Harlekin

Bernard Cornwell

Harlekin S engleskog prevela Iva Ušćumlić Gretić

harlekin.indd 3

9.2.2014. 17:26:41

harlekin.indd 5

9.2.2014. 17:26:42

Sadržaj

Prolog Prvi dio BRETANJA Drugi dio NORMANDIJA Treći dio CRÉSY Povijesna zabilješka

Riječ harlekin vjerojatno potječe iz starofrancuskog hellequin, odnosno odred đavoljih konjanika.

harlekin.indd 7

9.2.2014. 17:26:42

harlekin.indd 8

9.2.2014. 17:26:42

Prolog

Na uskrsno jutro 1342. godine ukradeno je blago Hook­ tona. Bila je to sveta stvar, relikvija koja je visjela s krov­ nih greda crkve, i bilo je nevjerojatno što se tako vrijedan predmet uopće čuvao u prilično nepoznatom selu. Neki su pričali kako mu tamo i nije mjesto, kako bi ga trebalo držati u katedrali ili nekom samostanu, a drugi, koji su bili brojniji, bili su uvjereni kako ta dragocjenost ionako nije autentična. Samo će glupani poreći da se relikvije mogu krivotvoriti. Varalice su tumarale selima diljem Engleske i nudile na prodaju požutjele kosti za koje su tvrdili da su prsti ruku i nogu, ili rebra svetaca. Nekad su to zaista bile ljudske kosti, no mnogo češće bila je riječ o kostima svinje ili možda jelena. Svejedno, ljudi su ih i dalje kupovali i molili se nad njima. „Tako se mogu moliti i svetom Guinefortu“, rekao je otac Ralph pa frknuo, podrugljivo se smijući: „Oni se mole kostima praščića! Kostima praščića! Blagoslovljeno prase!“ Upravo je otac Ralph donio relikviju u Hookton i nije želio ni čuti da je preseli u neku katedralu ili samostan, pa je tako osam godina visjela u maloj crkvi i sakupljala prašinu i paukove mreže koje su, kad bi sunčeve zrake pale ukoso kroz visoki prozor zapadne kule, svjetlucale srebrnkastim sjajem. Na relikviju su slijetali vrapci, a katkad bi ujutro zatekli i šišmiše kako naglavce vise s koplja. Rijetko su je

harlekin.indd 9

9.2.2014. 17:26:42

10

čistili, a skidali bi je samo u iznimnim prilikama, iako je otac Ralph nekad znao tražiti da se u crkvu dovuku ljestve i da se otkvače lanci koji drže relikviju. Tad bi se molio nad njom i nježno je gladio. Nikada se nije hvalio tim blagom.

Neke druge crkve ili samostani koji su imali slične relikvije, koristili su ih kako bi privukli hodočasnike, ali otac Ralph uopće nije želio primati takve goste. „Ma, nije to ništa“, znao je reći ako bi se netko raspitivao za relikviju. „Tričarija. Ništa...“ Međutim, ako bi gosti bili jako uporni, znao se i razljutiti. „To nije ništa! Ništa! Ništa!“ Otac Ralph izgledao je zastrašujuće čak i kad nije bio lju­ tit, ali po temperamentu je znao biti nalik na raščupanog demona. Taj njegov tinjajući bijes štitio je blago, iako je sam otac Ralph živio u uvjerenju kako mu najveću zaštitu pruža neznanje; vjerovao je da će, ako ljudi ne budu znali za njega, blago čuvati i sam Bog. A On je to i činio. Barem neko vrijeme.

Hookton je bio slabo poznato mjesto i zato je predstav­ ljao najbolju zaštitu za dragocjenost. To malo selo ležalo je na južnoj engleskoj obali, na mjestu gdje Lipp, potok koji je umalo rijeka, prelazi preko šljunčane plaže i utječe u more. U selu je bilo šest ribarskih brodica koje je noću štitio sam Hook, jezik od šljunka koji je krivudao uz Lipp. No, u poznatoj oluji 1322. godine more je zaurlalo iznad Hooka i razbilo brodice u komadiće. Selo se nije nikad u potpunosti oporavilo od te tragedije. Prije te oluje, iz Hooka je isplov­ ljavalo devetnaest brodova, a dvadeset godina poslije nje, samo je šest malih brodica ostavljalo valove iza prevrtljivih obala Lippa. Ostali seljani radili su na poljima soli ili su čuvali ovce i goveda na obroncima iznad malih koliba. Kuće su se nagurale iza male kamene crkve, one s čijih je krovnih greda visjelo blago. To je bio Hookton, selo malih čamaca, ribara, soli i stoke, mjesto sa zelenim brežuljcima koji se prostiru iza njega, selo s neznanjem u sebi i divljim morem ispred sebe.

