Greška u našim zvijezdama

John Green

Greška u našim zvijezdama S engleskog prevela Iva Ušćumlić Gretić

Greska_u_zvijezdama.indd 3

20.9.2013. 15:06:38

Dok se plima približavala, Nizozemski Tulipandžija okrenuo se oceanu: “Ono što spaja, ono što povezuje, ono što truje, ono što sakriva, ono što otkriva. Pogledaj kako se podiže i spušta, i odnosi sve sa sobom.” “Što je to?” upitao sam.

“Voda”, odgovorio je Nizozemac. “Pa, i vrijeme.”

Greska_u_zvijezdama.indd 7

PETER VAN HOUTEN, Kraljevska tuga

20.9.2013. 15:06:38

Autorova bilješka

Ovo nije toliko autorova bilješka koliko podsjetnik na ono što je sitnim slovima napisano prije nekoliko stranica: ova je knjiga djelo mašte. Izmislio sam je.

Ni romanima ni čitateljima ne koriste pokušaji otkrivanja kriju li se u priči činjenice. Takvi pokušaji štete samoj ideji o važnosti izmišljenih priča što je temeljna pretpostavka naše vrste.

Zahvalan sam vam na suradnji u tom smislu.

Greska_u_zvijezdama.indd 9

20.9.2013. 15:06:39

Prvo poglavlje

Kasne zime moje sedamnaeste godine moja je majka zaključila kako sam depresivna, vjerojatno zato što sam malokad napuštala kuću, dosta vremena provodila u krevetu, neprestano čitala jednu te istu knjigu, neredovito jela i velik dio svojeg slobodnog vremena posvećivala razmišljanju o smrti.

Kad god čitate brošuru ili web-stranicu o raku, depresija je uvijek među nuspojavama raka. Ali zapravo depresija nije nus­ pojava raka. Depresija je nuspojava umiranja. (Rak je također nuspojava umiranja. Zapravo, gotovo sve je nuspojava umiranja.) Ali moja je majka vjerovala da mi je potrebno liječenje pa me odvela mojem redovnom liječniku Jimu koji se složio da nedvojbeno plivam u paralizirajućoj i posve kliničkoj depresiji pa je stoga tome potrebno prilagoditi terapiju lijekovima, a i poslati me na redovne tjedne sastanke grupe za podršku.

U toj se grupi za podršku nalazila rotirajuća skupina likova u različitim stadijima rakom potpomognute nevolje. Zašto se skupina rotirala? Nuspojava umiranja.

Grupa za podršku je, naravno, bila vraški depresivna. Sastajala se svake srijede u podrumu kamene episkopalne crkve u obliku križa. Svi smo sjedili u krugu usred križa, na mjestu na kojem bi se spajale dvije daske, gdje bi se nalazilo Isusovo srce.

Greska_u_zvijezdama.indd 11

20.9.2013. 15:06:39

12

Primijetila sam to jer je Patrick, voditelj grupe za podršku i jedina osoba u prostoriji koja je bila starija od osamnaest, pričao o Isusovom srcu na svakom prokletom sastanku, o tome kako mi, mladi ljudi koji su preživjeli rak, sjedimo točno usred Kristova presvetog srca i tako dalje.

Evo što se događalo u Božjem srcu: šestero, sedmero ili desetero nas ušetalo bi/ili se dovezlo, poslužilo skromnom ponudom kolača i limunade, sjelo u Krug povjerenja i slušalo kako Patrick po tisućiti puta prepričava svoju deprimirajuće jezivu životnu priču: o tome kako je imao rak u mudima i kako su mislili da će umrijeti, ali nije. I sad je ovdje, posve odrastao čovjek u podrumu crkve, u 137-om na ljestvici najljepših gradova Amerike, razveden, ovisan o videoigrama, uglavnom bez prijatelja, dok krpa kraj s krajem na račun svoje rakovske prošlosti, polako se probija prema magisteriju koji mu neće pomoći u karijeri, i čeka – baš kao i svi mi, da mu Damoklov mač ponudi olakšanje kojem je izbjegao prije mnogo godina kad mu je rak zahvatio oba testisa, ali mu poštedio ono što bi samo najvelikodušniji mogli nazvati životom.

