Optimist Crna Gora #001

Osnivač i izdavač: Crnogorska LGBTIQ Asocijacija "Queer Montenegro" Godina osnivanja: 2015. urednik izdanja: Danijel Kalezić Novinarka: Kristina Ćetković Saradnici: Dorijan, Zoran Janković, M. Aranđelović, Markiza de Sada, Tamara Skrozza, Mark Greene, Nikka Witch, Dragan Jovićević, Dušan Pupaque Urednik UrbanLook: Srđan Šveljo naslovna strana: Maja Kovijanić Dizajn i priprema: Vanja Gagović Web: www.queermontenegro.org E-mail: contact@queermontenegro.org Štampa: Studio BRANKO – Podgorica Izdanje za srbiju: Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011.

Glavni i odgovorni urednik: Predrag M. Azdejković Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/gejoptimist

Crnogorsko izdanje magazina "Optimist" publikovano je uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije u Beogradu.

OPTIMIST uvodnik

P

red vama je prvo crnogorsko izdanje gej magazina „Optimist“, ujedno i prvo izdanje magazina posvećenog lezbejkama, gejevima, biseksualnim, trans* i queer osobama u Crnoj Gori. Optimist Crna Gora izlazi u trenutku kada se LGBTIQ pokret u Crnoj Gori nalazi pred novom velikom prekretnicom.

Kvir Montenegro, organizacija koju vodim i koja publikuje magazin Optimist u Crnoj Gori, je kod Ministarstva za ljudska i manjinska prava inicirala osnivanje radne grupe koja će pripremiti Nacrt zakona kojim će biti pravno prepoznate istopolne zajednice u Crnoj Gori. Osnivanje radne grupe je na predlog Kvir Montenegra zvanično i jedna od aktivnosti Akcionog plana implementacije Vladine Strategije za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba za 2015. godinu, te smo na taj način osigurali/e da se ove godine započne proces o kojem se više godina govorilo, a koji je država ignorisala sve do sada. Ponosni/e smo što ovu vijest objavljujemo u prvom izdanju magazina Optimist Crna Gora.

Bez obzira na ovu veliku vijest, ne zaboravljamo da mnoge/i lezbejke, gejevi, biseksualne, trans* i queer osobe u Crnoj Gori i dalje žive skriveno, u strahu, suočeni/e sa diskriminacijom, uznemiravanjem i nasiljem.

Pred LGBTIQ pokretom u Crnoj Gori je i dalje dug put do pune društvene i pravne jednakosti i taj put neće biti završen sve dok svako od nas ne bude u mogućnosti da živi potpuno slobodno i bez straha.

Dalji napredak na tom putu zahtijevaće našu veću posvećenost, profesionalnost, a posebno ozbiljnost i jasnu strategiju kojom će upravljati svi aktivisti/kinje kao i LGBTIQ organizacije, oslobođeni onih kojima interes zajednice nije na prvom mjestu, te usmjereni na aktivnosti koje će imati za cilj da doprinesu promjenama koje će u pozitivnom smislu u svojim životima osjetiti sve LGBTIQ osobe u svim krajevima Crne Gore.

Potreban nam je optimizam koji će nastaviti da nas vodi putem

kojim hrabro hodamo od 2010. godine kada su započele prve ozbiljne aktivnosti na promociji i zaštiti naših ljudskih prava.

Bili smo optimistični tada i vjerovali da ćemo postići sve što smo postigli, čak i onda kada niko drugi nije vjerovao u to osim nas.

Počeli smo od nule i za pet godina, zajedno sa našim prijateljima, stigli do trećeg Montenegro Prajda, više javno vidljivih LGBTIQ osoba, pa i konkretnih aktivnosti na pravnom prepoznavanju naših zajednica.

Ostajemo optimistični da ćemo, 30. izdanjem Optimista, za pet godina, najaviti potpunu pravnu jednakost lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans* i queer osoba u Crnoj Gori i proslaviti osmim Montenegro Prajdom - bez policijskog obezbjeđenja.

No, to nećemo moći da uradimo sami/e. Zato, moramo učiniti sve što možemo da ojačamo prijateljske odnose sa našim saveznicima i podržavaocima, budemo solidarni i stojimo čvrsto u zaštitu ljudskih prava svih građana i građanki Crne Gore, sa posebnom emocijom prema onima koji nama ukazuju bezrezervnu podršku u borbi koja je tek počela.

uvodnik:

optimizam Danijel kalezić

3

OPTIMIST Intervju

P

redsjednik Liberalne da takav prijedlog stigne na dnevni red Skuppartije Crne Gore, An- štine do kraja ove godine, ali je gotovo izvjedrija Popović kazao je sno da će naredne godine Crna Gora imati za Optimist da će Crna ovakav Zakon i konačno omogućiti jednak Gora iduće godine tretman svakom građaninu u smislu korišteimati Zakon o istopol- nja benifita koje nosi takva zajednica. Prolonnim zajednicama, te da giranje takvog rješenja bilo bi samo gubljenje bi prolongiranje takvog vremena i okretanje glave od problema.

Optimist: Smatrate li da je crnogorsko rješenja bilo samo gubdruštvo dovoljno „zrelo“ da prihvati da zaljenje vremena i okretajednicu (brak) čine dva muškarca ili dvije nje glave od problema. žene, a ne kao što je to sada regulisano Dodao je i da Crna Ustavom da brak čine muškarac i žena?

Gora još uvijek nije u potpunosti spremna da bezpogovorno prihvati i poštuje svaku razli- Popović: Crna Gora još uvijek nije u potpunočitost a posebno u smislu istopolnih zajed- sti spremna da bespogovorno prihvati i ponica, ali da je dostignut visok stepen štuje svaku različitost a posebno u smislu istopolnih zajednica. Važno je, ipak, naglasiti tolerancije i prihvatanja LGBT osoba.

Optimist: Nedavno ste u medijima kazali da je naše društvo do danas, a posebno u zada će Liberalna partija (LP), na čijem ste dnjih par godina, dostiglo veoma visok stečelu, u Skupštini Crne Gore pokrenuti pi- pen tolerancije i prihvatanja LGBT osoba kao tanje istopolnih zajednica? Da li sada već sastavnog dijela društva. To je pokazala i poima nekih konkretnih predloga povodom sljednja Povorka ponosa 2014. godine u Podovog pitanja? gorici koja je protkela bez ikakvih incidenata Popović: Liberalna partija svojim programom i statutom, kao i konkretnim djelovanjem na političkoj sceni Crne Gore zalaže se za kreiranje društva u kojem LGBTIQ osobe neće trpjeti bilo koji oblik diskriminacije, uznemiravanja i nasilja i u kojem će biti jednaki građani i građanke, u skladu sa Ustavom Crne Gore i zakonima koji garantuju jednakost svih građana i građanki. LP vjeruje u pojedinačno ljudsko pravo i uvjereni smo da je slobodan pojedinac osnova društva. Zato svaka osoba mora da ima pravo da ispoljava svoju individualnost, bilo da se radi o etničkoj, religioznoj, polnoj ili seksualnoj.

U tom smislu, LP je još u predizbornij Crna Gora će iduće godine imati Zakon o istopolnim zajednicama kampanji 2012. godine najavila da će u ovom mandatu snažno podržavati izjednačavanje prava LGBT osoba sa svim pravima koja pripadaju svakom građaninu. Godinu kasnije, kroz saradnju sa NVO Kvir Montenegro, liberazgovarala: Kristina ćetković rali su podržali njihovu inicijalnu ideju o Zakonu o istopolnim partnerstvima. Nijesam siguran da je realno

andrija popović

4

ili tenzija prije, u toku pa i nakon održavanja kada su se svi učesnici jednostavno razišli u centru grada bez posebnih mjera obezbjeđenja. Ipak, trebaće nam još dosta posvećenosti u radu sa samim LGBT osobama, njihovim porodicama i prijateljima koji na ličnom nivou moraju prihvatiti sebe ili svoje najbliže koji pripadaju LGBT populaciji, kao normalne i ravnopravne građane na svakom mjestu i u svakoj situaciji.

Optimist: Koji je Vaš stav povodom pokazivanja osjećanja u javnosti LGBT osoba?

Popović: Pravo na izražavanje kao takvo je osnovno ljudsko pravo koje mora biti svima zaštićeno i sve LGBT osobe se moraju snažno boriti protiv bilo kakvog protivljenja tom njihovom osnovnom pravu. Ovdje se podrazumijeva i pravo svih LGBT osoba da na javnom mjestu iskažu svoju ljubav prema osobi koju vole i to pravo ne bi smjelo biti upitno u bilo kom trenutku ni na bilo kom mjestu. Ako neko ne smije da iskaže ljubav prema osobi koju voli, taj neko ne smije da živi slobodno.

Smatram da niko u ovom društvu ne želi da naša država bude društvo neslobodnih ljudi.

Liberali su svoj stav u tom smislu pokazali više puta, svojim prisustvom na svim Povorkama ponosa ili drugim događajima koji su afirmisali jednakost LGBT osoba i ljudskih prava svih građana i građanki, na kojima sam prisustvovao i ja lično zajedno sa saradnicima i članovima.

Držanje za ruku, zagrljaj ili poljubac dvije osobe istog pola se ne razlikuje od držanja za ruku, zagrljaja ili poljupca dvije osobe različitog pola koje gledamo svakodnevno svuda.

Svako ponašanje koje ne ugrožava integritet ili prava drugih građana aposlutno je dozvoljeno i mora biti zaštićeno, bez obzira da li se to nekome dopada ili ne. Mislim da je takva atmosfera u Crnoj Gori sve slobodnija, ali definitivno da postoje pojedinci koji će uvijek pokušavati da ugroze pravo na bilo kakvu različitost. Važno je da takve socijalne marginalce mi kao zajednica postavimo tamo đe im je i mjesto i pravično sankcionišemo. Jako je važno i da same LGBT osobe prijavljuju policiji sve slučajeve diskriminacije, nasilja i drugih incidenata kako bi oni bili u što vrećem broju procesuirani i sankcionisani i kako bi svakome ko se smatra u tom smislu jačim od zakona

bila poslata poruka da će njihovo ponašanje biti brzo i adekvatno sankcionisano.

Optimist: Jedini ste predsjednik partije koji je bio na nekom od crnogorskih Parada ponosa. Zašto ste odlučili da javno podržite članove i članice LGBT zajednice?

Popović: Kao liberal osjećam obavezu da budem na strani onih koji su ugroženi, marginalizovani i koji često nemaju adekvatnu zaštitu institucija i društva pred agresivnim nasiljem i pokušajima ugnjetavanja. Tim prije što pripadam partiji čiju su članovi i simpatizeri gotovo dvije decnije bili na udaru baš takvog nasilja i šikaniranja na svakom mjestu u Crnoj Gori i to samo zbog svoje političke i ideološke pripadnosti i vjerovanja u slobodnu i suverenu u Crnu Goru. Jasno je da takav otvoren stav nije politički profitabilan, zbog čega većina partija i ćuti kada je riječ o ovoj temi, no, Liberalna partija nikad nije vodila politiku kalkulacije. Naša dužnost jeste da edukujemo građane i utemeljimo društvo na osnovama pravde, slobode i prosvijećenosti.

Zato i jesam pozvao i najviše državne funkcionere, predsjednika, premijera i predsjednika Skupštine da podrže takav način borbe. Podsjećam da je rukovodstvo LP i Mladih liberala bilo prisustno i na LGBT šetnji u Budvi, te na prvom i drugom Montenegro pride-u u Podgorici a sigurno će biti i na svakom narednom.

Optimist: Kako komentarišete nedavnu odluku Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država da odobri istopolne brakove u svim državama?

Popović: Odluka Vrhovnog suda SAD da odobri istopolne brakove u svakoj od američkih država logičan je slijed i rezultat dugogodišnje borbe demokratskih i liberalnih pokreta u SAD-u koji traje skoro pola vijeka. Ono što je posebno značajno kod ove odluke jeste globalni uticaj koji će ona izvršiti kroz osnaživanje pokreta za ljudska prava u državama širom svijeta, pa i u Crnoj Gori. Raduje i činjenica da je nedavno i Evropski sud za ljudska prava donio presudu koja postaje obavezujuća za sve članice Savjeta Evrope, samim tim i za našu državu, a kojom nalaže da se jednaka prava koja uživaju heterosekusalni parovi moraju, što prije, obezbijediti i za istopolne parove.

5

OPTIMIST DORIJANOVA SLIKA

K

ad god se pominje LGBT u njen opstanak u društvu, napor da prođe uliCrnoj Gori, skoro uvjiek se com sigurno, bez čudnih pogleda i dobacivanja, misli na L i G, čime T (zaje- bez čudnih pitanja, bez nasilja. dno sa B) postaje praktično Pitam se kad će doći vrijeme da ljunevidljivo, zanemareno, dima bude bitnija priča trans* momka koji prije osim kada su u pitanju sen- nego uđe u svoj dom mora da se spremi da će zacionalne vijesti čija je tamo opet biti viđen kao djevojka, ili priča svrha podizanje tiraža i šo- trans* cure, koja kad izađe iz sigurnosti svoje kiranje javnosti. sobe mora u spoljašnjem svijetu biti momak Često, u ovim vije- kako ne bi završila u hitnoj sa nekoliko doktora stima, mi - trans* osobe i sestara oko sebe. smo predstavljeni kao mitČesto se postavlja pitanje zašto nema ska bića, osobe koje pre- više trans* osoba koje javno govore svoje priče, laze granice muškog i ženskog, i na taj način tj zašto ih nema uopšte osim u anonimnim inugrožavaju koncept društva o polu, rodu, rod- tervjuima koji se pojave tu i tamo u nekim nonim ulogama. Ovim se kod "običnog" građa- vinama. Razlog je i više nego očigledan - strah. nina, kojeg bih ja nazvao privilegovanim, stvara Biti trans* u Crnoj Gori je i dalje velika sramota osjećaj odbojnoi tabu tema. Biljeg sti, odvratnosti, koji se nosi dok si čak i mržnje, te poživ. Ipak, taj biljeg mitska ili ljudska bića? treba da se to pose može nositi pomjeranje rodnih nosno i hrabro. Više uloga vrati u tradine hodam ulicom cionalni poredak. spuštene glave, više Ko su ne skrećem pogled uopšte trans* od slučajnih prolazPIŠE: DORIJAN osobe u Crnoj nika.

Gori? Koliko ih U "Queer Monteneima? Koliko njih gru" svakog drugog čeka na promjenu petka održavamo pola? Ovo su prva trans* grupe samopitanja koja dobipodrške na kojima jam od ljudi na razgovaramo o razdatu temu kao akličitim problemima tivista koji se bori koji nas muče. Kad za ljudska prava sjednem na stolicu, trans* osoba, a i pogledam po sobi i kao neko ko i sam vidim svoje ljude, nosi "trans" obisvoje hrabre, jake lježje i etiketu. trans* ljude, koji se Nakon hvataju u koštac sa ovih pitanja, kreću diskriminacijom, detaljnija pitanja, o nasiljem, marginalimojoj tranziciji, zacijom - ponosan mojoj operaciji, sam i znam da T mojim genitalijama, načinu na koji stupam u se- slovo više nikad neće biti zanemareno i neviksualne odnose, kao i raznim drugim intimnim dljivo. Znam da trans* osobe više neće pustiti temama koje su jako interesantne mojim sago- svoje živote u tuđe ruke. vornicima. Ove "finese" su uvijek zanimljivije Kako poznata latinska poslovica glasi: ljudima kada razgovaraju sa trans* osobom, "Nihil de nobis, sine nobis", odnosno "Ništa o nego sami unutrašnji osjećaj osobe, borba za nama bez nas samih!".

T* u crnoj gori

6

OPTIMIST Vijesti

N

a adresu NVO „Qeer Montenero“, koja organizuje treću Povorku ponosa LGBTIQ osoba „Montenegro Prajd“, prijavilo se preko 30 osoba, koje su iskazale želju i volju da ove godine Prajd, ali i Nedjelja ponosa, koja će biti održana prije pomenutog događaja, budu kreirani po njihovoj mjeri, kazala je za Optimist Ana Dedivanović iz Organizacionog odbora.

Inicijalni odbor Montenegro Prajda (Montenegro Pride) je pozvao zainteresovane da se do 1. avgusta, popunjavanjem formulara, prijave i daju doprinos da treća Povorka ponosa koja se održava u glavnom gradu Crne Gore, 18. oktobra, bude masovnija, snažnija, zabavnija i kreirana i po njihovoj mjeri. Sagovornica Optimista je rekla da su u Kviru zadovoljni jer je do pomenutog roka stiglo preko 30 prijava.

Od ove godine, uz Montenegro Prajd, najavljuju iz organizacije, biće organizovana i Nedjelja ponosa koja će sadržati niz kulturnih, edukativnih i zabavnih događaja, koja će biti održana u nedjelji prije Povorke ponosa.

„Nedjelja ponosa je koncipirana kao skup različitih kulturnih, edukativnih i zabavnih događaja koji će biti organizovani tokom sedam dana prije održavanja Trećeg Montenegro Prajda. Cilj Nedjelje ponosa je okupljanje LGBTIQ osoba, podržavaoca, prijatelja i prijateljica, inicijativa i različitih zainteresovanih organizacija kako bi zajedno kreirali i kreirale svojevrstan LGBTIQ festival. Tim Nedjelje ponosa je tim LGBTIQ osoba koje zajednički dogovaraju, kreiraju i organizuju Nedjelju ponosa“, objasnila je Ana za Optimist.

Zbog navedenog, do 1. avgusta je bio otvoren javni poziv, kojim su iz Kvira, pozvali punoljetne LGBTIQ osobe koje su spremne da učestvuju u demokratskom procesu odlučivanja, koje znaju i žele da rade u timu, te žele da preuzmu zadatke u skladu sa svojim mogućnostima i odgovorno ih obavljaju, da se prijave.

Tako će više od trideset osoba, u skladu sa svojim preferencijama, dobiti zadatke i svoje mjesto u nekom od tri tima. Iz Kvira najavljuju da će prijavljeni biti podijeljeni u tim za temu Povorke, Povorka tim i tim Nedjelje ponosa. Oni će na odvojenim i zajedničkim sastancima zajedno stvarati Treći Montenegro Prajd koji će biti održan u nedjelju 18. oktobra ove godine, kao i prvu Nedjelju ponosa.

za organizaciju trećeg montenegro prajda

pristiglo preko 30 prijava PIŠE: kristina ćetković

7

OPTIMIST analiza

P

a ćao, kako je?’’

Ovaj nastup nikako ne koristite ukoliko želite da sa nekim ostvarite kontakt, preporučuju lezbejke iz Crne Gore.

