Poruka u boci

Nicholas Sparks

Poruka u boci S engleskog prevela Bisera Fabrio

Poruka_u_boci.indd 3

10.2.2014. 11:16:52

Prolog

Boca je bačena s palube u more jedne tople ljetne večeri, nekoliko sati prije nego što je počelo kišiti. Krhka, kao i sve boce, da je bila bačena na zemlju, razbila bi se. Ali dobro začepljena i bačena u more, kao ova, bila je jedna od najpogodnijih, ljudskom rodu poznatih, stvari koje plove. Mogla je slobodno plutati i ništa joj nisu mogli ni uragani, ni tropske oluje, ni snažne struje.

Bila je, zapravo, savršen dom za poruku koju je nosila u sebi, poruku koja je poslana da bi se ispunilo obećanje.

Kao i sve boce prepuštene ćudima oceana, i ovoj je kurs bio nepredvidiv. Vjetrovi i struje igraju važnu ulogu u određivanju pravca kojim plove sve takve boce, a smjer im znaju promijeniti i oluje i otpaci. Ponekad se zakvače za ribarsku mrežu koja ih onda ponese na desetke kilometara u suprotnom pravcu od onog kojim su se kretale. Tako dvije boce istovremeno bačene u ocean mogu završiti svaka na svom kontinentu ili čak na suprotnim stranama svijeta. Ne može se predvidjeti kamo će boca otputovati i to je dio tajne koju ona skriva.

Ta tajna kopkala je mnoge otkako ljudi bacaju boce u more, ali samo su malobrojni pokušali saznati nešto više o tome. Godine 1929. skupina njemačkih znanstvenika pokušala je pratiti put jedne boce. Bačena je u južni dio Indijskog oceana s porukom neka onaj tko je nađe zabilježi mjesto na kojem ju je našao i potom je ponovo baci u more. Boca je do 1935. godine obišla svijet i prešla otprilike dvadeset i pet tisuća kilometara, što je službeno najveća zabilježena udaljenost.

Poruka_u_boci.indd 9

10.2.2014. 11:16:52

10

Stoljećima se pisalo o porukama u bocama i za njih su vezana neka od najpoznatijih imena u povijesti. Ben Franklin je, naprimjer, sredinom 18. stoljeća koristio boce s porukama kako bi prikupio osnovna saznanja o strujama na istočnoj obali Amerike, a podaci do kojih je došao koriste se i dan-danas. Čak i mornarica Sjedinjenih Država koristi boce radi prikupljanja podataka o plimi, oseci i strujama, a pomoću njih vrlo se često prati kretanje naftnih mrlja.

Najslavnija poruka u boci ikada poslana tiče se mladog mornara Chunosukea Matsuyame koji je nakon brodoloma 1784. godine ostao zarobljen na koraljnom grebenu bez hrane i vode. Prije nego što je umro, na komadu drveta urezao je ono što se dogodilo, a zatim tu poruku stavio u bocu. Stotinu i pedeset godina kasnije, 1935. godine, boca je nađena u malom obalnom selu u Japanu gdje je Matsuyama rođen.

Međutim, boca bačena jedne tople ljetne večeri nije nosila poruku o brodolomu niti joj je svrha bila istraživanje mora. Ipak, nosila je poruku koja će zauvijek promijeniti živote dvoje ljudi, koji se inače nikada ne bi sreli, i zbog toga se može nazvati sudbonosnom. Šest dana boca je polako plovila prema sjeveroistoku, nošena vjetrovima koji su nastali u pojasu visokog tlaka zraka nad Meksičkim zaljevom. Sedmog dana vjetar je stao, a boca je nastavila prema istoku, pronašla Golfsku struju pa dobivši na brzini, krenula na sjever prelazeći gotovo stotinu kilometara dnevno.

Nakon dva i pol tjedna boca je i dalje pratila Golfsku struju. Ali sedamnaestog dana jedna druga oluja – ovoga puta nad središnjim Atlantikom – donijela je jake istočne vjetrove koji su bili dovoljno snažni, pa su otpuhali bocu prema Novoj Engleskoj. Bez Golfske struje koja ju je gurala boca je ponovo usporila i idućih pet dana plutala u svim pravcima u blizini obala Massachusettsa, sve dok se nije zaplela u ribarsku mrežu Johna Hanesa. On je pronašao bocu među stotinama ulovljenih riba i bacio je u stranu kako bi prvo pregledao ulov. Sudbina je htjela da se boca ne razbije, ali brzo je zaboravljena, pa je ostala na pramcu ostatak popodneva, a potom i predvečer, u vrijeme kada je brod krenuo natrag u zaljev Cape Cod. U osam i trideset te večeri, kad je brod već uplovio u zaljev, Hanes je ponovo naletio na bocu dok je palio cigaretu. Kako je sunce već bilo gotovo zašlo, u njoj nije vidio ništa neobično, pa ju

Poruka_u_boci.indd 10

10.2.2014. 11:16:52

11

je bez razmišljanja ponovo zavitlao u more i tako pomogao da se boca pojavi u blizini jednog od mnogih malenih obalnih naselja u zaljevu.

