Okus osvete

Jussi Adler-Olsen • OKUS OSVETE

JUSSI ADLER-OLSEN

OKUS OSVETE Prevela s danskoga

Marina Kopjar

Naslov izvornika Jussi Adler-Olsen Journal 64 Copyright © JP/Politikens Forlagshus København 2007

Posvećeno mojoj majci, Karen-Margrethe, i mome ocu, Henryju Olsenu, te mojim sestrama Elsebeth, Marianne i Vippe.

UVOD

Studeni 1985.

O

sjećaj ju je obuzeo u trenutku, posve neočekivano. Hladna čaša šampanjca među prstima, žamor glasova, suprugova ruka lagano oslonjena na njezin struk. Izuzev zaljubljenosti, samo je još djelić trenutka iz davnog djetinjstva mogao u njoj izazvati nešto slično.

Sigurnost bakina glasa, prigušen smijeh dok je tonula u san, smijeh ljudi kojih već dugo više nema.

Nete je stisnula usnice kako bi spriječila da ju osjećaj potpuno ne savlada. Ponekad joj se to događalo.

Uspravila se i bacila pogled na šarene haljine i vitka leđa. Svečana večera za ovogodišnje danske dobitnike Velike nordijske nagrade iz medicine privukla je mnogo uzvanika — znanstvenika, liječnika i društvene elite. Društvo u koje, iskreno, nije pripadala rođenjem, ali u kojem se iz godine u godinu sve bolje osjećala.

Duboko je udahnula i taman kad se spremala zadovoljno izdahnuti, primijetila je kroz gomilu natapiranih fizura i muškaraca u čvrsto vezanim leptir-mašnama upadljiv pogled prikovan uz sebe. Pogled pun neodređenog i uznemirujućeg električnog pražnjenja koje mogu prenositi samo oči koje nekome žele zlo. Instinktivno se sklonila u stranu, poput progonjene životinje koja traži zaklon u grmlju, položila dlan na suprugovu ruku i pokušala se osmijehnuti, ali oči su joj lutale između svečano obučenih tjelesa i laganih odsjaja svjetiljaka.

3

Jussi Adler-Olsen

Veselo se nasmijavši, jedna žena zabaci glavu i time otvori pogled na stažnji zid sale.

Tamo je stajao on.

Stršao je iznad svih poput svjetionika. Unatoč pognutom držanju i krivim nogama doimao se poput ogromne zvijeri čije su oči klizile preko mnoštva poput reflektora.

Cijelim je tijelom ponovno primijetila njegov prateći pogled i sa sigurnošću je znala da će joj se, ako smjesta nešto ne poduzme, život urušiti u trenu. »Andreas« reče, primivši se za vrat koji je već bio ljepljiv od znoja. »Možemo li ići? Nije mi baš dobro.« Više od toga nije bilo potrebno. Njezin je suprug uzdigao svoje tamne obrve, kimnuo ostalima i udaljio se od gomile uzevši njezinu ruku pod svoju. Zbog takvih ga je stvari voljela. »Hvala ti«, reče. »Nažalost, opet glavobolja.« On kimne. Bilo mu je to jako dobro poznato i iz vlastitog iskustva, te duge večeri u zatamnjenoj prostoriji kad migrena napadne.

Uostalom, to ih je i dodatno zbližavalo.

Došli su do velikog stubišta sale kad se sa strane pojavio visoki muškarac i stao ispred njih.

Primijetila je da je prilično ostario. Prethodno blistave oči sada su bile bezizražajne, kosa neprepoznatljiva. Dvadeset pet godina učinilo je svoje. »Nete, otkud ti ovdje? Tebe bih posljednju očekivao u ovom društvu.« Povukla je supruga želeći ga zaobići, no to nije zaustavilo njezina progonitelja. »Nete, zar me se ne sjećaš?«, čulo se straga. »Ma, sigurno me se sjećaš. Curt Wad.« Dostigao ih je na polovici stubišta. »Jesi li možda kurva direktora Rosena? Jesi li zaista toliko visoko napredovala, tko bi rekao?« Pokušala je povući supruga za sobom, ali Andreas Rosen nije bio poznat kao netko tko zatvara oči pred problemom. »Hoćete li, molim vas, ostaviti moju suprugu na miru?«, reče i poprati odmjerenu izjavu pogledom punim bijesa.

4

OKUS OSVETE

»Tako, dakle.« Nepoželjni gost zakorači unatrag. »Namamila si Andreasa Rosena u svoju mrežu, Nete. Odličan ulov.« Uputio joj je nešto što bi ostali protumačili kao iskrivljeni smiješak, ali ona je znala njegovu namjeru. »Potpuno mi je to promaklo. Ne krećem se tako često u ovim krugovima, znaš. Ne čitam ni žuti tisak.« U usporenom filmu vidjela je kako njezin suprug s prijezirom odmahuje glavom. Osjetila je kako je njegova ruka ugrabila njezinu i povukla je za sobom. Na trenutak je ponovno mogla udahnuti. Koraci su pod njima odzvanjali poput neusklađenih međusobnih odjeka. »Pustite nas odavde«, kao da su odjekivali.