Na pitanje kako i gdje se najčešće upoznaju lezbejke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe, ne može se naći jedan odgovor. Postoji more različitih načina a neki od njih su forumi, čatovi, poznati gej portali i slično. Ipak, većini je najomiljeniji oblik uživo i to često na privatnim žurkama koje su namijenjene upoznavanju. Na tim žurkama prijatelji dovode svoje prijatelje i tako krene upoznavanje. ‘’Upoznajemo se najčešće na žurkama koje su LGBT tematike, popularni su i LGBT centri u Podgorici, te u lokalima gdje se pretežno okuplja naša zajednica. Uglavnom preko zajednice dolazimo do drugih ljudi koji su iste seksualne orjentacije kao i mi“ kaže za Optimist lezbejka iz Podgorice koja je

upoznavanje

željela da ostane anonimna.

Druga kaže da djevojke osjete da je lezbejka pa joj onda šalju zahtjev za prijateljstvo putem Facebook-a, a zatim i poruke u inbox.

Za razliku od momaka među kojima su veoma popularne aplikacije Grindr i GayRomeo, lezbejke rijetko koriste tehnologiju kao način upoznavanja potencijalnih partnerki, te na Brendi (lezbejskom pandanu gej aplikacije Grindr), ne možete naći nijednu curu iz Crne Gore. Ipak, nije ista stvar i sa sajtovima poput Gay-Serbia i Europe Free Chat, jer Crnogorke učestvuju u forumima i ostavljaju oglase.

Lažni profili na društvenim mrežama poput Facebook-a, Instagrama i slično, popularni su i među djevojkama i momcima. ’’U poslednje vrijeme upoznavanja se uglavnom dešavaju na okupljanjima. Ja povedem prijateljice, ti povedeš one djevojke koje ti znaš i tako se onda one povezuju. Ili ako se pozovu iz krugova koji ranije nisu imali kontakt jedan sa drugim. Svako ima svoja mala društva koja se na okupljanjima sastavljaju... ili ne“ tvrdi jedna biseksualka iz Podgorice. Problem upoznavanja je donekle riješen u glavnom gradu Crne Gore i na primorju, jer postoje i lokali koje LGBT osobe prepoznaju kao „svoje“.

Ipak, djevojke iz Danilovgrada, Pljevalja, Nikšića i drugih crnogorskih gradova, se žale da nemaju mjesta na kojima bi mogle upoznati osobe iste seksualne orjentacije. Ostaje im, kako kažu, da se upoznaju na žurkama, roštilju, ali pretežno van gradske buke i dešavanja.

Djevojka iz Budve, koja je željela da ostane anonimna, smatra da lezbejki i biseksualki ima svuda, te da nisu potrebni posebni kafići i okupljanja kako bi našli onu pravu. ‘’Dovoljno je da budemo malo šarmantne i druželjubive da bi upoznale nekoga“ tvrdi Budvanka.

Ipak, kako kaže jedna Kotoranka ‘’Preko Fejsa i zajedničkih prijatelja je najlakše, a onda sve ide u krug, ova poznaje ovu, ona onu i tako dalje i pronađe se lagano.“ Iskustvo Budvanke potvrđuje i njena poznanica.

pa ćao, kako je? piše: kristina ćetković

8

‘ ’Nijedan sajt nikada nisam posjetila, ni na jednu gej žurku nisam pošla. Dešavalo mi se da se u kontaktima sa ženama vrti isti neki krug poznanstava ali, eto, s obzirom na to da su moje djevojke u 90 odsto slučajeva bile one kojima sam ja prvo takvo iskustvo vrlo je jasno i očigledno kako smo se mogle upoznati. Znači, običan izlazak i poznanstvo se daju pretvoriti u nešto više, čak i vezu... Šarm i druželjubivost i naravno „procjena“ dokle sa nekim možeš da ideš u priči, jer se taj vajb da lako osjetiti...“ Djevojka iz Kotora dodaje da se u njenom gradu na mjestima koja su „nezvanično“ gej frendli, ponekad može naći neko interesantan, ali da se pretežno radi o turistkinjama.

Još jedna Budvanka kaže da je dje-

vojke upoznala spontano i to na najobičnijim mjestima poput lokala, prodavnice, pijace, ali i na putovanjima.

Njena sugrađanka tvrdi da lezbejke, ili „djevojke u fazonu“ može prepoznati kroz stil oblačenja, ali ipak dodaje da i tu ne postoje pravila.

Gej Podgoričanin osim navedenih načina upoznavanja dodaje i plaže koje su aktivne ne samo ljeti već i tokom godine, a najpopularnije za upoznavanje se nalaze u Baru i Budvi. ‘’Ima svuda LGBT osoba. Prikrivenih ponajviše. Upravo zbog malih sredina i svijesti takve kakva jeste te osobe još uvijek ostaju zatvorene i žive onako kako možda i ne žele“, zaključuje jedna Nikšićanka.

najavljena za septembar

povorka ponosa u nikšiću piše: kristina ćetković

P

rajd u Nikšiću, pod nazivom “Akademska šetnja ponosa”, očekuje se da bude održan u septembru ove godine, najavljeno je iz NVO LGBT Forum Progres.

U aprilu i maju ove godine, su bile planirane dvije Povorke ponosa u gradu pod Trebjesom, ali ih je Uprava policije zabranila zbog ozbiljnih bezbjed-

nikom Vlade Crne Gore i ministrom vanjskih poslova i evropskih integracija, Igorom Lukšićem. „Uloga policije ključna je u cilju pripreme za nesmetanu i bezbjednu šetnju pripadnika LGBT populacije na Paradi ponosa, koja će u septembru biti održana u Nikšiću“, saopšteno je medijima nakon sastanka.

nosnih rizika.

Septembarski Prajd će nositi slogan “Stop fašizmu – sloboda narodu”, dok je za logo, kako navode iz LGBT Forum Progres određeno rešenje koje simbolizuje u savremenom smislu inkluziju LGBT osoba kao antifašističku tekovinu i akcentira slobodarsku i naprednu tradiciju Nikšića. Mlada umjetnica iz Podgorice, Darija Begić autorka je idejnog rješenja najavljene povorke u Nikšiću.

Izvršni direktor pomenute organizacije, Stevan Milivojević je povodom održavanja Parade ponosa imao sastanak sa potpredsjed-

9

OPTIMIST home is where the rainbow is

U

Dodaje da se, ukratko, LGBT drop-in centru Podgorice, u organizaciji NVO Juventas može definisati kao socijalno-zdravstveni model funkcioniše Drop in rada u zajednici.

Kako kaže Jelena LGBT Drop in centar centar od januara 2011. godine, u kome se oku- predstavlja sigurno i dostupno mjesto u kojem plja sve više lezbejki, vlada atmosfera “tendencionalne neformalnogejeva, biseksualnih i sti”. U ovom prostoru se njeguje okruženje koje transrodnih osoba. Oni poštuje autonomnost, individualnost svake koji posjećuju centar, osobe i međusobnu toleranciju. Tako, svi koji poprema riječima Jelene sjete Drop in u Podgorici, uz kafu ili čaj, mogu Čolaković, govore o razgovarati, razmjenjivati ideje, širiti mrežu sonjemu kao o svojoj kući. cijalne podrške, te dobiti korisne informacije o Zbog bezbjednosti, adresa centra je poznata zdravlju i zdravim stilovima života. U ovom prokrugu ljudi koji su ili članovi zajednice ili su njeni storu lezbejke, gejevi, biseksualne i trans osobe mogu koristiti određene usluge bez zakazivanja prijatelji i podržavaoci.

Direktorica programa za ljudska prava i uputa, a sam dolazak je na dobrovoljnoj u NVO Juventas, kaže da je u prethodnom pe- osnovi.

Sagovornica Optimista otkriva da su riodu kreiran vizuelni identitet centra, te i slogan „ono kao kad dođeš kući“, jer prostor, kako go- posjetioci zainteresovani uglavnom za druženje, vore korisnici, odaje atmosferu prijatnog, bli- ali i za edukativne, kreativne i psiho-socijalne radionice. skog i „sopstvenog“ prostora. „Ukoliko su posjeTako su tioci prijatelji ili člase posjete centru novi porodica LGBT povećale te je osoba, razmjena tako tokom 2012. drop-in iskustava, informagodine zabiljecija, doživljaja i razženo 1.703 pobijanje predrasuda sjete, naredne čine neizostavan dio godine 2.015 porazgovora u centru. sjeta da bi u 2014.

Vrlo je česta situacija godini taj broj pou kojoj, otuda, prijarastao na 2.290 telji i članovi poroposjeta. piše: kristina ćetković dica postaju naši „LGBT česti gosti te zajeDrop in centar dno sa svojim bližokuplja LGBT osobe, njihove porodice i prijatelje, dok se njima iz LGBT zajednice učestvuju u kreiranju i model rada bazira na kombinovanim uslugama realizaciji ideja nastalih u okviru sprovođenja koje obuhvataju socijalno, zdravstvene i javno struktuiranih i nestruktuiranih aktivnosti centra“, zastupajuće programe i projekte. LGBT drop-in dodaje Jelena.

Nekada je Drop in funkcionisao na u Podgorici uključuje različite socijalne programe, čiji je cilj proširivanje socijalne mreže po- drugoj adresi, gdje su se LGBT osobe, ali i zapodrške kroz filmske večeri, otvorene razgovore na sleni nekoliko puta sreli sa neprijatnostima. „Imali smo priliku da se susretnemo sa različite teme, žurke, izlete i slično, zatim zdravstveno edukativne programe i usluge, kao i podozrenjem komšija, upozorenjima da postoji usluge usmjerene na unapređenje kvaliteta ži- mogućnost da se “kućni savjet pobuni protiv vota poput psihološkog i vršnjačkog savjetova- našeg postojanja u zgradi budući da su u ulazu nja, psiho-socijalnih i edukativnih radionica“, viđene djevojke koje se ljube” ili pak dobacivanjima upućenim zaposlenima u centru ili našim objašnjava Jelena.

mjesto kao kad dođeš kući

10

“različitijim” posjetiocima. Takve vrste neprijatnosti uglavnom su rješavane kulturnim razgovorom ili pak prijavom upućenoj policajcu u zajednici što je dalo za nas zadovoljavajuće rezultate“, objašnjava direktorica programa za ljudska prava u NVO Juventas.

LGBT Drop in centar radi svakog radnog dana od 17 do 21h, kada posjetioci mogu da iskoriste usluge koje centar nudi, ali i da sami kreiraju kako će se provesti u ovom prostoru. „Postojanje sigurnog prostora u kom LGBT osobe mogu nesmetano da izraze svoj identitet jedan je od, po nama, veoma važnih uslova da mlade LGBT osobe prošire socijalne kontakte i grade podržavajuću socijalnu mrežu, njeguju osjećaj autonomije, individualnost, osjećanje pripadanja, razvijaju zdrave stilove života, te stasavaju u zdrave pojedince“, smatra sagovornica Optimista.

Jelena sa ponosom dodaje da je LGBT Drop in centar izrodio i formalne i neformalne grupe koje daju značajan i nezaobilazan doprinos aktivizmu za ljudska prava lezbejki, gejeva, biseksualnih i trans osoba. „Ne mislim samo na izmjene postojećih zakonskih regulativa, već i značajne inter-

vencije putem kampanja, edukacije i osnaživanja LGBT osoba, njihovih prijatelja i podržavaoca, sa posebnim akcentom na pružanje socijalnih i javno zastupajućih programa i projekata, sa ciljem eliminisanja direktne i indirektne diskriminacije i nasilja sa kojim se lezbejke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe svakodnevno susrijeću“, tvrdi direktorica programa za ljudska prava u NVO Juventas.

Nakon odmora u avgustu, prema riječima Jelene, LGBT Drop in će, u septembru, kao i do sada, u ustaljenim terminima nuditi programe i usluge. „Sem rada u svom okruženju LGBT Drop in centar i dalje će pokretati inicijative koje se odnose na izgradnju inkluzivnog društva kroz saradnju sa različitim institucijama, organizacijama, javno zastupanje i unapređenje politika kako bi se omogućilo ostvarenje prava i očuvanje psihofizičkog zdravlja lezbejki, gekeva, biseksualnih i transornih osoba. Uz to, kontinuirano ćemo i dalje pratiti na koji način društveni, politički i ekonomski faktori utiču na kvalitet života LGBT zajednice i u skladu sa tim razvijati programe i zagovarati politike, sve u cilju ostvarivanja prava“, obećava Jelena.

11

OPTIMIST Analiza

A

ko ste lezbejka, gej, biseksualna ili transorodna osoba i želite dobar provod u Crnoj Gori, za vas nemamo lijepe vijesti. Na raznim forumima može se naići na vic da su gej mjesta za Crnogorce Beograd i Novi Sad. Izgleda je vic nastao na istinitim i poraznim činjenicama.

Zasnovano na internet pretraživačima, jedino mjesto koje je u Crnoj Gori prepoznato kao mjesto za izlazak LGBT osoba je prvi LGBT klub – SOGI (Social and comunity center) koji se nalazi preko Morače u Podgorici. O ovom mjestu se pisalo, a iz NVO LGBT Forum Progres su nekoliko puta prijavljivali policiji vandalske napade na prostor gdje se odvija socijalni, obrazovni, kulturni i društveni život LGBT osoba.

Slično mjesto je i Drop in NVO Juventas, koji se nalazi u centru Podgorice i koji LGBT populaciji takođe nudi različite sadržaje.

Ukoliko niste zaljubljenik zatvorenih mjesta, namijenjenih isključivo lezbejkama, gejevima, biseksualnim i trans osobama, teško da ćete u Crnoj Gori moći da nađete mjesto koje je gej frendli (gay friendly). Ipak, postoji nekoliko kafića, uglavnom smještenih u glavnom gradu i na primorju, koje pripadnici LGBT populacije prepoznaju kao „svoja mjesta“, iako u zemlji takvo mjesto zvanično ne postoji.

Krenimo od glavnog grada. Osim navedenih mjesta, u Podgorici su od strane lezbejki, gejeva, biseksualnih i trans osoba, kao gej frendli, prepoznati kafić Berlin, Buda bar, Greenwich, nekadašnji OGP, klub District – a svi se nalaze u strogom centru. Kao mjesto gdje rado piju kafu, gej osobe vide i kafić – Zrno, koji se nalazi preko Morače.

12

Da li postoje

gej mjesta u crnoj gori? piše: Kristina ćetković

Prijestonica turizma takođe ima svoja gej mjesta, iako u zvaničnoj kategorizaciji lokala ne stoji da su gej frendli. Kao „svoja mjesta“ LGBT osobe prepoznaju Vihor i Casper koji se nalaze u Starom gradu u Budvi, kao i Marten’s. Od primorskih gradova još jedino Kotor ima mjesta, koja su prema riječima pripadnika lezbejki i gejeva - „gej frendli“. To su Bandiera i klub Evergreen u Starom gradu.

OPTIMIST street talk

Z

a grafite kažu da ne predstavljaju samo jedan način komunikacije, već način pokazivanja socijalnih problema i problema uopšte.

U slučaju grafita koji su osvanuli na ulicama, trotoarima i zidovima Podgorice može se govoriti o problemu (ne)vidljivosti LGBTIQ osoba u glavnom gradu Crne Gore.

LGBT zajednica je stavila do znanja da postoji. Tako su ulice: Hercegovačka, Njegoševa, Bokeška, Slobode dobile mjesto za ljubljenje za dvije i dvojicu, te gej zonu. Onima koji posjete Crnogorsko narodno pozorište, Klinički centar Crne Gore, Saborni Hram Hristovog Vaskrsenja, autori grafita su poručili da je transrodno zgodno, da je gej ok, te da žena može biti i majka i lezbejka.

Svako autobusko stajalište u centru Podgorice dobilo je jedno LGBT obilježje, a bez interesantnih grafita nisu ostali ni srednje: Elektrotehnička škola, Građevinsko-geodetska i Hemijska, kao ni Pravni i Ekonomski fakultet, ali i uvijek posjećeni Delta City. I mjesto održavanja svih velikih sportskih događaja, te „hram“ Varvara - Sportski centar „Morača“ sada ima grafit koji stavlja do znanja da LGBT osobe postoje i u Crnoj Gori.

Bilo je i onih kojima se grafiti ne dopadaju, kao ni postojanje LGBT osoba. Tako su u Hercegovačkoj ulici, koju krasi veliki broj mjesta za izlaske, izbrisani svi grafiti, tj. precrtani crnom farbom.

Ipak, LGBT osobe postoje i šetaju ne samo glavnim gradom, već svim gradovima Crne Gore, a to nijedna crna farba ne može da pokrije i sakrije. grafiti

Podgorica dobila mjesta za ljubljenje za dvije i dvojicu piše: Kristina ćetković

13

OPTIMIST Lifestyle

G

eorg Wiesner, Njemac, i Indonežanin Windu Prasetio, već par godina borave u Crnoj Gori, a nedavno su proslavili petogodišnjicu partnerstva koje su sklopili u Berlinu. Sagovornik Optimista kaže da su do sada živjeli u različitim sredinama, te da prihvatanje njihove istopolne zajednice zavisi od okruženja u kome žive, ali isto tako i od načina na koji oni sami žive i rade.

Ova dva interesantna muškarca su prije nekoliko nedjelja proslavila petu godišnjicu istopolnog partnerstva, a skupa su već devet godina. Vjenčali su se u Berlinu u skladu sa njemačkim zakonom, koji i dalje razlikuje hetero i homoseksualne zajednice. Po tom zakonu istopolna zajednica još uvijek nije jednaka sa heteroseksualnim brakom. „Razlika je na primjer – u terminu, kako se službeno zove, pristup usvajanju djece.

Postoje i neke druge razlike, ali se sužbeni akt „partnerstva“ odigrava u Kancelariji za civilnu registraciju, baš kao i za heteroseksualne brakove“, objašnjava Georg za Optimist.

Kako kaže, život u inostranstvu, kao i rad za evropske i njemačke organizacije, nisu im donijeli neke razlike u odnosu na druge, samo zato što su u istopolnoj zajednici. Govori da zbog zajednice u kojoj žive, nisu ni propustili mogućnosti koje imaju heteroseksualni parovi.

Georg smatra da Evropska komisija, za koju inače radi, u potpunosti priznaje njegovu zajednicu sa Winduom, te da uživaju potpuno isti tretman kao i njegove heteroseksualne kolege. „Moram priznati da je ovo sjajan osjećaj. Zbog tog osjećaja imam veoma veliko samopouzdanje i sigurnost. Volio bih da svi gej parovi dožive ovakav tretman na svojim radnim mjestima. Veoma smo otvoreni, prema našim kolegama, kako internacionalnim, tako i lokalnim, kada je u pitanju naša seksualna orijentacija. Ovo naravno zavisi od zemlje u kojoj živimo.

Prethodno smo živjeli i radili u Avganistanu. Nije bilo lako, ali smo ipak bili prihvaćeni. Možda ovo

14

ima veze i sa načinom na koji živimo i kako se ponašamo i radimo“, kaže sagovornik Optimista.