No to se nije odmah dogodilo. Boca je nekoliko dana plutala amo-tamo, kao da odlučuje kojim će smjerom krenuti, i naposljetku ju je more izbacilo na plažu u blizini Chathama.

I ondje je nakon dvadeset šest dana i gotovo tisuću dvjesto kilometara konačno završila svoje putovanje.

Poruka_u_boci.indd 11

10.2.2014. 11:16:52

1. poglavlje

Puhao je hladan prosinački vjetar i Theresa Osborne prekrižila je ruke na prsima dok je gledala u pučinu. Nešto ranije kad je stigla, obalom je šetalo nekoliko ljudi, ali uočili su oblake i otišli.

Sad je bila sama na plaži i upijala je prizor pred sobom. Ocean je odražavao boju neba i izgledao poput tekućeg željeza, a valovi su uporno zapljuskivali obalu. Polako su se spuštali teški oblaci, magla je postajala sve gušća i skrivala obzor. Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme zadivila bi je veličanstvena ljepota krajolika koji se pružao pred njom, ali sad dok je stajala na plaži, shvatila je da ne osjeća ama baš ništa. Zapravo, na neki način osjećala se kao da i nije ondje, kao da je sve samo san.

Još jutros dovezla se ovamo, ali gotovo se i nije sjećala puta.

A kad je već odlučila doći, isplanirala je ovdje i prenoćiti. Sve je organizirala i čak se radovala mirnoj noći daleko od Bostona, ali dok je gledala ocean kako se pjeni i kovitla pred njom, shvatila je da zapravo ne želi ostati. Odvest će se kući čim završi, bez obzira na to koliko kasno bilo.

Kad je konačno bila spremna, Theresa je polako krenula prema oceanu. Pod rukom je imala torbu koju je tog jutra pažljivo spakirala vodeći računa da ništa ne zaboravi. Nije nikome rekla što nosi sa sobom ni što toga dana kani učiniti. Samo je rekla da ide u božićnu kupovinu. Bio je to savršen izgovor i iako je bila sigurna kako bi je razumjeli i da je rekla istinu, ovo putovanje nije željela ni s kim dijeliti. Bila je sama i kad je ono započelo, pa ga je željela sama i završiti.

Poruka_u_boci.indd 13

10.2.2014. 11:16:52

14

Theresa je uzdahnula i pogledala na sat. Uskoro će stići plima i tad će napokon biti spremna. Na maloj uzvisini pronašla je mjesto koje joj se činilo udobnim pa sjela na pijesak i otvorila torbu.

Prevrtala je po njoj i izvukla omotnicu. Duboko je uzdahnula i pažljivo je otvorila.

U njoj su bila tri pažljivo presavijena pisma koja je pročitala nebrojeno puta. Držala ih je pred sobom, sjedila je na pijesku i gledala u njih.

U torbi je bilo još stvari, ali još ih nije bila spremna pogledati.

Umjesto toga usredotočila se na pisma. Pisao ih je kemijskom olovkom, pa se na nekim mjestima tinta razmrljala. Papir s naslikanim jedrenjakom u gornjem desnom kutu s vremenom je na nekim mjestima posve izblijedio. Znala je da će doći dan kad riječi više neće biti čitke, no vjerovala je kako ih nakon ovog dana više neće imati toliku potrebu čitati.

Kad je završila, polako je vratila pisma u omotnicu jednako pažljivo kao što ih je izvadila. Nakon što je spremila omotnicu u torbu, ponovo je pogledala prema plaži. S mjesta na kojem je sjedila mogla je vidjeti i gdje je sve počelo.

Sjetila se kako je u cik zore otišla trčati po plaži; još je jasno vidjela to ljetno jutro. Počinjao je divan dan. Promatrala je svijet oko sebe i slušala prodorne krike čigri dok su valovi blago zapljuskivali pijesak. Iako je bila na odmoru, rano je ustala da ne mora paziti kuda trči. Za nekoliko sati plaža će biti prepuna turista koji će ležati na ručnicima i sunčati se na vrućim zrakama novoengleskog sunca. Cape Cod u to je doba godine uvijek bio krcat, no kako je većina turista spavala malko dulje, ona je mogla uživati u trčanju po čvrstom glatkom pijesku koji za sobom ostavlja plima.

Za razliku od nogostupa u Bostonu, pijesak je bio mnogo ugodnija podloga za trčanje, pa je znala da je koljena neće boljeti kao što su je ponekad boljela nakon što bi trčala po betonu.

Oduvijek je voljela trčati. Tu je naviku stekla još u školi, kad je trčala i u prirodi i po atletskim stazama. Iako se više nije natjecala i malokad je mjerila vrijeme, trčanje joj je njoj prilika da bude sama sa svojim mislima. Smatrala je to nekom vrstom meditacije i zato je voljela trčati sama. Nikad nije shvaćala ljude koji trče u skupinama.

