli ga u Glavnjaču.

Istražitelji su ga noćima i noćima grubo saslušavali. Ništa im nije značila njegova priča da je on jedan obični banjalučki Mehmed, da je rođen tad i tad, da ima samo osamnaest godina, da po godinama ne može biti ma-

jor, niti je, pak, vojsku služio niti ratovao. Za njih je on bio samo domobranski major Stipetić, pa mora reći tko ga je ostavio u zemlji, s kakvim zadacima, od koga dobija podatke i kome ih dostavlja, kako ih dostavlja, tko mu je viša špijunska veza. A Mehmed uvijek jedno te isto. Kažu - "tvrdoglav je".

Kad noćne presije nisu dale rezultate, primijenjene su torture. Dugo je Mehmed izdržavao, a onda je jedne noći klonuo. Sve je "priznao" i potpisao.

Osuđen je kao major Stipetić. Tako je zaveden u kartoteku. Tako se odaziva.

Sa svojim roditeljima se ne dopisuje, jer oni ne bi odgovorili na pismo nekog Stipetića, niti bi mu poslali makar sirotinjski paket, a nije ni znao jesu li uopće živi. Uskoro mu ističe kazna. Ako na otpusnici bude pisalo Stipetić, mogu ga optužiti za lažno predstavljanje pa ponovno sve ispočetka, torture i robija. Tražio je savjet od Boškovića, što bi trebao raditi. Ovaj mu je savjetovao: "Mislim da bi trebao otići šefu Udbe Markoviću i cijelu stvar mu ispričati."

"Prije mjesec dana sam bio kod njega."

"Pa, što je bilo?", upitao ga je Bošković.

"Slušao me vrlo pažljivo. Kad sam završio, digao se od stola, prišao vratima, otvorio ih, a onda je otišao do prozora. Naredio mi je da se okrenem, pa se zaletio i udario me tako snažno nogom u stražnjicu da sam izletio na hodnik i zalijepio se u zid. Eto, tako je bilo. Što da radim?"

"Ne znam. Razgovarat ću s prijateljem, pravnikom."

"Eto", kaže Bošković, "tako stoji s tim "ljigavim cinkarošem"! Što predlažeš?"

Savjetovao sam mu da sve ponovi upravniku Milenoviću, ali i da mu detaljno ispriča kako se proveo kod udbaša Markovića, jer njih dvojica se ne trpe, a Milenović je pravnik pa će stvar shvatiti ozbiljnije. Tako je i bilo.

Mehmed mi je na šetnji prišao i zahvalio mi se na savjetu. Ispričavao sam se pokajnički za moje ranije ponašanje prema njemu. Kaže mi da su kolači gospođe Zore bili divni. Saznao sam da stanuje blizu Zore, pa sam ga zamolio da je posjeti i prenese joj moje pozdrave.

Inače, saznalo se, nekako baš u to vrijeme, da je domobranski major Stipetić živio u Argentini, ne sluteći muke svog "imenjaka".

Mnogo godina kasnije, Zora će mi ispričati kako je Mehmed sa strahom nekoliko puta obišao ogradu Zorine kuće dok se odlučio približiti, reći tko je i prenijeti moje pozdrave. Nije imao hrabrosti ispričati svoju priču, ali je hvalio kolače. Kad sam ja stigao u Banjaluku, nisam ga uspio pronaći. Ispričavam mu se još jednom, njemu i njegovim potomcima, ako ikada ovo pročitaju.

Od tada nikakve priče o cinkarenju nisam uzimao za istinite dok se osobno u njih ne uvjerim, a niti sam želio da netko takve priče, možda o meni, prihvati bez provjere. Ubrzo se za to ukazala prigoda što sam ranije opisao pod "Dr Žarko Stupar".

Na teškom fizičkom radu Upravo se navršilo šest mjeseci moje izolacije u vrlo skučenom prostoru. Nas četvorica bismo preko dana naizmjenično šetali u našoj ćeliji tako što bi se trojica makla u kut, a jedan bi šetao. Kratka jutarnja disciplinska šetnja i isto tako kratka popodnevna šetnja u dvorištu, nisu bile dovoljne za potrebno razgibavanje organizma. Želio sam da me odrede na neki fizički rad. Ne samo što bih imao više mogućnosti kretanja, nego sam bio željan upoznati širi krug ljudi. Zato, kad mi je stražar rekao da ujutro idem na rad i da ću raditi u praonici rublja ("vešeraj"), istinski sam se obradovao. Radost me nije napustila ni kada su mi ćelijski kolege objasnili da se "vešeraj" smatra najtežim fizičkim radom i da se tamo upućuju robijaši po kazni. Ustvari, ostao sam i nadalje u istoj ćeliji u izolaciji, a "rad" je bio samo drugi dio kazne.

"Vešeraj" je prilično prostrana prostorija. U jednom kutu se nalazi ogroman cilindar u kome se automatski pere rublje bolesnika. Za pranje ostalog rublja postoje velika drvena korita, na svakom rade po dvojica. ukupno nas je radilo tridesetak. Radilo se osam sati dnevno, s tim da oni za koje se pregledom ustvrdi da posao nisu solidno obavili, produžuju rad. Šef "vešeraja" je bio Albanac s Kosova, a tako i dvojica ili trojica njegovih pomoćnika. Oni ne peru, već samo nadziru posao. Interesantna je pojava da gdje god radi jedan Albanac kao šef, on se okružuje isključivo Albancima.

Tako oni štite jedan drugoga. Moram reći da s njima nismo imali nikakvih neugodnosti - u svemu su bili korektni.

Zatekao sam u koritu rublje koje je prethodnog dana, kao zadnja faza pranja, pomočeno. Ono se cijele noći namakalo pa će posao biti olakšan, odnosno, kvalitetnije obavljen. Najprije se ispusti hladna voda, a zatim se prelije kipućom. Rublje u kipućoj vodi odstoji neko vrijeme, a onda se, sa čizmama na nogama, ulazi u korito i gazi po njemu. Dali su mi čizme, navukao sam ih i uskočio u korito iz kojega sam isti tren s vriskom iskočio. Razlijegao se smijeh i aplauz. To je bilo krštenje novopridošlog. Čizme su, naime, bile šuplje, tako da su mi stopala bila u vreloj vodi. Nastali su plikovi s kojima sam imao prilično muke. Nisam se ljutio, jer običaja se treba pridržavati.

Za osam sati, a samo s jednim komadom sapuna, morao sam oprati (koliko se danas sjećam) 22 plahte i 11 jastučnica, ili 36 pari donjeg rublja.

Najteže je bilo prati košulje robijaša koji rade u mehaničarskim radionicama. One su do poviše lakata crne od strojnog ulja i drugih prljavština. Morali smo ih pretvoriti u bijele košulje - sa samo jednim komadom sapuna. Još

teže je bilo pranje kompletnih robijaških odijela. Pri pranju smo se služili i prakljačama, drvenim mlatilima. Mlaćenje ubrzava pranje, ali oštećuje rublje. Neki su tukli toliko bijesno da je bilo očigledno da žele napraviti što veću štetu. Zbog toga je bilo dana kada se zabranjivala uporaba prakljača.

Vunene čarape su redovno pucale pod prakljačom. Zato smo mi naše čarape i naše maramice prali sami. Problem je bilo sušenje. Stavljali bismo ih na topli cilindar za pranje bolesničkog rublja, iako je to bilo najstrože zabranjeno.

Nikada nisam mogao shvatiti smisao te zabrane. Valjda je proistjecala iz zloće.

Dvojica stražara bili su nadležni za "vešeraj". Jedan je bio vrlo zao, zapravo najgori, a drugi poluzao i priglup. Oni su po nekoliko puta upadali u "vešeraj" i odmah "bacali" pogled na cilindar. Onoga čije bi čarape ili maramice zatekli na cilindru, izvodili bi na raport. To se događalo vrlo rijetko, jer nas je sam šef, ili netko od njegovih pomoćnika, obavještavao o dolasku stražara. Jednom je onaj poluzao zatekao na cilindru moje maramice. Ali, prije nego je uspio pitati čije su to maramice, šef mu je rekao: "Ovoga ne diraj, to je jedna visoka ličnost." Poluzao se povukao iz "vešeraja", a maramice su ostale na cilindru. Ne znam zašto se šef poslužio tim trikom.

Kad završimo posao, pri izlasku, šef nam svakome da u ruku po jednu žličicu riblje (kitove) masti, kojom namažemo rane na prstima. Pošto sapuna nema dovoljno, moramo jače trljati rukama, što izaziva otvaranje rana.

Namazane rane do jutra zacijele, a onda se ponovno otvore. I tako svaki dan.

Jednoga dana su Muslimani tražili od Uprave da im se hrana kuha odvojeno, na ulju, umjesto na svinjskoj masti. Uprava je to odbila, a oni su organizirano odbili prijem hrane. Uzimali su samo jutarnju blijedu kavu i kruh. Štrajkali su i naši Albanci. Pošto su rijetko primali od kuće pakete, vrlo siromašne, mi smo im kriomice u njihov ormar stavljali kruha i povremeno flašicu ulja. Taj postupak ih je iznenadio, s obzirom da su svi bili osuđeni kao "balisti", koji su na Kosovu proganjali Srbe. Više od polovice ljudi u "vešeraju" suđeni su kao četnici, dakle, ljuti politički neprijatelji. Svejedno, u robijaškoj nevolji političke suprotnosti blijede.

Cowboy Iako sam svakog dana odlazio na rad, ostao sam u izolaciji. Nikakav kontakt nisam mogao uspostaviti izvan kruga ljudi s kojima sam radio. Grupa na slobodnoj šetnji se nešto povećala. Tu se pojavio "Cowboy", kriminalac sa smislom za izradu portreta. Imao je odgovarajući papir i olovke. Svaki

portret - pet cigareta. Bilo je dosta mušterija. Želio je svakako izraditi i moj portret. Do toga nije došlo jer nisam mogao prihvatiti njegove uvjete, a to su bili da portret mora imati sombrero-šešir, pištolj i redenike.

Ovaj Cowboy je bio interesantan i po jednoj drugoj stvari - odlučio je pobjeći. Svoj plan bjekstva pričao je svakome tako da je to brzo došlo do ušiju Uprave. On je smislio da se domogne gradske bolnice u Mitrovici, a onda problema neće biti. U tu svrhu počeo je gutati razne željezne predmete.

To bi izazvalo kod njega jake bolove u želucu, na što je odvođen u zatvorsku, a ne gradsku bolnicu. Što su sve tamo radili s njim, ne znam, ali predmeti su izlazili iz njega. To se ponovilo dva puta.

Kad je izgledalo da je svaka nada iščezla, javila se iznenada nova prigoda - veća grupa kriminalaca upućuje se na Goli otok. Na listi je bio i Cowboy. Nije prošlo ni tri mjeseca, a jedan njegov prijatelj pokazao nam je razglednicu iz Münchena. Pisao je da je s Golog otoka na gredi, noću, doplivao do kopna, a onda raznim sredstvima i načinima stigao na željeno odredište. Svima upućuje srdačne pozdrave uz najbolje želje. Pravo je čudo da je razglednica izbjegla oku cenzora.

Upoznao sam nekog starog i iskusnog provalnika. Žalio se na socijalizam. Prije rata, naime, provalnici su imali svoj dobro organizirani međunarodni sindikat sa sjedištem u Beču. Kad neki provalnik-sindikalista bude zatvoren, sindikat mu o svom trošku nabavlja advokata, a na robiju mu šalje redovno pakete. Žalio se, dakle, da je ovaj socijalizam prekinuo sindikalni servis i da provalnici žive u bijedi.

Posljednji njegov veliki podvig bio je u nekom manjem gradu u Srbiji. Nasuprot banke zakupio je prostor i otvorio mehaničarsku radionicu. Iz nje je, ispod ulice, kopao tunel (baš kao u filmovima), došao do kase, otvorio je i opljačkao. Na prijelazu u Italiju je uhvaćen. Zbog te, i manjih pljački koje su mu dokazali, dobio je dugogodišnju robiju. Na robiji drži kurs mladim budućim pljačkašima koje sam odabire. Uvjet je da se taj kandidat nikada nije bavio običnim krađama. Profesionalni provalnici sebe smatraju elitom, a obične lopove preziru.

Pravi pošteni kriminalac Upoznao sam i jednog odista poštenog kriminalca, u pravom smislu, a ne političkom. U manjem ličkom mjestu, momak je završio srednju ekonomsku školu, a zatim u nekom selu postao šef pošte. Jedini radnik u pošti.

Bio je dobar, duhovit i društven, pa je uspio steći ljubav djevojke sličnih vrlina. Iz te romantične ljubavi došlo je do sretnog braka i rođenja sina. Pono-

san što je prvo pa muško, pozvao je prijatelje i častio ih u kavani. Pjevalo se i pilo do rane zore, a onda ga je društvo, pošto ga je oborilo piće, odnijelo kući i predalo supruzi koja se od poroda još nije bila oporavila.

Kad se mladi otac otrijeznio, sunce je već peklo s visine. Obukao se i otišao na dužnost. Otključao je kasu, a kasa potpuno prazna. Kasa ima samo jedan ključ, a taj je stalno imao u džepu. Dugo je potrajalo dok je shvatio da su mu prijatelji, nakon što su ga alkoholom doveli u besvjesno stanje, uzeli ključ, opljačkali kasu, a zatim ključ vratili u džep. Mislio je da stvar odmah prijavi nadležnoj vlasti. Ali, kako će dokazati nevinost? Vlast mu neće vjerovati. Odustao je od nakane tražeći neko bezbolnije rješenje. Jedino rješenje jest da vrati novac u kasu. Ali, kako doći do novca? Sinula mu je ideja.

Novcem iz kase, kako bude pristizao, kupovat će lutrijske srećke sve dok ne izvuče neki veći iznos koji će pokriti sav stari, a i uvećani manjak. Ali, nikakvog dobitka, čak ni u iznosu uloga. Kad se tako manjak nagomilao, došla je kontrola. Sud se na njegovu priču mogao sažaliti, ali je morao suditi po zakonu. Presudio mu je dvanaest godina.

Svi smo ga iskreno žalili i iskazivali mu prijateljsku pažnju. Pokazivao nam je slike s kojih brižna supruga, držeći sina u naručju, šalje svome mužu čeznutljivi pogled. Morala se preseliti svojim roditeljima željno ga očekujući. Zabavljala nas je njegova priča o puhovima, jednoj vrsti poljskih miševa, koji se hrane žitaricama. Najslađi su kad se ispeku na ražnju, jer se tako iz njih iscijedi višak masnoće. Jednog dalekog dana sjetit ću ga se u Delnicama i naručiti puhove - bili su vrlo ukusni.

Akcija na revidiranju stava Kriminalci koji su obavljali poslove oko donošenja i raspodjele hrane, čistoće unutrašnjosti zgrade itd, odjednom su zamijenjeni novim ljudima. Ovi novi bili su zdravi, jaki, snažni, a imali su i neko posebno službeno držanje. Nikako nismo mogli odgonetnuti o čemu se radi. Jednog političkog osuđenika vidjeli smo kako se slobodno šeta od zgrade do zgrade, bez pratnje stražara, što se do tada nije moglo ni zamisliti. Osim toga, imao je neko posebno odijelo, kao skrojeno za njega, pa i kapa mu se nešto razlikovala.

Vjerojatno da je to bilo odijelo kakvo su nosili brigadiri na radnim akcijama.

Misterija je utoliko bila veća što se radilo o čovjeku poznatom kao ekstremnom antikomunisti. Prosto je bilo nevjerojatno da robijaši nisu mogli proniknuti tu tajnu.

A onda, jedne nedjelje, naređeno nam je da svi, bez izuzetka, idemo u kino dvoranu. Nama su povremeno prikazivali filmove, ali nismo bili oba-

vezni da ih gledamo. Mnogi su ostajali u svojoj ćeliji. Ovoga puta stražari su čak zavirivali ispod kreveta da se tko nije sakrio. Ta je dvorana, ustvari, nekada prije rata, bila crkva u kojoj su se služili crkveni obredi. Da bi mogla poslužiti svojoj novoj odgojnoj svrsi, skinut je križ sa zvonika.

U dvorani je dvije trećine klupa već bilo zauzeto. Za nas su rezervirane zadnje klupe. Na kraju svake naše klupe sjedio je netko iz Uprave, odnosno Udbe. To je bila psihološka presija koja je trebala onemogućiti bilo kakvo naše javljanje.

Na pozornici koja je bila neuobičajeno ukrašena zastavom, državnim grbom, cvijećem, bio je postavljen stol prekriven zelenom čojom. Na stolu bokal vode i čaša. Sa strane mali stol i stolica. Tišina, iščekivanje, baš kao u teatru.

A onda, na pozornicu dolazi ekstremni antikomunista u brigadirskoj uniformi i prilazi stolu. Za njim ulazi još jedan ekstremni antikomunista i prilazi malom stolu. Ima olovku i papir, znači - zapisničar. Onaj za većim stolom, nazovimo ga "glavni drug", počinje svoj govor: "Drugovi osuđeniiici! Naš naaarodni prosvjetitelj Dositej Obradović kaaaže..." Citira Dositejevu kritiku popova, kaluđera, crkve, svega onoga protiv čega ustaje i Partija. A tko bi mogao biti protiv narodnog prosvjetitelja, a ako se ne može biti protiv njega, ne može se biti ni protiv Partije. Zatim je uslijedilo dokazivanje da tvrdoglavo ostajanje na sadašnjim pozicijama nikuda ne vodi, pa poziva na promjenu mišljenja, tj. revidiranje stava, kao kod IB-ovaca.

Na tu tezu Vojin Andrić (pravnik, bivši šef omladine u štabu Draže Mihailovića) dobacio je nešto govorniku. Šef Udbe Marković ustao je i krenuo prema pozornici urlajući histerično neke prijetnje Andriću i svima koji misle kao on. Dakle - borba mišljenja!

Kad je sve bilo gotovo, najprije smo izvedeni mi iz naših klupa. Vratili smo se u zgradu potišteni, netko više, a netko manje uplašen. Svakog dana je po jedan iz naše grupe s drugog kata odvođen u prizemlje na razgovor kod šefa Udbe. U tu svrhu oslobođena je ćelija pri dnu željeznih spiralnih stuba kojima se silazi u prizemlje. S tih razgovora ljudi su se vraćali suznih očiju, potpuno utučeni, popljuvani u svom ljudskom dostojanstvu. Šef Udbe je počinjao razgovor psovanjem majke riječima koje nikakav papir ne može upiti, niti ikakva druga ruka ispisati. Slijedile su prijetnje, pa prijateljski savjeti, pa ponovno prijetnje. Tako iz dana u dan, po jednoga dnevno.

U međuvremenu smo saznali da Glavni drug organizira grupu osuđenika-istražitelja koji će sa svima nama, koji nismo revidirali stav, otpočeti istragu kao da nikada nije ni vođena. A oni zdravi momci, službenog izgleda, koji su preuzeli poslove u zgradi, preuzet će ulogu izvršilaca torture. Sve ispočetka.

Broj onih koji još nisu bili kod Markovića bio je sve manji. Išlo se po ćelijama. Došao je red i na našu ćeliju: jedan, pa drugi, pa treći. Sutra

sam ja na redu. Tako nisam drhtao ni kad me opkolila policija i pustila na mene dva ogromna vučjaka. Tada sam bio u pitanju ja, moj život, život moje supruge. Sada je u pitanju nešto više - mrtva majka. Onda sam reagirao pasivnim prkosom, ovog puta reagirat ću agresivno, pa što bilo da bilo.

Zgrabit ću s Markovićevog stola pisaću mašinu i baciti je na njega, tući ću se do iznemoglosti ako mi opsuje majku. Ako je to radio svima, nema razloga da tako ne postupi i sa mnom.

Došao je trenutak, stražar me izveo, krećem spiralnim stubama pred njim, stežem šake i krećem naglo prema ćeliji u kojoj ordinira Marković.

"Stani ti, gdje ćeš?"

"Kod Markovića."

"Ovamo!", reče stražar i pokaže mi pravac prema izlaznim vratima zgrade. Ništa ne shvaćam. Vodi me u Upravu. Znači, tamo me čeka Marković.

"Uđi na ta vrata", uputi me stražar.

Zakucao sam i ušao. Pozdravljam nepoznatog čovjeka koji sjedi u kožnoj fotelji, onoj istoj u kojoj je sjedio čovjek koji me uveo u prevodilačku grupu.

"Da li biste prihvatili da dođete u Beograd i da tamo radite kao prevodilac?"

"Pristajem."

"Dobro, spremite se pa ćete sutra krenuti."

U ćeliji su me očekivali zabrinuto (znali su za moju odluku prema Markoviću), a vidjeli su me raspoloženog. Moja izjava da idem za Beograd, svih je iznenadila. Zaželjeli su mi bolje dane.

Od akcije revidiranja stava kroz torture, nije bilo ništa. Neki viši državni funkcionar posjetio je zatvor. Prišao mu je Vojin Andrić i ispričao o akciji koju priprema Udba. Vojin ga je upozorio da su naše obitelji o svemu već upoznate. Ako počne akcija, one će održati konferenciju sa stranim novinarima. Takva afera i u to vrijeme Jugoslaviji nije trebala, pa je akcija obustavljena. Glavni drug i njegov sekretar morali su svući brigadirsku uniformu i ponovno navući robijašku. Vratili su se svojim drugovima robijašima.

Nisu oslobođeni kazne. Osjećali su se prevarenima, povrijeđenima i poniženima.

Prelazak u beogradski Centralni zatvor Osim mene, za Beograd su krenuli Brešić i još dvojica, meni nepoznatih. Advokat Jovo Zdravković, rodom iz istočne Srbije, bio je prije rata narodni poslanik Zemljoradničke stranke. U prvom komunističkom parlamentu bio je kooptiran. Osuđen je s grupom intelektualaca koji su se zalagali za demokratizaciju političkog života. Drugi je bio Dejan, mlađi čovjek iz Novog Sada, odličan tenor i veseljak.

Ogromna zgrada Centralnog zatvora je neobična građevina. Nalazi se na južnom predvorju Beograda na Lekinom brdu, nazvanom u čast Aleksandra Leke Rankovića. Ima oblik kvadrata, visoka četiri kata. Svi prozori veliki su i bez rešetaka, jer zatvorenik do njih nema pristupa. Zgradu su projektirali inženjeri Gestapoa, ratni zarobljenici, a po narudžbi jugoslavenskog ministarstva policije. Zadatak što su ga usuglasili Aleksandar Ranković, Ćeća Stefanović, Moša Pijade i Milovan Đilas, kao iskusni robijaši, glasio je: usavršiti planove njemačkih zatvora na način da bude apsolutno onemogućen i najmanji međusobni kontakt zatvorenika. Htjela se spriječiti bilo kakva loša strana kraljevskih zatvora koja je komunistima omogućavala ilegalan rad na robiji. Tu je pomoglo i stručno znanje Ćeće Stefanovića koji je pohađao partijsku školu u Moskvi i radio u NKVD-u. Dakle, sjedinilo se bogato iskustvo crvenog i crnog fašizma. Gestapovci su izvršili zadatak na najveće zadovoljstvo naše policije. Pročelje zgrade, prizemlje i donje katove zauzela je uprava zatvora. Iznad, na pretposlednjem katu, smjestila se Kriminalističko-tehnička centrala Srbije, dok je četvrti kat zauzela zatvorska bolnica i ne znam što još. U podrumu, osim raznih instalacija, postoje i tajni prostori za tajne (konspirativne) zatvorenike. Ti su prostori bez prozora. Jedna soba je skladište raznih sprava za mučenje. Neka osoba tu boravi godinama, a da nikada nije izvedena u dvorište na šetnju, odnosno na zrak.

Prozori zgrade koji se vide izvana su hodnički prozori, ili prozori ustanova. Hodnik kojim se sprovode zatvorenici nema prozore prema vani nego na dvorište, ali su smješteni tako visoko da se dvorište ne može vidjeti.

Stražnji dio zgrade pripada stražarima (kancelarije, spavaonice, blagovaonica, vježbaonica, skladište oružja i municije). U prizemlju se vrši prijem zatvorenika, registriranje, šišanje, kupanje itd.

Zatvorska "marica" nas je dovela u prijemni odjel. Uzeli su nam mjere i otiske prstiju, iako smo se tome protivili, jer je s nama to već davno obavljeno. Gledali smo kako šišaju neke novopristigle, vjerojatno kriminalce. Brijač nastoji mašinom više iščupati nego šišati kosu. To je, vjerojatno, da bi se odvratili od ponovnog dolaska u zatvor. Spremio sam se pružiti otpor takvom šišanju. No, to nije bilo potrebno jer nas je zaštitila jedna stražarica. Ona je brijaču rekla: "Pazi, ovo nisu kriminalci nego politički."

Ta žena je bila šef ostalih žena-stražara koje vode ženski odjel. Visoka, stasita i lijepa Crnogorka, ozbiljna i dostojanstvena. Prema nama će biti pažljiva u granicama zakona - možda i nešto preko toga. Ostat će nam u najljepšoj uspomeni. I ostale stražarice su prema nama, ali i prema zatvorenicama, bile pažljive. Ni kod jedne nismo nikada zapazili ni trunku zloće.

Na trećem katu smo uvedeni iz glavnog hodnika u dugi poprečni hodnik. S desne strane visoko su smješteni veliki prozori na dvorište, a s lijeve sobe za zatvorenike. Na početku hodnika, kod rešetkastih vrata kroz koja smo uvedeni, bila je prostorija s nekoliko tuševa. Mi smo zauzeli dvije sobe, jednu za spavanje, a drugu za rad. Spavaonica ima "pritke", tj. odignute daske na kojima se spava. Zatim klozet i umivaonik. "Prozori" se sastoje od stakla ugrađenog u zid, tako da se ne mogu otvarati. U staklu je žičana mreža koja ga drži kompaktnog, tako da se nikakvim predmetom to staklo ne može razbiti. Funkcija stakala jest da propusti u sobu onoliko svjetlosti koliko može doći iz hodnika. Drvena vrata na samom dnu imaju proreze široke 1 cm. Kroz te proreze ne može se vidjeti ništa na hodniku, jer su oni do polovice u jednom pravcu, a od polovice u drugom. Obveza je dežurnog stražara da povremeno stavi u pogon automatsko isisavanje potrošenog zraka iz sobe i da ga izbaci u dvorište. Istovremeno, kroz proreze na dnu vrata trebao bi ući čisti zrak iz hodnika. Međutim, taj sistem nije funkcionirao. Zimi stražar ne otvara hodničke prozore kroz koje bi u hodnik ušao čisti zrak jer mu je hladno. Na taj način u sobu ulazi s hodnika stari, potrošeni zrak.

Ljeti su hodnički prozori otvoreni, ali zrak u dvorištu je onaj zagađeni koji se iz soba izbacuje u dvorište. Na taj način iz soba se vraća isti zrak. Rezultat - zatvorenici se formalno guše. U mnogim sobama su ugrađena stakla napukla. Zatvorenici su udarali cipelama ili drugim predmetima, ali nisu mogli probiti žičanu mrežu u staklu. Da bismo noću mogli spavati, nama su ostavljali vrata otvorena, ali je u hodniku stalno bio prisutan stražar. Na daskama smo prostirali jednu deku, a drugom smo se pokrivali. Nije bilo slame ni jastuka, tako da su nas kosti boljele. Da bi se spriječila komunikacija među sobama kucanjem po zidu, sobe su odvojene duplim zidovima, međusobno razdvojenim, a među njima dvadeset centimetara praznog prostora.

Naša radna soba bila je kao i spavaća, ali s radnim stolovima umjesto pritkama za ležanje. Da bismo mogli raditi, žarulja je morala stalno biti upaljena. No, ni tako nije bilo dovoljno svjetlosti, pa smo ubrzo počeli osjećati smetnje s očima.

Za red i disciplinu stražari su bili odgovorni Upravi zatvora, odnosno u tom pogledu za nas je bila nadležna Uprava. Ona, međutim, nije imala nikakve ingerencije u pogledu našeg rada. Posao su nam donosili referenti Kriminalističko-tehničke centrale, a isto tako su i odnosili gotov rad. Prevodili smo knjige i časopise, uglavnom iz oblasti kriminologije i kriminalističke tehnike, s engleskog, talijanskog, francuskog i njemačkog jezika.

Hranu su nam donosili u radnu sobu. To je bila nešto poboljšana zatvorenička hrana. Pošto smo svi dobivali pakete od kuće, problema s ishranom nije bilo.

Posjete smo u početku primali u kavezu od guste žice, kao i kriminalci pod istragom. Udovoljeno nam je zahtjevu da nam se za posjetu odredi neka prostorija, ali, naravno, u prisustvu stražara.

U ostalim sobama tog hodnika, nije bilo nikoga. Povremeno su noću dovodili pijane žene-prostitutke, ali bi ih ujutro odvodili.

Zulfa Hodnik nam pere Zulfa, žena četrdesetih godina, odjevena u prljave dimije. Uvijek je dobro raspoložena, zapjeva i neku sevdalinku, a orna je bila i za šalu.

Ona voli svoju Bosnu, ne bi je mijenjala ni za carske dvore, sve dok zima ne naiđe, a onda se mora skloniti. Gdje će nego u zatvor. Tamo ima besplatno i stan i hranu. Za noć joj daju deku pa se zamota. Tako se to ponavlja svake godine sve do proljeća. Voli zimu provoditi u Beogradu. Ne pravi ona molbu da je prime. Ona prolazi dvorištima gdje se suši posteljina. Ako je nitko ne gleda, ona ide dalje. Kad je, pak, sigurna da će je vidjeti, ona "krade" posteljinu ili odjeću. A oni je uhvate u "krađi" i odvedu u policiju, a ova sudu. Na proljeće ona polako, pa u svoju Bosnu. Zatvor navikao na nju, svi se lijepo odnose prema njoj, a daju joj često i dvostruki obrok hrane.

Tako je Zulfa uspostavila svoj povremeni, a ipak stalni radni odnos.

Radi za stan i hranu.

Zatvorska ljubav Boravila je u našem hodniku grupa osuđenica iz Požarevca. Svakog su ih dana "maricom" odvodili radi liječenja po klinikama. U prolazu pored njihove sobe, uvijek je neka lijepa glava provirivala. Jedan iz našeg društva zaljubio se i dodavao pisma u prolazu. Nije to bilo lako izvesti, s obzirom na prisutnost stražara. Ali, ljubav savladava sve prepreke - kako se to kaže.

Ljepotici je uskoro isticala kazna i bit će puštena, a i naš "mladoženja" ima još samo jednu godinu kazne. Čim izađe, sretni par će se vjenčati i otpočeti novi život. Sve su to u pismima jedno drugome obećali.

Mladoženja se prigodom posjete povjerio svojoj sestri i zatražio od nje da mladu primi u svoj stan dok on bude pušten, to jest do vjenčanja.

Uzalud je sestra uvjeravala brata da je drukčija situacija ako neka djevojka, koja je bez zaposlenja ne svojom krivicom, ukrade da bi preživjela, a da je sasvim nešto drugo ako djevojka, kao njegova, odbija da radi i da se svojim radom izdržava, pa se bavi provalnim krađama. Takva djevojka nije normalna, ona je neizlječivo bolesna. Naš kolega je uvjeravao sestru da se djevojka preodgojila itd, jednom riječju - rizika nema. Na kraju, iz velike ljubavi prema bratu, sestra je primila njegovu djevojku, koja je zaista bila ljepotica.

Ali, poslije nekoliko dana, nestalo je ljepotice i svega vrijednog što je u stanu bilo. Dugo, dugo nam je trebalo da kako-tako utješimo svog zaljubljenog druga.

Ciganke / Samoubojstvo stražara Dok smo radili sami na dnu dugoga hodnika, stražar je uvijek šetao.

U druge sobe toga hodnika, u dane prenapučenosti CZ (Centralnog zatvora), dovodili su samo žene, i to u prolazu. Zadržale bi se po nekoliko dana, sačekale presudu, a onda bi bile otpremljene na radove. Tako je bilo kad se radilo o lakšim slučajevima.

Nije bio rijedak slučaj da neka od žena dobije napad histerije, ili pak, da neka narkomanka dobije napad. Njihovi krici i jauci su nas budili. Teško je bilo to slušati. Tada bi došao zatvorski liječnik i jedna ili dvije stražarice (iz ostalih ženskih odjeljenja). Često su ih vodili pod hladni tuš, Naglo puštanje hladne vode izazvalo bi krik, a onda je postepeno dolazilo do smirivanja. Noću se krikovi u zatvoru mnogo jače doimlju nego preko dana.

