Postanak

KARIN SLAUGHTER

POSTANAK Prevela s engleskoga

Mirta Jambrović

Naslov izvornika Karin Slaughter Undone Copyright © 2009 by Karin Slaughter Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Mojim čitateljima… hvala vam što mi vjerujete.

UVOD U BRAKU SU TOČNO ČETRDESET GODINA, a Judith je i dalje osjećala da ne zna sve o suprugu. Četrdeset godina pripremanja večere za Henryja, četrdeset godina peglanja njegovih košulja, četrdeset godina spavanja u njegovu krevetu, a i dalje joj je bio nepoznanica. Možda je zato i dalje sve to radila za njega, prigovarajući tek malo ili nimalo. Mnoge su prednosti muškarca koji i nakon četrdeset godina može zaokupiti tvoju pozornost.

Judith je spustila prozor automobila i u njega pustila malo hladnoga, proljetnog zraka. Do središta Atlante bilo je samo trideset minuta, ali ovdje u Conyersu još su se mogla naći područja neurbaniziranih zemljišta pa čak i neke male farme. Bilo je to jedno tiho mjesto, a Atlanta je bila baš toliko udaljena da može cijeniti mir. Ipak, Judith uzdahne kada je u daljini na trenutak ugledala obrise gradskih nebodera, i pomisli, dom.

Iznenadila ju je pomisao da je sada Atlantu smatrala domom.

Donedavno joj je život bio vezan uz predgrađe, uz selo, čak bi se moglo reći. Otvoreni prostori bili su joj draži od gradskih pločnika, premda je bila spremna priznati da je lijepo živjeti na tako središnjoj lokaciji da možeš otići do trgovine na uglu ili male kavane, ako to poželiš.

1

Karin Slaughter

Prolazili bi dani a da nije morala ni u automobil sjesti — prije deset godina o takvome životu nije ni sanjala. Vidjela je da se i Henry tako osjeća. Dok je vozio Buick po uskoj seoskoj cesti, ramena su mu bila odlučno podignuta do ušiju. Nakon desetljeća vožnje po više-manje svim autocestama i državnim cestama u zemlji, nagonski je poznavao sve sporedne ceste, oštre zavoje i prečace.

Judith je imala povjerenja u njega da će ih dovesti kući u jednom komadu. Sjedila je na svojemu sjedalu, zurila kroz prozor, zamaglivši oči tako da su joj se stabla uz cestu činila više kao gusta šuma. Odlazila je u Conyers barem jedanput na tjedan, i svaki put činilo bi joj se kao da je vidjela nešto novo — neku malu kuću koju dotad nije primijetila, most preko kojega je prešla mnogo puta, ali nikada nije obraćala pozornost na njega. Život je bio takav.

Ne osvijestiš ono što prolazi pokraj tebe dok malo ne usporiš da bolje pogledaš.

Upravo su se vraćali s proslave godišnjice braka, koju im je priredio njihov sin. Zapravo, prije će biti da ju je priredila Tomova supruga, koja je vodila njegov život kao izvršna pomoćnica, domaćica, dadilja, kuharica i, vjerojatno, konkubina — sve u jednom.

Tom je bio radosno iznenađenje, njegovo rođenje trenutak za koji su liječnici rekli da se nikada neće dogoditi. Judith je na prvi pogled zavoljela svaki dio njega, prihvatila ga kao dar koji će voljeti cijelim svojim bićem. Sve je napravila za njega, a sada kada je Tom bio u tridesetima, činilo se da mu je i dalje potrebno mnogo brige. Možda je Judith bila previše konvencionalna supruga, previše pokorna majka, pa je njezin sin odrastao u muškarca kojemu je trebalo — koji je očekivao — da supruga sve obavlja umjesto njega.

Judith se svakako nije podredila Henryju. Vjenčali su se 1969., u doba kada su se žene mogle baviti i drugim stvarima osim pripremanjem savršenog pečenja i pronalaženjem najboljih načina za skidanje mrlja sa saga. Judith je otpočetka bila odlučna u tome da si život učini što zanimljivijim. Volontirala je u Tomovoj školi i mjesnom utočištu za beskućnike, i pomogla pokrenuti 2

POSTANAK

grupu za recikliranje u njihovu naselju. Kada je Tom bio malo stariji, Judith je počela raditi kao računovotkinja za mjesnu tvrtku i preko crkve se učlanila u trkački klub i počela pripremati za trčanje maratona. Taj aktivan životni stil bio je u snažnoj suprotnosti sa životom Judithine majke, žene koja je pred kraj života bila toliko uništena od podizanja devetero djece, tako iscijeđena od stalnih fizičkih zahtjeva koje je pred nju postavljao život supruge jednog farmera, da je bilo dana kada je bila toliko potištena da nije mogla ni govoriti.