Došli su skroz do garderobe prije nego li se glas iza njih ponovno začuo. »Gospodine Rosen! Nisam siguran znate li da vam je supruga kurva. Obična drolja s otoka Sprogø koja ne bira previše pred kime širi noge. Njezin maloumni mozak ne vidi razliku između istine i laži i…« Osjetila je trzaj u zglobu kad se njezin suprug okrenuo. Nekoliko gostiju pokušalo je smiriti muškarca koji je narušio svečanost. Dvojica mlađih liječnika prijeteći su se nagnula nad visokog muškarca kako bi jasno pokazala da je nepoželjan. »Pusti ga, Andreas«, povikala je dok je pristupao grupi koja je okružila njezinog mučitelja, no suprug ju nije slušao. Alfa mužjak je već krenuo označiti svoj teritorij. »Ne znam tko ste vi«, reče. »Ali predlažem da se ubuduće ne pojavljujete u javnosti prije nego li se naučite ponašati među ljudima.« Mršava pojava uspravila se nad muškarcima koji su ga držali. Svi u garderobi usredotoče se na njegove suhe usnice. Žene na garderobi koje su se brinule oko bundi i balonera, ljudi koji su se provlačili sa strane, privatni vozači koji su čekali ispred okretnih vratiju.

Zatim se začuje izjava koja nikad nije trebala biti izgovorena. »Pitajte onda Nete o njezinoj sterilizaciji, g. Rosen. Pitajte ju koliko je puta pobacila. Pitajte ju kakav je osjećaj biti pet dana zatvoren u samici. Pitajte nju o tome, a nemojte meni dolaziti s primjedbama o dru­ štve­nim vještinama. Ostavite druge da se bave time, gospodine Rosen.« Curt Wad se istrgnuo iz gomile i zakoračio u stranu očiju punih mržnje. »Idem!«, povikne. »A ti, Nete!«, reče uperivši prst prema njoj. »Idi dovraga, kamo i pripadaš.« 5

Jussi Adler-Olsen

Prije nego li su se okretna vrata zatvorila iza njega, cijela je prostorija brujala. »To je bio Curt Wad«, šapne netko straga. »Studirao je zajedno s večerašnjim dobitnikom nagrade. To je ujedno i jedino dobro što se može reći o njemu.« Svejedno, bila je u zamci, potpuno otkrivena.

Oči gomile su ju proučavale i zadržavale se na onom što je moglo otkriti njezino pravo ja. Je li joj izrez bio predubok? Jesu li joj bokovi bili previše vulgarni? A usnice?

Topli dah žene koja im je dodala kapute na garderobi doimao se gotovo otrovnim. Kao da je govorio: »Nisi ništa bolja od mene.« Sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom.

Oborila je pogled i primila suprugovu ruku.

Ruku čovjeka kojeg je toliko voljela i kojeg se sada nije usudila pogledati.

Slušala je tiho, jednolično brujanje motora.

Nisu razmijenili ni riječi, sjedeći svaki zasebno, gledajući pokrete vjetrobranskih brisača i jesensku tamu koja se urezala između njih.

Možda je očekivao poricanje s njezine strane, ali to mu nije mogla ponuditi.

Možda je ona očekivala da joj izađe ususret, da joj pomogne skinuti ovu luđačku košulju. Da ju samo pogleda i kaže da, bez obzira na sve, nije važno, da je njihovih jedanaest godina zajedno jedino što se broji.

Da se onih trideset sedam godina koje je živjela prije toga ne računa.

Ali on je upalio radio i ispunio prostor bukom koja ih je dodatno udaljila. Sting ih je pratio južno preko Sjælanda, a Sade i Madonna preko Falstera i Guldborgsunda. Bila je to noć mladih, neobičnih gla­ sova, jedino što ih je sada povezivalo.

Sve ostalo je nestalo.

Nekoliko stotina metara prije sela Blans i nekoliko kilometara prije imanja skrenuo je i stao uz cestu.

6

OKUS OSVETE

»Dakle, slušam«, reče s pogledom duboko ukopanim u tamu ispred. Nijedne tople riječi. Nije joj ni ime izgovorio da ju pokuša umiriti. Samo: »Dakle, slušam!« Zatvorila je oči. Molila ga je da pokuša shvatiti, da su postojale okolnosti koje sve objašnjavaju i da je muškarac koji ju je optužio uje­ dno i krivac za njezinu nesreću.

No, izuzev toga, sve rečeno bila je istina, priznala je tiho.

Sve je točno.

U mučnom trenutku koji se činio poput vječnosti jedino što se čulo bilo je njegovo disanje. Zatim se, smrknuta pogleda, okrenuo prema njoj. »Dakle, zato ti i ja nismo mogli imati djecu«, reče.

Kimula je glavom. Stisnula je usnice i rekla kako stvari stoje. Da, kriva je za laži i tajne. Priznala je. Kao djevojka je protiv svoje volje bila zatvorena na otoku Sprogø. Dogodilo se to nakon niza nesporazuma, zlouporaba moći i nesreća. Isključivo zbog toga. I da, imala je pobačaje i sterilizirali su je, ali ona užasna osoba koju su upravo sreli…

Položio je dlan na njezinu ruku. Njegova je hladnoća, koja se širila poput električna udara, prekinula njezinu ispovijest.