Ali, jedne noći je bilo strašno, gotovo neizdrživo. Prema krikovima, jaucima i zapomaganju, na našim smo ležištima u mašti iskonstruirali što se događa. Stražar bi u jednoj ćeliji premlaćivao majku Ciganku, a onda je prelazio u drugu i mlatio kćerku. Tako se zabavljao cijele noći. Ujutro, kad nam je otključao sobu, izrazili smo naše ogorčenje zbog takvog postupka. On se nije mogao načuditi našem negodovanju, jer su one skitnice i kradljivice.

Rekli smo mu da mi ne možemo raditi pod takvim okolnostima i da našu delegaciju odmah odvede do šefa, što je on i učinio.

Taj stražar nam je bio drag, koliko to stražar može biti. Prema nama se uvijek odnosio s poštovanjem, a pokazivao je i znatan interes za naš posao. Pričali smo mu često neke kriminalističke slučajeve i njihovo rješavanje, što smo prevodili iz stranih časopisa. Bilo nam je čudno što kapu drži stalno spuštenu na oči. Volio je razgovorati. Ništa abnormalnoga na njemu

nismo zapažali. Ali, noć strave, koju smo zajedno sa Cigankama proživjeli, otkrila nam je da kod njega ipak nešto nije u redu.

Nismo nikada saznali kakav je razgovor vođen između njega i njegovog starješine, ali smo saznali da je nekoliko dana nakon toga ispalio sebi metak u sljepoočnicu. Žalili smo ga i osjećali se krivima. Vjerojatno bi bilo dovoljno da smo s njime više razgovarali i zaprijetili mu žalbom ako se slučaj ponovi. Ali, naši istrošeni nervi radili su brže od našeg razuma i naše duše.

Sukob sa stražarom U radnoj sobi nije bilo dovoljno svjetlosti, radili smo, ustvari, u polumraku i oči su nas boljele, a efekat rada padao. Problem je bio riješen tako što smo zadržali sobu u kojoj smo i dotada spavali, s golim daskama kao krevetom, dok su nas na rad izvodili kroz rešetkasta željezna vrata i odvodili u jednu radnu sobu u Centrali. Prozori su bili normalni, gledali su u veliko dvorište. Svjetla je bilo dovoljno. Svakog jutra, prije početka radnog vremena, stražar je dolazio po nas, otključavao kancelariju, a neposredno prije isteka radnog vremena, dolazio je po nas i vraćao u sobu za spavanje.

Jednog jutra, ne znam što mu je bilo, bacio je ključ na pod dugog hodnika, nekih dvadesetak metara dalje od nas, i naredio mi da podignem ključ. Odbio sam. Među nama dvojicom je nastala takva prepirka da su s gornjeg i donjeg kata došli stražari da nas smire. Cijela grupa je odbila ući u kancelariju i zahtijevala da nas vrati u spavaću sobu, što je i učinio. Sve se to događalo prije dolaska osoblja Centrale. Šef Kriminalističko-tehničke službe je tražio da mu ispričam detalje incidenta (nisam bio saslušan). Rekao mi je da on nije nadležan za disciplinu, pa slučaj mora iznijeti pred upravnika Centralnog zatvora. Poslije nekoliko dana saopćio mi je za odluku upravnika: stražar se premješta na vanjsku stražarsku kulu (što su oni smatrali najtežim poslom, po kazni), a ja ću posjet primati u "kokošinjcu" od žičane mreže, kao da sam pod istragom, umjesto u posebnoj sobi.

Kod prve posjete objasnio sam supruzi o čemu se radi, te da pod ovim okolnostima ne želim primati posjet, s čime se ona složila. Tako je to trajalo dva do tri mjeseca. Rukovodiocima Centrale je to bilo vrlo neugodno, jer su bili svjesni da je moja žustra reakcija na stražarevo ponašanje ljudski shvatljiva, pa su to prekinuli i Zoru dovodili u jednu od svojih soba i tu nas ostavljali pola sata same.

Pošto je soba u kojoj smo radili postala neophodna za eksperte Centrale, preselili su nas u veliku staklenu ogradu u uglu hodnika. Tu su nam uvjeti za rad bili najbolji. Ustvari, to je bila njihova priručna biblioteka.

Dobili smo pojačanje, odnosno zamjenu za Zdravkovića i Dejana koji su pušteni. Došli su nam advokat Ivo Vukićević i Josip Stefanović "Joca", intendantski oficir hrvatskoga domobranstva. Vukićević, ogromna ljudeskara, u Mitrovici je bio poznat po nadimku "Ivan Grozni", veliki šaljivdžija. Znao nas je svojim šalama otrgnuti, barem privremeno, iz naše duboke tuge. To je teže postizao u odnosu na Jocu, koji je vrlo često gledao fotografiju supruge sa sinom, koji oca, ustvari, nije ni poznavao. Bila je to velika tuga. Imao je Ivo za svakoga lijepu riječ i savjet. Jednom mi je vrlo ozbiljno rekao: "Ti sebe ne vidiš. Čovječe, ti si jednom nogom u ludnici, a to je baš ono što oni žele. Zašto da im ispuniš želju? Trgni se, ne misli samo na svoju tragediju, nisi sam. Koliko ih je pobijeno! Čim te zahvate tužne misli, odbaci ih. Ja znam da to nije lako, ali - vježbaj. Tvoj intelekt mora suzbiti bolesnu psihu. Ti misliš da ja nisam prošao tu fazu? Jesam, i još kako! Imao sam ja potpuno uništene nerve, a sad su mi kao čelik. Ugledaj se na mene. Vježbaj ako misliš živ doći svojoj Zori."

Shvatio sam da je Ivo u pravu. Počeo sam s vježbama. Išlo je vrlo teško. Kako da ne mislim na svoju nesreću? Ipak, malo po malo, moje se psihičko stanje počelo popravljati. Uveo sam još jednu vježbu. Poslije rada i ručka, kad nas odvedu u dvorište, obično smo šetali po dvojica i razgovarali.

Odvajao se onaj koji je bio u depresiji. Osim šetanja, uveo sam i trčanje, sve duže i duže. To su, u manjoj mjeri, prihvatili i ostali. Bila je to, zaista, korisna terapija.

Preselili su nas u hodnik, najbliži našem radnom prostoru. U cijelom hodniku, u radnoj sobi, smješteni smo bili nas četvorica. Kad priđemo šipkama na vratima hodnika, vidimo dosta prostora. S druge strane hodnika bili smo sigurni da ima netko, jer pred ta vrata se donosi hrana. Tu hranu stražar ubacuje iza rešetaka, a onda dovodi nekoga s dna tog hodnika da uzme hranu. Konačno smo saznali da je tu doveden iz Mitrovice dr Danilo Gregorić.

Bilo nam je čudno zašto ga toliko skrivaju od nas, s obzirom da smo s njim dugo radili zajedno. Proći će dosta vremena dok otkrijemo tu krvavu misteriju.

Živio kralj!

Iznenada glasni žamor u glavnom hodniku. Potrčali smo na rešetkasta vrata. Milicionari su sa stubišta uguravali masu ljudi u glavni hodnik, njih oko nekoliko stotina. Neki lijepo odjeveni, muškarci i žene, dječaci i starci, studenti i nosači, tramvajski kondukteri, u pravom smislu, svijet s ulice, odasvud.

Pozvao sam prstom konduktera i pitao ga tko su oni i kako ih ima toliko.

"Vikali smo 'živio kralj', pa nas pajkani okružili i ovako đuture doveli."

"Kakav vas kralj spopao, pobogu, brate?"

"Bili smo na željezničkoj stanici na svečanom dočeku grčkom kralju Pavlu. Mi vikali 'živio kralj', a oni ovako."

Pri tome se šeretski nasmijao. Rasporedili su ih po sobama i uskoro pustili.

Titovi pregovori s Nijemcima Šef me pozvao na razgovor u vezi rada u biblioteci u koju su nas smjestili. Ima oko šest stotina stručnih knjiga i časopisa, potrebnih za rad eksperata. Dio tog materijala je na stranim jezicima. Eksperti gube mnogo vremena dok nađu literaturu koja im treba za rješenje nekog slučaja. Osim toga, oni nemaju uvid u novi materijal koji pristiže. Pitao me da li bih ja bio u stanju srediti tu biblioteku i osposobiti je za praktično i lako korištenje.

Proučio sam sistem decimalne klasifikacije biblioteke. Načela tog sistema prilagodio sam potrebi brzog korištenja jedne manje stručne biblioteke. To mi je omogućilo pojedinačno registriranje raznolikih materija u jednoj knjizi, ili jednom broju časopisa. Pomoću kartoteke, na pitanje eksperta, a najduže u roku od 3 minute, izdvajao sam odgovarajuću literaturu i u knjige i časopise ubacivao papiriće na odgovarajuća mjesta. Rezultat je bio dobar, tako da su taj sistem uvele kriminalističko-tehničke centrale i u nekim drugim republikama. Tako mi je barem rečeno.

Da bi eksperti imali potpun i lak uvid u sadržaj stručnih knjiga i časopisa što smo ih nabavljali, povremeno sam, na traženje šefa, izrađivao bilten s kratkim prikazom materije. Bilten je umnožavan i slan po republičkim centralama. Za sistem su se zainteresirali i neki pravni fakulteti, dolazili su da na licu mjesta provjere kako funkcionira sistem.

U časopisima je navođena bibliografija iz svih oblasti kriminologije, pa sam preporučavao šefu nabavke novih knjiga i časopisa. Tu je izbila afera koja mi je mogla nanijeti velike neugodnosti. Naime, u njemačkom časopisu "Archiv für Kriminologie" naišao sam na naslov jedne nove knjige za koju sam mislio da može biti interesantna za službu, pa sam preporučio da se naruči. Kad sam pristiglu knjigu pregledavao, naišao sam na prikaz pregovora partizana i Nijemaca tijekom rata. To je bilo nešto senzacionalno. Šef se gotovo sledio. Upitao me jesam li to pokazao kolegama, a onda je zgrabio knjigu i odjurio u ministarstvo. Po povratku, potpuno blijed, upitao me da li mogu naći časopis u čijoj bibliografiji se navodi predmetna knjiga.

Kad sam mu našao i donio časopis, primijetio sam kako je osjetio veliko olakšanje. Časopis je odmah odnio u ministarstvo. Tako je dokazano da nisam imao "višu vezu" koja mi je sugerirala nabavku te neprijateljske propagande. Inače, dokazivanje da ne postoji "viša veza" uključuje najteže torture, pa i smrt.

Proći će čitav niz godina dok se o pregovorima počne pisati i u jugoslavenskim časopisima. Da se ne bi pretjerivalo i klevetalo, nego "da se iznese cijela istina", pojavila se kod nas knjiga Martovski pregovori Miše Lekovića (Narodna knjiga, Beograd, 1985.).

Pošto se na Zapadu o tome dosta pisalo, odlučio se i Đilas, kao učesnik u pregovorima, o tome pisati u knjizi "Conversations with Stalin" (1962).

Nijemcima je bilo poznato, kao i Titu, da Churhil inzistira na iskrcavanju savezničkih trupa na Balkan, točnije na jadransku obalu. U tom slučaju, trupe Draže Mihailovića i Nedića priključile bi se invazijskim trupama.

Ljotić nam je govorio da po Ustavu kralj nije ovlašten iz inozemstva izdavati naredbe, ali od trenutka kad bi se pojavio u zemlji, mi bismo ga morali slušati. To je, bez sumnje, značilo da bismo prešli na stranu invazijskih trupa s kojim bi bio i kralj i njegova vlada, i stupili u borbu protiv njemačkih trupa. Takve je poruke Ljotić slao kralju, a to je priznao i njemačkom generalu Globocniku u Trstu, kao što sam već ranije napisao. Kardelj (vidi Lekovićevu knjigu, strana 29), 17.1.1943. godine piše Titu da nema sumnje u to da bi došlo do ujedinjavanja svih reakcionarnih snaga s osloncem na one mase koje komunisti svojom akcijom i propagandom nisu uspjeli staviti pod svoj utjecaj. Kardelj predviđa i otpadništvo kolebljivaca (iz partizanskih redova), u kojem slučaju bi se situacija i odnos snaga mogao bitno promijeniti na štetu komunista.

Hitler je planirao da prije savezničkog iskrcavanja uništi i Titove i Dražine trupe kako bi na kritičnom području imao čistu situaciju. U isto vrijeme i istim povodom, Tito je planirao uništenje Dražinih četnika. Njih bi trebalo nestati prije savezničkog iskrcavanja. Dakle, vidi se da su, u odnosu na četnike, i Hitler i Tito istovremeno imali isti plan - uništenje. Kada stvari

tako stoje, zašto Tito i Hitler ne bi u tome surađivali, što bi Titu omogućilo da svoje trupe spasi za napad na Srbiju.

Tito je u delegaciju odredio Koču Popovića, Đilasa i Vladimira Velebita, davši im punomoći s pečatom Štaba. Preliminarni razgovori počeli su 11.3.1943. godine u Gornjem Vakufu s Hitlerovim generalom Benignus Dipoldom. Odatle su se prenijeli u Zagreb i Sarajevo. Na njemački zahtjev, delegacija je predala pismeni memorandum u kome se predlaže zamjena zarobljenika i traži se obostrana primjena međunarodnog ratnog prava. Zatim slijedi: a) Predlaže se obustava neprijateljstava. U vezi s tim, njemačka komanda i ova delegacija morali bi precizirati svoje prijedloge o eventualnoj zoni i pravcima ekonomskih i drugih interesa, b) NOVJ smatra četnike glavnim neprijateljima.

U memorandumu je izostavljena izjava delegacije, koja se nalazi u zapisniku o razgovorima, da je NOVJ odlučna da se suprotstavi britanskim trupama u slučaju njihovog iskrcavanja na jugoslavenski teritorij.

Prema Lekovićevoj knjizi, već 1942. godine su vođeni pregovori s njemačkim opunomoćenim generalom u Zagrebu Glez von Horstenauom.

Razgovore s njim vodio je Marijan Stilinović. Tada je Horstenau ponudio partizanima jedan teritorij na kojemu bi partizani bili suvereni, a za uzvrat da bi partizani dozvolili Nijemcima da izvoze u Njemačku rude i ostale sirovine kao i poljoprivredne proizvode.

Iz Lekovićeve knjige se vidi da su Nijemci prekinuli s napadima na partizane i omogućili im da svom snagom napadnu i razbiju četnike. Velebita, Koču i Đilasa Nijemci su vozikali i snabdijevali njemačkim ispravama, pružali im boravak u svojim komandaturama i hotelima, omogućili im šetnju po Zagrebu, a Velebitu i da posjeti svoju obitelj. I Horstenau i Kasche su im poklanjali punu pažnju. Ali, početkom travnja Hitler je prekinuo pregovore izjavom da bandite treba ubijati, a ne s njima pregovarati. Tada je počeo novi njemački napad na partizane.

Kada su ti pregovori postali opća tema u svijetu, pa nisu mogli ostati tajnom ni u Jugoslaviji gdje nije prestajala hajka na "suradnike okupatora", Tito je u Splitu 13.9.1953. godine to nazvao "mrskom i podlom klevetom".

Stižu cinkaroši U Centralni zatvor stigla je grupa zatvorenika iz Mitrovice. Nikoga ne poznajemo. Neki su prevoditelji, ostali daktilografi. Doveo ih je udbaš koji je ostao u Centrali i smjestio se u šefovom pretsoblju. Za njega je otvo-

reno novo radno mjesto "pomoćnik šefa", a, ustvari, bio je povjerenik Udbe za cijelu našu grupu. Promatra nas neprijateljski. Šef je prema njemu narogušen, nije mu pravo što je i on dobio kontrolu.

Mi, starija grupa, dogovorili smo se da otkrijemo tko je među pridošlima cinkaroš. "Hromi Daba" (tako smo ga zvali) je sigurno. Visok, mršav, fizički degenerik, jedna noga i jedna ruka kraće, iskrivljen vrat, usne nepravilne, prsti jedne šake zgrčeni, lijevi obraz drukčiji od desnog, zubi nesimetrični, a oči plave, plemenite, osmijeh također. Kad provocira - radi to s napadnim osmijehom lica i očiju. Taj osmijeh nam poručuje: "Ljudi, kolege, budite oprezni, moram vas provocirati, ne dajte se, ne želim zlo nikome od vas, mene kontroliraju, ja moram, shvatite me." A kad vidi da smo shvatili, da se znamo čuvati, da mu nećemo omogućiti da bude nekorektan prema nama - zasja od sreće. Tako će biti mjesecima. Njemu je važno da će ostali cinkaroši javiti da se on trudio, ali da se mi ne damo. Nije primao pakete, nitko ga nije posjećivao. Nikada mu nismo postavljali pitanja u svezi njegove obitelji. Izgleda da nije imao nikoga od rodbine. Nikada o njemu ništa nismo saznali. Sa zahvalnošću je primao svako naše čašćenje iz paketa, ne zato što je bio željan, već zato što je osjetio da nije odbačen, da ga razumijemo, da ga ne preziremo.

Sumnjiv nam je bio jedan starac, bivši žandar. Nije nas provocirao, pretvarao se da ga ne interesiramo. Tipkao je marljivo rukopise koje smo mu davali. Ali, uši su mu se naprezale, pomicale, to smo svi zapazili. Studirajući ga, otkrili smo da je halapljiv na hranu. Kad stigne ručak, on hitro napušta pisaći stroj, a prvi se vraća k njemu. Ivan Grozni je iskoristio jedan trenutak i istrgao mu iz pisaće mašine stranicu. S pet-šest redaka opisao je svakoga od nas iz starije grupe, kao političke neprijatelje. Ivan je vrlo spretno davao svakome od nas da pročitamo, a onda je papir iskidao i bacio u klozet. Čekali smo s nestrpljenjem kako će Žaca reagirati kad vidi da mu nedostaje cinkaroški list. Najprije je mislio da je list stavio među spise, pretraživao ih je jedanput, dvaput. Vidno uzbuđen, crven u licu, pretražio je ladicu stola, ali ništa. Sada već nije bilo nikakve dvojbe – netko od nas mu je list oduzeo. Nije za njega bilo strašno to što mu nedostaje list, nego što je otkriven. Šutio je, nije nas ništa pitao, prosto se ukočio.

Sutradan, nas četvorica iz stare grupe bili smo postrojeni pred udbašem. Tražio je da se javi onaj tko je savjesnom drugu oduzeo list. Šutjeli smo. "Čitao" nas je pažljivo i pročitao zluradost na svačijem licu. Uslijedilo je nekoliko prijetnji, pa smo bili otpušteni. Žaca je bio postiđen i ni sa kim nije razgovarao osim sa svojom savješću, ili sa spoznajom o svojoj nespretnosti.

Nismo znali zašto je Žaca osuđen. Ali, jednog dana posjetio nas je neki "ugledni drug". Kad je vidio Žacu, obratio mu se:

"O, pa ti si tu? Što je tebi trebalo, lopužo, da se sitnom krađom brukaš, da pokvariš svoj ugled i povjerenje koje smo imali u tebe? Pričao si, pozivao druge da budu svjesni, a ti, lopov. Što ti je to trebalo? Govori!"

"Bio sam u teškoj situaciji. Dvije kćerke studiraju, bijedno su odjevene, jedna je pred udajom za uglednu ličnost na polju kulture. Nisam imao drugog izlaza da bih kćerki omogućio udaju."

"Pa zašto ti nijesi lijepo došao narodnoj vlasti pa iznio svoj slučaj, pa rekao, drugovi, stvar stoji tako i tako? Narodna vlast bi ti pomogla. Umjesto toga - ti pravo u kriminal. E, sad lezi tu gdje si."

Jadni Žaca samo što se nije skljokao od stida. Kćerka mu je samo jedan put došla u posjetu i prekorila ga: "Tata, što si to uradio, što ti je to trebalo?" Žaca nije ni riječi progovorio. Kćerka se sretno udala. Njen suprug je i danas vrlo aktivna ličnost. Valjda imaju i djecu, koja o djedu ne znaju, i ne trebaju znati, ništa loše.

Treći cinkaroš bio je ni više ni manje nego poručnik KOS-a (Kontraobavještajna služba). Vrlo mlad čovjek, Crnogorac, kakav samo on može biti lijep, zaljubljen u svoju ljepotu. Bio je prema nama povjerljiv mnogo više nego što bi smio biti. Pričao nam je dosta stvari iz svoje službe, nama starijima, bez prisustva onih koji su došli s njim. Kako reče - osuđen je potpuno nedužan. Optužen je da je u Generalštabu iz priručne kase ukrao 30.000 dinara (vrijednost dvadesetak plaća). I oni koji su ga optužili, kao i oni koji su ga sudili, znali su da nikakav novac iz kase nije nestao. Sve je bilo na broju.

Suđen je, dakle, iz posve drugih razloga. Naime, oženio se svojom daktilografkinjom iz Generalštaba. Uzeo ju je pod prisilom. Dobio je djevojčicu koja sada ima već dvanaest godina. Ali, sa ženom nikada nije uspio uspostaviti dobre odnose. Stalno mu je rovarilo po mozgu da su ga prisilili na brak.

Jednog dana joj je rekao da se moraju rastaviti jer je više ne može trpjeti.

Ona je, pak, bila iskreno zaljubljena u njega, ali što mu je više ugađala, bila mu je odbojnija. Drugovi nisu dozvoljavali rastavu, pa su pojačali pritisak na njega. Kada ni to nije pomoglo, strpali su ga u zatvor na jednu godinu u nadi da će se otrijezniti i nastaviti život sa suprugom, a njegovo mjesto u KOS-u ga čeka.

Zatvor je podnosio vrlo teško. Skoro će se navršiti pola godine. Nada se da će mu ostatak smanjiti, tako da će uskoro na slobodu, ali - ženi se vratiti neće. Za vrijeme šetnje u dvorištu, hodao je najčešće sam, zanesen mislima o skorom izlasku. Često ga je pomoćnik pozivao i nagovarao da se vrati ženi, obećavajući mu slobodu. Od takvih razgovora naš se kosovac vraćao crven u licu i ljutit.

Nekoliko puta posjetila ga je supruga s kćerkom. Posjet se izuzetno održao u našoj radnoj sobi. Dirljiv susret oca i kćerke. Uvijek je plakao. Grlio je i milovao, a sa suprugom se nije ni rukovao. Ona je sjedila u kutu i zaljubljeno ga promatrala. Dajući mu paket, nešto mu je govorila, ali je on nije slušao. Ta daktilografkinja, nježna Slovenka, ostavljala je na nas ugodan do-

jam. Žalili smo je, a kad bi otišla, prekoravali smo kosovca i uvjeravali ga da bolju ženu ne bi nikada mogao naći. No, sve je bilo uzalud. Crnogorac se uskopistio k'o magarac: ne, pa ne!

Kosovac je mnogo patio, često je razgovarao s pomoćnikom. Ali, njegov uvjet za ranije puštanje nije prihvaćao. Je li kosovac ponudio drugu cijenu pomoćniku, ili je pomoćnik sam zamijenio uvjet, to nismo mogli saznati. Tek, Ivan Grozni je u rukama imao cinkaroški izvještaj našeg nesretnog Narcisa - devet stranica tipkanih bez proreda. Prelistao ga je na brzinu i vidio da se čitav izvještaj odnosi na mene. Uspio je pročitati cijelu samo prvu rečenicu. U njoj je stajalo da sam pokazao Titovu sliku u novinama i rekao: "Gledajte ovog psa." Ivan ne zna što je dalje pisalo. Izvještaj je uzeo u ruke s pomoćnikovog stola, dok se ovaj za trenutak udaljio u drugu sobu i s nekim razgovarao. Kad je Ivan osjetio da je razgovor završen i da se pomoćnik vraća, vratio je izvještaj na mjesto s kojega ga je i uzeo. Ja sam, dakle, morao biti cijena da kosovac izađe šest mjeseci ranije, ja, osuđenik na dvadeset godina, a on samo na jednu.

Pretpostavljao sam da će pomoćnik dati izvještaj šefu da ga pročita, a onda će ga odnijeti u ministarstvo da se stavi u moj dosije. Odlučio sam reagirati. Sutradan sam zatražio da me šef primi. Morao sam proći kroz pomoćnikov ured. Pitao me zašto hoću kod šefa. Odgovorio sam da idem zbog posla kojeg obavljam u biblioteci.

Kad me šef ugledao, namrštio se i zacrvenio. Dobio sam dojam da je povjerovao u sadržaj cinkaroškog izvještaja. Istupio sam otvoreno: "Druže šefe. Ja nikada ni za Hitlera ni za Mussolinija nisam rekao "gledaj ovog psa", a kamoli ću to reći za šefa svoje države. Kao što je lažna prva optužba u cinkaroškom izvještaju, tako su lažne i sve ostale. Ja ni za jednog čovjeka u životu nisam rekao da je pas, to nije moj rječnik, moj odgoj je drukčiji." Šef nije ništa rekao. Imao sam dojam da sam ga pokolebao. Međutim, siguran sam da će mu u ministarstvu natrljati nos. Ništa mi nije rekao, a ja sam izašao. Kosovcu kazna nije snižena ni za jedan dan.

Ubojstvo trovanjem dr Danila Gregorića Saznali smo da je u CZ (Centralni zatvor) doveden iz Sremske Mitrovice dr Danilo Gregorić. Smješten je u paralelnom hodniku s našim, ali, dok smo mi bili smješteni u prvoj sobi, on je smješten u zadnju. Komunikacija je bila nemoguća. Mogli bismo ga vidjeti jedino kad prolazimo pokraj rešetkastih vrata njegovog hodnika ako bi on bio na hodniku. Kako se to ni-

kada nije dogodilo, pretpostavljam da je on boravio u zaključanoj sobi. Na dnu njegovog hodnika stalno je stajao stražar. Ručak nam se donosio u isto vrijeme. Stražar bi stavio posudu za njega pred njegova rešetkasta vrata, a za nas pred naša. Po posudu bi Gregorićevim hodnikom došao njegov stražar, a naš stražar bi otključao vrata i predao mu posudu. Tako Gregorića nismo vidjeli nikako, sve do jednog dana.

Toga dana stražar me doveo iz zubne klinike i otključao mi je vrata.

Na moje veliko iznenađenje, pred vratima naše sobe stajao je meni nepoznati stražar s Gregorićem. Moj stražar se udaljio, a Gregorićev je od mene tražio suglasnost da Gregorić može boraviti u našoj sobi dok se u Gregorićevoj sobi završi bojanje zidova. Prihvatio sam prijedlog i pozvao Gregorića da uđe u sobu. Stražar je ostao u hodniku, iz čega sam zaključio da to nije stalni Gregorićev stražar, jer mu nešto takvo ne bi ni palo na pamet. Naime, stražarima je bilo strogo naređeno da moraju spriječiti svaki pokušaj da dođemo u dodir s Gregorićem.

U sobi nije bilo mojih kolega, oni su u drugom dijelu zgrade radili.

Gregorića sam ponudio kolačima, jer mi je baš tog dana (29.5.) bio rođendan, a dan ranije sam od kuće dobio paket. Iskoristio sam udaljenost stražara da od Gregorića saznam "novosti". On je u svojoj ćeliji već davno završio obradu arhive masonske lože. Sav materijal je predao. Poslije toga nikakav mu posao nisu dali. Vrlo zabrinut rekao mi je da mu je kazna davno istekla, a da ga ne puštaju. Tražio je da bude pušten, ali odgovor nije dobio, pa mu je situacija vrlo sumnjiva. Stražar nas je prekinuo jer je bojanje sobe završeno. Rastali smo se prijateljski, ali obojica zabrinuti.

Kratko vrijeme nakon toga, kolegu Vukićevića je posjetila rodica.

Posjetu je imao i Gregorić, došla mu je svastika (ženina sestra). Gregorić mu je izgledao vrlo loše, tako da mu se glas jedva čuo. Vukićević je "uhvatio" francuske riječi koje je Gregorić ubacio u razgovor svojoj svastici: "On me poisonent" (truju me).

Kada sam se sljedeći put vraćao sa zubne klinike, pred rešetkama hodnika primijetio sam da stoji posuda s jelom. Moji kolege se još nisu bili vratili s posla. Dosadno mi je bilo samom u sobi, pa sam izašao na hodnik i približio se rešetkama. Pogledao sam na lijevu stranu i vidio na udaljenosti od 3 metra kako se neki čovjek nagnuo nad hranom donesenom za Gregorića i iz papirića sipa u zdjelu bijeli prah. Kad je završio, podigao se. Naši pogledi su se sreli. Ukočeno me neko vrijeme promatrao, a onda naglo otrčao niz stube.

Tri dana nakon toga, naš stražar mi je u povjerenju rekao: "Dr Gregorić je noćas umro u zatvorskoj bolnici od vrlo opasne bolesti - konjske boginje. Sve njegove spise smo prenijeli u dvorište i zapalili.

Mnogo je papira bilo. Ja sam jutros službeno upućen da obavijestim njegovu svastiku. Kad mi je otvorila vrata, vidio sam da je kod nje mnogo svijeta.

Nije me pozvala da uđem, pa sam je na vratima obavijestio o smrti njenog

zeta. Ona se okrenula svojem društvu i ogorčeno rekla: "Jesam li vam rekla da ga truju?"

Gregorić je sahranjen na groblju u Jerkovića naselju.

Lik elegantnog uglednog druga s bijelim praškom, duboko mi se urezao u pamćenje. Dugo sam živio u strahu da ću kao svjedok biti uklonjen.

Ali, došao sam ipak do zaključka da elegantni gospodin nije svoje nalogodavce obavijestio da postoji svjedok njegove akcije. Tu neopreznost ne bi mu oprostili. Smatrao je da je bolje da taj susret prešuti. Tako smo se obojica održali.

Na taj način je završio život jedan izuzetno jaki intelektualac upleten u jugoslavenski i svjetski vihor. Od spaljenih spisa, duboko su me impresionirale knjige koje je u Mitrovici tipkao na pisaćoj mašini: "Saga o Gregorićima" (u nekoliko tomova), drama "Propast Kartage", te nekoliko monografija jugoslavenskih političara popraćenih crtežima njihovih portreta. U međuvremenu, od našeg zadnjeg viđenja u Mitrovici, pa do njegove smrti, vjerojatno je još nešto napisao.

Posjedujem fotokopiju akta bolnice Centralnog zatvora u Beogradu od 26.3.1957. u kome se tvrdi da je dr Danilo Gregorić bolovao od milijarne tuberkuloze, da je umro 14.1.1957, te da je sahranjen na Centralnom groblju u Beogradu, parcela...

Nude mi izlazak iz zatvora - Poruka Ćeće Stefanovića Šef mi je rekao da sutra samo ja dođem na posao, a ostali da rade u spavaćim sobama. Ujutro sam se osjećao strašno osamljen među knjigama.

Eksperti su prolazili pokraj moga staklenoga kaveza čudeći se, a ni ja nisam bio oran za rad. Čekao sam što će se zbiti.

Poslije nekoliko sati, šef uvodi u biblioteku nekog "uglednog druga".

Debeo, neugodnog izgleda, neuredno odjevenog i ostavlja nas same. Među nama teče razgovor: "Ja sam došao da vas pustim iz zatvora."

"Hvala, mogu li ići odmah?"

"A ne, potrebno je da se prvo nešto dogovorimo." (Tu smo, dakle, pomislio sam.) "Mi u Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove imamo veoma bogatu stručnu biblioteku, ali potpuno nesređenu, tako da se ona i ne koristi. Trebalo bi je srediti i voditi po vašem sistemu, kao što vodite ovu. Ja vam nudim da kao slobodan građanin primite radno mjesto bibliotekara kod

nas. Imali biste veliku plaću, dobili biste pristojan stan, a i vaša drugarica bi se mogla zaposliti u nekom poduzeću. Ja znam što vas muči. Dajem vam časnu riječ da nikada nitko od vas neće tražiti da nešto učinite ili kažete što bi bilo u suprotnosti s vašim shvaćanjem časti. Nama, jednostavno, treba stručnjak za biblioteku."

"To bi značilo da ja postajem državni službenik, a to je nemoguće provesti."

"Zašto?"

"Zakon zabranjuje prijem u državnu službu osoba osuđenih za djelo protiv naroda i države."

"Ostavite vi to. Mi pišemo zakone, mi ih provodimo. Nego, recite vi meni jasno i otvoreno, prihvaćate li ponudu koju sam vam učinio?"

"Znate, ja sam zamišljao, ukoliko jednog dana živ izađem s robije, da se posvetim pomorskom pravu i da radim u nekoj pomorskoj plovidbi ili brodogradilištu. To je moj životni ideal, još iz studentskih dana."

"Ja od vas", reče ljutito debeljko, "nisam ni očekivao nikakav drugi odgovor. Ali, meni su drugovi stavili u zadatak da vam iznesem ponudu. A, vi, sad ostajte čamiti u nadi da ćete se jednog dana izvući, pa kako vam bude."