Poruka_u_boci.indd 14

10.2.2014. 11:16:52

15

Koliko god da je voljela svog sina Kevina, bilo joj je drago što nije s njom. Svaka majka povremeno treba predah i radovala se tome što će se ovdje moći opustiti. Neće ga morati voziti na večernje nogometne utakmice ili plivanje ni slušati treštanje MTV-ja u pozadini, neće mu morati pomagati oko domaće zadaće ni buditi se usred noći i tješiti ga kada ga uhvate grčevi u nogama. Prije tri dana odvela ga je na aerodrom odakle je otputovao u Kaliforniju svom ocu, njezinom bivšem mužu. Na rastanku poljubio ju je i zagrlio tek kad ga je podsjetila na to. “Oprosti, mama”, rekao joj je potom. “Volim te. Nemoj da ti previše nedostajem, u redu?”

A onda se okrenuo i dodao kartu stjuardesi pa gotovo uskočio u avion i ne osvrnuvši se.

Nije mu zamjerala što je gotovo zaboravio na nju. Kevin ima dvanaest godina i u onoj je nezgodnoj fazi kad klinci misle da nije nimalo kul zagrliti i poljubiti majku na javnom mjestu. Osim toga, mislio je o drugim stvarima. Radovao se tom putovanju još od prošlog Božića. S tatom će posjetiti Grand Canyon, provest će tjedan dana na raftingu po rijeci Colorado i naposljetku otići u Disneyland. Svakom djetetu to je putovanje iz snova i ona je zbog toga bila sretna. Iako ga neće biti šest tjedana, znala je da je za njega dobro provesti neko vrijeme s ocem.

Otkako su se razveli prije tri godine, David i ona ostali su u prilično dobrim odnosima. Iako nije bio najbolji suprug, Kevinu je bio dobar otac. Nikad mu nije propustio poslati rođendansku čestitku ili poklon za Božić, zvao ga je svakog tjedna i nekoliko puta godišnje putovao s jednog kraja Amerike na drugi samo kako bi proveo vikend s njim. Bila su tu, naravno, i viđanja koja je odredio sud – šest tjedana preko ljeta, svaki drugi Božić i jedan tjedan preko uskrsnih praznika. Annette, Davidova nova žena, imala je pune ruke posla oko bebe, ali Kevinu se sviđala i nikad se nije vratio kući ljutit ili s osjećajem da je bio zanemaren. Zapravo, uglavnom je oduševljeno pričao o svojim posjetima i o tome koliko se zabavljao.

Bilo je trenutaka kad je zbog toga osjećala i ubod ljubomore, ali trudila se to prikriti pred njim najbolje što je mogla.

Sad je na plaži trčala umjerenim tempom. Deanna će je pričekati s doručkom dok ne otrči svoje, a Brian će dotad već otići. Theresa se radovala tom druženju. Njih dvoje bili su stariji par, oboje blizu šezdesetih, ali Theresa nije imala bolje prijateljice od Deanne.

Poruka_u_boci.indd 15

10.2.2014. 11:16:52

16

Deanna je bila izvršna urednica u novinama za koje je i Theresa radila i sa svojim mužem Brianom već je godinama dolazila u Cape.

Uvijek su boravili na istom mjestu, u Fisherovoj kući, i kad je čula da Kevin ide kod oca u Kaliforniju i da će tamo provesti dobar dio ljeta, nagovarala je Theresu da ode s njima u Cape. “Brian svakoga dana ionako igra golf, a meni bi bilo drago imati društvo”, rekla joj je. “Uostalom, što ćeš raditi? Moraš katkad izaći iz tog stana.”

Theresa je znala da je Deanna u pravu i nakon nekoliko dana razmišljanja konačno je pristala. “Tako mi je drago”, rekla je Deanna s pobjedonosnim izrazom lica. “Vidjet ćeš da će ti se svidjeti.”

Theresa je morala priznati da je mjesto zaista prekrasno. Fisherova kuća bila je predivno restauriran dom jednog kapetana i nalazila se na samoj ivici litice koja gleda na zaljev Cape Cod. Čim joj se ukazala na obzoru, Theresa je malko usporila. Za razliku od mladih trkača koji ubrzaju pri kraju trčanja, ona je voljela usporiti i trčati polako. U trideset i šestoj godini više se nije oporavljala brzo kao nekad. Dok joj se disanje smirivalo, razmišljala je kako provesti ostatak dana.

Na odmor je ponijela pet knjiga koje je željela pročitati još prošle godine, ali nikako nije stizala. Činilo joj se da jednostavno nema dovoljno vremena. Ne uz Kevina i njegovu nepresušnu energiju, ne uz kućne obaveze i svakako ne uz toliko posla koji joj se neprestano gomilao na radnom stolu. Kao kolumnistica Boston Timesa bila je pod neprestanim pritiskom rokova i svakog je tjedna morala napisati tri teksta. Većina njezinih kolega bila je uvjerena da je to lako – samo treba natipkati tri stotine riječi i završiti s poslom za taj dan – ali uopće nije bilo tako. Nije joj bilo lako uvijek pronalaziti nove i zanimljive originalne teme vezane uz roditeljstvo i odgoj, posebno ako je željela da te njezine kolumne objave i u drugim medijima. Njezinu kolumnu “Moderno roditeljstvo” već je prenosilo šezdeset časopisa diljem zemlje, ali uglavnom jednom ili dvaput tjedno. A kako su ponude o objavljivanju njezine kolumne u drugim časopisima počele stizati tek prije godinu i pol, u većini tih časopisa bila je nova i nije si mogla priuštiti slobodne dane.

