Opečen

Thomas Enger

OpeÄ?en S norveĹĄkog preveo Zlatko Petir

Opecen.indd 3

5.11.2013. 9:55:25

Živote moj, svim ti srcem obećajem pripadati ti sve dok smrt ne ugasne moju plamteću strast za tobom i za radošću.

Halldis Moren Vesaas, Životu, 1930.

Opecen.indd 7

5.11.2013. 9:55:25

Prolog

Rujan, 2007.

Osjeća da je sve oko njega tama, ali ne može biti baš posve siguran. Ne može otvoriti oči. Je li tlo pod njim hladno? Ili možda vlažno?

Moglo bi biti i da kiši. Nešto mu sipi po licu. Rani snijeg?

Jonas voli snijeg.

Jonas.

Smežurana mrkva na licu snjegovića, grude pune trave i zemlje.

Ne, ne sad. Ledeni Snjegoviću, * nemoguće da si to ti. Zar ne?

Pokušava podići desnu ruku, ali ne ide. Šake. Ima li još uopće šake? Miče palcem. Ili samo misli da miče.

Koža mu je nježna poput snježne pahulje. Posvuda je plamen.

Tako je toplo. Njegovo se lice razlijeva poput tijesta za palačinke na vrućoj tavi.

Jonas voli palačinke.

Jonas.

Tlo se trese. Glasovi. Tišina. Neobična tišina. Zaštiti me, molim te. Ti koji me gledaš.

Sve će biti u redu. Ne boj se. Pazit ću na tebe.

Smijeh se stišava. On ostaje bez daha. Uhvati me za ruku. Čvrsto me uhvati.

Ledeni Snjegović (Frosty the Snowman) popularna je božićna pjesma iz 1950. godine o snjegoviću koji oživi nakon što mu djeca stave crni šešir na glavu. Poslije je postala predložak za dječje igrane i crtane filmove. (Op. ur.)

*

Opecen.indd 9

5.11.2013. 9:55:25

10 Ali gdje si?

Tu. Tu si. Mi smo tu. Ti i ja.

Jonas voli da smo ovdje ti i ja.

Jonas.

Obzor. Munjevita kiša po beskrajnom, plavom ogledalu. Pljok koji razbija površinu, plovak s udicom je potonuo.

Hladne daske pod stopalima. Oči mu se i dalje drže zajedno.

Sve će biti u redu. Ne boj se. Pazit ću na tebe.

Osjeća balkon pod svojim stopalima. Ima dobar oslonac.

Ili mu se tako samo čini.

Ruke su mu prazne. Gdje si? Natrag, molim te, natrag.

Zid tmine. Sve je samo tama. Približavaju se zvukovi sirene.

Uspijeva otvoriti jedno oko. Nema snijega. Nema kiše. Samo tama.

Nikad ranije nije vidio tamu. Nikad je za stvarno nije vidio; nikad nije vidio što tama sve može prikriti.

Sad vidi.

Jonas se bojao tame.

On voli Jonasa.

Jonas.

Opecen.indd 10

5.11.2013. 9:55:25

1. poglavlje

Lipanj, 2009.

Plave kovrče natopljene su joj krvlju.

Zemlja se rastvorila, kao da je pokušava progutati. Vidi joj se samo glava i gornji dio trupa. Ukočeno tijelo okruženo joj je tom vlažnom zemljom; izgleda kao crvena ruža, jedna jedina, na dugoj stabljici. Krv joj se slijeva niz leđa u tankim linijama, poput suza na melankoličnom licu. Ta njezina gola leđa nalik su nekoj apstraktnoj slici.

Usporenim koracima ušao je u šator i dobro ga razgledao.

Okreni se, rekao je sam sebi. Ovo nema nikakve veze s tobom.

Samo se okreni, izađi. Idi kući i zaboravi to što si vidio.

No, on to nije u stanju. Kako bi i bio?

“H‑halo?”

Odgovarala je jedino šuma, svojim šuštajućim granama. Učinio je još nekoliko koraka. Zrak je zagušljiv i nekako ljepljiv. Miris ga je podsjetio na nešto. Samo, na što?

Dan ranije, šatora nije bilo tu. Nekome poput njega, tko svaki dan šeće psa po Ekebergsletti, veliki bijeli šator sigurno bi privukao pažnju, ne bi ga ignorirao samo tako. Čudno mjesto.

Morao je zaviriti unutra.