Premda, Judith je morala priznati, onih ranih godina i sama je bila pomalo tipična žena. Sramotno, ali bila je jedna od onih djevojaka koje su na fakultet odlazile isključivo kako bi pronašle muža. Odrasla je blizu Scrantona, u Pennsylvaniji, u mjestašcu tako malome da nije zavrijedilo ni točkicu na karti. Na raspolaganju su joj bili samo farmeri, a njih Judith baš i nije zanimala. Judith ih nije krivila. Ogledalo ne laže. Bila je malo previše punašna, imala malo previše izbačene prednje zube, i malo previše svega drugoga, da bi bila onakva žena kakvima su se ženili muškarci iz Scrantona.

Osim toga, tu je bio i njezin otac, strog čovjek koji je držao stegu i kojega nijedan muškarac pri zdravoj pameti ne bi poželio za tasta, barem ne u zamjenu za zubatu, kruškoliku djevojku koja nije imala prirodnog dara za zemljoradnju.

Istina jest da je Judith oduvijek bila ona koja se svojom neobičnošću isticala u obitelji, ona koja se nije baš sasvim uklapala.

Previše je čitala. Mrzila je poslove na farmi. Ni kao djevojku nisu je privlačile životinje i nije željela biti zadužena za brigu o njima i njihovu prehranu. Nitko od njezine braće i sestara nije poslan na više škole. Dva brata nisu završila prvi srednje, a jedna starija sestra udala se u priličnoj žurbi i sedam mjeseci poslije rodila prvo dijete. Nije da se ikome dalo zamarati zbrajanjem. U stalnome stanju poricanja, njezina je majka do smrti govorila kako joj je prvo unuče oduvijek bilo krupno, čak i kao beba. Srećom, Judithin otac znao je prepoznati znakove, barem kada je u pitanju bila njegova srednja kći. Neće doći do braka iz koristi s nekim od mjesnih 3

Karin Slaughter

mladića, između ostalog i zbog toga što je nijedan od njih nije smatrao nimalo prikladnom za to. Teološka viša škola, zaključio je, nije Judithina posljednja, nego jedina šansa.

Kada je imala šest godina, Judith je, dok je trčala za traktorom, u oko pogodila nekakva krhotina. Otad je nosila naočale.

Ljudi su zbog tih naočala pretpostavljali da je intelektualka, ali bilo je baš obrnuto. Da, voljela je čitati, ali bila je sklonija lošim petparačkim romanima nego pravoj književnosti. Ipak, prišivena etiketa intelektualke zadržala se. Kako su ono govorili? »Muškarci se ne udvaraju ženama koje nose naočale.« Stoga ju je iznenadilo — ne, bolje reći zaprepastilo — kada joj je prvoga dana nastave, na prvome satu, pomoćnik profesora namignuo.

Pomislila je da mu je nešto upalo u oko, ali nije bilo sumnje u namjere Henryja Coldfielda kada ju je poslije sata povukao ustranu i pitao želi li otići s njim na piće. Namigivanje je, čini se, bilo početak i kraj njegove društvenosti. Uživo je Henry bio vrlo sramežljiv muškarac; što je bilo neobično kada se u obzir uzme da je poslije postao vrhunski trgovački putnik za tvrtku koja se bavila distribucijom alkohola — taj je posao strastveno prezirao i tri godine poslije umirovljenja.

Judith je pretpostavljala da je Henryjeva sposobnost da se uklopi proizlazila iz činjenice da je bio sin pukovnika, koji se tako često selio po cijeloj zemlji i nikada nije u jednoj bazi ostajao dulje od nekoliko godina u komadu. Nije bilo strastvene ljubavi na prvi pogled — ljubav je došla poslije. Na početku je Judith jednostavno privlačila činjenica da je ona privlačila Henryja. Za krušku iz Scrantona to je bila novina, ali Judith se oduvijek nalazila na suprotnome kraju Marxove — Grouchove, ne Karlove — filozofije: bila je itekako spremna učlaniti se u bilo koji klub koji bi nju htio za članicu.

