Savršen zločin

Caroline Graham • SAVRŠENI ZLOČIN

CAROLINE GRAHAM

SAVRŠENI ZLOČIN Preveo s engleskoga

Vojko Plovanić

Naslov izvornika Caroline Graham Written in Blood Copyright © 1994 Caroline Graham Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Posvećeno Franku i Lindi Belgrove Spasiteljima

Bez izvjesnog nemira duše pisanje gubi svoju draž.

Nicholson Baker U and I

Poziv

N

akon svega, u razgovoru s policijom, nitko se nije mogao dokraja­ složiti oko toga tko je predložio ime Maxa Jenningsa. Jedno ili dvoje smatralo je da je to bila Amy Lyddiard, koja je bila uvjerena da je to bila njezina prijateljica Sue Clapton. Sue je to odbacila, navela je Rexa St Johna koji je izjavio da to nikako nije mogao biti on, jer nikad nije čuo za tu osobu, a još manje čitao njegove knjige. Laura Hutton je priznala da je to mogla biti ona, jer je pred malo vremena naišla na članak u Harpersu u kojem se navodi autorovo nedavno preseljenje u gradić udaljen tek nekih tridesetak kilometara. Brian Clapton je izjavio da mu je, tko god to bio, priuštio najdosadniju večer u cijelom životu. Ali u čemu su se Amy i Sue složile bilo je da je Geraldova reakcija na prijedlog bila silno dramatična. Čim je bilo izgovoreno »Max Jennings«, prema riječima Amy koja je pisala uspješnu beletristiku, on je naočigled poskočio, probli­ jedio, počeo se tresti, užasnuo se, divlje ogledavao i trzao se kao pogođen nekom tajnovitom silom. Zatim je ispustio šalicu s kavom.

Odmah je došlo do silne strke oko zamrljanih hlača, oko toga što s njima i oko otiranja šećerastog taloga s tepiha. Bilo je to nekih desetak minuta prije nego se društvo ponovo okupilo. Sue je skuhala novu kavu koristeći specijalne čokoladne kuglice koje je pripremio Gerald, a za koje je Brian rekao da ih ne razlikuje od kakaa.

1

Caroline Graham

Kad je ušla s poslužavnikom, Gerald je stajao ispred plinske peći, držao je svoje mokre hlače dalje od oparenih koljena i rekao, »Strašno mi je žao zbog ovoga. Naglo me je probolo…« Nakratko je ruku stavio na prednji dio svoje bijele košulje. »Moraš otići doktoru«, rekao je Rex. Laura je pomislila da se radi o njegovom srcu, osjetila je muč­ ninu i iznenadnu hladnoću. Ali nije debeo. Čak nema ni viška kilograma. Ali je u odgovarajućim godinama. I čovjek ne treba biti debeo. Postoje mnogi drugi faktori. O, Bože. O, Bože. »Mislim da je Rex u pravu…« »To su samo probavne smetnje. Nekakav zečji gulaš…« »Pa ipak…« »Mislite li da bismo mogli nastaviti?« Brian je teatralnom kretnjom pogledao na svoj sat. Nije volio Geralda iz različitih razlo­ ga i pomislio je da je potrošeno više nego dovoljno vremena u strci oko njega. »Prije spavanja moram završiti ocjenjivanje. Nismo svi pripadnici dokone klase.« Vratili su se diskusiji koja se vodila oko problema pronalaženja gosta predavača. Trenutak prije nezgode, Amy je bila predložila ženu koja živi u nedalekom Martyr d’Evercyju i piše o smiješnim ludorijama svojih pekinezera kojih ima u velikom broju. »Znam na koju misliš«, rekla je Sue. »Sama izdaje svoje knjige i raznosi ih po svim lokalnim knjižarama.« »Oni koji plaćaju tiskanje su striktno verboten«, odvratio je Brian. »Trebaju nam pravi pisci, ili nitko.« »Naš sastanak se događa tek četiri puta godišnje«, izjavila je Honoria Lyddiard uzimajući posljednji kanape s kremastim sirom od pimenta. Dva pahuljasta ukrasa stršala su poput krila malog anđela. Stavila ga je na svoj dugački jezik kao tabletu i progutala ga u komadu. A to je bio osmi, primijetila je Amy sama za sebe. »Pomislila sam«, nastavila je Honoria, »da ćemo to moći odraditi među nama.« Među nama je širilo stvar. Iako je hitro ismijala većinu spome­ nutih imena, Honoria jedva da je sama predložila koje. Ljude koji su 2

SAVRŠENI ZLOČIN

dolazili gotovo uvijek je procijenila nedovoljno vrijednima i često je bila neučtiva prema njima, ponekad nije ni pričekala da odu. »Mogli bismo pitati Fredericka Forsytha«, rekao je Rex koji je pisao triler o plaćenom ubojici kodnim imenom Hijena i njegovom pokušaju da ubije Sadama Huseina. »Nema smisla«, odvratio je Brian. »Takvi se uvijek pretvaraju da nemaju vremena.« To je bilo savršeno istinito. Između autora koji u posljednjih nekoliko godina nisu imali vremena obratiti se kružoku pisaca iz Midsomer Worthyja bili su Jeffrey Archer, Jilly Cooper, Maeve Binchy i Sue Townsend, iako je ona poslala vrlo ljubazno pismo uz potpisanu knjigu u mekom uvezu.

Tek jednom su polučili izvjestan uspjeh. Jedan pjesnik, ovjen­ čan nagradama i pohvalama, koji je došao na potpisivanje knjige u knjižaru Blackbird u Caustonu, pristao je iste večeri doći do njih i porazgovarati. Bila je to katastrofa. Zadržao se tek jedan sat, proveo ga je pijući, čitajući svoje osvrte i pričajući im sve o svom prekidu s ljubavnikom. Nakon toga se rasplakao i Laura ga je morala voziti natrag sve do Londona, jer su prisutni muškarci odbili tu čast.

I tako se grupa prisilno morala zadovoljiti mnogo manje slav­ nima — novinarom Causton Echoa, pomoćnikom producenta (u stvari dečkom koji je raznosio čaj) na gradskoj komercijalnoj radio-postaji i jednim lokalnim stanovnikom koji je s vremena na vrijeme objavljivao u Practical Woodworkingu1 i zbog toga se smatrao suviše značajnim da bi redovito dolazio. »Što je sa zamisli koju si iznio za doručkom dragi?« Sue Clapton se bojažljivo nasmiješila svome mužu. Bila je toliko uredna i uglađena koliko je on bio neuredan, s dugom čvrstom kosom boje mliječne čokolade zataknutom iza ušiju i s velikim okruglim naočalama sa šarenim okvirima. Bila je odjevena u dugu zaogrnutu haljinu boje djeteline prošarane sićušnim tratinčicama, a noge u neuglednim klompama bile su primjereno postavljene. »Onaj…« »Da, da.« Brian se zacrvenio od muke. Namjeravao je svoj prijedlog iznijeti hladno, odsutno, gotovo ga nabaciti nakon što 1

Praktični drvodjelac.

3

Caroline Graham

uobičajena prepirka stigne do najniže točke. »U kontaktu sam s nekime koji bi mogao — ponavljam mogao — doći i porazgovarati s nama.« »Kojom vrstom pisanja se bavi?« »Ni jednom.« Brian se veselo osmjehnuo Geraldu. »Oporu­ čitelj je.« Prigušeno se nasmijao i ironičnim pogledom obuhvatio sve prisutne. Očito da nikome nije bilo jasno što oporučitelj znači.

Tipično. »Mike Leigh?2« »Dakle, to bi bilo nešto«, izjavila je Laura, križajući svoje elegantne noge boje meda presvučene svilom. Šuškanje je proizvelo lagan šum koji su čuli svi osim muškarca kojemu je bio namijenjen.

Sue je željela imati takve noge. Brian je želio da Sue ima takve noge. Honoria je taj pokret smatrala iznimno vulgarnim. Rex je bestidno zamišljao tračak čipke i haltere. A Amy se prostodušno prijateljski osmjehnula Lauri — što je kasnije platila šalicom mlijeka. »Nisam rekao da je to Mike Leigh.« Brianovo lice je potam­ njelo. »Samo sam uspoređivao. Prošlog tjedna školi su došli u posjet iz Nuts N Boltsa — kazališta u nastavi? — i dali izvanredan prikaz dana u životu jednog bistrog — »Suvišno gomilanje, ili?« upitao je Rex. »O, Bože, o, Bože.« Brian je zatresao glavom i nasmijao se. »Ti stvarno ne shvaćaš, zar ne? Prenošenje vlastitog iskustva na djecu, ali u novom dinamičnom obliku, njihovim životima daje uzbudljivu autentičnost.« »Molim?« »Oni tu priču prepoznaju kao svoju.« »Shvaćam.« »Kako bilo«, nastavio je Brian, »spojio sam se sa Zebom, tipom koji vodi tu stvar, i dok su tovarili kombi upitao sam ga bi li došao i održao predavanje. Platili bismo…« »Ne dolazi u obzir«, javila se Honoria. »Nikad ne plaćamo.« »Samo troškove. Benzin i —« 2

Engleski pisac i redatelj.

4

SAVRŠENI ZLOČIN

»Honoria je u pravu.« Rex se trudio da tonu svoga glasa doda notu žaljenja. »Jednom kad počnemo raditi takve stvari…« Zastao je pitajući se, kao što je često činio, nije li takva škrtost možda kontraproduktivna. Kad bi možda Johnu le Carréu ponudili plaćanje troškova? Honoria je ponovo progovorila. Glasno. »Naravno, ako bi sam želio platiti posjet te osobe?« Honoria se hladno odnosila prema Brianu. Zaista je bio totalna zbrka od čovjeka. Neuredna kosa, neuredna brada, neuredna odjeća i, po njezinu mišljenju, potpuno neprihvatljivo političko gledište.

Sue je zabrinuto gledala dok se njezin muž povlačio dureći se, a zatim se počela igrati svojom kosom. Počevši od vrha glave, podigla je tanak pramen kose i noktima prelazila preko njega, nategnula ga je prije nego ga je pustila, a zatim je počela s novim. U tome je provela ostatak večeri. To je trajalo tek pola sata, ali do tada su se svi prisutni osjećali kao da su, u najmanju ruku, ušli u novo tisućljeće.

I tako, na kraju, nakon mnogih digresija i brojnih prepirki, razgovor je zatvorio puni krug, a ime Maxa Jenningsa ponovo je izronilo. »Zaista osjećam da bismo s njime mogli uspjeti«, rekla je Amy, »s obzirom da živi u blizini. Isto tako, nije među najslavnijima.« »Što bi to zaboga trebalo značiti?« upitala je Honoria. »Ja mislim«, dodala je Sue, »Amy želi reći da je dovoljno poznat.« »Ja nikad nisam čuo za njega«, javio se Brian prstima lup­ kajući po naslonjaču fotelje. Kako nije imao vremena za bogate i slavne, nije imao vremena ni za one ne toliko bogate i tek malo slavne. Istinu za reći, ako niste na samom dnu društvene gomile otpada i ako vas svaki nasilnik u prolazu dodatno ne gurne u još dublje vječno blato, Brian će vas gotovo sigurno potpuno odbaciti. »Na radiju sam čula intervju s njime«, rekla je Amy. »Zvučao je sasvim pristojno.« Prekasno se sjetila da je trebala reći »na prija­ mniku« i čekala je da se Honoria obrecne. »Uvjerena sam da vrijedi pokušati.« »Ne podnosim te izvještačene pseudonime. Bez sumnje da 5

Caroline Graham

bismo Max trebali čitati Maximilian. Vjerojatno je rođen kao Bert Bloggs.« »Pročitala sam njegov prvi roman, Udaljeni brežuljci. Odra­ stao je u krajnjem siromaštvu na Vanjskim Hebridima. Otac mu je bio silno okrutan čovjek i majku mu je doveo do smrti. Ubila se dok je bila još prilično mlada.« »Zaista.« Brian je zazvučao veselije. »Mislim da bismo mogli pokušati. Ne na način kao da imamo nekog drugog na umu.« »Tu je i Alan Bennett.« Brian je šmrcnuo. Udaljio se od Alana Bennetta. U početku je bio pod velikim utjecajem tog pisca. S magnetofonom bi stajao ispred lokalne trgovine i lokalnog puba, razgovarao bi s mještanima u nadi da će razmrsiti bogatu i uzbudljivu kompleksnost njihovih unutarnjih života, jer je smatrao da tako taj slavni pisac radi. Bio je to potpuni promašaj. Pričali su jedino o sapunicama, o nogometu i o onome što piše u Sunu. Na kraju ga je jedan pijanac nazvao običnim zabadalom i nokautirao ga.

Laura je rekla, »mislila sam da ga čuvamo za slučaj hitnosti.« »Hajdemo glasovati, može?« upitao Rex. »Da zamolimo Jenningsa?« Podigao je ruku, to su učinili i ostali, posljednja je bila Honoria. »Geralde?« Gerald je svoje još uvijek vlažne hlače ponovo okrenuo prema­ vatri. Preko ramena je pogledao šest podignutih ruku, zatim je pogled vratio na umjetne plave i žute plamenove. Kako god da gla­ suje, teško bi promijenilo rezultat. Ipak, nije mogao dozvoliti da taj grozan prijedlog prođe bez neke vrste protesta.