Da bar nije. Šaka joj je bila otkinuta od ruke, leži pored nje, izgleda kao da je iščupana iz zgloba. Glava joj mlohavo visi u jednu stranu, prema

Opecen.indd 11

5.11.2013. 9:55:25

12 ramenu. Opet ih je pogledao, te svijetle, plave kovrče. Raščupani pramenovi crvenih, ljepljivih vlasi, izgledali su kao perika.

Krenuo je prema mladoj ženi i onda naglo stao. Počeo je ubrza‑ no disati, i to do točke na kojoj mu je dah nenadano stao. Želudac mu se skupio u čvor i pripremao se izbaciti kavu i bananu koje je doručkovao, no nekako je uspio spriječiti refleks. Ustuknuo je, polagano, a onda zaškiljio da je još jednom vidi.

Jedno oko klatilo se iz očne duplje. Nos joj je bio spljošten, kao da je bio posve utisnut u lubanju. Vilica je bila izmasakrirana, prekrivena ljubičastim modricama i posjekotinama. Iz rupe na čelu, prema očima i onome što je ostalo od nosa, slijevala se tamna, gusta krv. Na niti zgrušane krvi, uz njezinu donju usnu, vidio je jedan zub. Nekoliko drugih, ležalo je razasuto po travi, baš ispred žene koja je nekad imala lice.

Više ga nema.

Thorbjern Skagestad posrtao je dok je izlazio iz šatora. Posljed‑ nje čega se sjećao, bio je njezin lak za nokte, krvavo crven, baš kao i kamene gromade koje su ležale pored nje.

Henning Juul nije znao zašto sjedi ovdje. Tu, baš na ovom mjestu. Baš tu. Daske su tvrde. Napuknute. Neugodne. No, ipak svejedno uvijek sjedne baš tu. Na točno isto mjesto. Među tim daskama koje se pružaju prema zgradi sportskog kluba Delenenga raste otrovno bilje. Bumbari revno zuje oko otrovnih bobica. Daske su vlažne. Osjeća to na stražnjici. Vjerojatno će trebati presvući hlače čim dođe kući, ako će mu se dati gnjaviti.

Henning je volio doći sjesti ovdje i zapaliti cigaretu. Više ne puši. Nema to veze sa zdravljem ili sa zdravim razumom. Njegova majka ima kroničnu opstruktivnu bolest pluća, ali čak ga ni to nije sprečavalo da puši. Očajnički je želio zapaliti cigaretu. Ti njegovi mršavi, bijeli prijatelji uvijek su dobro raspoloženi kad ga vide, ali nikad dugo ne ostaju s njim. Ne može on to, jednostavno ne može.

Ovdje ima ljudi, no nitko ne sjeda pored njega. Majka malog nogometaša pogledava prema njemu. Brzo skreće pogled. Navikao je da ga ljudi gledaju, a onda se pretvaraju da to ne čine. Zna kako se pitaju tko je on, što mu se dogodilo, zašto sjedi ovdje. Ali nitko ništa ne pita. Nitko se ne usudi. Ne zamjera im.

Opecen.indd 12

5.11.2013. 9:55:25

13 Ustao je i otišao kad je počelo zalaziti sunce. Šepao je na jed‑ nu nogu. Liječnici su mu rekli da bi trebao pokušati hodati što je moguće prirodnije, ali mu to nije uspijevalo. Previše ga boli. Ili ga možda ne boli dovoljno.

On zna što je bol.

Teška koraka, stigao je do parka Birkelunden, u blizinu ne‑ davno obnovljenog paviljona s novim krovom. Zakričao je galeb.

Bilo je puno galebova u Birkelundenu. On mrzi galebove. Ali voli Birkelunden.

I dalje šepajući, prolazio je pored ljubavnih parova koji su golih trbuha ležali na travi, pored limenki iz kojih se pjeni pivo, uz dim roštilja za jednokratnu upotrebu. Neki starac usredotočio se na to da srebrnastom kuglom pogodi druge takve kugle, po šljunku na kojem su djeca napokon ostavila kip brončanog konja na miru.

Promašio je. Uvijek je promašivao.

Ti i ja, pomislio je Henning, imamo mnogo zajedničkog.

Kad je skrenuo u Seilduksgate, pala je prva kapljica kiše. Ne‑ koliko koraka kasnije, za sobom je ostavio buku Grünerlekke. Ne voli buku. Ne voli ni nogometni klub Chelsea, ne voli ni prometne policajce, ali po tom pitanju ne može učiniti baš mnogo. U Seil‑ duksgate je baš mnogo prometnih policajaca. Ne zna navija li netko od njih za Chelsea. Ali Seilduksgate je njegova ulica.

On voli Seilduksgate.