Henry je bio posebna priča. Nije bi ni zgodan ni ružan, ni otvoren ni povučen. S urednim razdjeljkom i monotonim naglaskom, riječ koja bi ga najbolje opisivala bila je prosječan; upravo je tu riječ Judith poslije upotrijebila u pismu koje je pisala starijoj 4

POSTANAK

sestri. Rosa joj je odgovorila nešto u stilu: »Pa, pretpostavljam da je to najviše čemu se možeš nadati.« U Rosinu obranu, tada je nosila treće dijete, dok joj je drugo još bilo u pelenama, ali Judith sestri svejedno nikada nije oprostila tu uvredu — ne na svoj, nego na Henryjev račun. Ako Rosa nije uspjela primijetiti koliko je Henry poseban, to je bilo zato što je Judith loše pisala, i što je Henry previše složen muškarac za obične riječi na papiru. Možda je tako bilo najbolje. Rosina kisela primjedba dala je Judith povoda da se makne od svoje obitelji i prigrli toga pod navodnicima povučenog, promjenjivog stranca.

Henryjeva druželjubiva sramežljivost bila je tek prva od mnogo dihotomija koje je Judith primijetila kod supruga tijekom godina. Strašno se bojao visine, ali je kao tinejdžer dobio amatersku pilotsku dozvolu. Prodavao je alkohol, ali nikada nije pio. Bio je kućni tip, ali je većinu radnog vijeka proveo putujući Sjeverozapadom SAD-a, pa Srednjim Zapadom, jer ih je Henryjev posao selio po zemlji slično kao što je to vojska činila dok je Henry bio dijete. Njegov život, činilo se, svodio se na to da samoga sebe tjera da radi stvari koje nije želio raditi. A ipak, često je znao reći Judith da je njezino društvo jedino u čemu je zaista uživao. Četrdeset godina i toliko iznenađenja.

Nažalost, Judith nije baš vjerovala da njezin sin skriva toliko iznenađenja za svoju suprugu. Dok je Tom odrastao, Henry je bio na putu tri tjedna u mjesecu i njegovo roditeljstvo dolazilo je u mahovima koji i nisu baš isticali njegovu osjećajniju stranu.

Posljedično tomu, Tom je pokupio sve ono što mu je otac pokazivao dok je odrastao i postao upravo takav: strog, nepopustljiv, odlučan.

Bilo je tu još nečega. Judith nije znala je li to zbog toga što je Henry svoj posao trgovačkog putnika doživljavao kao dužnost prema obitelji, a ne kao strast, ili zbog toga što je mrzio tako dugo izbivati od kuće, ali činilo se da je svaki kontakt sa sinom sadržavao skrivenu napetost: Nemoj napraviti iste pogreške kao ja. Nemoj zaglaviti u poslu koji prezireš. Nemoj kompromitirati svoja uvjerenja 5

Karin Slaughter

da bi donio hranu na stol. Jedina pozitivna stvar koju je preporučio dječaku bila je da se oženi dobrom ženom. Da je barem bio malo detaljniji. Da barem nije bio tako krut.

Zašto su muškarci uvijek tako zahtjevni roditelji svojim muškim potomcima? Judith je pretpostavljala da je to zbog toga što žele da im sinovi uspiju u onome u čemu oni nisu. Onih ranih dana, kada je Judith tek bila trudna, od pomisli na kćer tijelom bi joj se brzo razlila toplina, koju bi odmah zamijenila oštra hladnoća.

Mlada djevojka poput Judith, u bijelome svijetu, prkoseći majci, prkoseći svijetu. Shvaćala je Henryjevu želju da Tom postigne više, bude bolji, da ima sve što želi i još više od toga.

Tom svakako jest uspio na poslu, premda je njegova tiha, sramežljiva supruga bila razočaranje. Svaki put kada bi se Judith našla licem u lice sa svojom snahom, svrbio ju je jezik od želje da toj ženi kaže da se uspravi, da kaže što misli i, za ime Božje, da se izbori za sebe. Jedna od volonterki u crkvi prošli je tjedan rekla da se muškarci žene svojim majkama. Judith se nije prepirala s tom ženom, ali izazvala bi svakoga da uspije pronaći makar djelić sličnosti između nje i sinove supruge. Da nema potrebu provoditi vrijeme s unucima, Judith bi bila savršeno sretna i da više nikada u životu ne vidi snahu.

Naposljetku, unuci su bili jedini razlog zašto su se preselili u Atlantu. Ona i Henry odrekli su se svojega umirovljeničkog života u Arizoni i preselili se gotovo tri tisuće kilometara dalje, u ovaj vreli grad s upozorenjima o smogu, ubojstvima među bandama, samo zato da bi mogli biti blizu dvoje najrazmaženijih, najnezahvalnijih malih stvorenja s ove strane planinskog masiva Appalachian.