I VI BISTE MOGLI BITI TE SREĆE! A tad bismo se predstavljali: ime; dob; dijagnoza. I kako smo danas. “Ja sam Hazel”, kažem kad dođe red na mene. Šesnaest.

Izvorno štitnjača, ali dojmljiva i duboko ukorijenjena kolonija u mojim plućima. I dobro sam.

Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao želi li netko nešto podijeliti s drugima. I tad bismo pokrenuli krug natezanja podrške: govorili o borbi i natezanju i pobjeđivanju i smanjivanju i skeniranju. Da budem poštena prema Patricku, puštao nas je i da govorimo o umiranju. Ali većina ih nije umirala. Većina će doživjeti odraslu dob, baš kao i Patrick. (Što je značilo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer su svi željeli pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.

Greska_u_zvijezdama.indd 12

20.9.2013. 15:06:39

13

Probajte me skužiti; znam da je ovo iracionalno, ali kad vam kažu da imate, recimo, 20 posto šanse proživjeti još pet godina, onda se ubaci matematika i shvatite da je to jedan od pet... Pa se ogledate oko sebe i pomislite, kao što bi to učinila i svaka zdrava osoba: “Moram nadživjeti petero gadova ovdje.”)

Jedina iskupiteljska figura te naše grupe za podršku bio je dečko po imenu Isaac, mršav momak dugog lica s ravnom plavom kosom koja mu je padala preko jednog oka.

A upravo su njegove oči bile problem. Imao je neki fantastično nevjerojatan rak očiju. Jedno mu je oko bilo izvađeno još kao djetetu i sad je nosio nekakve debele naočale zbog kojih su mu oči (i ono pravo i ono stakleno) izgledale neprirodno goleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lažno i pravo oko koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim prilikama kad bi Isaac nešto podijelio s grupom, povratak bolesti ugrozio mu je i to drugo oko.

Isaac i ja komunicirali smo gotovo isključivo uzdasima. Kad god bi netko govorio o prehrani protiv raka, šmrkanju mljevene peraje morskog psa ili nečemu sličnom, pogledao bi me i jedva čujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski zavrtjela glavom i uzdahnula umjesto odgovora.

Grupa za podršku bila je promašaj pa sam, nakon nekoliko tjedana, počela urlati i buniti se protiv cijele te priče. Ustvari, one srijede kad sam upoznala Augustusa Watersa, sjedeći na kauču s majkom, tijekom trećeg dijela dvanaestosatnog maratona lanjske sezone America’s Next Top Modela koji sam, priznajem, već odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnem odlazak na grupu za podršku. Ja: “Odbijam ići na grupu za podršku.”

Mama: “Jedan od simptoma depresije nedostatak je zanimanja za aktivnosti.”

Greska_u_zvijezdama.indd 13

20.9.2013. 15:06:39

14

Ja: “Molim te, ostavi me da gledam America’s Next Top Model. To je aktivnost.”

Mama: “Televizija je pasivnost.”

Ja: “Ugh, mama, molim te.”

Mama: “Hazel, ti si tinejdžerica. Nisi više dijete. Moraš pronaći prijatelje, izaći iz kuće i živjeti svoj život.”

Ja: “Ako želiš da budem tinejdžerica, nemoj me slati u grupu za podršku. Kupi mi lažnu osobnu da mogu ići u klubove, piti votku i uzimati travu.”

Mama: “Za početak, trava se ne uzima.”

Ja: “Vidiš, to bih znala da mi nabaviš lažnu osobnu.”

Mama: “Ideš na grupu za podršku.”

Ja: “UGGGGGGGGGGG.” Mama: “Hazel, zaslužuješ život.”