Rekao je, »mislim da će to predstavljati gubitak vremena«, i divio se neutralnosti svoga tona u glasu. Tom jednoličnom tonu.

Pravilnim i ne žurnim razmacima između riječi. Riječima toliko blagim, u usporedbi s razdirućim gnjevom u grudima. »Oprosti, Geralde. Nadglasan si.« Brian je već navlačio svoju pletenu kapu. »Ako je i tako,« — (nije se mogao tek tako predati) — »mislim da nema puno smisla…« 6

SAVRŠENI ZLOČIN

»Ako ti nećeš pisati, ja ću«, rekao je Brian. »Mislim da se o tome brine njegov izdavač. U stvari, mogao bih ih nazvati — »Ne, ne, ja sam tajnik. Ja ću pisati.« U najmanju ruku, na taj način stvari će ostati u njegovim rukama. »Nema problema.« Gerald je ustao, želio ih se riješiti. Vidio je kako ga Laura potajice gleda i uspio je razvući usne u nešto nalik osmijehu.

Te noći nije zaspao. Prvih sat vremena nepokretan je proveo za radnim stolom, udubljen u sjećanja. Osjećaj u glavi bio je kao da je stegnuta u škripcu. Da će ponovo vidjeti tog čovjeka. Maxa.

Maxa. Koji mu je ukrao ono najvrednije. Da će mu morati uputiti riječi dobrodošlice, a zauzvrat, bez sumnje, satima slušati njegovo samoveličanje. Geraldu je bilo jasno da to neće podnijeti.

U tri ujutro počeo je pisati. Pisao je, pisao i pisao. U šest je bio iscrpljen, košara za otpatke prepuna, ali imao je pismo. Napi­ sano na jednoj strani lista papira. Bio je sasvim siguran da je dobro izbalansirano. Nije dolazilo u obzir da Maxa moli da ne dođe. Čak ni u ono vrijeme — čak ni u trenutku one grozne izdaje — Gerald nije molio. Max je možda bio pobjednik, ali to zadovoljstvo zau­ vijek će uzalud tražiti.

Zatim je Gerald, čvrsto stežući pero desnom rukom a lije­ vom pritišćući papir, počeo ispisivati adresu na omotnici. Naravno, počeo je s imenom. M.a.x. J.e.n.n.i.n.g.s. Pero je skliznulo i zavrtjelo se u njegovim znojnim prstima. Činilo se kao da slova sama ima­ ju moć zazivanja duhova. Čuo je kako taj čovjek diše, osjećao je miris dima njegove cigare, gledao je u njegove blještave plave oči na koščatom, preplanulom licu. Osjećao je povratak starih uroka.

Ponovo je pročitao pismo. Zacijelo nitko ne bi prihvatio takav poziv kad bi spoznao emocionalni metež iz kojeg je neizbježno proizašao.

Gerald je zalijepio marku, zaogrnuo šal, odjenuo kaput i izašao. Kad je krenuo prema poštanskom sandučiću, iz mraka je izronila kolona mljekara. »Uranili ste, gospodine Hadleigh.« Čovjek je kimnuo prema bijeloj omotnici u Geraldovoj ruci. »Da budete sigurni da na vri­ jeme uplatite lutriju.« 7

Caroline Graham

»Tako je.« Gerald je nastavio, raspoloženje mu se čudesno popravilo nakon susreta sa svakodnevicom. Stvarni svijet se budio, poznat i običan. Sada se noć činila nestvarnom. Kao pakao pun ružnih misli.

Ubrzao je korak, pluća ispunjao svježim zimskim zrakom. Kad je krenuo natrag prema kući, gorke misli koje su ga toliko proganjale tek neznatno prije, sada su se činile samo kao prezagrijane maštarije.

Svoje ružne uspomene prenosio je na nekoga drugoga. Prema svemu što je znao, Max ga je praktički zaboravio. A u svakom slučaju, čak da i nije, Gerald ga nije mogao zamisliti kako se vozi skoro pedeset kilometara samo da bi razgovarao sa skupinom amaterskih piskarala.

Sada je bio uspješan. Svako novo djelo bezuvjetno se nalazilo na lje­ stvici deset najboljih u Sunday Timesu. Ne, što više je o tome Gerald razmišljao, njegovi prijašnji strahovi činili su se to više nerealnima i neutemeljenima.

Kad se vratio kući i pristavio lonac za kavu, na obzoru su se pojavile ružičaste, žute i srebrne pruge. A do trenutka kad se poja­ vio grimizni sunčev obrub, uvjerio je sama sebe da je pisanje tako smotrenog i brižljivo sročenog pisma predstavljalo gubljenje vremena i truda. Jer nije postojala ni najmanja vjerojatnost da će se Max pojaviti.

w Nekih mjesec dana nakon sastanka, Laura je stajala uz vrata svoje kuhinje znajući što će uskoro napraviti, čak i dok je razmatrala obmanu da bi još mogla promijeniti mišljenje. U ruci je držala praznu zalijepljenu omotnicu. Laura nije imala psa i znala je da nije uputno bez valjanog razloga hodati engleskim selom po mraku.

Pri zadnjem izlasku (prije nepunih tjedan dana) naišla je na velečasnog Clewesa koji je izlazio iz vikarijata. Vodio je Henryja, svog psa baseta. Zajedno su nastavili, a Laura je bila primorana uba­ citi omotnicu u poštanski sandučić prije nego se uz pratnju vratila i sigurno ušla u kuću. Nije se usudila izložiti opasnosti ponovnog izlaska i otišla je u krevet uzrujana zbog frustracije koju je doživjela.

Ali ove večeri, Henry je sa svojim gospodarom proskakutao tamo i natrag prije dobrih pola sata.

8

SAVRŠENI ZLOČIN

Laura je svoju tamnu mornarsku jaknu zakopčala do vrata.

Bila je u trapericama, navukla je čvrste kožnate rukavice, crne cipele­ i preko glave prebacila tamnu maramu koja je skrivala njezine osebuj­ne uvojke kose koji su sjali poput bakrene žice. Izašla je u mirnu, tihu noć, zaključala vrata vrlo tiho okrećući ključ, zastala je na trenutak i osluškivala.

Iz kuća s obje strane njezine nije se čuo nikakav zvuk. Nisu se otvarala vrata da se mačke puste van ili unutra. Nisu zveckale boce od mlijeka, nije bilo štropota poklopaca od kanti za smeće.

Nije bilo ispraćaja prijatelja. Krenula je, zvuk koraka prigušivali su joj gumeni potplati, skrenula je ulijevo bez da je morala pro­ misliti.

Kretala se žurno, držala se uz visoku živicu — skromnu englesku­ hortikulturalnu verziju srednjovjekovnih palisada. Odjed­ nom je mjesec nalik na izgužvani srebrni papir zavladao nebom i izložio je. Kuće od kamena plavca, crna stabla obojana blijedim svjetlom. Dok je prije bila izgubljena u predviđanju rezultata svoga puta, sada ju je naglo obuzeo val samopouzdanja. Bila je izložena, poput jedinog glumca na jarko osvijetljenoj pozornici.

Još joj je ostalo nekoliko metara do zgrade pošte koja, u stvari,­ nije bila ništa raskošnija od ukusno namještene dnevne sobe u Wiworryju, bungalovu gospodina i gospođe »Midge« Sandell.

Poštanski pretinac je stajao uz kapiju, a u trenutku kad je Laura stigla do njega, mjesec su ponovo zastrli oblaci. Stavila je omotnicu u džep i nastavila hodati. To je bio škakljiv dio puta, jer kad bi sada naišla na nekog poznatog, teško da bi mogla reći da ide ubaciti pismo. Ali pratila ju je sreća i nije srela nikoga.

Plover’s Rest je bila posljednja kuća koja je gledala na Green.

Nakon nje, razdvojeni put se ponovo spajao u jedan, a kuće s obje strane, slijedom toga gubile su na vrijednosti. Postojala je praznina od nekih trideset metara prije nego bi se došlo do tih kuća, a ostao je nekultiviran. Bio je obrastao isprepletenim glogom, trnjinom i divljom jabukom što je Lauri bilo bogom dano jer je, kao i većina kuća na Greenu, Plover’s Rest imala halogenu lampu koja bi se palila istog trena kad bi netko prišao.

9

Caroline Graham

Probijala se kroz grmlje, odmicala je oštro trnje od lica, odvažno je gledala u tamu, želja je bila stotinu puta jača od straha. Zatim je, dok joj je srce snažno lupalo, izmiljela iz niskog čestara, skrenula ulijevo i provukla se kroz novi prolaz u ogradi od pruća koje joj je dosezalo do struka. Našla se u stražnjem dvorištu Geralda Hadleigha.

Na trenutak je zastala, zadivljena onime što ju je okruživalo — velikim stablom bukve, praznim ukrasnim žarama, jedva vidlji­ vim obrisima ploča na trijemu koje su bljeskale ispod mraza. Iznad njezine glave nebo je bilo prepuno zvijezda. Izbjegavajući šljunak, na prstima je polako krenula naprijed iza oblačića pare vlastitog daha koji se istog trena ocrtavao na ledenom zraku.

U kuhinji je gorjelo svjetlo, ali kad se Laura približila, shva­ tila je da u njoj nema nikoga. Odvažno se zagledala unutra. U sudoperu je bilo prljavog posuđa. Na poslužavniku poluprazna boca crnog vina i čaša. Kad se malo pomakla, spazila je dugačku policu s kutijama sa začinima i uske staklene posude sa suhim listićima gljiva, đumbira i neke odurne smotane stvari boje osušene krvi.

Gerald je jednom spomenuo da voli spremati japanska jela.

Laura je istog trena rekla da ih i ona obožava i upitala ga bi li je mogao podučiti. Nasmijao se i rekao da se ne bi usudio, ali sljedeći put kad bude pripremao teriyaki, poziva je da kuša. Omamljena od sreće čekala je na taj poziv, ali nikad se nije ostvario.

Konačno, gonjena žudnjom, zamišljanjem njih dvoje kako sjede za stolom uz svijeće i ispijaju topli sake, podsjetila ga je na obećanje. Uvjeravao ju je da nije zaboravio i kako bi joj odgovarao sljedeći četvrtak u devetnaest?

Laura je otplesala da napari lice, iščešlja svoju divnu kosu i da mirisnim losionom istrlja svoje savršene, vitke noge. U četvrtak u 18 i 45 odjenula je svoju jaknicu boje kukuruza, košulju od bijele svile, usku krep suknju boje šljive, a na uši je stavila plamene naušnice od karneola. Bila je privlačna. Svi su se složili s time — Clewsevi, Rex, par iz Windy Hollowa koji se bavio kompjuterima. Kasnije je otkrila da je to to svima njima bio prvi poziv.

Svatko drugi iz toga bi izvukao pouku. Laura, zaspavši u suza­ ma, probudila se uvjerena da je Gerald bio jednostavno nervozan.

10

SAVRŠENI ZLOČIN

Društveno ni najmanje taktična kad je romantika u pitanju, Laura si je protumačila da je Gerald jednostavno izvan prakse. Želio ju je pogostiti u svojoj kući, ali prvi put trebalo mu je da još netko bude prisutan. To se dogodilo pred skoro godinu dana. Poziv nikad nije bio ponovljen.

Očajno nesretna, kako bi zaštitila samu sebe, nastojala je u mašti stvoriti drugačiju sliku, razvoj njihove zamišljene veze ocrtavala je njemu na štetu. Bio je grozan ljubavnik, dosadan sugovornik, bio je mušičav, izvještačen i na svoju ruku. Potpuno zaokupljen samim sobom. Nakon kratkog vremena, laka srca i slobodna kao ptica, ostavila ga je. Uz ogroman utrošak imaginativne energije Laura­ je uz te maštarije ponekad mogla izdržati danima. Ali, naravno, nakon toga bi ga ponovo vidjela.

Zvuk i svjetlo! Obuzeta panikom odmaknula se od prozora i čvrsto se privinula uz kuću. Osjećala je kako joj se kamenčići sa fasade zabadaju u leđa. Ali bio je to samo Brian, Geraldov prvi susjed koji je parkirao svoj Volkswagen s crvenom haubom. Svjetla farova polako su se izgubila. Vrata garaže bučno su se zatvorila. Čula ga je kako ide uz kuću i ulazi. Brava se zatvorila. Bez sum­ nje, Sue će, čak i sada, pripremiti piće za odlazak u krevet. Lauru je prožela kratkotrajna bolna zavist. Ne da bi, Bog joj je svjedok, ona, ili bilo koja pri zdravoj pameti željela biti udana za Briana.

Ali bez sumnje postoji izvjesna ugoda u intimnosti dvoje ljudi koje jednostavno nema na jelovniku kad čovjek živi sam.