Dok mu kiša lagano pada po licu, Henning hoda prema zapa‑ du, ravno ususret suncu koje zalazi iznad stare tvornice jedrenog platna. Po njoj je ulica i dobila ime. Pustio je da mu kapljice kiše padaju po obrazima i zaškiljio kako bi vidio obrise predmeta kojem se približava. Ogromna žuta dizalica vinula se sve do neba. Čini se kao da je ovdje oduvijek. Oblaci iza njega još su uvijek tamni.

Henning je stigao do križanja ulice Markvei sa sporednom, s desne strane, i on pomisli kako “sutra sve može biti drugačije”.

Nije znao da li je to njegova originalna misao, ili mu je to negdje netko usadio u glavu. Vjerojatno se ništa neće promijeniti. Možda će samo glasovi i zvukovi biti drugačiji. Netko bi mogao vikati.

Netko šaputati.

Možda će sve biti drugačije. Ili ništa. A unutar te napetosti je svijet izokrenut naopačke. Pitao se pripada li još uvijek ovdje. Ima

Opecen.indd 13

5.11.2013. 9:55:25

14 li tu mjesta za mene? Imam li dovoljno snage da otpustim riječi, sjećanja i misli za koje znam da su zakopani negdje duboko u meni?

Nije znao.

Mnogo toga nije znao. *

Zaključao je vrata stana nakon što se popeo do trećeg kata, stubištem prepunim prašine koja se taložila po nakupljenoj prljav‑ štini. Sasvim primjeren prilaz njegovom domu. Živi u rupi i to mu je u redu. Ne misli da zaslužuje prostrani hodnik, ormare za odjeću velike poput trgovačkog centra, kuhinju u kojoj ormari i ladice izgledaju svježe i blještavo poput klizališta, bijelo rublje koje se samo čisti, ulašteni pod koji poziva na spori ples, zidove pre‑ krivene klasicima i enciklopedijama. Ne zaslužuje niti dizajnerski sat, nikakav svjećnjak s potpisom Georga Jensena ili prekrivač od kolibrićevog prepucija. Sve što mu treba je običan krevet, hladnjak i mjesto na koje može sjesti kad mu tama donese jezu. Jer to je neizbježno.

Svaki put kad zatvori vrata za sobom, spopadne ga osjećaj kako nešto nije u redu. Ubrzava mu se dah, osjeća kako ga preplavljuje vrućina, znoje mu se dlanovi. Zdesna, u hodniku, stajale su ljestve.

Uzeo ih je i popeo se na njih. Sa stare, zelene police za šešire do‑ hvatio je vrećicu s logotipom elektroničke tvrtke Clas Ohlson pa izvadio kutiju s baterijama. Protegnuo se do protupožarnog uređaja, izvadio bateriju i zamijenio je novom.

Isprobao ju je kako bi se uvjerio da radi.

Kad mu se disanje vratilo u normalu, sišao je s ljestava. Naučio se voljeti protupožarne uređaje. Toliko ih voli, da ih ima osam.

Opecen.indd 14

5.11.2013. 9:55:25

2. poglavlje

Kad se oglasila budilica, razočarano se okrenuo u krevetu i očajno uzdahnuo. Taman je bio usred nekog sna i sad je taj san iščeznuo, a oči su mu se privikavale na jutarnje svjetlo. Sanjao je ženu. Ne sjeća se kako je ta žena izgledala, ali sigurno je to bila Žena Njegovih Snova.

Opsovao je, protegnuo se i pogledao oko sebe. Pogled mu se zaustavio na bočici s pilulama i kutiji šibica koje su ga svakog jutra pozdravljale s noćnog ormarića. Uzdahnuo je, izvukao noge ispod pokrivača, skočio s kreveta i pomislio kako je danas taj dan – danas je dan kad će to učiniti.

Uzdahnuo je, protrljao lice rukama i počeo s najjednostavnijim.

Tablete. Suhe i proklete. Po običaju progutao ih je na suho, bez ikakve tekućine, jer je to najteži način. Protjerao ih je niz grlo, progutao i pričekao da nestanu u probavnom traktu i naprave posao za koji dr. Helge entuzijastično tvrdi kako je za njegovo dobro.

Nepotrebno je tresnuo bočicom za tablete o noćni ormarić, kao da će mu to pomoći da se probudi, a onda dograbio kutiju šibica. Polagano ju je otvorio i pogledao njezin sadržaj. Dvadeset drvenih vojnika iz pakla. Izvadio je jednu i stao proučavati sum‑ por, tu crvenu kapicu koncentriranog zla. Sigurne šibice, piše na prednjoj strani kutije.