harlekin.indd 10

9.2.2014. 17:26:42

11

Baš kao u svakom drugom kršćanskom mjestu, i u Hook­ tonu se uoči Uskrsa održavalo vazmeno bdijenje, a godine 1342. čast da sudjeluju na toj svečanosti dopala je petoricu muškaraca. Gledali su kako otac Ralph posvećuje uskrsne sakramente, a onda polaže kruh i vino na oltar prekriven bijelom tkaninom. Hostije su se nalazile u običnoj glinenoj posudi, pokrivenoj lanenim platnom, dok je vino bilo u srebrnom peharu koji je pripadao ocu Ralphu. I taj srebrni pehar bio je dijelom misterija koji je pratio oca Ralpha. Bio je on prilično visok, pobožan i previše obrazovan za jednog seoskog župnika. Kružile su glasine kako je mogao postati biskup, ali ga je u noćnim morama proganjao sam vrag, pa je zbog svoje opsjednutosti, prije dolaska u Hookton, bio zaključan u samostanu. A onda su 1334. godine iz njega istjerali vraga, a potom ga poslali u Hookton, gdje je plašio seljane svojim propovijedanjem galebovima, ili time što je hodao plažom oplakujući svoje grijehe i udarajući se u prsa oštrim kamenjem. Zavijao je poput psa kad bi mu demoni opteretili savjest, ali u zabačenom selu uspio je pronaći neku vrstu mira. Izgradio je drvenu kuću i uselio se u nju zajedno sa svojom domaćicom te postao prijatelj sa sir Gilesom Marriottom, gospodarom Hooktona koji je živio u kamenom dvorcu tri milje sjevernije.

Sir Giles je, naravno, bio pravi gospodin, no takvim se činio i otac Ralph, unatoč toj svojoj divljoj kosi i ljutitom glasu. Sakupljao je knjige koje su, nakon relikvije koja se smjestila u crkvi, bile najveće čudo u Hooktonu. Kad bi ostavio svoja vrata otvorena, ljudi su mogli vidjeti seda­ mnaest uredno posloženih knjiga, uvezanih u kožu. Većina ih je bila na latinskom, a nekoliko i na francuskom, koji je bio materinji jezik oca Ralpha. Nije to bio francuski kakvim se govori u Francuskoj, nego normanski francuski, jezik vladara, po čemu su seljani zaključili kako se njihov župnik sigurno rodio u nekoj plemićkoj obitelji. Međutim, nitko nije smogao hrabrosti otvoreno ga pitati. Svi su ga se plašili.

harlekin.indd 11

9.2.2014. 17:26:42

12

A otac Ralph obavljao je svoje dužnosti prema njima – kriz­ mao ih je, blagoslivljao, sklapao brakove, slušao njihove ispovijedi, oslobađao ih od grijeha, kudio i sahranjivao. No, nije provodio vrijeme s njima. U šetnje je išao sam, namrgo­ đena lica, raščupane kose i sjajnih očiju. Svejedno, seljani su bili ponosni na njega. U većini seoskih crkava stolovali su svećenici koji su bili neznalice, podbuhlih lica i jedva nešto učeniji od svojih župljana, a Hookton je u ocu Ralphu imao pravog učitelja, odveć mudrog da bi bio druželjubiv, možda čak sveca, ili plemića koji je javno priznao svoje grijehe. Po svoj prilici nije bio baš najnormalniji, ali da je bio pravi sve­ ćenik, u to nema sumnje.

Otac Ralph je blagoslovio sakramente, a onda upozorio petoricu muškaraca da u noći pred Uskrs uokolo tumara vrag, koji ništa ne želi tako silno kao oteti sakramente s oltara, i da zato moraju brižno čuvati kruh i vino. Kad je svećenik otišao, muškarci su još neko vrijeme pokorno klečali i gledali u pehar koji je na sebi imao ugraviran grb.

Grb je prikazivao mitsku zvijer, Minotaura, kako drži Gral, a sam pehar bio je plemenit predmet koji je seljanima dao naslutiti da je otac Ralph uistinu bio plemićkog podrijetla te da je nisko pao kad ga je opsjeo vrag. Srebrni pehar je sjajio pod svjetlošću dviju neizmjerno visokih svijeća koje su trebale gorjeti tijekom cijele noći. Većina seljana nije si mogla priuštiti prave uskrsne svijeće, ali otac Ralph svake bi godine kupio dvije takve od redovnika u Shaftesburyju, pa bi seljani onda dolazili u crkvu i gledali ih. Međutim, te noći, nakon što je pao mrak, samo su petorica muškaraca motrila te čvrste plamenove.