Razmišljajući o situaciji u rodnoj zemlji i njenom odnosu prema istopolnim zajednicama, kaže da se sve mijenjalo i to godinama od kada je „istopolno partnerstvo“ prvi put uvedeno. Smatra da se partnerstvo prilagođavalo korak po korak, ali da još uvijek nije 100 odsto jednako sa heteroseksualnim partnerstvom i brakom. „Nadam se da će naše partnerstvo doživjeti dalje promjene veoma brzo. Ne postoji drugi način nego potpuno izdjednačavanje sa heteroseksualnim brakovima. Nedavno je kancelarka Angela Merkel opet javno iskazala svoje lično neslaganje punoj jednakosti, ali to je svakako samo njeno privatno mišljenje. Proces izjednačavanja neće stati dok ne bude dostignuta potpuna jednakost“, uvjeren je Njemac koji trenutno radi i živi u glavnom gradu Crne Gore.

georg i windu

petogodišnjicu zajednice proslavili u Crnoj Gori piše: kristina ćetković Smatra da potpuna jednakost zajednica i brakova nije samo njegova želja i mišljenje, već da se potpunoj jednakosti nadaju mnogi ljudi širom svijeta, ali da je potrebno neko vrijeme za ostvarenje njihovog sna. Vjeruje da ćemo biti svjedoci mnogih iznenađenja koja će se desiti. „Ko je očekivao onakve rezultate na referendumu u Irskoj prije nekoliko mjeseci, te skorašnju odluku Vrhovnog suda u Sjedinjenim Američkim državama? Nadam se da će se slične stvari dešavati uskoro, makar u svim EU zemljama. Ipak i realan sam, pa ne očekujem da će ovo biti praksa širom svijeta. Zasigurno ne u arapskim zemljama“, objašnjava Georg.

Pomenutu odluku Vrhovnog suda SAD-a smatra veoma važnom, prvenstveno za građane pomenute države, ali i ne samo njih. Po njegovom mišljenju slično je i sa rezultatima istorijskog referenduma u Irskoj kojim je pomenuta država postala prva zemlja na svijetu koja je na referendumu legalizovala istopolne brakove. „Ovo su jasne poruke drugim zemljama, nacijama, parlamentima… Siguran sam da će ovo uticati i na politički proces u Njemačkoj takođe. Ne samo da će uticati, već sam ubijeđen i da će ga ubrzati. Ukoliko Njemačka želi da nosi epitet demokratske i moderne države, moraće da prati pomenute primjere i da garantuje svojim građanima potpunu jednakost u pravima bez obzira na njihovu seksualnu orjentaciju“, smatra sagovornik Optimista.

Ipak, nije baš ubijeđen da će se slična situacija dogoditi i u državi u kojoj trenutno borave on i njegov partner Windu. Posmatrajući situaciju u Crnoj Gori, tokom nekoliko godina od

kada radi u Podgorici, ocjenjuje da je mnogo postignuto kada su u pitanju prava LGBT zajednice i to na javnom nivou. „Crna Gora je već imala tri Prajda, dobila je nekoliko LGBT nevladinih organizacija, mjesta za druženje pomenute populacije i slično. Ipak, ostaje još puno toga da se uradi. Mentalitet ljudi se ne mijenja preko noći ili tokom nekoliko godina. To je prilično dug proces. Ne govorim samo o društvu u cjelini, članovi LGBT zajednice treba da postanu više samouvjereni“, objašnjava Georg.

Prisjećajući se prve Povorke ponosa održane u Podgorici, podsjeća da je ono što je rečeno tada od strane organizatora u potpunosti tačno. „Ovo su naše ulice takođe!“. Da, lezbejke i gejevi u Crnoj Gori treba da budu sigurniji i da shvate da je ova izjava u potpunosti tačna. Ovo su isto naše ulice, naši kafići, parkovi, naša mjesta i imamo pravo da se osjećamo slobodno u našim gradovima. Porodice lezbejki i gejeva treba da stanu uz svoju djecu“, smatra Berlinac privremeno nastanjen u Podgorici.

Mišljenja je da Crnoj Gori predstoji dug put kada su u pitanju prava LGBT zajednice, ali i da ne postoji alternativa. Kaže da nikada nije razumio neke lokalne LGBT aktiviste koji su govorili da Crnoj Gori nije potrebna Parada ponosa. „Godišnji Prajd ima dva cilja: prvenstveno da pokažemo naše postojanje, našu prisutnost u društvu, kao i da javno pokažemo da se borimo za svoja prava, a s druge strane da nam da osjećaj snage i pripadnosti, ali takođe i da se zabavimo“, zaključuje Georg razgovor svojim posmatranjem značenja Povorke ponosa.

15

OPTIMIST Intervju

O vremenu, pamučnim poljima i po kojoj triviji

Markiza (usplahireno spuštajući svilenu ešarpu): Raspamećena sam što te vidim! Baš sam sinoć sanjala krajnje čudnovat san. Neki naši prijatelji, ti i ja se nalazimo na nekom krstarenju Pacifikom.

Događa se strahovita oluja, brod udara u neku stijenu i tone, i dok ja histerično sakupljam dragocjenosti, jer ne mogu baš sve prepustiti zaboravu, ti se doslovno rveš sa pomahnitalom bijelom ajkulom, pobjeđuješ je i svi ostajemo živi. Na ostrvu nema vode te smo prinuđeni da stalno pijemo šampanjac kako ne bismo dehidrirali. Glavnu zabavu nam predstavlja igranje golfa na plaži.

Neke vižljaste kreštave ptice koristimo kao štapove, dok su lopte bebe oposuma. Zvuči dosta realno, zar ne?

Medenica: Nimalo realno. Znaš da ne vjerujem u snove… Samo u one koje ostvarujem na javi. (smijeh) Markiza (rezignirano cokće negodujući zbog Ivanovog trezvenog odgovora, priprema muštiklu i cigaretu): Jedne tople berlinske noći imala sam čast da u provod odem sa Brehtom. Sjećam ga se kao juče. Iako komičnog lika, ovaj srditi revolucionar i fantastičan talenat, razdrmao je moje krhko biće. Isprva je bio beskrajno ciničan, ponekad bezobrazan i vrlo arogantan, ali kako ja padam na bitange priznajem da me je očarao do beskraja.

Govorila sam mu da je mizogin i šovinista, bez obzira na to što sam znala da koristim nepotrebne i nadasve netačne riječi. Taj čovjek je savršeno razumio politiku i društvo, teatar je učinio živim. Znam da si veliki njegov fan, kako njegove riječi razumiješ sada?

Medenica: I ti si pala na njegov šarm, draga Markizo? Kao i mnoge druge pametne žene prije tebe. Nikad mi to nije bilo jasno – jeste bio genijalan tip u svakom pogledu, ali tako neoprostivo ružan. Znaš li da ima nečega tačnog u tim riječima od kojih se sada ograđuješ. Nije bio šovinista na riječima, ali jeste u djelima.

Da li ti znaš koliko je žena učestvovalo u

Ivan Medenica Razgovarala: Markiza de Sada

B

esana noć provedena u jednom kanskom kazinu učinila je da se kasno probudim. Propustila sam doručak i dalje pomalo mamurna, odlučila da jednom Bloody Marry ubijem dvije muve jednim udarcem.

Susret koji iščekujem već neko vrijeme konačno je trebao da se dogodi. Obukla sam lagani svileni overall, obula sasvim nove Manolo salonke, stavila diskretnu tokicu od perja neke egzotične ptice i stupila na užareni pločnik na kome me je uveliko čekao automobil. Insistirala sam da se sretnemo izvan grada kako bismo izbjegli suludu festivalsku histeriju. Pogled na more bio je obavezan. Nakon ne toliko duge vožnje, ugledala sam ga. Izuzetno držanje, stil mondenskog šmekera i veliki osmijeh dodatno su doprinosili genijalnosti uma mog velikog prijatelja, teatrologa, Ivana Medenice.

16

njegovom stvaralaštvu, danas bismo ih zvali ghost writers, a da se za to gotovo i ne zna?

Očito nije bio fer prema ženama… Ipak, ostaje sve ono što si rekla u vezi s njegovim radom.

Ono što najviše cijenim u Brehtovom teatru jeste to što se u njemu – misli. Misli i to kritički.

Doduše, za mene je to pleonazam: kakvo je to mišljenje ako nije kritičko? Savremeni psiholozi, doduše, izdvajaju i druge vidove mišljenja, ali to meni nije nimalo blisko. U pozorišnom smislu, njegov V-efekat je revolucionarno značajan princip. Nije toliko važno šta je pod njim Breht mislio, već kako se on, na najopštijem nivou, da operacionalizovati u pozorišnoj praksi. On se može poistovjetiti sa svakim rasapom, razlikom u stilovima, žanrovima, idejnim perspektivama koje simultano egzistiraju u jednoj predstavi i koje traže, kao enigmatički zadatak, da budu dešifrovane. Jednom ću napisati studiju o tome da je Brehtov V-efekat filozofska preteča Deridinog koncepta razlike.

Markiza: Znam da puno radiš, ali i da često putuješ. Šta najviše voliš da radiš na dalekim destinacijama? Nemoj mi samo reći da i tamo ideš u pozorište! (cinično) Medenica: Neprijatno mi je da priznam, zvuči tako profano, ali tebi, Markizo, sve kad bih i htio, ne mogu ništa da prikrijem – da, idem u pozorište. (smijeh). Osim ako nije avgust: čovjek mora da ima bar jedan mjesec godišnje bez pozorišta, duhovne higijene radi, i za mene je to avgust. Doduše, avguste već godinama provodim u Berlinu – kada smo već kod putovanja – a u tom čarobnom gradu, mom drugom domu, čak je i pozorište u avgustu divno iskustvo. Imaju sjajan festival savremenog plesa, Tanz im August, tamo sam prošle godine gledao izuzetnu predstavu američkog koreografa Tradžala Harela. Ti bi to obožavala, Harel je plesna kraljica Harlema, miksuje postmoderni ples i “voguing”. Kao što mu i ime kaže, voguing je inspirisan kretanjem s modne piste, s oštrim, geometrijskim pokretima nalik hijeroglifima. Taj ples ima transdžender glamur, kemp auru, nastao je 60-tih godina prošlog vijeka u Harlemu, kao izraz kulturnih potreba, stila života i socijalnog bunta LGBT zajednice, latinoameričke i afroameričke. Najpoznatiji nam je po Madoninom spotu. Ove godine ću krajem mjeseca ići da gledam predstavu Miloša Lolića rađenu po Euripidovim Bahantkinjama u

pozorištu Maksim Gorki, koje su kritičari proglasili najboljim njemačkim pozorištem u sezoni, a već nekoliko godina je glavni hip u berlinskom pozorištu: tabu teme, radikalna scenska poetika, provokacija, sjajne žurke poslije premijera, puno mlade i vesele publike.

Kod nas je nedovoljno poznato da Lolić ima prvorazrednu karijeru na njemačkom govornom području kakvu nikad nijedan naš reditelj nije imao. Poslije Maksima Gorkog radiće u jednom od vodećih, ako ne i vodećem pozorištu ovog govornog područja, ali to je već, zaista, samo za tvoje uši… Inače, kad putujem ne idem samo u pozorište. Novi grad upoznajem hodajući po njemu satima, po mogućnosti – sam. Čak mi i kamera smeta: umjesto do upijam sve doživljaje, treba da razmišljam o kadriranju. Neke od mojih najlepših samotničkih šetnji po svjetskim metropolama su bile u Rimu, Bombaju, Kalkuti, Čikagu, Tokiju, Geteborgu, Kopenhagenu… U Rimu sam, poslije više od deset sati hodanja skoro bez i jedne pauze, doslovno raskrvario stopala: i to kad sam došao do Foruma. Krvavih stopala na rimski Forum: zvuči kao da sam ranohrišćanski mučenik za vjeru (smijeh)… Na putovanjima obožavam hotelski doručak, nikada ga ne propuštam, pravo iz kreveta idem na doručak, tek poslije se spremam. Novi grad je dobro upoznati i kroz ljubavne avanture – njih ne propuštam, kao ni hotelski doručak. Ne, o tim stvarima ne govorim za medije: sama si me proklela odredivši me kao gospodina. (smijeh) Markiza: Putovanja nas svakako uvijek oplemenjuju, čak i negativna iskustva mogu biti korisna. Mogu te zamisliti kao ranjenika, možda čak i kao stolpnika, vezanog i nemoćnog (razdirući Medenicu pogledom, kome je pomalo nelagodno). Elem, skoro sam pročitala tvoj prevod U samoći pamučnih polja. Moram priznati da me je sa istim žarom dotakla ta storija, kao i onda kada mi je pred spavanje čitao jedan ljubavnik davnih dana. (uzdah) Zbog čega si baš taj rukopis odlučio da prevedeš i zbog čega je on relevantan danas? Načuh da se i predstava igrala u Beogradu?

Medenica: S ovim remek-djelom, jednom od najvećih drama druge polovine XX vijeka, sreo sam se posredno: prvo sam vidio fotografiju njenog autora, Bernara Marije Koltesa u jednoj >>

17

OPTIMIST Intervju knjižari u živopisnoj pariskoj ulici Muftar. Znaš kako Koltes izgleda? Ne?! Markizo! (prijekorno) Dakle – smrt u Veneciji, samo što na toj fotki nije imao 14 godina kao Tađo, nego petnaestak više, i nije plav nego zift crn. To je ljepota koja nema veze sa čežnjom, apsolutno je iznad toga, doseže spiritualne visine – toliko je nepojamna.

Poslije šoka ljepote, došao je šok neznanja: da, Markizo, ne budi cinična, bore ti kidaju tu masku od pudera – i meni se dešava da nešto ne znam.

Markiza (prekida ga u sred rečenice, povišenim tonom): Ivane, sve dozvoljavam ali zaista nije džentlmenski sprdati se sa nečijim godinama, i sem toga ja nemam ama baš nijednu boru ! VIP status koji imam u jednoj firentinskoj klinici koja mi radi sjajne vitaminske koktele na bazi kozije sperme dokazuje sve.

Medenica: Oprosti, malo sam se zanio (srkne gutljaj kafe i bojažljivo nastavi). Dakle, odmah sam saznao da je to, za mene tad neznano lice i ime, vodeći francuski dramatičar druge polovine XX vijeka i da je u trenutku kada gledam njegov portret u ulici Muftar mrtav već desetak godina.

Umro je mlad i lijep, od AIDS-a. U toj istoj knjižari

18

odmah kupujem pola njegovih drama, ostale ubrzo zatim. U samoći pamučnih polja je remek djelo: poezije, muzikalnosti, egzistencijalnog očaja, sudbinske fatalnosti… Znaš već da je u središtu komada sukob Dilera i Kupca, dva jedina lika, od kojih prvi hoće da proda robu drugom, a drugi ne želi da prizna da ima želju za tom robom. Okolnosti njihovog susreta i predmet dila ostaju do kraja nedefinisani, mada se naslućuje da je u pitanju ili tijelo ili droga.

Insistiranje na ovim realističkim okolnostima u inscenaciji bila bi čista banalnost, jer komad doseže mnogo više, filozofske dimenzije. To je egzistencijalistička, sartrovska priča o tome da je “Pakao onaj Drugi”, da ne možemo pobjeći od onog kako nas drugi vidi, da nas pogled Drugog presudno određuje, da ne postoji poravnanje i izmirenje između dva ljudska bića, da na kraju samo treba izabrati oružje za dvoboj – što je replika kojom se komad i završava: “I onda – koje oružje?”… (džentlmenski prinosi maramicu Markizi): Obriši suzu, stoji ti lijepo, ali nemoj mučiti dušu… Na kraju krajeva, možda Koltes govori gluposti: uprkos onome što tvrdi u drami, možda ljubav ipak postoji… Tebi za utjehu:

Koltes nije vjerovao u ljubav, ali jeste u prijateljstvo, bespogovorno, nesebično, do poslednjeg daha… Relevantnost ovog komada danas, o kojoj me pitaš, nije socijalna, politička, već filozofska, egzistencijalna. Glavni razlog što sam se odlučio da ga prevedem je, bez ikakve dileme, njegov jezik. Đavolski je bilo izazovno prenijeti na naš grub jezik tu divnu muzikalnost, te slapove Koltesove poezije. Preveo sam u životu samo jedan književni tekst, ali onaj koji je jezički nepojamno zahtjevan. Tim poslom sam potpuno zadovoljio potrebu za prevođenjem s francuskog, jezika koji najviše volim. Jako mi je drago što je u srpskoj inscenaciji sačuvana ta poetičnost i melodioznost, što tekst nije skraćen.

Drago mi je i to što su se reditelj Bodroža, dramaturg Slobodan Obradović, koreograf Damir Todorović i sjajni glumci Milutin Milošević i Vlada Aleksić opredelili da ne prave neku banalnu realističku konkretizaciju priče, te sačuvali

apstrakciju koju komad ima. Koreografiji Koltesovog jezika dodali su, u potpunosti opravdano, koreografiju tijela.

Markiza (razrogačenih očiju): Crni i riđi, uh!

Oduvjek sam bila u nedoumici, mada volim i plave, zapravo, volim sve. Zaista nisam pretjerano probirljiva, bitno je da muškarac bude visok, galantan, elegantan, politički osviješćen, nikako neobrazovan, svakako brižan i strahovito uredan (mada to može biti i naporno), ali i baraba.

Markiza (ozbiljno): Šta ne dopušta globalni, a šta lokalni teatar? Gdje su ograničenja i je li bilo kakva uporedba smislena? Posebno imajući u vidu značaj Bitefa i svih velikih rediteljskih imena koja su se smjenjivala...

Medenica: Bitef je ostavio većeg traga na naše pozorište nego što smo obično spremni da priznamo. Ćirilov je imao jednu zanimljivu formulu, po kojoj je Bitef najviše uticao na beogradsku publiku, zatim na kritiku, onda na reditelje, a najmanje na glumce. Što se tiče uticaja na publiku, to bi morali ozbiljno da ispitamo. Uticaj na kritiku je očigledan. Nažalost, mislim da je tačno i da je jako malo uticao na glumu, najkonzervativniji dio našeg teatra. U

>>

19

OPTIMIST Intervju

formuli Ćirilova nedostaju dramski pisci, s kojima je, 90-ih godina i započela „bitefovska“ reforma domaćeg pozorišta, prije svega s djelom Biljane Srbljanović, a zatim i Milene Marković, Maje Pelević. Zanimljivo je da su muški pisci u velikoj manjini. Zatim se preokret proširio i na, sada već mlađe-srednju generaciju reditelja: pored pomenutog Lolića, tu su i Ana Tomović, Anđelka Nikolić, Boris Liješević. Sad treba raditi na novoj generaciji glumaca.

Markiza: Moraš nam ovdje prenijeti neku anegdotu o dragom Ćirilovu, koju nikome nisi ispričao. Ne mora biti ništa intimno, nije ovo kakav tabloidni časopis. Samo neki detalj zbog koga možeš reći da je on bio mag svog vremena.