Kakva kontradikcija!

Pritisnuo je tanki štapić uz jednu stranu kutije, ali ruke su ga izdale. Usredotočio se na to, usmjerio svu svoju snagu u ruke, u

Opecen.indd 15

5.11.2013. 9:55:25

16 prste, ali prokleti mali drveni štapić odbija se pomaknuti, ne sluša, i ne da se impresionirati. Počeo se znojiti, stislo ga je u prsima, po‑ kušava udahnuti, ali ne ide. Pokušava ponovo. Izvlači iz kutije još jedan taj sitni mač zla i ponovo napada kutiju njime, ali brzo shvaća kako ovaj put više nema onog istog borbenog duha, da ni izdaleka nema te iste volje. Odustao je od pokušaja i trudi se skrenuti misli na akciju. Osjetio je kako mora udahnuti da bi suspregnuo poriv za glasnim vrištanjem.

Jako je rano ujutro, i to sve objašnjava. Arne, koji živi na katu iznad njega, vjerojatno spava, iako ima običaj i danju i noću reci‑ tirati pjesme Halldisa Morena Vesaasa *.

Henning je uzdahnuo i oprezno vratio kutiju šibica na točno isto mjesto odakle ju je uzeo, na noćni ormarić. Lagano je prešao rukama po licu. Opipao je ožiljke na kojima je koža drugačija, mekanija, ali ne tako glatka. Vanjski ožiljci nisu ništa u odnosu na one unutrašnje, pomislio je i ustao.

Grad spava. To je mjesto na kakvom želi biti. I na takvom mjestu je upravo sad. U Oslu, u četvrti Grünerlekka rano ujutro, prije nego ta četvrt eksplodira, prije nego što se kafići po pločni‑ cima napune, prije nego što majke i očevi odu na posao, a djeca u vrtić i prije nego biciklisti pojure preko čim više crvenih svjetala niz Toftesgate. Svega je nekoliko ljudi sad budno, baš kao i vječito gladni golubovi.

Prošao je pored fontane na Trgu Olafa Ryea i osluškivao zvuk vode. Dobar je u slušanju. A dobar je i u identificiranju zvukova.

Zamislio je kako nema drugih zvukova osim tog žubora vode i pretvarao se da je dan svršetka svijeta. Ako se napregne, moći će čuti oprezne gudače i tamni zvuk violončela kako se sljubljuju, kako jedan drugome dopuštaju igru, i kako im se onda postupno pridružuju timpani koji upozoravaju na bijedu koja treba doći.

Međutim, danas nije imao vremena prepustiti se toj glazbi jutra.

Bio je na putu prema poslu. Već i sama pomisao na to pretvara nje‑ gove noge u gumu. Nije znao da li Henning Juul još uvijek postoji, onaj Juul koji je godišnje dobivao četiri ponude za posao, koji bi Halldis Moren Vesaas (1907-1995), norveška pjesnikinja, prevoditeljica i autorica knjiga za djecu. (Op. ur.)

*

Opecen.indd 16

5.11.2013. 9:55:25

17 i nijeme natjerao da propjevaju i koji je dane natjerao da počinju ranije – samo zbog njega. Jer, lovio je svoj plijen i trebao je svjetlo.

Zna on što je bio.

Tko zna ima li Halldis neku pjesmu za takve poput mene, pitao se. Sigurno ima.

Halldis ima pjesmu za svakoga.

Zastao je ugledavši divovsku žutu zgradu na početku Urtegate.

Zbog velikog logotipa Securitas na zidu, ljudi misle da je tu smješte‑ na samo zaštitarska tvrtka. No, ovdje svoje prostore ima i nekoliko privatnih tvrtki i javnih službi. Tvrtki kakva je i njegova, redakcija 123novosti u kojoj on radi, internetske novine koje se reklamiraju sloganom “Novosti na 1‑2‑3, lako kao 1‑2‑3”.

Nije mu se sviđao taj slogan, ali nije se puno opterećivao s tim.

Bili su korektni prema njemu, dali su mu vremena da se oporavi, vremena da se opet podigne.

Zgrada je okružena tri metra visokom ogradom s crnim metal‑ nim šiljcima. Ulaz je sastavni dio ograde koja se sad lagano otvarala kako bi izašlo Loomisovo vozilo. On je prošao pored malene, pra‑ zne stražarske kućice i pokušao otvoriti ulazna vrata. Nije mogao.

Pogledao je unutra kroz staklena vrata. Nikoga nije bilo u blizini.