Oh, što ja tu radim? Laura je šakom u kožnatoj rukavici udarila po zidu i izgrebla je. Ja sam odrasla, tridesetšestogodišnjakinja. Pri­ vlačna sam, a govorili su da sam i lijepa. Nisam neurotična. Imam prijatelje i znam što je ljubav. Vodim uspješan posao i imam lijepu kuću punu divnih stvari. Djeca mi se osmjehuju. Mačke i psi mi prilaze. Muškarci me pitaju da izađemo. I zašto se onda vucaram kao kriminalac u 23 sata u studenoj noći veljače uz malu vjerojat­ nost da ću nakratko ugledati čovjeka kojeg ni najmanje nije briga jesam li živa ili mrtva?

Pasti pod utjecaj ljubavi. Prije nije nikad shvaćala koliko su te riječi doslovne, čak i fizički istinite. U jednom trenutku izabirala 11

Caroline Graham

je naranče u seoskom dućanu, u sljedećem se našla pod nogama muškarca. Muškarca sijede valovite kose i ponešto hladnih smeđih očiju. Ono što se kasnije dogodilo (pad pod utjecaj) bilo je prilič­ no čudno. Jednom je gledala film — vjerojatno Hitchcockov — u kojem je netko u snu padao u crno-bijeli spiralni vrtlog. I to je bilo točno tako. Zatvorila je oči, ponovo je osjetila snagu vrtloga kako čvrsto steže njezine najdublje osjećaje, poput remenja kojima vežu sokolove.

Naravno da je morao biti oženjen. Lauri je bilo laknulo kad je saznala da je udovac. Kakva tragedija. Žena mu je umrla prije nekoliko godina. Od leukemije. Nisu dugo bili u braku. Nikad ju nije prebolio. A ona je, svjesna svoje ženstvenosti, svoje privlačnosti, razmišljala: ja ću mu pokazati kako da preboli. Ja ću ga ponovo učiniti sretnim. A kad to postignem, potpuno će zaboraviti na nju.

Kao nova u Midsomer Worthyju, otišla je pogledati žetvenu svečanost u nadi da će ga vidjeti. Nije ga bilo, ali je otkrila da u selu postoji kružok pisaca kojega je član.

Iako nije imala ni talenta ni interesa za te stvari, istog trena se učlanila pod izlikom da prepisuje gomilu pisama, novina i priznani­ ca koje je kupila na dražbi starih stvari. I tako je, najmanje jednom u svaka četiri tjedna bila sigurna da će ga vidjeti. Ne da će mu se tek osmjehnuti i mahnuti preko Greena, već da će uistinu biti u njegovu društvu dva, a ponekad skoro i tri sata. Te sate smatrala je posvećivanjem njemu. Sate provedene u onome što joj je bilo naj­ važnije na svijetu. Te riječi je pročitala u jednom časopisu, u članku o roditeljima koji imaju ograničen pristup svojoj djeci.

Da mu kaže nije dolazilo u obzir. Nije ni najmanje dolazila u iskušenje. Sve bi se neizbježno promijenilo, možda — ne, skoro sigurno, na gore. Stvari su među njima tekle glatko. Ili je barem Gerald tako mislio, a to je bilo važno. Ali kako bi se ponio prema strasnoj izjavi o besmrtnoj ljubavi koju ili nije mogao, ili nije želio uzvratiti? Stavila bi ga u nemoguć položaj. Bilo bi mu neugodno kad bi se sreli. Možda bi na nju gledao s gađenjem. Ili, još gore, sa sažaljenjem. Možda bi čak izašao iz kružoka da izbjegne neprijatnu večer. Zbogom sati posvećeni njemu. Pozdrav tebi, kraju svijeta.

12

SAVRŠENI ZLOČIN

Bože, baš je bilo hladno. Stopala, iako u debelim čarapama u cipelama bila su joj promrzla. Laura se preselila na travu uz bok kuće gdje je nečujno mogla cupkati nogama. Mora da sam luda, rekla je u sebi. Vidjet ću ga za dvadeset i četiri sata.

Odjednom ju je prenula gruba pomisao kako bi mogla izgle­ dati nekom tko bi je vidio. Žena koja zaviruje. Voajerka. Zavjetovala se da će prestati. Sutra.

Približavalo se neko vozilo. Zvuk je postao glasniji, ispunjao joj je uši. Nije to bila Geraldova Toyota Celica. Ovaj automobil zvučao je puno teže, glasnije. A lupa vrata pri otvaranju i zatvaranju bila je glasnija. Laura je otrčala ispod stabala na drugoj strani kuće.

A zatim, usta suhih od straha, polako je krenula naprijed odakle je mogla vidjeti što se događa.

Na prilazu je stajao taksi. Jedna žena, leđima okrenuta Lauri, plaćala je vozaču. Bila je odjevena u elegantni crni kostim i pod malim šeširom s velom. Vozač je dobacio nešto od čega je Laura razumjela samo »sigurno ući…« Žena je pokucala na vrata. Dok se taksi udaljavao, vrata su se otvorila i ona je ušla.

Laura je tiho stenjući ispustila dah kojeg nije bila ni svjesna da je suspregnula. Rukama je pokrila usta i pričekala, ukočena od straha da je netko mogao čuti. Ali činilo se da čuo nije nitko.

Dok je stajala prigušujući šok, javili su se drugi osjećaji. Jad, ljubomora, silna provala tuge i bijesa zbog njezina lakovjernog samo­ zadovoljstva. Pošto Gerald nije pokazao nikakvo zanimanje za nju, bila je dovoljno tašta da zaključi da nema interesa za žene općenito.

Kako je samo — ne jedino ona nego i svi ostali — bila zavedena njegovim poziranjem u ulozi udovca koji pati.

Znajući da će zažaliti, ali odlučna da okrene nož u rani, Laura se izvukla iz skloništa ispod stabala. Čineći to, grana joj je zapela za šal. Baršunaste zavjese u dnevnoj sobi nisu bile do kraja zastrte.

Stajala je u cvjetnjaku, tada je već nije bilo briga vidi li je netko ili ne, i prislonila je oko na procjep između zavjesa.

Spazila je dio police za knjige, djelić komode na kojoj je stajala fotografija s vjenčanja s Grace, sasvim dovoljno, i odvratila je pogled.

13

Caroline Graham

Polovicu vaze s ružičastom viburnijom. Žena je ušla u vidokrug. Nosi­ la je čašu crnog vina, najvjerojatnije clareta. Skinula je šešir, a njezina gusta plava kosa u valovima joj je prekrila ramena. Bila je savršene građe, ali, zaključila je Laura, starija od nje. Puno prestara za njega. Žena je podigla čašu, nasmiješila se i progovorila. Zatim je otpila dugi gutljaj. Geraldova vina. Intimnost tog uobičajenog malog rituala Lauru je zamalo dovela do ludila. Od suza više ništa nije vidjela. Naravno, nije ni vidjela ni čula gospodina Lilleyja iz Labur­ num Villasa kako prolazi sa svojim ovčarom.

w Amy se prilično jasno sjećala trenutka u kojem joj je postalo jasno da je podložnost postala dio njezina života. Već nekoliko mjeseci živjela je kod šurjakinje, od početka je nastojala biti korisnom, s obzirom da je u potpunosti bila svjesna svoje nemogućnosti da novčano potpomogne domaćinstvo u kojem je boravila.

Trenutak o kojem se radilo zbio se jednog sunčanog poslije­ podneva u svibnju. Honoria je sjedila za svojim radnim stolom, kao i obično okružena genealoškim stablima, starim pismima i drugim dokumentima koji su imali veze s porodičnim stablom Lyddiardo­ vih. Bilo je tu i knjiga s heraldičkom tematikom. Zazvonilo je zvono na vratima, Amy je odložila jastučnicu koju je krpala, pogledala je Honorijina široka leđa, krenula je da će ustati, zastala je. Honoria se nije čak ni okrenula. Samo je uzdignutim prstom nervozno pokazala u smjeru zvona na vratima.

Do toga dana, Amy je sve veće svakodnevne zadatke objaš­ njavala pojmom »biti korisna«, a ona je to nedvojbeno bila. Već nakon mjesec dana po dolasku preuzela je odlazak u kupovinu (jednom dnevno u seosku trgovinu, jednom tjedno odlazak u Cau­ ston), održavanje vrta, donošenje drva za grijanje, pranje i glačanje i pomaganje Honoriji u njezinim istraživanjima. Ali bilo je nekih stvari koje nije smjela obavljati. Zadatke koji su bili neprimjereni njezinu položaju. Iako je tek stupanjem u brak postala Lyddiard, to nije značilo da smije pasti na koljena. Za te stvari koje su nazivali »grubim poslovima« jednom tjedno je dolazila gđa Bundy.

14

SAVRŠENI ZLOČIN

U rijetkim prilikama kad su imali goste, Amy nije bilo dozvo­ ljeno ni da odnese pribor za čaj. »Kao da će«, rogoborila je u svojim tajnim čavrljanjima sa Sue, »misliti da imamo uniformiranu sluškinju koju krijemo u kuhinji.« Sue je s razumijevanjem kimnula glavom, uz opasku da nikad nije upoznala nekoga tko se toliko snobovski ponaša.

Amy se nije složila. Nazvati Honoriju snobom bilo bi kao za Aleksandra Velikog reći da je volio zapovijedati. Cijenjeno duboko poštovanje koje je iskazivala prema svojem i položaju svojih pre­ daka na karti engleske povijesti bilo je gotovo nevjerojatno. Amy je smatrala da je pomalo luda. Od bratove smrti Honoria je sve svoje vrijeme provodila u grozničavoj potrazi za krvnim srodstvom, potvrđujući svako otkriće s onoliko primarnih podataka do kojih je — a sada i Amy — mogla doći.

Brojne kartonske kutije ispunjene gumicom omotanim indeksnim­ karticama svjedočile su krajnje ustrajnom istraživanju informacija. Veliki četverokut tvrdog papira, s utegom na svakom uglu, trajno je bio rasprostrt na velikom stolu i postupno je na njemu izrastalo porodično stablo. Nakon što se stablo kompletira, Honoria je detalje namjeravala prenijeti na najfiniji vellum papir, profesionalno ih kaligrafski ispisati, ukrasiti zlatnim listićima, nakon čega bi stvar dala uokviriti i objesiti u glavnom hodniku.

Amy se davno umorila od svega toga. Više puta se zapitala otkud Honoriji ta opsesija, jer u obitelji se bez sumnje nitko time nije bavio. Ralph (ili Rafe kako ga je i dalje zvala njegova sestra) je od svih muškaraca bio najmanje klasno svjestan. Sa svim i svakim razgovarao bi jednostavno i prijateljski. Za razliku od sestre, on je volio ljude.

Honoria je prezirala ljude. Osobito one iz niže klase. »Štetni barbari koji se kao bakterije razmnožavaju u svojim prljavim koli­ bama« bio je jedan od njezinih manje ekstremnih opisa. Kako li je samo njezina aristokratska duša svisoka gledala na njih! Poluci­ vilizirana rulja.

Ralph bi se uvijek smijao tim besmislicama i nije mu bilo jasno zašto se i Amy nije smijala, ali ona je Honorijino inzistiranje 15

Caroline Graham

na »prirodnoj aristokraciji po krvi« držala daleko od smiješnog.

Amy se to činilo dehumanizirajuće, podsjećalo ju je na eugeniku, na rođene predvodnike i smatrala je to opasnim pokušajem socijalnog inženjeringa. »Slušaš li me?« »Da, Honoria.« Amy je uzdahnula na tu laž. Ali bilo joj je drago što ju je prekinula. Svako prisjećanje na njezina muža vrlo lako ju je bacilo u vrtlog nesretne nostalgije. Otvorila je plastičnu vrećicu i stavila je na okrugli poslužavnik s kolačićima. U njoj je bio sir za mazanje i vršci šparoga. Honoria je nastavljala prigovarati za šparoge iako je cijena limenke bila smanjena na pola zbog lošeg izgleda. Amy je branila svoju kupnju govoreći da bi svatko trebao izvesti nešto osobito iz respekta prema slavnom predavaču. »Netko bi pomislio da je reinkarnacija Williama Shakespea­ rea«, gunđala je Honoria dodajući »ako ih nešto ostane, pazi da ih vratiš.« Amy je završila slaganje sljedećeg poslužavnika. Trokutasti send­viči bez kore punjeni krastavcima i domaćom majonezom.

Puno radije bi koristila kupovnu. Ne samo da je imala bolji okus, već je i po konzistenciji više zadovoljavala. Majoneza je ili istjecala u malim lokvicama ili je curila kroz kruh tako da je izgledao kao papir za upijanje boje senfa. Ali kupovna majoneza bila je procijenjena suviše skupom. »Ljudi su poludjeli«, ustrajavala je Honoria. »Laura je pričala da će kupiti nešto u onoj nerazumno skupoj slastičarnici, a Susan peče tortu, bez sumnje ispunjenu onom odurnom hranom za hrčke koja se svima očito sviđa.« »Ustvari, bit će to hladna torta od mrkve.« »On je iz druge strane High Wycomba.« Honoria, već odjenuvši stari baloner, sada je nataknula okrugli šešir od tvida na svoju kratku, ravnu kosu metalno sive boje. »Nije sa Sjevernog pola.« »Kamo ideš?« upitala je Amy misleći, kao i uvijek, koliko dugo te neće biti.