To me ušutkalo, iako nisam shvaćala kako odlazak na grupu za podršku spada u definiciju života. Ipak, pristala sam otići nakon što sam se izborila za pravo na snimanje 1,5 epizode ANTM-a koje ću propustiti.

Otišla sam na grupu za podršku iz istog razloga zbog kojeg sam nekoć dopuštala medicinskim sestrama s osamnaest mjeseci prakse da me truju kemikalijama egzotičnih naziva: htjela sam usrećiti roditelje. Samo je jedna stvar na svijetu usranija od borbe s rakom kad ti je šesnaest, a to je imati dijete koje se bori s rakom kad mu je šesnaest.

Mama se zaustavila na kružnom prilazu iza crkve u 16:56.

Pravila sam se da nekoliko sekundi prtljam po boci s kisikom kako bih ubila vrijeme. “Želiš li da ti ja to unesem?”

“Ne, u redu je”, odgovorila sam. Cilindrična zelena boca bila je teška svega nekoliko kilograma i imala sam malena čelična kolica na kojima sam je vukla za sobom. Isporučivala mi

Greska_u_zvijezdama.indd 14

20.9.2013. 15:06:39

15

je dvije litre kisika u minuti kroz kanilu, prozirnu cijev koja mi se dijelila iza vrata, ovijala oko ušiju i ponovno mi se spajala u nosnicama. Ta je sprava bila nužna jer moja pluća nisu bila bogznakakva pluća.

“Volim te”, rekla je dok sam izlazila.

“I ja tebe, mama. Vidimo se u šest.”

“Nađi prijatelja!” viknula je kroz spušteni prozor dok sam odlazila.

Nisam htjela ići dizalom jer je vožnja dizalom neka vrsta aktivnosti Posljednjih dana u grupi za podršku pa sam se spustila stubama. Zgrabila sam kolačić i natočila si limunadu u plastičnu čašu pa se okrenula.

Jedan dečko gledao je u mene.

Bila sam prilično sigurna kako ga prije nisam vidjela. Ispod njega, visokog i mišićavog, plastični se stolac za osnovnoškolce na kojem je sjedio činio prilično sitnim. Imao je kosu boje mahagonija, ravnu i kratku. Djelovao je kao moj vršnjak, možda godinu stariji i sjedio je ključnim kostima oslonjen o naslon stolca držeći se jako loše, s rukama dopola gurnutim u džep tamnih traperica.

Odvratila sam pogled, iznenada svjesna svojih brojnih nedostataka. Na sebi sam imala stare traperice koje su nekoć bile uske, a sada su visjele na čudnim mjestima i žutu majicu koja je oglašavala bend koji više nisam voljela. A tu je bila i moja kosa: imala sam nekakvu dječačku frizuru koju mi se više nije dalo ni, ono, počešljati. Uza sve to sam, kao posljedicu liječenja, imala presmiješno debele obraze vjeverice. Izgledala sam kao osoba normalnih proporcija s balonom umjesto glave. A da uopće ne spominjem situaciju s otečenim nožnim zglobovima. Svejedno sam bacila pogled na njega, a on me i dalje promatrao.

Palo mi je na pamet da se zbog ovakvih situacija to zove kontakt očima.

Greska_u_zvijezdama.indd 15

20.9.2013. 15:06:39

16

Prišla sam krugu i sjela do Isaaca, dva mjesta dalje od dečka.

Ponovo sam ga pogledala. I dalje me promatrao.

Gledajte, reći ću to jednostavno: bio je zgodan. Ako netko tko nije zgodan netremice pilji u tebe to je, u najboljem slučaju čudno, a u najgorem neka vrsta napada. Ali zgodan dečko... pa.

Izvukla sam telefon i kliknula da mi pokaže vrijeme. 16:59.

Krug se napunio nesretnicima od dvanaest do osamnaest godina i tad nas je Patrick pokrenuo molitvom strpljenja: Bože, daj mi strpljenja da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim one koje mogu i mudrosti da prepoznam razliku. Tip me i dalje gledao. Došlo mi je da pocrvenim.