Tad je ribar John ispustio prdež. „Valjda je ova mina dovoljna da zaustavi starog đavla...“ rekao je, a ostala četvo­ rica su se nasmijala. Svi su se pridigli od oltara pa sjeli i naslonili se leđima na zid. Johnova supruga pobrinula se da im napuni košaru pogačom, sirom i dimljenom ribom, dok je Edward, inače vlasnik solana na plaži, donio svijetlo pivo.

harlekin.indd 12

9.2.2014. 17:26:42

13

U većim crkvama u kršćanskom svijetu godišnje bdijenje održavali su vitezovi. Klečali su, pod punom spremom, u ogrtačima na kojima su bili izvezeni propeti lavovi ili soko­ lovi spremni za napad. Na nekim ogrtačima bili su izvezeni i orlovi raširenih krila ili samo njihove glave. Na kacigama vitezovi su imali pernate čuperke. Međutim, u Hooktonu nije bilo vitezova i samo je najmlađi muškarac, Thomas, koji je sjedio podalje od ostale četvorice, imao oružje. Bio je to stari, već otupjeli i zahrđali mač. „Thomase, ti stvarno vjeruješ da ćeš time preplašiti vraga?“ pitao ga je John. „Otac mi je rekao da ga moram nositi sa sobom“, odgo­ vorio je Thomas. „A zašto tvoj otac čuva taj mač?“ „Znate da on ništa ne baca“, rekao je Thomas i podigao staro oružje. Iako je bilo teško, podigao ga je s lakoćom. Za svojih osamnaest godina bio je visok i nevjerojatno snažan.

Ljudi u Hooktonu su ga voljeli jer je, iako sin najbogatijeg čovjeka u selu, bio izuzetno vrijedan momak. Ništa mu nije bilo draže no provesti dan na moru i povlačiti bačene mreže, iako su mu od toga ruke krvarile i postajale grube.

Znao je ploviti brodom, znao je sjajno veslati kad nije bilo vjetra, znao je postavljati zamke, gađati lukom i strijelom, znao je kopati grobove, uškopiti tele, postaviti slamnati krov ili kositi travu po cijele dane. Bio je to visok, koščat, tamnokosi seoski momak, ali Bog mu je podario oca koji je za njega imao svoj plan. Htio je da momak postane sveće­ nik, pa je Thomas završio prvi semestar na Oxfordu. „Thomase, što radiš u Oxfordu?“ upitao ga je Edward. „Sve ono što ne bih trebao“, odgovorio je Thomas pa s lica, koščatog kao i u njegova oca, sklonio pramen tamne kose. Imao je izrazito plave oči, izdužene crte lica, blago spuštene kapke i osmijeh koji bi se pojavio brzo, i još brže nestao. Djevojke u selu smatrale su ga privlačnim. „Ima li cura u Oxfordu?“ lukavo ga je upitao John.

harlekin.indd 13

9.2.2014. 17:26:42

14

„I više nego dovoljno“, odgovorio je Thomas. „Nemoj to reći ocu“, rekao je Edward. „Jer će te inače opet išibati. Tvoj je otac stvarno dobar sa šibom.“ „Nema boljega“, složio se Thomas. „On samo želi najbolje za tebe“, rekao je John. „Ne smiješ ga kriviti zbog toga.“ No, Thomas jest krivio oca. Uvijek je krivio svog oca.

Godinama se borio protiv njega i ništa nije izazivalo takve sukobe među njima kao što je to bila Thomasova opsjednu­ tost lukovima i strijelama. Otac njegove majke izrađivao je lukove u Wealdu. Thomas je živio s njim, sa svojim djedom, skoro do svoje desete godine. A onda ga je otac doveo u Hookton i tu je upoznao lovca, sir Gilesa Marriotta, još jed­ nog čovjeka koji je bio vješt u streljaštvu, pa je postao njegov novi učitelj. Thomas je svoj prvi luk napravio kad mu je bilo jedanaest godina. No, kad je njegov otac pronašao taj luk, izrađen od brijestovine, slomio ga je na koljenu, a njegovim ostacima namlatio sina. „Ti nisi običan čovjek!“ vikao je otac i ostacima luka uda­ rao sina po leđima, po glavi i nogama, ali ni njegove riječi ni batine nisu imale učinka. A kako je Thomasov otac obič­ no bio previše zaposlen drugim stvarima, Thomas je imao dovoljno vremena posvetiti se svojoj strasti.