Pritisnuo je tipku od brušenog čelika s tipkom kojom se poziva recepcija. Oglasio se grubi ženski glas. “Da?” “Bok”, rekao je i nakašljao se. “Možeš li me pustiti unutra?”

“S kim se trebaš sastati?”

“Radim ovdje.”

Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine.

“Zar si zaboravio svoju propusnu karticu?”

Razmišljao je. Kakvu sad propusnu karticu?

“Ne, nisam je dobio.”

“Svi su dobili propusne kartice.”

“Ja nisam.”

Opet tišina. Čekao je nastavak razgovora koji nikako da dođe.

“Možeš me pustiti unutra?”

Trznuo ga je reski zvuk otvaranja vrata. Zujala su. Nespretno ih je povukao prema sebi, ušao i pogledao prema stropu. Njegove oči brzo su pronašle dimni alarm. Čekao je dok nije zatreptalo zeleno.

Opecen.indd 17

5.11.2013. 9:55:25

18 Pod od sivih kamenih ploča bio je nov. Osvrnuo se oko sebe i shvatio kako se ovdje mnogo toga promijenilo. Sad su tu bile i velike biljke u još većim teglama, zidovi su bili obojani u bijelo i ukrašeni umjetničkim slikama kakve on obično ne razumije. Vidio je kako sad imaju i kantinu, kroz staklena vrata pa lijevo. Prijam se nalazi na suprotnoj strani, također iza staklenih vrata. Otvorio je vrata i ušao. Još jedan dimni alarm na stropu. Dobro.

Za pultom je sjedila crvenokosa žena kose vezane u rep i nije se činila dobro raspoloženom. Grčevito je tipkala po tipkovnici računala. Svjetlo s ekrana blještalo je u njezino mrzovoljno lice. Iza nje su poštanski pretinci izgledali kao da će se prevrnuti od papira, brošura, paketa i pošiljaka. Na zidu je okačen televizijski ekran.

Pažnju mu je privukla naslovnica. Pročitao je naslov: PRONAĐENA MRTVA ŽENA A onda i podnaslov: U šatoru na Ekebergsletti pronađena mrtva žena.

Policija sumnja na ubojstvo.

Uredništvo još nije stiglo razraditi slučaj, pomislio je, budući da ista informacija stoji i u naslovu i podnaslovu. Novinari još nisu ni izašli na teren. Slučaj je ilustriran fotografijom sa žutom trakom koja je snimljena na nekom drugom mjestu zločina.

Krasno.

Henning je čekao da ga žena s prijama primijeti. Nije. Prišao joj je bliže i pozdravio. Podignula je pogled. Prvo je piljila u njega kao da ju je udario, a onda je uslijedila ona neizbježna reakcija. U čudu je razjapila usta pa pogledom prešla preko njegovog lica, oži‑ ljaka od požara, brazgotina. Nisu to veliki ožiljci, a kamoli toliko strašno preveliki, no dovoljno su veliki da ljudi zure u njega duže nego što bi trebali.

“Očito trebam propusnu karticu”, rekao je, najpristojnije koliko je mogao. Žena je još uvijek zurila u njega, a onda se prisilila tr‑ gnuti iz misli u koje se sama sklonila. Počela je čeprkati po nekim papirima.

“Ah, da. Ah… Kako se zoveš?”

“Henning Juul.”

Opecen.indd 18

5.11.2013. 9:55:25

19 Naglo se sledila i zastala, a onda opet polako podigla pogled prema njemu. Činilo se kao da je prošla vječnost dok nije izgo‑ vorila: “Znači, to si ti…”

Zbunjeno je kimnuo glavom. Otvorila je ladicu i prokopala po nekim papirima dok konačno nije pronašla kutiju i u njoj pro‑ pusnu karticu.

“Dobit ćeš privremenu. Treba malo vremena dok se ne naprave nove. A kad ih naprave onda ih moraju kodirati i vani, kako bi sam mogao otvoriti ulazna vrata. Uostalom, znaš kako to ide. Kod je 1221. Trebalo bi biti lako za zapamtiti.”

Dodala mu je karticu.

“A sad te moram fotografirati.”

Pogledao ju je.

“Fotografirati?”

“Pa, da. Treba nam fotografija za propusnicu. A trebat će nam tvoja fotografija da je možemo objaviti kraj imena autora. Pa ćemo sad jednim udarcem ubiti dvije muhe, zar ne? Ha, ha…” Žena se pokušala nasmijati, ali su joj usne samo lagano zadrhtale.

“Završila sam tečaj fotografije”, brzo je dodala, kao da želi pre‑ duhitriti bilo kakav njegov prigovor. “Samo stoj tu gdje jesi, ta‑ko, a ja ću obaviti ostalo.”

