Rokselana

Johannes Tralow

Rokselana S njemačkog prevela Ana Kozlek Ćosić

Sulejman i Rokselana.indd 3

18.9.2013. 10:44:23

knjiga prva i Mačka je kihnula. U zraku se osjećalo nešto posebno, kao da je bio ispunjen nekim neobičnim peludom. Nepredvidiva stepa je tijekom dugog proljeća i ranog ljeta iznova procvjetala; na njoj je vazda nešto bilo u cvatu a nešto u plodu, sve dok ljeto nije posve spalilo tu šarenu bajku. No, sad je izgledalo kao da se iz stepe, daleko brojnija od pijeska u svim morima, podigla vojska koja ima bolesnu želju za osvajanjem; tako je gusto istočni vjetar svojim strujanjem raspršivao to njezino sjeme prostranstva.

To je sjeme prodiralo posvuda, pa čak i u ružičaste nozdrve životinje. I tako se dogodilo da je mala mačka na kozačkom otoku Kortiza na Dnjepru, uslijed jakog sunca, morala kihnuti. Kihnula je više zbog zdravlja nego zbog neke nelagode, jer nelagodno joj, nipošto, nije bilo.

Valjda zato jer je bila više nego ugodno popunjena, zahvaljujući masnoj bjelici. I naravno da mačka nije brinula zbog toga što Roska ovaj put – iznimno – nije ukrala tu ribu.

Sulejman i Rokselana.indd 5

18.9.2013. 10:44:23

6

Mačka je ribu dobivala od Roske i nije brinula ni o čemu drugom.

Roska nije baš uvijek bila pouzdan lovac, no kad se riba noću ne bi ulovila na njezinu udicu, ona bi je ukrala. Jednu ili dvije. I to je činila vrlo lako. U nekim je stvarima ta djevojčica zaista bila slična mački. Doduše, Roskina košulja i suknjica, kroz čije se poderotine moglo vidjeti golo meso, ni u kojem slučaju nisu se mogle usporediti s prekrasnim, svilenkastim mačjim krznom. Ipak, Roskina se odjeća mogla brzo skinuti u vodi, kad bi htjela otplivati prema mrežama. Tad bi se rijetko vraćala bez plijena. Roska je živjela u uvjerenju da sve što se radi iz ljubavi ne mora nužno biti loše. Prema svojoj mački gajila je veliku ljubav. A kad Roska voli, onda i čini puno toga što ocu Serafimu, pravoslavnom svećeniku, zadaje dosta muke.

No, sve to nije promijenilo činjenicu da ona i mačka pripadaju jedna drugoj. Obje su živjele svoje proljeće i obje su bile uvjerene da je ovaj neobični svijet stvoren samo za njih. A kako je životinja bila samo mačka, tako je i djevojčica bila samo Roska, što je kod kozaka značilo nešto poput ‘Ruskinje’ i, zapravo, više je bilo uvreda nego ime. Jer stvarno ime, ono koje inače ne pripada nikom drugom, nisu imale ni životinja ni djevojčica; ni jedna ni druga ne bi ni znale što činiti s njim. Mačka zato jer je od njuškice do vrha repa bila potpuno ispunjena sama sobom i, iako je bila dugonoga, mala Tatarka, u njenoj su krvi još uvijek živjela raspršena sjećanja na hram mačaka u starom Egiptu i na njezine obožavane pretke.

Mačka se, dakle, nikad nije udostojila odazivati na neko ime. Djevojčica nije imala strpljenja biti toliko bahata, no i ona se snalazila na svoj način.

Kada je čula da ljudi pričaju o “Denkovoj”, pri čemu su pod tim “Denko” mislili na atamana 1 kurenoja, Roska bi se stisnula što je više mogla jer je znala da je riječ o njoj, a to ni u kom slučaju nije značilo ništa dobro. A kada su dečki ružno nazivali “Roskinu vražju žutu mačku” i ponižavali životinjicu, tada bi samo isplazila jezik glupim klipanima. Tako je bilo oduvijek. Mala žuta mačka navikla je na Roskinu brigu i umislila si je kako je tu na sigurnom, baš kao i njezini preci u hramu. No, to nikako nije bila. Upravo sad, dok je kihala na suncu, opazila je momčiće kako joj se prikradaju, a njezine Roske nije bilo nigdje na vidiku. Roska je taman nanovo pripremala svoj ribički pribor jer, ako nije htjela da joj netko, na njezinom mjestu, preotme plijen, morala je to napraviti u potpunoj tajnosti. A Roska nikako nije željela ostati bez ulova! Naime, da bi joj sve ispalo po planu, morala se dobro pomučiti. Već je sama napravila konop od lana, jedine korisne kozačke biljke. Mreže, brodska užad i konopi bili su, osim sušene ribe, ono što su muškarci s Dnjepra nosili prema gradovima Crnog mora, prema onim čudima od kamena 1

Vrhovni zapovjednik i ratni vođa kozaka, op. ur.

Sulejman i Rokselana.indd 6

18.9.2013. 10:44:23

7

koje i Roska, kad dovoljno odraste, svakako želi vidjeti. Prema tome, njezin je konop za pecanje imao svoju vrijednost. Ni nabaviti udicu nije bilo baš bezopasno; teško da je moglo proći bez male povrede vlasništva. Čak su joj i crvi zadavali poteškoće. Na ovoj suši postali su rijetka vrsta, pa ih je Roska bila prisiljena zamijeniti ostacima riba i ličinkama muha.