Zatim je ubacio auto u brzinu, otpustio kvačilo, kliznuo kroz grad i naglo ubrzao uzduž livada i mračnog pogleda na vodu. »Žao mi je, Nete. Ali ne mogu ti oprostiti što si me godinama držala u slijepom uvjerenju da možemo zajedno postati roditelji, to jednostavno ne mogu. Što se ostaloga tiče, zgrožen sam onim što sam čuo.« Nakratko je zastao tijekom čega je na čelu osjetila hladni znoj, a na vratu napetost.

Podigao je glavu. Arogantno, na isti način kao i kad je pregovarao s ljudima za koje nije smatrao da su vrijedni njegova poštovanja.

Samouvjereno, kao kad je zanemarivao loše savjete. »Spakirat ću se«, reče i odviše razgovjetno. »Imaš tjedan dana da nađeš drugi smještaj. S Havngaarda možeš uzeti što god želiš. Ništa ti neće nedostajati.« Polako je odvratila pogled s njega i zagledala se u vodu. Malo je spustila staklo i udahnula miris algi, iscrpljena dubokim crnim valovima koji su je željeli ugrabiti i koji su je prisjetili na usamljene, očajne 7

Jussi Adler-Olsen

dane na Sprogøu, gdje ju je to isto valovito more mamilo da okonča svoj bijedni život. »Ništa ti neće nedostajati«, rekao je, kao da je to išta značilo.

Onda je zaista nije poznavao.

Na trenutak se usredotočila na datum na satu, 14. studenog 1985., i primijeti kako joj se usnica zatresla dok je okretala glavu i pogledala prema njemu.

Smrknute oči doimale su se na njegovu licu poput dviju duplji.

Zanimao ga je samo zavoj i cesta ispred njega.

U tom je trenu polako stavila ruku na volan, uhvatila ga u času kad se pobunio i povukla ga što je jače mogla.

Golema snaga automobila bila je posve beskorisna dok je cesta nestajala ispod njih, a zvuk sudara metala s nasipom nadglasavao posljednje prosvjede njezina supruga.

Kad su uronili u more, učini joj se gotovo kao da je ponovno kod kuće.

8

1

Studeni 2010.

C

arl je čuo o noćašnjim događanjima na policijskom radiju na putu iz Allerøda. U normalnim okolnostima ništa ga ne bi zanimalo manje od toga, stvar se ticala moralne policije, ali ovo se ipak činilo drugačije.

Vlasnica jedne eskortne službe je bila napadnuta i polivena sumpornom kiselinom u svom stanu u Enghavevejenu, a ekipa na Odjelu za opekline u bolnici Rigshospitalet imala je pune ruke posla.

Tražili su očevidce, no zasad uzaludno.

Skupina od četiri sumnjiva Litavca već je bila privedena na razgovor, no kako je noć odmicala, postalo je jasno da je samo jedan od osumnjičenih mogući počinitelj, kojega nisu mogli zadržati. Nedostajalo im je dokaza. Napadnuta vlasnica je prilikom primanja u bolnicu izjavila da ne može imenovati počinitelja i sada su morali pustiti cijelu skupinu.

Kako li to samo poznato zvuči.

Susreo je Brandura Isaksena, »sigu iz Halmtorveta«, iz postaje Station City na putu od uprave prema parkiralištu. »Opet ideš gnjaviti ljude?« dobaci mu Carl u prolazu, što je taj idiot shvatio kao poziv da se zaustavi. »Ovog su puta dohvatili Bakovu sestru«, reče Isaksen hladno.

9

Jussi Adler-Olsen

Carl ga zbunjeno pogleda. O čemu on, dovraga, priča? »Stvarno šteta«, uputi mu neodređeni odgovor, prigodan za sve situacije. »Čuo si o napadu na Enghavevejenu? Žena baš i ne izgleda dobro«, nastavi Isaksen. »Liječnici noćas nisu imali predaha. Niste li ti i Børge Bak dobri prijatelji?« Carl zabaci glavu. Jesu li Børge Bak i on prijatelji?! Zamjenik načelnika Sektora A koji je zatražio dopust, a zatim otišao u prijevremenu mirovinu, taj licemjerni seronja i on da su prijatelji? »Bili smo bliski otprilike koliko i nas dvojica«, izusti Carl kroz zube.

Isaksen živčano kimne. Da, ljubav između njih dvojice s oblaka su mogli spustiti samo leptirići. »Poznaješ li i Børgeovu sestru Esther Bak?« upita ga.

Carl pogleda prema kolonadi od kuda je Rose nabadala pogrbljena pod torbom veličine putnog kovčega. Što će joj zaboga sad to?

Namjerava na godišnji u ured?

Primijetio je da Isaksen slijedi njegov pogled pa ga zato odvrati. »Nisam je nikad upoznao, ona ima bordel, zar ne?« odgovori mu. »Uostalom, to je više tvoje područje, nemoj mene u to uvlačiti.« Isaksenove su usnice jedva popustile pod težinom gravitacije. »Računaj na to da će se Bak sigurno sjuriti u postaju i htjeti umiješati u istragu.« Carl je u to sumnjao. Nije li Bak izašao iz policije baš zato jer je mrzio svoj posao i dolazak u policijsku upravu? »Zaželi mu toplu dobrodošlicu«, odgovori mu. »Samo ne kod mene.« Isaksen prođe prstima kroz svoju crnu kosu bez sjaja. »Ne, naravno da ne. Dolje si ionako skroz zauzet karanjem one ondje, zar ne?« Zamahnuo je prema Rose koja je baš zamaknula uz stepenice.