S petnaest godina već je bio toliko dobar u izradi lukova, poput svog djeda koji je instinktivno znao kako oblikova­ ti granu tise da do izražaja dođe sredina drva, onaj tvrdi dio, dok je prednji izrađivao od mekšeg, elastičnijeg drva.

Zahvaljujući tome, kad bi se luk savio, njegov tvrđi dio uvijek bi se pokušavao ispraviti, a onaj mekši bio je poput mišića koji mu je to i omogućavao. Thomas je vjerovao kako postoji nešto elegantno, jednostavno i prekrasno u dobrom luku. Gladak i snažan, dobar luk je poput ravnog i zate­ gnutog trbuha djevojke, i te noći, na bdijenju u huktonskoj crkvi, Thomas se sjetio Jane, djevojke koja je radila u maloj seoskoj pivnici.

harlekin.indd 14

9.2.2014. 17:26:42

15

John, Edward i druga dvojica muškaraca prepričavali su seoska zbivanja, pričajući o cijeni janjaca na sajmu u Dor­ chesteru, o starijem bračnom paru s Lipp Hilla, kojem je u jednoj noći ukradeno cijelo jato gusaka, te o anđelu kojeg su viđali kako lebdi nad krovovima kuća u Limu. „Mislim da su bili previše pijani“, rekao je Edward. „I ja vidim anđele kad se napijem“, rekao je John. „To je sigurno bila Jane“, zaključio je Edward. „Ona stvarno izgleda poput anđela.“ „Ali se baš ne ponaša anđeoski“, dodao je John. „Djevoj­ ka je trudna.“ Četvorica muškaraca pogledala su Thomasa, a on je nehajno gledao u blago koje je visjelo s krovnih greda. Isti­ ni za volju, plašila ga je pomisao na to da bi dijete stvarno moglo biti njegovo, i bio je prestravljen što će mu reći otac kad to otkrije, no te noći odlučio je glumiti kako ne zna ništa o toj trudnoći. I dalje je promatrao blago, iako mu je pogled dijelom zakrivala ribarska mreža ovješena da se suši, dok su četvorica muškaraca već lagano drijemala. Plamen svi­ jeća treperio je na hladnom povjetarcu. Iz sela se čuo lavež pasa, a Thomas je mogao čuti otkucaje srca mora, dok je valovima udaralo po šljunčanoj obali, a onda se povlačilo, zaustavljalo pa udaralo opet i iznova. Slušao je hrkanje četvorice muškaraca i molio se da njegov otac nikad ne dozna za njega i Jane, iako je to bilo malo vjerojatno. Jane je stvarala pritisak na Thomasa, nagovarala ga je na brak, a on nije imao pojma što činiti. Razmišljao je kako mu je možda najpametnije pobjeći, uzeti Jane i svoj luk i dati se u bijeg, ali nije bio posve siguran u vezi s tim, pa je jednostavno piljio u relikviju i molio se svojem svecu za pomoć.

To blago zapravo je bilo koplje, prilično dugačko i debelo poput ljudske nadlaktice. Dužina mu je bila kao dvije ljud­ ske ruke i najvjerojatnije je bilo izrađeno od jasenova drva, iako je bilo toliko staro da to nitko nije mogao sa sigurnošću reći. Od zuba vremena koplje se nakrivilo, iako ne posve, a

harlekin.indd 15

9.2.2014. 17:26:42

16

vrh mu nije bio načinjen od komada čelika, već od potam­ njelog srebra koje je blještalo s oružja. Koplje nije bilo široko kako bi se omogućilo njegovo lakše držanje. Bilo je ravno poput harpuna ili strijele. Relikvija je zapravo podsjećala na veliko koplje za ubijanje teladi, ali nijednom seljaku ne bi palo na pamet vrh koplja za ubijanje goveda izraditi od srebra. Ovo je stvarno bilo pravo oružje, a uz to koplje. Ali ne bilo kakvo. To je bilo upravo ono koplje kojim je sveti Juraj ubio zmaja. To je bilo koplje Engleske, jer je sveti Juraj bio engleski svetac i zbog toga je bilo jako dragocjeno, iako je visjelo s crkvenog krova i bilo prekriveno paukovim mre­ žama. Bilo je onih koji su pričali kako to ne može biti koplje svetog Jurja, ali Thomas je vjerovao kako je to uistinu koplje sveca; volio je zamišljati prašnjava kopita konja svetog Jurja i dah zmaja koji riga pakleni oganj dok je konj usporavao, a svetac izvlačio koplje.