Prostor za kolumne u većini tih novina bio je jako ograničen, a za njega su se otimale stotine drugih kolumnista.

Theresa je prvo usporila, a potom i posve prestala trčati dok je iznad nje kružila kaspijska čigra.

Poruka_u_boci.indd 16

10.2.2014. 11:16:52

17

Vlaga je bila velika, pa je podlakticom obrisala znoj s lica.

Duboko je udahnula, na trenutak zadržala dah i onda ga ispustila pogledavši prema oceanu. Budući da je bilo rano, ocean je i dalje bio tmurnosiv, ali to će se promijeniti čim se sunce još malo digne. Izgledao je primamljivo. Začas je izula tenisice i čarape pa krenula prema rubu vode i pustila da joj mali valovi zapljusnu noge. More je osvježavalo, pa je nekoliko minuta gazila naprijed-natrag po pijesku. Odjednom joj je bilo drago što se posljednjih mjeseci potrudila napisati nešto više tekstova pa ovaj tjedan ne mora misliti na posao. Više se nije mogla sjetiti kad se posljednji put dogodilo da joj računalo nije u blizini ili da nema sastanak na koji mora stići, ili neki rok koji mora ispoštovati.

Tako daleko od svog radnog stola osjetila se slobodnom. Gotovo kao da opet ima sudbinu u svojim rukama, kao da život tek započinje.

Istina, kod kuće ju je čekalo mnogo stvari koje je morala obaviti. Kupaonicu je dosad već trebalo obnoviti, zalijepiti nove zidne tapete i prekriti rupe koje su ostavili čavli u zidovima. I trebalo je okrečiti cijeli stan. Prije dva mjeseca kupila je zidne tapete i boju, držače za ručnike, kvake, novo ogledalo i alat, ali te kutije još nije ni otvorila. Neprestano je to odgađala za idući vikend premda je vikendima bila jednako zaposlena kao radnim danima. Sve te kupljene stvari i dalje su stajale u vrećicama u kojima ih je donijela kući. Smjestila ih je iza usisavača i svaki put kad bi otvorila ormar, činilo bi joj se kao da se rugaju njezinim dobrim namjerama. Možda, pomisli, kad se vratim kući…

Okrenula je glavu i malo dalje na plaži ugledala muškarca. Bio je stariji od nje, možda u pedesetima, lica preplanula kao da ovdje provodi cijelu godinu. Doimalo se kao da se ne miče. Jednostavno je stajao i puštao da mu valovi zapljuskuju noge. Primijetila je da je zatvorio oči. Kao da uživa u ljepoti svijeta oko sebe, a da ga pritom ne mora gledati. Na sebi je imao izblijedjele traperice zavrnute do koljena i široku košulju koja je padala preko njih. Dok ga je gledala, odjednom je poželjela da je i sama neka druga osoba. Kako bi bilo hodati plažom bez ijedne jedine brige? Kako bi bilo svakoga dana dolaziti na neko mirno mjesto, daleko od buke i gužve Bostona, i samo uživati u onome što život nudi?

Poruka_u_boci.indd 17

10.2.2014. 11:16:52

18

Zakoračila je dublje u more i oponašala muškarca nadajući se da će osjetiti što i on, ma što god to bilo. Ali kad je zatvorila oči, bila je u stanju misliti samo na Kevina. Sâm Bog zna da je željela provoditi više vremena s njim, a najviše od svega htjela je biti strpljivija kad su zajedno. Bilo bi joj drago da može sjediti i razgovarati s njim, igrati monopoly ili jednostavno gledati televiziju bez nagona da ustane s kauča i radi nešto važnije. Bilo je trenutaka kad se osjećala kao varalica, kad je Kevinu tvrdila kako joj je on na prvom mjestu i kako će mu obitelj uvijek biti oslonac u životu.

Ali problem je bio u tome što ju je uvijek čekao neki posao.

Trebalo je oprati posuđe, srediti kupaonicu, isprazniti mačju posudu; popraviti auto, oprati rublje, platiti račune. I iako joj je Kevin mnogo pomagao oko kućanskih poslova, i on sam bio je zauzet gotovo koliko i ona. Imao je obaveze u školi, prijatelje, svoje aktivnosti. Tako se događalo da časopisi završavaju u smeću nepročitani, pisma ostaju nenapisana, a ponekad, kao u ovakvim trenucima, plašila se da život prolazi pored nje.