Medenica: Nemam mnogo anegdota o Ćirilovu, pogotovu ne poznajem njegovu intimu jer se nikada nismo družili. Možda su mi najzanimljivije njegove haiku mudrosti, vrlo često autoironične. Imao je taj, u nas tako rijedak kvalitet – autoironiju. Poslije jedne užasne premijere u Narodnom pozorištu pitao sam ga da li će se popeti na koktel, na što je odgovorio kao iz topa – u tom slučaju morao bih da im čestitam; ja jesam licemer, ali baš toliki nisam. Jednom mi je rekao veoma ozbiljno i tu sam mudrost usvojio – znaš, mogao sam da izdržim da živim u ovoj zemlji samo zato što nikad nisam mislio, niti me je bilo

20

briga, da li mi prisluškuju telefon. Mislim da ga je krasilo to odbijanje da se živi po pravilima totalitarnog režima, koji podrazumijeva i strah od slobodnog govora. S druge strane, bio je prilično obazriv, čak diplomata u javnoj komunikaciji.

Markiza: Čula sam da si bio na tajnoj večeri kod Boba Vilsona. Molim te, ispričaj mi sve tračeve! Bobi je opet imao neki performans, je li? Oduvjek je bio attention whore, iako sam mu govorila da mora strateški da zavodi, nikada me nije slušao jer ga je više zanimala Kupidonova zadnjica.

Medenica: Večera je bila intimna, ali ne baš tajna. A i da sam ja pravio listu zvanica – pored toga što bi, naravno, i ti bila pozvana – ona bi izgledala bitno drugačije. Ovako, nije nikakvo čudo što sam imao svu Vilsonovu pažnju.

Ogovarali smo berlinski pozorišni svijet. Vilson sjajno imitira Petera Štajna. Imali smo i ozbiljnu raspravu o urbanizmu Berlina. Vilson smatra da Njemci nisu iskoristili fantastičnu priliku da poslije ujedinjenja naprave novi, moderni urbanistički plan Berlina. Za njega je pojam grada samo Osmanov Pariz – srušiš dekretom pola grada i onda tu izgradiš zrakaste bulevare, kružne tokove, zvezdaste skverove… Ne samo Berlin, čak ni Njujork za njega nema urbanistički plan – samo Pariz. Moj argument da bi takav jedan megaurbanistički plan u ujedinjenom

Berlinu mogao da pobudi neprijatna sjećanja, recimo na Šperovu Germaniju, i da su takvi urbanistički planovi uvijek ideološki, nije naišao na odjek. Njegov modernistički duh ga je energično odbio. Da je živio u Šperovo vrijeme ko zna šta bi bilo s našim Bobom. Ali, perfektan je gospodin, nije pokazao, poslije trosatnog performans-predavanja, ni znak umora.

Markiza: Koji ti je omiljeni parfem i da li uživaš u tretmanima?

Medenica: Čitaoci mogu da izvedu pogrešan zaključak, ali, ti nećeš. Egoist mi je omiljeni parfem.

Markiza: Voljela sam sa tobom da se vozim gondolom. Skrivali smo se od drugih po tim venecijanskim uličicama, a ti si nosio slameni šešir i sa poteškoćom otvarao bocu proseka. Da li si i dalje takav bonvivan?

Medenica: Zbunila si se, draga Markizo. To mora da je bio neki drugi bonvivan… Znaš, gondola i Venecija, to nikad nije bio moj stil. Čudno je to s Venecijom. Kao veoma mlad, obožavao sam Manovu Smrt u Veneciji, kao i Viskontijevu ekranizaciju. Ne znam s čim sam se tu mogao identifikovati, veoma teško sa smrtonosnom čežnjom zrelosti ili čak starosti za ljepotom i mladošću. Sad kada sam već duboko u srednjim godinama mislim da tu čežnju mogu da stvarno osjetim, a ne samo da je umišljam kao nekad, ali me sada Smrt u Veneciji mnogo manje zanima, čak mi je i dosadna. Sam Man ima toliko boljih knjiga, Čarobni brijeg, prije svih. S tom sam knjigom, naprotiv, imao frapantno lično suočavanje, potpunu identifikaciju. Čarobni brijeg sam čitao u dvorcu iz 18. vijeka, Solitude-u, pored Štutgarta, koji je pretvoren u umjetničku rezidenciju. Kao što mu i ime kaže, on se nalazi u potpunoj izolaciji, u šumi, kao i istoimeni sanatorijum iz Manovog Čarobnog brijega. Jedina civilizacija koja se nalazi pored mog dvorca je, vjerovala ili ne, upravo – sanatorijum za plućne bolesti. Kada sam još shvatio da u Solitude-u imam studio 36, a to je bio i broj sobe Manovog junaka, Hansa Kastorpa… Odmah sam išao da snimam pluća.

Markiza: Sigurna sam da si to bio ti, ali te pamćenje ne služi dobro ili je intenzitet moje projekcije toliko izražen, hm... No, reci mi da li misliš da stalno nosimo neke maske i kako vidiš (politički) princip doslednosti?

Smatraš li da je tako nešto moguće u ovom suludom svijetu?

Medenica: U mom omiljenom komadu, Lorencaću Alfreda de Misea, glavni junak je prije mnogo godina stavio masku razvrata na lice kako bi se približio svom bludnom i siledžijskom rođaku Alesandru de Medičiju, vladaru Firence, otklonio sve njegove sumnje i onda sačekao pogodni trenutak, ubio tiranina i oslobodio svoju voljenu Firencu. S tom odlukom on odugovlači, jer u međuvremenu shvata da ova žrtva nema kome da se podnese, da su građani Firence ogrezli u korupciju, strah i nemoral u tolikoj mjeri da ih ni čin tiranoubistva ne može spasiti – nema tu čestitog čovjeka koji bi mogao da prihvati i razbukta baklju slobode. Lorencov problem nije samo to što je, živeći razvratno, uz skute Alesandrove, shvatio kakvi su ljudi, kako su ponizni pred silom, već mu je ta maska razvrata srasla uz lice: na kraju je postala njegova prava priroda. Ipak, na kraju on skupi hrabrost da strgne masku s lica, da se pokaže kao plemić koji želi spas svoje domovine i ubija Aleksandra. Kao što je i pretpostavio, ništa se ne događa, samo će on stradati. Ali, ipak, iako Firenca i Lorencov život nisu spaseni, spasena je junakova duša. Doslednost slobodarskim idealima se isplati, makar kao čin individualnog iskupljenja. Iako nam realnost ne ide na ruku, ja se ipak nadam da današnji svijet nije tako truo kao Firenca Medičijevih iz 16. vijeka, i da časni i dosledni postupci mogu postati kantovski “moralni imperativ”, da mogu imati neki efekat i na promjenu svijeta. Nemoj me gledati toliko zaljubljeno, Markizo. Ipak govorim o književnosti, nisam ja u stvarnom životu baš takav vitez kakvog bi ti željela (smijeh).

U sekundi je razgovor bio prekinut iznenadnom pojavom neobične osobe (čiji idnetitet mora ostati tajna). Đavo je zaista odnio šalu i ubrzo su se tri prilike, pod okriljem noći, odvezle daleko i našle u bizarnoj atmosferi privatne fetish žurke. Izlazak sunca dočekali smo na terasi obližnje vile gdje nas je dočekao neobičan prizor seobe flamingosa.

Sigurna sam da ste se predali ovom nadasve inspirativnom intervijuu koji smo pripremali jako dugo! Do sledećeg pisanija, šaljem vam lavandine pupoljke, toskanske čipke i Bogodičine suze!

21

OPTIMIST CockFight

N

ešto se novo a pozitivno da primijetiti na onim „našim“ društvenim mrežama, a to su mladi gejevi uzrasta od 19 do 25 godina. Ne zato što je u pitanju piletina, sa kojom dolaze neki vrlo objektivni fizički kvaliteti, već zato što se čini da su operisani od standardne gej sjebanosti. Hajde pa počnemo od slika. Ovi klinci imaju potpuno standardne profilne slike kao da ste na njihovoj, ne-gej FB stranici. Svi imaju glavu, što je revolucija sama po sebi, bez obzira na to koliko su zgodni, a realno većina njih je užasno zgodna. Sama ova činjenica potpuno pomračuje ove obezglavljene diskretne batice čije su profilne slike po uzoru na spot nove estradne umjetnice Mace, koja drlja svoju mačkicu na nekoj barci dok se u drugom kadru nabija na vodoskok fontane (ne zajebavam se). Da bi ironija bila veća, a još i prikladnija za ovu upotrebu, „numera“ se zove „Diskretno“, znači nova gej himna. Dobro, ne treba biti zao, mnogi od ovih obezglavljenih momaka se bave vrlo uglednim profesijama kao što su wellness (šta god to značilo) i fitness, pa su im porno-eskortske slike u stvari prezentacija profesionalnog uspjeha. Samo ostaje nejasno kako to wellnesss/fitness gurui nose iPhone 6 i ljetuju u Dubaiju. Mora da je u pitanju Vučićev sveobuhvatni ekonomski oporavak usmjeren baš na ove samostalne preduzetnike.

Nego da se vratim na ove nove

klince. Ako im slučajno zatražiš „opušteno-slobodnije“ fotke (da ne upotrijebim međunarodno priznati kvazi asteriks – „xxx“) oni te ili oteraju u kurac ili te pitaju koji ti je kurac. Ja u šoku jebote, ne znam kako da se ponašam, šta sad da pitam, mislim o čemu voditi razgovor ako ne o guzici i „šta te loži“. Neće valjda sada da me pita šta sam čitao, sunce ti poljubim, jer izuzev nekog fashion magazina, koji sam čitao kod frizerke u salonu, hartije video nisam osim kada brišem dupe!?

Ovakva situacija te natjera da ponovo pogledaš podatke na njihovom profilu i to one ispod visine i težine. Kad ono tamo, havarija! Ne samo što postoji gramatički ispravan i čitak tekst nego se klinci ne libe da jasno kažu šta žele, a šta ne. Ali, ne po uzoru na ovu fašističko-homofobičnu raju, sa stop fem, debeli, mršavi, autovani, niski, ostatku globalne populacije i tako dalje, već jasno teže vezi i odbijaju da ti legnu u krevet baš zato jer si sirovina. Ne samo to, nego je većina njih autovana, ali ne kod svoja dva gej druga sa kojima su se karali „pa nije išlo“, nego stvarno i to svojim porodicama. Nastavi čovjek tako da čita dalje kad ono starosna granica na max 30. E sad je dosta! Prkose zakonima prirode, jer zna se kakav je red još od antičke Grčke. Pa zar do juče skoro svaki klinac nije tražio 30+, dominantnog i galantnog tipa koji bi radio sa njim šta ’oće. Zar do juče svaki matori diskretni kreten nije mogao na keca da jebe i sjebe klince.

Uistinu, šta ima jedan momak od 20 da traži sa nekim od 30+!? Stil života je drugačiji zasigurno, obaveze su drugačije, životna iskustva, stavovi u velikoj mjeri pa čak i fizičke sposobnosti. Prostora za kompatibilnost ostaje zaista malo, a onda se on jedino može ispuniti se-

Ima nade za lgbt Srbiju

Na mladima sve ostaje piše: Petao20cm

22

ksom i patologijom. Naravno, sada će mnogi od vas pomisliti da ima izuzetaka i da je teorijski moguće, samo što niko ne može da navede konkretne primjere.

Komunikacija je posebna dimenzija... zabavna, laka, otvorena... sve je OK da se pita i nema onih momenata, lako ćemo, kasnije ćemo i zašto je to važno. E pa važno je da se zna ko si i šta si, važno da se vidi radiš li nešto u životu, važno da li znaš jaje da ispržiš, jer ako ne znaš to je onda kao da ne znaš da pišeš, jer ako ti ništa od toga nije važno onda, realno, nisi nešto upotrebljiv.

Razmjena slika obično ide najnormalnije, jer momci koji nemaju žene, djevojke i koji su autovani, a pritom nemaju omanji porno editorijal u kućnoj radinosti sa slikama tipa, ja go u kampersicama, ja u tangicama, ja rasčepljeni četvoronožac, ja na Mikonosu međ gomilom, realno nemaju šta da kriju. U stvari ni ovi drugi nemaju šta da kriju, ali biraju da kriju pa ćemo tako i da ih posmatramo, kao sumnjiva lica koja stalno nešto kriju.

Većina ovih klinaca studira ili je završila fakultet i skoro svi rade što je prijatno osvježenje u odnosu na vječite studente i one koji neće da rade dok im ne naiđe idealni posao jer su njihove intelektualne sposobnosti onozemaljske i to u zemlji gdje svaka druga osoba do 30 godina starosti nema dana radnog staža. Klinci su skromni čak i kada su vrlo

uspješni, ali ne po modelu radim na šalteru u banci, imam platu od 50 hiljada i poslodavac mi daje 1200 dinara kredita na mobilnom pa sam uhvatio boga za đoku i prepotentan sam kao Donald Tramp, nego su stvarno i zavidno uspješni. Na kompliment kažu hvala, umjesto „znam“... a ako ti pohvale kitu, pohvale i osmijeh. E sada, možda sam ja nepopravljivo romantičan, ali ima li šta ljepše nego ta dva komplimenta u paketu. Nema.

Kada se ugovara dejt, nema tu „kod mene ili tebe“, već hoćemo li na rijeku, na piće, bioskop, večeru... I ti odeš na taj dejt i istrošiš se ako treba i možda ti se baš i ne dopadne momak, ali si brate proveo pristojno veče s nekim s kim si flertovao, razgovarao i smijao se. Pri tom te niko nije smarao sa rečenicama tipa „digao mi se brate“ i „uuuh šta mi radiš“.

Super su im sve te cool frizure, jer postoji i nešto drugo osim „kec sa strane, trojka gore“. Super im je drugačija garderoba, jer pamučne trenerke i uske majice sa printom aktiviraju migrenu. Super su im selfiji sa drugaricama i ta drugačija muzika koju slušaju...

Naravno, svako ima pravo na izbor, to je apsolutno, ali nije svaki izbor dobar. Jer neki izbori vas čine boljim i daju više od života. Stoga, ovim momcima treba skinuti kapu, jer se čini da ih njihovi izbori čine boljim, slobodnijim i srećnijim.

23

OPTIMIST Aktivizam

K

rajem jula sam napustila beogradsko topljenje na asfaltu i napravila sam skok sa 43 u hladu na jedno sasvim drugačije topljenje na 19 stepeni: Beograd – Amsterdam.

Trans* Pride Week Amsterdam, trajao je od 25. jula do 2. avgusta i imao posebno mjesto i poseban značaj u okviru manifestacije LGBT Week Amsterdam. Kada sam razgovarala sa jednim od organizatora Trans* Pride Amsterdam, on je istakao da je veoma važno da trans* osobe, kultura, umjetnost, izazovi i teme koje su u vezi sa njihovim svakodnevnim životima zaslužno dobiju svoje posebno mjesto kao izdvojeni dio koji upotpunjuje cjelinu amsterdamske Nedjelje ponosa, budući da se trans* osobe susrijeću sa drugačijim problemima i da se način borbe za trans* prava razlikuje od borbe za LGB prava.

Prvi dan otvaranja LGBT nedjelje i uoči ceremonije otvaranja Trans* Pride Weeka, drugarica i ja tumaramo Amsterdamom. Tiho i mirno, standardno popodne, osim što se ulice šarene i blistaju u bojama duge i bojama trans* zajednice: baloni, kićanke, zastave, ulice, klupe, izlozi, svuda su simboli proslave ponosa i različitosti. Primijetimo u jednom trenutku momka koji je obučen kao vila, na glavi nosi zelenu periku i veselo skakuće naokolo. Pogledamo se i u isto vreme uzviknemo – Follow the green fairy!

Hvala zelenoj vili koja nas je vodila do hotela Manor gdje su, u čast otvaranja, osnivač Trans* Pride Amsterdam Yvo Vas Dias, Vera Bergkmap, članica Donjeg doma Parlamenta i Alex Baker govorili o stanju trans* prava u Holandiji, transfobiji i društveno-političkom napretku koji je postignut kada su trans* osobe u pitanju. Za sjajnu atmosferu bila je zadužena brazilska samba grupa, a čitav događaj je nadgledala trans* straža, koju su činili FTM (female to men) nosioci zastava. Uz veliko oduševljenje bila je otvorena i izložba Berta Woudstroa, na kojoj smo imali mogućnost da vidimo atmosferu sa prošlogodišnjeg Trans* Pridea i družimo se sa trans* osobama, od kojih su neke već zvijezde izložbe, a neke su se tek spremale da uđu u anale.

24

Tokom devet uzbudljivih dana, nevjerovatni događaji su se nizali jedan za drugim. Izgledalo je kao da su čitav Amsterdam i njegovi posjetioci tu upravo da pruže podršku i proslave ljepotu svakoga ko je drugi i drugačiji. Tako sam slušala autorsku poeziju trans* umjetnika i umjetnica; čak i kod djelova koji nisu bili izvođeni na engleskom uspjela sam da osjetim svu ljepotu i sve autentične emocije kojima odiše trans* zajednica u Holandiji.

Drag Queen Olympics dočekan je sa ogromnim oduševljenjem prisutnih. Pored sjajnih nastupa Miss Donna-Ray Jones, Kitty Pourquoi, Ginger Gspot, Jake Credit, Snorella WC i Moustachella WC, kraljice su se takmičile u izazovnim disciplinama kao što su Stiletto trka – trka u štiklama vrtoglavih visina, Handbag Toss – kategorija bacanja ručnih torbica kao simbola odbrane, odbojka na pijesku, Hula Hop i Twerking. Nakon olimpijade, drugarica i ja smo dozvolile da nas masa odvede do srca uličnih žurki koje su iskrsavale unaokolo kao požari – odličan ritam, široki osmijesi, podrška i ljubav svuda unaokolo. Na žurkama srijećemo ponekog predstavnika i poneku predstavnicu policije koji imaju roze pištaljke oko vrata, i uz osmijeh nam objašnjavaju da oni predstavljaju posebne LGBT jedinice. Na njihovo insistiranje obećavamo da ćemo im se obavezno javiti ako nam neko bude pravio problem. Ne uspijevam da odolim, i zasipam ih pitanjima: Da li vam se ljudi često obraćaju, i da li to znači da Vi ipak nas morate da štitite čak i u Amsterdamu? Dobijam odgovor: Da, uvijek postoje pojedinci i pojedinke koji požele da naprave problem, ali zakoni su tako napisani da štite sve građane i građanke i vlada Holandije se uvijek trudi da ti zakoni budu ispoštovani i sprovedeni u djelo. Pokazujući na masu koja nas okružuje dodaju i da je obezbjeđenje uvijek neophodno kad ugostite više miliona turista.