Kacigu svetog Jurja obasjavala je sunčeva svjetlost, svijetla poput anđeoskih krila, i Thomas je zamišljao riku zmaja, mlataranje njegovog probodenog, ljuskama pre­ krivenog repa, zamišljao je njištanje prestravljenog konja i mogao je vidjeti sveca kako se podiže u sedlu dok gura srebrni vrh koplja prema oklopljenom srcu čudovišta.

Koplje je prošlo ravno do srca, a rika zmaja vjerojatno je odjekivala do neba dok se on previjao, krvario i umirao.

Prašina se slegla, a zmajeva krv zgrušala na sitnome šljun­ ku. Sveti Juraj nekako je uspio izvaditi koplje iz zmaja, a onda je ono nekako završilo kod oca Ralpha. Kako? Sveće­ nik to nije želio reći. No, sada je visjelo s krovnih greda, to dugačko, tamno koplje, dovoljno moćno da probije debelu kožu zmaja.

Tako se te noći Thomas molio svetom Jurju, u isto vri­ jeme dok je Jane, tamnokosa ljepotica kojoj se trbuh već pomalo zaoblio, spavala u sobici do pivnice, a otac Ralph glasno plakao zbog noćne more o demonima koji dolaze kroz noć. S okolnih brda zavijale su lisice, a nepregledni

harlekin.indd 16

9.2.2014. 17:26:42

17

valovi pljuskali su šljunkovitu obalu Hooka, stapajući se zatim s njom. Bila je to noć uoči Uskrsa.

Thomas se probudio kad su se oglasili seoski pijetlovi i vidio je kako su skupocjene svijeće izgorjele skoro do kositrenih svijećnjaka. Svjetlost je već ispunila prostor iza bijelo presvučenog oltara. Jednog dana, obećao je otac Ralph svojim vjernicima, taj će prozor plamtjeti u bojama i prikazivati svetog Jurja kako ubija zmaja kopljem sa sre­ brnim vrhom. Prozorski kameni okvir sad je bio ispunjem razbijenim staklom kroz koje je ledeni zrak ulazio u žutu unutrašnjost crkve. Thomas je ustao, morao je mokriti, a iz sela se začuo prvi stravični vrisak. Došao je Uskrs; Krist je uskrsnuo, a Francuzi su se iskrcali na kopno.

Osvajači su stigli iz Normandije na četiri broda koji su plovili na noćnom zapadnom vjetru. Vođa im je bio sir Guillaume d’Evecque, plaćenik koji se borio protiv Engle­ za u Gaskonji i Flandriji i koji je dvaput doveo osvajače do južne engleske obale. Oba puta njegovi su brodovi sigurno doplovilil kućama, natovareni vunom, srebrom, stokom i ženama. Živio je u lijepoj kamenoj kući u Caen’s Ile St Jeanu, gdje je bio na glasu kao vitez mora i kopna. Taj tri­ desetogodišnjak širokih ramena i plave kose bio je veseo i prizeman čovjek koji je na moru bio gusar, a na kopnu vitez. A sad se iskrcao u Hooktonu.

Za njega je to bilo beznačajno mjesto i zapravo se nije nadao da će tu pronaći ikakav poseban plijen. No, bio je unajmljen za obavljanje posla, pa čak ako u Hooktonu i ne pronađe ništa, čak ako od seljana ne uspije oteti ni novčića, svejedno je na dobitku. Naime, za ovu ekspediciju obećano mu je tisuću livri. Ugovor koji mu je jamčio taj novac, kao i bilo koji plijen koji pronađe u Hooktonu, bio je potpisan i zapečaćen. Sto livri već mu je isplaćeno, a ostatak je čuvao fratar Martin u kanskom muškom samostanu. Sve što je trebao učiniti kako bi zaradio preostalih devet stotina livri bilo je da brodovima doplovi do Hooktona i tamo uzme

harlekin.indd 17

9.2.2014. 17:26:42

18

sve što želi, ali sve što se nalazi u crkvi mora ostaviti za čovjeka koji mu je ponudio takav ugovor. Taj je čovjek sada stajao na prvome brodu do sir Guillaumea.

Bio je mlad i još mu nije bilo ni trideset; bio je visok i crnomanjast, rijetko je pričao, a još rjeđe se smijao. Na sebi je imao skupocjen oklop koji mu je dosezao do koljena.