Ode debeljko, a ja ostah razmišljajući o svojoj sudbini. Mađarska buna je prohujala, Sovjeti su ponovno uspostavili vlast svojih marioneta, ali je komunizam žestoko načet. Kad su počeli ti događaji, pratili smo u novinama izvještaje novinara Đuke Juliusa. Reportaže vjerne kao slike. Naše uzbuđenje (panika među cinkarošima) pretvorilo se u euforiju. Osjećamo paniku i među ekspertima, oni rjeđe dolaze u biblioteku, razgovaraju kratko i službeno. Ranije su se znali zadržati duže u ugodnom razgovoru, pa i našaliti se. Jedan je rekao: "Je li, gledate da li imam žute cipele?" Možda je netko nesvjesno i pogledao, ili se njemu to samo pričinilo. Naime, Đuka Julius je izvještavao da masa na ulicama Budimpešte linčuje svakoga tko nosi žute cipele. Njih su nosile samo povjerljive osobe. Ali, nama su nade rasle. Između sebe smo se umjesto pozdrava služili lozinkom "puče kolan Svečevoj kobili", a odaziv je bio "odoše kola niza stranu". Nikada nam se Njegoš nije činio aktualnijim.

Jednoga dana bio sam pozvan kod šefa. Izgledao mi je uzbuđen. Rekao mi je: "Ja vas nikada nisam pitao zašto ste osuđeni. Vi ste meni dodijeljeni za rad i mene je interesiralo jedino kako obavljate svoj posao. No, ja bih vam postavio nekoliko pitanja, a vi možete slobodno odbiti odgovor. Ali, ako se odlučite odgovoriti, molim da to bude istina."

"Izvolite, pitajte."

"Da li ste vi za vrijeme okupacije s oružjem u ruci po planinama gonili partizane?"

"Ne, nikada."

"Poznajete li Ljubu Krstulovića?" "Čujte, u Splitu ima sigurno na tisuće Krstulovića. Ja sam imao neke školske drugove, nijedan se nije zvao Ljubo, niti sam za nekog Ljubu Krstulovića ikada čuo."

"Hvala, možete ići."

Danima sam pokušavao odgonetnuti smisao i značaj postavljenih mi pitanja, ali bez uspjeha. Još pod tim dojmom, ponovno sam pozvan kod šefa. U njegovom uredu, ugodno je bio zavaljen u fotelju neki viši oficir, okićen odlikovanjima, a i nekim drugim oznakama (kasnije mi je službenik Centrale objasnio da su to oznake generalštabnog potpukovnika-saobraćajne službe). Čovjek dostojanstvenog držanja, postavio mi je ista pitanja kao i šef prije nekoliko dana. Dao sam mu jednake odgovore.

Ponovno dani razmišljanja. Ivan Grozni me uvjerava da se nešto radi, da to mora biti nešto dobrog. Tek po izlasku iz zatvora saznat ću da je Ljubo Krstulović u to vrijeme bio sekretar ministra policije Ćeće Stefanovića. Svake godine kada se za Dan Republike pripremala lista robijaša kojima će kazna biti snižena, ili oproštena, Ljubo je u Odboru za pomilovanje spriječavao da mi se kazna snizi, tvrdeći kategorički da sam ja njega tijekom okupacije, kao Nedićev oficir, tjerao po šumama i da je jedva uspio spasiti glavu. Tako, prije nego što će njegov ministar Ćeća krenuti s Titom na "Galebu" za Egipat, Ćeća je ostavio bilješku, kao prijedlog Odboru, da se meni kazna snizi 6 godina. Ljubo je svojom rukom na prijedlogu, 6 korigirao u 1.

Tako sam ja doživio prvo sniženje kazne sa 20 na 19 godina. No, o Ljubi će kasnije još biti govora. Ali, ovom prigodom ću navesti i to da je predsjednik Odbora za pomilovanje bio moj školski drug i nekada dragi prijatelj Petar Ivić. Njega je Ranković 1944. godine na Visu angažirao kao svog sekretara, pa ga je u Beogradu održavao uvijek kao nekakvog svog pomoćnika, ili nešto slično. Valjda da bi dokazao da se oslobodio lokal-patriotizma, te buržoaske predrasude, i moj prijatelj Petar zdušno se zalagao da mi se kazna ne snizuje. Kada se Vesela Šegvić (koja me za studentskih dana bezuspješno vrbovala za Partiju) kod njega založila da mi se kazna snizi, on joj je ljutito odgovorio: "Ne spominji mi tog fašistu." Jednog ću dana imati uistinu prijateljski susret s Petrom, naravno, u drukčijim okolnostima.

Prošlo je od postavljenih mi pitanja valjda mjesec ili dva, stražar me odveo u Upravu Centralnog zatvora, u sobu u kojoj nikada nisam bio i odmah izašao. U sobi je stajala Zora, koja je pokazivala prstima na zidove pa na uši. Dao sam joj znak da je to i meni jasno. Poslije uobičajenih pitanja, rekla mi je da upravo dolazi od ministra Ćeće Stefanovića kojega je molila da me već jednom puste iz zatvora. Ćeća joj je rekao da me posjeti i da mi sugerira da napišem izjavu u kojoj ću osuditi svoj raniji politički rad i izraziti lojalnost postojećoj vlasti. To će biti od presudnog značaja za moje puštanje. Pri tome mi je Zora davala znak da ne dam izjavu. Znajući da se naš razgovor snima, rekao sam Zori: "Na robiji radim savjesno i disciplinirano.

Po sebi se razumije da bih bio lojalan građanin po izlasku. Takvu izjavu mogu dati. Ali, ne i izjavu kojom ću pljuvati na sebe i svoje ljudsko dostojanstvo. Pod takvim uvjetom, odnosno takvim teretom, meni sloboda ne treba.

Tako sam Ćeći odgovorio preko prislušne sprave.

Ponovno Mitrovica Godinama već radim u Centralnom zatvoru. Imam dojam da bi me možda prije pustili ako bih prestao raditi ovaj posao, od posebnog značaja za kriminalističku službu. Odlučio sam zatražiti povratak u Mitrovicu. Razgovarao sam o tome sa šefom. Potpuno me razumio. Podržat će moj zahtijev, ali me moli da prije završim s prijevodom knjige na kojoj radim. To je "Sexual Verbrecher", a pisac je bio vrhovni tužilac carske Njemačke. Knjiga je napisana početkom ovog stoljeća. U njoj je pedantni Švabo zapisivao sve slučajeve seksualnih delikvenata u svojoj dugoj praksi, od dana kad je stupio u sud kao pripravnik, pa sve do kraja karijere. Knjiga nije samo opis događaja, nego i njihova psihološko-sociološka i medicinska analiza, poduprta i filozofskim razmatranjima. Ona je toliko opširna da sam morao izdvojiti neke dijelove, jer bi inače prevođenje otišlo u nedogled.

Knjiga je na mene ostavila snažan dojam. S jedne strane postoje zločinci s nasljednim porivima na djelo. Kod nekih je postojala spoznaja da je to što rade zlo i nastojali su svim snagama oduprijeti se porivu, ali uzalud. I sami žrtve - proizvodili su žrtve. Bolesnici u pravom smislu. Ali, društvo se prema njima nije odnosilo kao prema bolesnicima, nego kao najtežim zločincima.

Druga kategorija su žrtve svoje majke. To su jedinci, bez oca, ustvari, zarobljenici svojih majki. One ih ne puštaju u društvo njihovih vršnjaka, naročito sprječavaju druženje s djevojkama, a pogotovo ženidbu. Nijedna žena nije dostojna njenog sina! Rezultat je upadanje u seksualne delikte, ne uslijed naslijeđenog kriminalnog poriva, nego uslijed suzbijanja normalnog seksualnog nagona. Ta bi knjiga, u skraćenom izdanju, bila odličan udžbenik za majke koje imaju jedince.

Kad sam završio s prijevodom, šef je sredio sve za moj povratak.

Oprostio sam se s Ivanom Groznim i ostalima. Pogled na robijašnicu, na visoki zid, na zgrade s crvenim krovovima i rešetkastim prozorima, izazivao mi je mučninu. Nisam uveden u Drugu zgradu, koja je rezervirana za političke krivce, nego u Prvu zgradu, onu za čiste kriminalce. Smješten sam u prizemlje, u ogromnu sobu, do zidova kreveti na kat, jedan iznad drugoga.

Svi kažnjenici rade fizičke poslove u radionicama. Veselio sam se fizičkom

radu. Zatražio sam od komandira da me rasporedi na neki posao. Prolazili su dani, sedmice, mjesec, pa dva, a od rasporeda ništa. Uvijek isti odgovor: "Čekaj."

Ustajali smo rano ujutro. Nakon odlaska radnika, u sobi su ostajali samo redari koji su sređivali sobu i zahode. Nikada nisam određivan za taj posao. Vrijeme mi je prolazilo u čitanju. Malo je bilo ljudi s kojima sam uspio uspostaviti kontakt. Osjećao sam depresiju. Kad bi se radnici vratili i ručali, nastajao je pravi pakao. Uključili bi nam zvučnike i emitirali čitav sat brojke. Išli su od sela do sela i objavljivali tijek ispunjavanja plana: posijano hektara žita, uljane repice itd, pa stoka ovakva i onakva, ovoliko i onoliko.

To je mnoge od nas dovodilo do ludila, pogotovo zbog pretjerane buke. Neko vrijeme smo se spašavali zatvaranjem u perionice i zahode, ali se narodna vlast tome dosjetila pa bi nas pred početak emisije istjerali iz prostorije i zaključali je. Bili smo prisiljeni slušati veličanstvene uspjehe ispunjenja plana. To je trebalo na nas djelovati odgojno. Brojke su nam trebale dočarati socijalistički raj u kojem ćemo živjeti ako zaslužimo puštanje na "slobodu".

Treba to zaslužiti.

Tako je prošlo nekoliko mjeseci u čitanju knjiga sjedeći na klupi, slušanja brojki i spavanja. U pravom smislu riječi - trulio sam.

Premještaj u Požarevac Kada je narodna vlast stekla dojam da sam dobro "skuhan", ponudili su mi da idem u Požarevac kao prevodilac za strane jezike. Obećali su mi da ću imati dobre uvjete za rad. O požarevačkoj robijašnici sam čuo dosta ružnih priča. Sagrađena je u vrijeme dinastije Obrenovića, a namijenjena je najtežim kriminalcima, uglavnom osuđenim na doživotnu robiju. Takvi su bivali okovani gvožđima i vukli u kretanju tešku željeznu loptu-bukagiju.

Slika stravična. Ali, drugovi su obećali dobre uvjete. Svjestan da me depresija vuče u ponor, prihvatio sam premještaj.

Robijašnica je izvan grada. Moj pratilac, službenik Ministarstva unutarnjih poslova Srbije, kojega sam poznavao iz vremena boravka u beogradskom Centralnom zatvoru, odveo me kod upravnika. Dogovarali su se gdje će me smjestiti, a onda sam odveden u robijašku zgradu, u samicu dobrim dijelom ispod zemlje. Polumrak, rešetke, plijesan, nema stola za rad. Odbio sam: "Izvinite, ali su ovo neusporedivo gori uvjeti od onih koje sam imao u Mitrovici. Molim, vratite me natrag." Drug je i sam vidio da je tu nemoguće raditi, pa smo se ponovno našli kod upravnika. On kaže: "Nemam drugdje da ga smjestim, jedino da ga pošaljem u slobodnjake." Obuzeo me tračak

nade, makar blijedi. Zar ja u slobodnjake? Nisam ih nikada vidio, ali sam čuo da je tu slobodniji tretman i da je to, ustvari, faza pred puštanje. Moj pratilac reče upravniku: "Ne može tamo zbog Ace Pavlovića." "Pa sredit ću nekako s Acom", reče upravnik. Aca Pavlović je bio, mislim, advokat, nekadašnji socijalista, a za vrijeme rata suradnik Draže Mihailovića. Za čitavo vrijeme mog robijanja stalno su me držali odvojeno od političkih ličnosti iz vremena rata. Evo, i ovdje se toga drže. Ne znam kud ode Aca. Proveli su me kroz polja do zgrade za slobodnjake. Tamo sam se u povećoj sobi u prizemlju priključio grupi prevodilaca. To su bili osuđenici s manjim kaznama. Od njih sam se sprijateljio samo s jednim. Bio je to "Profa" (penzionirani profesor beogradske gimnazije). Osuđen je na jednu godinu zato što je u svom privatnom stanu pregradio sobu, načinivši dvije manje, a bez građevinske dozvole. Ustvari, profa je zalazio u kavanu popričati s prijateljima penzionerima. Nemiran duh, nije mogao izdržati da ne priča nepodobne viceve. Nezgodno da u presudi piše da je, u vrijeme otvaranja prema Zapadu, osuđen zbog viceva - bolje zbog pregrađivanja.

Profa se ponosio svojom službom na beogradskom vojnom aerodromu nakon izvršenja vojnog puča 27.3.1941. S obzirom da je govorio engleski, određen je za dežurnog oficira koji će raportirati američkom pukovniku Donovanu. Nakon raportiranja Donovanu, veselo raspoložen i nasmijan pitao je Profu misleći na vojni puč: "Jeste li vi svjesni što ste učinili?" Profa je odgovorio: "Potpuno svjesni." Pa, evo, ovo Profino robijanje indirektna je posljedica onoga "što su učinili."

U domu slobodnjaka vladala je autodisciplina, nije bilo ispada niti kažnjavanja. Komandir, gorostas, zračio je dobrotom, a ostali stražari, iako drukčije nastrojeni, bili su pod jakim komandirovim utjecajem. Komandir je imao osuđenika ćatu (pisara), preko kojega je često komunicirao s osuđenicima. Bio je to neki avijatičarski aktivni oficir, skroman, prijazan i pažljiv, iz Mostara. Ne znam što je on Titu skrivio.

Ujutro smo se postrojavali svi u dvorištu zgrade. Bilo nas je nešto preko stotinu. Osim grupe prevodilaca, ostali su odlazili na rad u polje. Poslije večere, većina bi odlazila u veliku prostoriju u kojoj se pričalo, igralo šah i domino. Povremeno nas navečer odvode da gledamo film u dvorani blizu Uprave. Odlazeći i vraćajući se, prolazili smo pokraj farme svinja. Tu su nas napadale velike svinjske buhe. Nisam ranije znao da i takve postoje.

Pri povratku bio je problem kako se osloboditi buha. Nisam više odlazio u kino.

Odlazio sam svakih nekoliko dana u Upravu predati prevedeni materijal, bez stražarske pratnje, sam samcat preko cvijetnih polja. Na nekim poljima radile su robijašice, mahale mi, a ja im odmahivao. Udisao sam čisti zrak koji je dolazio s obližnjeg Dunava. Osjećao sam se na trenutke kao da sam sasvim slobodan u nekoj dalekoj, meni nepoznatoj zemlji. Ubrao bih cvijet, dugo ga promatrao i izražavao mu svoju trenutačnu radost.

Navečer je, također, bilo postrojavanje i prebrojavanje. Događalo se da nas po dva, pa i tri puta noću dižu iz kreveta i izvode radi ponovnog prebrojavanja. Nikako da nas "uštimaju". Ali, ta jutarnja i večernja prebrojavanja pamtim još bolje po nečem drugom. Oblaci koji se formiraju nad Dunavom, ili prelaze preko njega, ogromnom brzinom mijenjaju svoje fantastične oblike. Nikad nigdje nešto takvo nisam vidio. Pokušavam odgonetnuti oblike, pridajem im onakvo značenje kakvo mi odgovara. Tražim oblike koji bi mi rekli da ću uskoro kući, da će se sistem promijeniti, oblike za sve što mi je drago, blisko, ali daleko.

Povremeno dolaze ljudi iz beogradskog Centralnog zatvora i republičkog i saveznog ministarstva i donose mi posao. S njima uspostavljam odnos u kojemu osjećam više ili manje poštovanja prema meni. To je velika stvar. Prevodim materijal iz kriminalistike i sociologije. S posebnim interesom prevodim knjigu o Ciganima. Pisac, neki Francuz, proveo je duže vrijeme među rumunjskim Ciganima. Proučio je njihovu dušu, filozofiju i taktiku održavanja. Razgovarali su: "Kako je moguće da jedete crknutu stoku?"

"Kada crknuta stoka ne bi bila zdrava hrana, ne bi gavranovi i orlušine živjeli po stotinu godina", odgovarali su.

"Kakvo, vi Cigani, imate mišljenje o nama bijelcima?"

"Vrlo loše. Vi se rađate u betonskoj grobnici, cijeli život provedete u betonskoj grobnici, da bi vas na kraju i sahranili u betonskoj grobnici. A mi, Cigani, rađamo se na livadi, u prirodi, živimo u prirodi i u njoj se sahranjujemo. Vi ste, bijelci, izmislili zakone kako ćete jedan drugoga ganjati i jedan drugom oduzimati slobodu. Mi, Cigani, mi smo jedini slobodni ljudi. Prema vama bijelcima osjećamo i sažaljenje i prezir."

Najinteresantnija mjesta iz ove knjige čitao sam jednom osuđeniku Ciganinu imenom Paju Rade. Osuđen je na dužu robiju, ali je već pri kraju.

U nekoj tuči u banatskom selu, izbo je nožem susjeda i ovaj je umro. Volio je kolače iz Zorinih paketa, pozivao me, kad izađemo, da ga posjetim u selu.

Dao mi je adresu i obećao kraljevski doček i provod.

U blizini zgrade otkrio sam mnogo raznovrsnih okamenjenih školjaka. Bilo je to nekada Panonsko more.

Približavao se 29.11.1959. godine - Dan Republike, dan za koji su vezana očekivanja i nade, za nekoga sniženje, a za nekoga puštanje, za ostale razočaranje i produžavanje umiranja. Od kuće sam dobio vijesti da su sigurni kako ću ovoga puta biti pušten. Nervoza nas je svih zahvatila. Malo tko govori o tome, ali svi uranjaju u svoje misli i svoje fantazije - učinak rada se smanjuje. Profa je pisao molbu. Priključio nalaz iz kojega je vidljivo da su metastaze kod njegove supruge toliko uznapredovale da je veliko pitanje hoće li zateći živu staricu, čak i ako bude pušten u studenome. Inače, još mu nedostaje do kraja tri mjeseca. Tješim ga, uvjeravam ga da su se prilike znatno promijenile itd, a jadan Profa uzdiše, kao da mu se grebeni rone u

grudima: "Samo da stignem da je živu poljubim i da joj sklopim oči. Cijelog života živjela je samo za mene."

Zamolio sam one za koje prevodim da, kad budu gotove liste za pomilovanje, pogledaju jesam li tamo pa da mi jave. "Skratite mi ove muke, pa da znam - da ili ne. Teška mi je ova neizvjesnost." Dođe najprije načelnik za socijalne odnose (ili tako nešto slično) republičkog ministarstva. Reče: "Pažljivo sam pročitao spisak - nema vas." Dođe netko iz Saveznog i reče isto.

Skoro je jedanaest godina mog robijanja, a Zora, poslije tri godine ratnog braka, čeka već šesnaest godina, uključivo 3 godine i 2 mjeseca robijanja, da joj se vratim, da zgrabimo još nešto od života. Mogu misliti kako će je to dotući. Posao joj nikakav ne daju, hrani je otac, penzioner. Živi u nadi: "Doći će, doći će!" A sad, ovaj udarac i za njih i za mene.

Nervoza raste, ljudi jedva kontaktiraju međusobno. Osvanuo je 27.11.1959, dva dana prije objave lista pomilovanih. Profa se nije još ni umio, prilazi mi i značajno, šapatom kaže da je noćas sanjao da ćemo jutros on i ja biti pušteni.

Oslobođen Teško mi pada Profin san.

"Profo dragi, nisi trebao niti jedan dan biti u zatvoru. Na tvoju molbu samo kamen ne bi proplakao. Želim ti kao najbližem da te već danas puste, ali za mene nade nema. Znam koliko želiš da i ja budem pušten, hvala ti od srca, ali od toga nema ništa."

"Ali kažem ti, mene snovi ne varaju. I pazi, ti ćeš biti pušten, ali ćeš imati neku nepriliku, no, sve će se, ipak, dobro svršiti. Hajde, spremajmo se, sad će, svaki tren!"

"Spremaj se, dragi Profo, spremaj. Neka ti Bog dade da se san obistini barem za tebe."

I ode Profa da se obrije, pa pakuje svoje stvari. Svi ga gledamo unezvijereno, što bi se reklo. Povremeno mi Profa dobacuje: "Spremaj se." A onda, kad se Profa spakovao, uđe avijatičarski major, veseo i nasmijan: "Hajde, Profo, zove te komandir." Ode Profa i značajno mi namigne. Nije prošlo dugo, evo Profe, nosi list bijelog papira, maše njime i kaže mi: "Što čekaš, spremaj se. Je l' ti ja rekoh?" Svi se izljubismo s Profom, ispratismo ga sa željom da produži dane ženi koja ga na samrti očekuje.

Prođe tako sat-dva, kad evo opet majora, pozove me da idem kod komandira. Bljesak nade nestane kad uočih majorovu ozbiljnost, nije nasmijan kao kad je prozvao Profu, znači, nema ništa. Ulazim u komandirovu

kancelariju. On sjedi za stolom, drži olovku u ruci i gleda nekakav papir.

Opet bljesak nade, ali komandir kao da me ne vidi. Valjda sam drhtao, ne sjećam se. A onda on reče: "Evo, javljaju ovi iz Mitrovice da se niste razdužili s odijelom kad ste krenuli za Požarevac. Sada prave problem."

"Pa što me gnjave po drugi put s tim problemom, što je važno, što me već jednom ne puste na miru?"

Mislim da sam još izgovorio neke nezgodne riječi, nisam baš siguran, znam samo da sam očekivao da će me komandir izbaciti i kazniti. A on, gleda i nadalje u onaj papir i osmjehuje se. Opet šok-bljesak: "Molim vas, gospodine komandiru, ako ima nešto za mene recite mi, ja sam zdrav čovjek, izdržat ću." (Prošle godine je jedan u njegovoj kancelariji pao mrtav kad mu je komandir, bez ikakve pripreme, rekao da je oslobođen.)

"Dobro, ako ste jaki. Evo, zaista se radujem - odlazite kući", reče i pruži mi papir.

Zgrabio sam papir, nisam se ni zahvalio, utrčao sam u sobu s uzbuđenjem koje neću opisivati. Moje su kolege uložile mnogo napora dok su me osposobili za odlazak. Pisalo je da se oslobađam daljnjeg izdržavanja kazne. Znači, nije uvjetni otpust nego potpuno oslobođenje. Otišao sam kod komandira da se pozdravim. Rekao mi je da idem u Upravu i da se tamo javim. Pozdravljanje sa svima, a svi su tužni jer su izgubili nadu. Svejedno, ispraćaju me s najljepšim željama. Oni ostaju s gorkom nadom za neki drugi rok.

Idem preko polja, gledam ih po posljednji put. Ne okrećem se za zgradom koju ostavljam. Gazim čvrsto, idem, idem u neki nov život, izvjesno u neizvjesnost, idem svom vjernom drugu koji me kroz stradanja čekao 16 godina (5 emigracije i 11 robije). Evo i zgrada Uprave. Pred njom stražar, pokazujem mu otpusnicu i kažem da se javljam po komandirovoj uputi, molim ga da mi kaže kuda trebam ići do autobusa.

"Nema za tebe autobusa, za tebe imamo drukčije instrukcije. Ići ćeš automobilom."

Kolale su priče da su neki osuđenici odvezeni automobilom, pa da im se izgubio svaki trag. Sine mi odmah sudbina dr Danila Gregorića koji je radeći saznao mnoge državne tajne, baš kao i ja. Jeza me ščepala. Odlučio sam se boriti.

"Ne treba meni nikakav automobil, idem ja na autobus kao što idu i svi drugi. Zašto auto, neću ja auto."

"Ti ćeš ići kako ti se kaže i nikako drukčije. Svaki tren će stići automobil."

"Ali zašto?"

"Zato što je tako naređeno."

Daljnju raspravu prekinuo je čovjek koji nam je prišao:

"Nisam uspio popraviti motor. Kvar je takve prirode da će mi trebati dva do tri dana. Nema ništa za danas."

"Eto vidite, auto je u kvaru, pustite me na autobus", rekoh ozaren novim okolnostima, a drhćem li drhćem. "Čekaj tu, vidjet ću s upravnikom." Čekajući tako, otvoriše se zatvorska vrata, a iz njih izlazi nitko drugi do dragi Profo.

"Tu si, je l' ti rekoh da me san ne vara. Ja se razdužio u ovoj zgradi, pa odoh na autobus. Hajde sa mnom."

Ispričao sam Profi situaciju i povjerio mu svoj strah. A Profo će: "Pa, je l' ti ja rekoh da ćeš imati nekih neprilika, ali da će se sve sretno svršiti."

Dao sam Profi cedulju s adresom svoje svastike u Beogradu, kao i broj telefona. Sutra neka provjeri jesam li stigao, a ako nisam - da im ispriča čitav slučaj. Nek' se bar zna odakle mi se gubi trag. I tako se još jednom oprostih s Profom. Čekao sam skoro pola sata u nedoumici kad se pojavi stražar i reče mi: "Automobil te trebao odvesti u Mitrovicu da se tamo razdužiš. Hajde sad na autobus, pa čim stigneš u Beograd, produži za Mitrovicu. Nemoj da te ganjamo."

Cestom odoh u Požarevac. Najprije na poštu. Telefoniram svastici, a Zori šaljem telegram u Banjaluku. Profu nisam zatekao na kolodvoru, već je otišao. Autobus juri, polja gledam i ne gledam, Dunav se u svoj svojoj veličanstvenosti povremeno pokazuje, oblaci mijenjaju svoje oblike, pokušavam ih tumačiti, i ovog puta kako mi odgovara. Prolazimo kroz Smederevo, rodno mjesto Dimitrija Ljotića. Tu su se začele ideje Zbora koje sam prihvatio i s njima prošao svoj križni put. Prošao - da li?

NA SLOBODI

U Beogradu Zorina sestra Mirka, po izlasku iz Glavnjače, poslije odslužene kazne od godinu dana, nije se mogla vratiti u svoj raniji stan, oduzela ga je Udba, a njenog brata Lalu smjestila je kod obitelji Pere Ojdrovića, mog političkog istomišljenika, koji je također izvršio kaznu od godinu dana zatvora.

Pero je među srpskim dobrovoljcima bio isporučen iz Austrije u Sloveniju, ali je izdvojen s ostalim maloljetnicima i pušten kući. Izbjegao je mučeničku smrt u Kočevskoj šumi.

Tako sam se ja privremeno nastanio u sobi s Mirkom i njenim suprugom kod Ojdrovića.

U drugu sobu je ubačena udbašica, kao kontrola. Bilo je nemoguće da se tu dalje zadržavam. Skidam robijašku uniformu, a navlačim odijelo mog pašanca (svastikinog supruga). Odlazim do frizera da mi dotjera kosu koju je do sada oblikovao robijaš-frizer. Ulazim u veliku frizersku zadrugu.

Elegantni visoki čovjek pokazuje mi rukom na stolicu. Čudi me pažnja koju mi ukazuje, to nije ono što sam mogao očekivati. Kad me pripremio za početak šišanja, među nama se razvio vrlo kratak razgovor: "Ako vas smijem pitati, gdje ste se šišali?"

"Znate, to je bilo na brzinu, na željezničkoj stanici", odgovorio sam smeteno i u strahu.

"Da, da, razumijem, i mene su tako šišali."

Shvatio sam da je to bivši robijaš. Imao sam dojam da je i bivši intelektualac, priučeni frizer. Možda s Golog otoka? Ispratio me sa srdačnim: "Neka vam je sa srećom." Hvala mu.

Sutradan sam čekao Zoru. Stići će sigurno prvim vlakom. Znam koliko je željna da se konačno sjedinimo, pa da nastavimo život koji je trajao samo tri i pol ratne godine i neživot od šesnaest godina. Nije došla, ni drugim ni trećim vlakom, ni autobusom, a nije mi nazvala (iz pošte) telefonom.

Zabrinut, krenuo sam autobusom za Mitrovicu. Moje odijelo i frizura su bili uredni, tako da kod suputnika nisam izazivao sumnju. Do mene je sjedila prilično lijepa tridesetogodišnja žena, vrlo pričljiva. Govorila mi je detaljno o odnosu između nje i svekrve. Zaista, tema neiscrpna. Hvalila ju je i uzdizala do nebesa. Njih dvije su najbolje i nerazdružive prijateljice - nikada među njima nije bilo nesporazuma. Poštuju se i pomažu jedna drugoj. To

me istinski zabavljalo. Mislio sam na bezbroj tragičnih života zbog nesporazuma u odnosima snaha - svekrva. A ove dvije, kao rođene sestre!

Približava se moja bivša robijašnica: visoki zid, crveni krovovi, tvornički dimnjaci, nekada crkveni zvonik. Viknuo sam šoferu: "Molim, zaustavite kod KP doma (kazneno-popravni dom)!" Svi su putnici iskrivili vratove zagledajući me, pitajući se, vjerojatno, tko li je to. Da je neki budža - išao bi automobilom! Pozvonio sam, otvaraju se dveri. Ulazim i pokazujem stražaru otpusnicu. Objašnjavam da vraćam osuđeničko odijelo da bih se razdužio.

"Hajde u Prvu zgradu", pokazuje mi stražar.

"Zašto u Prvu zgradu? Ja sam došao u Upravu gdje se vodi moj dosije. Ja nemam više nikakve veze sa zgradama. Vodite me u Upravu." "Čuješ, ti. Eno ti vrata, pa pravo u Prvu zgradu!", zapovjedi stražar.

"Neću, neću u nikakvu robijašku zgradu. Eto otpusnica, ja sam slobodan građanin. Vodite me u Upravu."

Da ne duljim, mi smo se zakačili i fizički, on me ščepao s obe ručerde i gurao me, a ja se odupirem i vičem. Moja vika poprima takvu jačinu da je s prvoga kata izletio i sjurio se niz stube jedan službenik. "Šta je to, šta se događa?"

"Tomoviću, gledajte, molim vas. Evo moje otpusnice iz Požarevca.

Došao sam u Upravu da se razdužim, a ovaj me silom hoće odvesti u Prvu zgradu. Ne dajte, Tomoviću!", vapio sam.

Tomović je fotograf Uprave. Ali, privatno se bavi umjetničkom fotografijom. U nekoliko navrata donosio mi je knjige i članke iz oblasti fotografije da mu prevodim. Sad ja, kao za revanš, od njega tražim zaštitu.

"Pusti ovoga k meni, ja ću ga razdužiti", reče Tomović iznenađenom stražaru.

Tomović je obavio sve administrativne radnje, pa smo još popričali.

Interesirao se čime ću se baviti, gdje ću živjeti. Nisam znao što bih mu rekao. Tješio me da ću se sigurno snaći. "Naša je zemlja u razvoju, potrebni su joj školovani ljudi."

Vlak mi kreće za dva sata. Tomović mi savjetuje da prijeđem u restoran KP doma. Hrana i posluga (robijaši) su dobri. Često nam dolaze ugledni drugovi kad idu u lov, ili se vraćaju, pa restoran držimo na visokom nivou. Zahvalio sam Tomoviću i poželio mu sreću. I on meni.

Poslije jedanaest godina ponovno sam u jednom restoranu. Zaista prvoklasno. Konobari odjeveni civilno, uglađeni. Već je mnogo ljudi za stolovima. Odvode me do praznog stola: "Izvolite, druže." Serviraju mi ručak s osobitom pažnjom. Držim se dostojanstveno, što ih impresionira. Sigurni su da sam neki novi "ugledni drug". Hrana je izvanredna. Vino fruškogorsko.

Otvaraju se vrata, na ručak dolazi upravnik Milenović i gleda me. Na moj blagi pozdrav glavom odgovara isto tako. Kroz jedanaest godina vidjeli smo se samo dva puta, a progovorili samo dvije rečenice kod prvog viđenja. Ali,

kako su mi govorili, fenomenalno pamti fizionomije. Siguran sam da me prepoznao. Kada sam ustao, obostrani pozdrav kao i pri njegovom ulasku u restoran. Tako sam se konačno oslobodio robijašnice.

Zora još nije stigla. Poslao sam telegram i dobio odgovor da stiže sutra navečer. Konačno, evo je. Veliki događaj za oboje.

"Nisam mogla ostaviti majku. Kad je stigao tvoj telegram, ozbiljno joj je pozlilo. Još se nije oporavila, ali je već bolje."

Ne mislim na zaposlenje. Najprije ćemo zajedno u Banjaluku njenim roditeljima, koji su šesnaest godina patili zbog mene, koji su Zori po zatvorima slali pakete, pa Zorinoj sestri, pa zatim skupa sa Zorom meni slali pakete deset godina. Šest mjeseci nisu znali za Zoru je li živa, godinu dana za mene. Sada, konačno, bit ćemo svi zajedno neko vrijeme, a onda mojima u Split.