Konačno sam se odlučila za strategiju piljenja natrag u njega.

Uostalom, nisu samo dečki ti koji imaju monopol na piljenje.

Pa sam ga pogledala dok je Patrick po tisućiti puta priznavao svoju bezmudost i tako dalje. Uskoro smo se natjecali u piljenju.

Dečko se nakon nekog vremena nasmiješio i naposlijetku su njegove plave oči skrenule pogled. Kad me ponovno pogledao, podigla sam obrve kao da želim reći, Pobijedila sam.

Slegnuo je ramenima. Patrick je nastavio i konačno je došlo vrijeme za predstavljanje. “Isaac, možda bi ti danas želio krenuti prvi. Znam da te čeka zahtjevna faza.”

“Aha”, rekao je Isaac. “Ja sam Isaac. Imam sedamnaest godina. I čini se da ću za nekoliko tjedana na operaciju nakon koje ću ostati slijep. Ne žalim se, ili nešto, jer znam da je mnogima od vas gore, ali da, sljepoća je nekako usrana. Ipak, cura mi pomaže. I prijatelji poput Augustusa.” Kimnuo je prema dečku koji je sad imao ime. “Dakle, da”, nastavio je Isaac. Gledao je u svoje ruke koje je sklopio poput vrha vigvama. “Tu se ništa ne može učiniti.”

“Tu smo za tebe, Isaac”, rekao je Patrick. “Neka vas Isaac čuje, ekipo.” I onda smo svi monotono ponovili: “Tu smo za tebe, Isaac.”

Greska_u_zvijezdama.indd 16

20.9.2013. 15:06:39

17

Sljedeći je bio Michael. Imao je dvanaest. I leukemiju. Oduvijek je imao leukemiju. Bio je dobro. (Ili je tako barem rekao.

Došao je dizalom.)

Lida je imala šesnaest i bila je dovoljno lijepa da je zgodni dečko pogleda. Bila je redovna ovdje – duga remisija nakon raka slijepog crijeva za koji prije nisam ni znala da postoji. Rekla je – kao i svaki drugi put otkako sam dolazila na grupu – da se osjeća snažno, što se meni činilo kao hvalisanje dok su mi cjevčice s kisikom škakljale nosnice.

Prije njega je bilo petero drugih. Kad je došao red na njega, blago se nasmiješio. Glas mu je bio dubok, hrapav i strašno seksi. “Zovem se Augustus Waters”, rekao je. “Imam sedamnaest.

Imao sam sitnicu od osteosarkoma prije godinu i pol, ali ovdje sam na Isaacov zahtjev.”

“I kako se osjećaš?” upitao je Patrick.

“Oh, sjajno sam”, Augustus Waters se nasmiješio kutom usana. “ Na vrtuljku sam koji ide samo prema gore, prijatelju.”

Kad je red došao na mene, rekla sam, “Zovem se Hazel.

Imam šesnaest. Rak štitnjače s metastazama u plućima. Dobro sam.”

Sat je išao svojim tokom: prepričavale su se borbe, dobivene bitke u ratovima koji će zasigurno biti izgubljeni, držalo se za nadu, obitelji se slavilo i odbacivalo, slagalo se oko toga kako to prijatelji jednostavno ne razumiju, plakalo se, nudila se utjeha. Ni Augustus Waters ni ja nismo ponovno progovorili dok Patrick nije rekao, “Augustuse, možda bi htio podijeliti svoje strahove s grupom.”

“Moje strahove?”

“Da.” “Bojim se zaborava”, rekao je bez trenutka stanke. “Osjećam se poput slijepca koji se boji mraka.”

“Požurio si”, rekao je Isaac s iskrivljenim osmijehom.

Greska_u_zvijezdama.indd 17

20.9.2013. 15:06:39

18

“Jesam li bio bezosjećajan?” upitao je Augustus. “Znam biti prilično slijep na tuđe osjećaje.”

