Kad je Findus bio mali i izgubio se Sven Nordqvist
Planet Zoe
Starčić Pettson sjedio je na kuhinjskoj klupici i rješavao križaljku, sa svojim mačićem Findusom u krilu. – Pričaj mi o tome kako sam se izgubio – zamoli Findus. – Pa nisi se izgubio, sjediš upravo ovdje – odgovori mu Pettson. – Da, ali kad sam bio mali. – Tako dakle. Ali tu priču već znaš. Ispričao sam ti je toliko puta. – Pričaj je svejedno. – Hajde, to mogu napraviti – reče Pettson i spusti križaljku na stol. – Hoćemo li pričati cijelu priču ili samo dio kad si nestao? – Pričaj cijelu – kaže mačak i zadovoljno se smjesti. – Onda ćemo ispričati cijelu priču – reče starčić. Dakle, priča počinje ovako.
Nekada davno živio je starčić po imenu Pettson. Živio je u svojoj maloj kućici na selu i imao je gotovo sve što bi starčić poput njega mogao poželjeti. Mučilo ga je jedino što se katkad osjećao pomalo usamljeno. Imao je tek nekoliko susjeda s kojima je mogao popričati kada mu je bilo do priče, ali oni baš i nisu bili njegovi istomišljenici. Bile su tu i njegove kokoši. No s njima se nije mogao družiti jer su bile jako smušene. Recimo, kad je razgovarao s njima, iznenada bi otrčale zato što je neka našla crva ili štogod drugo. Nikada nije došlo do nekog smislenog razgovora. Kad bi pao mrak, a kokoši otišle na spavanje, često je bilo prazno i tiho u toj maloj kući. Više ništa nije bilo zabavno.
Prolazili su dani i tjedni. Findus je bio sve veći. Sada je samostalno trčkarao uokolo. Kad bi trebali ići malo dalje, recimo do alatnice, sjedio je Pettsonu na ramenu. Mačić je htio ići posvuda. I cijelo je vrijeme pričao. Ona tiha prazna kuća sada je bila puna priče i trke.
Svako jutro Pettsona je budilo Findusovo skakanje, povlačenje za nos ili hrvanje s njegovim nožnim palcima. Otišla su jutra u kojima je starčić samo htio navući prekrivač preko glave i nekamo nestati. Od same pomisli na samoću toliko bi se rastužio da je ubrzo posve prestao razmišljati o tome. A zašto bi i razmišljao, kada mu po trbuhu upravo skače mačić u preširokim hlačicama i urliče: „Budi se, Pettsone! Idemo se igrati!“.