Carl odmahne glavom. Nek’ ide dovraga sa svojim sranjima. Ka­ rati Rose! Prije bi onda odabrao samostan u Bratislavi. »Carle«, obrati mu se čuvar u kavezu tridesetak sekundi kasnije. »Ona psihologinja Mona Ibsen ti je ostavila ovo.« Oduševljeno mu 10

OKUS OSVETE

je kroz vrata pod nos turio sivu omotnicu, kao da se radi o nečem pozitivnom.

Carl zbunjeno pogleda omotnicu. Možda i jesu dobre vijesti. Čuvar sjedne. »Čuo sam da je Assad došao već oko četiri. Stvarno si daje vremena za obaviti svoje dolje u podrumu. Planira li trenutno kakav teroristički napad na upravu, ili što?« Načas se nasmije, ali se suzdrži kad je primijetio Carlov smrknut pogled. »Pitaj ga sam«, kaže Carl sjetivši se žene koju su zadržali u zračnoj luci samo zato jer je izustila riječ »bomba«, očiglednu glupost nezamislivih proporcija.

Ali ovo je bilo još puno gore od toga.

Već je na zadnjih nekoliko stepenica primijetio da Rose ima dobar dan. Težak miris karanfila i jasmina šamarao ga je izdaleka, podsjećajući ga na jednu staricu iz Øster Brøndersleva koja bi sve muškarce koji su joj išli u susret uštipnula za stražnjicu. Ovaj Rosin parfem izazivao je glavobolju koja, za promjenu, nije bila uzrokovana njezinim lošim raspoloženjem.

Assadova teorija je bila da je parfem naslijedila, dok su ostali smatrali da se radi o onim mučnim, teškim mirisima koji se još uvijek mogu nabaviti u indijskim dućanima kojima nije stalo do stalnih kupaca. »Hej, dođi ovamo!« promrmljala je iz ureda.

Carl uzdahne. Što je sad opet?

Odgegao je pokraj Assadova nereda, gurnuo glavu u Rosin bolnički čisti ured i odmah uočio divovsku torbu koju je netom prije vukla za sobom. Koliko je mogao procijeniti, ogromna hrpa papira koja je virila iz torbe činila se jednako uznemirujućom kao i Rosin parfem. »Ah, što je ovo?« upita oprezno pokazujući na papire.

Pogled koji mu je uputila slutio je na probleme. »Nekoliko starih predmeta koji su ležali uokolo i radili nered na načelnikovu stolu tijekom prošle godine. Kažu da nisu stigli do nas u prvom krugu. Ako itko ima iskustva s ovakvom aljkavošću, onda si to ti.« 11

Jussi Adler-Olsen

Zadnju je aluziju popratila grlenim hropcem koji bi se velikodušno mogao protumačiti kao smijeh. »Spisi su greškom dostavljeni Nacionalnom istražnom centru.

Upravo sam ih preuzela od njih.« Carl uzdigne obrve. Nekoliko starih predmeta, što je tu zaboga smiješno? »Da, da, znam što misliš: To je loša vijest dana«, preduhitrila ga je. »Ali nisi još vidio ovaj drugi spis. Taj nije iz NIC-a, već me čekao na stolu kad sam došla.« Pružila mu je izlizani kartonski fascikl. Očito je očekivala da ga prolista odmah na licu mjesta, ali nije joj namjeravao pružiti to zadovoljstvo. S takvim se lošim vijestima ne započinje prije prve jutarnje pljuge, nekakav red ipak postoji. Dovraga, pa tek je stigao.

Carl odmahne glavom, ode u svoj ured, baci spis na stol i prebaci kaput preko stolice u kutu.

U uredu ga zapuhne miris ustajalosti, a sa stropa posebno jako treperenje fluorescentne žarulje. Srijede su uvijek bile najteže za izgurati.

Upali cigaretu i odvuče se do Assadove ostave za metle u kojoj je sve bilo po običaju. Molitveni sag bio je prostrt na podu, a zrak ispunjen gustim isparavanjem mirte. Radio je bio upaljen na nešto što je zvučalo poput glasanja dupina prilikom parenja pomiješanog s gospelskim zborom odsviranim na kasetofonu kojem se zaplela vrpca.

Istanbul a la carte. »Dobro jutro«, reče Carl.

Assad se polako okrene prema njemu. Izlazak Sunca nad Kuvajtom nije bio ni do koljena crvenilu njegove impresivne njuške. »Zaboga, Assade, stvarno ne izgledaš baš najbolje«, reče Carl i zakorači unatrag. Samo mu je još nedostajalo da ga duboko u ovoj rupi napadne i gripa. »Počelo je jučer«, reče on kroz nos uputivši mu umiljato-molećiv pogled kakvog se ni štene ne bi posramilo. »Idi kući i to smjesta«, reče Carl i uzmakne natrag. Nije bilo potrebe da oteže s razgovorom, Assad ga ionako nije poslušao.