Centralna manifestacija Trans Pridea koja je svakako zadobila najviše pažnje je sama šetnja. Trans* marš krenuo je od hotela Manor. Šestoro ljudi iz različitih zemalja imalo je čast da nosi trans* zastave. Ta čast je pripala i meni, iz Srbije, ispred UG Egal, tako da se jedna od zastava vijorila i iz mojih ruku. Predstavnici i predstavnice trans* zajednice pozdravljaju prolaznike i dijele crvene, roze i bijele ruže u znak zahvalnosti za osmijehe koji nas prate. Šet-

nja se završila u bašti jednog kafića van centra Holandija - prije puta mi je opisuju kao grada gdje se tradicionalno održava takozvana zemlju lala, klompi i čudaka koji su dozvolili LGBT žurka komšiluka. Pored zvaničnog rada razne grijehe i tako prodali sebe i svoju istoriju, ovaj kafić odvaja prostor i promoviše socijalno pa vjerujem da sam pripremljena na sve. Tako preduzetništvo, zapošljava LGBT osobe i tokom sam napravila grešku. Holandija je zemlja tradisvakog Prajda cionalnih i konzerpredstavlja mjesto vativnih ljudi koji na koje su svi pozpoštuju vaše pravo vani da svrate, na različitost, jer to druže se, upoznaju, vaše pravo njih ne postavljaju pitanja i ugrožava. Danima sjajno se zabave, sam šetala Amsterkao što je i bio sludamom i na svačaj ove godine. kom ćošku tražila Već naspecijalce koji paze daleko čuveni na mene jer sam Pride canal predviđena da nosim stavlja centralno trans* zastavu, dešavanje LGBT stalno se pitajući Amsterdam Pride kako to da zemlja u weeka. Posjetioci i kojoj ljudi: prvo posjetiteljke se uče da voze bicikl i okupljaju već u da plivaju - jer tako ranim jutarnjim sasu radili njihovi tima kako bi zauzeli preci, paze na graAmsterdam svoje mjesto i imali đevine i umjetništo bolji pogled na čka djela bez karneval brodova. obzira koji novac Tog dana svaki broponudite da ih prodić nosi LGBT ozmijenite, redovno nake i sa svakog odlaze u crkvu ali piše: Nikka Witch odzvanjaju pjesma vas ne pitaju za smijeh i ponosna vašu vjeru jer to je proslava različitosti. vaša lična stvar, Uporno sam pokupromovišu natališavala da pronađem namrgođeno lice, ili nekog tet posebnim poreskim olakšicama, slave dan vjerskog fanatika, vjerovatno su se sakrili jer bi kralja i kraljice, uspijevaju da sa osmijehom prihu suprotnom bili ponijeti i zaraženi atmosferom. vate pravo na različitost? Na kraju sam shvatila: Ulični prodavci vas bombarduju proizvodima u Pride week je događaj koji proslavlja i kruniše duginim bojama, dijele se lizalice, a na štandu 365 dana: borbe, poštovanja zakona, podrške i pored osvježenja kupujete i eko čaše kao suve- aktivnosti koje sprovodi LGBT zajednica. nire. Šetam ulicama i razmišljam kako da stiAmsterdam – Beograd. U avion sam gnem na sve žurke, ispred mene iskače momak ušla sa novom nadom, novom energijom i zadoi sa osmijehom mi predaje krunu sa duginim bo- voljnim klimoglavom, potvrdom ideje koje sam jama, jer njegov poslodavac, Burger king, želi da već bila svjesna – od pobuna u Stonewallu, pa mi kaže da i oni podržavaju ljubav! Nažalost, sve do amsterdamske i svake druge šetnje, koje nema tih riječi koje mogu da prenesu euforiju je ujedno i sjećanje na početak revolucije i koju sa sobom nosi taj događaj, ali mogu da vas borbe za LGBT prava, trans* zajednica neustraposavjetujem da već sad rezervišete svoje mje- šivo predvodi ideju i borbu za priznavanje, posto za sledeću godinu i da dozvolite sebi da štovanje i slavljenje različitosti. osjetite to ludilo i budete njegov dio.

Trans* Prajd

25

OPTIMIST Modiranje rubrika Karirana odijela

Savršen brit luk za svakog momka od stila.

Bez obzira na nijansu boju i priliku karirano upadljivo i što koloritnije biće trend ove jeseni i zime.

Gender Bender Ono što je nekada bilo nezamislivo sada je trend, a to su uniseks i stvari koje podjednako mogu da nose i momci i djevojke. Budite maštoviti daroviti i iznad svega pažljivi.

Biti fashion i u trendu u ovom slučaju nije biti smiješan ili ličiti na transvestita.

Rock 70s Glamurozni rok šik koji podsjeća na hipike ali one malo ušminkanije i ove sezone je apsolutni hit, mladi tanki i oni koji njeguju heroin šik , ovo je pravi trend za njih.

Uzane pantalone , jeans, pliš, krzno... samo pogledajte kakav je bio Jim Morison i to je style! www.optimist.rs

Detalj koji će ove sezone obilježiti modu, ali i svaki kaput, jaknu. Što veće i što više da se umotate to je poenta!

Oversized šal

Belgrade Fashion Week

Urbanlook.info uređuje: Srđan Šveljo

Modni trendovi za jesen/zimu 2015. idu od klasičnog rok šika koji podsjeća na muzičke zvijezde sedamdesetih, pa do krzna i onog što je skoro pa zamjena uloga, tačnije moda koja je bespolna i tako jednaka za muškarce i žene! Ni jedan trend nije donio neku revoluciju u modu samo neko novo osvježenje, i novo viđenje već poznatih trendova iz poslednjih dekada. Maštovitost, ideje i spremnost na poigravanje modom jesu trend i uvijek će biti ispred svakog nametnutog trenda!

Military

Omiljeni macho fashion trend. Uvijek i iznova redizajniran, drugačiji a opet podjednako zanimljiv, lijep i savršen za svaku kombinaciju ali i svaku mušku figuru!

Jeans Uvijek ono što i jeste, casual, crazy i vrlo udoban, praktičan i lak za kombinovanje sa svim bojama i dezenima. Birajte što luđi uz jednostavne neke druge komade i detalje ili obrnuto!

Večernji glamur

Pliš, crno, usko, sjajno, tamno plavo, satensko... sve u funkciji mode glamura i večernjih izlazaka.

Grafička trikotaža

Sve što podsjeća na grafiku i tiče se tkanja, tačnije trikotaže trend je i biće zanimljiv komad za jesen zimu pred nama!

Vodič kroz gej Srbiju

OPTIMIST Modiranje rubrika

Krzno Momci i krzno sve više su povezani i nema dizajnera koji svoju jesen zimu ne začini nekim komadom od krzna, vještačkog naravno. Budite hrabri i zavirite u ormare svojih deka, baka neka bunda Vas sigurno čeka!

Vinyl

Grunge Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden... samo su neka od muzičkih imena ovog pravca koja su nametnula taj apa drapa stil koji je i danas i te kako aktuelan. Malo ušminkaniji i dotjeraniji, ali opet prepoznatljiv po kapama i nekim oversized komadima koji se kombinuju sa ultra uskim komadima garderobe!

Plastično, sjajno, baš kao i osamdesetih i ove sezone je jedan od trendova namijenjen samo najhrabrijima i najmodnijima!

Boja kestena Jedna od ljepših prirodnih boja ove sezone je broj 1.

Brendovi i dizajneri su je stavili u prvi plan pa zašto da je i vi ne nosite i budete top u boji kestena! www.optimist.rs

photo: Mina Delić

Made in Serbia

Na poslednjem BAFE eventu ivan Stepanović je predstavio svoj brend 33 Fashion i kolekciju rEVOLT. Kolekcija je posvećena umjetnicima, ljudima sa drugačijom percepcijom ovog svijeta, koji su ujedno i elita i ponos našeg društva. Postoje oni umjetnici, dizajneri koje treba podržati i kojima treba dati vjetar u leđa zbog ideja, kreativnosti i svega onoga što moda treba da bude, a ivan je jedan od njih!

Muzika Poslije 30 godina od kada su nastali, jedan od najboljih dueta jugoslovenske muzičke scene Denis & Denis izdali su CD sa demo snimcima nekih objavljenih i nekih nikad objavljenih pesama. Ovo je potpuni užitak za ovo doba kada je muzička scena u krizi i kada sve više elektronska muzika današnjeg vremena inspiraciju nalazi baš u zvuku osamdesetih kakav su Davor Tolja i Marina Perazić radili. Ovo je vrlo intimna, poučna, i iznad svega revolucionarna muzička priča ne samo onog nego i ovog doba! Nabavite i prepustite se jer još mnogo decenija ovo će biti HiT! Lutka za naslovnu stranu

Francisco Lachowski je još jedan Brazilac koji dominira svjetskom modnom scenom. Sa samo 24 godine uspio je da uradi kampanje za H&M, Mavi, Loreal, Furlu i mnoge druge. Pravi primjer ljepote, seksipila i jednostavnosti koja vlada muškim modelingom.

Ikona stila Ne postoji rok zvijezda oko koje se toliko dizala prašina i koja je toliko mamila uzdahe oba pola. Jim je bio rok ikona i modna inspiracija mnogima dok je živio, ali i poslije smrti. Pomalo isposnički, a opet šik, u koži i rokerski, a opet ne odrpan već totalno glam, sa dugom kosom, ali uredno i čisto. Sve ono što je heroin šik i što je rok glam - sve to je JiM MOrriSON. Vodič kroz gej Srbiju

OPTIMIST Skrozza na Skroz

K

biznisa, teško da može da bude neko sa kim bi se identifikovao neko ko živi daleko prozaičnijim životom, i ko na raspolaganju nema ni novac, ni veze, ni uticaj.

DUŠA ŽENE Iako se o njegovoj promjeni pola već dugo šuškalo, Brus Džener se javno deklarisao tek u aprilu, na televiziji ABC, u emisiji Dajen Sojer. Jedan od najomiljenijih američkih sportista svih vremena tu je ispričao manje-više uobičajenu priču o problemima transrodnih ada se Brus Džener de- ljudi. Objasnio je da je u muškom tijelu oduviklarisao kao transrodna osoba, sigurno nije jek imao dušu žene, da je osamdesetih pio i bio mali broj onih koji su tu vijest dočekali kao hormone kako bi krenuo u promjenu svog statek jedan marketinški trik kojim će rijaliti "U tusa, da ga i dalje privlači ženski pol, da su sve korak sa Kardašijanima" još malo produžiti tri njegove bivše supruge znale da voli da svoj ionako predugačak televizijski život. Sa- oblači žensku odjeću, ali i da je svojevremeno svim razumljivo: pomenuti rijaliti je već dugo razmišljao o samoubistvu. Džener je još rekao emisija u kojoj se do u detalja prikazuju poro- da je opet na hormonskom tretmanu, da ga đaji, intimni razgovori, vođenje lične higijene, čekaju hirurške intervencije i da i dalje ima skoro pa eksplicitan seks i, uopšte, sve ono što muške polne organe. "normalan" svijet najčešće ne bilježi čak ni u Sve u svemu, ova ispovijest privukla privatnim foto albumima. je veliku globalnu pažnju prije svega zato što Pošto je, je riječ o čovjeku eto, to sve već vikoji je decenijama đeno, put bivšeg važio za pojam olimpijskog šamKejtlin s onog svijeta "mačo Ameripiona ka životu kanca", a poslednje pod imenom Kejtgodine proveo kao lin, u ženskoj garpater familias derobi i sa klana Kardašijanženskim polnim Džener. Sadržinski, organima, već na tu nije bilo ničega piše: Tamara Skrozza prvi pogled dješto već nije moglo luje kao siguran da se čuje od ljudi način za podizakoji su prošli isti nje gledanosti. put: nije bilo "taDva specijal izdanja emisije emito- bloidnih" ili bilo kakvih drugih detalja koji bi vana krajem maja, dok je Brus fizički izgledao baš ovu ispovijest izdvojili od ostalih, baš kao kao Brus, sasvim su opravdala takve prognoze. što je manjkalo i poruka koje bi doprinijele poPoslije njih, postalo je potpuno jasno da će boljšanju statusa LGBT zajednice. Taj manjak porodica koja je svoje (inače prilično isprazne) medijskog "mesa" (ili sadržaja) vidio se i u naživote pretočila u emisiju i biznis težak mili- činu na koji su o slučaju izvijestili svjetski mejarde dolara, do kraja iskoristiti dramu jednog diji: vijest da Brus Džener postaje žena, vrlo je svog člana i itekako profitirati na njoj. brzo prestala da bude vijest, jer tu jednostaS druge strane, od samog je početka vno više nije imalo šta da se oduzme ili šta da bilo prilično nerealno očekivanje da će priča se doda.

Kejtlin Džener na bilo koji način pomoći nekoj LEKCIJE "običnoj" transrodnoj osobi da nađe i izbori se Ipak, onaj ko je povjerovao da će čiza svoj put: osoba koji je milioner, čija biološka tava stvar tu i da se završi, ili ne poznaje Kari usvojena djeca vladaju svijetom mode i šou dašijanove, ili sumnja u moć TV producenata

TransDžener

30

da od svega naprave medijski cirkus. U već pomenutim epizodama Kardašijan rijalitija, jedina i glavna tema bio je Brus, a glavni junaci su malo vodili intimne razgovore s njim, a malo sami pred kamerom objašnjavali kako se tim povodom osećaju.

Iako se nije odustalo od prilično stupidnog koncepta u kojem članovi porodice kao iskreno pričaju, a u stvari glume, ovo je ipak bila jedna od rijetkih prilika kada medijski verzirani Kardašijani nisu uspjeli da svoje role odigraju do kraja: i upravo ta, do sada neviđena doza iskrenosti, učinila je da specijali o Brusu budu među antologijskim i vjerovatno najboljim izdanjima ovog programa. Zapravo, kada budu odlučivali da svojim bližnjima saopšte šta imaju, transrodne osobe će u budućnosti vjerovatno gledati kako je sve to izgledalo u ovoj povelikoj porodici.

Između ostalog, neki članovi klana su Brusovu tranziciju doživjeli kao njegovu smrt. Biološke ćerke Kendal i Kajli su se, recimo, naljutile zato što im nije objasnio da će "otići" tako brzo i zato što im nije pružena mogućnost da se "oproste kao što su željele".

Jedna od njih čak i ne želi da razgovara s njim.

Isto tako, bivša supruga Kris je, dok joj je maskara curila niz lice (do sada neviđen detalj) rekla da mora da "ožali svog Brusa". Pritom, svi članovi porodice govorili su o "Njoj" kao o biću koje bi tek trebalo da upoznaju i pred kojim će se sigurno osjećati čudno.

Zanimljivo je takođe kako problem ove tranzicije Kardašijani tretiraju pred Brusovim/Kejtlininim petogodišnjim unukom Mejsonom - dječaku još ništa nije rečeno "dok sve ne bude završeno", jer ne znaju kako da mu objasne "šta bi sa onim dedom kojeg je nekad imao".

Poučni detalji tu ne završavaju, pošto je za kraj ostavljena veselija, ali isto tako značajna tema. Uz pomoć najslavnije ćerke Kim, Brus (još uvijek u muškom izdanju) otkriva svoju žensku garderobu; priznaje da je često ulazio u plakar svoje bivše supruge; vajka se što ima "jako mnogo šminke", a teško nalazi ženske cipele broj 47; objašnjava koja mu je haljina zgodna za ujutro, a u kojoj inače jako dobro izgleda.

Sasvim je sigurno da su ove dvije epizode - sa neverovatnom dozom iskrenosti, sa pravim suzama i neglumljenom tugom -

31

>>

OPTIMIST Skrozza na SKroz

izuzeci koji se više neće ponoviti. Jer, osim što je sasvim sigurno da producenti neće odustati od novog "zlatnog rudnika", isto je tako sigurno i da članovi porodice sebi više neće dozvoliti "proklizavanja" slična ovom. Što je zaista prava šteta.

BEZ IDEJE I BEZ STAVA Tokom osam godina emitovanja, Kardašijani su imali niz prilika da iznesu konkretan stav o nekom globalnom ili lokalnom problemu, da se angažuju, stanu iza neke ideje. To se, međutim, nikada nije dogodilo.

Kada su otišli da posjete sirotište na Tajlandu, Kim je poželjela da usvoji jednu djevojčicu i od toga je napravljen čitav spektakl - bez mnogo analize života i sudbina druge djece. Kada su odnijeli pomoć u dom za bolesnu djecu, opet su centar pažnje bili oni sami: baš kao i kada su prolazili kroz blokove u kojima žive beskućnici, stvar se završavala konstatacijom kako sada "znaju da cijene ono što imaju". Čak i kada je riječ o rasnoj diskriminaciji, temi koja bi trebalo lično da ih pogađa s obzirom na rasno mješovite veze i brakove,

32

kao i na dijete rođeno u takvom braku, Kardašijani ostaju na pristojnoj udaljenosti od majčice Zemlje i onoga što se na njoj dešava.

Pošto je u avionu napala žena koja je urlala na nju i njeno "crnačko" dete, Kim je sjela i napisala - blog. Pritom, prilično neubjedljiv blog, kao da je pisala o nečem što je nimalo ne dotiče.

Kada je u pitanju LGBT tematika, situacija je potpuno ista. Uprkos nizu prilika, uprkos činjenici da žive u svijetu kojeg se ta priča itekako tiče, nisu se izjašnjavali, nisu se angažovali. Bivši muž Kim Kardašijan bukvalno je proganjao njenog najboljeg prijatelja, pitajući se da li je ili nije gej, a scenario ni u jednom trenutku nije skrenuo ka nekom logičnom naravoučeniju. Kloe Kardašijan prisustvovala je hepeningu na kojem su je imitirale losanđeleske transice, ali pritom nije izgovorena nijedna riječ o problemima transrodnih osoba. Istu tu Kloe pokušala je da poljubi njena najbolja prijateljica - i opet ništa.

Vrlo je vjerovatno da nadležni producenti smatraju kako bi neko "ideološko" an-

gažovanje bilo kontraproduktivno, ali je isto tako činjenica da ovakva "bezidejnost" ne može vječno da traje. Tim prije što se sada situacija promijenila i što će uz Kejtlin - koja se u međuvremenu pojavila na naslovnoj strani Veniti Fera i postala trenutni hit na društvenim mrežama - biti teško ostati neutralan ili "hladan".

POČETAK PUTA Kako god se ponašali i šta god sledeće smislili, sigurno je da će Kardašijani koliko god mogu koristiti put svoje nove-stare članice ka novom životu. Prema onome što je Kejtlin izjavila prije i nakon što se konačno pojavila u punom sjaju svoje ženstvenosti, sigurno je i da će pokušati da "utiče na druge", posebno putem svojih predavanja i motivacionih govora.

Ipak, koliki je zaista njen potencijal u tom smislu?