Isaac se smijao, ali Patrick je prijekorno podigao prst i rekao, “Molim te, Augustuse. Možemo li se vratiti tebi i tvojim borbama.

Rekao si da se bojiš zaborava?”

“Tako je”, odgovorio je Augustus.

Patrick je djelovao izgubljeno. “Želi li tko, uh, reći nešto o tome?”

Tri godine nisam bila u pravoj školi. Najbolji su mi prijatelji bili roditelji. Treći najbolji prijatelj bio mi je književnik koji nije znao da postojim. Bila sam prilično stidljiva osoba – ne netko tko bi podigao ruku.

A ipak sam, samo taj put, odlučila progovoriti. Napola sam podigla ruku i Patrick je, vidljivo oduševljen, odmah rekao, “Hazel!” Sigurna sam kako je pretpostavio da sam se počela otvarati. Postajati Dijelom Grupe.

Pogledala sam Augustusa Watersa koji mi je uzvratio pogled. Oči su mu bile toliko plave da su bile gotovo prozirne.

“Doći će vrijeme”, rekla sam, “kad ćemo svi biti mrtvi. Svi mi.

Doći će vrijeme kad neće biti niti jednog ljudskog bića koje bi se sjećalo da je itko postojao ili da je naša vrsta ikad išta učinila. Neće biti nikog tko bi se sjećao Aristotela ili Kleopatre, a ponajmanje tebe. Sve što smo učinili i izgradili i napisali i mislili i otkrili, bit će zaboravljeno i sve će ovo” – rukom sam obuhvatila prostoriju – “biti ni za što. Možda to vrijeme ubrzo dolazi, možda je daleko milijunima godina, ali čak i ako preživimo kolaps našeg Sunca, nećemo preživjeti zauvijek.

Postojalo je doba prije nego su organizmi iskusili svjesnost i postojat će vrijeme nakon toga. A ako te brine neizbježnost ljudskog zaborava, preporučujem ti da ga ignoriraš. Bog zna da to svi drugi rade.”

To sam bila naučila od svojeg prethodno spomenutog trećeg najboljeg prijatelja Petera Van Houtena, samotnjačkog autora

Greska_u_zvijezdama.indd 18

20.9.2013. 15:06:39

19

knjige Kraljevska tuga, čija je knjiga bila moja Biblija. Peter Van Houten bio je jedina osoba koja se činila da (a) razumije što znači umirati i (b) još nije umrla.

Kad sam završila, nastala je duga šutnja dok sam promatrala kako se osmijeh širi po Augustusovu licu – ne iskrivljen osmijeh dečka koji pokušava biti seksi dok me promatra, već pravi osmijeh, prevelik za njegovo lice. “Prokletstvo”, rekao je Augustus tiho. “Ti si stvarno nešto posebno.”

Niti jedno od nas dvoje nije reklo ništa tijekom ostatka trajanja grupe za podršku. Na kraju smo se trebali uhvatiti za ruke i Patrick nas je poveo u molitvi. “Gospodine Isuse Kriste, okupili smo se ovdje u Tvome srcu, doslovno u tvome srcu, kao preživjeli nakon raka. Ti i samo ti nas poznaješ onako dobro kako mi poznajemo same sebe. Vodi nas u život i Svjetlost kroz naše izazovno vrijeme. Molimo za Isaacove oči, Michaelovu i Jamiejevu krv, za Augustusove kosti, za Hazelina pluća, za Jamesovo grlo. Molimo da nas iscijeliš kako bismo mogli osjetiti tvoju ljubav i tvoj mir koji nadilazi svako shvaćanje. A u našim se srcima sjećamo onih koje smo poznavali i voljeli, a koji su se vratili kući, k tebi: Marije i Kadea i Josepha i Haley i Abigail i Angeline i Taylora i Gabriela i...”