Carl se vrati u sigurnost svoga ureda, prebaci noge na stol i po prvi puta u životu počne razmišljati o tome ne bi li sad bilo vrijeme 12

OKUS OSVETE

za jedno putovanje na Kanarske otoke. Dva tjedna pod suncobranom s oskudno odjevenom Monom pored njega, zašto da ne? Gripa neka onda divlja po ulicama Kopenhagena koliko joj volja.

Nasmije se na tu pomisao, izvadi malenu omotnicu koju mu je Mona dala i otvori je. Već ga je sam njezin miris omamio. Nježan i puten, poput Mone Ibsen u malom. Miljama daleko od Rosine osjetilne ofenzive. »Ljubavi«, glasilo je.

Carl se osmjehne. Još otkako je ležao u Brønderslevskoj bolnici sa šest šavova i slijepim crijevom u staklenci pokraj kreveta nitko ga nije oslovio s toliko nježnosti.

Ljubavi, Kod mene navečer u 19.30 za Martinje, važi?

Obuci sako i donesi crno vino. Za iznenađenja ću se ja pobrinuti.

Pusa, Mona.

Carl osjeti kako su mu se obrazi zažarili. Kakva žena!

Zatvorio je oči, duboko povukao dim cigarete i pokušao zamisliti što bi moglo stajati iza tih »iznenađenja«. Ono što je zamišljao nije baš bilo za svakoga. »Zašto tu sjediš i cerekaš se zatvorenih očiju?« začuo je straga. »Nećeš pogledati spis koji sam ti dala?« Rose je stajala na vratima prekriženih ruku i pognute glave. Nije namjeravala otići prije nego li dobije odgovor.

Carl ispusti dim i dohvati slučaj. Bolje da to obavi odmah, inače će ostati stajati tu dok joj ruke ne srastu zajedno.

Radilo se o deset izblijedjelih listova sa suda u Hjørringu. Već je na prvoj stranici znao o čemu se radi.

Kako je, dovraga, taj predmet završio na Rosinu stolu?

Ovlaš je preletio prvom stranicom. Unaprijed je znao redoslijed rečenica. Ljeto 1978. Čovjek koji se utopio u rijeci Nørreå. Vlasnik velike tvornice strojeva, zaljubljenik u sportski ribolov, član nekoliko različitih klubova. Četiri para svježih tragova stopala oko ribičke stolice i istrošena torba. Ništa od opreme najviše kvalitete nije nedosta13

Jussi Adler-Olsen

jalo. Vrijeme je bilo lijepo, a prilikom obdukcije nije pronađeno ništa neuobičajeno, nikakvo zatajenje srca ili krvni ugrušak. Jednostavno se utopio.

Da voda na tom mjestu nije bila duboka samo tri četvrtine metra, otpisali bi to odmah na početku kao nesretni slučaj.

No, Carl je znao da Rosino zanimanje nije pobudio smrtni slučaj. Znao je da je ne zanima ni to što je slučaj bio neriješen i samim time sada ležao kod njih u podrumu. Zanimalo ju je zato jer je spisu bio priložen niz fotografija, među kojima je na čak dvije bio Carlov portret.

Carl uzdahne. Utopljenik se zvao Birger Mørck i bio je Carlov vlastiti stric, veseo i velikodušan čovjek u kojeg su se ugledali i njegov sin Ronny i Carl i s kojim su zato rado išli na male izlete. I toga su dana bili na jednom takvom izletu kako bi naučili nešto o tajnama i trikovima ribolova.

Ali tamo su bile i dvije djevojke iz Kopenhagena koje su biciklom prošle cijelu Dansku i sada se bližile svome cilju u Skagenu u tankim majicama izazovno natopljenima znojem.

Pri pogledu na te dvije plavuše koje su uzdisale pod naporom uzvisine Carl i bratić Ronny pali su kao maljem pogođeni, odbacili štapove i poletjeli za njima kao gromom pogođeni.

Kad su se dva sata kasnije vratili do rijeke s obrisima tijesnih majica dviju djevojaka vječno urezanima u pamćenje, Birger Mørck već je bio mrtav.

Nakon mnoštva saslušanja i sumnji policija u Hjørringu odustala je od slučaja. I unatoč tome što nikada nisu pronašli one dvije djevojke iz Kopenhagena koje su im bile jedini alibi, Ronny i Carl bili su oslobođeni daljnjih optužbi. Carlov otac još je mjesecima bio ljut i očajan, no drugih posljedica vezanih uz taj slučaj nije bilo. »Nisi uopće loše izgledao, Carle. Koliko si godina imao?« začuje Rosin glas s vrata.

Pustio je da fascikl padne na stol. Uopće se nije želio prisjećati toga razdoblja. »Koliko godina? Sedamnaest, a Ronny je imao dvadeset sedam.« Uzdahne. »Imaš li kakvog pojma od kuda se taj slučaj odjednom pojavio?« 14

OKUS OSVETE

»Od kuda!?« Kucne se po glavi svojim špičastim prstima. »Halo, uspavana ljepotice, buđenje! A čime se mi ovdje bavimo? Starim, neriješenim umorstvima!« »Da, ali kao prvo, predmet je zatvoren kao nesretni slučaj, a drugo, nije mogao sam od sebe iskrsnuti na tvom stolu, je l’?« »Možda mogu upitati policiju u Hjørringu kako je slučaj završio baš kod nas?« Carl uzdigne obrve. Da, zašto ne bi?