Ali kako to promijeniti? “Živi život od danas do sutra”, uvijek joj je govorila majka, ali njezina majka nije morala raditi izvan kuće niti je morala sama odgajati jakog i samouvjerenog ali brižnog sina, i to bez muške ruke. Nije shvaćala pritisak s kojim se Theresa suočavala na dnevnoj bazi. Nije to shvaćala ni njezina mlađa sestra Janet koja je krenula majčinim stopama. Ona i njezin muž bili su u sretnom braku već skoro jedanaest godina i imali su tri predivne djevojčice. Edward nije bio neki sjajan tip, ali bio je iskren, naporno je radio i sam doprinosio obitelji, pa Janet nije morala raditi. Bilo je dana kad je Theresa mislila kako bi se možda i njoj sviđao takav život, pa makar to značilo da se mora odreći karijere.

Ali to nije bilo moguće. Ne otkako su se ona i David rastali.

Već su prošle tri godine, četiri ako se računa i godina dana tijekom koje su živjeli odvojeno. Nije prezirala Davida zbog onoga što je učinio, ali više ga nije poštovala. Preljub, bilo da se radi o seksu za jednu noć ili dugoj vezi, nije bio nešto preko čega je mogla prijeći. Nije ju tješilo ni to što se nije oženio tom ženom s kojom ju je varao dvije godine. Uništeno povjerenje nije se dalo popraviti.

David se vratio u rodnu Kaliforniju godinu dana nakon što su se rastali i nakon nekoliko mjeseci upoznao je Annette.

Poruka_u_boci.indd 18

10.2.2014. 11:16:52

19

Njegova nova žena bila je vrlo religiozna i malo-pomalo i Davida je zainteresirala za crkvu. Njezin bivši muž, koji je dotad bio agnostik, kao da je oduvijek bio gladan za nečim značajnijim u životu, za nekom spoznajom. Sad je redovito odlazio u crkvu i čak je bio angažiran kao bračni savjetnik uz tamošnjeg pastora. Često se pitala što on to može savjetovati nekome tko čini isto ono što je učinio on sam, kako može pomoći drugima kad nije mogao obuzdati samoga sebe? Nije znala, a nije ni željela znati. Jednostavno joj je bilo drago što ga i dalje zanima njihov sin.

Naravno, kad su se ona i David rastali, pukla su i mnoga prijateljstva. Sada kad više nije bila dio bračnog para, činilo joj se kao da za nju nema mjesta na božićnim zabavama ili roštiljima u dvorištu.

No nekoliko je prijatelja ostalo, pa je na telefonskoj sekretarici znala zateći njihove pozive na ručak ili kod njih na večeru. Povremeno bi i otišla, no uglavnom je odbijala takve pozive. Nijedno od tih prijateljstava nije joj se činilo isto kao nekad, a, naravno, i nije bilo.

Stvari se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, a život ide dalje.

Nakon razvoda izašla je s muškarcima svega nekoliko puta. Nije stvar u tome da nije privlačna. Često su joj to govorili. Tamnosmeđa kosa do ramena, ravna kao niti paučine. U njezinim očima, na račun kojih je najčešće dobivala komplimente, svijetle točkice boje lješnjaka u kojima se kad bi bila vani, bljeskala svjetlost. S obzirom na to da je svakodnevno trčala, bila je u formi i izgledala je mlađe. Nije se ni osjećala starom, ali u posljednje vrijeme kad bi se pogledala u ogledalo, činilo joj se da je godine sustižu. Nova bora u kutu oka, sijeda vlas koja kao da je izrasla preko noći, pomalo umoran izraz lica kao posljedica neprestane žurbe.

Prijatelji su mislili da je luda. “Izgledaš bolje sad nego prije nekoliko godina”, uporno su joj ponavljali, a čak je i u trgovini primjećivala kako je muškarci mjerkaju u prolazu. Ali više nema dvadeset i dvije godine i više ih nikad neće imati. Nije da je to željela čak i kad bi mogla vratiti vrijeme. Osim, ponekad bi pomislila, kad bi pritom mogla zadržati i ovaj zreliji um. U suprotnom opet bi završila s nekim Davidom, zgodnim tipom koji je u životu žudio za dobrim stvarima i pritom podrazumijevao da ne mora u svemu igrati po pravilima. Ali, zaboga, pravila su važna, naročito ako se tiču nečijeg braka. Ta se pravila nikako nisu smjela prekršiti.

Poruka_u_boci.indd 19

10.2.2014. 11:16:52

20

Njezini majka i otac nisu ih prekršili, njezina sestra i njezin muž nisu ih prekršili, ni Deanna i Brian. Zašto je onda on morao?

I zašto ona, pitala se dok je stajala na obali, o tome razmišlja i sad nakon toliko vremena?

Pretpostavljala je da je tako zato što se kad je dobila papire za razvod, osjećala kao da je umro jedan mali dio nje. Onaj početni bijes koji je osjećala pretvorio se u tugu, a sad je postao nešto drugo, gotovo kao neko tupilo. Premda je uvijek bila u pokretu, činilo joj se da joj se više ne događa ništa posebno. Svaki joj je dan bio posve isti i teško ih je razlikovala. Jednom prije godinu dana sjedila je za stolom petnaestak minuta pokušavajući se sjetiti kad je posljednji put napravila nešto spontano. I nije se mogla sjetiti.