Popis je bio dugačak. Na svijetu je mnogo mrtvih ljudi. A dok je Patrick nastavljao čitati imena s lista papira jer je popis bio predug da bi ga zapamtio napamet, držala sam oči zatvorenima pokušavajući molitveno razmišljati, ali uglavnom sam zamišljala dan kad će moje ime dospjeti na taj popis, na sami njegov kraj, kad svi već prestanu slušati.

Kad je Patrick završio, izgovorili smo zajedno tu glupu mantru – DANAS ŽIVIMO SVOJ NAJBOLJI DAN – i sve je završilo. Augustus Waters odgurnuo je stolac i prišao mi. Hod mu je bio iskrivljen poput osmijeha. Nadvio se nada mnom, ali je zadržao distancu kako ne bih morala kriviti vrat gledajući ga u oči. “Kako se zoveš?” upitao je.

Greska_u_zvijezdama.indd 19

20.9.2013. 15:06:39

20

“Hazel.”

“Ne, puno ime.”

“Um, Hazel Grace Lancaster.” Spremao se reći još nešto, kad je Isaac prišao. “Čekaj”, rekao je Augustus, podigao prst i okrenuo se Isaacu. “Ovo je bilo gore nego što si govorio.”

“Rekao sam ti da je depresivno.”

“Zašto se onda gnjaviš?”

“Ne znam. Nekako pomaže?”

Augustus se nagnuo kako ja – mislio je – ne bih čula. “Redovna je ovdje?” Nisam mogla čuti Isaacov komentar, ali Augustus je odgovorio, “I ja kažem.” Zgrabio je Isaaca za ramena pa se odmaknuo korak od njega. “Ispričaj Hazel za kliniku.”

Isaac se rukom oslonio o stol s grickalicama i svoje golemo oko fokusirao na mene. “U redu, znači bio sam jutros u klinici i rekao svom kirurgu da bih radije bio gluh, nego slijep. A on je rekao, ‘To ne funkcionira tako’, a ja sam bio, ono, ‘Da, znam da ne funkcionira tako, jednostavno sam rekao da bih radije bio gluh nego slijep kad bih imao izbora, što očito nemam’, a on je rekao, ‘Pa, dobra vijest je da nećeš biti gluh’, a ja sam bio, ono, ‘Hvala što ste mi objasnili da me moj rak očiju neće napraviti gluhim. Osjećam neizmjernu sreću što će se takav intelektualni div poput vas udostojiti operirati me’.”

“Zvuči kao prava faca”, rekla sam. “Pokušat ću dobiti rak očiju samo da ga upoznam.”

“Sretno s tim. U redu, moram ići. Monica me čeka. Moram je gledati dok još mogu.”

“Igramo sutra?” upitao je Augustus.

“Svakako.” Isaac se okrenuo i pojurio uza stube, grabeći po dvije odjednom.

Augustus Waters se okrenuo prema meni. “Doslovno”, rekao je.

“Doslovno?” upitala sam.

Greska_u_zvijezdama.indd 20

20.9.2013. 15:06:39

21

“Doslovno smo u srcu Isusovom”, rekao je. “Mislio sam da smo u podrumu crkve, ali doslovno smo u Isusovom srcu.”

“Netko bi trebao reći Isusu”, rekla sam. “Mislim, to je sigurno opasno, čuvati u srcu djecu s rakom.”

“Rekao bih mu sam”, rekao je Augustus, “ali nažalost sam doslovno zaglavio u njegovom srcu pa me neće moći čuti.”

Nasmijala sam se. Zavrtio je glavom, samo me gledajući. “Što?” upitala sam.

“Ništa.”

“Zašto me tako gledaš?”

Augustus se napola nasmiješio. “Jer si prelijepa. Uživam gledati lijepe ljude i davno sam odlučio ne uskraćivati si jednostavne užitke postojanja.” Nastala je kratka neugodna šutnja.

Augustus je nastavio: “Mislim, posebno s obzirom na činjenicu koju si tako divno iznijela, da će ovo završiti zaboravom i sve to.”