Neke poruke Kejtlin bi zaista mogla uspješno da prenese. Kao osobi koja je u "prethodnom životu" bila olimpijski pobjednik i pravi američki frajer, publika bi svakako mogla da joj povjeruje kako ništa nije onako kao što izgleda.

Takođe, pošto ima punih 65 godina, lako će joj povjerovati na riječ ako bude poručivala da nikada nije kasno za promjene i otkrivanje sebe.

Ipak, to su poruke koje se tiču svakog pojedinca, bez obzira na seksualnu orijentaciju ili rodni identitet - opšta mjesta, što bi se reklo.

S druge strane, međutim, teško da će poruka Kejtlin Džener korespondirati sa "običnim" transrodnim osobama. Ono što je Brus doživio u porodici neposredno pošto se deklarisao kao žena, sigurno bi moglo da bude od koristiti svakom ko bude prolazio kroz istu stvar, ali sve ostalo - ono što Kejtlin ima da ponudi - predstavlja čisti SF za svakog ko se suo-

čava s realnim problemima u realnom životu.

Jer, Kejtlin nije naša Helena koja mora da preživi od umanjene vojničke penzije i da pritom prehrani četvoro djece.

Nije ni naša predivna Rajka, koja se junački bori protiv diskriminacije i besparice.

Kejtlin neće morati da zajmi novac kako bi kupila haljinu. Neće morati da razmišlja ko će je operisati, kako će se prema njoj ponašati medicinske sestre, kako će zamijeniti dokumenta, kako će poslije toga podizati novac ili plaćati karticom.

Iako postoji poveliki korpus problema koji su zajednički svim transrodnim osobama, svijet Kejtlin Džener nije svijet u kojem živimo svi mi.

Nažalost, ili na sreću. Kako vam drago.

33

OPTIMIST Redefinicija

H

omofobična stigmatizacija, strah od optužbe za seksualno zlostavljanje, kao i društvena klima koju su formirale generacija puritanaca gadljivih na bilo kakvo tjelesno zadovoljstvo stvorile su izolacionu klopku u kojoj prosječan Amerikanac može da se kreće danima ili, čak, nedjeljama, a da, pri tom, ne dodirne ni jedno drugo živo biće. Posledice ove „izolacije od dodira“ su kobne po ljudsko zdravlje i sreću.

Nježan platonski dodir je krucijalno važan za vrijeme odrastanja djece. Tokom života dodir nastavlja da igra važnu ulogu u ljudskom razvoju, zdravlju i osjećanjima. Kada govorim o dodiru ne mislim na rukovanje ili tapšanje po ramenu već na duži kontakt koji obezbjeđuje povezanost, udobnost i utjehu. Mislim na slučajeve kada se oslanjamo na nekoga nekoliko minuta, na držanje za ruke, trljanje leđa ili sjedjenje blizu drugoga (ne iz nužde već iz namjere).

Nježan platonski dodir je nešto što društvo suzbija kod muškaraca, a ovaj proces započinje kada su oni još uvijek djeca.

Dok se bebe i mala djeca ohrabruju na dodirivanje i maženje tokom prvih mjeseci i godina života u jednom trenutku odrastanja ovaj običaj prestaje. U slučajevima kada su povrijeđeni dječaci se ohrabruju da „prevaziđu situaciju“ ili da „budu jaki“. Zajedno sa lekcijom o „prevazilaženju“ dječaci dobijaju i prećutno lekciju da više nema nježnog platonskog dodira. Očevi i majke počinju da izbjegavaju da grle dječake u situacijama kada su oni povrijeđeni. Dječaci koji traže utjehu u dodiru bivaju stigmatizovani kao „mamine maze“.

Vremenom, kako se približavaju pubertetu, dječaci shvataju kako je dodir moguće ostvariti samo kroz njegove grube varijante ili kroz timske sportove. Nježan dodir mogu potražiti isključivo u seksualnom kontekstu veze sa nekim. Ovo stvara veliki pritisak i na djevojke koje i one teško mogu da izdrže. Dječaci koji ne mogu da nađu djevojke, zbog nedostataka al-

ternativnih objekata za dodir, trpe nepodnošljiv pritisak potrebe za dodirom.

A šta je sa gej dječacima? Ukratko, mi ostavljamo djecu da od svojih tinejdžerskih dana, pa do kraja života prožive sa averzijom prema dodiru u fizičkoj izolaciji. Homofobična kultura svojim kreiranjem negativne društvene svijesti prema dodiru u tinejdžerskom dobu stvaraju užasne posledice. Nije ni čudo što se mladi suočavaju sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjima, neželjenim trudnoćama, zloupotrebama droge i alkohola.

Ako se u Americi neki muškarac usudi na nježan platonski dodir on će u najvećem broju slučajeva biti suočen sa homofobičnom reakcijom kako osobe koju je dodirnuo, tako i okoline koja je svjedočila tom činu. Živimo u društvu u kome svaki dodir između muškaraca ima seksualnu konotaciju sve dok se ne dokaže suprotno. Dodajte ovo cjelokupnoj homofobič-

homofobija je zabranila muški dodir

Izolacija dodira

34

piše: Mark Greene

noj kulturi koja je tako raširena u našem društvu i dobićete recept za izolaciju od dodira koja uništava živote ogromne većine muškaraca.

Da muškarci nisu oduvjek gajili odbojnost prema međusobnom dodirivanju dokazuje i serijal fotografija koje su Bret i Kejt Mekej prikupili za svoje istraživanje koje su nazvali „Najbolji ortaci: Foto-istorija muške privrženosti“. Fotografije nam prikazuju fantastične prizore muškog prijateljstva koje se izražava fizičkim dodirima i koji datiraju još od najranijih dana nastanka fotografske tehnike.

U ovom članku Mekejevi kažu: „Početkom 20. vijeka se sve preokrenulo. Ustalilo se posmatranje muškaraca kao hetero ili homoseksualaca. Ova nova kategorija identiteta je postala i dio patologije.

Psihijatri su homoseksualnost definisali kao mentalnu bolest, svještenici kao perverziju, a političari kao nešto što bi trebalo kriminalizovati zakonom. Zajedno sa ovim novim konceptom homoseksualnosti kao stigmatizovanim i opterećujućim dijelom identiteta koji je pustio duboke korijene u američkom društvu muškarci su počeli da paze da drugima ne šalju signale koji bi ih mogli definisati kao gej osobe. I ovo je, moguće, razlog zbog čega je muškarcima postalo neprijatnije da izražavaju međusobnu naklonost nego vjekovima ranije.“ Posmatrajući fotografije koje su Mekejovi prikupili u stomaku dobijamo osjećaj praznine zbog svijesti da smo nešto zauvek izgubili.

Ako danas stavimo deset muškaraca u istu prostoriju i ako dodir između dvojice njih bude trajao i trenutak duže od uobičajenog to može izazvati niz zlobnih šala, izraze gađenja, pa čak i tuču.

Ipak, mi danas znamo kako je dokazano da fizički dodir između ljudi predstavlja izvor utjehe, povezivanja i samopoštovanja. Ali dok je ženama dozvoljeno mnogo više javnog dodirivanja, muškarcima nije. Veoma je restriktivan način na koji je muškarcima dozvoljeno da igraju svoju ulogu muževnosti.

O ovome je pisao Čarli Glikman u svom tekstu u kojem kaže :“Koliko god da se gej muškarci suočavaju sa homofobičnim nasiljem, strejt muškarci su protjerani u pustinju izolacije od dodira od strane ovih istih homofobičnih fanatika koji u našem društvu nadgledaju život gejeva i lezbijki.“ Ovo je jedan od razloga zašto bi trebalo da podržavamo sve inicijative o legalizaciji gej brakova. Što prije sa gej ljudi bude skinuta stigma to će se i strejt ljudi osloboditi homofobičnih pritisaka društva kada je u pitanju dodirivanje. Sa druge strane, što više gej ljudi budu trpeli homofobično nasilje to će i strejt muškarci biti uskraćeniji za mogućnosti da se dodiruju sa drugim ljudima. Rezultat bi mogla da bude generacija ljudi koji se ne grle, koji se ne drže za ruke i koji ne sjede jedan blizu drugoga.

Nedostatak dodira u životima ljudi dovodi do povećane šanse da osoba oboli od depresije, alkoholizma, mentalnih i fizičkih bolesti. Izolacija od dodira od ljudi stvara manje zdrave i više usamljene pojedince.

Kada sam nedavno posjetio svog oca

>>

OPTIMIST redefinicija

koji ima osamdeset i sedam godina trudio sam se da ostvarim što više fizičkih kontakta sa njim.

Da se povežem sa njim. Da naklonost ne pokazujem samo time što sam letio hiljade kilometara da bih ga vidio već i da ga dodirnem kada konačno dođem kod njega.

Možda djeluje jednostavno, ali ponekad odluka da uradimo tako nešto i nije laka. To može dovesti do jačanja naših unutrašnjih glasova koji nam pričaju o svim propuštenim prilikama i mogućnostima u prošlosti. Ali ja sam ga zagrlio. Stavio sam svoju ruku oko njega dok smo pušili cigaretu i pili koktel. Dodirnuo sam ga svaki put kada sam prošao pored njegove stolice. Svako veče smo gledali filmove. Za vrijeme tog rituala ja sam sjedao na pod, skidao mom ocu papuče i čarape i onda neko vrijeme trljao njegove bose noge. To je nešto čega ću se sjećati kada njega više ne bude. Nešto dobro što sam uradio. Nešto što će mu reći da ga volim. Nešto što će biti rečeno na onom dubokom nivou dodira kao što smo komunicirali prije skoro pedeset godina kada sam, kao dijete, sjedio pored njega, i kada me je njegova snažna ruka grlila.

Ova stvar sa dodirima je veoma važna. Ja konstantno dodirujem i ljubim svog

36

sina. On sjedi sa mnom i na meni. Fizički se dodirnemo svaki put kada se pozdravimo. Fizički kontakti koje pravim sa mojim sinom mijenjaju moj život učeći me koliko vrijedim kao čovjek i kao otac.

Moramo da ohrabrimo ljude da se dodiruju. Moramo da promijenimo naše seksualno represivno društvo i da konačno stavimo tačku na pogrešne i bolne djelove naše kulture koja dozvoljava homofobičnim ljudima da guraju prste u živote svih muškaraca.

Za mene je kasno da se uticaji ovih stigmi u potpunosti uklone. Ali nije kasno za moga sina. Kada konačno budemo normalizovali gej živote i odnose, moj sin, ma koje seksualnosti bio, biće slobodan da izrazi platonsku privlačnost prema drugima, bili to muškarci ili žene, na način za koji on nađe da je odgovarajući. Pobiješnjeli homofobi koji već predugo propovijedaju homofobiju konačno će biti ućutkani, a muškarci će biti slobodni da posegnu i dodirnu jedni druge bez straha da će biti označeni bilo kako manje nego kao ljudi.

Ovaj san o boljoj Americi već vidim da se ostvaruje!

Izvor: Films for Action Prevod: M.A.

OPTIMIST UmJetnost

U

okviru Vikenda transrodne kulture koji je organizovan u UK Parobrod u Beogradu prikazana je izložba londonske fotografkinje Poem Bejker. Ona je napravila intimne portrete mladih osoba kod kuće koji odbacuju rodne uloge i rodni konformitet, hvatajući efemeralne i intimne momente seksualnih, kreativnih i ličnih otkrića. Nju su privukle individue koje izbegavaju konformitet u korist samoizražavanja, koji prevazilaze kulturne granice i

rodne uloge kako bi otkrili nešto sirovo, originalno i hrabro. Ona je tražila različite profile osoba od umjetnika do glumaca, transvestita i stripera.

Njeni modeli su njeni prijatelji i kamera je samo jedan dio njihove veze, koja se pojavljuje samo kada fotografkinja primijeti nešto jedinstveno i važno, inače mahom provodi vrijeme u razgovoru sa svojim modelima i napravi svega nekoliko fotografija.

Himne iz spavaće sobe

Poem Bejker www.poembaker.co.uk

37

OPTIMIST Umjetnost

38

OPTIMIST Umjetnost

39

OPTIMIST Televizija

G

ej momku iz Podgorice filmovi i serije su pomogli da se osjeća manje sam, ohrabrivali su ga u stavu da je „normalan“. Ne samo na gej momke, već i na lezbejke filmovi i serije utiču, tako je kaže Kotoranka svaka „normalna“ žena nakon serije L Word postala lezbejka. „Sve u svemu, meni su filmovi i serije, prijale i ohrabrivale me u onome što sam već mislio o sebi, da sam normalan i koliko želim da se društveni odnosi ovdje mijenjaju i da se predrasude razbijaju. Čovjek se eventualno uz takve serije osjeća manje sam, edukuje i otvara... ukoliko želi ili ako ima kapaciteta“, kaže Podgoričanin.

Od kinematografskih djela koja su uticala na njega i koja su ga oblikovala izdvaja filmove Brokeback Mountain i Milk, te pojedine

filmove Pedra Almodovara. „Sex i grad, Will and Grace, Six Feet Under i poslednja, iz prethodne dvije godine Looking. Ta će serija nadam se malo više uticati na mlađe generacije, jer je najaktulenija, prikazuje potpuno realan gay život u San Francisku... bez "zaslađivača" ili neke patetike“, objašnjava sagovornik Optimista.

I jednom momku iz Bara, Will and Grace su „najupečatljivija televizijska pojava sa gej tematikom“. „Pored ove serije izdvojio bih i seriju Torchwood koja je istraživala teme poput homoseksualnosti i biseksualnosti, a glavni lik Džek Harknes je gej. Ovo su vjerovatno prva gej lica sa kojima se susrijeće široka javnost kod nas otvoreno“, kaže Baranin i naravno dodaje Brokeback Mountain kao prvi upečatljivi gej film.

Sagovornik Optimista kaže da se kasnije pojavljuje dosta filmova koji direktnije obrađuju ovu tematiku, ali mu se čini da nisu bili toliko upečatljivi za širu javnost iako jesu za LGBT zajednicu. „Među filmovima koji su uticali na za-

pričali smo sa zajednicom

čovjek se osjeća manje sam uz filmove i serije piše: kristina ćetković

40

jednicu i koje sam odgledao je film o engleskom Prajdu iz 2014. godine, koji je čini mi se kvalitetna inspiracija za neki rad kod nas. Italijanski Come non detto iz 2012, La mala educacion iz 2004, isto tako i Kill Your Darlings iz 2013. godine, koji nije direktno gej film. Dodao bih još i njemački Freier Fall ili Slobodan pad iz 2013. koji možda odgovara čestim pojavama u Crnoj Gori pa može biti poučan za onoga ko ga gleda“, zaključuje momak iz Bara.

S druge strane lezbejke i biseksualke kao svoje favorite izdvajaju na prvom mjestu već legendarnu seriju o životima LGBT populacije u Los Anđelesu – L Word, te filmove: "Gia","Room in Rome","Lost And Delirious", "Imagine You & Me", "Bloomington","But I'm Cheerleader", "Loving Annabelle","D.E.B.S","Blue is the warmest colour" i tako dalje. „Elena Undone je, po mom mišljenju, nešto najdivnije što sam ikada gledala. Oduševljava me iznova i iznova“, smatra jedna Kotoranka.

Ima i onih koje ne gledaju filmove i serije jer ne smatraju da su djela umjetničke vrijednosti. „Svaka žena koja je bila "normalna" posle gledanja serija L Word je postala lezbejka“, sa osmjehom kaže lezbejka iz Kotora. „Dok gledaš L Word shvatiš da ne moraš biti ustoličen streotipama, ulogama i obrascima. Da ne moraš da kriješ da se jednako dobro mozeš osjećati i našminkana, na štiklama, u starkama, ali i u muškim odijelima...

Imaš osjećaj pripadnosti i javnog prepoznavanja“, tvrdi jedna ljubiteljka svjetski poznate serije.

S druge strane, Makedonka tvrdi da je L Word „klasično pomodarstvo“. L Word, po mišljenju djevojke iz Budve podstiče stereotipe te loše utiče na mišljenje drugih o životu i navikama lezbejki, jer kako kaže „u toj seriji svaka je bila sa svakom“. „Poenta i jeste taj L Word koji je većina nas odgledala i Šejn na koju se veći dio djevojaka tripuje... To je ono što je u neku ruku oblikovalo zajednicu... ne kažem sve nas... ali na svakog od vas je serija ili neki lik ostavio neki utisak koji vas je natjerao da malo razmislite o nečemu i možda nešto promijenite. Tu je niz filmova koje smo takođe svi mi odgledali i koji su možda svi na istom principu rađeni ali opet ih

je većina od vas odgledala i to ih, bar u zajednici čini kultnim“, objašnjava svoj stav Podgoričanka.

Neke djevojke smatraju da je u odnosu na L Word mnogo bolje urađena i realnija serija The Real L Word. Takođe, tu su i one koje nisu zadovoljne filmovima koje obrađuju LGBT tematiku jer smatraju da su u pitanju klišei poput onog – srednjoškolke zaljubljene u momke, počinju da im se sviđaju žene i onda eksperimentišu. Kažu da je dobra praksa to što se u poslednje vrijeme kroz svaki film „provuče“ barem jedna scena ako ne i više koje uključuju LGBT osobe.

I naravno, u poslednjih par godina nezaobilazna serija Orange Is The new Black, koja po mišljenju nekih oblikuje nove generacije. Serija je ove godine u konkurenciji za prestižnu nagradu Emi i to u kategoriji za najbolju dramsku seriju. Podsjećamo, prošle godine je Lavern Koks, koja u seriji glumi Sofiju Burset, postala prva trans osoba koja je kao glumica nominovana za pomenutu nagradu i to za sporednu glumicu.

41

OPTIMIST Televizija

K

o bi rekao, jer počelo je zbilja kilavo... Anglosaksonska televizijska ponuda na uzorku prve trećine godine i nije nešto obećavala kada su u pitanju LGBT teme i motivi - Grace and Frankie je kad se podvuče crta ipak bila razočaranje, možda ponajprije zbog krupnih imena u čije vještine su se gledaoci toliko uzdali (naravno, to se najprije odnosi na Jane Fondu i Lily Tomlyn). Onda je krenulo po boljem – Vicious je protutnjao uz buku aplauza zbog briljantne i druge sezone, koja se, gle čuda, dobrim dijelom ticala vjenčanja i braka, a lezbijski aspekt vidno je naglašen u trećoj sezoni Orange is the New Black. Ali ovaj tekst je nakon ovog uvoda zamišljen kao sigurna luka ipak za komplimente za dvije sasvim nove serije – Sense8 i Empire.