Prvih nekoliko mjeseci bilo joj je teško. Zatim je bijes nestao i više nije imala poriv skočiti na Davida i natjerati ga da plati za ono što je učinio. Mogla se jedino sažalijevati. Kevin je bio uz nju, ali nije nimalo ublažio njezin osjećaj da je sama na svijetu. U jednom kratkom razdoblju noću nije mogla spavati više od nekoliko sati, a ponekad dok je bila na poslu, ustajala bi od stola, otišla u automobil i tamo bi neko vrijeme samo sjedila i plakala.

Sad, nakon tri godine, iskreno, nije znala hoće li ikada moći ponovo nekoga voljeti onako kako je voljela Davida.

Kad se David pojavio na zabavi koju je priredilo njezino sestrinstvo na trećoj godini studija, na prvi je pogled znala da želi biti s njim. Njezina mladenačka ljubav tada se činila tako snažnom.

Posve ju je obuzimala. Ležala bi budna i mislila na njega, a kad je šetala po kampusu, toliko se često smiješila da su joj ljudi uzvraćali osmijehom kad god bi je vidjeli.

Ali takva ljubav ne traje, barem koliko ona zna. S godinama brak se pretvorio u nešto drugo. Ona i David su odrasli i udaljili se. Bilo se teško prisjetiti što ih je zapravo zbližilo. Kad bi se osvrnula na to doba, Theresa je osjećala kako je David postao sasvim drugačija osoba, a nije mogla točno odrediti trenutak kad se počeo mijenjati. No sve je moguće kad se plamen ljubavi počne gasiti, pa je tako bilo i u njegovom slučaju. Slučajan susret u videoteci, razgovor koji ih je doveo do ručka i naposljetku do hotelskih soba na širem području Bostona.

U svemu tome nije bilo pošteno što joj je ponekad još nedostajao, ili makar one njegove dobre strane. Brak s Davidom bio je

Poruka_u_boci.indd 20

10.2.2014. 11:16:52

21

udoban, kao krevet u kojem je godinama spavala. Navikla je na to da je netko uz nju, samo da mu priča ili da ga sluša. Navikla se buditi uz miris netom skuhane kave i nedostajala joj je prisutnost još jedne odrasle osobe u stanu. Mnogo joj je toga nedostajalo, ali najviše od svega ona bliskost koja je proizlazila iz zagrljaja i šaputanja iza zatvorenih vrata.

Kevin još nije bio dovoljno zreo da sve to shvati i mada ga je duboko voljela, nije to bila vrsta ljubavi kakvu je sad željela. Prema Kevinu osjećala je majčinsku ljubav, vjerojatno onu najdublju i najsvetiju na svijetu. Čak je i sad voljela ući u njegovu sobu kada bi zaspao, sjesti na njegov krevet i samo ga gledati. Kevin je uvijek izgledao tako mirno i lijepo dok je odmarao glavu na jastuku ušuškan među pokrivačima. Tijekom dana nikad nije imao mira, ali noću kad ga je gledala tako mirnog i usnulog, mislila je o njemu kao da je još beba.

No čak ni ti divni osjećaji nisu promijenili činjenicu da će joj kad ode iz njegove sobe i spusti se stepenicama u prizemlje po čašu vina, jedino društvo biti mačak Harvey.

I dalje je sanjarila o tome da će se zaljubiti u nekoga, da će je netko držati u naručju i da će se pored njega osjećati kao da mu je najvažnija na svijetu. Ali danas je teško, gotovo nemoguće upoznati nekog pristojnog. Većina muškaraca koje je poznavala, a koji su bili u tridesetima već su bili oženjeni, a oni razvedeni tražili su neku mlađu da je mogu oblikovati kako to njima odgovara. Preostajali su joj samo stariji muškarci i mada je mislila da bi se mogla zaljubiti u nekog starijeg, morala se brinuti i za sina. Željela je muškarca koji će se prema Kevinu odnositi kako treba, a ne samo kao prema neželjenom privjesku žene koju želi. U stvarnosti stariji muškarci uglavnom su imali stariju djecu i malokoji bi se u današnje vrijeme upustio u izazov odgoja pubertetlije. “Ja sam svoje već odradio”, jednom joj je oštro rekao muškarac s kojim je izašla. To je bio kraj njihovog odnosa.

Priznavala je i da joj nedostaje fizička bliskost koja proizlazi iz ljubavi, povjerenja i dodira. Nije bila ni s jednim muškarcem otkako se razvela. Bilo je prilika, naravno, privlačnoj ženi nikad nije teško naći nekoga tko će s njom otići u krevet, ali to jednostavno nije bio njezin stil. Nije bila tako odgojena i sad se nije imala namjeru mijenjati. Seks je previše važan i poseban da bi tek tako spavala

Poruka_u_boci.indd 21

10.2.2014. 11:16:53

22

s nekim. Zapravo, u životu je bila samo s dvojicom. Naravno, s Davidom i Chrisom, svojim prvim pravim dečkom. Nikad nije željela povećati taj popis samo radi nekoliko minuta zadovoljstva.