U Banjaluci U Banjaluci nas je dočekao Zorin otac, drhti, napreže se da nešto kaže pa mucajući: "Sine, sine moj mili. Nek' si se vratio." Vozimo se kočijom kroz poznatu mi aleju od po dva reda lipa sa svake strane. Evo i prelijepa zgrada nekadašnje Banovine, gdje sam 1941. godine osuđen na smrt, prolazimo i pokraj veličanstvene Ferhat-begove džamije, koja će u slijedećem napadu ludila odletjeti u zrak u paramparčad, idemo alejom prema Gornjem šeheru, pa skrećemo do Đedine (Zorin otac) kuće. Prizemna kuća, dvorište, vrt. Majka me ne pušta iz zagrljaja: "Bog vas blagoslovio, djeco. Neka sam dočekala i sretan čas da se vas dvoje paćenika skrasite. Valjda su nevolje prošle za sva vremena." "Da li?", pitam se s nevjericom.

Saopćena im je poruka iz Saveznog sekretarijata da se moraju izbjegavati bilo kakve manifestacije ili okupljanja prigodom mog dolaska. Ali, kako spriječiti one koji su kao rođaci i prijatelji kuće bili iskreni supatnici, kako spriječiti da dođu vidjeti i pozdraviti "zeta". Dvadeset dana jedni su dolazili, a drugi odlazili, ručali ili večerali, a prvi susjedi svakog dana dolazili na rakiju i kavu. Meni i drugim političkim su, pak, na robiji govorili da će biti veliki problem kako da nas narodna vlast zaštiti od građana koji će prema nama biti neprijateljski raspoloženi!

Kad bih mogao u Banjaluci naći neki posao, pa makar i s malom plaćom. Tu je besplatni stan, tu je bogati vrt, tu su dva velika stara srca koji griju dušu. Ali, načelnik Udbe je poručio da tražim posao drugdje, ovdje ga neću dobiti. Tu nema mjesta za narodnog neprijatelja.

U Splitu U Splitu sam bio kod mojih, prije osamnaest godina. Sada otac - kao mladić. U zbjegu u El Šatu, na užarenom pijesku, proveo je dosta teških dana. Brat i sestra, po pomajci, već veliki. Pomajka, koja nije bila prisutna kad su joj supruga i dvoje djece odveli za Afriku, ostala je sama u brizi da čeka i dočeka. Tri dana hodam Splitom ne bih li sreo nekog od brojnih svojih prijatelja. Strašno je bilo lunjati gradom punim svijeta, a nigdje poznanika, nigdje nikog kome ću se obradovati. Tek četvrti dan sretoh trojicu. Dogovorismo se i sastadosmo se, jedna veća grupa. Neki moji školski drugovi zauzimaju ugledna mjesta u bankarskoj službi, neki u privredi. Od srca su mi se obradovali. Tražim njihovu pomoć u zapošljavanju. Vidim, izazvao sam nelagodnost. Svi mi savjetuju da ne ostanem u Splitu, da odem u neki veliki grad gdje neću biti upadljiv, najbolje u Beograd. Beograd je prašuma, tamo ću se u masi izgubiti, a ovdje u Splitu, bio bih previše upadljiv. Oni nisu članovi Partije, pa bi bilo za njih vrlo opasno da se zauzimaju za mene, za otpuštenog robijaša - političkog. I tako, poslije drage mi Banjaluke, morao sam odustati i od jednako dragog mi Splita.

Pričam ocu kako mi je, za vrijeme mog boravka u ljubljanskom zatvoru, dva puta u snu govorio, u kritičnim trenucima, što će biti sa mnom. Čudi se i ne može objasniti.

Preseljenje u Beograd Krenusmo za Beograd. Rano jutro, snijeg prekrio srijemsku ravnicu.

Evo i Mitrovice, evo visokog zida, crvenih krovova, tvorničkih dimnjaka, crkvenog zvonika. Okrećem glavu u stranu.

U Beogradu je problem stana, pa tek onda zaposlenja. Netko nas primi za jednu, netko za dvije noći. Sestre Zora i Neda Brkić, izbjeglice iz Banjaluke 1941. godine, naše mile prijateljice, primaju nas s ushićenjem. Nude da ostanemo kod njih dok ne riješimo problem. Kako je lijepo imati prijatelja. Svaka lijepa riječ, svaka i najmanja pažnja koju mi pružaju, pravi su melem za dušu koja godinama nije znala za drugo nego za bol, za poniženje, za strahove, za čežnju, za gorku nadu.

Njihova djevojčica Maca svakog jutra uvuče nam se u krevet i traži da joj pričamo priče. Ja izmišljam o vukovima i "bio jednom jedan car", a

Zora nikako da iscrpi svoje bogatstvo priča za djecu. Sretna Maca s nama i mi s njom.

A onda, jedne noći, Zora je dobila teške bolove u želucu. Jauci su probudili Brkićke. Na želudac stavljamo termofor s vrućom vodom, ali bolovi bivaju sve jači. Što da radim? Socijalno nismo osigurani, novaca nemamo, u bolnicu je neće primiti. Zora se sjetila da nedaleko stanuje dr Panković, njihov kućni liječnik prije rata u Banjaluci. Odlazim u potkrovlje jedne palače, na dugo lupanje otvara pospana žena. Pristaje da probudi doktora, a doktor, čitam mu s lica - dobrota. Kako da ne, odmah će.

Dijagnosticira upalu slijepog crijeva. Zapanjen sam jer ona ne osjeća bol u predjelu slijepog crijeva nego u želucu. Dr Panković objašnjava da se bol ponekad premješta. Da smo nastavili sa zagrijavanjem, uskoro bi nastala perforacija slijepog crijeva, što je vrlo opasno po život. A i ovako, pitanje je hoće li izdržati do bolnice. Daje mi privatno pismo za bolnicu u Zemunu.

Pronalazim taksi i Zoru ostavljam u bolnici.

Dr Panković je u Banjaluci slovio kao odličan liječnik. Ne samo po struci, već i kao čovjek koji ima dušu, koji se bolesniku posvećuje ne samo za novac, nego da mu pomogne. Kao izbjeglica 1941. godine, zaposlio se u općinskoj liječničkoj službi. Za vrijeme okupacije nije se politički angažirao. Ali, pred početak borbe za oslobađanje Beograda, povukao se s malim sinom u neko selo, dok je majka ostala čuvati stan. Ratna lomljava je protutnjala Beogradom, majka je sačuvala stan, ali njeni se ne vraćaju. Zabrinutost, pa strah, pa panika i očaj. Sigurna je da su njen suprug i njen jedinac stradali. Njen život nema više nikakvog smisla. A oni, kad su se vratili, našli su je obješenu.

Dr Panković je odgurnut u kut općinske administrativno-socijalne službe, bez prava da se bavi liječničkom praksom, bez prava da pomaže ljudima. Ali, kad mu se obrati netko od starih pacijenata, riskira i pomaže.

Svakog dana otac i sin su odlazili majci na grob, donosili joj svježeg cvijeća zalivajući ga suzama. Susjedni grob posjećivala je jedna žena u dubokoj crnini. Svom tragično umrlom mužu uređivala je grob. I tako mjesecima. U predahu, oni su se upoznali i ispričali svoje priče. Jednaka pažnja prema dragim umrlima, otkrivala je bliskost njihovih duša. To je potvrđeno brakom. U novom životu sačuvali su uspomene, one ih nisu razdvajale nego zbližavale. Mladi Panković, uz pomoć Zorinog brata Veselina, fakultetskog profesora u New Yorku, preći će u Ameriku i postati ugledni liječnik, nasljednik svog oca u stručnosti i ljudskosti.

U zemunskoj bolnici su ustvrdili da perforacija slijepog crijeva samo što nije nastupila. Odmah su joj dali lokalnu anesteziju i operirali je. Stariji liječnik diktirao je mladom liječniku svaku radnju operacije. Pokazali su Zori slijepo crijevo: "Evo, vidite, samo je trebalo da još ova crvena točka požu-

ti i došlo bi do perforacije. Spašeni ste, vjerujemo da ni do kakvih komplikacija neće doći." Sutradan, posjetio ju je mladi operator i ustanovio da temperature nema: "Hvala Bogu, Bosanko, što sam tebe dobio za prvu operaciju.

Zdrava i jaka. Sretan sam što sam uspio, sretan što za dva dana možeš otići kući."

Sestre Brkić su insistirale da ostanemo kod njih. Bilo nam je lijepo, ali je red da odemo. Našli smo stan na periferiji. To je, zapravo, bila samo jedna mala soba, krevet, ormar, stol i dvije stolice. Stanodavci su bili neljubazni i sumnjičavi. Osjećali smo se vrlo neugodno.

Tražim posao Prijavio sam se na Berzi rada (Zavod za zapošljavanje). Podatke mi je uzimao jedan simpatični postariji čovjek iz naroda, vjerojatno seljak, partizan. Odgovor na pitanje "djevojačko prezime supruge" trglo ga je: "Pa, je li to Zora, kći Mile Kesića?"

"Da, jest."

"Ja sam bio njihov susjed iz sela kod Bosanskog Grahova, dobar prijatelj s Milom. Baš se radujem što je ost'o živ, kako divan čovjek, zapamćen samo po dobru. Slušaj, prijatelju. Dođi kroz tri dana, a ja ću sigurno za to vrijeme naći za tebe neki odgovarajući posao."

Poslije tri dana primi me čovjek radosno, kao nekog bliskog. "Našao sam. Otići ćeš u poduzeće 'Ivan Milutinović', javi se sekretaru - sve sam uredio." Zahvalih mu od srca. Znam da se moje kolege, koji su pušteni prije mene, nisu uspjeli zaposliti prema svojim stručnim kvalifikacijama. Prikrije se diploma fakulteta, a onda malo-pomalo, pa se otkrije i dobije odgovarajuće mjesto. To, naravno, ako se pokažeš kao dobar radnik. A, evo, meni se sreća nasmiješila pa ću odmah raditi u svojoj struci. I to kod jednog velikog i renomiranog poduzeća o čijim sam graditeljskim uspjesima, izvan Jugoslavije, čitao često na robiji. Pun entuzijazma, krenuo sam odmah. Putem fantaziram kako će mi biti u takvom poduzeću, predat ću se radu da opravdam povjerenje. Evo me pred zgradom, već sama tabla govori o kvaliteti. U velikom predvorju za pultom sekretarica. Lijepa plavuša, dočekuje me simpatičnim osmijehom. Bez prethodne najave, otvara mi vrata sekretarove kancelarije. Znači, očekuje me. Prostrana soba, bogato namještena, baš kako dolikuje. Na dnu sobe, za stolom sjedi sekretar. Ljudina, velike glave, bogate crne kovrčaste kose, isto takvih obrva, tamnoput.

Pozdravljam i predstavljam se, kažem tko me i zašto poslao k njemu.

Očekujem stisak ruke, poziv da sjednem u fotelju, crnu kavu i čašicu! Sekre-

tar me gleda dugo, dugo, tako da mi je postalo neugodno. A onda podiže prst i ispruži ga: "Eno vrata, izlazi!" Stojim ja, stoji ispruženi prst, a led iz sekretarovih očiju i lica sleđuje mi dušu i krv. Ja pokušavam, naprežem se na lijevo, ali ne ide, noge se pretvoriše u olovo. Još uvijek se naprežem u pravcu sekretarovog kažiprsta. Evo, malo-pomalo, okrećem se na lijevo, pa jedva otvaram vrata i izlazim. Ne znam kako sam izgledao, ali sam zapazio kako se na sekretaričinom licu topli osmijeh sledio. Izlazim pognute glave, ponižen i uvrijeđen. Osjećam da sam teški invalid, sakrio bih se, ali gdje?

Izlazim na ulicu, imam dojam da je sve stalo i da svi gledaju u mene s čuđenjem. Čudim se i ja. Vučem noge dodirujući se rukom zida, a u duši praznina. Nešto je iščupano iz mog grudnog koša, nešto što me čini odjednom lakim i šupljim. Samo sam se jedanput u životu osjećao tako povrijeđenim u svom ljudskom dostojanstvu - kad sam izvođen iz podzemnog mučilišta u Ljubljani.

Kolega iz Mitrovice, pušten prije mene, našao mi je prvi privremeni posao. Bilo je to pisanje na pisaćoj mašini poziva njemačkim firmama za učestvovanje na Beogradskom velesajmu. Zapravo, odvojio je jedan dio svog posla za mene da bi mi pomogao. Poziv je, ustvari, opširno pismo, tipkano bez proreda na četiri stranice. Svako pismo se tipka kao original. Nema brisanja pogrešno otipkanog slova, nema nikakve mrlje, odmah se kida. Zora nije u školi učila njemački, ali sam je brzo i lako naučio čitati, tako da mi je mogla diktirati. Jedino nije mogla izgovoriti riječ "Veröffentlichung" (objavljivanje), pa ju je zamijenila za "ono". To nas je uveseljavalo. Tako smo surađivali nas dvoje i počeli zarađivati. Bilo je grešaka i kidanja, u očaj nas je bacalo kad pogriješim na dnu četvrte stranice, bez proreda. Zarada je bila mala, posao težak, ali smo bili sretni kad smo primili novac i njim platili sobu. Obitelj, čiji smo bili podstanari, nije bila ljubazna prema nama. Bili smo im od početka sumnjivi. Iskoristio sam tehniku naučenu radom u Centralnom zatvoru i otkrio da nam ulaze u zaključanu sobu. To nas je pogodilo.

Nismo znali čime se bavi naš domaćin dok jedne kišne večeri nismo u hodniku opazili na vješalici dugi kožnati kaput. "Gledaj, kožnati kaput", reče prestravljena Zora. "Vi, drugarice, izgleda ne volite kožnate kapute?", upitao je domaćin koji je stajao u kutu predsoblja. Kasnije se obistinila naša sumnja da stanujemo kod udbaša. Odlučili smo potražiti drugdje sobu, ali je bilo vrlo teško naći.

Nisam samo tipkao pisma za velesajam. Tipkao sam svaki dan i molbe za zaposlenje. Najranije je Zora izlazila kupiti mlijeko, kruh i novine.

Skoro svakog dana nekoliko poduzeća je tražilo pravnika. Uz molbu je morala biti priložena biografija u kojoj sam morao navesti i da sam otpušeni robijaš, koliko sam osuđen, a koliko sam izdržao, te po kojim paragrafima sam osuđen. Bilo je dana kada sam upućivao po šest, pa i sedam molbi. Trajalo je to mjesecima - nikad odgovora, nikad odbijenice. Što sam ja predstavljao

za njih? Ali, odlučio sam biti uporan, odazivati se na svaki natječaj, valjda će negdje "upaliti".

Jedan kolega iz Mitrovice zaposlio se kao administrativac u poduzeću "Antikor" na Čukarici. Rekao mi je da poduzeće traži referenta za higijensko-tehničku zaštitu. Uvjet je četiri razreda osnovne škole. Savjetovao mi je da idem kod direktora i ponudim se, mogu se pozvati na njega jer se on već dobro stabilizirao. Ne trebam spominjati da sam bio na robiji, a svakako da prikrijem diplomu.

Direktor, mlađi inženjer, u bijelom mantelu, primio me i saslušao s pažnjom: "Dobro, ja vas mogu odmah primiti, ali je plaća mizerna, u skladu s tarifnim pravilnikom."

"Ne pravim pitanje kolika je plaća, primite me, siguran sam da ću udovoljiti kao savjestan radnik. Bit ćete zadovoljni. Ne brinite, druže direktore."

"To mogu i sam ocijeniti. Brine me nešto drugo. Na kojem ste fakultetu diplomirali?"

"Gospodine direktore, mislim da ne sumnjate da imam završena četiri razreda osnovne škole, a to je uvjet. Ispunjavam uvjet."

"Vidim, vidim. Ali, molim vas, recite mi koji ste fakultet završili?

Nemojte se skanjivati, ja osjećam da ste u nevolji, sa mnom možete biti iskreni, oslobodite se straha."

Nije bilo više prostora za manevriranje i ja sam direktoru ispričao sve, pa i više nego što sam mogao očekivati da će ga interesirati.

Direktor je imao dušu: "Ne mogu vas primiti za radno mjesto za koje se nudite. Plaća vam ne bi bila dovoljna ni za hranu. Savjest bi me pekla. Ne, ne, to ne mogu nikako."

"A zar će vašoj savjesti biti lakše kad me odbijete, kad se sjetite da i žena i ja lutamo ulicama gladni?"

"Nastojte me shvatiti. Osjećao bih to svojom sramotom, ne bih vas mogao gledati na tom poslu. Nego, znate što. Mi imamo u planu otvoriti radno mjesto pravnika. Ali, to tek za tri mjeseca. Ako dotle ne riješite svoj problem, dođite, primit ću vas sigurno."

"Druže direktore, ja sam već tri mjeseca bez zaposlenja, svakog dana se javljam na natječaje. Teško mi je. Ima li mogućnosti da me primite na neko drugo radno mjesto, pa da me premjestite na mjesto pravnika kad dođe vrijeme?"

"Recite mi, molim vas, osim što ste pravnik, što još znate raditi?"

"Dugo godina sam radio kao prevodilac za strane jezike, a osim toga izgradio sam svoj sistem maksimalno jednostavnog i brzog korištenja naučne biblioteke."

"To bi za nas bilo interesantno. Imamo jednu inženjerku koja vodi stručnu literaturu i veoma obimnu dokumentaciju. Najbolje da je pozovem pa da s njom porazgovarate. Ako bi se ona složila, mogli bismo otvoriti i takvo radno mjesto. Da li pristajete s njom razgovarati o vašem sistemu?"

"Vrlo rado."

Inženjerka, dostojanstvena i lijepa žena, postavlja mi pitanja. Priznaje praktičnost mog sistema, daje mu prednost nad sistemom decimalne klasifikacije za manju stručnu biblioteku, uključivo tehničku dokumentaciju. Direktor sluša pažljivo, ne skriva zadovoljstvo.

"Dobro, javite se za dva mjeseca. U međuvremenu, ja ću učiniti sve da se otvore radna mjesta pravnog referenta i referenta za dokumentaciju i stručnu literaturu. Naravno, ukoliko za to vrijeme ne nađete neko drugo zadovoljavajuće rješenje."

"A, druže direktore, kako bi bilo ..."

"Ne, ne. Veoma mi je žao, bilo bi me stid da čovjeka sa fakultetskom spremom primim na radno mjesto s osnovnom školom. Nastojte me shvatiti."

Prijateljski srdačno sam se rastao sa direktorom. Ima čovjek dušu.

Nastavio sam s tipkanjem pisama i s prijevodima što sam ih dobijao od mojih kolega, bivših robijaša. Nevjerojatno kakva solidarnost vlada. Povremeno se sastajemo na mjestima za koja su oni sigurni da nisu pokrivena udbaškim agentima. Izmjenjujemo iskustva i tako podučavamo jedan drugoga.

Zanimljiv je uspon jednog avijatičarskog oficira. Za vrijeme rata bio je u engleskoj avijaciji. Živio je poslije rata u Parizu pa se vratio. Nakalemili mu špijunažu u korist Francuske i strpali ga u Mitrovicu. Po izlasku zaposlio se kao šofer u nekom većem poduzeću. Svojom stručnošću (sam je vršio popravke automobila), ozbiljnošću i disciplinom, ubrzo je uspio postati šofer generalnog direktora. Često je s direktorom bio i poslovni partner, nekada Englez, nekada Francuz ili Nijemac. Direktor nije znao ni jedan strani jezik pa je u automobilu uvijek bio i prevoditelj. Jednom se dogodilo da prevoditelja za francuski nije bilo. Direktor je bio očajan. Uz njega stoji partner. Direktor sam za sebe kaže: "Što da radim?"

"Druže direktore, ako vam to nije nezgodno, mogu vam ja biti tumač."

"Otkuda ti da znaš francuski?"

"Prije rata sam bio šofer u Parizu. Budite bez brige."

Direktor je pristao. Francuz je bio vrlo zadovoljan. Avijatičar je s njima ručao. Nekoliko dana tako za redom. Ponovio se slučaj i s engleskim partnerom.

"Pa dobro, drug šofer, koji još jezik znaš?", upitao je direktor.

"Još samo njemački i ruski." "Đavo te tvoj nosi - ko si ti?"

"Oficir bivše jugoslavenske, pa engleske ratne avijacije, oslobođeni robijaš, osuđen pod lažnom optužbom za neprijateljsku aktivnost."

Direktor se zainteresirao za njegov slučaj. Najprije ga je postavio za prevoditelja, a onda ga premjestio u komercijalnu službu kao učesnika u pregovorima. Dobro mu je. A nama kaže: "Ništa bez avijatike!"

Bilo je dana, pa i tjedana, kad nisam imao nikakvog posla i nikakve zarade. U tim danima sam tipkao ne samo molbe i biografije za taj dan, nego i za buduće. Ni na jednu molbu nikada odgovora, iako sam po propisima morao biti obaviješten da sam odbijen. Naši su nam stanodavci postali neizdrživi, pogotovo otkad smo saznali da je on udbaš. Tražimo sobu u oglasima. Uvijek, ili je već izdata, ili je preskupo.

Konačno smo našli lijepu sobu uz umjerenu cijenu. Primila nas je mlađa žena, ugodna, Slovakinja iz Bosne, sa dvije zlatne djevojčice. Majci je bilo drago što smo se s djevojčicama odmah zbližili. Suprug će svakog trenutka stići s posla, ali, ona je dobila dozvolu da odlučuje o podstanarima.

Bili smo znatiželjni, jer sigurno nismo ponovno upali u udbašku kuću. Žena otvara na znak zvona. Čujemo: "Dobili smo nove podstanare, dođi da te upoznam." Šok - na vratima se ukaže poručnik Titove garde! Skrivamo zapanjenost i ljubazno se upoznajemo. Samo se po sebi podrazumijeva da čovjek iz takve službe ne smije u kući držati narodne neprijatelje. Srećom, oni se ne interesiraju gdje radimo. Ženi ću kasnije objasniti da mi je poduzeće dozvolilo da kod kuće u miru radim neke analize. Zora odlazi svako jutro čuvati sestrinog sinčića, ujedno im sprema ručak pa ga donosi i meni. S poručnikom se rijetko viđamo. Dobar odnos je uspostavljen kad sam mu rekao da sam Dalmatinac, a i on je s otoka Mljeta. Zove se Matana, a ime mu spominjem u znak zahvalnosti, bio je dobar čovjek. Njihova obitelj je zračila ljubavlju.

Uskoro smo se preselili u stan Zorinog brata koji se odselio u inozemstvo.

Konačno – zaposlenje Kolega robijaš koji je zaposlen u poduzeću "Autotransport", s druge strane Save (sada je to Novi Beograd), obavještava me da je upražnjeno mjesto pravnog referenta. Savjetuje mi da podnesem molbu, vjeruje da postoje dobre šanse. Naime, nijedan pravnik se ne zadržava više od mjesec dana. Tamo vlada nered među šoferima i mehaničarima. Zadnji referent je bila jedna pravnica, koja je često plakala od nemoći, pa je i ona otišla. Podnio

sam molbu i dobio pismeni poziv da dođem na razgovor. Osjećam radost i zebnju.

Prostorije poduzeća su u zgradama bivšeg Beogradskog velesajma.

Sjećanja naviru. Godine 1937, mislim da je to bila prva godina Velesajma, direktor, ing Vasiljević, profesor Tehničkog fakulteta, jedan od vrhovnih rukovodilaca Ljotićevog "Zbora", pozvao me da dođem da mi pokaže Velesajam. Evo, ova lijepa prizemna ovalna zgrada, ovi prozori, tu je bila njegova kancelarija, tu me primio i počastio. Sada se pokušavam useliti trajno. Ulazim sa strepnjom, ali odlučan da se borim.

Uvode me u sobu u kojoj već stoji grupa ljudi, Tu je bio vršilac dužnosti direktora, predsjednici i sekretari Partije, upravnog odbora, radničkog savjeta i sindikata, te sekretar poduzeća i personalac. Svi su upoznati s tekstom moje molbe i biografije. Postavljaju mi razna pitanja u svezi moje ranije pravne prakse, ništa u vezi robije. Pitaju me jesam li spreman suočiti se sa sandukom neriješenih predmeta. Potvrđujem. Oni se pogledavaju i pokretom glave iskazuju suglasnost. Vršilac dužnosti direktora mi kaže: "Primamo vas na probu na mjesec dana. Nemojte to shvatiti kao da ste definitivno primljeni. O prijemu će tek kasnije odlučivati upravni odbor. Kad vidite koju količinu neurednih predmeta imate, ako steknete dojam da niste u stanju to srediti i riješiti, molim vas, kažite nam to otvoreno. Trebat će vam barem dva mjeseca da to sredite, ali već kroz nedjelju dana imat ćete jasnu sliku.

Izvolite, ako hoćete, odmah na posao." U radni odnos stupio sam 3.6.1960.

Uveli su me baš u sobu u kojoj me 1937. godine primio ing. Vasiljević. U sobi personalac (vodi evidenciju svih zaposlenih), jedna žena, Bosanka, vodi protokol, i dvije daktilografkinje, jedna Makedonka, a druga Albanka. Kao i ona grupa, tako su me i ovi primili hladno, ali ne neprijateljski.

Personalac mi je uručio ogromnu količinu predmeta u kaotičnom stanju. Vršim površan pregled. Ustvrđujem da je moguće grupiranje: disciplinske prijave, prijave krađa inventara, dijelova kamiona, prijave šteta na kamionima, šteta koje su kamioni nanijeli tuđoj imovini, neriješeni predmeti kod osiguratelja (DOZ), sudski predmeti u tijeku i zanemareni itd.

Odlučio sam se na kartotečnu evidenciju po grupama materije. Predmete sam unio u fascikle, dao im kartotečne oznake po grupi i rednom broju, te s nazivom. Za 15 dana sve je bilo sređeno. Vršilac dužnosti direktora nije mogao povjerovati dok mu nisam pokazao što sam uradio. Ohrabrio me: "Pravniče, samo nastavite."

Predložio sam mu da odbacimo disciplinske predmete koji su zastarjeli, a da počnem s onima kojima prijeti zastarjelost. Istovremeno da radim na tekućim sudskim predmetima. Ukazao sam mu na vrlo veliki broj predmeta iz oblasti osiguranja, koji leže jer je poduzeće postavilo napuhane visine odštetnog zahtjeva, neprihvatljivih za osiguravatelja. Tu leže veliki nerealizirani novčani iznosi. Predložio sam mu da razgovaram s osiguravateljem i potražim način najbržeg rješavanja. Suglasio se. S osiguravateljem sam se

sporazumio da revidiramo iznose svih odštetnih zahtjeva, čak i u predmetima za koje se vode sudski sporovi.

Angažirao sam stručne i odgovorne osobe u poduzeću i objasnio im da je smisao osiguranja isključivo pokrivanje štete, a ne i prigoda za dodatni prihod. Kad su to prihvatili, izradili smo nove odštetne zahtjeve, potkrijepivši ih ozbiljnim kalkulacijama materijala i radnih sati. Nije prošlo ni dva tjedna - novac je pristigao. U osiguranju su mi rekli: "Naša je komisija detaljno analizirala nekoliko predmeta i nije imala nikakvu primjedbu. Zahtjeve iz ostalih predmeta prihvatili smo bez detaljnih analiza. Tako ćemo postupati i ubuduće u predmetima s vašim potpisom. Novac ćemo doznačavati odmah.

Sigurni smo da nećete izigrati povjerenje koje smo stekli u vas." Sve su tužbe povučene i sve je ubuduće teklo da nije moglo biti bolje.

Istekao je mjesec dana probnog roka, očekujem rješenje o stalnom zaposlenju. Daju mi rješenje o produžetku probnog roka za još jedan mjesec. To zakon ne predviđa. Savjetujem se s Bosankom: "Ne brinite, pravniče, samo nastavite. Nemojte da vas to uznemirava." Kad se navršio drugi mjesec, dadoše mi novo rješenje o produženju probnog roka za još jedan mjesec, a rezultati rada bili su potpuno zadovoljavajući. Bosanka me hrabri kao i prvi put. Dakle - tri mjeseca probnog rada pa tek onda rješenje o zasnivanju stalnog radnog odnosa. Tako će se i dogoditi.

Jednog jutra, upravo se završio prvi mjesec probnog rada, u sobu uđe, bez kucanja, čovjek četrdesetih godina. Ne pozdravlja i bez riječi razgleda stolove, pa ode isto tako bez pozdrava. Kažu mi: "To je 'diša' (direktor), napustio je studij."

"Kako to da nije pozdravio, niti je riječ progovorio?", pitam.

"On je takav, niti pozdravlja, niti odgovara na pozdrav. U početku to čovjeka vrijeđa, a s vremenom na to se ogugla. Nego, pravniče, dobro ste prošli! Na vašem stolu ima nekoliko predmeta, a on to ne trpi, obično zamahom ruke pobaca na pod sve što je više od jednog predmeta."

"Pripitomit ću ga", rekoh.

"Nemojte ni pokušati", savjetuje me Bosanka.

"Koju naobrazbu ima taj čovjek?"

"Bio je transportni radnik. Pohađao je večernje kurseve i dobio svjedodžbu završene srednje škole. Odobrena mu je stipendija za godinu dana, ali, evo, vratio se poslije šest mjeseci. Ne ide mu studij."

Prešao sam na disciplinske predmete, saslušao radnike, pa prijave i zapisnike o saslušanju odnio direktoru. On će na svakom predmetu zapisati kaznu, obično od 5 do 10 posto mjesečne plaće. To je omogućavao zakon.

Ulazeći u kancelariju pozdravio sam: "Dobro jutro, druže direktore." Nije odgovorio na pozdrav, pročitao je i zapisao kazne, sve bez riječi. Po odlasku pozdravio sam ga: "Doviđenja, druže direktore." Opet bez odgovora. Tako će naša obostrana upornost trajati punih pet mjeseci.

Izradio sam rješenja o kazni, pročitao ih je i potpisao. Rješenje je sadržavalo i upute o pravnom lijeku, to jest pravo na žalbu disciplinskoj komisiji u roku od petnaest dana od prijema rješenja. Kada sam osjetio da je kazna prestroga, savjetovao sam radniku da se žali. U početku su odbijali jer da to nema nikakvog smisla, nikome disciplinska komisija nikada nije smanjila kaznu, već samo potvrdila. Tek kada sam radniku ponudio da ću mu ja napisati žalbu, pristao je.

Predsjednik disciplinske komisije pozvao me da prisustvujem raspravi. Odbio sam jer to zakon ne predviđa, a osim toga ne želim u bilo kojem pravcu utjecati na slobodno odlučivanje Komisije. Na dugotrajno insistiranje predsjednika, pristao sam. Kada je rasprava završena i tuženi otišao, predsjednik me upitao: "Pravniče, rješenje glasi 10% od plaće, što je vaše mišljenje?"

"Izvinite, to vam ne mogu reći. Vi poznajete materijal iz svoje struke, poznajete i čovjeka, sve bolje nego ja, a osim toga ja ne smijem utjecati na vas. Donesite odluku po svom osjećaju pravednosti uzimajući u obzir sve okolnosti iznesene u žalbi i tijekom rasprave."

"Mi imamo osjećaj za pravdu, ali nas, pravniče, interesira i vaš osjećaj. Bit će nam lakše."

"Dobro, ja bih kaznu smanjio s 10 na 3% iz postojećih razloga..."

"To i mi mislimo", rekoše mi sva trojica.

Na osnovu odluke po žalbi, napisao sam odgovarajuće rješenje i odnio ga direktoru na potpis. Čitao je dugo, dugo i - potpisao. Tako sam nastavio. Nekoliko rješenja je u cijelosti poništeno, to jest, radnik je bio oslobođen.

Ili mu je dodijalo, ili je počeo razmišljati, direktor jednog dana prekine svoju apsolutnu šutnju: "Je li, pravniče, dokle vi mislite poništavati moja rješenja?"

"Druže direktore, nikada nisam poništio vaše rješenje, to je u nadležnosti disciplinske komisije, a ne moje."

"Pustite vi to, molim vas, sve ja znam." "Što znate, druže direktore? Znate da ponekad radniku savjetujem i pišem žalbu kada osjećam da su vaša rješenja nepravedna, znate da od mene Komisija traži mišljenje o kazni i da joj ga ja dajem. Iako sam svjestan da to ne bih smio raditi, ja to radim zbog pravednosti."

Ubuduće je direktor od mene u svakom slučaju tražio mišljenje o visini kazne i usvajao ga bez prigovora, a žalbi više nije bilo. Kada bi radnik osjetio da je zaslužio kaznu kakva je navedena u rješenju, nikada se nije žalio. Disciplinska komisija se više nije sastajala. Zapravo, sastat će se protiv mene!