16

SAVRŠENI ZLOČIN

»Samo do Laure.« Da je Max Jennings sa Sjevernog pola, razmišljala je Amy drh­ tureći usprkos dvama džemperima, kardiganu, tajicama, vunenim dokoljenkama i visokim cipelama, u Gresham Houseu bi se bez sumnje osjećao kao kod kuće.

Otišla je u biblioteku u kojoj je, završivši posao za taj dan, Honoria ostavila vatru da se ugasi. Amy je čučnula uz tinjajuće sivo-bijele ostatke vatre i protrljala promrzle prste. Razmišljala je da li da ode u podrum i upali bojler. Bila je to čudna naprava na drva i bila je spojena na željezne cijevi koje su trebale isporučivati toplu vodu. Bila su tu dva ili tri prekidača koja je trebalo okrenuti kao alternativu fizičkoj sili, ali ni jedna metoda nije u potpunosti zadovoljavala. Cijevi su se zagrijale tek toliko da ne budu hladne.

Voda nije nikad bila toplija od mlake.

Odlučila je da ne ode. Vrijeme koje bi joj trebalo da siđe dolje i napadne tu napravu mogla je utrošiti u svojoj sobi pišući. Ni jedan dan bez napisanog retka bila je izreka Olivie Manning, a Amy je nastojala živjeti u skladu s njom.

Njezin roman Rompers3 bio je na sigurnom u kutiji za šešir od šagrinske kože odloženoj na garderobnom ormaru. U kružoku ga je opisala, što nije bilo neistinito, kao obiteljsku sagu, ali kakve su to obitelji bile i kojim stvarima su se bavile ostala je tajnom koju su znale samo ona i Sue. Iako su seksualne naznake bile vrlo uljudne u usporedbi s nekim bestselerima, i iako se do sada nije mogla prisiliti na uporabu opscenih riječi koje su napisane izgledale grozno, i dalje je u bogatom i glamuroznom stilu ostalo dovoljno uzbudljivih erot­ skih stvari koje bi Honoriju natjerale na ozbiljno razmišljanje. Na proces koji je vrlo lako mogao dovesti do zaključka­ da tako labilno moralna osoba koja proizvodi takvo neukusno smeće ne zaslužuje živjeti ispod krova Lyddiardovih. A nakon toga, razmišljala je Amy, kamo bih otišla? Četrdesetgodišnjakinja, bez ikakvih vještina, bez ikakve ušteđevine.

3

Vrsta dječje ili ženske odjeće (bodi).

17

Caroline Graham

To nije bila Ralphova krivnja, iako je u očima svijeta bio neu­ spješan. Kad ga je Amy upoznala, bio je u mornarici, a ona je često razmišljala da je pogriješio što je izašao iz nje. Ali on nije želio da je na dulja vremena ostavlja samu, a njoj je, naravno, beskrajno nedostajao. Nije bio osobito nadaren ni talentiran, ali, iako nije bio neinteligentan, nikad nije dokučio za što je predodređen. Od nasljedstva svojih roditelja — Honoria je dobila kuću i male anui­ tete — otvorio je antikvarijat knjiga. Stvar nije uspjela, kao ni drugi idealistički poduhvati poput uzgoja maslina u Evviji, uramljivanje slika u Devizesu. Na kraju, nakon što su iscrpli gotovo sav novac, kupili su malenu kućicu u Andaluziji uz jedno jutro krševite zemlje i borili se da imaju onoliko koliko im treba. U tom periodu Ralph je postao svjestan prvih znakova karcinoma koji će mu oduzeti život.

Dosta! Dosta! Zavapila je Amy snažno se opirući uspomeni na svoga voljenog muža, na malu, loše opremljenu bolnicu u Špa­ njolskoj, na Honorijin razjaren napad i grozan let kući. Ako se želi osloboditi svoje sadašnje jadne stvarnosti, neće joj to uspjeti beskraj­ nim gunđanjem oko prošlosti.

Skinula je kutiju, izvadila rukopis i pročitala zadnje tri stranice kako bi ušla u atmosferu. Nije bila do kraja nezadovoljna. Ono što je napisala činilo joj se snažnim i pažljivo je nastojala izbjeći i najmanji tračak ironije. Ali, pitala se Amy, kako će to proći pod budnim komercijalnim okom nesmiljenog urednika?

U najmanju ruku, ovaj puta je (jer Rompers je bio njezin treći pokušaj) društvene klase i okolinu primjereno postavila. U početku, kad je Sue izjavila da najbrži put do stjecanja velikog novca leži u pisanju unutar žanra kojeg je ona nazivala »prihvaćanjem i kupo­ vinom«, Amy to nije bilo sasvim jasno. Njezinoj junakinji Daphne koja je radila na prijemu kod zubara, sramežljivo je pristupio božan­ stveni student dok je izabirala glavice cvjetače u trgovini. Sada je, pomodno preimenovana, tražila priliku u Hong Kongu.

Amy je žvakala svoju olovku. Kad je razmišljala o pisanju, činilo joj se to sasvim jednostavnim. Brojne prigodne fraze padale su joj na pamet. Tečne, divno sročene, učinkovite. Ali kad je došlo 18

SAVRŠENI ZLOČIN

vrijeme da se zastrašujuće prazan papir ispuni riječima, nikad se nisu uklapale u ono na čemu je radila.

Isto se događalo i s pojedincima. Predstavljalo je veselje pisati o njima, ali ih je bilo teško uklopiti u opću priču. Amy je razmi­ šljala da te stvari potpuno izostavi. Zašto čitatelji ne bi prikupili sve detalje — možda u lijepo ukrašenoj kutiji — i kod kuće ih složili prema svom nahođenju? Konačno, ljudi istu stvar rade s namješta­ jem. To bi moglo predstavljati novi trend. A od izdavača se stalno zahtijeva da tragaju za originalnošću.

Amy je pogledala na sat i uzdahnula. Prošlo je pola sata otka­ ko je Honoria izašla. Sve to vrijeme provela je u tužnim uspomena­ ma umjesto u radu za bolju budućnost. Dohvatila je olovku.

Dovraga, dovraga i opet dovraga! Gorko je viknula Araminta dok je drhtećim usnama uzimala najnoviji fax upućen od Burgoynea.

w Honoria se na biciklu vozila preko Greena u samotnoj i varljivoj ljepoti, čvrsto je stisnula usne kad je spazila limenku Coca-Cole kako krotko leži ispod seoske oglasne ploče.

Aktivno prisutna u općinskom vijeću, Honoria se do tada uspješno borila protiv postavljanja kante za smeće u blizini pomno održavanog zelenog ovala. Ali ako rezultat toga bude ovakvo odurno uništavanje, možda će morati ponovo razmisliti.

Nema sumnje da je predmet u pitanju odbacio netko iz općinskih­ nastamba. Iako su te ružne kuće od bloketa, prema Honorijinom mišljenju sasvim opravdano, bile smještene na samom rubu seoskog zemljišta, socijalni slučajevi koji su u njima stanova­ li mislili su da mogu odlaziti kamo god žele i da galame, puštaju glazbu, i da svoje odurne motocikle voze pod punim gasom. Ljeti bi se čak narojili po cijelom Greenu da gledaju kriket, gurali su koli­ ca, donosili hranu i one odurne karirane prostirke. Kad bi bilo po Honorijinom, desetak tih općinskih zgrada bi bilo ograđeno visokim žičanim ogradama i nadzirali bi ih naoružani stražari.

Skrenula je na prilaz Laurine kuće i sišla s bicikla na način da je jednu krupnu nogu prebacila ispred druge i odskočila. Stari 19

Caroline Graham

ženski bicikl s polukrugovima od žutog nepromočivog platna pri­ čvršćenim iznad stražnjeg kotača i s pohabanom pletenom košarom prislonila je na garažu i pokucala na vrata.

Honoria je tamo stigla po pozivu. Prema njezinom zahtjevu, Laura je tražila kamenu figuru koja bi ukrašavala stazu s pavitinom u vrtu Greshama. Nazvala je prethodne večeri da joj kaže kako je stigao katalog dolazeće rasprodaje u Worcesteru sa slikama nekoli­ ko dražesnih statua. Možda bi Honoria željela doći i pogledati ih?

Predložila je vrijeme za čaj sljedećeg popodneva kada ranije zatvara svoj dućan.

Honoria je ponovo pokucala ali nitko se nije pojavio. Podigla je zasun, bio je to vrlo stari sjajno ulašteni mjedeni držač s ručkom u obliku lavlje šape, i vrata su se otvorila. Nije se čulo ništa osim kucanja Laurina visokog samostojećeg sata od ebanovine koji je naslijedila od djeda. Honoria je zavirila u dvije male sobice u koje se ulazilo iz hodnika, zatim je preko debelog žarkocrvenog saga tiho nastavila prema kuhinji. Kad joj se približila začula je vrlo čudan zvuk — dug, podrhtavajući uzdah, kao da je netko ozbiljno potresen.

Oklijevala je, ne zbog uzrujanosti već zbog urođene averzije da se petlja s bilo kakvom situacijom koja se ne odvija na miran i konvencionalan način. Nije gajila ni sklonost, koja je graničila s gađenjem, da se petlja u bilo čije poslove osim svoje.

Odlučila je tek malo odškrinuti vrata da vidi može li točno utvrditi što se događa. Nažalost, vrata su zaškripala. Glasno. Laura, koja je sjedila za stolom s glavom na rukama i sva u suzama podigla je pogled. Dvije žene su gledale jedna u drugu. Nije bilo moguće da se Honoria povuče.

Mora da je Laura plakala, zasigurno satima, pomislila je Hono­ ria. Bila je navikla gledati naučene izvještačene izraze lica žena koje na svijet gledaju s hladnim odmakom, tako da ju je jedva prepozna­ la. Oči toliko natekle da su se jedva vidjele, grimizni podbuli obrazi, vlažna kosa nemarno raspuštena. I još uvijek u kućnoj haljini.

Ukočena od te ponižavajuće odbojnosti, Honoria se borila da progovori jer bilo je sasvim nemoguće reći »oprosti« i otići.

To bi izgledalo zastrašujuće bezdušno, pa iako je Honoria bila 20

SAVRŠENI ZLOČIN

z­ astrašujuće bezdušna, tu činjenicu nije željela dati do znanja svima i svakome. Zaista, razmišljala je ljutito, ako se ljudi odluče ponašati na tako slobodan način, trebali bi u najmanju ruku imati dovoljno pristojnosti da to rade iza zatvorenih vrata. »Moja draga«, rekla je, ta nježnost je u njezinim ustima bila toliko prikladna kao i krivo izrasli zub, »što se zaboga događa?« Nakon duge stanke, Laura je odgovorila kao što svi gotovo uvijek odgovaraju u takvim situacijama. »Ništa.« U velikom iskušenju da odgovori »No, onda je sve u redu« i da ode, Honoria je sišla niz dvije sjajne kamene stepenice i izvukla stolicu s naslonom preko plavih pločica. Sjela je i upitala, »mogu li kako pomoći?« Koja prokleta, glupa, pokvarena sreća. Laura se proklinjala što je zaboravila ponovo zaključati vrata nakon što je potpisala primitak­ preporučene pošiljke. Između svih prokletih, glupih, pokvarenih ljudi koji bi mogli doći. Tek nakratko je podigla pogled, ali to je bilo dovoljno. Honorijino bestidno povlačenje i silna želja da bude negdje drugdje bilo je jasno vidljivo. »Ne, zaista.« Izvadila je papirnatu maramicu iz gotovo prazne kutije, obrisala je obraze, ispuhala nos i vlažnu kuglicu ubacila u košaru za otpatke. »Ponekad mi se to događa.« »Oh.« »Mislim da se svakome događa.« Honoria je gledala u nevjerici. Bila je odgojena pod strogim shvaćanjem da dama nikad ne iskazuje osjećaje. Ona nije nikad pla­ kala, čak ni onda kad je umro njezin voljeni Rafe a bila je razjedena bolom. Ni tada, ni na sahrani niti nikad poslije. »Da ti skuham čaj?« »Čaj?« Bože, ostat će ovdje cijelu vječnost. Dok ga skuha, ostavi ga da odstoji, dok ga ulije. Mlijeko i šećer. Prokleti biskviti.

Odlazi, ti grozna starice. Samo otiđi. »Vrlo ljubazno od tebe.« Honoria je napunila kotlić i uzela mlijeko u tetrapaku iz hlad­ njaka. Čajnik, lijep primjerak oslikan plavim cvijećem je na njezino­ 21

Caroline Graham

olakšanje stajao sa strane. Mrzila ju je pomisao da bi otvarala kuhinj­ ske ormariće. Izgledalo bi kao da zabada nos. Što je značilo da neće koristiti vrč za mlijeko. U posrebrenoj kutiji bile su vrećice čaja. »Imaš li bis…« »Ne.« Laura je prestala plakati, ali lice joj je ostalo izgužvano, sada zbog ljutnje koja ju je počela obuzimati. »Sve ih pojedem, zato ih ne držim u kući.« »Jasno mi je.« Honoriju nije iznenadio novi primjer nepri­ mjerenog ponašanja. »Kakav dražestan čajnik«, dodala je dok je čekala da se čaj zgotovi. »Imaš toliko lijepih stvari. Pretpostavljam da si do njih došla trgovinom.« Laura je ponovo ispuhala nos, ovaj puta glasnije, papirnatu maramicu je spremila u džep kućne haljine. Kad je čaj konačno sti­ gao, bilo joj je drago, jer nije ništa stavila u usta od jučerašnje večere. Što ima u tome, pitala se, u pripremanju i nuđenju tog engleskog lijeka protiv svega? Bez obzira koliko grozna situacija bila — teška nesreća, najava stečaja ili vijest o žalosnom gubitku — šokiranim preživjelima ponudit će se šalica čaja. A na kraju priče, razmišljala je Laura, nisam li ja ona koja je nedavno ostala ožalo­ šćena? Zauvijek lišena nade koja se činila da umire zadnja.