Preko oklopa imao je ogrtač od tamne, teške tkanine, bez ikakvog simbola. Sir Guillaume je pretpostavljao da je mla­ dić plemićkog podrijetla jer je imao aroganciju povlaštenih i samopouzdanje privilegiranih. No, sigurno nije bio nor­ manski plemić jer ih je sir Guillaume sve poznavao. Prije će biti da mladić potječe iz krajeva uz njemačku granicu jer je često jahao s njihovom vojskom, no stranac je imao preplanuli ten, pa je mogao biti i iz neke od mediteranskih provincija, možda iz Langedoka ili Dolfina. A tamo su svi ludi, pomislio je. Bijesni poput pasa. Sir Guillaume čak nije znao kako se momak zove. „Neki me zovu Harlekin“, odgovorio je stranac kad ga je sir Guillaume upitao za ime. „Harlekin?“ Sir Guillaume je ponovio to ime, a onda se prekrižio. Takvim se imenom baš ne treba hvaliti. „Mislite, kao hellequin?“ „Hellequin je u Francuskoj“, potvrdio je stranac, „ali u Ita­ liji kažu harlekin. A to je isto.“ Mladić se nasmijao, ali nešto u tom smijehu govorilo je sir Guillaumeu da mu je bolje ne pitati previše, ako želi dobiti devet stotina livri. Čovjek koji se predstavio kao Harlekin promatrao je obalu i spazio zde­ pasti crkveni toranj, zbijene krovove kuća i dim paleži koji je tinjao po solanama. „To je Hookton?“ upitao je. „On kaže da jest“, odgovorio je sir Guillaume i pokazao glavom u pravcu kormilara broda. „Neka mu se onda Bog smiluje“, rekao je čovjek. Iako su ostali brodovi bili udaljeni od obale pola milje, on je već isukao mač. Kad je sir Guillaume naredio dizanje zastave

harlekin.indd 18

9.2.2014. 17:26:42

19

na jarbol, đenovljanski strijelci koje su unajmili za ovaj zadatak, prekrižili su se i počeli odmatati konope. Zastava je bila plava, s tri žuta sokola, raširenih krila i kandži, spre­ mnih da zgrabe plijen. Sir Guillaume je mogao osjetiti miris paljevine iz solana i čuti kukurikanje pijetlova. Pijetlovi su i dalje kukurikali, dok su četiri broda bacala sidra u šljunak.

Prvi su se na obalu iskrcali sir Guillaume i Harlekin, a za njima su krenuli brojni strijelci iz Genove, profesionalni voj­ nici koji su dobro znali svoj posao. Vođa ih je poveo plažom i kroz selo, pa prema dolini iza sela, gdje je valjalo spriječiti seljane da pobjegnu odnoseći svoje dragocjenosti. Dio vojni­ ka imao je zadatak pretresti sve kuće, dok su mornari ostali čuvati brodove.

Na moru su proveli dugu, ledenu i nemirnu noć i sad je došlo vrijeme da to naplate. Četrdeset naoružanih muš­ karaca upalo je u Hookton. Na glavama su imali pripijene kacige, a na tijelu pancir košulje preko kožom podstavljenih ogrtača. Bili su naoružani mačevima, sjekirama i kopljima i bilo im je dopušteno krenuti u pljačku. Mnogi od njih bili su pravi veterani, sudjelovali su i u drugim pohodima sir Guillaumea i točno su znali što im je činiti. Prvo su morali razvaliti slabašna vrata i početi ubijati muškarce. Puštali bi žene da vrište, ali bi pobili muškarce, jer su oni bili ti koji su pružali silovit otpor. Neke žene pokušale su pobjeći, ali su ih strijelci spriječili u tome. S pljačkom mogu započeti tek kad pobiju sve muškarce, a za to im ipak treba vremena.

No to su vrijeme ostali seljani mogli iskoristiti za skriva­ nje vrijednosti na najrazličitijim mjestima, a ta je skrovišta poslije trebalo pronaći. Zato su s kuća skidali slamnate kro­ vove, pretraživali bunare, razvaljivali podove... Međutim, mnoge stvari nisu bile sakrivene. Našlo se tu šunki koje su čekale prvi obrok poslije uskrsnog posta, bilo je stalaka s dimljenom ili sušenom ribom, gomila mreža, kvalitetnog kuhinjskog posuđa, kudjelje i vretena, jaja, maslaca, bačvi sa solju... To jesu bile relativno jeftine stvari, ali svejedno

harlekin.indd 19

9.2.2014. 17:26:43

20

dovoljno vrijedne da ih se ponese u Normandiju. U nekim kućama uspjeli su naći nešto kovanog novca, a jedna od njih, ona svećenikova, bila je prava riznica blaga – srebrnih tanjura, svijećnjaka i vrčeva. Kod svećenika su pronašli čak i dobru vunu namotanu na kolute, prostrani izrezbareni krevet i konja u štali.