Sense8, iza koje stoje sestra i brat Wachowski prirodni je produžetak prikazanog u filmu Atlas oblaka (toj odličnoj filmskoj adaptaciji izvanrednog romana nepogrešivog Davida Mitchella), te svaka priča o Sense8, kanda, i mora početi od nekakve paralele sa narečenim filmom. Wachowski u svom serijskom/televizijskom debiju donose dalju razradu fascinacija opaženih u Atlasu oblaku. Tu je krupan/krovni motiv transcendentalnosti, potreba za podrobnijim razumijevanjem smisla postojanja, tu su i zahvati poput transkontinentalne umreženosti likova koji na različitim stranama svijeta (u slučaju Atlasa oblaka i različitim stranama univerzuma i vremena) rješavaju misterije od kojih i bukvalno zavisi njihov opstanak, a tu je nanovo i Tom Tykwer (reditelj legendarnog Trči, Lola, trči) kao značajna ispomoć i kreativna podrška.

Osim toga, Wachowski ovdje (kroz dvanaest manje-više jednočasovnih epizoda) u punoj mjeri koriste prednosti novog medija i kreativne slobode pa i prostora da se pomnije bave i inteligentnijim i provokativnijim sadržajima, a što im je sve omogućila saradnja sa nezaustavljivo probitačnim Netflixom, vodećim svjetskim streaming servisom kada su u pitanju igrani i zabavni sadržaji.

Zaista, teško je i zamisliti Sense8 bez kreativnog komfora koji pruža razmahani Netflix – u priču o osmoro nekim čudom povezanih osobenjaka sa raznih meridijana Wachowski su udjenuli, čini se, gotovo sve što znaju, razmišljaju i osjećaju na temu transcendentalnog, a sve to uz obilati garnirung grafički naglašenog nasilja i seksa. S tim u vezi, nimalo ne iznenađuje da su Wachowski (kao ključni kreatori serije) u priču i pomenutu misteriju inkorporirali i podosta upadljivih i za priču prilično relevantnih queer motiva. Naime, ako je takvo prebrojavanje uopšte i potrebno, Sense8 može da se pohvali sa jednim gej parom i jednim lezbejskim koji čini jedna transrodna žena (koju glumi transrodna glumica, što i nije preterano važno). Srećom po čitaoce Optimista i sve ostale koji iz ovih ili onih ponuda brižljivo barem mentalno knjiže svaku pojavu queer motiva u televizijskoj i serijskoj ponudi više lige, pomenute stavke u Sense8 nisu odraz nekakve falš aktivističke i liberalne egzotike, nego čine važan dio suštine priče ove serije pa i same njene posebnosti u okviru ponude. Šta više, šesta epizoda donosi i poduži i nadahnuto i vizuelno superiorno u djelo spro-

Televizija u carstvu čula

Sense8 i Empire

42

Piše: Zoran Janković

vedeni segment transkontinentalnog i transcedentalnog grupnog seksa u svim rodno-polnim kombinacijama. A što je daleko važnije, pomenuta scena (koja bi negdje drugo bila tek teško zamisliva ekstravaganca) ovdje ni najmanje ne štrči; naprotiv, ona čini integralni dio priče o prožimanju fatumski na isti kolosek usmjerenih duša. Sloboda je , to je ovdje posve evidentno, u značajnoj mjeri osvojena tokom ove premijerne sezone, te je već sada krajnje zanimljivo čime će Wachowski i družba dopuniti i začiniti drugu sezonu, koja je koliko prije par sedmica i zvanično aminovana.

S druge strane, serija Empire (Carstvo) iz radionice Leeja Danielsa, počestog pretendenta na pobjedu u kasnozimskim trkama na Oskara, gotovo u potpunosti svoje izvorište ali ishodište pronalazi u umivenoj i znalački zakamufliranoj treš-estetici. Pojednostavljeno rečeno, Empire može se ukratko pojasniti kao krajnje efektan i izrazito sočan i neodoljiv derivat onoga što nešto stariji pamte kao baštinu suparničkih serijala Dinastija i Dalas, ali sada izmještenih u svijet mogula hip-hop muzičke industrije. Sve je tu – mnogoljudna a zakrvljena porodica, stari dugovi i tajne koje naprosto moraju da isplivaju, pregršt opasnosti spolja, brzopotezna karakterizacija na loše i... lošije likove, hrpa preokreta, munjevitih i domišljatih dijaloških razmjena, gostujućih veličina, šareni hiperdizajn i dovoljno odlika onog čuvenog duha vremena.

Ako po strani ipak ostavimo krunski i najuspelije postavljen lik osvetnice Cookie (u briljantnom tumačenju Taraji P. Henson), koja će, kanda, godinama još ogromnoj većini biti prva i najdraža asocijacija na viđeno i doživljeno u slučaju serije Empire, ovaj megauspešni TV rad (riječ je o ubedljivo najgledanijoj novoj dramskoj seriji u SAD u minuloj TV sezoni) zasigurno će ostati upamćen i po dovoljno hrabrom uvođenju motiva homoseksualnosti u univerzum hip-hopa. Verovatno su svi upoznati u kojoj mjeri su homoseksualnost i muško-muška ljubav tabuizirani u hip-hop svijetu, te Empire, dakako, uz sva ograničenja serije koja ipak biva plasirana u udarnim termiima onoga što se u SAD naziva basic TV, zaista donosi dašak tihe ali osjetne i dovoljno snažne revolucije kroz lik sina homoseksualca, pevačko-producentske zvijezde u povoju, koji na sve to insistira da javno obznani svoju orijentaciju, uprkos svim mogućim negativnim pa i kobnim posledicama i po sebe i po porodicu mu, ali i imperiju naglašenu u naslovu ove serije. Naravno, u prikazu ovog kraka priče Empire ne ide se dalje od koketnih razgovora, nešto strastvenijih poljubaca i zagrljaja, ali valja pozdraviti spremnost autora da se bez uočljivijeg kalkulanstva upuste u polemiku na temu duboko uvreženog tabua.

I tako, na uzorku dva gorepomenuta, da naglasimo na bis, uspešna rada, ushićeni se mogu odvažiti i put zaključka da se televizija (u ovom ili onom svom sadašnjem obliku) u poslednjih par mjeseci pokazala ne samo kao uobičajeni prozor u svijet nego kao prozor u bolji svijet, svijet po mjeri slobode kao ipak mjere svih stvari oko nas. Što kažu u našim krajevima – keep up the good work!!!! Kad vas molimo.

43

OPTIMIST Film

P

ovodom izložbe radova u londonskoj galeriji i retrospektive njegovih filmova koja će na jesen biti organizovana u ovom gradu novinar Džasper Ris je za The Spectator razgovarao sa Džonom Votersom.

Džon Voters je režiser čuvene isčašene treš komedije Pink Flamingos. To je onaj film koji je ostao upamćen po poslednjoj sceni gdje gojazni transvestit Divajn (Divine) jede pseće govance. U pitanju je bilo pravo govno jer se sve dešavalo 1972. godine kada nije bilo dovoljno novca za specijalne efekte. „Zbog toga što smo sve vrijeme bili naduvani to nam nije djelovalo tako čudno“, priseća se Džon Voters. „Iz današnje perspektive ne može da se vidi, ali u to vrijeme ovo je bila politička poruka. Tada je izašlo Duboko grlo (Deep Throat), pornografija je postala legalna. Šta je još preostalo? Šta nisi mogao da uradiš?“ U vrijeme kada su šezdesetih godina slavili heteroseksualnu revoluciju Votersovi rani radovi su odlazili nekoliko kilometara dalje otkrivajući krajnje granice onoga što može biti prikazano u filmu. Njegove zabavne komedije prikazuju debele djevojke koje žele da plešu (Hairspray), ubice iz predgrađa (Serial Mom) i seksualne zavisnike (Polyester, A Dirty Shame). A ovo su samo one fine i pristojne stvari koje možete da gledate sa roditeljima nastale nakon što je Voters počeo da krstari vodama mejnstrima.

Njegov glavni filmski opus se suprotstavlja zadrtosti američkog morala, a u kulturi gdje je sloboda govora nametnula nova pravila i obaveze njegovi filmovi još uvijek mogu da budu aktuelni. Voters je postao slavan po svom krstaškom pohodu protiv konzervativnog morala – on je američki pionir čija je krajnja granica bila veoma Divlji zapad. Voters nije snimio novi film više od decenije što je veliki udarac za američku nezavisnu filmsku produkciju.

Urađene su dvije pozorišne adaptacije njegovih filmova jedan o maloljetnim delikventima Cry-Baby koji nije dobro prošao i Hairspray koji je nastavio da niže komercijalne uspjehe poput filma prije njega. U međuvremenu Voters je napisao jednu šašavu knjigu o stopiranju kroz

44

Ameriku („Morao sam malo da uplašim samoga kao što je anti-gej zakon u Rusiji. sebe“), a nastavio je i da se bavi vizuelnom Voters je bio protiv cenzure čak i prije umjetnošću. nego što je znao šta je to. Kao dijete on je odbio Džon Voters danas ima 69 godina što da ustane i položi katoličku zakletvu Nacionasu odlične godine za nekoga ko, poput njega, lnoj legiji za pristojnost (The National Legion of želi istovremeno i da šokira i da ostavi utisak ne- Decency) organizaciji koja se bavi pronalaževinog školarca. Uzmite za primjer njegov stav o njem i borbom protiv spornih sadržaja u filmostidnim dlačicama koji je istovremeno i zdravo- vima koji su u suprotnosti sa učenjima Katoličke razumski i snobovski. „Mladi ljudi više nemaju crkve. „To me je razbjesnelo. Znao sam da je stidne vaši jer nemaju stidne dlake, što ja nala- nešto pogrešno. A monahinje u Nedjeljnoj školi zim kao skandalozno. Išao sam na sud da bih se su bile veoma zle i pravi fašisti.“ izborio da na filmu prikazujem međunožno žbuNaravno, duboko unutar ovog mitronje, a sada više nema ni jednog žbuna.“ polita američke devijantnosti krije se konvencioTu je i primjer transrodnih osoba. Dok nalni liberal sa američke istočne obale. On nema se cio svijet trudi i lomi jezik da se ne ogriješi o ništa posebno šokantno da kaže u vezi sa Obaleksička pravila politički korektnog LGBT govora minom reformom zdravstvenog sistema, zaDžon Voters o postoperativnoj zvijezdi sa naslo- konu o oružju kao i o rasizmu („Osudite ih na vnice magazina Vanity Fair govori kao o Brusu, putovanja!“). Što se tiče gej brakova, podržava a ne kao o Kejtlin. ih, samo se do sada lično nije našao u takvom „Tema Brus Džener/Kejtlin je, za mene, iskušenju. neka vrsta iznošenih cipela. Ja sam imao tran„Kada sam bio mlad postojao je bar srodnu ženu u filmu koji se zvao HunPink Flamingos. Ona gry Hole (Gladna je imala i velike rupa), a sada u grudi i penis jer se te tom kraju gej paŽelim da se sprdam sa kejtlin džener nedjelje operisala. rovi voze kolica za To je za mene tada bebe.“ bilo radikalno. KejtDa li simpatiše lin je republikanka, očinstvo? u rijalitiju i Kardaši„Ja sam dobar jan. I zašto ne bi ujak – odvešću te priredio: M. Aranđelović smo mogli da se na abortus, izvući sprdamo na njen ili ću te iz zatvora, njegov račun?“ odvešću te na reDžon Voters priznaje kako je mnogo više zainte- habilitaciju. Ali bih bio loš otac. Previše sam resovan za nekadašnje djevojke koje su sada okrenut samome sebi.“ muškarci.

Istovremeno Džon Voters kritikuje po„To je novo za mene. Izgledaju poput litičku korektnost kada ona pređe sve granice. muškaraca koji mene privlače pa me to još više „Znaš li da više nigdje u Americi ne zbunjuje. Mnogi od njih traže da im se potpišem smiješ da upotrijebiš reč 'snigger'?“ (Singger na ožiljak od mazektomije, što ja rado i uradim.“ znači prikriven smijeh, obično nekome iza leđa, Džon Voters voli i nevolje u gej zajednici. ali mnogi umjesto ove riječi sada kažu snicker „Volim sve te probleme u gej zajednici, jer ‘singger’ podsjeća na reč ‘nigger’, što je uvreto kako se svađaju međusobno i oko svega. Mi- dljiv termin za Afroamerikance). slim da je to divan i veliki materijal za komediju.“ Nedavno je snimio video u kom djeca Takođe smatra da je komedija odlično čitaju scenario filma Pink Flamingos. Zbog toga sredstvo da se kroz nju kažu važne stvari i kako je scenario morao da bude izmijenjen. je „najbolja stvar koju možeš da uradiš svojim „Postao sam sopstveni cenzor. Ponovo neprijateljima da ih ismiješ“. sam napisao cio tekst bez i jedne ružne riječi u Kaže kako je „terorizam komedijom“ njemu. To je bila jedina radikalna stvar koju sam najbolji način da se uhvati u koštac sa stvarima mogao da uradim.“

Džon VOters

45

OPTIMIST Film

N

Nije prošlo ni nekoliko sati od objavljivanja trejlera za film „Stonewall“ Rolanda Emmericha već se pojavio poziv za njegov bojkot zbog bijeljenja LGBT istorije i izbacivanja trans osoba. Peticiju za bojkot potpisalo je preko 20 hiljada ljudi. Premijera filma zakazana za 25. septembar ove godine.

Radnja filma smještena je oko 1969. godine i Stonewallske pobune, nasilnog sukoba sa policijom koja je osnažila LGBT pokret u SAD. Glavni lik je Danny Winters, mladi bijeli gej mladić koji iz Kanzasa bježi u Njujork i put ga navodi u Stonewall Inn. Danny je baziran na istinitom liku Dannyju Garvinu, mladom gej beskućniku koji je učestvovao u Stonewallskoj pobuni.

Oni koji pozivaju na bojkot filma kažu: „Vrijeme je da se prepozna napor crnih i braon trans žena i drag kraljica u ovoj pobuni. Po trejleru vidimo da se to neće desiti. Većinu likova glume bijelci, muškarci igraju uloge trans žena i ljudi koji su započeli pobunu nisu ni navedeni.

Pozivamo na bojkot filma. Ne bacajte novac na kapitalističku industriju koje nije uspjela da prepozna prave heroje. Ne podržavajte film koji briše našu istoriju. Ne gledajte Stonewall. Ispričajte svoju istoriju! Koristite socijalne mreže da raširite ono što znate da je istina o Stonewallu.

Snimite svoje kratke filmove, pravite video klipove, pišite, pjevajte pjesme. Nastavite da predajete pravu istoriju. Časovi istorije uče mlade generacije da su bijeli, heteroseksualni cis ljudi (ljudi koji imaju isti rodni i polni identitet, koji nisu trans) spasioci i osnivači naše zemlje. Netačno. Učeni smo da su bijeli ljudi cilj, cilj kome se teži. Netačno. Rijetko kad smo učeni LGBT istoriji, ali kad jesmo sve se vrti oko bijelih cis gej muškaraca. Netačno.

Ovaj film nije ništa drugačiji od tih časova istorije koji nudi dezinformacije svakom potencijalnom gledaocu. Samo iz trejlera se može vidjeti da je glavni lik bijeli cis gej muškarac. Zašto? Samo iz trejlera se

može vidjeti da nema mnogo ljudi koji nisu bijelci. Zašto? Da skratimo, takođe vidimo da bijeli muškarac baca ciglu i započinje pobunu, stvara „front za gej oslobađanje“ i da se u njega zaljubljuje bledolika trans žena. Naravno, mi se svi zaljubljujemo u bijelog spasioca. Netačno.“ Onima koji pozivaju na bojkot najviše smeta što glavni likovi u filmu nisu trans osobe Marsha P Johnson, Sylvia Rivera i lezbejka Storme DeLarverie za koje se smatra da su započele Stonewallsku pobunu.

Povodom ovog bojkota oglasio se glavni glumac Jeremy Irvine koji kaže: „Pogledao sam film po prvi put prošle nedjelje i uvjeravam vas da su predstavljene skoro sve rase i djelovi društva koji su bili dio ovog veoma važnog pokreta za građanska prava. Marsha P Johnson čini veliki dio ovog filma, i iako su svjedočenja iz prve ruke o tome ko je bacio prvu ciglu veoma različita, u filmu to čini izmišljeni crni trans lik kojeg glumi talentovani Vladimir Alexis. Moj lik je usvojen od strane grupe djece sa ulice. Po mom mišljenju, priču vodi lider te grupe kojeg glumi Johny Beauchamp koji glumi portorikanskog transvestita koji se bori da preživi na ulici.

Lik kojeg glumi Jonathan Rhys Meyers predstavlja grupu Mattachine Society, koji su u to vreme mahom činili bijelci iz srednje klase koji su se borili protiv nasilja i radikalizma. Bio sam veoma nervozan da prihvatim ovu ulogu jer sam znao koliko je važna ova tema, ali Roland Emmerich je jedan od najsenzibilisanijih i iskrenih reditelja s kojima sam radio i nadam se smo kao ansambl vjerno prenijeli ovu važnu priču i da smo napravili dobar film.“

Ko je bacio prvi kamen?

Bojkot filma Stonewall

46

Piše: Predrag Azdejković

Oglasio se i reditelj filma Roland Emmerich koji potpisuje blokbastere kao što su Dan nezavisnosti, Godzila, Dan poslije sjutra, 2012, Univerzalni vojnik, Zvjezdana kapija… i pripadnik je LGBT zajednice: „Kada sam prvi put čuo o Stonewallskoj pobuni kroz rad sa Gej lezbejskim centrom u Los Anđelesu bio sam iznenađen da su okolnosti koje dovode da mlade LGBT osobe postaju beskućnici iste kao prije 45 godina. Hrabri postupci svih koji su se borili protiv nepravde u 1969. godini inspirisali su me da ispričam neodoljivu, izmišljenu dramu o tim danima koja u fokusu ima mlade LGBT beskućnike, naročito mladog gej muškarca iz Kanzasa koji je izbačen iz kuće zbog svoje seksualnosti i dolazi u Njujork i združuje se sa ljudima koji su bili aktivni dio događaja koji doveli do pobune i same pobune. Razumijem da je nakon objavljivanja trejlera došlo do zabrinutosti kako su predstavljeni ti likovi, ali kada ovaj film, koji je za mene produkt ljubavi, bude došao u bioskope, publika će vidjeti da duboko poštuje aktiviste iz realnog života koji su učestvovali u pobuni, kao što su Marsha P. Johnson, Sylvia Rivera i Ray Castro i sve druge hrabre ljude koji su pokrenuli pokret za građanska prava koji i danas traje. Mi smo svi jednaki u našoj borbi za prihvatanje.“ U odbranu filma ustao je AIDS aktivista Larry Kramer (80) koji kaže: „Ne slušajte te budale. Zbog nekog razloga postoji grupa „aktivista“ koji insistiraju na održavanju njihove glavne uloge i učestvovanja tokom pobune.