Otpila je gutljaj mirisne, vrele tekućine. Njegova obmana.

Obmana. Koja moralna veličina. Usamljeni udovac koji svoj gubi­ tak liječi u pobožnoj i dostojanstvenoj tišini. Odbija utjehu. Cijeli njegov život bila je laž. Laura je šalicom lupnula po tanjuriću.

Honoria, sjedeći kruto uspravno i već čvrsto stežući svoju torbicu, sada ju je držala ispred sebe kao štit. Jedva čekajući da obrazloži svoj dolazak i da ode, podsjetila je Lauru na katalog i završila, »naravno, to sada nije važno. Mogu se vratiti.« »Oh! Nemoj.« Laura je uzvratila neuljudnom brzinom. »Sigurna sam da znam gdje je.« Otrčala je na kat u svoju drugu spavaću sobu koja je služila i kao ured i počela prekapati po pretincu za spise. Kataloga tamo nije bilo. Ni u radnom stolu. Niti u dosjeu Vrt (Dizajn). Kad je htjela provjeriti svoju aktovku, sjetila se da je tu stvar prelistavala prošle večeri u dnevnoj sobi. I tamo ga je našla, u stalku za časopise.

22

SAVRŠENI ZLOČIN

»Označila sam one za koje sam mislila da bi mogle odgova­ rati.« Laura se vratila u kuhinju. »Ne moraš se žuriti da ga vratiš.

Rasprodaja je za šest tjedana.« Zastala je. »Honoria?« Honoria je trzajem okrenula glavu kao da je sanjala. Ustala je i uzela katalog bez da je pogledala Lauru. Njezine uvijek kritički stisnute usne bile su još čvršće stegnute nego obično. Bila je zajapu­ rena, a u očima joj je gorio hladan puritanski plamen. Laura je bila sretna kad su se vrata zatvorila iza nje. A nije čak ni izgledalo da će nešto od toga biti. Nije bilo prvi put da se takva ideja razmatrala.

Honoria je bila suviše škrta da bi potrošila pet funta, kamoli petsto.

Kad je ponovo sjela za stol i razmišljala da li da ponovo plače ili da skuha novi čaj, ugledala je fotografiju. Nekih pola sata prije Honorijina dolaska Laura ju je izvadila iz srebrnog okvira koji je stajao uz njezin krevet i bacila je u koš za otpatke. Otada je izvje­ stan broj papirnatih maramica otišao istim putom, ali nisu do kraja prekrile sliku. I dalje se vidjelo Geraldovo lice kako se smije kroz natopljene maramice.

Je li to Honoria primijetila? Vidjela i spojila nedostajuće poveznice, posložila sve detalje. Laura je bila bijesna na sebe zbog nemarnosti što je zaboravila da je slika bila u košu. Na Honori­ ju zbog upadanja. Na Geralda zato što je bio Gerald. Potaknuta mješavinom ljutine i gađenja istresla je sadržaj koša u peć i istog trenutka gorko požalila.

w Rex je trebao početi raditi. Pomno je prožvakao zobene pahuljice­ i suhe šljive, optrčao sa psom tri kruga oko kuća. Pedeset puta dubo­ ko je udahnuo pokraj otvorenog prozora i oprao ruke. Ovo zadnje bilo je od životnog značaja. Jednom je na televiziji vidio intervju s poznatim scenaristom u kojem je ovaj izrazio duboko poštovanje prema svojim rukama, stalno ih nazivajući »alatom svoga zanata.« Bile su osigurane na jako velik iznos, »kao noge Freda Astairea«.

Scenarist ih je pomno prao svakog jutra koristeći jedino najkvalitet­ niji sapun od meda i glicerina. Nakon što bi ih pažljivo isprao pod tekućom vodom, osušio bi ih djevičanski bijelim, mekim paperjastim 23

Caroline Graham

ručnikom koji je do tog trenutka držao u zatvorenom omotu da se ne zaprlja. Tek nakon toga bi taj slavni pisac uopće pomislio da se približi svom najsavršenijem kompjuteru.

Rex je bio jako impresioniran scenaristovom vjerom u taj ritual,­ te ga je istog trena počeo i sam koristiti. Znao je da je rutina­ važna.

Naglašavali su to svi priručnici za uspješnog pisca koje je gotovo sve posjedovao. Rex je počinjao raditi točno u jedanaest sati. Ni minutu kasnije, ni minutu ranije. Na stolu je držao tranzistor da bude siguran u točno vrijeme. Kad bi signal započeo, podigao bi olovku. Do trenutka kad bi prestao, on bi napisao prvu rečenicu.

Ta je procedura bila od tolike važnosti da se, u slučaju da je nešto poremeti, poslije više nikad ne bi do kraja oporavio. Naravno, ispi­ sao bi svojih dvije tisuće riječi (ipak pisci pišu), ali ipak bi se cijelog dana osjećao izvan forme.

Tada, pet minuta do jedanaest, netko je pokucao na prednja vrata Borodina. Rex, u tom trenutku na ulazu u radnu sobu, kucanje je primio s mješavinom razdražljivosti i nemira. Hoće li to biti nešto što će moći riješiti u pet — ne, pogledao je na svoj džepni sat, u skoro četiri minute? Ili će to biti netko tko će htjeti ući i nastaviti priču.

Jedna stvar je bila izvjesna. Ni na koji način nije mogao ući u radnu sobu i prionuti poslu dok netko stoji na stepenicama ispred vrata. Za početak, taj netko vidio bi ga kroz prozor. A nije mogao navući zavjese bez da se ne oda da je unutra. Upornost je prevladala.

Otvorio je vrata. Bio je to Gerald. »Rex — oprosti.« Stupio je unutra. »Znam da u ovo vrijeme počinješ raditi…« »Da. U jedanaest ustv…« »Jednostavno moram razgovarati s tobom.« »Možda oko jela?« Rex je trebao donijeti kutiju glaziranih pra­ lina, s obzirom da su ga odgovorili od spremanja njegovog čuvenog curryja. »Ne. Iako se radi onome danas uvečer. Na neki način.« Na Rexov užas, Gerald je ušao u njegovu svetinju svih svetinja.

24

SAVRŠENI ZLOČIN

Jednostavno se ušetao, podigao jučerašnje novine s tapecirane fotelje, bacio ih na pod i sjeo.

Rex je stajao i kolebao se, nije se mogao prisiliti da sjedne za radni stol na dokono čavrljanje. Čekao je, ali kako je Gerald bio tako odlučno započeo, sada je imao problema prijeći na stvar.

Rastreseno je gledao kroz prozor na vrt — nije primijetio stolić za ptice, bojno polje za svadljive čvorke i vrapce, ni Rexova velikog psa Montcalma koji je odsutno rovao između kupusa pre­ krivenog mrazom — dok je Rex kriomice gledao njega.

Gerald je izgledao grozno. Bio je neobrijan, a činilo se kao da se nije ni prao. Oči su mu bile crvene i krmeljive. Stiskao je i otvarao šake i činilo se da nije bio svjestan toga. Iskreno zabrinut, Rex je potisnuo misli od Noći hijene i rekao, »Geralde, stari moj.

Izgledaš potpuno shrvano. Bi li malo kave pomoglo?« Gerald je odmahnuo glavom. Rex je, nakon što je privukao drvenu stolicu, osjetio miris u Geraldovu dahu, kiseo i ustajao, s više nego naznakom alkohola. Nekoliko minuta sjedili su u tišini nakon čega je Gerald konačno progovorio. »Ovo će zvučati patetično.« Duga stanka. »Ne znam kako bih se točno izrazio.« Prvi put je izravno pogledao Rexa. Napola u očaju, napola posramljen. »Kako god da opišem, bojim se da će zvučati vrlo čudno.« »Siguran sam da nećeš«, odvratio je Rex koji je utjehu za izgubljeni dan našao u najugodnijem položaju u kojem se mogao naći, prožet znatiželjom koja će istog trena biti zadovoljena.

Gerald je stalno odgađao taj trenutak. Sada više nije ostalo vremena. A koliko god bio star i brbljav, to je morao biti Rex. Nije postojao nitko drugi na koga bi Gerald uopće pomislio da mu se ispovjedi. Ali kako naći riječi? Iznošenje i najosnovnijih detalja njegove dvojbe učinilo bi da izgleda kao budala i kukavica. Prvi put je uočio da mu se ruke tresu, te ih je pružio preko koljena čvrsto ih pritišćući o sivi flanel, sileći ih da se smire. »Rekao si da se radi o današnjoj večeri«, pomogao mu je Rex. 25

Caroline Graham

»Da.« Izgledao je kao neplivač kojeg su dotjerali do kraja visoke skakaonice. »Stvar je u tome da odavna poznajem Maxa Jenningsa.

Bilo je nekih neugodnosti. Rastali smo se kao neprijatelji.« »Takve se stvari događaju.« Rex je taktično sakrio svoju zahvalnost da čuje nešto što je zvučalo kao vrlo sočna tajna i poku­ šao je zvučati utješno. To mu nije bilo teško, jer je u srcu bio dobar čovjek. »Sasvim iskreno«, nastavio je Gerald, »nakon što je ugledao moj potpis na pozivu, ni na tren nisam pomislio da će doći.« To pismo, beskrajno dugo pisano i prerađivano, a sve uzalud. »Ne znam koji su mu razlozi. Zna biti vrlo… nepredvidljiv. Stvar je u tome, Rexe«, glas mu je bio napet i nervozan, »ne želim ostati sam s njime.« »Nemoj više ništa reći«, povikao je Rex s očima punim sjaja od uzbuđenja. »Ali što da ja napravim?« »Stvar je jednostavna, zaista. Jednostavno nemoj otići dok on ne ode.« »Naravno da hoću. Ili, naravno da neću.« Oklijevao je. »Pretpostavljam da mi ne bi htio reći…« »Ne, ne bih.« »Pošteno.« »Ne ljutiš se, Rexe?« »Moj dragi prijatelju.« »Moglo bi biti donekle nezgodno. Sjediti i čekati, hoću reći.

Dok svi ne odu.« »Misliš da će se to dogoditi?« »Da.« Naravno, nije uopće trebao pisati. Bila je to velika pogreška.

Trebao je društvu reći da ga je zamolio, ali da je bio odbijen. Nitko se ne bi iznenadio. A kad bi htjeli vidjeti pismo, što su uvijek htjeli, mogao je reći da je tajnica g. Jenningsa telefonski otklonila poziv.

Bio je to Brian koji se iznenada ponudio da napiše pismo što je izazvalo toliku pomutnju. Gerald je shvatio da Rex ponovo priča.

26

SAVRŠENI ZLOČIN

»Oprosti?« »Rekao sam, što ako se pojavi prije ostalih.« »Ne bi trebao. Rekao sam mu dvadeset, umjesto devetnaest i trideset. A ako se i pojavi…«, Čak ni Rexu Gerald nije mogao priznati da bi se u tom slučaju morao skrivati kao životinja u brlogu dok psi grebu po ulazu. »Bilo bi bolje da si mi ranije rekao, Geralde. Mogli smo pro­ mijeniti mjesto sastanka. Održati ga negdje drugdje.« »Tada bi jednostavno otišao kad i ja. Ne, na ovaj način imam barem nekakvu kontrolu.« »Bi li htio prespavati ovdje…« »Za ime Boga!« Gerald je eksplodirao, prevrnuo je očima i ponovo stisnuo šake. »Ja mislim da je ovo najbolji način kako voditi stvar — u redu?« »Naravno. Oprosti.« »Ne — ti oprosti.« Gerald je teško ustao i krenuo prema vratima. Dodao je, iako je znao da te riječi vjerojatno predstavljaju gubljenje vremena, »Nije potrebno reći…« »Oh, strogo između prijatelja, naravno. Želiš li da dođem u devetnaest, Geralde? Za svaki slučaj.« »Da. Dobra zamisao.« Geraldu je uspjelo lagašno se osmjeh­ nuti. »I hvala ti.« Rex je svog posjetitelja ispratio niz stazu i kroz kapiju, u pratnji oduševljenog Montcalma. Gerald je koračao teško, spuštenih rame­ na. Nije se razvedrio ni kad je Rex naglasio da je svojim dolaskom propustio posjet Honorije koja je u to vrijeme i dalje bešćutno peda­ lirala na odlasku iz Plover’s Resta.

Kad se vratio kući, Rex si je skuhao kavu i sjeo za radni stol.