Dakle, Roska je razmišljala i radila dok se njezina mala, neiskusna mačka nalazila u najvećoj nevolji svog mladog života. Jadna životinja bila je potpuno sama s dječacima koji su se zlobno cerili i očito imali namjeru iskoristiti Roskinu odsutnost. No, ni mačka se nije baš lako predavala.

Frktala je i svijala leđa, nalikujući više na nekog opasnog grabežljivca, i tako sve dok je nije – pogodio prvi kamen. Kad je doletio drugi, već je visjela na zidu od trske susjedne kolibe. Još samo malo i bila bi se spasila, ali… novi hitac slomio joj je lijevu stražnju nogu. Pala je na zemlju, a lov se učas pretvorio u kamenovanje i ubijanje. Odjednom se svuda oko nje čula buka. Dječaci su urlali, a nekoliko svinja koje su, uporne kakve jesu, izrovale jame u ispucanom tlu, sada su naprasno istjerane iz svog spokoja, pa su stale bježati uokolo, glasno skvičeći. Samo je kiša kamenja spriječila seoske pse koji su uzbuđeno lajali, da prvi ne zdrobe mačkinu šiju. Ipak, u tom trenutku agonije, u mučenici se pobunila posljednja mržnja i prezir koji joj nisu dali umrijeti. I tada se desilo.

Upravo u trenutku kada je krivonogi Pjotr na sav glas zaurlao “Pažnja!” i krenuo podići ogromni kamen koji je trebao biti posljednji, onaj s kojim bi dovršio naum i jednu poluživu mačku pretvorio u ružno, zaprljano životinjsko truplo, visoki i prodorni krik prisilio je dječaka da se okrene u stranu. Roska je jurila prema njima. “Kučkini sinovi” vrištala je riječi koje je naučila od odraslih. “Prljave, kukavičke svinje!”

Njezina crvena kosa plamtjela je u trku, a sivoplave oči sijevale su od bijesa i želje za osvetom. Vitlala je komadom užeta za koji je bio privezan probušeni kamen, alat koji joj je trebao poslužiti u lovu na ribu. Široko je zamahnula rukom, otpustivši i uže i kamen, a s njima i sudbinu. Dok je kamen još sjekao zrak, prelazeći put s kojeg nije bilo povratka, Roska je osjetila svu težinu trenutka. Možda bi i vratila svoje oružje natrag, ali njezina je ruka već bila prazna i bespomoćna. A opet, da je s one hrpe kamenja i uzela neki drugi, nije znala bi li ono što se dalje događalo, više mogla vratiti.

Htjela je klipane, taj čopor mladog ološa, pogoditi i uništiti sa svime što joj je bilo dostupno. Uništiti pa opet pogoditi! Pa, gledala je krv svoje mačke!

Začula je slabašan, bolni ‘mijau’. Ni trenutka nije razmišljala. Odmah je čučnula pokraj smrtno ranjene životinje i rubom suknje stala brisati mački krv s glave, trupa i smrskane noge. Krupne suze padale su na žuto, krvlju natopljeno krzno, dok je iz Roskinih širom otvorenih usta tupo

Sulejman i Rokselana.indd 7

18.9.2013. 10:44:23

8

izlazio samo duboki jecaj. Umirala joj je prijateljica. Životinja koju je voljela jer ju je trebala. Roskina bol nije bila manja zato jer joj je duša još bila neiskusna. Tako bi voljela da je mogla zaštititi mačku svojim tijelom. No došla je prekasno.

Sada više nije letjelo kamenje, a urlici joj više nisu probijali uši.

Strašna tišina okružila je Rosku, tišina koja nije dolazila iz nje same.

Savladana tim nestvarnim mûkom, konačno je podigla pogled i ugledala ih… Dječaci su stajali na istome mjestu i, premda su još uvijek imali potrebu, čeličeći se na mukama slabe životinje, izrasti u pomorce, stepske jahače ili gusare, djelovali su pomalo plaho. Pognuli su glave. Da sramota udarca u obraz ili udarca štapom slobodnog kozaka može biti isprana samo krvlju, znali su i dječaci, a i Roska.

Svi su poznavali nagajku, 2 djelo nogajske stepe, onaj umjetnički ispleteni, dugački kožni bič sa čvrstim drškom. Trpjeti je, doduše, nije bilo nečasno, ali je čak i za najsnažnije muškarce nerijetko bivala smrtonosna. Što bi se drugo moglo dogoditi Roski nego bičevanje nagajkom, nakon što je Pjotr, s otvorenom ranom na čelu, ostao nepomično ležati na suncu? Svakom je dječaku to bilo jasno i svaki je u Roski vidio žrtvu nepotkupljive pravednosti, žrtvu koju čeka čvršći pristup od onoga koji je mogla dobiti od dječakâ. I djevojčica je to vidjela na prijetećim, a istodobno osvetoljubljivim licima dječaka. Usprkos tome pridignula se, potpuno ravnodušna prema svakoj prijetnji. Ono što su joj učinili previše je djelovalo na nju, da bi u njezinom malom, inatljivom srcu još bilo mjesta za strah. Nije čak osjećala ni mržnju, samo zadovoljstvo i čuđenje. Krv koja je curila niz Pjotrovu sljepoočnicu, nije ju osobito potresla. Osjećala je toplu mačkinu krv kako se cijedi niz njezina gola leđa, pa je bilo dobro i ispravno da i njezinom ubojici poteče krv. Ali da mrtvac tako izgleda, tome se baš čudila. Te, prema gore okrenute i otvorene oči, na kojima su se vidjele samo bjeloočnice! Sada su stigli i odrasli, među njima i muškarci. Kortiza je baš sad bila puna muškaraca, budući da su se spremali u lov na losose. Još ove noći valjalo je krenuti na jug. Svake su godine muškarci zbog toga dolazili u Kortizu; tu im je bilo mjesto okupljanja. A dolazili su izdaleka, iz stepe i s visoravni.