Judith pogledom preleti preko Henryja koji je prstima bubnjao po upravljaču, nemelodično pjevušeći dok je vozio. O unucima nisu govorili osim u superlativima, možda zato što bi u ispadu iskrenosti mogli otkriti da im se baš pretjerano i ne sviđaju — a gdje bi onda bili? Okrenuli su si živote naglavce zbog dvoje male djece koja su bila na prehrani bez glutena, imala strogo određeno vrijeme poslije­podnevnog spavanja i unaprijed dogovorena dru6

POSTANAK

ženja, ali samo s »djecom koja su razmišljala jednako kao oni i imala iste ciljeve.« Koliko je Judith vidjela, jedini cilj koji su njezini unuci imali bio je da budu u središtu pozornosti. Njoj se činilo da ne možeš ni kihnuti a da ne pronađeš isto takvo sebično dijete, ali prema riječima njezine snahe, to je bio gotovo nemoguć zadatak. Nije li to jedini smisao mladosti; to da budeš sebičan? I nije li zadatak svakoga roditelja da to izbije iz tebe? Svakako, svima koji su s tim imali veze bilo je jasno da to nije zadatak djeda i bake.

Kada je maleni Mark prolio nepasterizirani sok po Henryjevim hlačama, a Lilly pojela toliko čokoladnih pralina koje je pronašla u Judithinoj torbici da je podsjetila Judith na beskućnicu u skloništu prošli mjesec koja je bila pod tolikim utjecajem amfetamina da se pomokrila po sebi, Henry i Judith samo su se smiješili, čak i hihotali, kao da su to samo predivni hirovi koje će djeca uskoro prerasti.

Ali to uskoro nikako da dođe, i sada kada su bili u dobi od sedam i devet godina, Judith je počela gubiti vjeru da će se jednoga dana njezini unuci pretvoriti u pristojne i tople mlade ljude koji ne osjećaju potrebu stalno prekidati razgovor odraslih i trčati po kući vrišteći tako prodorno da životinje dva okruga dalje počnu zavijati. Judith je tješilo samo to što ih je Tom svake nedjelje vodio u crkvu. Željela je, naravno, da joj unuci budu izloženi životu u Kristu, ali što je bilo još važnije, željela je da nauče ono čemu su ih učili na vjeronauku. Poštuj oca i majku. Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi. Ni ne pomišljaj na to da ćeš protratiti život, odustati od škole i preseliti se djedu i baki. »Hej!« Henry poviče kada je automobil u suprotnome traku projurio tako blizu njih da se njihov Buick zatresao. »Balavurdija«, promrmljao je čvrsto stegnuvši upravljač. Što se Henry više bližio sedamdesetoj, to je više postajao poput čangrizavoga starca. Katkad je to bilo dirljivo. U drugim, pak, prigodama, Judith se pitala koliko će proći prije nego što počne mahati stisnutom pesnicom po zraku i sva zla svijeta svaljivati 7

Karin Slaughter

na »balavurdiju«. Dob te balavurdije bila je u rasponu od četiri do četrdeset godina, a njegova razdražljivost eksponencijalno je rasla kada bi ih uhvatio kako rade nešto što je i sam nekoć činio, ali sada više ne može uživati u tome. Judith se užasavala dana kada će mu oduzeti pilotsku dozvolu, što bi se moglo vrlo brzo dogoditi, s obzirom na njegov posljednji pregled kod kardiologa, na kojemu su utvrđene neke nepravilnosti. To je bio još jedan od razloga zašto su se odlučili preseliti u Arizonu, u kojoj nije bilo snijega koji je trebalo čistiti lopatom, ni travnjaka koji je trebalo održavati.

Rekla je: »Mogla bi kiša.« Henry je izvio vrat da vidi oblake. »Dobra večer da počnem čitati knjigu.« Nasmiješio se. Henry joj je za godišnjicu braka darovao debeli romansirani povijesni roman. Judith je njemu darovala novu posudu za hlađenje da je ponese na teren za golf. Škiljeći je gledala cestu pred sobom i zaključila da bi trebala ponovo otići na pregled očiju. I njoj je bilo skoro sedamdeset, i činilo se da joj se vid svake godine sve više kvari. Posebno je loše bilo u sumrak, kada su joj predmeti u daljini postajali mutni pred očima. I tako je nekoliko puta trepnula prije nego što je bila sigurna u ono što vidi, i tek kada je životinja bila točno ispred njih, otvorila je usta da upozori Henryja. »Jude!« Henry poviče, jednu ruku naglo ispruživši pred Judithina prsa dok je izvijao upravljač ulijevo, pokušavajući izbjeći jadno stvorenje. Judith, začudo, pomisli kako su u filmovima u pravu. Sve se usporilo, vrijeme se tako vuklo da se činilo da jedna sekunda traje cijelu vječnost. Osjetila je kako je Henryjeva snažna ruka sijevnula preko njezinih prsa, i pojas koji joj se usjekao u zdjelične kosti. Kada je automobil naglo skrenuo i zakrivudao, uz trzaj je glavom udarila u vrata. Vjetrobran je napuknuo kada se životinja odbila o staklo pa udarila najprije o krov automobila, a zatim u prtljažnik. Tek nakon što se automobil drhtavo zaustavio, zavrtjevši se punih 180 stupnjeva na cesti, Judith je ponovo začula zvukove oko sebe: bum, tup, tup, zaglušene prodornom vriskom 8