Sir Guillaume je preletio pogledom preko sedamnaest knjiga, ali učinile su mu se bezvrijednima pa je polomio brončane bravice na njihovim kožnatim koricama, a njih ostavio u ognju kad su zapalili kuću. Iako mu je kasnije bilo žao zbog toga, morao je ubiti svećenikovu domaćicu.

Sir Guillaume nije bio posebno osjetljiv kad je u pitanju bilo ubijanje žena, ali kako to nije donosilo nikakvu speci­ jalnu čast, nije ga ni odobravao. Osim u situacijama kad su žene same tražile nevolju, a svećenikova domaćica htjela se boriti s njima; sasula je na naoružane vojnike riječi koje su ih pekle i ponižavale, nazvavši ih kurvinim sinovima i slu­ gama vraga. Nikako nije htjela prihvatiti sudbinu koja ju je snašla i na koncu ju je sir Guillaume isjekao sabljom. „Glupa krava“, rekao je pa prekoračio njezino truplo i navirio se u kuhinju koja je bila na sredini kuće. U dimnjaku su se sušile dvije šunke. „Skinite ih“, naredio je jednom od vojnika pa ih ostavio da pretumbavaju kuću, dok se on zaputio prema crkvi.

Oca Ralpha probudilo je vrištanje njegovih župljana.

Navukao je mantiju i pojurio u crkvu. Vojnici su imali toli­ ko poštovanja da ga ne diraju. No, kad je ušao u crkvicu, svećenik ih je napao i udarao sve dok nije stigao Harlekin i naredio vojnicima da ga uhvate. Zgrabili su ga za ruke i držali tako ispred bijelo prekrivenog oltara, uređenog za uskrsno slavlje. Harlekin je u ruci stezao mač i poklonio se pred ocem Ralphom. „Moj gospodaru, grofe...“ Otac Ralph je zažmirio. Možda se u sebi molio Bogu, iako se više doimao ogorčenim. A onda je otvorio oči i zagledao se u Harlekinovo lijepo lice.

harlekin.indd 20

9.2.2014. 17:26:43

21

„Ti si sin moga brata“, rekao je i nije zvučao nimalo ljuti­ to, samo je bio pun žaljenja. „Točno.“ „Kako ti je otac?“ „Mrtvo“, odgovorio je Harlekin. „Baš kao i njegov i tvoj otac.“ „Pokoj im duši“, skrušeno je rekao otac Ralph. „A kad i ti budeš mrtav, starino, ja ću biti grof i naša obi­ telj ponovo će se uzdići.“ Otac Ralph se osmjehnuo pa odmahnuo glavom i pogle­ dao koplje. „To koplje ti neće donijeti ništa dobro“, rekao je. „Njegova je snaga namijenjena čestitim ljudima. Njegove moći neće djelovati u rukama zlotvora kakav si ti.“ Tad je otac Ralph ispustio neobičan zvuk, kao da je dah naglo jurnuo iz njega, i spustio pogled prema trbuhu, na mjesto u koje mu je nećak zario mač. Borio se da još nešto kaže, ali riječi nisu izlazile, a kad je izgubio svijest, naoružani vojnici su ga pustili da se sruši pored oltara. U krilo mu se slijevala krv. Harlekin je obrisao mač o platno s oltara, poškropljeno kapima vina, a onda naredio jednom od vojnika da pronađe ljestve. „Ljestve?“ zbunili su se naoružani muškarci. „Nekako su slagali krov, zar ne? Znači, imaju ljestve.

Nađite ih!“ Harlekin je spremio mač u korice, a onda podi­ gao pogled prema koplju svetog Jurja. „Prokleo sam ga...“ procijedio je otac Ralph. Lice mu je bilo bijelo i umirao je, ali je zvučao čudesno spokojno. „Vaša kletva, gospodaru, zanima me koliko i prdež slu­ žavke u seoskoj krčmi.“ Harlekin je uhvatio svijećnjak i bacio ga prema vojnicima, a potom zgrabio šaku hostija i strpao ih u usta. Podigao je pehar, promotrio njegovu pati­ nu pa zaključio kako i nije tako vrijedan i vratio ga na oltar. „Gdje stoji vino?“ pitao je oca Ralpha. On je odmahnuo glavom. Calix meus inebrians, rekao je, a Harlekin se samo nasmijao.

harlekin.indd 21

9.2.2014. 17:26:43

22

Otac Ralph čvrsto je zažmirio, od bola koji mu je grčio utrobu. „O, Bože“, prostenjao je.