Jednog dana direktor uđe bez pozdrava, kao i obično, i reče gledajući u pod: "Naručili bismo nekoliko teških kamiona. Svi su prospekti na stranim jezicima, ima li netko tko bi to znao prevesti?"

Iako mi je bio gadljiv takav neodređeni način obraćanja, prihvatio sam i kroz nekoliko dana donio mu prijevode. Nisam uspio odgonetnuti neki čudan izraz na njegovom licu. Ipak, rekao je: "Dobro, pravniče."

I tako se navršavao peti mjesec njegovog nepozdravljanja. A onda, jednog jutra, ušavši u našu sobu, brzo, ne čekajući da ga ja prvi pozdravim, otkinulo mu se od usta: "Dobro jutro." Pozdrav sam prihvatio samo ja, drugi su šutjeli zabezeknuti, a onda, kad su došli k sebi, odali su mi priznanje.

Otada pa nadalje, pozdravljao je i otpozdravljao, ne samo u našoj kancelariji, nego i u cijelom poduzeću, pa i pri susretu u krugu poduzeća.

Naše poduzeće je imalo oko 250 radnika. Nije bilo ni jedne republike, ni jedne nacionalnosti iz koje netko nije bio u ovom poduzeću, bila je to Jugoslavija u malome. Ugodno me dojmilo što nikakvih nacionalnih antagonizama nije bilo. Tako, na primjer, šofer Harun, Turčin, uvijek je biran na najviše samoupravne funkcije. Nikome nije smetalo što je Turčin, jer je vrlo čestit čovjek, stručan, disciplinirani radnik, društven, ali vrlo ozbiljan. Njegovo mišljenje svatko je uvažavao. Sličan je slučaj bio i s Makedoncem Micićem, samo što je ovaj bio pretjerano temperamentan, bio je prava "osica" u borbi za pravednost. Šef računovodstva bila je Hrvatica iz Zagreba, voljena zbog prijateljskog, ali odmjerenog odnosa prema radnicima, a i svima ostalima. Tu je i Jozo, iz Stobreča kraj Splita, neumorni borac za pravdu. Šumadinac Aca Lazarević, mehaničar, jedan od onih koji je uvijek na nekoj funkciji - biran zbog moralnih i stručnih kvaliteta. Ali, bilo je dosta radnika koji su vršili prekršaje. Male plaće, kako su govorili, natjerale su ih da im rezervna guma, ili drugi vrijedni autodijelovi budu "ukradeni". Pisao sam im rješenja o kazni i naknadi štete, pa podnosio i krivične prijave. Nikada mi ni jedan od njih nije zamjerio. Svjesni su bili svoje krivice, a moje akcije su prihvaćali kao pravedne.

Pričali su mi da je jedne noći Udba izvršila pretres u stanovima i drvarnicama svih radnika "Autotransporta", osim onih za koje su bili sigurni da nema potrebe za takvom provjerom. Kod svih su našli kompletne mehaničarske radionice, solidno opskrbljene alatom. U slobodno vrijeme radili su i tako prehranjivali svoje obitelji, jer plaće u poduzeću su bile vrlo male. Čudilo me da Udba nije podnijela niti jednu krivičnu prijavu, očigledno je bilo da alat nisu kupovali. Pitao sam nekoliko rukovodilaca kako to objašnjavaju. Izbjegavali su odgovor, dok mi, konačno, jedan objasni: "Udba je htjela utvrditi stvarno stanje i ništa drugo. Svjesna je da su plaće male i da su radnici prisiljeni ispomagati se kriminalom. Bolje je to tolerirati nego izazivati socijalne nemire koji bi se mogli preobraziti u političke." Pitao sam zašto onda ja pišem rješenja o kaznama i naknadi štete. Odgovorili su mi: "Poduzeće ima inspektora koji je plaćen da podnosi direktoru prijave o prekršajima, a vi ste plaćeni da direktoru podnosite na potpis rješenja."

Među disciplinskim prekršiteljima često su se javljali čuvari poduzeća. Jednostavno - ne dođu na posao. Ili su bolesni oni, ili žena, ili dijete. Ali,

nikada ne podnose dokument zdravstvene službe, a bolest traje obično jedan dan. Pišem im rješenja o kazni, plaču, ali ponovno se "razbolijevaju". Tražim liječničku potvrdu, a oni se izmotavaju na sto načina. Bilo ih je pet, četvorica su Cigani. Odlučio sam stvar raščistiti. Kad sam zadobio povjerenje, pitao sam jednog: "Što je razlog da čuvari često izostaju po jedan dan s posla? To je tako često, i to radite kao po planu jedan za drugim, a nikada mi nitko nije podnio dokaz o bolovanju. Osjećam da se tu nešto krije. Hajde, reci mi o čemu se radi? Dajem ti riječ da neću zloupotrijebiti tvoje povjerenje."

"Gospudine, lijepo ti se molim, da ti kažem, ali da ne kažeš. Kad nas nema ovdje - mi čuvamo mrtvake. Za mrtvake dobijem više nego što je moja plaća, a ja i čistačica imamo jednaku plaću. Ona za dva sata počisti, a ja cijeli dan ili cijelu noć čuvam, tolike vrijednosti. A imam djecu, imam babu.

Ko će to da hrani, gospudine? Eto, to je gospudine. Lijepo ti se molim, kume gospudine, nemoj da kažeš."

Na prvom sastanku Upravnog odbora, pod točkom "razno", zamolio sam za dozvolu da nešto kažem, iako nisam član Odbora. S velikom pažnjom su saslušali moje detaljno izlaganje o problemu čuvara. Zaključio sam: "Stalno pisanje rješenja, stalno oduzimanje 5% od plaće tih bijednika to nije izlaz. Predlažem da se razmisli o mogućnosti da se čuvaru da za jedan platni razred više i tako barem donekle popravi njihovo zaista jadno socijalno stanje."

Očigledno pozitivan učinak mog izlaganja presjekao je oštrim tonom direktor: "Drugovi, naš socijalistički sistem daje svakom radniku po zasluzi, kod nas nema ni bijede ni sirotinje, društvo se brine za svakoga na odgovarajući način."

Tišina.

Na idućoj sjednici Upravnog odbora, prije prelaska na prvu točku dnevnog reda, direktor je uzeo riječ: "Drugovi, naši čuvari obavljaju tešku i odgovornu dužnost, a nisu odgovarajuće nagrađeni. Da bi se poboljšalo njihovo socijalno stanje i pojačala disciplina, predlažem da im se da jedan razred više."

Prijedlog je jednoglasno prihvaćen, svi smo bili zadovoljni, a možda su i drugi, a ne samo ja, osjećali i neku gorčinu u želucu.

Neki šofer je počinio teško djelo krađe, odnosno protupravnog otuđenja društvene imovine, prodao je dvije nove duple gume (kompletne) velikog kamiona, dizalicu i razni alat. Način obrane nije ostavljao nikakvu sumnju u to da se radi o krivičnom djelu. Inspektorovo svjedočenje je to potvrđivalo. Direktor mi je naredio da podnesem krivičnu prijavu, pogotovo što je taj vozač već nekoliko puta kažnjavan za slična djela.

Sudilo mu je Krivično vijeće Okružnog suda. Na saslušavanju je "upadao" u kontradikcije. Predsjednik Vijeća me upitao imam li ja, kao

predstavnik oštećenog, što upitati okrivljenog. Kad sam se spremao postaviti i treće pitanje, predsjednik me vrlo grubo prekinuo: "Dosta, nećete vi ovdje provoditi inkviziciju."

Vozač je oslobođen uslijed nedostatka dokaza! Tako je i sud učestvovao u suzbijanju socijalnih nezadovoljstava radničke klase, pa makar i prikrivanjem kriminala na štetu društvene zajednice.

Stigla je prijava veletrgovine ugljenom, s kojom smo imali dugoročni ugovor o prijevozu, protiv jednog vozača koji je navodno otuđio 5 tona ugljena. Priložena je bila dokumentacija koja je nesumnjivo potvrđivala optužbu. Saslušao sam vozača. On kategorički odbija optužbu. Ugljen je primio na skladištu i uručio ga kupcu. Zajedno smo pregledali dokumentaciju.

Priznaje da je, prema onome što piše kriminalac, ali on to nije. Ne umije objasniti o čemu se radi, samo, siguran je da je ugljen uručio, siguran je da je pošten čovjek. Predočio sam mu da nemam drugog izlaza nego da podnesem krivičnu prijavu, a on će imati prigode da pred sudom dokazuje da nije kriv. Vozač je s užasom prihvatio pomisao da može otići u zatvor: "Pravniče, ja sam cijelog života radio teško i pošteno. Nikada nisam bio kažnjavan, nikad osumnjičen. Iz poštene sam kuće, imam ženu i djecu koje uzdržavam. Živimo u bijedi, ali pošteno i slobodno svakome gledamo u oči. Susjedi nas poštuju i sada da me sudski goni poduzeće kome godinama vjerno služim. Nemojte to dozvoliti. Ja sam nedužan, ugljen sam predao.

Znam, dokumentacija govori suprotno, vjerojatno je greška kod poduzeća od kojega sam ugljen dobio na prijevoz. Vidite kod njih, molim vas."

Telefonirao sam kolegi pravniku koji je podnio prijavu.

"A, kolega, znam, to je onaj koji je otuđio 5 tona. Pa zar vama nije jasna dokumentacija?"

"Jasna mi je, kolega, ali se radi o jednom od naših najsolidnijih vozača, a i ponašanje njegovo je takvo da sam potpuno siguran u njegovu nevinost."

"Kolega, nema smisla da izigravate nekakvog samaritanca. Ako dokumentacija čisto i bistro govori da je riječ o kriminalcu, vi nam platite 5 tona ugljena, a s vozačem radite što hoćete, samo, nemojte ga više slati nama jer mu prijevoz nećemo povjeriti nikada više. Stranka koja je uplatila ugljen, a nije ga dobila, zaprijetila je da će slučaj objaviti u štampi. Takva nam reklama nije potrebna."

"Ja vas, kolega, razumijem. Ali, s druge strane, ja sam siguran u poštenje našeg vozača. Možda se radi o nekoj administrativnoj greški kod vas.

Slažete li se da sada odmah vozač i ja dođemo kod vas i da zajedno pogledamo svu dokumentaciju?"

"Kolega, uzalud ćemo gubiti vrijeme. Ali, kad toliko insistirate, izvolite, dođite."

Sjeli smo u inkrimirani kamion i otišli. Savjetovao sam vozaču da u razgovoru s pravnikom koji ga optužuje, bude tih i sabran. Nikakve svađe, nikakva zaklinjanja u poštenje. Zaista, tako se i ponašao. Svu smo dokumentaciju najpažljivije pogledali.

"Jeste li sad, kolega, uvjereni da se radi o pronevjeri 5 tona ugljena?"

"Nisam."

"E, onda nek' vam je Bog u pomoći. Sutra doznačite vrijednost ugljena, a s ovim radite što znate."

Stajali smo na ulici dugo nijemi, vozač očajan, a ja zbunjen. "Što sad?", pitao sam ga.

"Ne znam, pravniče, znam jedino da sam ugljen isporučio, znam da nisam lopov."

"Ulazi u kamion. Vodi me ulicama u kojima si tih dana istovarivao ugljen. Hoćeš li moći prepoznati kuću kojoj si predao taj ugljen?"

"Hoću, pravniče. To je jedna lijepa prizemna kuća, ima mnogo cvijeća i voćki. Uličica je tijesna i zabita, ali, vjerujem da ću je pronaći. Ugljen sam predao jednoj mladoj ženi."

Lutali smo amo-tamo i, konačno, sav veseo reče mi: "Evo je!"

Na vratima se pojavi mlada žena. Pitam je: "Poznajete li vi ovog čovjeka?"

"Da, poznajem, on mi je dovezao 5 tona ugljena."

"Jeste li vi taj ugljen naručili i platili?"

"Jesam, ali mi je ugljen dovežen mnogo ranije, nego što sam se u poduzeću bila dogovorila."

"Hvala, gospođo, mnogo vam hvala."

"Na čemu?"

"Na dobroj memoriji. Da niste prepoznali ovog čovjeka, morao bi u zatvor."

Kako stvar sada raščistiti? Vozač se konačno sjetio. Ugljen je bio odvezao na pravu adresu, ali nikog nije bilo kod kuće. Dotična osoba otišla je na more. On se sjetio da je na spisku za isporuku imao ovu ženu, ali nije primio narudžbenicu. Da ne bi ugljen vraćao natrag, uručio ga je ovoj ženi, a ona mu je potpisala tuđu narudžbenicu. Kad smo se pojavili ponovno kod pravnika, samo što nas nije istjerao iz kancelarije. A onda, stvar se sredila.

Obojica nas pravnika dobili smo dobru lekciju, naime, da se ne treba s potpunom sigurnošću oslanjati na papire da bi se nekoga mirne savjesti poslalo u zatvor.

Vozač mi je zahvaljivao kako se samo da zamisliti u ovakvoj situaciji. Dovoljna mi je bila satisfakcija što će miran i zadovoljan doći svojoj ženi i dječici. Obećao mi je neki veliki poklon. Rekao sam: "Dok sam u "Autotansportu" nikakav poklon ne dolazi u obzir, a kad ne budem više u ovom poduzeću pa se sretnemo, rado ću sjesti s tobom i popiti pivo."

Nismo popili pivo, on je prije mene napustio poduzeće.

U vilama Kardelja, Peke Dapčevića i Veljka Vlahovića Od Uprave za održavanje objekata SIV-a (Savezno izvršno vijeće = Savezna Vlada) stiglo je protestno pismo u kojem se okrivljuje Autotransport što su njegovi vozači prigodom dovoženja ugljena oštetili dvorišna ulazna vrata, pa se zahtijeva hitan popravak. Da bih mogao podnijeti prijave osiguravatelju (u smislu ranijeg načelnog dogovora o načinu brzog likvidiranja šteta), a i da bih ustvrdio postoji li osnova za disciplinsko ili krivično gonjenje vozača, morao sam izaći na lice mjesta i sastaviti zapisnik o uviđaju.

Eto prigode da vidim kako su se smjestili ugledni drugovi.

Kardeljeva i Pekina vila su slične, opkoljene su vješto i s ukusom uređenim cvijećnjacima, nešto kao na razglednicama iz Sevilje ili Kopenhagena. Domaćice su me uvele u prostrani hol, ukrašen vrijednim umjetničkim slikama. Nametnulo mi se pomalo zlobno pitanje: "U kojoj su to borbi zaplijenili?" Bio sam zadivljen unutrašnjom arhitekturom. Nekadašnji dedinjski bogataši protiv kojih je podignuta revolucija, sada pobijeni ili rastjerani po podrumima ili potkrovljima tuđih kuća, imali su smisla za lijepo. Naravno, drugovima je društvena zajednica izvršila preinačenja po zahtjevu. Kada je riječ o ranijoj dedinjskoj buržoaziji, moram reći da je među njima bio mali broj ljudi koji bi mogli biti optuženi da su to stekli nepošteno. Većinom su to bili spretni, stručni i radišni ljudi čiji dnevni rad nije trajao osam sati, nego i dvostruko od toga. Neki su prodali svoja imanja na selu, neki su dizali kredite. Bilo je, dakako, i nepoštenih ljudi. No, većinom su pobijeni oni pošteni koji su vjerovali da se nemaju čega bojati. Većina onih nepoštenih se sklonila, tako da je revolucionarni bijes iskaljen uglavnom na poštenima.

Kod Veljka Vlahovića sam našao potpuno drukčiju situaciju. Njegova velika vila, po izgledu dosta stara, umjesto cvijećnjaka imala je dvorište potpuno zaraslo u korov. Domaćica me nije uvela u hol, nego sam sjeo za stol pred kućom. Sve tri su me počastile čašicom pića. Kardeljeva je bila vrlo ljubazna. Poduzeće je Upravi za stanove SIV-a dostavilo zapisnike i zamolilo je da račun popravka dostavi osiguravatelju.

Uskoro je, osobno na direktora, došao vrlo oštar pismeni protest s najstrožom zabranom da se ubuduće ne smije ulaziti u njihove objekte bez prethodne najave Upravi, koja će odrediti svog radnika da prisustvuje uviđaju štete.

Došao je kraj godine kada se mora izvršiti inventura. Tada se iz prometa povuku sva vozila. Bio sam član komisije. Radilo se dan i noć. Popis alata u autima, u alatnici, u radionicama, kao i svog ostalog inventara, odista ogroman posao. Na osnovi tog popisa, kao i druge dokumentacije, ustvrdili

smo manjkove. Direktor je forsirao da pišem rješenja o naplati štete. U slučajevima velikih šteta, naredio mi je da podnosim krivične prijave. Posebna komisija je izdvojila istrošeni alat i odnijela ga nekom poduzeću za otpad, uz minimalnu novčanu naknadu.

Vrijednost alata i inventara koji je nedostajao, bila je ogromna. To me zaprepastilo. Kako je moguće toliko toga izgubiti? Kako je uopće bilo moguće raditi bez tolikog alata? Poduzeće će morati odmah naručiti sve što nedostaje, a po rješenjima i tužbama samo će se djelomično, i uz odgodu, namiriti šteta. Odatle sam izvukao zaključak da je nesavjesnost radnika jedan od uzroka što su nam plaće tako male, a vozni park potpuno zastario.

Zato sam nastojao što prije izraditi rješenja.

Rješenja su danima pisana i dostavljana. A onda novo iznenađenje.

Radnici su donosili alat i odlagali ga u moju kancelariju. Soba je ubrzo bila prepuna alata. Na osnovu toga morao sam poništavati rješenja. Ljutio sam se na radnike zašto nisu na popisu prikazali ovaj alat, nego mi nametnuli nepotrebno toliki posao. Oni su nalazili stotine isprika. Isprike su bivale sve manje uvjerljive, tako da sam zaključio da se radi o nekom marifetluku (majstoriji). Ali, kakvom? U čemu je tajna? Poslije nekoliko neuspjeha, konačno mi je jedan radnik, uz moju časnu riječ da ću sačuvati tajnu, otkrio o čemu se radi. Oni su, naime, početkom prošle godine dobili nov alat. Jednim dijelom su opskrbili svoju privatnu radionicu, a drugi dio su prodali. Kad je vršen inventar, oni su prikazali samo onaj alat koji su imali kod kuće, a ostalo je ustvrđeno kao manjak. Od ovog prikazanog dijela, komisija je neke alate izdvojila za otpad i za njih će dobiti nove alate kad ih poduzeće nabavi. Prikazani manjak alata kupili su na otpadu i sada ga prikazuju meni, a ja ih razdužujem i poništavam rješenja. Tako iz godine u godinu oni samovlasno sebi stvaraju dodatak na mizerne plaće. Naravno, nisu svi radnici postupali tako, ali mnogi jesu. Pitao sam se, kako poduzeće može napredovati, kako akumulirati neophodna sredstva za zamjenu potpuno istrošenog voznog parka?

Još su me dvije stvari šokirale u poslovanju poduzeća. Kamioni voze teret u jednom pravcu, a vraćaju se prazni, bez tereta. Dakle, nepokriveni trošak. Ako imaju neki teret u povratku, to je rađeno ilegalno. Po selima traže teret do Beograda, a novac zadržavaju za sebe. Inspektor ih dočeka i podnosi prijave, a ja pišem rješenja. Ali, inspektor, niti je uvijek na cesti. niti je na svim cestama, niti piše prijave protiv svakog vozača, a niti kazna po rješenju može pokriti trošak vožnje. Druga stvar: u velikom dvorištu remontne radionice uvijek stoji mnogo kamiona na popravku - čekaju svoj red. Kad upeče sunce, vozači pod kamionom nalaze hlad, a plaća teče. Neki od tih kamiona mogu biti popravljeni za nekoliko minuta, za neke je dovoljno nekoliko sati, a oni čekaju danima, čak i po dvadeset dana!

To što vidim ja, vide i nadležni. Ljute se nemoćni: "Ne možemo povećati broj mehaničara, postoji odnos prema broju kamiona. Ruke su vezane."

Tako kako je bilo u "Autotransportu", tako je bilo vjerojatno u većini poduzeća u Jugoslaviji. Pripremala se reforma. Za granu cestovnog prometa, mi smo odabrani za pokusnog kunića. Prijeći ćemo na sistem nagrade prema učinku, pa ako uspijemo, sistem će se primijeniti na sva takva poduzeća. Takvi su eksperimenti, rečeno nam je, organizirani i po ostalim granama privrede. Rečeno nam je da se ne brinemo ništa što ćemo se u radu sukobljavati s nekim zakonskim propisima, gledat će nam se kroz prste i nitko neće biti pozvan na odgovornost.

Poduzeće je primilo nekoliko ekonomista i prometnih stručnjaka, tako da je od starog i novog kadra moglo biti sastavljeno nekoliko radnih grupa. S njima sam surađivao u pravnim problemima. Kao osnovna koncepcija prihvaćeno je načelo: efikasan vozni park i efikasno održavanje vozila, zainteresiranost radnika za postizanje što veće novčane mase za raspodjelu čistog dohotka.

Da bismo ostvarili postavljenu koncepciju, trebalo je, ne samo nabaviti nova ekonomična vozila, nego kroz pravilnike razraditi do u detalje čitav sistem.

Za nabavu novih skupih velikih kamiona morali smo imati određeni postotak svojih sredstava, što nam je davalo pravo na uzimanje kredita. Zakon je bio i odveć strog da bismo uz striktnu njegovu primjenu mogli obnoviti vozni park u dovoljnoj količini. Uključen sam u ovaj posao. Trebalo je, ili pronaći neke rupe u zakonu, ili navesti banku na fleksibilnost. Kombinacijom ovoga, uspjeli smo i ubrzo su se u velikom dvorištu garaže pojavili blistavi teški kamioni, koji su zamijenili trofejne "Škodine" ratne trotonce, potpuno dotrajale.

Promatrao sam borbu vozača za nova vozila, te izraz zadovoljstva kad bi sjeli za volan.

Na razradi sistema radilo se mnogo. Režijski radnici (koji ne rade direktno u proizvodnji), u osobnom dohotku zavisili su od svog rada i od općeg uspjeha poduzeća. Proizvodni radnici zavisili su od ispunjenja i prebačaja plana rada i smanjenja troškova, uz primjenu korektivnih faktora za slučajeve neispunjenja zadataka po obimu i kvaliteti. Posebna pažnja poklonjena je tehničkom održavanju vozila. Korektivni faktor nije primjenjivan samo na radnika koji je vršio popravak, nego i na kontrolora i poslovođu.

Sredstva dobijena korekcijom prenosila su se u masu ostalih službi. Nije ovdje mjesto da iznosim detalje sistema, iznijet ću samo neke rezultate. Prigodom rada mislio sam na svoja izlaganja 1939. g. u Drvaru "Moralna strana radničkog pitanja". Doživio sam da ga ostvarujem barem djelomično.

Nekoliko mjeseci od početka primjene novog sistema, pita me direktor:

"Pravniče, evo gledajte. Iz mjeseca u mjesec ja se vrtim oko 50.000 dinara mjesečno, a ovi vozači primaju po 112.000. Zar je to u redu?"

"U redu je, druže direktore. Vi radite jednako onako kako ste radili i prije uvođenja ovog sistema kad ste primali 25.000 dinara. Komercijalna služba radi jednako kao i prije, ona pronalazi teret u jednom pravcu. Po toj službi, kamioni bi se trebali vraćati prazni. Zatražite podatke za te vozače, pa ćete vidjeti da čim u Rijeci istovare teret, vraćaju se s teretom što su ga sami pronašli. Nije im ga pronašla služba koja je direktno podređena vama.

Oni su 100% nadmašili svoj plan, pa su i odgovarajuće nagrađeni. Ne samo to. Oni i neplanirano pune fondove za proširenu reprodukciju, te tako omogućuju nabavke novih vozila. Oni su vama omogućili, kao i cjelokupnoj režiji, da dobijete mjesečno nešto veći iznos od planiranog. Smatrate li, direktore, da su zaslužili veću plaću od vas?"

"Da, jasno mi je."

U dvorištu službe tehničkog održavanja viđam mali broj vozila na popravku. Od vozača saznajem da sve manje kvarove sami popravljaju kako bi vozilo što duže radilo. Jeftinije rezervne dijelove kupuju iz svog džepa i ne podnose račun poduzeću. Sve zato da bi vozilo radilo bez zastoja.

"A kako to?", pitam šofera, "da ste se ranije uvijek vraćali prazni, a sada s teretom? Znam, sami ga pronalazite, ali kako?"

"Trudimo se, idemo od agencije do agencije, od skladišta do skladišta dok ne pronađemo teret. Neke ljude častimo večerom ili novcem, a stekli smo i dobre poznanike i prijatelje." " Priznaje li vam poduzeće taj trošak?"

"To prihvatamo kao naš privatni trošak. Isplati nam se."

"Imate li primjedaba na obračun osobnog dohotka?

"Vrlo rijetko."

"Sada ja imam rijetko kada prijavu vašeg prometnog kontrolora."

"Ne isplati nam se praviti prekršaje. Isplati nam se pošteni rad i disciplina."

"Jeste li zadovoljni novim sistemom?"

"Da, jesmo."

Korektivni faktor se primjenjivao i u slučaju da Komercijalna služba nije ažurna u pronalaženju tereta. Za svako neosnovano čekanje kamiona, kažnjavana je Komercijalna služba. Rukovoditelji Komercijalne i Službe tehničkog održavanja, pokušali su se sporazumeti da se korekcije zataškavaju po principu "ti meni, ja tebi", ali je to u začetku onemogućeno. Poduzeće je naglo napredovalo, primani su zadovoljavajući osobni dohoci, a rasli su i fondovi. Svugdje zadovoljstvo i polet. Preporod.

Uvođenje novog sistema iziskivalo je donošenje velikog broja pravilnika. A i prije toga su rađeni neki pravilnici. Neke sam radio sam, a neke su radile grupe u koje sam redovno bivao uključen. Nacrti su dorađivani u komisijama, pa iznošeni pred Upravni odbor i Radnički savjet. Često su ta

tijela zasijedala i noću. Događalo se da rano ujutro dođem kući i tražim od žene ručak. Kad se radilo o pravilnicima kojima se reguliraju osobni dohoci i normativi, diskusije su znale biti vrlo oštre. Oni koji su postavljali pretjerane zahtjeve, odustajali su ubrzo pred jasno izloženim argumentima. Ali nikakvi argumenti nisu uspjeli kada su zahtjevi bili opravdani. Sve u svemu, u praksi se pokazalo da su pravilnici bili izrađeni tako solidno da su vrlo rijetko bile potrebne neke izmjene.

Uspjeh našeg sistema brzo se pročuo. Centralni odbor sindikata prometa i veze, kopirao je naše pravilnike i dostavio ih kao uzor po republikama. Općinski sindikat je bio zadovoljan, a tako i Komitet Partije. U Općini, u službenim kontaktima, nailazio sam na prijateljsku susretljivost. Imao sam dojam da precjenjuju moju ulogu u izradi pravilnika (u dvije godine 22 pravilnika). U slučajnim susretima s općinskim sindikalnim funkcionarima primjećivao sam da me cijene. To, a i držanje cijelog kolektiva prema meni, činilo me sretnim i zadovoljnim. Počeo sam se oslobađati teške robijaške more.

Direktor me sve više angažirao u poslovima izvan opisa mog radnog mjesta. Vodio me na sastanke u Općinu, u banku, kod poslovnih partnera.

Ušao sam u krug njegovih užih suradnika.

Prvi put u SIV-u U službenom listu SFRJ objavljen je zakon o korištenju službenih automobila. Za povrede zakona bile su predviđene vrlo stroge kazne. Međutim, tekst zakona je bio toliko nejasan da je njegova primjena izgledala nemoguća. Kada nisam uspio direktoru objasniti nejasnoće, uputio me da odem u SIV (Savezno izvršno vijeće) i tamo tražim pojašnjenja. Nije mi bio ugodan taj zadatak. Robijaški strah me ni iz daleka još nije bio napustio. Što ako se u SIV-u sretnem s nekim fanatikom iz studentskih dana? Nisam znao da su godine poslijeratnog života dosta ublažile revolucionarnu borbenost i mržnju "neprijatelja".

Sa "strahom Gospodnjim" ušao sam u SIV, dao podatke i objasnio da idem u Sekretarijat za zakonodavstvo. Došavši na prvi kat, tražio sam broj sobe u koju su me u portirnici uputili. Iza leđa, s udaljenosti od dvadesetak metara, netko je viknuo gromkim basom moje ime. Možda neću pretjerivati ako kažem da sam pretrnuo. A onda, radosno pozdravljanje. Bio je to "gospar Lukša" (Lukšić), Kotoranin, moj kolega i prijatelj iz Škole rezervnih oficira (1937/38).

"Otkud ti ovdje?", pitao je Lukša radosno.

"Imam problema s tekstom nekog zakona. Evo, upućen sam s ovom ceduljom. Hoćeš li mi pomoći da nađem gdje je to?"

"Pa to sam ja. Hajde k meni da se ispričamo i popijemo kavu."

Obnovili smo uspomene iz kasarne, ispričao mu svoju kalvariju, pa smo prešli i na zakon.

"Znam taj problem. Već su se mnogi interesirali. Nego, da ja tebe odvedem kod načelnika u čijem odjeljenju je zakon pisan, pa pitaj njega."

Načelnik nije uspio objasniti nejasnoće, ali mi je rekao: "Budite strpljivi, ili ćemo uskoro unijeti potrebne izmjene i dopune, ili ćemo zakon ukinuti i donijeti novi. Ipak, ja bih vam preporučio da odete u Republički sekretarijat za promet i veze Srbije i tamo potražite pravnog savjetnika Stefanovića (mislim da mi je rekao to ime). To je u Beogradu najbolji stručnjak za prometno pravo, bit će korisno da se upoznate s njim i da ga konzultirate."

U Republičkom sekretarijatu su me savjetovali da savjetniku priđem slobodno i rukujem se s njime, da sjednem gdje me on uputi, te da u razgovoru budem prirodan, odnosno da se pravim kao da ne znam da je on potpuno slijep. Slijep je od rođenja, nikad nije vidio ni čovjeka ni cvijet, nikada nije pročitao ni pismo ni knjigu, ali je sve razrede gimnazije i sve predmete na Pravnom fakultetu položio s odličnim uspjehom. Svaka mu je knjiga pročitana dva puta. To mu je bilo dovoljno za trajno memoriranje. I sada, svaki prometni propis pročita mu se dva puta. To je dovoljno.

Postupio sam kako mi je rečeno. Stefanović je imao crne naočale, uredno sivo odijelo, sivo lice, na licu i usnama neki blagi kronični grč. Ruke hladne, pokreti umornog čovjeka. Sluša me pažljivo: "Da, da, u pravu ste.

Ovako nešto se nije smjelo donijeti. Nema tu mogućnosti izmjena i dopuna, treba ukinuti i donijeti novi zakon. Već pripremamo prijedlog." Zahvalio sam njemu i zahvalio Bogu i žalio se Bogu i psovao prirodu. Izašao sam nesretan na svjetlo dana i umiješao se u masu svijeta na Terazijama. Masu, da masu, kao da je neradni dan.

Pošto mi plaća nije bila dovoljna za život, povremeno sam za Zavod za ekonomske ekspertize prevodio neki članak. Inženjer Žika Radivojević, šef Planske službe Autotransporta, s kojim sam mnogo radio na izradi pravilnika i tijekom vremena se sprijateljio, ponudio mi je da zajednički pišemo članke iz oblasti cestovnog prometa. Vjerojatno da će to biti interesantno za "Glasnik" prometne grane pri Privrednoj komori Jugoslavije. Pošto sam bio osuđen i na pet godina zabrane pisanja u štampi, po isteku kazne nisam se usudio pisati pod svojim imenom, već sam rado pristao da to bude pod Žikinim imenom. Članke su nam primali, a honorar smo dijelili. Pisali smo u slobodnom vremenu kod mene uz čašicu dobre rakije i komadić sira, što nam je Zora redovito servirala. Napisali smo i dvije knjige iz iste oblasti, opet samo pod Žikinim imenom. Sve je krenulo nabolje, Zora i ja smo bili zadovoljni životom. Na robiji nismo zamišljali da ćemo tako srediti život.

Istina, nemamo svoj stan, ali to je opći problem. Glavno je da nemamo neugodnosti.

Unutrašnji problemi u Autotransportu Saznajem da je sekretar pokrenuo kampanju protiv direktora, i to baš kad su se prilike u poduzeću sredile i otvorile se lijepe perspektive. Sekretar je ratni invalid, rodom iz Toplice (istočna Srbija), djeluje bolesno i iscrpljeno. Rijetko ga viđam, stalno je u svojoj maloj sobi gdje vodi administraciju.