POSTANAK

koja, shvatila je, dopire iz njezinih usta. Sigurno je bila u šoku, jer je Henry morao nekoliko puta viknuti »Judith! Judith!« prije nego što je prestala vrištati.

Henry ju je čvrsto držao za mišicu i od toga ju je boljelo rame. Protrljala ga je po nadlanici, govoreći: »Dobro sam. Dobro sam.« Naočale su joj bile nakrivljene, vid zamućen. Prstima se dotaknula po bočnoj strani glave i osjetila nešto ljepljivo i mokro.

Kada je odmaknula ruku, vidjela je krv. »Sigurno je bio jelen ili…« Henry rukom prekrije usta i prestane govoriti. Izgledao je smireno, ali izdavalo ga je podizanje i spuštanje prsa dok je pokušavao doći do zraka. Zračni jastuk se napuhao. Sićušan, bijeli prah prekrivao mu je lice.

Ostala je bez daha kada je pogledala pred sebe. Krv je poprskala vjetrobran poput iznenadne, žestoke kiše.

Henry je otvorio vrata, ali nije izišao. Judith je skinula naočale da obriše oči. Oba stakla bila su razbijena, a donji dio desne strane njezinih bifokalnih naočala nestao je. Primijetila je da se naočale tresu i shvatila da je to od njezinih ruku. Henry je izišao iz automobila i ona se natjerala da stavi naočale i pođe za njim.

Stvorenje je ležalo na cesti, noge su mu se pomicale. Judith je bolio dio glave kojim je udarila u vrata. Krv joj je bila u očima.

Samo je time mogla objasniti činjenicu da se činilo kako životinja — sigurno jelen — ima lijepe bijele ženske noge. »O, dragi Bože«, Henry šapne. »Judith, to je, Judith, to je…« Judith je začula automobil iza sebe. Kotači su zaškripali na asfaltu. Vrata se otvorila i zatvorila. Dvojica muškaraca došla su do njih na cestu, jedan je otrčao prema životinji.

Vrisnuo je: »Nazovite 911!«, i kleknuo uz tijelo. Judith je zakoračila bliže, pa još bliže. Noge su se ponovo pomaknule — savršene ženske noge. Žena je bila potpuno naga. Unutarnji dio bedara bio joj je pokriven modricama — tamnim modricama.

Starim modricama. Sasušena krv slijepljena po nogama. Izgledalo 9

Karin Slaughter

je kao da joj tanki tamnocrveni sloj filma prekriva torzo, kroz posjeklinu na boku virila je bijela kost. Judith je pogledom preletjela preko ženina lica. Nos joj je bio iskrivljen. Oči natečene, usne ispucale i rasječene. Ženina tamna kosa bila je natopljena krvlju koja se skupljala oko njezine glave poput aureole.

Judith se približila, nije se mogla spriječiti da to učini — odjedanput je postala voajerka, nakon što je čitav život pristojno okretala glavu. Staklo joj je krckalo pod nogama, a žena je u panici širom otvorila oči. Zurila je u nešto pokraj Judith, a u njezinu pogledu bilo je tupe beživotnosti. Jednako iznenadno kapci su joj se zaklopili, ali Judith nije uspjela suspregnuti drhtaj koji joj je prošao tijelom. Kao da joj je netko prešao preko groba. »Dragi Bože«, Henry promrmlja, gotovo kao da se moli.

Judith se okrenula i ugledala supruga kako se rukom drži za prsa.

Zglobovi na prstima bili su mu bijeli. Zurio je u ženu, izgledajući kao da bi mu moglo pozliti. »Kako se ovo dogodilo?« Šapnuo je, a lice mu se iskrivilo od užasa. »Za ime Boga, kako se ovo dogodilo?«

10