Obično bi se večer prije polaska birao koševoj ataman, 3 onaj tko će zapovijedati flotom s više od stotinu brodova i kolonom od nekoliko tisuća konjanika. Lov na losose uvijek bi izgledao poput vojnog pohoda, pogotovo ovog puta, jer su Tatari najavili borbu i bio je potreban silan oprez. Mnogi od tih muškaraca sada su stajali uokolo. Žene su naricale Višestruki, debeli bič čiji kraj završava olovnim kuglicama, koji su koristili kozaci, a preuzet je od naroda Nogai po kojem je dobio ime. Prvotno se koristio za tjeranje konja, a potom za borbu s vukovima, zbog čega je poznat i kao ubojica vukova, op.ur.

Kozački vođa, op. ur.

2

3

Sulejman i Rokselana.indd 8

18.9.2013. 10:44:24

9

nad Pjotrovim tijelom i svi su napravili mjesta za Marinku, koja se vrišteći bacila na svog dječaka i nije nikoga puštala blizu. Crvenokosa ruska djevojčica joj je ubila dijete, vikala je. I to je učinila zbog neke jadne mačke! Ona koja je i sama mačka i koju treba zašiti u običnu vreću i utopiti! Iako su navaljivali na djevojčicu, Roska je ostala nepomična i nijema, čak i kad se gomila uplakanih žena stala razmicati kako bi nekome osigurala prolaz. Dolazio je Denko. Svi osim Roske povukli su se pred strašnim atamanom, a za to su imali puno razloga. Denko, kojeg su još zvali Stari vuk, nije bio samo najstariji u selu na Kortizi.

Više je puta kao koševoj ataman, nosio bulavu, 4 vodeći zapovjedni stožer u pljačkaškom pohodu na moru ili u vojnom pothvatu u stepi, te bio prvi kad je trebalo osvetiti napad Tatara ili kada bi samo poželjeli konje i žene nevjernika ili novac i robu iz morskih gradova.

A sve to nije bilo tako davno. No ubrzo nakon što je veleposlanik velikoga kneza od Moskve bio ubijen kod poroga Dnjepra, 5 mnogo se toga promijenilo kod Denka.

Priča se da Denko nije mogao dopustiti da Rusi presele slobodne kozake iz Poljske u Moskvu, što je bilo smiješno, jer kozaci podno brzaca Dnjepra i zaporoški kozaci nisu služili Poljskoj niti ikome drugom, osim sami sebi. Zaporošci nisu bili poput kozaka iz Orela u Ukrajini. Oni iz Orela više nisu bili slobodni, prodali su se za malo oranica i zemlje i sada njima upravlja poljski kralj i postavlja im časnike. Za razliku od njih, Zaporošci su poderali sva pisma koja su stizala u zemlju, bilo od poljskog kralja ili od turskog sultana u Carigradu. A Denko je uvijek bio među prvima koji su glasovali za to. I tada je Denko u svojim rukama stalno držao bodež i sablju, kao i živote mnogih muškaraca, pri čemu su se neki od tih života i ugasili. I zašto ga je onda brinuo život jednog muškarca u samurovom krznu, život onog boljara 6? Priča se da su i žena i dijete bili prisutni kada je ruski knez sa svojim ljudima krenuo put porogâ, na putovanje koje mu je bilo i posljednje, i da je upravo taj događaj toliko promijenio Denka. Ali, mnogo se toga pričalo kada Denko nije bio u blizini.

I sada je Roska stajala sasvim sama, pred gnjevnim starcem. Denko se, doduše, nije nikad odvajao od svoje nagajke, ali sada bi bilo poželjno da mu ne visi s remena i da je naprosto nema. Nije čudo da su se žene naježile. Iako je Roska zaslužila najgore, ipak je bila samo dijete. A žene 4

Znak atamanove vlasti, buzdovan, op.ur.

Porog ili prag – stijene ili vodopadi u rijekama niz koje voda teče velikom brzinom. Takvih poroga pod različitim imenima ima 12 ili 13 i zauzimaju veliko prostranstvo od ušća rijeke Samare u Dnjepar. One koji su “ostali” iza tih pragova, Poljaci i Rusi nazivaju Zaporošcima ili zaporoškim kozacima, to jest kozacima koji žive za pragovima, op. ur.

Feudalni zemljoposjednik u staroj Rusiji, op. ur.