Podsmjehnula sam se ili uzdahnula ili izdahnula na način koji je izdaleka nalikovao kašlju pa rekla, “Ja nisam prel...”

“Ti si kao Natalie Portman nove generacije. Kao Natalie Portman u O za osvetu.”

“Nisam to gledala”, rekla sam.

“Stvarno?” upitao je. “Predivna djevojka vilenjačke kose ima problem s autoritetom i ne može si pomoći, a da se ne zaljubi u momka za kojeg zna da donosi nevolje. Koliko zasad vidim, to je tvoja autobiografija.”

Svakim je slogom flertovao. Iskreno, nekako me palio. Nisam znala da bi me dečki mogli paliti – ne, ono, u stvarnom životu.

Mlađa je djevojka prošla kraj nas. “Kako je, Alisa?” upitao je. Nasmiješila se i promrmljala, “Hej, Augustus.” “Ljudi iz Memoriala”, objasnio je. Memorial je bila velika istraživačka bolnica. “Kamo ti ideš?”

Greska_u_zvijezdama.indd 21

20.9.2013. 15:06:39

22

“U dječju”, odgovorila sam, a glas mi je bio nježniji nego što sam očekivala. Kimnuo je. Razgovor je, čini se, bio završen. “Pa”, rekla sam i usput kimnula prema stubama koje su nas vodile iz Doslovnog Srca Isusova. Nagnula sam kolica na kotačiće i počela hodati. Šepao je pored mene. “Onda, možda se sljedeći put vidimo?” upitala sam.

“Trebala bi ga pogledati”, rekao je. “O za osvetu, hoću reći.”

“U redu”, složila sam se. “Potražit ću ga.”

“Ne. Sa mnom. Kod mene”, rekao je. “Sad.” Stala sam. “Jedva te poznajem, Augustuse Watersu. Mogao bi biti ubojica sa sjekirom.”

Kimnuo je. “Istina, Hazel Grace.” Prošao je pored mene ispunjavajući ramenima zelenu pletenu polo-majicu, ravnih leđa, a koraci su mu se jedva vidljivo zanosili udesno dok je mirno i samopouzdano hodao na onome što je – kako sam ustanovila – bila proteza. Osteosarkom ponekad uzme ud da bi te procijenio. A onda, ako mu se svidi, uzme i ostatak.

Slijedila sam ga uza stube, gubeći tlo dok sam se polako uspinjala – stube nisu bile područje stručnosti mojih pluća.

A tad smo izašli iz Isusova srca i našli se na parkiralištu.

Prohladni proljetni zrak bio je skoro savršen, a kasna poslijepodnevna svjetlost božanstvena u svojoj boli.

Mama još nije stigla što je bilo neobično jer me gotovo uvijek čekala. Ogledala sam se oko sebe i ugledala visoku brinetu s oblinama koju je Isaac pribio o kameni zid crkve. Prilično ga je agresivno ljubila. Bili su mi dovoljno blizu da mogu čuti neobične zvukove njihovih spojenih usana, a mogla sam čuti i njega kako govori “Zauvijek” i nju kako odgovara “Zauvijek”.

Iznenada je, stojeći tik do mene, Augustus napola prošaptao: “Oni jako vjeruju u javno iskazivanje osjećaja.”

“Gdje je kvaka sa ‘zauvijek’?” Zvukovi mljackanja pojačali su se.

Greska_u_zvijezdama.indd 22

20.9.2013. 15:06:39

23

“Zauvijek je njihova stvar. Voljet će jedno drugo zauvijek i što već. Konzervativno procjenjujem da su si riječ zauvijek SMS-ali četiri milijuna puta prošle godine.”