Nažalost izgleda da nema nikog među živima ko bi rekao „nije se tako desilo“, ili „ko si ti ili gdje si

jebote ti bio“. Pored toliko istorije ne postoji način da se „dokažu“ mnoge stvari, što dozvoljava umjetnicima kao što ste vi (i ja, ako mogu da dodam) da uzmu srž i pokušaju da nađu i ispričaju značenje i istinu. Nadam se da će ovo sranje od bojkota vašeg filma prestati. Ovdje nije u pitanju novi „Cruising“. Ne gledanje ovog filma će pogoditi nas same. Srećno i hvala na vašem trudu“, završio je Kramer.

Usijale su se društvene mreže, pišu se blogovi, snimaju video klipovi, svako ima mišljenje o filmu i navodnom bijeljenju LGBT istorije, ali ono što je svima njima zajedničko jeste da niko od njih nije gledao film, a mnogi imaju zacementirano mišljenje o istom! Problem je što su mnoga mišljenja zasnovana na urbanim legendama iza kojih ne stoje istorijske činjenice.

Ne zna se ko je prvi gađao kamenom policiju, ne zna se ko je tačno bio prvi, ima više verzija, a ono što je sigurno jeste da su tih večeri bili prisutni svi djelovi LGBT zajednice, bez obzira na boju kože. Čitava ova histerija je podigla pažnju kad je u pitanju problem transfobije i rasizma u samoj LGBT zajednici, ali je veliki problem što jedan mejnstrim film može da bude kolateralna šteta i što se iz čitave priče izbacuju bijeli gej muškarci kao da nijedan bijelac nije bio prisutan. Mejnstrim gej filmova nema mnogo, dobijemo ih jednom u pet godina i kada se pojavi pokušavamo da ga uništimo pozivom na bojkot.

Tako da bih se složio sa Kramerom koji kaže da će ne gledanje ovog filma pogoditi nas same.

Premijera filma je zakazana za 25. septembar i nadam se da će doći i do srpskih bioskopa.

47

OPTIMIST Muzika

P

itao sam skoro jednu grupu mladih gej ljudi da mi kažu šta za njih predstavlja muzika. Najčešći odgovor je bio da je to ono uz šta se igra.

Kao neko ko se bavi muzikom ostao sam malo začuđen odgovorom, ali nakon što sam malo razmislio shvatio sam zašto on ne bi bio nimalo sporan ni čudan mladim ljudima današnjice.

Da, uz muziku se igra, ali ona ima jednu mnogo važniju kulturološku funkciju.

Ona je vid umjetnosti i medij kroz koji umjetnik vrši ekspresiju, te komunicira sa publikom. Kao takva je, recimo, izuzetno pogodna da se kroz nju iskaže nezadovoljstvo i samo kao takva može da ima nekakvu dublju vrijednost.

Istorija popularne muzike tekla je naizmjeničnim smjenjivanjem dvaju faza - fazom bunta i fazom muzike za igranje. Početkom 20. vijeka od strane urbanih Afroamerikanaca rodio se stil koji je od strane konzervativaca iz ruralnih sredina oštro kritikovan, te okarakterisan kao "đavolja muzika". Kao takav je vrlo brzo postao sinonim za bunt protiv konzervativizma. U pitanju je džez.

Ovaj stil i dan danas ima epitet stila visokog umjetničkog kvaliteta, prije svega zbog improvizacijske virtuoznosti velikog broja muzičara koji su se njime bavili, te velikom vještinom istih u komponovanju i aranžiranju. Džez fazu polako je naslijedila faza svinga koji je bio oblik džez muzike koja je komponovana prevashodno za igranje, pa možemo da je nazovemo prvom dens fazom u istoriji popularne muzike. U ovoj fazi ističe se Kol Porter, kompozitor inspirisan muzičkim teatrom koji je komponovao neke od najljepših pjesama ove faze. Takođe je zapamćen i kao prvi veliki gej muzičar.

Kao novi oblik muzike za igranje 50-ih godina javlja se rokenrol, ali on vrlo brzo prerasta u novu buntovničku fazu i globalni fenomen. Iako gej tematika nije prominentna u ovom stilu, kao jedna od njegovih najvećih zvijezda izdiže se jedan izuzetno talentovan muzičar i šoumen homoseksualne orijentacije - Fredi Merkjuri, pjevač rokenrol benda Kvin. I za života i nakon smrti (umro je od posledica HIV infekcije) biva slavljen, ali prije svega od heteroseksualaca i ljubitelja rok i hevi metal muzike. Iako izaziva određeno divljenje pripadnika gej zajednice, to je prije svega zahvaljujući stilu života i ekscentričnosti koja ga je krasila, jer sama muzika koju je stvarao, kao ni rokenrol generalno, nikada nisu bili slavljeni od strane gej populacije.

48

Iako je rokenrol ostao vrlo popularan i tokom sedamdesetih godina, najviše u obliku progresivnog roka, uporedo sa njim veliku pažnju izaziva stil nastao iz fanka, kao novi dens stil koji je obilježio deceniju i u njoj postao apsolutno dominantan. To je disko. Obilježila ga je ljubavna tematika i tekstovi o igranju, a sa njim se prvi put javlja jednostavni, skoro primitivni, ritmički šablon koji postaje norma za svu dens muziku produciranu ikada posle njega - takozvani "four on the floor".

Kako se desio nakon Stounvolske revolucije, disko biva prvi stil koji se direktno vezuje za gej kulturu.

Ogromne kritike prema hedonističkim tendencijama diska kulminirale su u takozvanom "Disco Demolition Night" kada je 1979. na jednoj fudbalskoj utakmici u Čikagu spaljeno više hiljada disko ploča.

Među pedeset hiljada prisutnih učesnika bilo je pojedinaca koji su izražavali mržnju i homofobiju, ali glavni razlog događaja je bilo nezadovoljstvo zbog dominacije hedonističke i kič disko kulture u medijima. Poslije ovog događaja disko naglo gubi na popularnosti.

Još jedan urbani stil počinje da biva zapažen negdje u ovo vrijeme. Nastao od strance crnačke populacije iz geta Južnog Bronksa u Njujorku hip-hop osvaja svijet više zbog spremnosti ljudi da uvaže umjetničke tendencije crnačke populacije nego zbog muzičkog kvaliteta samog stila. Iako urban, ovaj stil je trpio kritike zbog otvorene mizoginije i homofobije u tekstovima, te promovisanju mačističkih principa. No i pored toga gej populacija kasnije prihvata hip-hopom insirisanu pop muziku prije svega zbog etiketa modernosti i urbanosti koje je krase. Danas su Niki Minaž, Igi Azalea i Azilia Benks među omiljenim zvijezdama gej omladine.

Pobuna koja je uslijedila krajem sedamdesetih, zamiranjem disko ere, došla je sa pankom i njime inspirisanim nju vejvom, a nastavila se i devedesetih kroz grandž i alternativni rok. Najuspješniji bend ovog perioda je bila Nirvana čiji je frontmen Kurt Kobejn često nazivan glasnogovornikom generacije. Kobejn, čije je nezadovoljstvo kulminiralo samoubistvom, bio je neko ko se vrlo često i vrlo javno zalagao za prava gej populacije, par godina prije same Madone. Ipak, gej kultura nikada nije Kurta, Nirvanu ni alternativni rok prihvatila kao dio svog identiteta, pa je i ova pobuna prošla bez interesovanja gej populacije koja je prigrlila dens zvijezdu Madonu, jednu od najuspješnijih proizvoda pop kulture, za svoju ikonu.

Madonom inspirisane mlade pjevačice donijele su novu eksploziju muzike za igranje čiji akcenat nije bio na muzičkoj ekspresiji, ali zahva-

ljujući pornografizaciji scene koja biva interpretirana kao liberalna struja u mejnstrim muzici uzimaju primat prije svega kod mlade publike i gej populacije. Pored Kristine Agilere i Dženifer Lopez najveće iznenađenje donio je neslućeni uspjeh albuma prvenca jako mlade Amerikanke vrlo skromnih vokalnih sposobnosti - Britni Spirs. Upliv elektronske dens muzike kojoj je vrata mejnstrima otvorila Madona singlovima "Vogue" i "Deeper and Deeper" sada već biva evidentan i elektronska dens muzika vrlo brzo postaje apsolutno dominantan stil u mejnstrimu što jeste i dan danas. Zbog toga mejnstrim muzika više nego ikada biva slavljena i od gej populacije koji kao svoje zvijezde vide Lejdi Gagu, Keti Peri, Bijonse, Rijanu, Dejvida Getu, Avićija... Kao i raniji muzički pravci, i elektronska dens muzika i njome obojen pop trpe velike kritike. Zamjera joj se što je hedonistička, što nije potrebno naročito umijeće niti vještina da bi se njome bavilo, što nema nikakav sociološki ni kulturološki značaj.

Te kritike izazivaju burne reakcije njenih pobornika među kojima je i gej populacija. Često čujemo i taj argument da je i džez kritikovan kao "đavolja muzika", pa i rokenrol. Ono što se pritom previđa je činjenica da su džez kritikovali mahom neuki, konzervativni ljudi iz ruralnih sredina što nije slučaj sa elektronskom dens muzikom koju uglavnom kritikuju muzičari i muzički osviješćeni ljudi koji razumiju da se muzičari sve više povlače sa scene ostavljajući prostor di džejevima koji posjeduju vrlo siromašno poznavanje melodije, harmonije i metrike, što jeste jedan od razloga što velika količina muzike danas zvuči jako slično.

Za dens muziku se, čak, greškom vezuje nekakva liberalnost jer je moderna i uglavnom je slušaju mladi ljudi, dok se, zapravo, radi o najkonzervativnijem muzičkom stilu u istoriji popularne muzike, jer se više nego bilo koji drugi stil pridržava ustaljenih normi kompozicije i strukture muzičkog aranžmana koji su takvi kakvi jesu još od njenog nastanka s kraja sedamdesetih godina. Osvrnuću se na jedan skoriji događaj. Farel Viliams je zbog plagiranja pjesme Marvina Geja platio kaznu od sedam i po miliona dolara jer je u svojoj "Blurred Lines" koristio ritmičke motive iz pomenute, iako bismo prema kriterijumima koji su korišćeni u procesu slobodno mogli da kažemo da je svaka elektronska dens pjesma ikad producirana u stvari plagijat pjesme "I Feel Love" Done Samer koju je

Gej muzički

Hedonizam Piše: Dušan Pupaque

1977. producirao Đorđo Moroder.

Još jedan kuriozitet je i situacija da iako danas gej umjetnika u mejnstrim muzici ima više nego ikada, ekstremno mali broj njih se bavi muzikom koja nije dens i njime inspirisan pop, pa čak neznatan broj onih koji se bave drugim žanrovima uopšte i nemaju podršku gej populacije. Tako imamo višestruko nagrađivanog Rufusa Veinrajta koji čak trpi veliku kritiku od strane gej populacije zbog objektivne konstatacije da nema njihovu podršku jer gej ljudi imaju loš muzički ukus. Takođe, Antoni Hegarti, trans umjetnik, pijanist i vokalni solista poznat po izuzetnoj ekspresivnosti u vokalnoj interpretaciji, dobitnih mnogih nagrada, pa i nagrade za album godine 2005. za album "I Am a Bird Now", u gej krugovima ne izaziva naročitu pažnju, te ostaje slavljen mahom od ljubitelja kvalitetne muzike. Od njega su u LGBT populaciji neuporedivo popularniji RuPaul i Adore Delano koji se bave bubblegum dance žanrom.

Iz svega ovoga stiče se utisak da iako je gej populacija u nezavidnom položaju u društvu i konstantno diskriminisana i ugnjetavana, gej kultura je uvijek bila više hedonistička nego subverzivna. Barem se tako da zaključiti iz njenog odnosa prema popularnoj muzici. A da li je i zašto to tako ostavljam vama na razmišljanje.

49

OPTIMIST Književnost

P

jer Lemetr je francuski pisac i scenarista rođen 1951. godine u Parizu. Godinama je predavao francusku i američku književnost, a knjige je pisao gotovo tajno.

Njegov prvi roman „Brižljivo odrađen posao“ su prvobitno odbila dvadeset i dva izdavača da bi po konačnom objavljivanju u svojoj 55. godini Lemetr za njega dobio nagradu za najbolji prvi roman u Francuskoj.

Pjer Lemetr je bio poznat uglavnom ljubiteljima trilera (i srpska publika ga je prvo upoznala kao pisca nagrađivanog trilera „Aleks“) koje je pisao sve dok 2013. godine nije dobio najveću književnu nagradu u Francuskoj „Gonkur“ za svoj roman „Doviđenja, tamo gore“ kada ga je šira publika i upoznala.

Radnja romana „Doviđenja, tamo gore“ započinje sa poslednjim danima Prvog svjetskog rata, tokom primirja koje će vremenom prerasti u mir. Vojnici negdje na zapadnom frontu, poučeni ranijim iskustvima, prosto odbijaju da povjeruju u solidnost ovog primirja bojeći se da ih optimizam, kao što je tokom četvorogodišnje epopeje već imao običaj da uradi, ne ubije. „Umrijeti poslednji, to je kao umrijeti prvi, nema ničeg glupljeg.“ Jedini koji se ne raduje miru jeste poručnik Anri Pradel, karijerista od zanata i pripadnik osiromašenog plemstva, koji još uvijek nije stigao da se istakne i profitira nekim unapređenjem i odlikovanjem u Velikom ratu. Pradel svoju veliku šansu vidi u koti 113 jer smatra da bi njenim osvajanjem dobio priznanje koje zaslužuje.

Zato, pucajući u leđa svojih izvidnika, iscenira njemački napad da bi mogao da organizuje kontraofanzivu. Međutim ovu podlost otkriva redov Alber Majar koji zbog toga postaje Pradelova meta zatrpan u rupi od granate tokom juriša. Majara iz zemlje spašava drugi vojnik Eduar Perikur. Na žalost „rat nije bio ništa drugo do ogromna lutrija sa pravim mecima“ i Eduar dobija metak u nogu i „šrapnel veliki kao tanjir za supu“ koji mu odnosi cijelu donju vilicu, jezik i

50

Doviđenja, tamo gore

Tri posleratna profitera Piše: M. Aranđelović

gornju usnu. „Rat je prava blagodet za trgovinu, čak i kada se završi.“ Nakon završetka rata Francuska je mjesecima pokušavala da pet miliona vojnika vrati sa ratišta tako da dok su se Eduar i Alber vratili u Pariz Anri Pradel je kupovinom i prodajom vojnih zaliha već uspio da stekne određeni kapital. On planira da zaradi i na milion mrtvih vojnika koji su sahranjeni širom zapadnog fronta. Država je odlučila da ih premjesti na vojna groblja, a taj posao je povjerila pohlepnom Pradelu. On kupuje mrtvačke sanduke najlošijeg kvaliteta i, da bi profitirao, dugačke 130 cm. Leševe vojnika njegovi radnici sakate i lome da bi ih smjestili u tako male sanduke, a pošto su plaćeni po komadu, oni u sanduke trpaju i zemlju ili leševe njemačkih vojnika. Leševima čak vade i zube da bi ih prodali zubnim ordinacijama. „Novine su nam obećale slavoluke, a gomilaju nas na otvorenom, da nas šibaju vjetrovi.“ Sa druge strane, Eduar i Alber, bukvalno gladuju zaboravljeni od strane svih i moraju da se snalaze kako umeju. Eduar ne želi da se vrati kući, iako mu je otac jedan od najbogatijih ljudi u Francuskoj, već zahvaljujući svom prijatelju izrežira sopstvenu smrt.

Naime i prije Velikog rata Eduar i njegov otac su bili u permanentnom još Većem ratu. Ovaj rat je bio na više frontova. Prvi front je bio između oca malograđanina, bankara, berzanskog mešetara, i sina umjetnika, slikara, bonivana, veseljaka. Drugi front je onaj između oca

i sina, krutog i konzervativnog oca i sina homoseksualca, koji vrcka kukovima, smije se kao žena i voli da se šminka i oblači žensku odjeću.

Gospodin Perikur je u jednom trenutku počinjao da prihvata sina umjetnika jer je shvatio da i od slikarstva čovjek može da se obogati, ali nikada nije bio spreman da prihvati sina homoseksualca.

Pjer Lemetr kaže kako je ovaj konflikt, na žalost, vanvremenski, „problem svakog vremena“. Lemetr smatra da bismo pogriješili ako bismo vjerovali da nas je savremena epoha zaštitila od posledica homofobije. U intervjuu za Politiku poručuje kako nas djelovanje i diskurs savremene desnice svakodnevno podsjećaju na ovo. „Po završetku tog rata neprijatelji su mogli da se pomire, osim što je jedan od njih bio mrtav. Čak je i mir postajao uzaludan.“ Kao osvetu svom ocu i društvu koje ih je poslije rata odbacilo, Eduar je odlučio da objavi rat ratu i da to uradi u svom stilu. On zajedno sa Alberom organizuje prevaru kojom želi da ismije i pljune na licemjerni patriotizam koji ih okružuje. „Cijela zemlja je bila zahvaćena komemorativnom strašću prema mrtvima, srazmjerno njenoj odvratnosti prema preživjelima.“ Iako je autor ovu knjigu pisao 2008. godine sa namjerom da je objavi naredne, zbog greške kod izdavača svijetlo dana je ugledala tek 2013. godine gotovo na stogodišnjicu izbijanja Prvog svetskog rata. Knjiga je doprinijela da se Francuzi ponovo povežu sa svojom prošlošću, ali ne kroz velike bitke i datume, već kroz svu bijedu koju, u životima malih ljudi, ostavlja Veliki rat. Roman „Doviđenja, tamo gore“ je priča o zemlji koja je sve svoje ljudske i privredne resurse usmjerila na pobjedu u ratu zbog čega je, iako pobjdnica, doživjela privredni krah od koga se dugo vremena oporavljala. Ova knjiga govori o ljudima koji su uz cvijeće ispraćani na ratište, a kada su bitke prestale niko više nije htio da se bavi njima. Ovo je priča o ljudima koji su svoje traume morali da zadrže za

sebe, a svoja unakažena lica i tijela da zakopaju u mišijim rupama da ne bi kvarili idealizovanu sliku heroja koja je oslikavana u javnosti. Priča o ljudima čija je jedina krivica što su preživjeli i sada su svojom pojavom podsjećali ljude da rat nije samo slavan juriš za otadžbinu i herojska smrt, već je rat i ono kada ljudi nakon toga žive bez ruku i nogu od, nimalo slavnog, državnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja.

Roman „Doviđenja, tamo gore“ je istovremeno i cinično mračan i, sa druge strane, razdragan. Autor je koristio svoja iskustva pisca trilera da bi, manje kroz stil, ali više kroz narativna sredstva preokrete, iskrivljene tragove, znakove, usporavanja, neizvjesnost, vrhunac, iznenađenja, dijaloge, akcije… na najbolji način ispričao ovu, zapravo, savremenu priču.

Lemetr je knjigu “Doviđenja, tamo gore” adaptirao i za strip koji bi, ove jeseni, trebalo da izađe u Francuskoj.

51