Povodom novih pritisaka na SRJ
DOKLE SANKCIJE? Mislili smo naivno da je vreme sankcija - i njenih drugih oblika, kao što je, primerice, njihov „spoljni zid” - odavno prošlo. Hajde, što smo se tako zavaravali za Miloševićevog vremena, to se može i razumeti. Ali je neshvatljivo da one - naravno, pod drugim imenom - postoje i danas i to za vreme ovog tzv. demokratskog postmiloševićevskog režima. U čemu je stvar? Uhapsiti Slobu do 1. IV 01. Ako se sećate, pre otprilike devet meseci, američki ambasador u Beogradu, g. Viliam Montgomeri, predao je vlastima Savezne republike Jugoslavije (SRJ) čitav niz zahteva. Između ostalih da se Milošević mora uhapsiti do 1.4.01. U protivnom, jedan deo još neisplaćene prve tranše (oko $50 miliona) od ukupno $250 miliona koje je Kongres odobrio odmah po Miloševićevom padu (5.10.00), neće biti isplaćen. Đinđićeve vlasti su se pred 1. april dale na posao da ovo Montgomerijevo naređenje dosledno sprovedu u delo. Posle izvesnih natezanja, pucnjave i pregovora, Milošević se našao u zatvoru tačno pred istek roka. Ostaje prilično u magli šta je od obećanih $50 miliona dobijeno, ako uopšte. Izručiti ga Hagu do Vidovdana Za 29. juni 2001, zakazana je, mislim, u Briselu tzv. „Donatorska konferencija”, na kojoj su bogate zapadne zemlje trebale da se obavežu na novčanu pomoć SRJ u vrednosti od $1,2 milijarde. SAD su odmah naglasile da one neće prisustvovati ovoj konferenciji ukoliko Milošević ne bude izručen Hagu. Bilo je sasvim jasno da od konferencije neće biti ništa ukoliko ove ne prisustvuju. Da bi, dakle, SAD prisustvovale rečenoj konferenciji, Milošević je tačno na vreme - jedan dan pre roka, na Vidovdan - predat Hagu. Ali, naravno, sve nije išlo glatko jer je Đinđiđeva vlast - da bi se dodvorila Americi - počinila čitav niz ustavnih zločina da bi ovo SAD implicirano naređenje što ropskije obavila. Tako, na primer, pala je Savezna vlada; Đinđićevci u njoj se, pak, nisu dali zbuniti. Doneli su nelegitimno, jer je vlada bila u ostavci, nekakvu, ustavno sumnjivu, „uredbu” o predaji. Ustavni sud SRJ je odluku o predaji zaustavio dok se ne ispita ustavnost „uredbe”, a Miloševićeva predaja već je bila u toku kad je premijer Srbije, Zoran Đinđić, nakratko obavestio telefonom predsednika SRJ, dr. Koštunicu o predaji, samo nekoliko minuta pre nego što se odvezao u Montgomerijevu rezidenciju da mu raportira da je „naređenje - izvršenje!”. Šta je, pak, od obećanih preko miljardu dolara konkretno dobijeno, ostaje velika tajna. Znaju se, međutim, dve stvari: prvo, lavovski deo obećanih para je otišao na otpis dugova SRJ, što znači da su se pare iz jedne zapadnjačke banke premestile u drugu; i drugo, da ono još malo preostalo nije, bar do jeseni prošle godine,
stiglo do Đinđića, jer je ovaj, u očajanju, tada prilično nediplomatski osudio Zapad kako zbog nedolaska obećanog novca mogu u Srbiji izbiti socijalni nemiri i oboriti njegovu vlast. Opet smo se prevarili... Ako smo, međutim, mislili da je, najzad, to bio kraj sankcijama - opet smo se, nažalost, prevarili. Spomenuto je već da je SAD Kongres odobrio $250 miliona neposredno po Miloševićevom svrgnuću s vlasti. Sa prvom tranšom od $125 miliona već smo videli šta se dogodilo. Došlo je najzad vreme i za isplatu drugog dela. Ali, ne lezi vraže, opet SAD vezuju isplatu drugog dela sa ispunjenjem čitavog niza novih zahteva. (Ovo je isporučeno vladi SRJ pre nekoliko nedelja.) Evo nekih najvažnijih momenata iz ovog poslednjeg SAD „ultimatuma” SRJ. Sta sadrži novi „paket” pritisaka Prvo, izručenje Hagu svih optuženih za ratne zločine koji se nalaze na teritoriji SRJ. (Mada formalno nije državljanin SRJ, specijalno se tražilo izručenje gen. Mladića, za koga se u Hagu veruje da živi u njoj.) 2. U direktnoj suprotnosti Dejtonskom ugovoru koji takvu jednu vezu ohrabruje, zahteva se od SRJ da prekine svaki odnos sa Republikom Srpskom (RS). Cilj ovog zahteva jeste da se RS ukine i tako za svagda utopi u Izetbegovićevu „cijelovitu BiH” kome su je SAD obećale u dva maha: prvo, da bi b-h rat otpočeo, obaranjem Lisabonskog sporazuma, upriličeno posredstvom SAD ambasadora Zimermana; i drugo, bili su u toku, početkom 1943, ozbiljni pregovori da se rat okonča, koje je tek inaugurirana Klintonova administracija torpedovala - da bi se rat nastavio! 3. U svim svetskim finasijskim ustanovama (kao što su MMF i Svetska banka), SAD predstavnici se obavezuju da glasaju protiv svih novčanih investicija namenjenih SRJ, sve dok ova ne ispoštuje sve SAD zahteve. 4. Daljnja demokratizacija. Sta se tačno pod ovom stavkom podrazumeva nije sasvim jasno. Međutim, ne treba mnogo mašte, jer to jasno proizilazi iz Đinđiću naklonjenih srpskih medija, da se to odnosi, prvo, na izbacivanje iz vojske šefa generalštaba, gen. Nebojše Pavkovića i imenovanje na njegovo mesto gen. Ninoslava Krstića, i broj dva, odlučna borba protiv „srpskog nacionalizma”, što praktično znači dati se na posao - razsrbljavanja Srba. (Kad smo već kod toga, interesantna je tu i jedna „slučajnost”: ovi zahtevi SAD-a su usledili nešto posle Đinđićeve posete Vašingtonu, gde je ovaj ocenjen najboljim mogućim ocenama.) 5. Puštanje iz SRJ zatvora svih još zatvorenih Albanaca. (Nijednom rečju nisu spomenuti od strane Albanaca 1500 pobijenih ili utamničenih Srba sa Kosova. A sve se to - da podsetimo - desilo od dolaska KFOR-a tamo.)