Okrenula se na petama i kloparajući otišla prema svom brlogu.

Shvatila je poruku.

Carl se zagleda pred sebe. Zašto se, dovraga, ovaj slučaj morao ponovno pojaviti? Kao da već nije uzrokovao dovoljno problema.

Još jednom pogleda svoju i Ronnyjevu sliku i zatim gurne fascikl prema hrpi s ostalim predmetima. Prošlost ostaje u prošlosti i tu se ništa ne može promijeniti, važna je sadašnjost, a prije četiri minute pročitao je Moninu poruku u kojoj ga je oslovila s »ljubavi«. Ipak mora posložiti prioritete.

Osmjehne se, izvuče mobitel iz džepa i ljutito pogleda sićušne tipke. Trebalo mu je deset minuta da natipka poruku Moni, a isto bi toliko mogao sjediti i čekati da mu se javi ako bi je nazvao.

Uzdahne i počne pisati sms. Tehnologiju oko tipki na mobitelu očito je osmislio neki patuljčić s makaronima umjesto prstiju, a normalni Skandinavac prosječnih proporcija prilikom tipkanja lijepo se osjeća kao vodenkonj koji svira flautu.

Nakon toga pregleda rezultat svoga truda i uz uzdah odluči u poruci ostaviti red pogrešaka. Mona će razumjeti smisao: Njezino Martinje ima mušteriju.

Kad je odložio mobitel kroz vrata mu proviri glava.

Kosa koju je dotad brižno začešljavao preko ćele sada mu je bila kratko podrezana, a kožna jakna pomalo tijesna, no zato mu je lice bilo jednako izopačeno kao i prije. »Bak?! Što dovraga tebe nosi ovamo?« upita ga automatski. »Kao da već ne znaš«, odgovori mu, očiju teških od manjka sna i golemih podočnjaka.« Na rubu sam živaca. Eto, to me nosi ovamo!« 15

Jussi Adler-Olsen

Unatoč Carlovu negodovanju, Bak se svali na stolicu nasuprot. »Moja sestra Esther više nikad neće biti ista, a svinja koja joj je bacila kiselinu u lice sjedi u trgovini u ulici Eskildsgade i slatko se smije.

Sigurno shvaćaš da kao bivši policajac nisam baš ponosan na to što mi sestra vodi bordel, ali zar misliš da bi zato taj gad trebao proći nekažnjen?« »Ne znam zašto si došao k meni, Bak. Popričaj s nekim iz po­ staje City ili barem s Marcusom Jacobsenom ili nekim od ostalih šefova ako si nezadovoljan s tim kako slučaj napreduje. Znaš da se ja ne bavim seksualnim ili moralnim deliktima.« »Došao sam zamoliti tebe i Assada da odete sa mnom tamo i iznudite priznanje iz te svinje.« Carl osjeti kako mu se cijelo čelo naboralo. Je li ovaj skrenuo s uma? »Dobio si jedan novi slučaj, sigurno si već primijetio«, nastavi Bak. »Ja sam ti ga poslao. Dobio sam ga prije par mjeseci od starog suradnika gore iz Hjørringa. Noćas sam ga ostavio kod Rose.« Carl ga je promatrao razmatrajući mogućnosti. Koliko je mogao procijeniti, imao je tri opcije. Jedna od njih bila je da ustane i odvali kretena maljem, nogom u guzicu je bila druga, no Carl se ipak odluči za treću. »Da, tamo je«, reče pokazujući prokletu hrpetinu na kutu stola. »Bilo bi ipak malo ljepše da si je odmah meni predao.« Bak se osmjehne. »Kada smo nas dvojica time išta postigli? Ma, daj. Htio sam samo biti siguran da je još netko ovdje vidio predmet, kako se ne bi dogodilo da odjednom nestane.« Ponovno mu padnu na pamet one druge dvije opcije. Sva sreća da toga kretena više nije morao gledati svakodnevno. »Čuvao sam ga dok se nije ukazao pravi trenutak, shvaćaš?« »Ništa ja prokleto ne razumijem. Kakav trenutak?« »Trebam tvoju pomoć!« »Ne misliš valjda da ću se baciti na mogućeg počinitelja samo zato jer mi tu pred nosom mašeš slučajem starim trideset godina? Znaš li zašto?« Svaku od sljedećih izjava Carl poprati uzdignutim prstom.