Odnegdje ispod pulta, izvukla je kameru, pričvrstila je na stativ i okrenula ručicu. Henning nije znao kamo gledati, pa je samo zurio preda se.

“Bit će to u redu. Probaj se nasmijati!”

Smiješak. Ne sjeća se kad se zadnji put smijao. Škljocnula je triput uzastopce.

“Odlično! Zovem se Selvi”, rekla je i pružila mu ruku preko pulta. Prihvatio je njezinu ruku i upoznali su se. Meka i lijepa koža. Ne sjeća se kad je zadnji put osjetio dodir meke i lijepe kože na svojoj. Stisnula mu je ruku taman dovoljno čvrsto. Gledao je u nju, a ne u strop.

Kad se okrenuo i otišao, pitao se je li možda primijetila kako mu je na usnama zatitrao lagani smiješak.

Opecen.indd 19

5.11.2013. 9:55:26

3. poglavlje

Dok se penjao od prijama do drugog kata, Henning je morao upotrijebiti svoju novu propusnicu ni više ni manje nego triput.

Iako je redakcija ostala na istome mjestu, ništa ga ovdje nije podsje‑ ćalo na mjesto na kojem je do prije dvije godine gotovo živio. Sve je bilo novo, čak i tepih. Sve je puno sivih i bijelih ploha, dobili su čajnu kuhinju, čak bi se kladio da su u ormarima čiste čaše i šalice.

Posvuda su bili LCD‑ekrani, na stolovima, na zidovima.

Razgledao je ured. Četiri dimna alarma. I dva crvena aparata s pjenom. Dobro. U svakom slučaju dovoljno dobro.

Prostorija ima oblik dugačkog, velikog slova L. Radni prostor je do prozora, a stolovi i stolice iza pregrade od obojenog stakla.

Tu su i majušne zasebne prostorije, za slučaj da netko treba odraditi intervju bez publike ili buke oko sebe. Tu su i toaleti, čak i oni za invalide, iako nije vidio nikoga s nekom tjelesnom manom. Pret‑ postavljao je da postoje pravila koja reguliraju takve stvari. Aparat za kavu uvijek su imali, ali sad imaju Aparat Za Kavu. Aparat koji za 29 sekundi napravi šalicu crne kave. A ne četiri, kao onaj stari.

Henning voli kavu. Ne možeš biti dobar novinar, ako ne voliš kavu.

Odmah je prepoznao zujanje. Razne inozemne TV‑postaje vrte jedne te iste vijesti. I sve su im breaking news. Burzovni izvje‑ štaji klize po dnu ekrana. Hrpa TV‑ekrana pokazuje što su NRK i TV2 javili na svojim staromodnim, ali još uvijek funkcionalnim teletekst‑stranicama. Informativni program vrti svoje priloge u krug. I oni na dnu ekrana daju srž vijesti u jednoj jedinoj rečenici.

Opecen.indd 20

5.11.2013. 9:55:26

21 Začuo je poznati zvuk karakterističan za policijski radio, kao da R2D2 iz Ratova zvijezda u pravilnim razmacima dolazi na vrata iz neke daleke, daleke galaksije. S nekog radija čule su se NRK-ove vijesti.

Još uvijek mamurni novinari bubnjaju po tipkovnicama, te‑ lefoni im zvone, raspravljaju o slučajevima, predlažu koju temu sagledati iz kojeg ugla. U kutu deska, koji je srce redakcije, na kojem se sav materijal žvače, važe, odbacuje, odobrava, pročišćava ili snažnije dorađuje, leži hrpa novina, pravih, papirnatih novina, novih i starih, na koje se bacaju novopridošli novinari pa ih preži‑ vaju dok srču prvu šalicu kave.

To je uobičajeni kontrolirani kaos. Svejedno, njemu se sve čini tako strano. Sigurnost koju je osjećao nakon dugogodišnjeg rada na ulici, vani, na terenu, kad se mogao iznenada pojaviti na mjestu zločina i osjećati ga kao svoje prirodno mjesto, kao da je potpuno nestala. Kao da sve to pripada nekom drugom životnom razdoblju, nekoj drugoj eri.

Opet se osjeća kao da je početnik. Ili kao da igra u nekoj kazališnoj predstavi u kojoj je dobio glavnu ulogu nekog jadnika, lika na kojega svi moraju paziti, i pomagati mu da se opet digne na noge. Iako dosad nije izmijenio ni jednu jedinu riječ ni sa kim osim sa Selvi, imao je dojam kako svi misle da on više neće raditi kao nekad. Henning Juul nikad više neće biti onaj stari.