Borba protiv direktora neugodno je odjeknula u kolektivu, iako još nitko nije znao u čemu je spor. Stvar je izašla pred Radnički savjet. Direktor tvrdi da nije dao nikakav povod, da je sa sekretarom uvijek dobro surađivao. Radnički savjet je odredio da njegov predsjednik, sekretar Partije i ja, kao pravnik, pođemo u Odbor za žalbe i objasnimo da je tužba neosnovana, te da se zauzmemo da Odbor djeluje na sekretara da povuče tužbu.

Tako sam ušao u Saveznu skupštinu, zgradu koja svojom arhitekturom odaje značaj svog smisla i sadržaja. Gradnja je započela još u predratnoj Srbiji, ali je u Jugoslaviji njeno dovršenje zaustavljeno za duži period.

Pričalo se u čaršiji da je Ciganka pročitala iz dlana kralju Aleksandru da će njegova dinastija sići s prijestolja kad se ta zgrada dovrši. Poslije Aleksandrove smrti, Stojadinović je, kao predsjednik Vlade, isforsirao završetak zgrade, pa otada ona služi svojoj svrsi. Za vrijeme rata, odnosno okupacije, u njoj je bio smješten štab njemačkog zapovjednika Srbije.

Sastanak nije održan u kancelariji Odbora, jer je tamo održavan neki drugi sastanak. Dvojica članova Odbora uveli su nas u veliku skupštinsku salu. Sjeli smo na jednu od klupa. Promatram čelni zid ukrašen grbom, ispod toga stol za predsjedništvo, a sa strane govornica. Redaju mi se pred očima slike iz novina i kino-žurnala. Tu sjede nosioci sistema protiv kojeg sam se borio i zbog kojega jedanaest godina robijao poslije pet godina emigracije. Eto, tu sam, u toj Skupštini, s dvojicom članova tog Parlamenta.

Prema prethodnom dogovoru, govorim pozitivno o obojici ljudi u sporu, zalažem se za izmirenje. "Ugledni drugovi" bulje u mene, valjda se čude otkud sam ja tu. Osjećam da im nisam nepoznat, da za njih nisam samo pravnik jednog poduzeća. Kad je jedan od njih počeo govoriti, stalno mi namećući parolu "mi komunisti, mi članovi Partije", shvatio sam da me provocira da bih potvrdio da sam komunista, da sam član Partije, pa da me onda optuži za lažno predstavljanje. Nisu prihvatili ideju izmirenja, jer je, navodno, stvar tek u početku razmatranja. Tako je sastanak završen, nisu se s nama rukovali, kao ni u početku sastanka. Nas trojica smo osjećali kao da protiv sebe

imamo tužioce koji i tuže i sude. Razočarani, izvijestili smo Radnički savjet.

Odlučeno je da direktor i sekretar nastave s obavljanjem svojih dužnosti kao da se ništa nije dogodilo, dok ne dođe neka inicijativa od strane Odbora.

Izbačen iz poduzeća Običavao sam ujutro, kad dođem u poduzeće, proći kroz prostoriju računovodstva i knjigovodstva, pozdraviti se sa svima, progovoriti neku lijepu riječ, pa i našaliti se, te otići na kratki razgovor kod financijskog direktora, Zagrepčanke Cvijete. S njom u kancelariji radila je i Bosanka Nada, ekonomistkinja. Osim kurtoaznih riječi, često bismo porazgovorili i o financijskim problemima, o traženju novih kredita i slično. Ono što je bilo lijepo u tim rano-jutarnjim susretima, jest da bismo se svi veselili viđenju i svakoj izgovorenoj riječi.

Međutim, jednog jutra, sve su dame bile nagnute nad svojim spisima, nijedna me nije zapazila, lica su im bila zabrinuta, na pozdrav mi nisu odgovorile. Vidjelo se da su bile jako zabrinute. Ušavši kod Cvijete i Nade, zatekao sam ih u razgovoru, suznih očiju. Kad me ugledaše, briznuše u plač.

Uzalud sam ih smirivao, uzalud tražio objašnjenje, ili nisu htjele, ili nisu mogle izustiti riječ. U mojoj kancelariji zatekoh sličnu atmosferu. Nitko da mi objasni što se događa. Ljutito uzimam spis i odlazim u radionicu tehničkog održavanja kamiona. Putem sretnem ekonoma Luku, kršnog Hercegovca, čovjeka za koga nije bilo utvrđenog radnog vremena, dolazio je u poduzeće u svitanje dana, a odlazio u noć. Vrijedio je više od svih čuvara zajedno, a poduzeće nikada nije oskudijevalo u administrativnim potrepštinama.

Tmurnog lica krene prema meni: "Pravniče, što se ovo događa?"

"Luka dragi - ne znam. Svi šute, svi su tužni i zabrinuti, a nitko da mi išta objasni."

"Pa dobro, pravniče, zar vi ne znate što se dogodilo s vama?"

"Sa mnom? Što bi se dogodilo?"

"Za Boga miloga, pa vi ste izbačeni iz poduzeća."

"Luka, što je tebi? Kakvo izbacivanje?"

"Auh, pa vi zbilja ne znate."

"Ne znam, Luka, ništa. Hajde, reci o čemu se radi."

"Jučer popodne bio je sastanak Partije. Ja nisam član, ali kako prostoriju arhive i prostoriju za partijske sastanke dijeli samo drvena pregrada, to ja prisluškujem svaki partijski sastanak i znam sve što se u poduzeću događa. Jučer su prisustvovala i dvojica iz partijskog Komiteta, zapravo iz Ud-

be. Jedina točka dnevnog reda bili ste vi, pravniče. Oni iz Udbe su grdili partijce kako su smjeli primiti vas. Kažu da ste strašan narodni neprijatelj i da vas se mora odmah otpustiti. A onda su otvorili diskusiju. Prvi se javio Lazarević. Rekao je da je on bio predsjednik Upravnog odbora kada je donijeta odluka da se vi primite. Reče da se jedino on protivio da budete primljeni kao pravnik. On je smatrao da vas se primi kao administrativnog službenika, da se pažljivo prati vaš rad, pa, ako se o vama stekne dobro mišljenje, da vas onda postave na radno mjesto pravnika. Sada on, Lazarević, protivi se vašem otpuštanju. On je govorio za vas sve najbolje, i kao radniku stručnjaku i kao čovjeku. Dakle, energično se protivi otpuštanju. Onaj od Komiteta, koji je vodio glavnu riječ, dreknuo je na njega: "Partijsku knjižicu na stol!" Lazarević je prišao i mirno predao knjižicu. Onda je ustao šef garaže Gojko Stanojević, pa poslovođa Šoća Popović, pa prometni inženjer Anđelković i još neki. Svi vas hvale, svi se zalažu da ostanete u poduzeću. Svima su im oduzete crvene knjižice. Kad su vidjeli da će, ako se tako nastavi, ostati bez članova Partije, prekinuli su diskusiju. Zatim je prijetećim glasom postavljeno pitanje: "Tko je za to da narodni neprijatelj ostane u poduzeću neka digne ruku?" Nisam, pravniče, mogao vidjeti tko je digao, a tko nije, ali sam čuo onog iz Komiteta da kaže: "Znači, svi ste za izbacivanje narodnog neprijatelja." Uprava će odmah sprovesti odluku Partije. Eto, pravniče, tako su stvari tekle. Duša me boli zbog nepravde, ali tu se ništa više nije moglo. Neka vam je Bog u pomoći. Volio bih da od mene niste ovo saznali."

"Hvala ti, Luka."

Ušavši u dvorište remonta susreo sam jednog radnika-električara.

Bio mi je vrlo drag, volio sam s njime porazgovoriti, ali je bio često nediscipliniran. Često sam mu pisao rješenja o kazni i sve činio da ga ne otpuste.

On je to znao, pa se i sa svoje strane prema meni odnosio prijateljski. Prilazi mi nekako skrušeno, uzima mi ruku i ljubi je. Očiju punih suza kaže mi: "Ogriješio sam se, pravniče, prema vama, glasao sam protiv vas. Stidim se, znam da to nije ljudski." Tješim ga: "Ništa, ništa. Čuvaj svoju djecu, valjda će njima biti bolje."

Na povratku u svoju kancelariju, nalazim Bosanku samu: "Što je to bilo jučer na sastanku? Ništa mi ne kažeš?"

"Nisam bila na sastanku, vidjeli ste da uopće nisam došla na posao.

Znala sam što će biti pa sam izbjegla. Nisam mogla dići ruku protiv vas pa makar to i Partija tražila od mene. Ostala sam kod kuće da izbjegnem sramotu, a i sukob. Vi to, pravniče, ne možete shvatiti. Ja imam dijete."

"Dobro, nastojim shvatiti. Ali, reci mi barem čije je to maslo?"

"Počelo je od sekretara poduzeća. Direktor ga je htio otpustiti kao nesposobnog, a ovaj je prešao u protunapad. Optužio ga je Komitetu, pa je predmet otišao u Saveznu skupštinu. Vi ste tamo bili i zauzimali se da se direktor i sekretar izmire. Niste ni znali da je glavna točka optužbe bila da je direktor uzeo vas kao glavnog suradnika, da vam povjerava važne poslove

koji nisu u vašoj nadležnosti, te da vas je primio za pravnog referenta iako je znao da ste osuđeni za djela protiv naroda i države. Na to se još nadovezala tužba ovog nesvršenog studenta prava Žikice, koji hoće da vas istisne i dođe na vaše mjesto. On je javio Udbi kako radnici govore da ste vi jedini pravi komunista u poduzeću. To znači da bi u nekoj kritičnoj situaciji radnici slušali vas, a ne Partiju. Žao mi je, pravniče, ne mogu vam reći kako nam je svima teško. Nikada nije bilo nikakve primjedbe na vaš rad. Svi smo vaši prijatelji, osim one dvojice. Sve je to strašno."

Znao sam da ne vrijedi razgovarati s direktorom, jer ni on nije u mnogo boljem položaju. Ali, kao izbačenog, nikakvo poduzeće me neće smjeti primiti na posao. Kakvi me dani čekaju?

Znao sam da je za donošenje odluke o otkazu nadležan Upravni odbor. Jedan prijatelj, član Upravnog odbora, dao mi je tajno kopiju materijala pripremljenog za Odbor, koji se odnosio na moj otkaz. Tu je točku pripremio Žikica, u svojstvu sekretara organa upravljanja. U materijalu su iznijete sljedeće negativne činjenice: - da prigodom stupanja u radni odnos nisam podnio odluku nadležnog organa da mi nije oduzeto pravo na obavljanje mog zanimanja (pravnika), - da u mom dosijeu u poduzeću nema formalnog rješenja da se raspoređujem na radno mjesto pravnog savjetnika, - s obzirom da po sistematizaciji radnih mjesta ne postoji odgovarajuće radno mjesto s mojom stručnom spremom na koje bih se mogao rasporediti, to je potrebno da mi se otkaže radni odnos s danom 31.12.1962. godine.

(Tako bih Novu godinu 1963. dočekao na ulici.)

Na navedeni materijal predao sam zvaničnu predstavku Upravnom odboru, kopiju svim članovima, kojom sam obesmislio sve navode.

Upravni odbor se sastao 19.11.1962. Najprije je pročitano pismo Centralnog odbora Saveza sindikata prometa u kome se traži od poduzeća da prenese pohvalu svima onima koji su bili angažirani na izradi pravnih akata o transformiranju tarifnog sistema nagrađivanja radnika "Autotransporta" u sistem nagrađivanja po učinku. Pošto sam bio angažiran na pravnom dijelu posla, ta se pohvala odnosila i na mene. U pismu je navedeno da su svi naši akti umnoženi i dostavljeni svim poduzećima cestovnog prometa u Jugoslaviji kao uspješan primjer. Zatim je pročitano pismo Državnog osiguravajućeg zavoda kojim pohvaljuje mene (imenom i prezimenom) kao najuspješnijeg pravnika-suradnika na području osiguranja na terenu općine Novi Beograd. I, konačno, pročitan je prijedlog otkaza, ne i moja predstavka. Prijedlog je primljen bez diskusije. Imao sam namjeru doći na tu sjednicu, iznijeti i obrazložiti svoju predstavku, ali me direktor zamolio da to ne činim:

"Nemojte, pravniče, molim vas. Situacija bi se samo iskomplicirala, a bez ikakvog izgleda na uspjeh."

Poslušao sam ga iz istinskog poštovanja prema njemu, jer je i on meni svakom prigodom ukazivao poštovanje, a i jer je i sam optužen zbog toga.

Na osnovu odluke Upravnog odbora, direktor je morao donijeti Rješenje o otkazu. Pozvao me, ne gleda me u oči, u ruci mu drhti papir, lice tužno: "Pravniče, pročitajte ovo pažljivo. Prije nego bih potpisao, molim vas recite, da li je tekst u skladu sa zakonom?"

Bilo je to Rješenje o otkazu s rokom od mjesec dana, s tim da ću biti razriješen dužnosti s datumom 31.12.1962. godine. Bila je tu i klauzula bez koje, prema zakonu, otkaz ne bi imao pravnu snagu, a naime, da će mi poduzeće dati pismeno obrazloženje o razlozima otkazivanja radnog odnosa, ako to budem zahtijevao u smislu zakonskih odredbi. Navedena je također i uputa da protiv Rješenja imam pravo prigovora Radničkom savjetu u roku od tri dana od dana primitka Rješenja.

"Da, druže direktore, tekst Rješenja je u skladu sa zakonom."

Rješenje mi je na potpis donio bivši student Žikica. Potpisao sam prijem, kako na jednom primjerku Rješenja, tako i na široko rastvorenoj knjizi djelovodnog protokola. Žikica je bio debeo, debelih crvenih obraza, nikad se nije znalo u kojem pravcu gleda. Ovog puta pročitao sam mu na licu izraz slavodobitnosti.

O njemu sam, inače, slušao da je morao pobjeći iz Banata gdje je u akciji prisilnog otkupa "ubijao Boga" u seljacima i "vadio im dušu na pamuk". Navodim jedan raniji slučaj za koji ću kasnije saznati da je bilo njegovo djelo.

Naime, pošto mi Zakon o mirovinskom osiguranju nije za mirovinu priznavao radni staž za godine prije osude na kaznu preko pet godina za djelo protiv naroda i države, ali je Zakon o radnim knjižicama definirao da radna knjižica služi ne samo za dokazivanje prava na mirovinu, nego i drugih prava kojima je osnov radni odnos, to sam se obratio općini Novi Beograd sa zahtjevom da mi se u knjižicu, zbog dokazivanja prava na dužinu godišnjeg odmora, upišu i ranije godine radnog staža. Zahtjevu sam priložio urednu dokumentaciju. S nadležnim načelnikom razgovarao sam o tom pitanju, analizirali smo oba zakona i suglasili se da je moj zahtjev opravdan. Uzgred napominjem da sam kod tog načelnika uživao ugled zbog pravilnika o radnim odnosima mog poduzeća, za koji je on punu zaslugu pripisivao meni, iako su i drugi imali učešća u formuliranju konačnog teksta. Poslije dužeg vremena, načelnik mi je telefonirao da je moj zahtjev pozitivno riješen, pa da mu donesem radnu knjižicu radi unošenja predmetnog radnog staža. Radnu knjižicu sam zatražio i dobio od personalca u prisustvu studenta Žikice. S

velikom radošću ušao sam u načelnikovu kancelariju, ali me smrknutost njegovog lica ohladila: "Vjerujte mi, teško mi je da vam to kažem, ali u međuvremenu od mog javljanja telefonom do vašeg dolaska (pola sata) dobio sam nalog da poništim rješenje."

"Od koga ste dobili nalog?"

"Pa, znate i sami, nemojte me to pitati."

Postalo mi je jasno. Netko je iz poduzeća telefonirao Udbi, ili personalac, ili Žikica. Kasnije ću saznati da je to bio rodoljub i patriota, svjesni drug Žikica.

Istog dana kada sam primio Rješenje o otkazu, zatražio sam od poduzeća da mi se u smislu odredaba Zakona o radnim odnosima, uruči pismeno obrazloženje o razlozima otkaza. Obrazloženje nisam dobio. Nastavio sam s radom do isteka otkaznog roka. U poduzeću je vladala vrlo mučna atmosfera, osjećao sam da ljudi ne odobravaju otkaz, ali i da se ne vole upuštati u raspravljanje o tome.

Također sam zatražio Zaštitu kod Sekretarijata za rad Saveznog i Izvršnog vijeća, pa kod Republičkog odbora sindikata prometa i veza, te kod Inspekcije rada. Dostavio sam im kompletnu dokumentaciju koja ne ostavlja nikakvu sumnju u to da se radi o potpunom bezakonju. Inspektor je izdao telefonski nalog direktoru da otkaz mora poništiti kao nezakonit. Kako do poništenja otkaza nije došlo, ponovno sam posjetio inspektora. On mi je rekao da su mu "drugovi" savjetovali da odustane od bilo kakve aktivnosti u tom slučaju, pa žali što mi ne može pomoći. Uskoro sam dobio i pismo Inspekcije kojim me obavještava da "Inspekcija nije intervenirala kod privredne organizacije jer smatra da postupkom privredne organizacije nije povrijeđena zakonitost". Dobio sam i odgovor od Sekretarijata za rad SIV-a, kojim me upućuje da se obratim tužbom nadležnom redovnom sudu ako smatram da je povrijeđeno moje pravo.

Sudski spor Cilj moje akcije je bio natjerati poduzeće na sporazumni raskid radnog odnosa. Ako uspijem, imat ću šansu zaposliti se negdje u Jugoslaviji, ako ne - nitko me neće primiti. Otkaz je u to vrijeme bila strašna riječ, to je značilo tiho odumiranje ekonomskim iscrpljivanjem. Zato sam odlučio ići do kraja. Podnio sam tužbu sudu u Zemunu, nadležnom za Novi Beograd.

Očigledno je bilo da otkaz mora pasti. U tužbi sam iznio sve detalje koji ja-

ko kompromitiraju Upravu poduzeća, odnosno one koji s njom manipuliraju.

Rasprava je zakazana za početak veljače 1963. godine. Iako sam pravnik, iako je slučaj pravno čist i jasan, odlučio sam ipak angažirati nekog od advokata. Naime, bojao sam se da će mi Udba praviti neprilike, pa sam htio imati nekakvu zaštitu, ili barem svjedoka. Imao sam u Beogradu dobra poznanstva u dvjema advokatskim kancelarijama, u jednoj četiri, a u drugoj tri advokata. Čak bih rekao da su među nama postojali prijateljski, a ne samo kolegijalni odnosi. Kad sam im rekao da imam privatni spor i da bih želio da mi netko od njih pomogne, sva četvorica su mi ponudila svoje usluge.

Kad sam im objasnio u čemu je problem, s njihovog lica je odmah nestalo prijateljske veselosti, a pokazala se oportunistička zabrinutost: "Znate, kolega, da bih vam od srca rado pomogao. Ali, vi se ovdje upuštate u borbu, ne s poduzećem, nego s državom."

"Pa zar nije obveza advokata da štiti građane od bezakonja države?"

"Jest, kolega, u pravu ste, ali ovdje se ne radi o državi, nego o Udbi, a ona je iznad države, iznad zakona, iznad Ustava. Da je bilo koja druga stvar, rado bih vam pomogao, ali ovdje sam nemoćan. Žao mi je, vrlo mi je žao."

U drugoj prijateljskoj advokatskoj kancelariji ponovilo se sve, takorekuć, od riječi do riječi. Što sad? Na ulici sretnem Stanimira, prijatelja iz Škole rezervnih oficira u Sarajevu. Zagrlismo se i poljubismo. Pričamo što je s nama bilo odonda pa do danas. Žalim mu se na kukavičluk advokata (tada se još nije bio javio Srđa Popović i ostali hrabri advokati, koji će se kasnije "zalijetati" i u najteže političke procese).

"Ne brini ništa, ja sam advokat, ja ću ti vrlo rado pomoći. Vjeruj mi." Dogovorismo se. Osvanuo je 11.2, dan rasprave. Nema Stanimira. Sjedim na klupi u hodniku i čekam da budem pozvan. Pojavljuje se gorostasni milicionar i stane ispred mene tako da je njegov kožni opasač na 15-20 cm pred mojim nosom. Udišem neugodan miris kože. Znači - provokacija. Moram biti miran i izdržati. Poslije desetak minuta prozvan sam. Na pismeno traženje poduzeća, odlaže se rasprava.

Pred sudom veliki milicijski transportni automobil "marica". Motor se uključuje i kreću na mene. Izbjegavam sudar skokom na trotoar, a oni kreću također na trotoar. Trčim na drugu stranu ulice - oni opet na mene.

Tada nastaje bjesomučno utrkivanje po zemunskim ulicama. Koristim ugao i uskačem u kuću u kojoj stanuje jedna draga banjalučka (izbjeglička) obitelj. Skrivam se kod njih nekoliko sati, a onda odlazim Stanimiru. Prekoravam ga kao kukavicu. Objašnjava mi razlog spriječenosti, podnosi mi dokaze i jedva me umiruje.

Na drugo ročište Stanimir je došao. Advokat "Autotransporta" izjavljuje da sam se ja odrekao obrazloženja u razgovoru s direktorom, a onda da sam personalcu predao pismeni zahtjev da mi se da obrazloženje. Advokat predaje sudu obrazloženje. Zahtijevam od Stanimira da protestira što primjerak ne da i nama, ali Stanimir to ne prihvaća. Sud ne čita obrazloženje nego ga priključuje spisima. Advokat predlaže da se saslušaju svjedoci: sekretar, personalac, sekretar organa upravljanja i direktor. Rasprava se odlaže za ožujak. Na ožujskom ročištu saslušani su svjedoci. Direktor je izjavio da mi je dat otkaz zato što su organi upravljanja zauzeli stav da kao osuđeno lice ne mogu biti na radnom mjestu pravnog referenta. Prije nego što je potpisao Rješenje rekao je da me pozvao i pitao: "Da li je Rješenje o otkazu zakonito?" Nadalje je rekao da smo razgovarali o obrazloženju, te da sam mu rekao da su razlozi otkaza poznati, pa kad bi to stajalo u obrazloženju da bi mi to smetalo prigodom zapošljavanja, uslijed čega odustajem od obrazloženja. Za moj pismeni zahtjev da mi se izda obrazloženje, on, direktor, saznao je iz materijala za sjednicu Radničkog savjeta (na kojoj se raspravljalo o mom prigovoru na otkaz), a to je bilo poslije nego što sam ja podnio tužbu sudu. Taj moj pismeni zahtjev direktor nije vidio ni do danas. Obrazloženje je bio dužan izdati sekretar poduzeća.

Ja sam negirao direktorovu izjavu da smo razgovarali o obrazloženju. Možda je direktor mislio da bi mi obrazloženje štetilo ako bi ušlo u Rješenje.

Sekretar izjavljuje da je bio na bolovanju kad sam ja podnio zahtjev za obrazloženje, ali da je direktor bio dužan izdati obrazloženje.

Sekretar organa upravljanja (Žikica) izjavljuje da su čekali odluku Radničkog savjeta za obrazloženje, a dotle on nije poduzimao ništa. On nije vjerovao da će doći do spora pa o mom zahtjevu, nije ni obavijestio direktora. Obrazloženje je trebao izdati sekretar.

Predsjednik sudskog vijeća je izgrdio Žikicu kao glavnog krivca što je do spora došlo.

Pošto je bilo očigledno da ću spor dobiti, predložio sam sporazumni raskid radnog odnosa, a tuženi su sudu podnijeli i odluku Upravnog odbora u prilog sporazuma. Sud je donio odluku o poravnanju prema kojoj se ja imam vratiti na posao, a radni odnos mi prestaje sa 15.4.1963. godine.

Kad smo izlazili iz suda prišao mi je direktor: "Pravniče, zašto ste me prevarili?"

"Kako to mislite, direktore?"

"Kad sam vam pokazao tekst Rješenja o otkazu, pitao sam vas da li je on u skladu sa zakonom, a vi ste potvrdili da je. A onda ste pokrenuli spor."

"I sada izjavljujem da je tekst bio u skladu sa zakonom. On je sadržavao klauzulu koja mi je davala pravo da nakon prijema Rješenja, koje ne

sadrži obrazloženje, zatražim pismeno obrazloženje. To je sve. Dakle, nisam vas prevario."

Nisam bio siguran da me i ovog puta razumio.

Izgon iz Beograda i Srbije Čim sam dobio otkaz, dobio sam i poziv Udbe za Novi Beograd. Oni su me pozivali nekoliko puta i vršili vrlo jak pritisak da postanem njihov agent. Sve ću te razgovore, prema sjećanju, sažeti kako slijedi: "Vi ste privatizirali "Autotransport". Postali ste tamo glavni savjetnik direktora, uzurpirali ste vlast, bavite se aktivnostima koje daleko prevazilaze nadležnost pravnika. Zato, napustite poduzeće odmah."

"Najprije, druže, ja nisam privatizirao poduzeće. Ja sam samo želio uspjeh poduzeću. Ako me direktor konzultira, to je njegovo pravo i ja smatram da sam mu dužan pomoći u granicama moje stručnosti. Imate li podatak da sam bilo što konkretno loše uradio, da sam direktora u nečemu krivo savjetovao?"

"Znate što, pravniče. Hajde da uspostavimo trgovačke odnose, to jest, vi ćete s Udbom surađivati na obavještajnim poslovima, a mi ćemo vam omogućiti ili da ostanete u Autotransportu, ili ćete u nekom drugom poduzeću dobiti dobro mjesto."

"Hvala vam, druže, ali to ne mogu prihvatiti. Ja sam u životu dovoljno namučen i sada želim da svojim radom zarađujem kruh."

"Ako ne primite ovu našu ponudu, ja i moji kolege u drugim mjestima maltretirat ćemo vas sve dok ne postanete potpuno iznemogao starac."

"Druže, meni Ustav garantira pravo na rad."

"To je točno, ali u Ustavu ne piše da morate biti pravnik. Vi možete jedino biti transportni radnik, ili da nosite cigle po građevinama, a veliko je pitanje hoćete li i to postići."

"Prema vašim riječima, meni ne preostaje ništa drugo nego, ili da sebi ispalim metak u čelo, ili da s mosta skočim u Savu."

"Da, da, upravo tako. To je ono što vam ja savjetujem i preporučujem ako odbijete suradnju s nama."

"Ja sam vrijedan i savjestan radnik, nije u redu da prema meni tako postupate."

"Kakav ste vi radnik, to je odnos direktora i vas. Nas interesira hoćete li vi surađivati s nama na obavještajnim poslovima ili nećete."

"Zar vi, druže, nemate dovoljno moralnih nakaza, pa vam treba još jedna?"

"Nas zapravo i ne interesira da vi cinkarite ljude iz poduzeća, nama je dovoljno da vi potpišete obavezu da ćete raditi za nas, pa makar ništa ne radili."

"Pa što će vam moja gola obveza?"

"Zapamtite, pravniče. Mi se nikada nećemo moći pomiriti s time da čovjek kao vi nije s nama. Uostalom, ako ste mogli raditi za američku obavještajnu službu, možete i za nas."

"Kako vi dolazite na ideju da sam radio za američku obavještajnu službu?" "Čitao sam u presudi."

"Pa vi vjerujete onome što piše u presudi?"

"Svi vi špijuni kažete da presuda laže. To je tipično za takve ljude."

"Druže, ja ne znam što u presudi piše jer je još nisam dobio. Ali znam da nisam bio špijun. Recite mi, imate li vi pravo uvida u moj dosje u Centralnoj Udbi?"

"Imam."

"Dobro, ako vas interesira jesam li bio špijun ili ne, zavirite u moj dosje. Tamo stoji službena konstatacija da je u Trstu na mene šest mjeseci vršena presija da radim za američku obavještajnu službu, a ja sam to uporno odbijao."

Poslije tri dana drug me ponovno pozvao.

"Pregledao sam vaš dosje. Zaista niste bili ničiji špijun. Ali, otkuda vi znate da takav dokument postoji u vašem dosjeu?" "Čuo sam o tome razgovor dvojice ljudi u tramvaju."

Obojica smo prasnuli u smijeh.

Svaki sastanak je trajao po nekoliko sati. Bila je to prava psihička tortura. Ali, na tome se nije završilo. Nezadovoljan i ljut, opisao sam sva ta bezakonja i s tim otišao šefu kabineta Ćeće Stefanovića, saveznog ministra unutarnjih poslova. Rekao sam mu da je do otkaza došlo na zahtjev Udbe.

Uzeo je podnesak i rekao da će stvar provjeriti, a da se ja vratim kroz tri dana.

Trećeg dana mi je rekao: "Nije istina da ste dobili otkaz na zahtjev Udbe, nego na zahtjev društveno-političkih organizacija."

Tako se završila i moja posljednja žalba, više ih neće biti.

Nakon što sam postigao na sudu sporazumni raskid, dan ili dva kasnije, primim poziv da se javim u Udbu za Srbiju (Brankova ulica). Istinski sam se uznemirio, jer sam mislio da s Udbom nemam više ništa. Primio me čovjek niska rasta, bucmast, s brčićima. Sjedio je za stolom u velikoj sobi.

Počeo je priču ispočetka, govorio mi je sve ono što su mi govorili njegovi potčinjeni u Novom Beogradu. Završetak je bio sljedeći: "Evo, pogledajte. Na ovoj karti Beograda ucrtana su sva poduzeća.

Pokažite prstom u koje želite. Jedino ne dolazi više u obzir 'Autotransport'.

Naravno, zauzvrat vi ćete potpisati obavezu da ćete raditi za nas. To će vam

biti vrlo lako i prijatno. Jedan put tjedno vi ćete otići na piće u restoran hotela 'Majestic'. S vama će sjesti drug koji će biti na vezi. Malo ćete proćaskati s njime. Ako imate što kazati, vi ćete mu reći, a ako ne - ništa."

U tom trenutku u sobu je ušao čovjek od kog sam protrnuo. Visok, crveni gusti brkovi, gleda me sa ciničnim osmijehom. Otprilike mjesec dana prije nego što sam dobio otkaz, svakog jutra kad sam izlazio iz kuće na posao, stajao je s druge strane ulice i promatrao me. Mnogo puta sam se jedva suzdržao da mu ne priđem i upitam ga što bulji svakog jutra u mene. A evo ga sad - udbaš Srbije. Tu je, pokazuje mi tko je i što je.

Rekao sam načelniku da me već jedanput prestanu maltretirati jer su svi njihovi napori da od mene naprave špijuna uzaludni.

"Dobro, sami ste odlučili svoju sudbinu. Protjerani ste iz Beograda i Srbije. Idite kud znate."

"A, nije samo tako. Znam ja što me još čeka." "Što vas to čeka?"

"Automobil na ulici."

"Mi se time više ne bavimo", rekao je načelnik i dao mi znak da mogu ići.

Onaj crveni me gledao nekako iznenađeno, ali zašto, to nisam uspio odgonetnuti.

Zorino stradanje (gaženje automobilom) Dva dana nakon toga Zora je otišla na tržnicu kupiti sira. Rekla mi je da će se odmah vratiti. Redovito ga je kupovala kod iste seljanke. Prošao je sat, dva, pa i tri. Konačno mi je postalo jasno da se dogodilo neko zlo. Otišao sam na tržnicu. Seljanka mi je potvrdila da je Zora bila, kupila sir i otišla.

Pošto u stanu nisam imao telefon, otišao sam na poštu i zvao redom sve bolnice - takvu osobu nisu primili. Ostala je još samo Vojna bolnica, nju nisam zvao jer tamo primaju samo vojna lica. Očajan, krenuo sam kući u nadi da se u međuvremenu vratila. Pred kućom sam se sreo sa Zorinom sestrom Mirkom. Kaže da me traži da mi saopći nešto neprijatno. Zvali su je iz Vojne bolnice i obavijestili je da joj je tu sestra od koje su dobili njen broj telefona.

U predvorju Vojne bolnice, na stolu, ležala je Zora grčeći se od bolova i susprežući jauke. U predjelu sljepoočnice vidio sam veliki krvni podli-

jev. Ona se ne sjeća što se s njom dogodilo. Kad je došla k svijesti, vidjela je da u automobilu sjedi pokraj vojnika šofera: "Kud me vodiš, ti vojniče?", pitala ga je Zora.

"Vodim vas u Vojnu bolnicu."

"Ne, ne, što ću ja tamo? Zaustavi da izađem, zaustavi. Meni nije ništa."

"Gospođo, vi ste se okliznuli na ledu i povrijedili se. Ja sam bio u blizini i poveo vas. Pošto sam ja vojnik, moram vas odvesti u Vojnu bolnicu."

"Ne, neću, zaustavi."