Naravno, ne da bi pisao. Kao predmet zanimanja, Hijena je, tre­ nutno u Bagdadu kupujući informacije od anti-Huseinove ćelije, izblijedjela u usporedbi s ovom dramom iz stvarnog života. Od svih ljudi, stari je Gerald — posljednja riječ izrečena jednoličnim, možda i lagano pompoznim uvažavanjem — imao prošlost. Tko bi to pomislio?

27

Caroline Graham

Rex je došao u iskušenje da skokne do telefonske govornice, jedva minutu hoda udaljene, ali mu se snažno odupro. Mora odr­ žati obećanje, u najmanju ruku dok večer ne završi. Pogledao je na sat. Još sedam i pol sati. Kako će zaboga to izdržati?

w Sue je pospremila stvari nakon večere, natrpala je posuđe u sudoper­ i počela postavljati stol za doručak. Preokrenute sjajne smeđe posude­ za zobene pahuljice, držače za kuhana jaja, krivo sparen pribor za jelo i dotrajalu plastičnu posudu s domaćim mueslima na kojoj je bila etiketa koju je sama dizajnirala.

S kata je nabijala glasna glazba dok je Amanda navodno pisala svoju domaću zadaću. Sue je oduvijek željela da se njezino dijete zove Amanda. Dozvoljavajući joj da djetetu izabere ime bilo je jedna­ od posljednjih stvari na koje je Brian pristao. Čak ni tada nije bio dovoljno velikodušan da prikrije svoje nezadovoljstvo njezinim izborom. Pretenciozno. Snobovsko. Afektirano. Kćerku su od rođe­ nja zvali Mandy, a kad je Brian proučio visokoumne lingvističke uzuse, postala je Mand.

Sue je uključila plinski bojler iznad sudopera koji je glasno proradio. Vrlo bučno je prala posuđe, s obzirom da je Brian bio dolje u zahodu u kojeg se ulazilo izravno iz kuhinje. Nikad nije mario da taj posao obavlja u tišini, takvu diskreciju smatrao je ni manje ni više nego licemjerjem srednje klase. S druge strane, ako je bilo gostiju, Sue bi na dno zahodske školjke stavljala wc-papir da utiša mlaz vode. A što se tiče onoga klop, klop…

Tada, nakon iznimno prkosnog zviždanja, začula je škripu otvaranja prozora na gornjoj polovici vrata. Izašao je Brian zatva­ rajući svoj zaporak. Prilazeći stolu stao se poigravati sa školskim novinama, uspravljajući ih, slažući ih, odlažući ih, ravnajući ih, podižući ih i ponovo ih slažući. Sue je, s kuhinjskom krpom u ruci, pokazala zube u mirnoj grimasi i zagledala se kroz prozor.

Brian joj je bio okrenut leđima. Njegove traperice su spale do gležnjeva ravno poput mlaza iz slavine. Sue se prisjetila prijate­ lja iz učiteljske škole koji je rekao, »Nikad ne vjeruj čovjeku bez stražnjice.« 28

SAVRŠENI ZLOČIN

Prešla je kroz dnevnu sobu s daskom za kruh, otvorila je ula­ zna vrata i istresla mrvice u vrt. Geraldova halogena lampa bila je upaljena. Otišla je niz stazu i pogledala pločnik. Na prostoru ispred Plover’s Resta bio je parkiran dugačak Mercedes tamno srebrne boje. Žurno se vratila u kuhinju u kojoj je Brian bio zavaljen u jedini naslonjač i bavio se križaljkom iz Guardiana. »Briane… Briane…« »Što te pak sada uzbuđuje?« Izrekao je to kao da je cijeli život provela u uzrujanom vrenju. »Stigao je Max Jennings.« »Mislim da nije. Tek je sedam i deset.« »Što bi drugo moglo biti?« »Što bi drugo moglo biti što?« »Auto.« »Tvoja gramatika je lošija od tvog kuhanja, ženo. A to ti nešto govori.« Brian se znao iritirajuće smijuljiti. Sada je to bio slučaj.

Hi, hi. »Ako mi ne vjeruješ, idi i pogledaj.« »Vidim da mi nećeš dati mira dok ne pogledam.« Uzdišući, Brian je napravio pravu predstavu od upisivanja rješenja u križaljku, kao da je to bio uzbudljiv odlomak nekog jako dugog epa, navukao je pletenu kapu i rukavice koje su se grijale na peći i izašao u mrak i hladnoću. Čvrstim pogledom promatrao je njemačku ljepoticu koja je bli­ stala kao pulsirajući čelik u hladnom bijelom sjaju. To ga je duboko oneraspoložilo. Ni na koji način u takvom vozilu ne bi se vozilo dijete svirepih osiromašenih roditelja koji naginju samoubojstvu. Žurno se ponovo vratio u kuću iz hladnoće. »Mora da je prilično nesiguran kad mu treba takav auto.« Brian je podignuo svoje novine, pažljivo ih je ravnao iako ih nitko nije dirnuo nakon što ih je bio odložio. »Dakle… ›Stanje duševne nadraženosti‹.« »Uzbuđenje.« 29

Caroline Graham

»Molim te.« »Što?« »Ja rješavam križaljku.« »Zašto ne bismo zajedno?« »Jer me uvijek zadržavaš.« Sue je obrisala posljednji tanjur i krpu uredno prebacila preko­ metalne ručke grijača sudopera. »Ionako ćemo uskoro morati kre­ nuti.« »Imamo još petnaest minuta. Nećemo sve odjednom ostaviti­ i skočiti samo zato jer je netko nazovi slavan zazviždao zviždalj­ kom.« Sueino poput mjeseca okruglo lice se zajapurilo. Iznad nje su Take That pojačali zvuk. Amanda se bučno spustila niz stepenice u svojim teškim cipelama, bučno je ušla u kuhinju i došla do hlad­ njaka. »Bog, Mand.« Brian je istog trena odložio novine i uputio oprezan i zainteresiran pogled prema kćerkinim leđima. »Kako ide?« »Sve u redu.« Mandy, nakon što je iz hladnjaka izvadila sok od jabuke, kre­ nula je prema kutiji s kolačima. »Pretpostavljam da nećeš večerati«, rekla je Sue glavom poka­ zujući prema poslužavniku prekrivenom čistim krpom.

Mandy je mrzila jesti s roditeljima. Prije nekoliko godina zatražila je pravo da jede jedino u svojoj sobi. Brian i Sue, konačno u nečem složni, odbili su. Mandy je zatim jednostavno potpuno prestala jesti, a kako su mogli znati da ne kupuje, prosi ili ne krade hranu negdje drugdje. Izdržali su tri dana, a zatim su, u strahu od anoreksije, popustili. Poslužila se s tri kolačića. »Ne trebaš…« »Pusti curu na miru.« Mandy je nestala u susjednu prostoriju i upalila televizor. Sue je obrisala dasku za cijeđenje posuđa u mislima na dolazeću večer.

30

SAVRŠENI ZLOČIN

Pitala se kakav će Max Jennings biti. Nikad nije upoznala pravog pisca iako je jednom bila u knjižari kad je Maeve Binchy potpisivala svoj najnoviji bestseler. Kako si nije mogla priuštiti knjigu, stajala je po strani dok su oni koji su to mogli čekali u redu. Gledala je kako se Maeve osmjehuje dok kupca pita za ime i ispisuje posvetu na primjerak Bakrene bukve.

Sue joj je silno željela prići. Da je pita kako je počela. Kako se osjećala prvi put kad je nešto prodala. Odakle crpi ideje. Na kraju se toliko zadržala u knjižari da je imala osjećaj da svi zure u nju.

U silnoj neugodi kupila je primjerak u mekom uvezu trošeći novac koji je spremala za nove četke.

Stojeći na klupi od borovine, otvorila je ormarić u prostoru za doručkovanje i izvadila hladnu tortu od mrkve. »Kakva halabuka.« Brian bi se užasnuo kad bi znao koliko su njegovi osjećaji bliski Honorijinima. »A u osnovi oko čega? Oko nekog piskarala za kojega teško da je itko čuo.« »Ljudi kupuju njegove knjige.« »Kupuju njegove knjige zato jer ih nisu pročitali. Da jesu, to bi uskoro bila druga priča.« »Dobro. Da.« »A kamo sada ideš?« »Malo se našminkati.« »Trebamo biti tamo za pet minuta — U redu?« »Ali rekao si…« »P.E.T., pet.« Brian je kiselo gledao dok je mršavi i pognuti lik njegove supruge izlazio iz sobe. Kad je izbilo devetnaest i trideset a ona nije sišla, stavio je kapu i navukao rukavice i izašao glasno zalupivši vratima za sobom.

w Kad je Rex Maxu Jenningsu otvorio vrata, odmah se uvjerio da se Gerald nema zbog ičega brinuti. Bilo je na tom čovjeku nečega silno toplog i privlačnog i trenutačno prijateljskog. Čak i kad bi 31

Caroline Graham

se našao pred potpunim strancem i iskazao izvjesno iznenađenje, zadržao bi susretljiv osmijeh. Rex se predstavio. »Gerald je gore.« Prihvatio je posjetiteljev kaput od devine dlake koji je bio lagan i mekan kao svila. »Ali mene su, kako se kaže, ovlastili da vas ponudim s pićem.« »Vrlo ljubazno.« Max je pogledao prema vitrini s pićem u kojoj je nedostajala jedna boca od brušena stakla, i zatim na teški poslužavnik s izabranim bocama. »Tonik, molim.« »S ledom i limunom?« Pitajući se, ustvari nadajući se da je taj izbor značio da je lije­ čeni alkoholičar, Rex je širokom gestom izvadio hvataljke za led.

Posjetitelj se već osjećao kao kod kuće. Šetao je prostorijom dodiru­ jući predmete, gledajući slike, izvijajući se da pročita naslove knjiga.

Lagano uzbuđen tom spoznajom, Rex je primijetio da je sklo­ njena Geraldova slika s vjenčanja. Prije nego je našao i izrezao limun našao je rješenje za taj potez. Neugodnost iz prošlosti koju je Gerald bio spomenuo je očito bila povezana s Grace. Obojica su je voljeli, ali vjerujući da sluša glas svog srca, udala se za Geralda. Ali avaj, pri jednom ponovnom susretu s Maxom, shvatila je da je pogriješila. Ali tada je, uz život koji je tragično propadao, već bilo kasno.

Dok mu je pružao piće, Rex je izgledao što je više mogao suosjećajno i pun razumijevanja a da nije otkrio zbog čega. Max je udobno sjedio u fotelji gledajući dugi niski stol prekriven jelom. »Nadam se da ne moram sve ovo pojesti.« »Zaboga, ne«, nasmijao se Rex. »Ostali će stići svaki tren.« Tu se sjetio da je Maxu bilo rečeno da sastanak neće početi prije dvadeset sati. Na što sve treba paziti da bude siguran da dobro igra svoju ulogu? Nakratko se osjetio kao Hijena, što ga je navelo da se upita bi li bilo neprilično da iskoristi trenutnu situaciju i postavi Maxu nekoliko pitanja. Iskoristi pomoć i tome slično. Zašto ne? »Pišem špijunske priče«, rekao je sjedeći na sofi, »i želio bih znati koliko se vremena može pristojno utrošiti na detalje oko naoru­žanja. Jako me zanimaju oklopna vozila — osobito Humber Hornet, raketni lanser od jedne tone. Napisao sam oko deset stranica­ opisujući njegove različite funkcije. Mislite li da je to previše?« 32

SAVRŠENI ZLOČIN

»U stvari, mislim da je«, odvratio je Max. »Smatram da bi se vaši čitatelji puno prije željeli vratiti radnji.« »Ah, da.« Rex je izgledao sramežljivo i pomalo zbunjeno. »To je nešto s čime imam problema, s radnjom. S radnjom, likovima, dijalozima i opisima prirodnog svijeta. Osim toga, ostalo mi ide od ruke.« Max je pijuckao piće, činilo se da razmišlja o tome, i zatim je rekao. »Jeste li razmišljali o pisanju publicistike, Rexe? Možda neki udžbenik, s obzirom da očito imate tako specijalizirano znanje.« Ali tada se oglasilo zvono na vratima. Bila je to Laura. A nije ni skinula kaput kad su stigle Honoria i Amy. Laura je bila više nego lagano iznenađena što se zatekla u Plover’s Restu, jer je, nakon Honorijina posjeta, tisuću puta pro­ mijenila mišljenje oko sastanka. Vrludala je od pomisli da ne bi podnijela vidjeti Geralda, do pomisli da ne bi podnijela ne vidjeti Geralda; od uvjerenja da u jednom trenutku točno zna što osjeća (mrzila, mrzila ga je) da bi već u sljedećem bila sigurna da nema načina na koji bi definitivno znala što osjeća prije nego ga ponovo sretne. Olakšanje koje je osjetila kad je vidjela da ga nema u prosto­ riji bilo je toliko da je osjetila vrtoglavicu i zamalo se srušila. Isto je osjetila u trenutku kad je sjela, kad su se vrata ponovo otvorila. Ali bio je to samo Brian, odmah iza njega Sue, crvena u licu i zapuhana od pokušaja da ga dostigne.