5

6

Sulejman i Rokselana.indd 9

18.9.2013. 10:44:24

10

su ipak bile majke. No sada je došao trenutak kad ju stari mora zgrabiti za šiju kao vuk, što je i bio, kao vuk kad ugrabi janje. I ne ostaviti od nje ništa osim krvave krpe. Tako su svi mislili. No desilo se da je Roska – pogledala starog. Onako stvarno. Poput kakve gospodske djevojčice, pričalo se kasnije, Ruskinja ili Crvena – što dođe na isto – pogledala je Denka. Kao kći litavskog velikog kneza iz bogatog Gorja. Kao patricijska kći iz Kijeva. I izgledalo je poput neke čarolije, tako da su se svi prekrižili. Jer Denko je… Što je učinio Denko? Spustio je pogled.

Svjedoci su se zaklinjali kod svetog patrijarha u Konstantinopolu da se Denko više nije usudio ni jednom pogledati balavca. Samo ju je, gotovo ispod glasa, upitao: – Jesi li ga udarila?

– Gađao je moju mačku kamenjem. – Roska više nije ridala, već je vikala.

– Ubij dječaka, ubij sve koji su gađali moju mačku kamenjem.

Ljudi su počeli gunđati. Denko je samo divlje pogledao iza sebe i pritom je izgledao kao onda kad se prvi od svih iz svog malog jedrenjaka popeo na osam puta jačeg turskog “trgovca”. Taj je pogled začas ušutkao gunđanje i on se opet okrenuo prema Roski.

– Ako umre, morat ćeš odgovarati za to, – rekao je. Ali rekao je to kao sluga svojoj gospodarici. Roska mu pak nije odgovorila.

– Moja mačka…, – žalila se, ponavljajući suznih očiju. – Moja draga mačka…

Smrtno ranjenu životinju nježno je umotala u svoju poderanu suknjicu i krenula prema rijeci. Sunce na zalasku koje je upravo ljubilo rijeku, zagrlilo ju je svojim majčinskim svjetlom. Nitko osim Marinke nije pokušao zadržati Rosku. Kortiza je bila otok i ako struja ne bi progutala bjegunca, to bi učinila stepa. Roska nije mogla pobjeći, no Marinka je bila puna mržnje i tako je vikala za njom, kao da je malena neki predmet koji je njezino vlasništvo. Nije smatrala da je moguće da ubojica ode tako slobodno. Ne nakon onoga što je doživjela od Denka.

Bojala se i zbog toga je podivljala. Zvala je svog supruga.

– Čanenko!!!, zazvala je. – Ne stoj samo tako. Zar ne vidiš što su učinili tvom sinu? Zar nisi čuo kako je Kurenoj pričao s njom? Kao da je svetica, a ne Crvena, ubojica! Pa pogledaj ga kako se samo saginje nad našim Pjotrom, kao da ga može oživjeti. Želim natrag svoje dijete! Čuješ li Čanenko? Želim svog sina! Ili želim gledati kako šibaš Ruskinju, sve dok od nje ne ostane samo kostur. Čuješ li? Ne želiš? Dođi ovamo, Čanenko! Ti mu reci! Tako to ide lijenčino, kukavice!

Kako Čanenko, usprkos svemu, nije rekao ništa jer mu se činilo neprikladnim nadglasavati kreštanje svoje žene, Denko je prekinuo podivljalu Marinku.

Sulejman i Rokselana.indd 10

18.9.2013. 10:44:24

11

– Začepi gubicu! – naredio je Marinki i potom rekao Čanenku: – Idemo u tvoju kolibu. I pripazi na svoju ženu.

Tada je Denko uzeo, s puno manje nježnosti no što je to Roska ranije učinila s mačkom, ukočenog Pjotra na ruke i krenuo naprijed s dječakom.

Sulejman i Rokselana.indd 11

18.9.2013. 10:44:24

ii

Otac Serafim je otvorio vrata svoje drvene kuće. Morali su ga nagovoriti da se tu skući jer je u toj, drvećem oskudnoj zemlji, isprva odbijao stanovati bolje nego što je mogla većina njegovih ispovjedanika. Govorio je kako je on Kristov ponizni sluga, sluga koji mu želi služiti pokorno, a ne uživati u lagodnom životu i obijesti. Otac Serafim najozbiljnije je mislio to što je govorio. Zato su mu se valjda i iskreno obraćali s “oče”, iako je zapravo još bio mlad čovjek. Bio je pravi dušebrižnik i činio je sve ono što kod kozaka i inače treba raditi jedan pravoslavni svećenik, uključujući i blagoslov oružja i molitvu prije pljačkaškog pohoda, kako ne bi izostao obilan plijen. I kako je otac Serafim sa svojom djetinjom naravi sve to obavljao, a pritom nije bio sljedbenik ni Poljske ni Rusa već isključivo Boga i ekumenskog patrijarha u Konstantinopolu, tako ga se izrazito cijenilo, kao što je i trebalo cijeniti poštovanog duhovnika s Kortize. Pritom nitko nije pitao za njegovo zaređenje. Bilo je dovoljno da otac Serafim služi misu, to mu je bilo zaređenje. Ionako je kod Zaporožaca bilo malo svećeničkih zaređenika, pa se tomu i nije pridavalo previše važnosti.