I sad dok se odmarala na Cape Codu, sama na svijetu i bez ikakvog muškarca u doglednoj budućnosti, ovog tjedna željela je učiniti nešto za sebe. Čitati knjige, podići noge na kauč, popiti čašu vina, a da u pozadini ne trešti televizor. Napisati pisma prijateljima s kojima se već dugo nije čula. Spavati dokasna, prejedati se i trčati ujutro prije nego što se pojavi itko tko bi joj mogao to pokvariti. Željela je ponovo okusiti slobodu, makar nakratko.

Također, ovog tjedna željela je otići i u kupovinu. Ne u JCPenney ili Sears, ili mjesta na kojima su se reklamirale tenisice Nike i majice Chicago Bulls, već u male dućane sa svaštarijama, one u kojima je Kevinu bilo dosadno. Željela je probati neke nove haljine i kupiti onu koja će joj istaknuti figuru samo da se osjeti živom, da postoji. Možda čak ode kod frizera. Godinama nije imala novu frizuru i već je bila umorna od toga da svaki dan izgleda isto. A ako je neki zgodan tip ovoga tjedna pozove navečer van, možda će i izaći samo kako bi imala opravdanje odjenuti nove stvari koje će kupiti.

Donekle ohrabrena takvim razmišljanjem, okrenula se i pogledala je li muškarac u podvrnutim trapericama još ondje, no već je bio otišao tiho baš kako je i došao. I sama je bila spremna krenuti.

U hladnome moru ukočile su joj se noge, pa joj je sjesti i obuti se bilo teže nego što je očekivala. Budući da nije ponijela ručnik, na trenutak je oklijevala bi li navukla čarape, ali onda je odlučila da i ne mora. Bila je na odmoru i na plaži. Što će joj tenisice ili čarape?

Noseći ih u ruci, krenula je prema kući. Hodala je uz more i ugledala kako neki kamen viri iz pijeska nedaleko od mjesta do kojeg je jutros u trenutku najveće plime dopiralo more. Čudno, pomislila je, izgleda kao da mu tamo nije mjesto.

Dok se približavala, primijetila je da izgleda neobično. Bio je gladak i dugačak, a kad se posve približila, shvatila je da to uopće nije kamen. Bila je to boca koju je vjerojatno bacio neki nemaran turist ili lokalni tinejdžeri koji su noću voljeli dolaziti ovamo.

Osvrnula se i vidjela kantu za smeće privezanu za postolje za spasioce i odlučila je napraviti dobro djelo za današnji dan. Kad je

Poruka_u_boci.indd 22

10.2.2014. 11:16:53

23

posegnula za bocom ne bi li je podigla, iznenadila se kad je vidjela da ima čep. Podigla ju je, okrenula prema svjetlu kako bi je bolje pogledala i u njoj vidjela poruku povezanu končićem.

Na trenutak, kad se nečega prisjetila, srce joj je stalo brže kucati.

Kad je kao osmogodišnjakinja ljetovala s roditeljima na Floridi, ona i prijateljica poslale su poruku u boci. Nikad nisu dobile odgovor.

Pismo je bilo jednostavno, dječje, ali kad se vratila kući, još je tjednima trčala provjeriti poštanski sandučić u nadi da je netko pronašao poruku i odgovorio na nju. Kako nikada ništa nije stiglo, bila je razočarana i ta je uspomena blijedjela sve dok nije posve nestala. Sad joj se vratila. Tko je tada bio s njom? Djevojčica njezinih godina… Tracy? Ne… Stacey? Da, Stacey! Zvala se Stacey! Plavokosa… Ljetovala je s bakom i djedom… I… I… I tu je uspomeni bio kraj jer se više ničega nije mogla sjetiti ma koliko se trudila.

Krenula je izvlačiti čep, gotovo u očekivanju da će ovo biti ista ona boca koju je ona sama poslala iako je znala da to nije moguće.

Vjerojatno ju je u more bacilo neko drugo dijete i ako poruka bude zahtijevala odgovor, ona će ga napisati. Možda će ga poslati zajedno s malim poklonom i razglednicom s Capea.

Boca je bila čvrsto začepljena i prsti su joj skliznuli dok je pokušavala izvaditi čep. Nije ga mogla dobro uhvatiti. Zabola je kratke notke u dio koji je virio i polako okrenula bocu. Ništa. Pokušala je drugom rukom. Čvrsto stežući, stavila je bocu između nogu kako bi imala više snage i već kad je mislila odustati, čep se malo pomaknuo. Ponovo je pokušala drugom rukom, stisnula… polako okretala bocu, čep je izlazio… i konačno popustio.

Okrenula je bocu naopako i iznenadila se kad joj je poruka gotovo odmah pala pred noge na pijesak. Sagnula se, dohvatila je i tad primijetila da je čvrsto svezana. Sad joj je bilo jasnije zašto je tako lako skliznula iz boce.

Pažljivo je odvezala tanku uzicu i prvo ju je iznenadio papir.