Učinio je još nekoliko kolebljivih koraka pa zastao te pokušao pronaći neko poznato lice. No, sve su to bila samo lica i ulomci iz daleke prošlosti, kao da je u epizodi To je tvoj život. A onda je zapazio Korea.

Kore Hjeltland navirivao se preko ramena jednom od novinara na desku. Kore je urednik vijesti u 123novostima. Nizak je i mršav tip, s razbarušenom kosom i strašću kakvu Henning nije susreo nikad u životu. Kore je poput ubrzanog Duracell‑zeca sa stotinama priča u glavi i cijelom paletom stajališta s kojih može sagledati bilo koji slučaj.

Zato i jest urednik vijesti. Da je do Korea, on bi bio nadre‑ đen urednicima svih rubrika, i još uz to bio noćni urednik. Ima Touretteov sindrom * što nije baš najbezazlenija bolest ako želiš voditi redakciju i uz to održavati društveni život.

Touretteov sindrom čine višestruki motorički i jedan ili više glasovnih tikova. (Op. ur.)

*

Opecen.indd 21

5.11.2013. 9:55:26

22 Ali, Kore to drži pod kontrolom, tikove i sve to. Henning nije znao kako mu uspijeva, ali, eto, nekako jest.

I Kore je opazio njega, mahnuo mu, držeći jedan prst u zra‑ ku. Henning je kimnuo i mirno stajao dok je Kore davao upute novinaru deska.

“Istakni to u podnaslovu, to privlači najviše pažnje. A ne to da je šator bio bijel i kupljen u Maxbou u ožujku. Kužiš?”

“Maxbo ne prodaje šatore.”

“Ma, nebitno, ali kužiš na što mislim. I stavi čim ranije podatak da je bila gola kad su je pronašli. To je važno. Nek’ ljudi imaju neku seksi sliku u glavu. Nek’ malo fantaziraju.”

Novinar deska je kimnuo glavom. Kore ga je potapšao po rame‑ nu i poskočio prema Henningu. Spotakao se o žicu na podu, ali se ispravio i unatoč tome što mu je bio na nekoliko metara, glasno mu se obratio: “Henning! Lijepo je opet vidjeti te! Dobrodošao natrag!”

Kore je ispružio ruku i nije čekao da mu Henning pruži svoju.

Povukao ju je prema sebi i protresao. Henning je osjetio kako mu lice gori.

“Onda? Kako je? Jesi li spreman opet malo loviti klikove?”

Henning je u prvi mah pomislio kako bi slušalice za uši možda bile dobra investicija.

“U svakom slučaju, ovdje sam”, odgovorio je.

“Divno! Divno! Trebaju nam takvi kao što si ti, takvi koji znaju što čitatelji žele. Super! Seks prodaje sve, bit će puno lovice. Sise i guzice, nose nama parice.”

Kore se glasno nasmijao, lice mu se lagano trznulo, no nastavio se smijati. Svojevremeno je napravio puno naslova koji se rimuju. Čovjek voli rimu.

“Eh, da. Mislio sam da bi bilo najbolje da sjediš ovdje zajedno s drugima u rubrici.”

Kore je uzeo Henninga za ruku i povukao ga pored crve‑ nog staklenog zida. Šest računala, po tri sa svake strane stola, bila su okrenuta jedna prema drugima. Iza njih, brdo novina leži na okruglom stolu.

“Vjerojatno si primijetio kako se tu dosta toga mijenjalo, ali nisam ništa promijenio na tvom radnom mjestu. Isto je kao i prije.

Nakon onog što se dogodilo, pomislio sam da ćeš ti – ehm – naj‑ bolje sam znati želiš li nešto od ovoga baciti.”

Opecen.indd 22

5.11.2013. 9:55:26

23 “Baciti?”

“Da. Ili premjestiti. Ili… Što već.”

Henning se osvrnuo oko sebe.

“A gdje su ostali?”

“Tko to?”

“Pa, ostali u redakciji…”

“Ako znam, odnio me vrag, taj komad meni je drag. No, da.

Heidi je ovdje. Heidi Kjus. Zadužena je za unutarnju politiku, urednica je.”

Henning je osjetio probadanje u prsima. Heidi Kjus.