Zaporošce su prvotno nazivali “kozacima”, seljacima koji su uzgajali koze. Iako je naziv bio podrugljiv, pa i uvredljiv, Zaporošci ga se nisu sramili. A takvo ime nadjenuli su im još na rodnoj, crnoj zemlji u Gorju, i to ukrajinski seljaci veleposjednici. Za njih je zaista predstavljalo sramotu uz krave u štalama hraniti makar ijednu kozu. To je u neku ruku bilo u redu: stepa je sama po sebi bila previše siromašna. Ali isto je tako bilo točno i ovo drugo: ona je oslobađala! I svatko onaj koga je kruto uređenje bogate nordijske zemlje sputavalo, tko tamo nije htio biti sluga a nije mu pošlo za rukom biti gospodar, otišao je u stepu i postao kozak.

Mnogi su tako ostavili za sobom riječne brzace i izbrisali svoju prošlost, jer je kod graničara vrijedila samo sadašnjost. Tako su postupali i kmetovi i plemići, ali i građani i svećenici. I tako bi se desilo da poneki odbjegli redovnik pokuša biti konkurencija ocu Serafimu na Kortizi. Svima je

Sulejman i Rokselana.indd 12

18.9.2013. 10:44:24

13

bilo jasno da se mora iskazati kao čovjek i smion borac ili nek se goni kvragu. Zaređenje i zavjet, pa čak i redovničko zavjetovanje na celibat, neće mu uzeti za zlo, naprotiv. No u svemu ostalom mogao se ponašati kako ga je volja, pa čak i uzeti ženu ako je nađe, ali službu Božju mogao je – zaboraviti. To ostaje isključivo pravo oca Serafima.

Taj hvaljeni čovjek otvorio je vrata svoje kuće odavno očekivanom gostu. Tamna raspuštena kosa slobodno mu je, kao u grčkih redovnika, padala na ramena i lepršala na propuhu. Dugim prstima lijeve ruke štitio se od svjetla, no tračak svjetlosti svejedno je obasjao njegovo sitno lice prošarano bradom. Na licu mu se ocrtavala napetost i briga, a mršava pojava koja se nagnula naprijed, bila je posve zamotana u crnu naboranu odjeću. Napokon je napetost popustila. Velike smeđe oči su zablistale i pokretom punim povjerenja pozvao je došljaka da uđe. Očekivani gost konačno je stigao. Roska je stajala na pragu sa svojom mačkom. To je bio jedini prag na Kortizi na kojem je, pod ovakvim okolnostima, i mogla stajati.

A to je stari Denko Grehnoj i uzeo u obzir, kada je satima ranije došao kod Serafima i dugo se zadržao.

Otac Serafim joj se osmjehne. Bio je to osmijeh pun topline koju je nosio u sebi, ali i osmijeh olakšanja koje ga je preplavilo. Otac se od srca nasmijao i Roskinoj suknjici. Postala je još kraća, čak jako kratka.

Kako i ne bi, kad ju je iskoristila za vidanje mačkinih rana. Čvrsto je njome uz ranjeno mačje tijelo stegnula jastučiće od ljekovitog bilja, jer je životinjica bila preslaba da bi sama zalizala svoje rane, kako bi inače sigurno napravila.

Serafimu je učas palo na pamet ono o čemu je pričao s Denkom.

– Brate, – rekao je Serafim. – – Ne radi se o odjeći koju joj daješ. To možeš popraviti. Radi se o njezinoj besmrtnoj duši.

Da. O tome se radilo. I to ga je odmah uozbiljilo. Znao je da je pred njim težak zadatak. Uveo je Rosku u jedinu prostoriju koja je bila odvojena od ognjišta, prostoriju koja je služila kao spavaonica, i zacrvenio se zbog svoje nemarnosti. Blijedo svjetlo prodiralo je unutra pa je užurbano zavjesom prekrio sliku pred kojom je do maloprije klečao u usrdnoj molitivi. Slika je bila skupocjena ikona od zlata, ukrašena dragim kamenjem u boji. Prikazivala je uznesenje Kristovo i klanjanje apostola. Dragocjenosti poput ove nisu bile rijetkost u siromašnim kozačkim kolibama, jer je kroz Kortizu i okolna sela prošlo puno ukradene robe. Takve dragocjenosti uglavnom su bile bizantinskog, a ponekad i talijanskog podrijetla. U obalnim gradovima Krima, još iz đenovskih i venecijanskih vremena ostalo je talijanskih umjetnina. No, Serafimova ikona nedvojbeno je došla sa sjevera. Bio je to ruski rad, a sve je ukazivalo na to da potječe iz velike kneževine Moskve. Serafimova ikona

Sulejman i Rokselana.indd 13

18.9.2013. 10:44:24

14

bila je poklon bogatog Denka Grehnoja, a Serafim ju je prihvatio jer je mislio da je to obična ikona koju samo molitva čini tako vrijednom, posvećujući je. Jedino Roski nikada nije dopustio da pogleda sliku. Osim Denka, Serafim je vjerojatno bio jedini na Kortizi kojem je bilo poznato Roskino podrijetlo. Bilo je za očekivati da Denko tijekom ispovijedi svojem svećeniku neće prešutjeti tu tajnu.

No, upravo je pečat te ispovijedi zatvorio Serafimu usta. Bojao se da ga je već povrijedio kada djevojčici nije dao ime pod kojim su je svi znali – Roska. Da je djevojčica u nekoj vezi s ubijenim ruskim knezom, ljudi na Kortizi bili su gotovo sigurni, samo ih je mučilo je li Roska dijete kneza ili kći kmeta. No, od oca Serafima nisu to nikad saznali.