"Vidjela sam", kaže Zora, "da smo upravo ušli u krug Vojne bolnice.

Nisam odmah osjećala nikakve bolove, ali sam ih osjetila prigodom izlaska iz automobila. Pregledali su me i rendgenski snimili. Kažu da sam se povrijedila od pada i da sam doživjela šok. Ali, mene užasno boli u predjelu karlice."

Pronašao sam liječnika. Rekao mi je da se radi o okliznuću i lakom potresu mozga. Poveo me u kabinet i pokazao rendgenski snimak: "Evo, vidite da nema ništa. Ovdje, pri dnu, karlične kosti su razdvojene, ali to je njoj od rađanja."

"Doktore, moja supruga nikada nije rađala."

"Zaista? E, pa onda je to nešto drugo. Ne znam o čemu se radi. Moje mišljenje što sam vam iznio je mišljenje konzilijuma."

"Molim vas, sazovite ponovno konzilijum. Moja supruga ima vrlo jake bolove, očigledno se radi o nekoj ozbiljnijoj povredi."

"Nažalost, ne mogu više sastaviti konzilijum. Od jutra do mraka dovode nam povrijeđene od skliznuća na ledu, moji su kolege preopterećeni." "Što mi savjetujete, doktore?"

"Postoje dvije mogućnosti. Prva je da ona ostane u bolnici. U tom slučaju možemo je smjestiti na podu između dva kreveta. Nema izgleda da će se uskoro neki krevet osloboditi. Sve su to lomovi kostiju od pada. Druga je mogućnost da je vodite kući, a kroz petnaest dana dovedite je na kontrolu.

Treba da leži nepomično. Potražite i pomoć terenskog liječnika. Vjerujem da će se to brzo stabilizirati."

Prebacivanje Zore sa stola na nosila hitne pomoći bilo je za nju previše bolno, a još gore kada je smještena u lift. Bolničari nisu pristali da je prenose na nosilima na peti kat. Prebolno je bilo i njeno lijeganje u krevet.

Pokazali su se brojni krvni podljevi po cijelom tijelu, baš po cijelom tijelu.

Iznad gležnja lijeve noge vidjelo se veliko nagnječenje. Požalit ćemo što joj nije ukazana ama baš nikakva pažnja. To sigurno nije od okliznuća, ali od čega je?

Sutradan sam otišao na tržnicu, pa od nje krenuo prema našem stanu.

Ulazio sam u svaku prodavaonicu i svaku zanatsku radnju i pitao je li se jučer u blizini nešto dogodilo od čega je jedna žena povrijeđena. U kavani na uglu ulice rekli su mi da je automobil udario jednu ženu, ali da se to dogodilo iza ugla, neka se raspitam u staklarskoj radnji, jer oni su sve vidjeli.

"Bio sam na vratima radnje", reče mi staklar. "Jedna je žena prelazila pješačkim prijelazom. U tom trenutku velikom brzinom je na nju naletio veliki tamni auto i kršio je i gurao pred sobom. Točak joj je pritisnuo glavu o rub trotoara, pravo je čudo da je nije smrskao. Kolima je upravljao vojnik, on je dao gas da pobjegne. Ljudi su skočili pred auto i prisilili vozača da ženu uzme i povede u bolnicu. Vozač se protivio jer da mora hitno po generala, ali ljudi ga nisu puštali pa je bio prisiljen da je primi. Stavili smo je na sjedište pokraj njega u besvjesnom stanju. Ja sam zapisao broj automobila, evo izvolite."

Automobil je imao oznaku da je vojni. Ispitivanjem sam ustvrdio da pripadaju generalu, komandantu jedne divizije. Uputio sam mu pismo, opisao slučaj i naveo da ću pokrenuti postupak i protiv države i protiv vozača.

Tražio sam da mi se kaže ime i adresa vozača.

Posjetio nas je vojni pravobranilac, pukovnik Altarac. Vidio je u kakvom je stanju Zora, pokazao sam mu liječnički nalaz povreda po tijelu. Ponudio nam je tako mali iznos naknade da me postidio. Na moje odbijanje, odgovorio je da je to po zvaničnoj vojnoj tarifi. Najavio sam podnošenje tužbe za naknadu štete. Nisam mu rekao da smo i ja i Zora nezaposleni i bez socijalne zaštite. To nema veze s tarifom.

Posjetio nas je još jedan pukovnik. Predstavio se kao vojni tužilac.

Vidio je kakve bolove Zora podnosi, pokazao sam i njemu liječnički nalaz.

Teško me dojmila njegova hladna ravnodušnost. Sugerirao mi je da protiv vozača ne pokrećem krivični postupak: "Znate, mi drukčije postupamo. S vozačem je razgovarao njegov starešina. Mi preodgajamo takve ljude. To je bolje nego da ih kažnjavamo. Zato vam savjetujem da ga ne gonite krivično. On je veoma solidan vojnik."

"Druže pukovniče, je li vozač prijavio slučaj, a ako jest, što je naveo?"

"Rekao je da se jedna žena okliznula, a on ju je uzeo u automobil i odveo u bolnicu."

"Nastavite vi njega preodgajati, a molim vas, dajte mi njegove podatke."

Pukovnik je to nevoljko učinio i otišao hladan kao što je i došao.

Zahvaljujući tome što sam istjeran iz poduzeća, mogao sam se potpuno posvetiti Zori. Liječnik je ustvrdio i postojanje unutarnjih povreda, vezano s mokraćnim mjehurom. Bilo je to vrijeme kada joj je moja pomoć bila potrebna svakih 5-10 minuta, danju i noću.

Radi kontrolnog pregleda, petnaestog dana preuzela ju je hitna pomoć. Na nosilima su je spustili niz stepenice i stavili u automobil. Sjeo sam do metalne ploče, iza leđa vozača, i položio Zorinu glavu u moje krilo - ruku sam držao na njenom tjemenu. Automobil je uključio sirenu i bespotrebno jurio velikom brzinom. Na raskrižju dvije ulice, s desne strane, sručio se na nas drugi automobil hitne pomoći, također s uključenom sirenom. Vozači

nisu čuli jedan drugoga. Naglo kočenje spriječilo je katastrofalni sudar.

Automobili su se zaustavili, štono se kaže, na milimetar jedan od drugoga.

Uslijed naglog kočenja, Zorino tijelo je napravilo snažan pokret prema metalnoj ploči iza vozačevih leđa. Da nisam rukom pridržavao njeno tjeme, ne smijem ni pomisliti što bi se bilo dogodilo.

Rendgenski snimak je pokazao tri loma karličnih kostiju. Savjet liječnika: pošto nema mjesta u bolnici, vodite je kući. Neka leži nepomično, dva bočna prijeloma karličnih kostiju će zarasti, ovaj srednji će ostati razdvojen, ali od toga neće biti posljedica.

Dr Jovanović, liječnik iz susjedstva, i sam politički obilježen, shvatio je našu situaciju i dolazio je nekoliko puta, bez naplate honorara, dajući nam korisne savjete: "Najpotrebnije je da angažirate neku dobru maserku."

Kako doći do dobre maserke? Sreća nas je poslužila. Naša dobra prijateljica Neda Brkić, koja nam je već ranije bila ukazala toplo gostoprimstvo, dovela nam je maserku. Bila je to pogrbljena starica, Poljakinja, učenica bečke škole. Ona je napustila posao. Ranije je masirala supruge mnogih političara, sada odlazi još jedino kod Pepice Kardelj. Odlučila je da i nju odbije, jer je već iznemogla. Ali, kad je od Nede saznala za naš slučaj, odlučila je pomoći. Dolazila je tri puta tjedno. Zorino tijelo bi najprije okupala rakijom, pa blago masirala. Zatim bi je naprašila talkom, pa opet masirala. Uvijek od vrhova stopala pa prema gore, tako i ruke. Za divno čudo, Zora pri tome nije osjećala nikakvu bol, ali ako bih je ja dotakao - naopako. Valjda je kod Poljakinje bilo i vještine, ali i nešto od hipnoze.

Nakon mjesec dana, maserka je odredila svaki dan toplu kupku u kadi. Bili smo zabrinuti hoćemo li uspjeti dovesti je do kade i položiti je.

Uspjeli smo! Bio je to siguran znak da će ozdravljenje napredovati. Čim sam dobio otkaz, Zora Bojić, naša dobra prijateljica, i ona izbjeglica iz Banjaluke, angažirala je svog rođaka, direktora velikog industrijskog poduzeća, da mi omogući neki honorarni posao. Došao je da vidi Zoru i donio mi da prevedem četiri knjige o najsuvremenijim glodalicama za čelik. Za mene je to bila potpuno nepoznata materija, ali takav posao nisam smio ne prihvatiti. Nabavio sam odgovarajuće udžbenike Tehničkog fakulteta i dao se na studiranje. Za nejasna mjesta posavjetovao bih se s inženjerom, jednim od Zorine braće koji je stigao iz Bosne.

Upravo sam završio prevođenje i tipkanje dvije knjige, kad evo i direktora. Pregledao je knjige, zadovoljan je: "Napravi račun i donesi mi ga na potpis, honorar će ti biti odmah isplaćen. Ali, preostale dvije knjige moram ti oduzeti. Ne mogu ti reći koliko mi je žao, ali tu se ništa ne može. Ne pitaj kako i zašto, ti me barem možeš shvatiti."

"Znači, i ti si pod kontrolom?"

"Nema toga ko je bez kontrole."

Tako sam opet ostao bez posla.

Nakon nekoliko dana posjetila nas je poznanica, kćerka jednog od najpoznatijih političkih osuđenika u Mitrovici. Donijela mi je desetak stranica nekog teksta na talijanskom, ona ne zna talijanski pa se sjetila mene. Doći će kroz nekoliko dana i donijeti mi honorar. Preveo sam taj materijal čudeći se njegovoj beznačajnosti. Kome i u kakve svrhe to može trebati? Ali, što se to mene tiče?

Prošlo je nekoliko dana i, evo naše poznanice u pratnji jednog čovjeka vrlo neugodnog izgleda. Za njega sam radio taj prijevod, pa je došao platiti. Posebnu pažnju obratio je Zori. Pitao ju je kako se to dogodilo, te kako se osjeća, te kad će prohodati. Taj čovjek je i na Zoru i na mene ostavio vrlo neugodan dojam. Bilo mi je jasno da je prijevod bio samo isprika da posjeti Zoru. Bio je to potpukovnik Udbe. A meni, otkada se Zori dogodila nesreća, stalno u ušima odzvanja: "Mi se više time ne bavimo". To su bile riječi šefa Udbe za Srbiju kad sam mu rekao da očekujem da će me automobil pregaziti na ulici. I danas mi je teško vjerovati da je jedan general dao suglasnost Udbi da upotrijebi njegov automobil da bi zgazili Zoru. Zašto Zoru, a ne mene? Pa i ranije su se na nju okomljavali da bi preko njenog stradanja slomili mene. Tri puta zatvarana, ukupno tri godine i dva mjeseca maltretiranja u zatvorima, bez prava na točkice za hranu i za tekstil i bez prava na zaposlenje. Zašto nju, a ne mene? Pa, izgleda da sam im trebao živ, ali slomljen.

To bi deprimiralo moje političke istomišljenike u inozemstvu. Zašto auto jednog generala, a ne nekog taksiste ili privatne osobe? Pa tko bi mogao povjerovati da jedan ugledni general pruža takve kriminalne usluge?

Poslije posjete i razgovora s pravobraniocem i vojnim tužiteljem, odlučio sam se na pokretanje spora za naknadu štete, to jest da tužim državu.

Advokat Vuković, stari i bolesni Crnogorac, ali vrlo uspješan u svom poslu, prihvatio je preuzeti slučaj. Pošto nisam imao mogućnosti financiranja troškova, sporazumjeli smo se da od dosuđenog iznosa ide njemu polovina, a trošak sudske takse snosi on.

Na prvom ročištu pojavio se vozač kao svjedok. Bio je to jedan neozbiljan fant - Ludič iz Celja. Smijao se nastojeći biti duhovit dok je davao izjavu. Ostavio je tako loš dojam da sam odlučio goniti ga krivično. Ali, uskoro je otpušten iz vojske i otišao je iz Jugoslavije. Dosuđen je tako mali iznos da je advokat odlučio zadržati samo jednu trećinu. Alal mu vjera. To je primjer crnogorskog čojstva.

Evo i jedne bolne napomene. Iznad gležnja stopala ostalo je vidljivo nagnječenje. Nismo tome poklanjali pažnju. Poslije četrdeset i osam godina, tu se zadržao krvni ugrušak izazvavši tešku bol. Preskačem mnoge neugodne stvari, ali navodim da se u tom stopalu razvila gangrena, a poslije i na drugoj nozi. Opet preskačem neugodne stvari. Rezultat - obje noge amputirane poviše sredine bedara. Preskačem sve muke. Uporno se brinem o njoj i u rijetkim slobodnim trenucima dovršavam Sjećanja.

PRELAZAK U SPLIT

Rad u Brodogradilištu Nalog šefa Udbe za Srbiju da moram napustiti i Beograd i Srbiju, shvatio sam ozbiljno. U Banjaluci bi nam bilo najbolje jer bismo bili kod Zorinih divnih roditelja, u lijepoj kućici s bogatim vrtom. No, ta kombinacija otpada, s obzirom da mi je načelnik Udbe poručio da mi u Banjaluci nema mjesta. Ostao je Split. Brat Oskar posjećuje svoje prijatelje, direktore poduzeća, dobija obećanja, ja podnosim molbe, ali, na kraju ništa. Konačno se obratio narodnom heroju Anti Jurjeviću-Baji, direktoru BrodogradilištaSplit. Baja je mnogo cijenio Oskara, pa sam na molbu dobio poziv da se javim u škver (brodogradilište). Zora je već bila sposobna za putovanje, te sam je mogao odvesti roditeljima u Banjaluku na oporavak, a ja sam krenuo za Split.

Ogromno brodogradilište izazvalo je moje divljenje, a i ponos što ću raditi u takvom poduzeću. Konačno se ostvaruje moja dječačka želja iz 1921. godine. Do ispunjenja te želje trebalo je proći pune četrdeset i dvije godine! Ispunjava se tako i moja izjava, data 1957. godine "uglednom drugu" iz Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove, da mi je ideal da postanem pravnik u nekoj pomorskoj plovidbi ili brodogradilištu. Zbog tog odbijanja, odležao sam još skoro tri godine. Je li se to isplatilo? Možda, da! Evo me, konačno u brodogradilištu.

Primio me pomoćnik direktora Službe prodaje Ivo Giovanelli - "Đove", slavni vaterpolista splitskog Jadrana i državne reprezentacije. "Šjor Đove", rekoh, "vi se sigurno mene ne sjećate, ali ja se vas dobro sjećam. Dolazio sam u Jadran i pomalo plivao i trenirao vaterpolo, radi rekreacije, ne radi takmičenja. Jednog dana trener Čulić mi je rekao da izađem, a vama da uskočite. Moglo vam je biti četrnaest godina, bili ste niskog rasta, ali već dobro razvijen. Tko bi mogao i zamisliti da ćete se razviti u takvog kolosa!"

"Da, bio sam malog rasta. Drago mi je da smo opet skupa. Nego, pošto nema dovoljno mjesta u Službi prodaje, vi ćete raditi u Službi nabave kod ing. Žarka Zelića. Imat ćete dnevno možda pola sata posla."

"Kako to pola sata? Ja sam primljen kao pravnik."

"Da, Baja mi je rekao da vas primim, ali pošto mi već imamo u ovoj službi pravnika dr Nardellia, a on vodi uspješno pravno-komercijalne poslo-

ve, to za vas nema zapravo posla, a od Zelića ćete moći dosta naučiti iz oblasti ekonomije."

"Vi govorite o pravniku dr Nardelliu, je li to Bruno Nardelli?"

"Da, zar ga vi poznajete?"

"Ne samo da ga poznajem još iz djetinjstva, nego smo poslednjih nekoliko godina zajedno radili."

"Ili ste vi zajedno bili u pržunu?"

"Jesmo, šjor Đove."

"Da vi znate kakav je u početku bio problem s njim. Kad je pušten i došao u Split, nitko ga nije htio primiti na posao, ne toliko što je robijao, nego što je bio Pavelićev ministar za Dalmaciju. On je tu funkciju primio tek kad je propala Italija i kad su Nijemci okupirali Split. Zna se da mu na dušu nije mogao biti stavljen nikakav zločin, ali bio je ustaški ministar - jedini koji nije osuđen na smrt. Jednog dana smo Baja i ja na Jadranovom stadionu promatrali vaterpolo utakmicu (ja sam već prestao igrati). Baja me pita: "'Ko je onaj tamo što sjajno igra?" "Šta mu vrijedi da dobro igra, kad je gladan", odgovorih.

"Kako gladan?" - pita Baja.

"Ima mater i još jednog brata, nitko ništa ne zarađuje, a oca mu nitko neće zaposliti zato što je došao s robije. Otac mu je dr Bruno Nardelli, izvrstan pravnik, predratni sudac Apelacionog suda u Splitu."

"To je onaj Pavelićev ministar za Dalmaciju, sjećam se. Pa, on je svoje odrobijao. Nema u socijalizmu da se nekoga kažnjava dva puta. Takav postupak je nepravedan, ja ću ga primiti, neka sutra napravi molbu."

"Međutim", priča mi šjor Đove, "radnici su se pobunili. Prijetila je opasnost da ga fizički napadnu. Zato sam ga ja svakog dana dovodio pod ruku u Brodogradilište i tako ga izvodio. Trajalo je to oko tri mjeseca dok su se ljudi privikli na njega. Sad ga svi cijene kao vrlo korisnog radnika i čovjeka. Sada, kada je dr Nardelli probio put, vama će biti lakše."

Zahvalio sam se šjor Đovi, a on me odveo u kancelariju ing. Žarka Zelića. Uspostavilo se da dobro poznaje mog brata Oskara. Svakog trenutka je netko iz Nabave dolazio kod Zelića i pitao ga za savjet. Bila je to prigoda i za mene da dosta naučim od altruističkog kolege Zelića.

Prvog dana potražio sam mog robijaškog prijatelja Nardellija. Bruno se obradovao što me vidi, a vrlo se iznenadio kad sam mu rekao da od danas ponovno radimo zajedno. Opazio sam da mu je licem prošao neki oblak pobojao se da su u jednoj službi previše dva robijaša, obojica politički krivci. Ali, što je - tu je. Tog dana sam proveden kroz Brodogradilište, od radionice do radionice, od navoza do navoza. Gledao sam navoz s tek položenom kobilicom (prvi čelični lim za dno broda), gledao željeznu grdosiju pred porinućem, pa brod u opremanju za isporuku. Želim raditi, želim nešto stvoriti u ovom škveru. A Đove reče: "Po ure posla dnevno!" Ne, ne, drukčije će to

biti. Obišao sam sale Konstrukcionog sektora gdje sam vidio kako se pravi dizajn broda, pa njegovi detalji. Impresivno. Ovo gigantsko brodogradilište je ostvarenje mojih dječačkih želja, a sada poslije svih stradanja postaje i smisao praktičnog dijela mog života.

Nisam se mogao pomiriti s "po ure" rada dnevno, plaćen sam za osam sati. U Zelićevoj kancelariji prelistavam Glasnik Privredne komore Jugoslavije. Nailazim na podatke da neke inozemne brodarske kompanije planiraju narudžbe brodova. Prepisujem to i pokazujem Đovi. Zadovoljan je.

To me ohrabruje. Shvaćam da je to neobrađivano polje, a može biti korisno.

Nekoliko naših gospodarskih časopisa i desetak inozemnih, postaju za mene pravi marketinški rudnik. U početku sam Đovi donosio podatak po podatak - kako naiđe. Postepeno razvijam sistem istraživanja domaćeg i svjetskog tržišta brodarstva i brodogradnje.

Predmet istraživanja: stanje brodarstva po državama, po tipovima i nosivosti; planovi razvoja flote; stanje brodogradnje i planovi razvoja po državama; financiranje i stimuliranje brodarstva i brodogradnje; kapaciteti i opremljenost brodogradilišta; proizvodne i tržišne cijene pojedinih tipova brodova; zauzetost kapaciteta i knjige narudžbi i slično.

Sav taj materijal sam odgovarajuće šifrirao i po svakoj šifri pisao kratki bilten sa naznakom izvora podataka kako bi zainteresirani mogao za detalje konzultirati izvor u dotičnom časopisu. Te su biltene dobijali svi zainteresirani u Brodogradilištu - prema spisku šifri lako su dolazili do najsvježijih podataka koji ih zanimaju. Nadalje, svaka tri mjeseca izdavao sam knjigu u kojoj su davani sistematski pregledi rezultata istraživanja. Ono što je, pak, bilo najvažnije u tom poslu, bile su prognoze. Do njih nisam mogao sam doći, pa se Brodogradilište pretplatilo na periodične publikacije inozemnih instituta koji se bave prognozama. Nažalost, pokazalo se da je to od male vrijednosti, ne zato što ti instituti ne bi bili opremljeni dobrim stručnjacima i dobrom tehnikom, nego zato što su se događale nepredviđene okolnosti: poremećaji cijene nafte, poremećaji svjetskih financija, politički zapleti među državama itd. Ipak, prognoze koje sam pružao - bile su našim rukovodiocima barem neka indikacija.

Dr Nardelli me povremeno angažirao na nekom pravnom poslu. Bio je užitak raditi s tako vrsnim pravnikom čiji je obim posla obuhvaćao: ponude, ugovore i njihovo izvršavanje, rješavanje garantnih obveza, rukovođenje referentima za pojedine brodove u gradnji itd. To je bio posao barem za petoricu. Osim toga, vršio je korekture engleskih tekstova koji su izlazili iz Službe (engleski je vrlo pedantno učio na robiji).

Direktor Službe prodaje Frane Braović (sjećat ću ga se kao stručnjaka, vrlo taktičnog rukovodioca i dobrog prijatelja), rekao mi je da su se dr Nardelli i on sporazumjeli da ja preuzmem vođenje jednog slučaja arbitraže u Londonu. Bio je to za mene najugodniji izazov. Slučaj je bio sljedeći: grč-

ki naručilac grupe od pet brodova, kao dio cijene ustupio nam je svoja dva stara broda. Mi smo za te brodove našli kupce. Ugovori o kupoprodaji sadržavali su uvjetnu klauzulu: podređeno odobrenju jugoslavenskih nadležnih vlasti u roku od tri mjeseca od zaključivanja ugovora. U spisu nisam našao jasan i čist dokument da je takvo odobrenje traženo i odbijeno, nego se posredno izvlačio zaključak. Znajući iz literature da u takvim slučajevima engleski sudovi traže dokaz da je odobrenje traženo, da je izdato negativno rješenje od strane nadležne vlasti, te da je na takvo rješenje pravovremeno uložena žalba, iznio sam to i Nardelliu i Braoviću, pa sam ih zamolio da me oslobode tog predmeta, a savjetovao sam da se s kupcima-tužiteljima ide na nagodbu. Braović mi je rekao: "Znam da se spor teško može dobiti, ali idite na arbitražu. Neka izgubimo, ali ćemo zato saznati što je to arbitraža u praksi. Zaslužuje da platimo za to neku cijenu."

Spor smo izgubili, ali to je bio početak stjecanja iskustva, upoznavanja engleskog pravnog sistema. Većina sporova, kojih je bilo više, vođena je prema engleskom pravu. Nijedan spor više nismo izgubili. Redovno su to bili sporovi vrlo velike vrijednosti. Oni su se rješavali i nagodbama. Stranke prigodom ugovaranja gradnje najčešće su usvajale arbitražnu klauzulu. Arbitražni postupak bio je jeftiniji od parničnog, a i lakše se postizala nagodba.

Za što uspješniji rad, uspostavio sam odjel za komercijalne pravne poslove.

Imao sam razumijevanje rukovodilaca poduzeća za nabavku odgovarajuće literature, uglavnom na stranim jezicima. Tako snabdjevena stručna biblioteka, bila je od velike pomoći mojim vrijednim kolegama i meni. Uspostavili smo suradnju s odgovarajućim ministarstvima i ustanovama, a i s ostalim našim brodogradilištima. Mnogo su mi pomogla i saznanja do kojih sam došao na postdiplomskom studiju privrednog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu gdje sam, 1970. g, stekao stepen magistra.

Splitska Udba i komitet Partije nisu pozitivno gledali na moju aktivnost. Generalnom direktoru, narodnom heroju Anti Jurjeviću Baji, zamjerili su kako je on kao prvoborac mogao mene primiti u "Škver". Baja im je odgovorio: "Što hoćete, ja prvoborac - on prvoborac." Nakon Bajinog odlaska u mirovinu, od novih direktora, kako su se smjenjivali, traženo je da me otpuste, ali oni su imali hrabrosti da takve zahtjeve uvijek odbiju.

Kada je u Brodogradilište došao predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov, Udba mi je zabranila izlazak iz ureda dok Hruščov ne napusti krug Brodogradilišta. Kada je Tito posljednji put došao u Split, svi smo morali izaći na ulicu da ga pozdravimo. Bio je bez Jovanke, a u krilu je držao obje bijele pudlice. Ocijenio sam koja su trojica službenika iz Uprave određena da me "drže na oku". Da bih to provjerio, dva puta sam mijenjao mjesto, a ta su se trojica polako, nonšalantno, pomicala i zauzimala položaje uvijek na jednakoj udaljenosti od mene, ali tako da me vide. To je bilo sve. Udba me direktno više nije uznemiravala, odnosno maltretirala.

Moj posao učestvovanja u pregovorima za zaključivanje ugovora vodio me u razne zemlje. Dolazio sam u kontakte sa zanimljivim ljudima, upoznavao narode i njihove običaje, njihovo duhovno stvaralaštvo, ali i onu drugu, tamniju stranu. Učvrstio sam svoje duboko uvjerenje da je svugdje čovjek - čovjek, a nečovjek - nečovjek, da boja kože, nacionalnost, vjerska pripadnost, same po sebi ne čine od čovjeka ni boljeg ni lošijeg. Da nema genocidnih naroda, ali ima genocidnih ideologa i grupa.

Od mojih uspomena na zemlje koje sam posjećivao, izdvojio bih, zbog preobilnosti ovih Sjećanja samo dvije i nekoliko karakterističnih zapažanja.

U Indiji sam vidio neizrecivu ljudsku bijedu, ali su ljudi pretežno vesele prirode. U gradovima bijeda je širom otvorila vrata prostituciji. Bombay ima devet "ulica ljubavi". Pred svakim vratima rulja djece napada došljake da bi došli do rupija (para). Krave su svete. Zašto? Otkrio sam to na ulici. Starica konopcem vodi mršavu kravicu. U istoj ruci drži posudicu, a u drugoj pregršt trave. Prilazi joj žena suhih, upalih obraza, bolnog izgleda.

Na usahlim grudima pritišće polumrtvo dijete, pa starici pruža jednu tek isprošenu rupiju. Ova joj daje nekoliko vlati trave, a ona te vlati pruža kravi koja ih pojede. U međuvremenu, starica pomuze od kravice nekoliko kapi mlijeka, koje djetetu trebaju održati život do novih kapi.

I pored takve bijede, krađa je, takorekuć, nepoznata pojava, ali krvavi masovni sukobi na religijskoj osnovi, nisu rijetki. Izazivaju ih fanatici, nerijetko potaknuti od stranih službi. Univerziteti i bolnice su na zavidnoj razini. Mnogo djevojaka studira, ali po završenim studijama većina ostaje nakon udaje kod kuće da bi svojoj djeci bile učiteljice. To su djevojke imućnijih roditelja. Mnoga djeca ne stignu ni u osnovnu školu. Da bi sva djeca mogla pohađati školu, dnevno bi u Indiji trebalo sagraditi 500 osnovnih škola.

Moje prve spoznaje o Indiji sežu u rano djetinjstvo kada sam u tjedniku Novi čovjek čitao izvatke (u prijevodu) iz djela Rabinadranata Tagore i drugih velikana duha. Sada, svaki učenik u Indiji čita te iste mudre riječi u originalu i na njima odrasta. Gandi, Nehru i Indira čine bogatu duhovnu nadgradnju. Jedna od najvećih negativnosti jest razvrstavanje ljudi na strogo razdvojene kaste. Iako ga je Indira ukinula, kastinsko društvo se žilavo održava.

Jedan od najljepših prizora jest kad majka prospe na gomilu goluždrave djece svoje velike oči pune ljubavi. Opće je mišljenje posjetilaca da su Indijke najljepše žene.

Rusija je bila moja velika čežnja još iz gimnazijalskih klupa. Dočekao sam i taj dan da stanem pred Kremaljske kupole, taj moćni magnet ruske religioznosti i patriotizma, središte autokratske vlasti i sovjetske satrapije - sukob duhovnog i materijalističkog svijeta. Nakon što je Hruščov izbacio Staljina iz mauzoleja, otpočelo je odumiranje sistema. U Brežnjevljevoj

eri pokušavalo se vratiti kotač vremena barem djelomično unatrag. Ali, kad "puče kolan Svečevoj kobili, odoše kola niza stranu". Dijalektika se nije dala zaustaviti. Za te ere u Moskvi sam boravio nekoliko puta. Mnogo sam vidio lijepog, a dosta i ružnog. Iznosim samo nekoliko karakterističnih sličica.

U Galeriji suvremene umjetnosti, prvo što me dočekalo, skoro udarilo u čelo, bilo je Brežnjevljevo poprsje izrađeno iz gromade kavkaskog bijelog mramora. Kako mali čovjek, a kako ogromna gromada mramora, visoka oko 3 metra! Zatim ulazim u salu s mnogo pregrada. Socrealizam se nastavlja s impresivnom plakatnom umjetnošću. Mnogo Lenjina: Lenjin na fronti, Lenjin na mitingu, Lenjin u tvornici, Lenjin na balvanima, Lenjin... A onda, u kutu jedne pregrade, Tolstojevo poprsje od terakote, veličine jedva 20 centimetara. Kako veliki čovjek, a kako mali grumen pečene gline!

U Galeriji sam bio jedini posjetilac. U restoranu, tijekom večere, priključila mi se dostojanstvena dama, odjevena u dugu haljinu od crnog velura, na vratu zakopčana dijamantnim brošem. Baš kao u carska vremena. Iz razgovora saznajem da je inženjerka kemije, sekretarica Partije za oblast Černobilja. Pitam je za mišljenje o razlici dvaju giganata ruske književnosti, Dostojevskog i Tolstoja. Brzo se snašla, pozvala me da nakon večere pođem s njom u sobu, tamo ću dobiti odgovor. Nisam bio siguran jesam li je pravilno razumio, ali otišao sam. Iznenadio sam se vidjevši da me uvela u vrlo raskošan apartman. Od nje sam saznao da na svakom katu tog hotela ima po nekoliko apartmana namijenjenih visokim partijskim funkcionarima iz unutrašnjosti. Iz ormara je izvadila paket knjiga i pružila mi ga riječima: "Evo odgovora na vaše pitanje." Pošto me nije ponudila da sjednem, požurio sam u svoju sobu znatiželjan da raspakiram knjige, a ujedno začuđen da je toliko knjiga bilo potrebno da se čak i najsvestranije prikažu dvojica najboljih književnika. Iznenađenje - nekoliko tomova Brežnjevih govora!

Jadni Dostojevski, jadni Tolstoj!

Puškinova galerija, uz ostalo sadržava i mnoga djela francuskih impresionista i ekspresionista. To su ostaci od one količine slika koju je Lenjin prodao Americi za 2.000.000 dolara. Ulaznicu za galeriju kupio sam u kiosku pred ulazom. Od prodavačice sam zatražio katalog, a ona mi je prstom pokazala prema zidu zgrade. Tamo je na velikom pak-papiru pisalo: "Katalogov njet i ne budet". Pitam zašto? Odgovara s ponosom: "Mi smo već ispunili petogodišnji plan, pa ćemo prospekte dobiti tek u novom planu." U Puškinovoj galeriji masa posjetilaca, jedva se krećem. Šetajući ulicama Moskve, stigao sam na veći trg. Naspram mene zgrada s visokim i širokim prozorima, izgleda neka kulturna ustanova, možda Akademija. Nitko ne ulazi niti izlazi, a velika vrata zatvorena. Obratio sam se prolazniku. Pitam ga kakva je to zgrada? Naglo se okrenuo ubrzavši korake. To se ponovilo još s dvojicom. Ova me misterija natjerala da krenem naprijed i pokušam ući u zgradu. Ali, sa strane vidim visoki spomenik: Đeržinski. Prvi Lenjinov šef ČEKA-e (črezvičajne, tj. izvanredne komisije).