16

OKUS OSVETE

»Prvo! Predmet je u zastari. Drugo! Radilo se o nesreći. Stric mi se utopio. Očito mu je bilo pozlilo i pao je u rijeku, što je bio i zaključak istražitelja. Treće! Ni ja ni moj bratić nismo bili tamo kada se to dogodilo. Četvrto! Za razliku od tebe, ja sam obični murjak koji se suzdržava od mlaćenja osumnjičenih.« Zadnja izjava nakratko mu zastane u grlu. Koliko mu je bilo poznato, Bak nije mogao imati ništa inkriminirajuće o njemu, barem ne koliko je mogao iščitati iz izraza njegova lica. »I peto!« Carl podigne svih pet prstiju u zrak te ih zatim stisne u šaku. »Ako baš moram nekoga nalemati, to će biti određeni gospodin koji se igra policajca iako više nije jedan od njih.« Bak se uozbilji. »U redu. Samo da ti kažem, jedan od mojih bivših suradnika u Hjørringu jako voli putovati na Tajland. Dva tjedna u Bangkoku s plaćenim troškovima.« »Što se to pak mene tiče?« zapita se Carl. »Tvoj bratić Ronny isto očito voli tu destinaciju, a voli i zaviriti u čašicu«, nastavi Bak. »I znaš što, Carle? Kad se Ronnyju fino nalije, rado mu se razveže jezik.« Carl duboko uzdahne. Ronny, ta blesava budala! Zar opet problemi s njim? Prošlo je barem deset godina otkako su se zadnji put vidjeli na jednoj krizmi u Odderu koja je ispala potpuni promašaj, a na kojoj se Ronny pošteno posvetio ne samo alkoholu, već i konobaricama. Stvar sama po sebi ne bi bilo tako ozbiljna da jedna od konobarica također nije bila zainteresirana i, što nije bilo nevažno, još uvijek maloljetna te još k tome i krizmanikova sestra. Skandal su uspjeli zataškati, no ipak je ostao duboko urezan u sjećanje dijela obitelji iz Oddera. Da, Ronny je baš bio beskičmenjak.

Carl odmakne rukom. Što ga se, dovraga, tiču Ronnyjeva posla? »Idi k Marcusu pa se deri koliko te volja, ali znaš kakav je on.

Ponovit će ti isto ono što sam ti i sam rekao, a to je da se osumnjičene ne tuče i da se bivšim suradnicima ne prijeti ovakvim starim događajima.« Bak se nagne unatrag. »U tom baru na Tajlandu tvoj se bratić u prisutstvu svjedoka nadugo i naširoko hvalisao time kako je ubio oca.« Carl zatvori oči. Taj mu se scenarij nije činio posebno vjerojatnim.

17

Jussi Adler-Olsen

»Tako dakle, pohvalio se. Mora da je bio pijan ko’ guzica! Pa prijavi ga onda, ako misliš. Ja znam da nije mogao utopiti svog oca jer je, naime, bio sa mnom.« »Također je izjavio da si i ti bio prisutan. Stvarno ti je dobar taj bratić.« Kako se ustao sa stolice, tako su uzdignute bore na Carlovu čelu naglo ustupile mjesto njegovim namrštenim obrvama, a on dubokim uzdahom prebaci cijelu svoju loše raspoređenu težinu u ramena. »Assade, dođi ovamo«, povikne iz petnih žila ravno Baku u lice.

Prošlo je samo deset sekundi prije nego li se bolesno siroče šmrcajući pojavilo na vratima. »Assade, dušo moja gripozna, hoćeš li biti toliko drag i zakašljati na ovog ovdje kretena. Samo prije povuci duboko iz pluća.« »Rose, što je još bilo u hrpi s novim slučajevima?« Na trenutak se činilo kao da mu namjerava odmah uvaliti sav taj nered, ali Carl je već znao s kim ima posla. Nešto joj je sigurno već bilo zapelo za oko. »Onaj slučaj sa svodnicom koja je noćaš napadnuta prisjetio me na još jedan slučaj kojeg smo upravo dobili iz Koldinga. Nalazio se u hrpi koju sam preuzela preko iz NIC-a.« »Znaš li da je ta svodnica koju spominješ Bakova sestra?« Rose kimne. »Njega baš i ne znam, ali se glasine šire poput po­ žara. To je onaj koji je bio tu maloprije, zar ne?« Crno lakiranim noktima prođe po gornjem fasciklu i zatim ga otvori. »Sad slušaj, inače ćeš sam čitati sav ovaj otpad.« »Da, da«, reče Carl dok mu je pogled lutao njezinim aerodinamičnim sivo-bijelim uredom. Skoro da mu je nedostajao ružičasti pakao njezina alter ega Yrse. »Radi se o ženi pod imenom Rita Nielsen, ›umjetničkog imena‹…« Rose u zraku naznači navodnike, »… Louise Ciccone. Tim se imenom koristila jedno vrijeme u osamdesetima kada je organizirala takozvani…« Ovdje ponovno naznači navodnike. »… ›erotski ples‹ u noćnom klubu u Trekantsområdetu. Nekoliko je puta kažnjavana zbog prijevare i kasnije još zbog vrbovanja i svodništva. Tijekom 18

OKUS OSVETE

sedamdesetih i osamdesetih imala je eskort agenciju u Koldingu, nakon čega je 1987. u Kopenhagenu jednostavno nestala s lica zemlje.

Istražitelji su njezin nestanak istraživali prvenstveno u porno krugovima na središnjem Jutlandu i u Kopenhagenu, no nakon tri mjeseca slučaj je zatvoren uz napomenu da se vjerojatno radi o samoubojstvu.