Sve zemaljsko nije mu bilo vrijedno u usporedbi s Roskinom dušom, koju je još uspijevao držati podalje od Krista. Nije htio probuditi u njoj ono zaboravljeno, bojeći se da bi moglo nekršćanskom mržnjom preplaviti njezino mlado, strastveno srce. Zato je i sada užurbano prekrio ikonu i započeo razgovor s Roskom.

Nakon duge borbe, Serafima je preplavila tupa bol. Shvatio je kako su njegove sumnje bile opravdane. Nije završilo ni s ispovijedi, niti s oprostom grijeha, jer kako bi kao svećenik mogao oprostiti nešto što nije okajano?

– Dobro, – rekla je Roska. – Ubila sam ga.

Toliko je puta to hladno ponovila, da je njezino priznanje već počelo zvučati kao provokacija.

– Uopće nije dobro, sestrice! – žestio se Serafim. – Oh, kad bi barem uvidjela…

– On je bacao kamenje na moju mačku, – uporno je ponavljala. – Morala sam to napraviti.

Serafimovi prigovori i strpljiva objašnjenja nikako nisu mogli slomiti Roskin inat. Iako se, po njemu, trebala već odavno pokajati, još uvijek je bjesomučno optuživala. A on je pritom sve nade polagao upravo u njezino pokajanje. Toliko ju je volio da je i dalje suosjećao s njezinom nesrećom, samo kako bi je potaknuo na razboritost.

Može li ona ipak biti tako dobra i njemu bliska, mislio je, a u situacijama u kojima se povrijedi biće koje ona voli, nadasve zemaljsko biće kao što je on, pa čak i ta mačka, da se baš ovoliko zainati? I što bi još moglo smekšati ovo dijete, ako ne pomisao da je uspjela skriviti smrt jednog čovjeka?!

– Mačka je samo životinja, – rekao je.

– Mačka je živo biće, – viknula je Roska zažarenih obraza. – I kada se na nju baca kamenje, boli ju! A kad umre, onda je mrtva. A ona ne bi trebala umrijeti… – nastavila je i malo‑pomalo postajala sve skrušenija.

Sulejman i Rokselana.indd 14

18.9.2013. 10:44:24

15

– Oprala sam je i stavila joj sve što se mora staviti i ljudima kada imaju rupu u tijelu. Sve sam napravila onako kako si me uvijek učio. Može li ona ipak umrijeti, Serafime?

Prestrašeno je prelazila pogledom od mačke koju je držala u rukama, do njega. Ali Serafimu se nametala klevetnička usporedba s Bogorodicom. Izgledala je poput male majke, morao je pomisliti.

– Jednom ćeš i previše voljeti svoju djecu, – uzdahnuo je.

No ona je to čula. – Je li strašno voljeti svoju djecu? – upitala je. A kako bi odmah ispravila svoje misli, brzo je dodala: – Mislim da ne bih mogla voljeti Pjotra, da sam na Marinkinom mjestu.

– Treba ih voljeti manje od Boga. Djecu… – brzo ju je prekinuo svećenik, kako je više ne bi morao slušati. Iako je pretpostavljao da ga neće razumjeti, oprezno je dodao: – Znaš, Bog želi da volimo svoje neprijatelje – pa je strogim tonom nastavio dalje.

– I ti to znaš.

– I Pjotra trebam voljeti?

– I njega.

Roska je ionako već imala osjećaj da previše podilazi Serafimu. No, ovo joj je zaista bilo previše.

– Bog, dakle, želi – započela je nemilosrdno – da dopustimo mučenje do smrti jedne male mačke, samo zato što tako žele neprijatelji?

Ono što je bila Roskina namjera, upravo se i dogodilo. Serafim je zašutio. Molio je. Ona je bila težak ispit za njegovu nedostatnost, pa je molio u sebi.

– Moje dijete, – uzdahnuo je i počeo iznova. – Sasvim sigurno ti je Bog poslao ovu nesreću samo…

Iznenada mu je jedna misao probola srce i gotovo očajnički počeo ju je istraživati.

– Ipak je to bila nesreća, zar ne, moja Roska?

Iako se malena inače sasvim dobro snalazila s korisnim lažima, sa Serafimom ju je čvrsto vezalo upravo to što njemu – nikad nije slagala.

– Ne znam, – kratko je rekla.

– Moja dušice, – molio je Serafim. – Razmisli! Sigurno nisi htjela pogoditi Pjotra baš tako jako?

Njegove preklinjuće oči radile su gotovo bolan pritisak na nju. Ali ipak im je odolijevala.

– Ne znam…

Serafim je bio mlad. I sva vatra kojom je gorjela njegova mladost, bila je preslaba za nešto ovakvo, dovodeći ga do očaja. Ovu će dušu

Sulejman i Rokselana.indd 15

18.9.2013. 10:44:24

16

Bog zahtijevati od njega, prožeo ga je strah. Prepun strasti pao je na koljena, tu pred Bogom.

– Roska! – zazvao je. – Ne zaboravi! Krist je umro za sve nas i svima oprašta, svima koji se iskreno pokaju. Moli sa mnom, Roska, da ti Bog podari stvarno pokajanje.