Brian je kratko kimnuo u smjeru posjetiteljeve fotelje. Sue se sramežljivo osmjehnula i rukovala se skrivajući iznenađenje, jer Max nije ni približno bio ono što je očekivala. Zamišljala je nonšalantno odjevenog blefera u tvidu koji možda puši lulu. Max Jennings nosio je odjeću od tvida, ali bila je pomno satkana, savršeno krojena, bila je boje drveta, a pušio je tanke smeđe cigare. Njegova debela lanena košulja bila je sasvim svijetle nijanse zelene boje zvane eau de nil 4.

Bilo je nemoguće reći koliko mu je godina jer, iako mu je valovi­ ta kosa, od čela začešljana unazad, bila snježno bijela, koža mu je bila glatka, lagano preplanula i bez bora. A Sue nije nikad vidjela 4

Voda rijeke Nil.

33

Caroline Graham

takve oči. Blistavo azurne. Plavetnilo marokanskog neba. Plave kao u Matissea. Bio je mršav i relativno nizak.

Brian je sjeo do stola s jelom, jednu nogu u vrećasto krojenim hlačama prebacio je preko druge i stao prezrivo gledati naokolo.

Kakva jadna skupina. Odjeveni toliko otmjeno kao da dolazi netko iz kraljevske obitelji. Amy je bila u čipki, Rex u svojem prašnjavom prugastom odijelu za sprovode, Honoria u upola manje otmjenoj kariranoj suknji i špricanom kardiganu. Laura je nadmašila samu sebe odjenuvši usku crnu haljinu i jaknu od kineskog brokata. Što se Sue tiče, pa…

Bila je u do poda dugom kaftanu iznad neprilično ukrašenog džempera od mohera boje zelene limete. Kosa pola spletena, pola ne (uspaničila se kad je čula da su se zalupila ulazna vrata), i previše šminke žarkih boja. Brian je, uhvativši pogled svoje žene, prevrnuo očima, izrazio nevjericu i odmahnuo glavom. Zatim je, zadovoljan što su njegovo stanje krajnje neimpresioniranosti opazili svi prisutni, pružio ruku i uzeo sendvič. »Ne misliš li«, javila se Honoria glasno kao da je Brian još uvijek u svojoj kuhinji vrata do, »da bi bilo učtivo pričekati dok se svi ne skupimo? Ili, u najmanju ruku, dok ne budeš ponuđen.« »‘Ko čeka da se pita«, odgovorio je Brian želeći govoriti teš­ kim jorkširskim naglaskom, »ne dobi niš.« Zatim je, nakon što je pokazao svoju neovisnost i izazvao željenu reakciju, strpao sendvič u usta i upitao, »Gdje je Gerald?« Tek što je postavljeno, na pitanje je stigao odgovor. Na stepe­ nicama se začulo hitro spuštanje i trenutak kasnije u sobu je ušao njihov domaćin. Otišao je ravno do ugla u kojem je sjedio Max Jennings, pružio je ruku i dugo mu se ispričavao što nije bio prisu­ tan kad je stigao. Zatim se predstavio. Dva puta.

Rex se osjetio krajnje prevarenim. Između ostaloga, poslije podne toga dana proveo je u mislima opisujući i prepravljajući opis susreta Geralda i Maxa. Zamišljao je svakojake kombinacije. Neke sasvim krotke, neke smiješne, ostale potpuno nerazumne. Ni jednog trena mu nije palo na pamet da će se Gerald jednostavno pretvarati da se nisu nikad sreli.

34

SAVRŠENI ZLOČIN

Max je ustao, prihvatio ispruženu ruku i velikodušno odbio isprike. Činilo se da će drama završiti prije nego je uopće počela.

Rexovo razočaranje bilo je još veće kad mu je palo na pamet da se Max možda zaista ne sjeća incidenta iz prošlosti koji je toliko uznemirio Geralda. Kako ponižavajuće. Naravno i utješno. Na neki način. Pokazao je na slobodno mjesto na sofi pored sebe i Gerald je sjeo. Rax je osjetio miris konjaka i sjetio se boce od brušena stakla koja je nedostajala.

Sada kad su se svi okupili, začuo se žamor nagađanja koji je prilično brzo prešao u ponešto neprirodnu tišinu. Prisutni su (s iznimkom Laure i Geralda) gledali Maxa Jenningsa s usiljenom živahnošću što je jasno izražavalo potrebu za djelovanjem. Uzvratio je neodlučnim osmijehom. Sue se pitala ne čeka li Max neku vrstu formalnog uvoda, što bi bilo svakako pristojno, ali nitko se nije potrudio da to učini i na kraju je počeo govoriti. Glas mu je bio tih i muzikalan, uz naglasak koji nije mogla odrediti. »Ako započnem i kažem ›nenaviknut kao što jesam‹, uvje­ ravam vas da je to više od istine. Nikad prije nisam ovako nešto radio. Bojim se da ništa nisam pripremio. Samo sam svratio vidjeti što želite. I kako vam, ako uopće, mogu pomoći.« Na trenutak je zavladala tišina. Prisutni su nesigurno pogleda­ vali uokolo. Kao da su ih godine otklonjenih poziva ostavile u nevje­ rici čuju li dobro. U nevjerici da zaista sjede u svom uobičajenom sastajalištu sa stvarnom osobom — živim i dišućim profesionalnim piscem koji je ponudio da će pomoći ako može. Sama novonastala situacija izgleda da je bila previše za njih.

Tada je Brian skinuo nogu s noge, nagnuo se i uz krajnje svečan izraz lica pročistio grlo — »Ja upravo pišem«, upala je Honoria, »povijest moje obitelji, što znači, povijest Engleske. Krv Lyddiardovih se, bez i najmanje mrlje bastardnosti…« Brian se, uzrujan skoro do krajnjih granica zbog toga što ga je Honoria pretekla, naslonio, ali ovaj put budan i spreman, kao da želi dati do znanja da ga drugi puta neće prevariti. Pun gnjeva pokušao je ne slušati Honorijinu dosadnu recitaciju. Da je barem 35

Caroline Graham

bio napola vjeran svojim principima, odavno je trebao gurnuti dva prsta ravno u njezin kukasti, koščati, rimski aristokratski nos. Kriv­ nju za činjenicu da se nikad nije mogao prisiliti da to učini svaljivao je na svoje roditelje slabiće i na njihovo grozno, ulizičko oduševljenje višim društvenim slojem.

Brian je imao ružne uspomene na to kako je u glavnoj seoskoj ulici bio prisiljavan svaki put skinuti kapu kad bi prošao pripad­ nik tog izvještačenog plemstva. Njegovi vršnjaci su mu se okrutno rugali zbog tih arhaičnih naklona, a on se u muci žalio roditelji­ ma koji su mu jednostavno odgovarali da takve male uljudnosti čine cement koji društvo drži na okupu. Uvijek će postojati netko na konju i netko na nogama, objasnio mu je otac. To je prirodan poredak stvari.

Brian je prekinuo ta ružna sjećanja i vratio se u sadašnjost baš na vrijeme da čuje, »…u svaku bitku, ili čak u najokrutnije sukobe, Lyddiardovi su uvijek ulazili pod punom opremom.« Tu je Honoria pogriješila što je zastala iz dva razloga, željela je uzeti daha i izazvati izraze poštovanja. Max se odmah povino­ vao. »Zvuči kao vrlo koristan poduhvat. A sada«, ohrabrujući se osmjehnuo svima u prostoriji, »što je s vama? Hm. Amy, je li tako?« »Oh. Da.« Amy je, usplahirena što je bila neočekivano prozvana, pretražila po džepu i izvukla komadić papira. Nije bilo potrebe razmatati ga jer je prvo pitanje znala napamet. Potpuno svjesna koliko je slabo njezino poznavanje života njujorške elite koja posjećuje razuzdana događanja, pariških manekenki na modnoj pisti i talijanskih kneginja željnih ljubavnih avantura, rekla je, »Stalno nam govore, gospodine Jennings…« »Max, molim.« »Max. Da moramo pisati samo o onome što nam je poznato.

Nije li to malo ograničavajuće?« »Mislim da se to ne bi trebalo uzimati u uskom, doslovnom smislu. Netko može poznavati izvjesne stvari — sasvim čudne, fan­ tastične stvari — koje su u mašti istinite.« 36

SAVRŠENI ZLOČIN

»Mislite na znanstvenu fantastiku?« »Točno tako.« »Nadalje, kad opisujem izvjesnu situaciju, razmišljam o dru­ gačijim pristupima koji bi mogli bolje zvučati. I nikad ne znam da li da stanem i počnem ispočetka, ili da nastavim.« »Nažalost, to je uobičajeno. Pisci žive svoj život proganjani odbačenim alternativama.« Kako je samo taktičan bio, pomislila je Laura. Nakratko je svratila pogled na Maxov zamišljen, inteligentan profil prije nego je pažnju ponovo usmjerila na Geralda. Očito, nešto tu nije bilo u redu. Definitivno nije. Gerald je, sjedeći na rubu sofe, bio pri­ gnut i napet kao strijela. Lice mu je bilo bezizražajno, ali Laura je po njegovim nabreknutim žilama na vratu zaključila da se suspreže krajnjim naporom. Shvatila je da je, iako je bio okrenut prema Maxu kao i svi ostali, njegov pogled bio usmjeren prema točki na zidu iza Maxovih ramena. Jednom nogom u sjajnoj kožnatoj cipeli s rupi­ častom kapom i žućkastim vezicama nervozno je lupkao po sagu.

Dok ga je gledala, voljela ga je, po laganim, znanim joj trncima u trbuhu, znala je da se ništa nije promijenilo. Koliko god da je nevjeran, ostala je njegovim robom što je postala od prvog trenutka.

Jednostavno će morati prihvatiti plavušu. Vjerojatno će završiti kao barunova žena u Balzacovoj Rođaci Bette, umirući u svom krevetu od ljubavne boli dok on obrađuje sluškinju. Dok je svraćala misli od toga, spazila je da je Max na trenutak gleda. I shvatila je da je tim kratkim iskričavim pogledom u potpunosti razumio njezine osjećaje.

Uzrujana i uvrijeđena, uzvratila mu je oštrim pogledom u kojem se vidjelo njezino nezadovoljstvo.

Amy je postavila svoje zadnje pitanje: koje su najvažnije odlike koje pisac mora imati? »Lepršavi duh. Ništa nam ne smije izbjeći pažnji. Moramo biti uporni. Na tome treba ustrajati.« »Ali vi ste uspjeli od samog početka«, javio se Brian grubo naglašavajući zamjenicu vi. »Imao sam sreće. Čak i u tom slučaju, na neki način, svat­ ko je uvijek na početku. Svaka nova knjiga počinje prvim slovom.­ 37

Caroline Graham

A naravno, uspjeh donosi i neprijatelje. Kritičari vas napadaju. Moji povijesni romani su doživjeli prilično loše kritike.« »Htjela bih znati…« iako je Sue duboko udahnula da se smiri,­ glas joj je i dalje podrhtavao. »Jeste li imali ikakvih iskustava s knjigama za djecu?« »Bojim se da nisam.« »Ja slikam, znate… slike.« Slike, ha? Kako čudnovato. Brianovo razmišljanje je bilo žalosno­ vidljivo kad je sreo pogled njihova gosta. Što možeš s njima?

Kazao je, »Rekao sam joj da proba s nekoliko novela ili pjesama, ali nije htjela.« »Kako mudro. To je gotovo nemoguće prodati.« Ohrabrujuće se osmjehnuo Sue. »O čemu govore slike?« »O zmaju zvanom Hector.« »A jede li ljude?« »Samo one mršave. Na dijeti je.« »Jako zgodno!« Max se od srca i očito spontano nasmijao a Sueino samopouzdanje je nakratko naprosto procvjetalo. Ne da se djeca svaki put ne bi valjala od smijeha kad bi im pričala Hectorove pustolovine, ali, kao što je Brian rekao kad mu je prvi put pričala o tome, što ti klinci znaju?

Pogledala je svoga muža koji se kažiprstom lupkao po obra­ zu, lagano pomicao tanke usne što je bio znak da priprema sažet, kontroverzan dijalog. Ali kad se nagnuo naprijed, Honoria se naglo uspravila. »Ne znam kako je s vama, ali ja sam gladna. A sigurna sam da je i gospodin Jennings.« Začuo se pomirljiv žamor. Amy je gostu odnijela tanjur i sal­ vetu. Gerald je oživio mrmljajući »kava, kava«, i zamalo otrčao u kuhinju u pratnji Rexa.

Honoria se, nakon što je složila toranj od izabranih delikatesa koji je podrhtavao, vratila na svoje mjesto. Dok je prolazila pokraj Briana, glasno je primijetila, »usta su ti otvorena.« 38

SAVRŠENI ZLOČIN

Brian je, nakon što mu je ponovno bio uskraćen moment d ’estime i uvjeren da je iza Honorijinih ramena čuo »mali, obični čovječe«, zatvorio usta. Krug se razišao. Laura je otišla pomoći oko kave i zatekla je Geralda i Rexa udubljene u živahnu raspravu. Na očigled su se prenuli kad su se vrata otvorila, a Gerald se toliko namrštio da se istog trena povukla.