Prije milijun godina, Heidi je bila jedna od prvih koju je zapo‑ slio kao pripravnicu netom nakon završenog Novinarskog fakulteta u Oslu. Obično ti koji su tek diplomirali pršte teorijom, tako da zaboravljaju ono najvažnije što je potrebno za dobrog novinara: lijepo ponašanje i zdrav razum. A ako su još k tome znatiželjne naravi i ne zadovoljavaju se olako prvim odgovorima koje dobiju na svoja pitanja, zaista mogu daleko dogurati. Ali ako želiš biti vraški dobar novinar, moraš biti i malo gad, baciti oprez u vjetar i imati dovoljno snage da podneseš utrku, prihvatiš neuspjeh, ali i da ne odustaneš ako nanjušiš dobru priču.

Heidi Kjus imala je sve to. Od prvog dana. I više od svega, imala je takvu glad prema pričama kakvu Henning nikad prije nije susreo. Od samog početka, ni jedna joj priča nije bila premala, ni jedna prevelika, i nije prošlo dugo dok si sama nije osigurala izvore, kontakte i iskustvo. Kad je počela shvaćati da je sposobna, uz svako­ dnevnu tešku šminku na sebe je stavljala i solidnu dozu arogancije.

Neki novinari imaju karizmu, stav prema svom okružju koji vrišti “posao koji radim je najvažniji na čitavom svijetu i nitko ga ne radi bolje od mene”. Heidi se divila ljudima koji su znali upotrije­ biti laktove, a uskoro ih je i sama počela upotrebljavati. Stvorila si je svoj prostor, čak i dok je bila pripravnica. Postavljala je zahtjeve.

Henning je radio u Nettavisenu u vrijeme kad je Heidi diplo‑ mirala. Bio je njihov novinar crne kronike, istovremeno zadužen za poduku novih novinara i pripravnika. Učio ih je nekim triko‑ vima, ispravljao ih, a usput gurao prema cilju: od njih je trebalo stvoriti radilice koje su u stanju same odraditi vrhunske zadatke i top‑priče koje će privlačiti čitatelje da 24 sata dnevno klikaju na njihovu web stranicu.

Opecen.indd 23

5.11.2013. 9:55:26

24 Uživao je u tom poslu. A Nettavisen je bio dobro mjesto za mnoge početnike, iako ih većina nije shvaćala da voze Formulu 1 zagušenim ulicama tog medijskog cirkusa koji je svakim danom sve veći. Mnogi od njih nisu bili sposobni za taj život, za taj način razmišljanja i rada. A problem je bio i taj što su oni odlazili, čim bi on u njima vidio obrise dobrog internetskog novinara. Dobijali su ponude za druge poslove, bolje poslove ili ugovore na puno radno vrijeme negdje drugdje.

Heidi je nestala već nakon četiri mjeseca. Dobila je ponudu od novina Dagbladet koju nije mogla odbiti. Nije ju mogao kriviti.

Dagbladet. Bolji status. Više novca. Heidi je željela sve, i željela je to odmah. I dobila je.

I sad će mu ona biti šefica. O, pakao, pomislio je. To ne može dobro završiti.

“To će biti dobro za tebe, da te opet vratimo u sedlo, Henning”, oduševljeno je zaključio Kore.

Henning je samo promumljao.

“Jutarnji kolegij je za deset minuta. Dovući ćeš se do tamo, zar ne?”

Henning je opet promumljao.

“Divno! Divno! Sad bježim. Imam drugi sastanak.”

Kore se nasmiješio, podignuo palac uvis, okrenuo se i otišao.

U prolazu, još je nekog kolegu potapšao po ramenu pa nestao za uglom. Henning je odmahnuo glavom. Potom je sjeo u svoj stolac koji je zaškripao i zaljuljao se poput starog broda. Novi crveni no‑ tes još uvijek zapakiran u omot, ležao je pokraj tipkovnice. Četiri kemijske olovke. Okladio bi se da nijedna od njih ne radi. Gomila isprintanih stranica; prepoznao je neka od istraživanja na kojima je radio. Prastari mobilni telefon nepotrebno je zauzimao prostor, a onda je ugledao kutiju s posjetnicama. Svojim posjetnicama.

Pogled mu je zastao na uokvirenoj fotografiji koja je nakrivlje‑ no počivala na pisaćem stolu. Na njoj je dvoje ljudi, žena i dječak.

Nora i Jonas.

Ostao je sjediti i gledati u njih, a da ih zapravo nije vidio. Ne‑ moj se osmjehnuti. Molim te, nemoj mi se osmjehnuti.

U redu je. Ne boj se. Pazit ću na tebe.

Pružio je ruku prema okviru, podigao ga i vratio na stol.

Licem prema dolje.

Opecen.indd 24

5.11.2013. 9:55:26