Prošli su i automobili koji su odvezli Michaela i Alisu. Sad smo ostali samo Augustus i ja, promatrajući Isaaca i Monicu koji su nastavili svojim tempom, kao da nisu oslonjeni o zid crkve. Njegova je ruka posegnula za njenom dojkom preko košulje i zgrabila je tako da je dlan bio miran, dok su se prsti pomicali. Pitala sam se je li osjećaj dobar. Nije se činilo kao da jest, ali odlučila sam oprostiti Isaacu budući da mu je prijetilo sljepilo. Osjećaji moraju blagovati dok još postoji glad i sve to.

“Zamisli posljednju vožnju u bolnicu”, rekla sam tiho. “Posljednji put da voziš auto. Ikada.”

Bez da me pogledao, Augustus je rekao: “Ubijaš mi doživljaj, Hazel Grace. Pokušavam promatrati mladu ljubav u svoj njenoj veličanstvenoj nespretnosti.”

“Mislim da joj ozljeđuje cicu”, rekla sam.

“Da, teško je procijeniti pokušava li je uzbuditi ili joj pregledati grudi.” Tad je Augustus Waters posegnuo u džep i izvukao – za nevjerovati – kutiju cigareta. Otvorio ju je i stavio cigaretu među usne. “ Jesi li ti pri sebi?” upitala sam ga. “Misliš da je to kul? O, moj Bože, upropastio si cijelu stvar.”

“Koju cijelu stvar?” upitao me, okrećući se prema meni.

Cigareta je nezapaljena visjela s ozbiljnog kuta njegovih usana.

“Cijelu stvar u kojoj dečko, koji nije neprivlačan, neinteligentan ili naizgled na drugi način neprihvatljiv, gleda u mene i ukazuje na pogrešno korištenje doslovnosti, uspoređuje me s glumicama i poziva da kod njega gledamo film. Ali naravno da uvijek postoji hamartia i tvoja je da, o, moj Bože, iako si IMAO VRAŽJI RAK, daješ novac nekoj kompaniji u zamjenu za priliku da DOBIJEŠ JOŠ RAKA. O, moj Bože. Uvjeravam

Greska_u_zvijezdama.indd 23

20.9.2013. 15:06:39

24

te da je nemogućnost disanja, znaš, USRANA. Potpuno razočaranje. Potpuno.”

“Hamartia?” upitao je, i dalje držeći cigaretu u ustima. Stegnula mu je vilicu. Imao je, nažalost, čudesnu vilicu.

“Kobna mana”, objasnila sam i okrenula mu leđa. Zakoračila sam prema rubniku ostavljajući Augustusa Watersa iza sebe, a tad sam niz ulicu začula automobil. Bila je to mama. Čekala je da, ono, nađem prijatelje ili što već.

Osjetila sam u sebi čudnu mješavinu razočaranja i ljutnje.

Ne znam ni koji je to osjećaj zapravo bio, samo da ga je mnogo i htjela sam tresnuti Augustusa Watersa, ali i zamijeniti svoja pluća plućima koja znaju svoj posao. Stajala sam u Starkama na rubu ceste, lanci u obliku kisika bili su pored mene, i baš kad se mama zaustavila, osjetila sam ruku kako hvata moju.

Istrgnula sam ruku, ali sam se okrenula prema njemu.

“Ovo te ne ubija, ako ne zapališ”, rekao je upravo kad se mama zaustavila. “A ja nikad ne zapalim. To je metafora, vidiš: staviš ubojitu stvar među zube, ali joj ne daš snagu da te ubije.”

“To je metafora”, rekla sam sumnjičavo. Mama je mirno čekala.

“To je metafora”, odgovorio je.

“Biraš ponašanje prema metaforičkoj vrijednosti...”, rekla sam.

“O, da.” Nasmiješio se. Širokim, vragolastim, pravim osmijehom. “Ja ti jako vjerujem u metafore, Hazel Grace.”

Okrenula sam se prema automobilu. Pokucala po prozoru.

Spustio se. “Idem gledati film s Augustusom Watersom”, rekla sam. “Molim te snimi mi sljedećih nekoliko epizoda ANTM maratona.”

Greska_u_zvijezdama.indd 24

20.9.2013. 15:06:39