No Roska je odmahnula glavom.

– Ne mogu, – rekla je.

– Što ne možeš?

– Ništa ne pomaže, Serafime. Ne mogu se pokajati.

Serafimov žar polako se gasio u šutnji koja je uslijedila. U međuvremenu, Roska je bila isuviše zaokupljena svojom štićenicom, da bi ometala svećenika u tihoj molitvi. Kada se Serafim podignuo, nije više izgledao tako mlado.

– Oprosti mi, – zamolio je tiho. – Bio sam previše strog.

– Ljutiš li se? – u ­ pitala ga je puna suosjećanja, uvidjevši koliko ga je povrijedila.

– Sada neću moći u nebo?

Na njegovim se usnama pojavio smiješak, dok je desnicom dodirnuo njezin razdjeljak.

– Jadna dušice, – rekao je. – Što misliš, hoćemo li pričekati? Hoćemo li zajedno pričekati?

– Ja bih rado u nebo, – objasnila mu je Roska, kako bi ga umirila. – Tamo je sigurno kao u Svetom gradu, samo puno, puno ljepše…

– Možda… – odgovorio je Serafim, bezbrižnošću nekoga tko nikada nije bio u Svetom gradu.

– Sigurno, – tvrdila je samouvjereno Roska. I tako je počelo veliko dječje nagađanje o Svetom gradu, nagađanje od kojeg su se oboma skroz ozarila lica. Sanjali su san zaporoških kozaka. A kome se Zaporošci mogu obratiti sa svojim snovima? Na jugu su nevjerni Tatari, koji nisu bili čak ni nevjernici, nego su se obratili na Alaha. Na sjeveru je neizbježan sudar s rimokatoličkim Poljacima, koji su bili vladari u Ukrajini. I tako su Zaporošci bili sami, na vjetrometini vjera i nacija.

No, jednog su oca morali poznavati, onoga koji je barem molio za njih. Za sve ostalo pobrinuli su se sami; samo nisu bili baš uvijek pripravni na molitvu, u čemu im je sveti patrijarh bio stvarna utjeha i i utočište.

Ali, kako im je samo bio dalek… Nizvodno je najprije bio široki plitki zaton, a nakon njega divlje more, more pljačkaških pohoda, Crno more. To su svi znali i gotovo da nije bilo čovjeka na Kortizi koji nije upoznao Crno more. Ali nitko nije izmjerio koliko je beskrajno i nitko od njih nije pristao na drugu obalu. Tek na drugoj strani, usred mora, ležao je grad cara Konstantina, sveti grad Konstantinopol, središte velikih careva. Otkako su ga osvojili nevjerni Turci, napravivši

Sulejman i Rokselana.indd 16

18.9.2013. 10:44:24

17

džamiju od Aja Sofije, tu više nije bilo grčkog cara. Ali, kao središte svih pravovjernika, ondje još uvijek stoji prijestolje patrijarha. Usprkos ortodoksnom turskom sultanu i janjičarima, mjesto je ostalo sveto za sve Zaporošce, kao i za grkokatoličke kršćane, baš poput Jeruzalema koji je imao sličnu sudbinu.

Tako su Roska i Serafim, a nije im to bilo prvi put, razgovarali o Svetom gradu, koji je za njih bio samo bajka, o gradu o kojem je redovnik pisao pjesme, uvijek s istim oduševljenjem. Njegove su oči blistale čak i sada, dok je govorio o njemu. Roska ga je promatrala. I njene maštarije o Kristovom licu nekako su se stopile s njegovim Bogom, kao da su činile nešto jedinstveno.

– Stvarno nisi nikada bio u Svetom gradu, Serafime? – upitala ga je.

On se trgnuo. – A kako bih ja, neuki redovnik, dospio tamo…, – kao da se branio.

– Nitko ga od nas neće vidjeti, – nastavio je. – Ni ja, ni ti. On je daleko, predaleko za nas. Ali radi se o tvojoj duši, draga moja Rosuška.

I baš kao što je Sveti grad ljepši od svih drugih gradova, a njegovo nebo najveličanstvenije, tako je i Božja volja da tvoja duša ne propadne.

Gledaj, imao sam namjeru sačuvati tvoju dušu. Ali činio sam to na pogrešan način. Tajnovitost je baš poput laži. A ja sam pred tobom imao tajnu…

Roska je namreškala obrve.

– Hm. Došli su me tražiti? – raspitivala se i istovremeno pogledom počela tražiti skrovište.

– Denko je bio kod mene, – priznao je Serafim.

– Neće me tući! Moraš me sakriti. Čuješ li Serafime! Moraš!

– Nitko te neće tući, – smirivao ju je Serafim. – Denko te nikada nije tukao. Iako, istini za volju, čak ni on ne zna baš najbolje izići na kraj s djevojčicom kakva si ti. Ne, Rosuška, moj golupčiću, od njega ti ne prijeti opasnost. A on neće dopustiti ni da ti itko drugi učini nešto nažao.

Nitko se neće usuditi. Denko je još navečer izabran za koševoj atamana za lov na losose. Ponovo nosi bulavu i jednako je moćan kao nekada.

– Pa što je onda htio, ako me nije došao optužiti? – bila je sumnjičava djevojčica.

– I… o kakvim ti to tajnama govoriš? Kako misliš napraviti da ja ipak dođem u nebo?