Djeca ne koriste takav papir. Bio je skup, debeo i čvrst, a u gornjem desnom kutu imao je reljefni ukras u obliku jedrenjaka. Sâm papir bio je smežuran, izgledao je vrlo staro, kao da je u moru već stotinu godina.

Zadržavala je dah. Možda je poruka stara. Mogla je biti. Pričalo se kako se boce znaju pojaviti i nakon stotine godina. Možda je i s ovom tako. Možda u rukama drži pravu dragocjenost. Ali čim

Poruka_u_boci.indd 23

10.2.2014. 11:16:53

24

je bolje pogledala rukopis, shvatila je da je u krivu. U gornjem lijevom uglu bio je datum.

22. srpnja 1997.

Prije nešto više od tri tjedna. Tri tjedna? Samo tri tjedna?

Pogledala je malo bolje. Poruka je bila dugačka, zauzimala je obje strane papira i činilo se da pošiljatelj ne očekuje nikakav odgovor. Kad ju je preletjela pogledom, nigdje nije vidjela ni adresu ni broj telefona, ali možda su ti podaci u samom pismu.

Dok je držala poruku pred sobom, osjetila je ubod radoznalosti.

I tada dok se sunce podizalo na vruć dan u Novoj Engleskoj, prvi put pročitala je pismo koje će joj zauvijek promijeniti život.

22. srpnja 1997.

Najdraža moja Catherine, nedostaješ mi, draga moja, kao i uvijek, ali danas mi je posebno teško jer mi ocean pjeva, i to pjesmu našeg zajedničkog života. Gotovo da te mogu osjetiti pored sebe dok pišem ovo pismo, gotovo da osjećam miris divljeg cvijeća koje me uvijek podsjeti na tebe. Ali u ovome trenutku to mi ne pričinja nikakvo zadovoljstvo. Posjećuješ me sve rjeđe i ponekad mi se čini da najveći dio mene polako nestaje.

Ali trudim se. Noću kada sam sam, dozivam te i kad god mi se učini da je bol neizdrživa, ti nekako pronađeš način da mi se vratiš. Sinoć u snu vidio sam te na pristaništu u blizini Wrightsville Beacha. Vjetar ti je mrsio kosu, a u tvojim očima svjetlucale su posljednje zrake sunca.

Zapanjeno sam gledao kako se naslanjaš na ogradu. Prelijepa si, mislim dok te gledam, i to što vidim u tebi nikad neću naći ni u kome drugome.

Polako krećem prema tebi, ali kad se konačno okreneš prema meni, primjećujem da te i drugi gledaju. “Poznajete li je?” ljubomorno šapću.

Dok mi se ti smiješ, odgovaram im jednostavno i iskreno.

“Bolje nego vlastitu dušu.”

Zastanem kad stignem do tebe i zagrlim te. Čeznem za tim trenutkom više nego za bilo čim drugim. Za taj trenutak živim i kada si mi opet u naručju, predajem se, ponovo smiren.

Poruka_u_boci.indd 24

10.2.2014. 11:16:53

25

Podignem glavu i nježno ti dodirnem obraz, a ti zabaciš glavu i zatvoriš oči. Ruke su mi grube, a tvoja je koža mekana i na trenutak se pitam hoćeš li ustuknuti, ali to, naravno, ne činiš. Nikad i nisi, i u ovakvim trenucima znam koji je smisao moga života.

Ja živim da bih te volio, držao te u naručju, štitio te. Ja sam tu kako bih od tebe učio i zauzvrat dobio tvoju ljubav. Ja sam tu zato što drugoga mjesta za mene nema.

Ali onda, kao i uvijek dok stojimo jedno uz drugo, pojavljuje se magla i osjećam kako me obuzima strah dok se približava. Polagano nas zaklanja, prekriva svijet oko nas, obavija nas kao da nam neće dopustiti da pobjegnemo. Poput oblaka koji se valja, obuzima sve, zatvara, sve dok ne ostanemo jedino nas dvoje.

Osjećam kako ostajem bez daha i kako mi se oči vlaže suzama jer znam da je vrijeme da odeš. Proganja me pogled koji mi u tom trenutku upućuješ. Osjećam tvoju tugu i svoju vlastitu usamljenost, a bol u mome srcu, koja je samo nakratko prestala, sve je jača dok me puštaš. I tada širiš ruke i nestaješ u magli jer je tamo tvoje mjesto. Tamo mene nema. Žudim da pođem s tobom, ali ti mi samo odmahuješ glavom jer oboje znamo da je to nemoguće.

I dok mi se srce slama, gledam kako polako nestaješ. Naprežem se da se prisjetim svakog djelića tog trenutka, svega što je povezano s tobom.

Ali brzo, uvijek tako prebrzo, tvoj lik nestaje i magla se vraća na svoje daleko mjesto, a ja ostajem sam na pristaništu i nije me briga što ostali misle dok spuštam glavu i plačem, i plačem, i plačem.

Garrett

Poruka_u_boci.indd 25

10.2.2014. 11:16:53