Ona je otpočetka nastupila kao državni teror s pravom likvidiranja po osobnoj ocjeni. Govorilo se da tko uđe - više ne izlazi. Od nje će se razviti Staljinov NKVD. Lijepi prozori nisu davali sunca nesretnim zatvorenicima već službenicima. Bila je to po zlu čuvena Lubijanka. Uskoro je došlo vrijeme pa je i spomenik Đeržinskog odstranjen. Predosjećalo se neko novo doba.

Završivši najkraće o navedene dvije zemlje, prelazim na posao. U Moskvi na pregovorima za gradnju grupe brodova, danima sam se sporio s dvojicom njihovih pravnika oko jedne rečenice za ugovor. Jednog dana, pojavio se samo jedan pravnik. Pitao sam ga, naglasivši da je pitanje privatnog karaktera, smatra li on odista da je moj stav pogrešan. Odgovorio je da se intimno slaže sa mnom, ali da se mora strogo držati primljene direktive, makar se to ne bi moglo pravno braniti. Moram ipak istaći da su sovjetske nadležne vlasti u više navrata pokazale razumijevanje za poteškoće naših brodogradilišta i izlazile nam u susret.

Jednog dana došli smo u Ministarstvo flote radi rješavanja nekog problema. Ogromna zgrada zjapila je prazna. Primio nas je načelnik i objasnio da iako je taj dan radni, to je dan kupusa. Svi, osim njega koji je ostao radi nas, otišli su dobrovoljno na branje kupusa. Kao nagradu, svatko ima pravo ponijeti kući vreću kupusa. Tako rade i ostale ustanove.

Iznio sam samo nekoliko primjera iz mojih boravaka u Moskvi, a mogao bih mnogo više i lijepih i manje lijepih, ali mi prostor ne dozvoljava.

Stekao sam dojam da je ideologija osakatila mnoge ljude, ali da će se taj narod izvući na bolji put - jednog dana.

Navodim i jedan slučaj grčkog brodovlasnika. Moj direktor i ja, dva dana smo raspravljali s njim u vezi njegovog zahtjeva za 10.000 dolara. Na kraju je odustao. Pitao sam ga zašto je tako dugo mučio i sebe i nas u jednom vrlo jasnom i dokazanom slučaju više sile. Odgovorio je da on sebe uopće nije mučio, već naprotiv da je zadovoljan. On je Grk, i kao takav uživa se boriti i za jedan dolar. Ako ga dobije - sretan je, a ako ga ne dobije, opet je sretan što se tako dugo borio, makar se ne izborio.

A evo i norveški slučaj. Moj direktor i ja, neobično smo se iznenadili kad smo u New Yorku zatekli pismeni poziv na večeru. Zvao nas je bivši norveški brodovlasnik koji je svoju firmu ustupio sinu. Rekao nam je: "Imao sam dva stara broda, prodao ih, a dobivenu cijenu od 12.000.000 dolara dao sinu da bi od Brodosplita naručio dva super moderna broda za prijevoz kemikalija. Vi ste avanse primili kako je dogovoreno i isporučili mu brodove.

Ali, tržište je doživjelo veliku krizu i on nije mogao otplaćivati preostale kreditne rate. Stekli ste pravo da mu zaplijenite brodove, što bi vam se isplatilo s obzirom na dobivenih 12.000.000 dolara. Međutim, vi ste mu u dva navrata reprogramirali obvezu, čineći maksimalne napore. Neko drugo brodogradilište ne bi tako humano postupilo. Kad moj sin ni nakon toga nije uspio izvršavati kreditne obveze, vratio vam je brodove. Iako je sav moj no-

vac potonuo u ocean, ja ne mogu zaboraviti vaš postupak. Zato sam sretan što smo se našli u New Yorku da vam mogu izraziti zahvalnost u ime moje i mog sina." Oči su mu zasuzile dok smo nazdravljali šampanjcem.

Umirovljenik / Zorina bolest Brodogradilište "Split", kao i druga naša brodogradilišta, primilo je više dragocjenih priznanja za kvalitet brodova. Nažalost, bilo je i nekih grešaka, ali tko ih nije imao? Sve u svemu, imao sam razloga biti ponosan kućom u kojoj sam radio 27 godina. Bio sam zadovoljan i zahvalan što su moji direktori uvijek bili spremni stati u moju obranu i po cijenu da se zamjere "narodnoj vlasti". I oni i moji suradnici, te brojni poznanici ispratili su me srdačno, nezaboravno lijepo, u, mislim, zasluženu mirovinu 1990. u dobi od 77 godina života. Kad se s nekim od njih sretnem, obostrano se obradujemo.

Ali, sve ih rjeđe susrećem.

Još davnih dana zanosio sam se mišlju da ću, ako doživim umirovljenje, svoje slobodno vrijeme provoditi najviše u čitanju, prvenstveno ruskih i latinskih klasika, a na robiji sam tom planu dodao još i pisanje svojih Sjećanja. Međutim, životne okolnosti su znatno izmijenile moje planove.

Iako je formalno istekla Udbina zabrana da se Zori ne smije dozvoliti zaposlenje dok sam ja na robiji, i po mom izlasku u prvo vrijeme nije se uspjela zaposliti, a onda smo odustali od traženja. Naša želja da imamo djecu nije se mogla ostvariti, za nju je to bilo kasno. Poslije tri i pol godine braka tijekom rata bili smo razdvojeni 16 godina: 5 godina moje emigracije i 11 godina robijanja od 20 dosuđenih. Rado bismo bili usvojili neko dijete, ali se zakon pobrinuo da političkim "krivcima" spriječi "trovanje" usvojenika.

Ipak, živjeli smo zadovoljno, radujući se i sitnicama. Ja sam pravio bilješke za pisanje Sjećanja. Ali, neočekivano je došlo do tragedije. Zora je dobila telefonsku obavijest da joj je umro nećak kojega je voljela kao rođeno dijete. Doživjela je stres, a sutradan je osjetila jaku bol iznad gležnja jedne noge, baš na mjestu nagnječenja koje je zadobila dok ju je gazio i lomio generalov automobil, kako sam to ranije pisao. Tromb, izazvan stresom, zadržao se iznad gležnja i rasprsnuo se izazvavši ipak posljedice. Dok se došlo do takve dijagnoze, prošlo je nekoliko mjeseci neprekidnih bolova.

Zatim su se pokazali na stopalu simptomi gangrene. Dugo sam pokušavao spriječiti najgore - amputacija se više nije mogla odgađati. Nakon toga nastavio sam borbu da joj se spasi druga noga, ali je i nju izgubila - obje do polovice bedara. Poslije dugih terapija, iako teški invalid i teški srčani bolesnik, još u svojoj 87. godini života sama silazi u invalidska kolica, spre-

ma ručak i pere suđe. Sav sam se posvetio da joj pomognem i tako barem djelomično odužim za stradanja koja je proživjela zbog mog dobronamjernog bavljenja politikom i njenog nepristajanja da me se javno u štampi odrekne.

Ne tvrdim da je njenu tragediju izazvala isključivo komunistička na sili, a ne na zakonu zasnovana vlast, ali je u najmanju ruku imala utjecaja.

Pogotovo je imala utjecaja voda koja joj je noću u banjalučkom istražnom zatvoru puštana do iznad gležnjeva, dok je mogla sjediti samo na jednoj niskoj bačvi, bez mogućnosti da se opruži, odnosno legne. Sjećam se kako smo se obradovali nakon mog izlaska s robije kad smo jedno drugom priznali da se našim mučiteljima ne bi osvetili čak i kad bi nam se takva prilika nudila.

Umrla je moja Zora Nakon amputacije jedne noge dugo su trajali radovi na izradi i podešavanju tehničkih pomagala koji bi joj omogućili kretanje po kući. Ali, kad se u tome uspjelo, pokazali su se simptomi gangrene i na drugoj nozi. Teško nam je bilo pomisliti da će biti amputirana i druga noga. "A ako mora", govorila je Zora, "neka to bude što kasnije". Ne može sebe zamisliti samo kao polovicu tijela. No, dok je kod razvoja bolesti kod prve noge osjećala bolove koje je ipak zasluživalo izdržavati u fikciji da je i ona ipak kao i druge žene, kod ove druge noge bolovi su postajali sve teži. Kad ni opijum više nije mogao ublažavati bol, postala je svjesna da se više ne može odlagati jer je u pitanje došao opstanak.

Nakon amputacije i te druge noge, nastupio je period bez bolova, a Zora je svoju situaciju "polovicu žene" teško prihvatala kao stvarnost. Ipak, često me je pitala zašto ona mora toliko trpjeti. Zar je ona ikada ikome nanijela neku bol, zašto je dobri Bog tako goni ni krivu ni dužnu. Iznosio sam joj primjer iz Biblije, navodio sam joj narodnu izreku "koga Bog voli toga i kara". Ali, to nije moglo ublažiti ni bol ni uvjerenje da doživljava tešku nepravdu. Govorio sam joj da je možda Bog iskušava, ili da želi da se kroz bolove njena duša potpuno očistiti. Ali, ni ja sam nisam mogao sebe uvjeriti u sve što sam joj govorio.

Bolova ostatka tijela nije više bilo, ali su se javili takozvani "fantomski bolovi" na mjestima gde je ranije bilo jedno ili drugo stopalo. Medicinska znanost ne umije ni danas objasniti tu pojavu.

U trenutcima tih bolova, koji nisu bili česti, Zora se svejedno kretala u kolicima po kući, i uz moju pomoć spremala jelo, ili u predsoblju, za veli-

kim stolom primala posjete naših dragih rođaka i prijatelja, pred kojima je uspješno tajila muku. Govorila mi je: "Moram prikrivati da me boli, inače nam nitko ne bi došao." Zaista, rijedak je bio dan, a da nam netko ne dođe.

Imali bismo osjećaj kao da smo nešto veoma vrijedno izgubili.

Kada je stigao prvi primjerak knjige naših sjećanja, predao sam joj ga. Posmatrala je knjigu blago se smješkajući, pa je rekla: "Uspio si". "Ne, Zoro, nisam uspio", odgovorio sam, "uspjeli smo. Jer, Tvoje tri priče imaju barem jednako toliku vrijednost kao i sve ostalo." A kada su iz raznih krajeva svijeta počela pristizati pozitivna mišljenja, rekla je: "Pa, ova mišljenja mogu biti knjiga za sebe".

Zbog svih mojih muka po zatvorima, kao i zbog mog robovanja, njeno je srce sve više slabilo, tako da je zbog toga morala nekoliko puta odlaziti u bolnicu. Jednom, u kući, stanje je bilo tako loše da sam pozvao doktora koji joj je mjerio tlak. Prvi, pa drugi i treći put. Kaže, da nema rezultata jer živa prelazi 300, a u tom času srce bi trebalo eksplodirati. Sutradan je specijalista utvrdio da se tlak spustio na 260.

Kad se sve to smirilo, Zora je pokazivala znake veselosti, stalno mi se obraćala s blagim osmjehom. Bilo je to nešto tajanstveno. Ženi koja nam je jednom sedmično dolazila radi peglanja (glačanja) rublja, u mojoj odsutnosti dala je detaljne instrukcije kako će je odjenuti kad umre, te još razne detalje. Za to sam saznao mnogo kasnije. U razgovoru sa mnom, ili sa prijateljima, bila je vesela, kao da je sve u najboljem redu. Ta njena veselost mi je postala tajanstvena, o njoj sam stalno razmišljao, ali bez odgonetanja.

Bila je nedjelja jutro. Donio sam joj doručak. Kad sam odnosio šolju, rekao sam joj prosto moleći je, nemoj silaziti u kolica. Kad završim posao u kuhinji, ja ću ti pomoći. Opet tajanstveni blagi osmijeh. Vrativši se iz kuhinje nalazim je u prosto nemogućem položaju. Polovina trupa je u kolicima, a polovina na jastuku... U nesvijesti je. Pokušavam da je vratim u krevet, ali nemam snage. Telefoniram prijatelju pa je skupa polažemo u krevet.

Hitna pomoć konstatira moždani udar, ali da li se radi o izlivu krvi u mozak ili o zagušenju u krvnoj žili, to se može utvrditi samo u bolnici.

U šok sobi je već desetak bolesnika. Pitam Zoru kako se osjeća, ali ona ne uspijeva govoriti, već sa zdravom rukom podiže drugu, koja pada bez života. Tješim Zoru da ćemo sve uraditi da bi što prije ozdravila i vratila se kući. Predlažem joj da komunikaciju održimo tako da kad je ja nešto pitam, ako je njen odgovor pozitivan, neka mi zdravom rukom stisne moju ruku, a u protivnom da ne reagira. Taj se sistem pokazao potpuno uspješnim. Mojom upornošću uspeo sam da toleriraju moju cjelodnevnu prisutnost uz Zoru.

Petog dana ujutro, a tako i šestog, glavna sestra me je obavijestila da Zora ima temperaturu i ja sam to prečuo, vjerovatno moj mozak nije mogao prihvatiti da se Zori približio kraj. Ta dva dana sam po tri puta odlazio kući i donosio Zori limunade. Ona se blago smiješila u znak zahvalnosti ili je možda bilo i što drugo što nisam mogao shvatiti.

Tog šestog dana sa strane Zorinog kreveta vidim da je postavljena platnena pregrada koja Zori zaklanja pogled prema prozoru. Zora stalno okreće glavu prema pregradi. Vidim da nešto želi. Pitam je da li želi da pregradu nategnem tako da ne gleda ostale bolesnike, ali mi ona ne steže ruku.

Pitam je da li želi da platno povučem potpuno uz zid tako da vidi prozor, ona mi snažno stisne ruku. Znači, željela je da gleda i prima punu svjetlost, da gleda prema prozoru sjećajući se naših šetnji po pjeskovitoj plaži i plivanja u moru. Pogled ka otoku Braču i Šolti gdje smo više puta odlazili na izlete. Dakle, to je to. Ona me često pogledava svojim velikim, a blagim očima, stalno uz zagonetan blagi osmjeh. Uveče smo se rastali s ljubavlju i s nadom, barem s moje strane. Jer, nada umire posljednja.

Noću mi telefoniraju iz bolnice: umrla je moja Zora.

Pred sahranu posmatram je posljednji put: ljepota i blagost usnule dobre vile. Od sada će mi podrška biti samo uspomena na sreću, stradanje i opet sreću i čvrsta vjera da ćemo ponovno biti zajedno.

Razmišljajući o tajanstvenim blagim osmjesima došao sam do sljedećeg objašnjenja. Pred Zorinu bolest Zorin otac, dobri starac Mile, koji je bio s nama, ustao je veoma tužan. Na Zorino pitanje odgovorio je: "Dijete moje, ja se spremam na put s kojeg povratka nema. Noćas mi je u snu otac u krevetu rekao: Mile, spremaj se, dosta je bilo." Hiljadugodišnje narodno iskustvo nepobitno je utvrdilo da kada umrli iz obitelji nekoga pozove, ovaj i otputuje. Nekoliko dana kasnije sahranili smo dragog starca u grob njegove Đuke, kojoj je od tuge i ljubavi već ranije srce prepuklo.

Mislim da je i Zori njen otac u snu najavio skori kraj života, ali je i utješio nekim riječima u odnosu na mene, da je ona svoju smrt prihvatila kao pravu sreću.

Da je Zori njen kraj ovozemaljskog života zaista bio određen baš tako kako se sve i dogodilo, uvjerio me i slijedeći događaj. U jednom od dana kada su Zorini bolovi dolazili do krajnje granice izdržljivosti, pun očaja što joj ne mogu pomoći, odlučio sam se obratiti mojoj majci i moliti je da mi kaže na kojoj planini mogu pronaći ljekovitu biljku da bih olakšao Zori muke. Prešao sam u drugu sobu, sjeo i zaklopio oči, moleći majku da mi se javi. Kad mi je prišla, zavapio sam: "Majko mila, reci mi kako ću pomoći Zori?" Majka mi odgovori: "Budi joj dobar". Dakle, ne ljekovitim biljkama koje bi joj spasile život smirivanjem bolova, nego pažnjom i ljubavlju omogućiti da izdrži do časa koji joj je određen.

Moje godine samoće teško su prolazile. Relativno smirenje postigao sam kad me je Zora u snovima simboličnim postupcima uspjela definitivno uvjeriti da zaista postoji zagrobni život, da je ovozemaljski život bio ljuštura iz koje izlazi i odlazi naša duša. Postoji pravi život u koji ne mogu ne vjerovati. Zora mi je za života govorila o mnoštvu slučajeva opasnosti, pri pomisli na moj život, iz kojih se ni lastavica ne bi uspjela izvući, a ja se na čudan način spašavao. Ne može to biti puka slučajnost. Da, ne može. Netko nevi-

dljiv me je štitio i Zoru odveo, a mene ostavio da čekam svoj čas. Tako meni, tako i drugima. Ostavljeno nam je određeno vrijeme da sazrijemo u slobodi ili da u slobodi odbijemo date nam mogućnosti.

Moja obitelj O Borisu. U prvom izdanju mojih Sjećanja u više navrata govorio sam o mojim roditeljima i braći. Neki čitatelji su mi prigovorili zašto nisam detaljnije pisao što je bilo dalje sa članovima moje obitelji, pa to činim sada.

Poslije završenog Drugog svjetskog rata, ja sam se u Rimu 1946. po drugi put sastao sa mojim šurjakom, Zorinim bratom, Veselinom Kesićem. On je bio na oporavku u jednoj engleskoj vojnoj klinici. Bilo je to poslije neuspjele operacije kuka. Poveo sam ga na jedan rimski trg na prethodno sa Borisom dogovoreni sastanak. On mi se javio da je brodom stigao u talijansku luku Livorno, te da ima dozvolu da ode u Rim. Boris je uz pomoć štapa hodao otprilike jednako nesigurno kao i Veselin. To je bio povod za njegove priče – dva potapanja od torpeda što su ih lansirale njemačke podmornice.

Prvo potapanje dogodilo se sa brodom "Trepča" početkom 1942. On je na tom brodu bio jedan od dvojice radio oficira. "Trepča" je bila unajmljena, zajedno s posadom, američkoj mornarici. Brod je bio natovaren željeznom rudačom, s odredištem Murmansk, za potrebe sovjetske armije. Noću je njemačka podmornica lansirala torpedo i pogodila skladište utovareno teretom željezne rudače. Brod je uskoro počeo tonuti, pa su spuštana dva čamca, dok su ostali bili uništeni od eksplozije. Kako je Boris bio angažiran na spasavanju teško povređenog prvog oficira broda Leontića, on se zadržao na brodu duže, pa je morao skočiti u ocean. Prethodno je oko sebe zavezao torbu s dragocjenostima koje je od ušteđevine nabavio u Kini. Želio je to spasiti za život poslije rata. Ali, prije skoka došla mu je misao da će mu ta torba biti opasan teret prilikom plivanja do čamca koji se udaljavao sve više od broda, a valovi su dosta veliki. Vidi nekoliko svojih drugova kako se muče da bi doplivali do čamca. Zato se odlučio i bacio torbu, a onda skočio i on.

Više mu nije bilo do dragocjenosti, nego do spašavanja.

Kad se popeo u čamac, preuzeo je kormilo i upravljanje čamcem.

Pokraj njega ležao je jaučući oficir Leontić. Čamac je krenuo, uz pomoć malog jedra, prema Hjustonu, odakle su i krenuli. Tokom te vožnje, miješali su se u njima strah i nada. Iz mora je izronila njemačka podmornica, približila se Borisovoj torbi, čakljom je zakačila i izvukla. Vjerojatno su kroz periskop zapazili torbu i pomislili da je u njoj dragocjena vojna šifra, a onda za-

ronili zajedno sa Borisovom ušteđevinom. Vrijeme se mijenjalo često za ta tri dana lutanja: čas kiša s gradom, čas nesnošljiva žega, pa teško izdržljiva hladnoća. Leontić je stalno molio Borisa da ga baci u more, jer da ne može više izdržati bolove. Dijelili su povremeno keks što ga svaki čamac ima za slučaj nevolje. U rezervi je bila i flaša viskija pa su odlučili da se i njime okrijepe. Ali, flaša je bila prazna. Mornar Japanac moli ga skrušeno za oprost, priznao je da je on viski sam ispijao. Čim je brod isplovio iz luke, nije dugo prošlo, a jedan mornar Poljak izvadio je nož i ubio jednog mornara, a trojcu izranio.

Poslije tri dana i tri noći muke, opažen je brod koji kreće baš prema njima. Neki skidaju košulje i mašu. Veselje neopisivo za čas se pretvorilo u očaj kad su vidjeli da je brod promijenio pravac. Ali, onda ponovno veselje – brod okreće i približava im se.

Brod norveški, ili švedski, imao je probleme. Neki su na brodu bili uplašeni da ako ove stradalnike spase, to može njemačka podmornica vidjeti kroz periskop, pa ih potopiti. Drugi su smatrali da je pokušaj spašavanja Božji i ljudski zakon pa su prisilili kapetana na spasavanje. S broda je spuštena mreža po kojoj su se svi popeli na brod, dok je teško ranjeni Leontić stavljen u posebnu mrežu i izvučen.

Svi su bili potpuno iscrpljeni. Spasitelji su im ukazali najveću moguću pažnju, pa su u Hjustonu prebačeni u bolnicu. Nakon oporavka – ponovno na drugi brod u očekivanju kraja rata i spasa.

Drugi slučaj je Boris doživeo sa brodom "Nina Matković" u drugoj polovini 1942. g. Brod je pun tenkova krenuo za Murmansk. Boris je imao mučan predosjećaj pa je molio zapovjednika da barem za jedan dan odgodi putovanje. Zapovjednik ga je "utješio": "Dragi moj Boris, kad bih ja vodio računa o predosjećaju svakog člana posade, mi ne bismo isplovili ni do kraja rata".

Borisova radna kabina, kao i ležaj, bili su na sredini broda, a torpedo redovno cilja baš taj prostor. Zato je Boris odlučio da nadmudri torpedo, pa se u noći, kad nije bio na dužnosti, preselio u kormilarovu kabinu na krmi broda. I, više se ničega ne sjeća.

Kada je otvorio oči, vidi sve bijelo, i plafon i zidovi. Dugo se mučio da odgonetne gdje se nalazi. Priđe mu jedna sestra i ispriča mu šta je znala i to: kad su pred bolnicu dovedeni spašeni ranjenici s broda, izvršena je selekcija. Živi su smješteni po bolničkim sobama, a mrtvi odvedeni u mrtvačnicu u krugu bolnice. Ujutro su mrtvi tovareni u kamion za groblje. Sestra je čula svađu dvojice pogrebnika i prišla im. Jedan je htio Borisa baciti u kamion, a drugi je stalno ponavljao: "Ovaj se još nije ohladio, ne smijemo ga pokopati." Bolničarka je dovela ljekara koji je odredio da se Boris odvede u sobu.

Boris pita lječnika kakva je situacija, a ovaj kaže: "Ako želite ostati živi treba nam vaša suglasnost da vam amputiramo obe noge". "Dobro, režite", reče

Boris. A lječnik će: "Ne smijemo amputirati dok vam ne dademo novu krv, jer ste u moru izgubili skoro svu.

Dok se Boris spremao oporavljajući se za operaciju, novine u Hjustonu su opisale slučaj i navele da je Boris iz Splita. To je pročitala gospođa Alujević, koja je kao dijete s roditeljima emigrirala u Ameriku. Odmah je posjetila Borisa i rekla neka ne dozvoli amputaciju jer ona ima prijatelja izvrsnog kirurga, koji ima svoju kliniku i da bi bilo dobro da se Boris preseli kod njega. Došao je prijatelj, razgovarao sa direktorom bolnice, i ovaj je to dozvolio. U klinici Borisu su spašene noge. Posvećena mu je najveća pažnja. Uz zahvalnost gospođi Alujević i njenom prijatelju, Boris je napustio kliniku nakon vrlo dugotrajnog tretmana i stigao kući pa u miru nastavio rad u svojoj struci do umirovljenja.

Još nešto. Saznao je da kad je torpedo udarilo baš ispod kabine u kojoj je spavao, od eksplozije kabina je otrgnuta od broda i bačena daleko od njega. Kad je čamac naišao, vidjeli su u moru Borisa u sjedećem stavu, s rukama na bedrima i oprezno ga izvukli.

U prvom izdanju opisao sam kako je Boris kao sitno dijete u moru neznano koliko dugo bio gotovo utopljen, pa ipak vraćen u život. Eto, to se ponovilo.

Sjećam se kad se, poslije majčine smrti, doselila naša baka kod nas četvoro djece, da nas je savjetovala: "Nemojte, dico, ići na more, mornarski kruh ima 9 kora".

Ali rečeno je: "Navigare necesse est, sed vive non." (Ploviti je neophodno, ali ne i živjeti.)

Boris je umro 2005. u 89. godini života. Ostavio je suprugu, dva sina i kćer, te brojnu unučad i praunučad.

O Oskaru. Godinu dana mlađi od mene. Ono najbitnije iznio sam u tekstu prvog izdanja. Izgon iz Partije, ponašanje dotadašnjih prijatelja prema njemu, ostavilo je neizbrisiv trag bola na njegovoj ličnosti. Razočarenje je bilo teško i mislim da se više nije mogao smiriti. Osjećao se potpuno prazan.

Nije mogao prestati mjeriti između onoga što je on uradio za Partiju i onoga što je partija učinila njemu. Posebno ga je pogodilo kad je sreo jednog majora Ozne, koji je prije rata često dolazio u našu kuću. Oskar i ja smo ga zavolili, a i on nas. Više puta smo lomili jedan komad kruha na tri dijela, svakome po jedan. Činili smo to s istinskim osjećajem prijateljstva. Tom majoru Oskar je pred svijetom pružio ruku, a ovaj mu okrenuo leđa. Kako se taj čovjek bez ikakve stručne spreme uzdigao tako visoko i odjenuo uniformu s tako visokim činom, a istovremeno izgubio ono lijepo prijateljstvo pa pao u ništa!

U tom teškom stanju pomagala mu je brižna supruga, patila je još više od Oskara, ali s mukom skrivala svoju bol. Postala je najbolja prijateljica moje Zore. Obe patnice, tješile su i sebe i Oskara. Davorka je dobila kćer i

sina, dva divna stvorenja, odgajala ih i odgojila, a oni joj za uzvrat podarili jednako tako dobru unučad.

Oskar se mnogo trudio dok sam bio na robiji da mi pomogne. Iako je savezni sekretar za unutrašnje poslove, Ćeća Stefanović, znao i za Oskarov slučaj, primio ga je na razgovor i priznao mu da su mene prestrogo osudili, ali on će mi kaznu snižavati. Poslije mog izlaska s robije i protjerivanja iz "Autotransporta" i Srbije, zato što su radnici partijci izjavljivali da sam ja jedini komunist u poduzeću, Oskar je upregao sve snage da mi u Splitu nađe zaposlenje. To je išlo veoma teško, ali je uspio kod Ante Jurjevića Baje, generalnog direktora Brodogradilišta Split i člana Centralnog komiteta KPJ. A onda jednog dana, njegova Davorka, iscrpljena i oboljela, otišla je s ovoga grješnog svijeta. Nije dugo trajalo pa joj se i on pridružio. Oskar je mnogo volio i cijenio Zoru i bio sretan što se Davorka i Zora tako slažu.

Ipak, u najtežim danima on je sakupio snage da napiše, i da se objavi njegova knjiga "Velebit u plamenu". Doživjela je tri izdanja, od kojih jedno u prijevodu na makedonski. Još prije, u ratu, u USA objavio je knjigu Alluring Waves (Zanosni valovi), s predgovorom Erwina Stonea.

Ostala je lijepa uspomena na njega.

Iz našeg đačkog doba sjećam se kada je sa sebe skinuo košulju i dao je prosjaku. Poslije par dana pitam ga: "Znaš li, možda gdje je moja košulja koja je bila u ormaru?" "Dao sam je prosjaku", reče. "Pa kako ću sada sa samo jednom", pitam ga. A on će: "Otkud ti da imaš dvije, a prosjak nijednu".

Eto, takav je bio Oskar. Umro je u 89. godini života.

O Vilku. Vilko, najstariji i najjači, uvijek odličan đak, bio je nama mlađoj braći u svemu uzor. Mnogo smo ga voljeli, ali i on nas. Jednog dana sam, za vrijeme boravka u logoru u Eboliju, poslan u Napoli da pribavim neki pribor za školu u logoru. Sreo sam Vilkovog prijatelja, koji je brodom stigao u napuljsku luku. Odmah me pitao gdje je Vilko. Kad sam mu rekao da je u Australiji, zahtijevao je od mene da mu odmah javim da se ne vraća u Jugoslaviju. "Zašto", - pitam, "pa Vilko se nikada nije bavio nikakvom politikom". "E, baš zato i jer je veoma inteligentan i odličan stručnjak, on je pravi gospodin, a kod nas je to veliki grijeh."

Nekoliko godina poslije mog izlaska sa robije, Vilko je, sa suprugom, došao da posjeti svoju obitelj, rođake i prijatelje. Satrapija je već bila popustila pa on nije imao nikakve neprilike. Bili su to lijepi dani. Uzeo sam godišnji odmor, pa smo Zora i ja s njima kružili po čitavoj zemlji. A on se posebno radovao kad se sjetio nekih gradića i sela koje je odavno obilazio.

Vidio je i ekonomski napredak, ali je govorio da je moglo još i bolje.

Dolazila su i njegova dva sina, pa se uspostavio srdačni odnos njih i nas ovdje, a taj se odnos dopisivanjem održava se i danas.

Vilko je pozvao Zoru i mene da ih posjetimo i ostanemo što duže u Australiji s njima. Pripreme su vršene, a onda Vilko telefonski kaže Zori:

"Draga Zoro, očekujemo vas, tebe i Hrvoja, da nam dođete. Ali, ako dođete, na žalost, ja vam neću moći pružiti ništa osim bratskog boravka kod mene, lječnik je konstatovao oboljenje od raka pluća i dao mi najviše šest mjeseci života. Razmislite pa odlučite." Nažalost, šest mjeseci svelo se samo na dva, a odmah potom umrla je i njegova supruga. Sahranjen je uz velike počasti od strane udruženja australijskih ratnih veterana.

Kako je cijeli Drugi svjetski rat proveo, kao Oskar i Boris, na brodovima za snabdijevanje ratne USA flote, kao upravitelj stroja, pričao nam je prizor iz Mc Arturove bitke za Okinavu. Gledao je kako se japanski mornari muče po moru da dosegnu neki plutajući predmet. A pošto ratni brodovi ne mogu prihvatiti neprijateljske mornare ratnike, pitao je neki od admirala što da radi s oko 40.000 Japanaca u moru. Navodno je Mc Artur dao instrukcije: bacajte po njima protupodmorničke mine. Vilko mi kaže da je gledao užasan prizor kako po zraku lete japanske glave, ruke i noge. To je pomorski rat. A onda je i Vilkov brod dobio noću torpeda. Našao se u moru pokušavajući pronaći barem slamku za koju bi se uhvatio. Tako je u mrkloj noći naišao na čamac i spasio se. Doveden je u grad Brisbane.

Pitao sam ga što mu je bila prva stvar kad je došao na kopno. "Otišao sam u Komandu i tražio da me pošalju na drugi brod."

Vilko je ostavio, nakratko, suprugu, te dva sina koji su pošli Vilkovim putem, posvetili se pomorstvu. Imaju djecu kojoj pričaju uspomene na djeda.

Umro je u 82. godini života.

O bratu Brunu i sestri Marini. To su djeca iz drugog očevog braka.

I Bruno je bio pomorski oficir. Oženio se i dobio sina. Napustio plovljenje morem, pa umro u Africi u 67. godini života. Drugi dio Drugog svjetskog rata proveo je kao dječak, zajedno sa ocem i sestrom Marinom pod šatorom na pijesku u El Šatu u Africi.

Marina je bila profesorica u Klasičnoj i Jezičnoj gimnaziji u Splitu.

Predavala je hrvatski i talijanski jezik i književnost. Bavila se privatno i drugim intelektualnim radom. Kao dijete je boravila u El Šatu, kako je gore rečeno. Kao penzionerka i teški invalid u 69. godini, još uvijek se bavi intelektualnim radom.

Moj otac Frane umro je u 93. godini života. Moja majka Vjekoslava u 43. godini života, nakon tri upale pluća, u vrijeme kad se nije znalo za antibiotike.

Ostali smo Marina i ja s potomcima naše braće. Maksimalno brinemo jedno o drugom.

Eto, u mojoj obitelji mnogo pomoraca. Istina, Marina nije plovila, ali je svoju karijeru počela u stručnoj brodograđevnoj školi. Ni ja nisam bio pomorac, ali sam učestvovao u gradnji brodova. Moj otac nije bio pomorac, ali

je bio odličan ribolovac, a majka majstor u spremanju ribe. Moja braća su se utapala na oceanima, a ja se, kažu oni, utopio na kopnu. Opet dobro.