– To je ono o čemu sam ti govorio, moja mala sestro. Doći ćeš u nebo, kad se pokaješ, – trijumfirao je Serafim. No, na sam spomen kajanja, Roska ga je odmah prekinula.

– Ja bih to tako željela…To mi zaista možeš vjerovati, vrlo rado bih htjela doći u nebo, već i zato jer to tebi toliko puno znači. Ali kako bi se to trebalo desiti? Pa ja se čak ne mogu ni pokajati!

Sulejman i Rokselana.indd 17

18.9.2013. 10:44:24

18

– Ali moći ćeš, – uvjeravao ju je redovnik. – Bog očito drži svoju ruku nad tobom, uslišit će ti to. Da, on je to već učinio! Sada ću ti reći nešto što će te usrećiti i tada ćeš se pokajati!

Roskine oči samo su bljesnule.

– Reci to što će me usrećiti. Tako je lijepo biti sretan…

– Bit ćeš, Rosuška moja, bit ćeš. Zamisli samo ovo. Shvati, malena moja, što ću ti sada reći. Pjotr uopće nije mrtav!

Serafimove riječi odjeknule su prostorijom. Roskine su misli proključale i ona je zanijemila. – Nije mrtav…? – tiho je, u čudu, protisnula.

Dakle, to je bilo to. Roska je bila samo začuđena, nikako sretna. I sama se čudila tome, i sama je očekivala da je preplavi ta, toliko iščekivana, velika radost. No radosti – nije bilo. I Serafim se nadao nekom novom, neočekivanom sjaju na njenom lišcu, pa je sada bio jednako razočaran kao i ona.

– Pjotr nije mrtav, – ponavljao je, samo kako bi ispunio prazninu koja je nastala.

– Opet će šetati uokolo kao i dosad. Ne baš sutra, ali uskoro…

Za Rosku je to bilo čudo. Vlastitim je očima vidjela krivonogog Pjotra kako leži, no Bog je napravio čudo i kao da se ništa nije dogodilo.

A umjesto da je preplavi sreća, Roska se borila s mišlju kako je dragi Bog ipak pridao previše pažnje krivonogom Pjotru. Ona mu je uopće nije pridavala, pa zato i nije mogla biti sretna, niti se baš mogla pokajati.

– I …? – pitao je Serafim, i dalje pun očekivanja.

Tišinu je prekinula Roskina odluka.

– Želim pitati svetog patrijarha, – odgovorila je.

– Što želiš…?! – ostao je zaprepašten Serafim. Roska uopće nije smatrala teškom svoju namjeru. Ako je Bog zbog nje napravio čudo, valjda će je pustiti i da dođe tamo gdje se odlučuje o njoj. Bez pokajanja nema oprosta grijeha, a bez oprosta grijeha nema neba.

– Može li mi Sveti otac oprostiti moje grijehe, ako se i ne pokajem?

– pitala je.

– Sveti otac može sve, – uvjeravao ju je Serafim. – Ali on to neće učiniti. Bez pokajanja neće ti oprostiti grijehe.

– Čak i ako Pjotr uopće nije mrtav? – lukavo ga je iskušavala. Ali Serafim je ostao čvrst.

– Tvoj grijeh ostaje isti.

– Možda…, – zamislila se Roska, pa konačno podvukla crtu. – Ali vidim da ni ti nisi siguran u to.

Bila je kasna noć.

– Sutra će ti sve izgledati drugačije, – tješio je Serafim djevojčicu, ali i sebe. – Sad ti je sve još uvijek svježe, – rekao je pa izvukao križ ispod svoje svećeničke mantije. Bio je to loše posrebreni križić, koji je

Sulejman i Rokselana.indd 18

18.9.2013. 10:44:24

Sulejman i Rokselana.indd 19

18.9.2013. 10:44:26

20

na nekim mjestima već crvenkasto svjetlucao. Ali njegova je vrijednost bila u tome što nije bio ukraden. Jer posvetiti ukradeno dobro – za to mu se Roska baš i nije činila dobrom prilikom. Objesio je križić maloj grešnici oko vrata, pa se naklonio i pravovjerno prekrižio zdesna nalijevo, od ramena do ramena, a ne kao rimokatolici, samo prsa i slijeva nadesno.

Sve je to napravio bez senzacije, kao i kad ju je onomad blagoslivljao.

– Zadrži ga, – rekao je, očima pokazavši križić. – I, ako želiš, možeš spavati blizu peći.

No Rosku je odjednom zahvatila neka čudna žurba. Svoje blago, odavno usnulu, ranjenu mačku, oprezno mu je položila u ruke. Bilo im je oboma jasno da mu je time iskazala neizmjerno povjerenje, ali i veliku zahvalnost. On je to znao.

– Nemoj je buditi, – zamolila je. – I čuvaj mi je dok se ne vratim.

– Do sutra? – upitao je.

– Dok se ne vratim, – odgovorila je sa suzama u očima. Serafim je bio uvjeren kako su suze potekle samo zbog mačke. No, bile su i zbog njega.

Jer Roska je imala u planu dugo putovanje. Htjela je sama vidjeti u čemu je stvar s tim Svetim gradom i patrijarhom. Htjela je u Konstantinopol.

Sulejman i Rokselana.indd 20

18.9.2013. 10:44:26