U međuvremenu se pojavilo mnoštvo novih ozbiljnih zadataka, tako da se više nisu mogli posvetiti predmetu, stoji u dokumentu.« Odloži fascikl na stol i zauzme kiseli izraz lica. »Neriješen predmet. Isto će se dogoditi i s noćašnjim slučajem Esther Bak, to garantiram. Ili si ti možda vidio koga da grozničavo juri okolo nastojeći pronaći ološ koji je nesretnoj ženi ono učinio?« Carl slegne ramenima. Jedino grozničavo što je jutros vidio bilo je kiselo lice njegova posinka Jespera nakon što ga je u sedam probudio i zamolio da se odvuče u Gentofte na pripreme za maturu. »Koliko vidim, u slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na sklonost samoubojstvu«, nastavi Rose. »Rita Nielsen sjela je u svoj lijepi, bijeli Mercedes 500 SEC, kao i nebrojeno puta prije toga, i otišla od doma. Nekoliko sati nakon toga propala je u zemlju i to je to.« Izvuče fotografiju i baci je pred Carla. Fotografija je prikazivala automobil potpuno uništene kabine ostavljen uz rub ceste.

Koja mašina. Na haubi bi mogla pozirati polovica nestašnih da­ma iz Vesterbroa u svojim teško zarađenim bundama od umjetna krzna. Neusporedivo s njegovim otpisanim službenim autom. »Zadnji je put viđena u petak, 7. rujna 1987. Po računima s kreditne kartice vidi se njezin put od prebivališta u Koldingu u pet sati ujutro, preko Fyna, gdje je natočila gorivo, ukrcaj na trajekt preko Storebælta i dolazak u Kopenhagen, gdje je u 10.10 sati na kiosku u ulici Nørrebrogade kupila cigarete. Nakon toga je nitko nije vidio.

Mercedes je pronađen nekoliko dana kasnije na Kapleveju, većim dijelom opustošen iznutra. Nedostajala su kožna sjedala, rezervna guma, radio, kasetofon i mnogo drugih stvari. Čak je i volan ukraden. Ostavili su samo par kaseta i nekoliko knjiga u suvozačkom pretincu.« Carl se počeše po bradi. »Tada nije bilo mnogo trgovina koje su imale uređaje za plaćanje kreditnom karticom, a pogotovo ne kiosci na Nørrebrou. Čemu cijela ta gnjavaža oko plaćanja karticom? Sigurno 19

Jussi Adler-Olsen

je morala provući karticu kroz uređaj i potpisati isječak, a sve radi običnog paketa cigareta. Za to ti stvarno treba živaca.« Rose slegne ramenima. »Možda nije voljela gotovinu. Možda nije željela dirati novac. Možda je voljela da joj je novac u banci i tako ubirati kamate. Možda je imala samo krupnu novčanicu koju joj vlasnik kioska nije imao čime razmijeniti, možd…« »Stani, stani. To je dovoljno.« Carl odmahne rukama. »Nego, reci mi: Otkuda im teorija o samoubojstvu? Je li bila teško bolesna ili u novčanim problemima? Je li zato cigarete kupila kreditnom karticom?« Ona slegne ramenima skrivenima negdje ispod njezina tamnosiva preteška pulovera. Vjerojatno Yrseinih ruku djelo. »Eh, dobro pitanje, to je zapravo malo čudno. Rita Nielsen, poznata i kao Louise Ciccone, bila je imućna dama koju, sudeći po njezinu zavidnu životopisu, nije bilo lako slomiti. Njezine su ju ›cure‹ iz Koldinga opisale kao tešku i veoma izdržljivu osobu. Jedna je izjavila da je Nielsen bila tip osobe koja bi prije izbrisala sve ostale s lica zemlje negoli žrtvovala sebe.« »Hm!« Carl osjeti kako mu se budi interes i to ga razdraži, no bilo je prekasno. Pitanja su mu sama navirala. Između ostalih i ovo s cigaretama. Bi li netko kupio cigarete netom prije samoubojstva? Da, možda radi smirenja i opuštanja.

Dovraga! U glavi su mu se misli već počele vrtjeti puno parom, što mu je to sad trebalo? Ako se sada primi ovog slučaja, zatrpat će ga dodatnim poslom, i što je onda time postigao? »Misliš da se, unatoč mišljenju naših brojnih kolega, radi o zločinu? Ima li uopće ičega što bi ukazivalo na ubojstvo sa ili bez predumišljaja?« Zastane i pusti da mu pitanja sjednu. »Osim što predmet nije zaključen, već samo neriješen, otkuda da čovjek uopće krene?« Ramena zarobljena ogromnim puloverom ponovno se slegnu. Ni ona nije imala pojma otkuda početi.

Carl se zagleda u fascikl. Fotografija Rite Nielsen ispod spajalice na prvoj stranici zračila je posebnom energijom. Uska brada i široke jagodice, oči koje su zračile inatom i borbenošću. Očito je nije bilo ni najmanje briga za identifikacijsku pločicu na prsima. Sigurno joj nije bio ni prvi put da je se fotografira za policijski arhiv. Prijetnja zatvorom nije imala nikakvog utjecaja na ženu poput nje, ona je bila sposobna preživjeti bilo što, to su rekle i cure iz njezina kupleraja.

20

OKUS OSVETE

jeh.

Zašto bi onda, dovraga, počinila samoubojstvo?

Carl privuče fascikl i otvori je ignorirajući Rosin iskrivljeni osmiZnači novi slučaj mu je ponovno pronašla ova mračna utvara.

21