Harlekin je stao ispred svojeg strica. „Boli?“ „Kao da gorim“, odgovorio je otac Ralph. „Gorjet ćeš u paklu, gospodaru“, rekao je Harlekin, a tad je primijetio kako otac Ralph rukama stišće trbuh i poku­ šava zaustaviti krvarenje. Odgurnuo mu je ruke i snažno ga šutnuo nogom u trbuh. Otac Ralph bolno je zastenjao i sklupčao se. „Smatraj to poklonom svoje obitelji“, rekao je Harlekin i, čuvši da su vojnici donijeli ljestve, okrenuo se.

Selom su odjekivali krici. Većina žena i djece bila je još živa i počele su zastrašujuće torture. Sir Guillaumeovi voj­ nici počeli su silovati sve mlađe žene, a one najprivlačnije, uključujući Jane iz pivnice, odvukli su na brodove. Nakanili su prevesti ih u Normandiju, kako bi tamo postale kurve ili žene vojnika. Jedna je žena vrištala jer joj je u kući ostala beba. Vojnici nisu razumjeli što im želi reći, pa su je ušut­ kali udarcima, a potom gurnuli prema mornarima koji su je srušili na šljunak i zadigli joj suknju. Žena je jecala, dok joj je kuću gutao oganj. I galebovi s neba su kričali, dok su na brodove odvođene guske, praščići, koze, šest krava i sveće­ nikov dobri konj. Kao da se uplašilo, sunce se sporo dizalo na istoku, a osvajači su već izvukli iz sela više plijena nego što su se nadali. „Mogli bismo krenuti dalje, u unutrašnjost“, predložio je zapovjednik đenovljanskih strijelaca. „Imamo ono po što smo došli“, presjekao ga je tamno odjeveni Harlekin. Teatralno je položio koplje svetog Jurja na travu pa ga stao promatrati kao da pokušava shvatiti njegovu moć. „Što je to?“ „Ništa što bi tebi bilo od neke koristi.“ Sir Guillaume se nacerio. „Samo probaj udariti njime“, rekao je, „i puknut će kao da je od bjelokosti.“ Harlekin je slegnuo ramenima.

harlekin.indd 22

9.2.2014. 17:26:43

23

Pronašao je ono što je tražio i nije ga bilo briga što o tome misli sir Guillaume. „Ajmo dalje. U unutrašnjost“, ponovo je predložio vođa Đenovljana. „Možda samo nekoliko milja“, rekao je sir Guillaume.

Znao je da će u Hookton stići strašni engleski strijelci, ali vjerojatno tek poslijepodne, a on je razmišljao postoji li u blizini kakvo selo koje bi se isplatilo opljačkati. Gledao je u prestravljenu djevojčicu koju su vojnici nosili prema plaži.

Mogla je imati jedanaest godina. „Koliko ima mrtvih?“ upitao je. „Naših?“ čudio se pitanju kapetan Đenovljana. „Pa, nije­ dan.“ „Ne naših. Njihovih.“ „Trideset muškaraca. Ili četrdeset? I nekoliko žena.“ „A mi smo prošli bez ogrebotine“, likovao je sir Gui­ llaume. „Bila bi šteta da sad stanemo.“ Pogledao je svo­ jeg poslodavca, ali činilo se kako čovjek u crnom uopće nije zainteresiran za to što oni rade, dok je zapovjednik Đenovljana samo nešto progunđao. To je iznenadilo sir Guillaumea – mislio je kako on želi nastaviti pohod. No, tad je shvatio kako njegovo gunđanje nije izazvao manjak entuzijazma, nego strijela s bijelim vrhom koja mu se zarila u grudi. Strijela je probila njegovu pancir košulju i uglavila se poput igle u kratki ogrtač, usmrtivši strijelca skoro istog časa.

Sir Guillaume se odmah bacio na tlo, a samo trenutak kasnije strijela je fijuknula iznad njega. Harlekin je ščepao koplje i potrčao prema plaži, dok je sir Guillaume potražio spas u crkvenom predvorju. „Strijelci!“ vikao je. „Strijelci!!!“ Netko im je pružao otpor.

harlekin.indd 23

9.2.2014. 17:26:43