U primaćoj sobi prisutni su zamijenili mjesta. Amy i Sue su sjele bliže Maxu koji je grickao smotak od sira da mu iznesu proble­ me za koje su bile suviše sramežljive da ih iznesu pred svima. Laura je pogledala što je ostalo od jela. Nije bilo ničega što je ona voljela.

U svakom slučaju, i dalje je osjećala lagano gađenje — osjećaj za koji je iz iskustva znala da će je pratiti sve dok ne bude prilično daleko od Plover’sa. Odrezala je tanki komad Sueine torte od mrkve i brzo se okrenula da ne gleda Rexove praline. Izgledale su kao lakirani mozgovi sićušnih sisavaca i nije mogla ni zamisliti da bi jednu stavila u usta.

Brian, daleko od toga da bi bio poražen, strpljivo čekajući s punim tanjurom na svakom koljenu, slušao je toliko predvidljiva pitanja. Radi li Max u uredovno radno vrijeme? (Od devet do pet).

Da li puno ispravlja? (Sve. Cijelo vrijeme.) Započinje li s pričom ili s likovima? (Nedjeljivo. Likovi stvaraju priču.) Da li mnogo istražuje? (Što je manje moguće. Preferira pretpostavke zasnovane na znanju. Često je u krivu.)

U tom trenutku pojavili su se Gerald i Rex noseći dvije kafe­ tijere i vrčeve s mlijekom koje su odložili na stol za posuđe s već postavljenim šalicama i tanjurićima. Honoria je povikala »konačno«, kao da su bili par sporih konobara.

Tad se Amy podigla od Maxa da mu donese kavu, a Brian je iskoristio ukazanu priliku. Spustivši se na njezino mjesto počeo je opisivati svoje dramske probe koje se odvijaju tri puta tjedno. »… graditi, bolje nego pisati dramu, što iskreno smatram da je riječ potpuno passé. Da ne kažem elitistička.« »Koja riječ?« »Molim?« 39

Caroline Graham

»›graditi‹, ›pisati‹, ili ›dramu‹?« »Ah. Pisati.« »Shvaćam.« »Radimo na vrlo opušten, inspirativan način. Pričamo, improvi­ ziramo, slobodno se družimo. Riječ je o avangardi. Na mojim proba­ ma naporno se radi, vjerujte mi, ili se ispada. I.S.P.A.D.A., ispada.« »Naporna stvar.« »Ne znam jeste li ikada čuli za Mikea Leigha5?« »Naravno.« »Što mislite o Golima?« »Potpuno snishodljivo i vodnjikavo.« Brian je ustuknuo. Na trenutak kao da ga je netko snažno udario u prsa. Ostao je bez riječi i zapanjeno je sjedio. »Da ne spominjemo da je puno preduga.« »Dođite i poslužite se«, zazvao je Rex s druge strane prosto­ rije. Svi su ga poslušali. Amy je donijela kavu Honoriji koja je u to vrijeme gostu postavljala posljednje pitanje. »Što mislite« — nagnula se prema njemu čvrsto razdvojenih nogu u debelim dokoljenkama — »koji bi bio najbolji izdavač da mu ponudim moju povijest kad bude završena? Ne želim da je objavi bilo koja stara tvrtka.« »Bojim se da nisam prava osoba koju biste to pitali, gospođo Lyddiard. Moji kontakti nalaze se isključivo na polju beletristike.« »Stvarno?« Honoria je zvučala ljutito i zbunjeno. »Ali mislili smo da imate mnogo šire spoznaje od toga. Ustvari, da znate jed­ nako o svemu.« Pogledom je probadala posljednji zalogaj sira na Maxovu tanjuru, kao da je ostale progutao lažno se predstavljajući. »I ja sam to mislio«, dodao je hitro Brian. Prokleti slavni ljudi. Bilo mu ih je dosta. Napuhana samozadovoljna, uobražena klepetala. Što si zamišljaju da su? Prazneći drugi tanjur na način da je dvije praline odjednom ugurao u usta, Brian se energično osovio na noge. »Sue?« 5

Engleski pisac i redatelj.

40

SAVRŠENI ZLOČIN

»Da.« »Dođi.« »Ali baš sam…« »U redu. Ostani ako želiš. Neću se miješati…« »Neću.« Posljedice jednostavno ne bi bile vrijedne toga. »U redu je.« Odložila je kavu koju je jedva okusila.

Gerald je iz donje garderobe donio Suein šal i Brianovu karira­ nu vjetrovku. Zatim se vratio i donio odjeću i ostalima, po čemu su osjetili da je vrijeme za odlazak i tu je sastanku odjednom došao kraj.

Laura, svjesna da je Gerald cijele večeri pod utjecajem njoj nepoznatih sila bio potpuno preusmjeren na druge stvari, sada je opazila da će njihov gost, koji je također ustao u najavi skorog odla­ ska, otići bez da mu itko ne kaže ni hvala ako to ostane na njihovu tajniku. Zato je održala kratak govor u kojem je navela kako im je njegov posjet jako pomogao i bio zabavan, a Rex, Sue i Amy su glasnim pljeskom izrazili iste osjećaje.

Kad je Gerald otvorio ulazna vrata, ledeni zapuh vjetra zazviž­ dao je u kuću. Amy i Honoria su umotale lica i žurno izašle, a za njima Brian i Sue. Laura se okrenula na pragu i pogledala Geralda koji je rukom uhvatio rub vrata kao da je nestrpljiv da ih zalupi.

Laura mu se oštro zagledala u lice. Oduvijek svjesna da ga nikad nije upoznala, sada je, s grozno obeshrabrujućom sigurnosti, znala da ga nikad ni neće. Bilo je to nepodnošljivo. Pružila je ruku i stisnula njegovu. Kao da je primila komad drva. »Geralde, što je? Što se događa?« »Ništa.« Ljutito je povukao ruku. Pogled je podigao prema svjetlosti lampe, a usta su mu bila tanka poput konca. »Nešto nije u redu.« »Ne pričaj gluposti.« »Bojiš se.« »Stvarno, Laura. Koji vrag je večeras ušao u tebe?« »Istina je.« Htio je zatvoriti vrata, vidjela je. Bez trunke okli­ jevanja (kasnije joj se uvijek činilo da nije imala izbora) nagnula se i poljubila ga.

41

Caroline Graham

S izrazom krajnjeg čuđenja Gerald se hitro odmaknuo i snažno zalupio vratima. Po povratku u dnevni boravak još uvijek se tresao.

Max je svoj otmjeni ogrtač od devine vune i kašmira prebacio preko naslona fotelje i sjeo na sofu. Rex je slagao šalice jednu na drugu. Gerald se otputio ravno u kuhinju bez da se obratio ijednom od njih.

Malo nakon toga ušao je Rex s natovarenim poslužavnikom.

Gledali su jedan drugoga, a zatim je Rex, sa sjajem u očima, vrlo jasnim pokretom usana izgovorio, ne brini se. Nakon toga je glasno, na jednako neprimjeren način dodao, »želiš li da ti pomognem oprati suđe, Geralde?« »U deset će doći gospođa Bundy.« Izgovorio je to normalnim glasom, ali Rex, ne želeći napustiti svoju novu ulogu, prstom je pokazao na drugu prostoriju, mimikom objasnio da će oprati suđe, a zatim je pokazao na kuhinjski sat.

Gerald je to shvatio kao da, ako se zadrže u pranju posuđa, Max će se zamoriti od čekanja i otići. Silno je želio da obojica odu. Želio je da Rex ne uživa u svemu tome. Želio je da ga bol napusti. »Hoće li vam predstavljati veliki problem ako zatražim još malo kave?« Gerald i Rex su skočili. Nisu ni čuli kad je ustao. »Da me održi na putu kući.« »Naravno.« Gerald je svoje lice oslikao osmijehom. Zadrža­ vajući se na riječima »na putu kući«, ispraznio je talog iz manje kafetijere. Kliznula mu je iz ruke i pala u sudoper. »Instant kava će biti dovoljna.« »Nemam instant kave. Hoćeš li i ti jednu Rexe?« »Svakako.« Stajali su kao skulpture na izložbi dok kava nije bila zgotov­ ljena, a zatim su svoje šalice odnijeli natrag u primaću sobu. Tamo je, usprkos njegovoj prethodnoj naznaci brzog odlaska, Max zapo­ čeo, kako se pokazalo, poduži razgovor o novcu. O funti naspram dolara i na koji način njezina fluktuacija utječe na njegove prihode.

O tome kako širenje demokracije znači da ga sada izdaju u istoč­ nim zemljama, iako ponekad nije lako, a ponekad čak i nemoguće, 42

SAVRŠENI ZLOČIN

naplatiti tantijeme. O šaljivoj talijanskoj liri i prednostima isplate u njemačkim markama. O nestabilnom jenu.

Rex je slušao i pitao se koliko dugo će još izdržati da ne zaspi.

Obično je već u deset navečer tvrdo spavao jer ga je ujutro budio Montcalm tražeći svoja jutarnja prava kad izbije pet i trideset. Pomi­ slio je, prvi put, da sve ovo nije bilo pošteno s Geraldove strane.

Zatim se sjetio da je Max nešto bio upitao Geralda i s izrazom uljudnog zanimanja čekao odgovor. »Uglavnom novele.« Gerald je promatrao navučene zavjese iza onoga tko mu je postavljao pitanja. »Neobjavljene, prije nego me pitaš.« Nosnice su mu se suzile, od napetosti pobijeljele.

Osjećajući da Gerald ne pridonosi razgovoru, Rex je opisao svoje pokušaje u pisanju novela u kojima se opisuju poduhvati prvih mitraljeza. Osjetio je bol u vilicama, koža ga je svrbjela od umora. Tada, kad je nova poduža stanka postala dosadna, Max se odjednom ustao i rekao da stvarno mora otići. »Bila je to vrlo ugodna večer.« »Bilo je lijepo što ste došli.« Gerald se pravio da nije primi­ jetio ispruženu ruku.

U hodniku je Rex pokušao uhvatiti Geraldov pogled, nadajući se konspirativnom odgovoru. Možda značajnom pogledu? Podignu­ tim obrvama. Kimanju glave u znak da je posao bio dobro obavljen.

Nije bio te sreće. Gerald ih nije čak ni ispratio, ostao je na kraju hodnika lupkajući, zatim pomno očitavajući barometar, kao da je već ostao sam. Nije čak ni rekao ›laku noć‹, da ne govorimo o ›hvala‹.

Rex je otvorio vrata i zakoračio preko praga. Max ga je slijedio, rekao je »moje rukavice«, vratio se u kuću i zatvorio vrata. Brava je sjela na svoje mjesto. U manje od sekunde dogodilo se ono što je Rex svečano obećao da će spriječiti.

w Pola sata nakon toga Rex je bio u svojoj spavaćoj sobi. Ne da bi se spremao na spavanje, jer se od šoka potpuno razbudio, već zbog toga što je pogled s prozora uključivao pročelje Plover’s Resta. Srebrni Mercedes i dalje je bio tamo. Vjetar se razmahao i kišilo je.

43

Caroline Graham

Nakon lošeg poteza koji ga je ostavio ispred zaključanih vrata, Rex se nekoliko minuta motao naokolo ne znajući što da poduzme.

U jednom trenutku stavio je uho na dovratnik, pokušavao je čuti nešto ne znajući što. Možda naznake nasilja? Geralda kako pokušava Maxa na silu izbaciti iz kuće? Ali nije se čulo ništa. Čak ni žamor glasova.

Nakon nekog vremena počeo se osjećati smiješno. Osjećao je da je morao otići istog trena. Možda su čekali da to učini da bi započeli razgovor. Zatim je pomislio, što ako netko prođe i vidi ga kako se šulja po trijemu i prijavi ga. Nije li švrljanje prekršaj podložan suđenju? To uznemirujuće razmišljanje, uz činjenicu da je očajnički morao na wc, natjerali su ga da se otputi stazom i da glasnim zatvaranjem kapije da do znanja da je izašao.

Sada se uz osjećaj krivnje pitao nije li napravio pogrešnu stvar.

Sjetio se kako je žestoko Gerald govorio nagovarajući ga na surad­ nju po pitanju Maxova odlaska. Svatko bi pomislio da je u pitanju život ili smrt. Rexu je prilično brzo palo na pamet da je suviše lako odustao.

Nije li zaključavanje ulaznih vrata bilo nekako… pa… zlokob­ no? U mislima nije dvojio da je to bilo Maxovo djelo. Bilo je toliko hitro izvedeno da Gerald u tom vremenu nije mogao stići do vrata.

Uvjerenje da je napravio grešku je raslo, ubrzo ga je toliko obuzelo da više nije mogao samo stajati i ništa ne poduzimati.

Pohitao je niz stepenice, odjednom u većoj žurbi da se vrati do Geraldove kuće nego što je bio da ode iz nje. Nije bilo potrebe odjenuti kaput jer je bio toplo odjeven. U hodniku je zastao uz zbirku sjajno ulaštenih štapova za hodanje prije nego je, osjećajući se apsurdno melodramatično, izabrao jednog sa srebrnom drškom u obliku glave bizona. Zatim je na glavu stavio kapu od samta, svezao je ispod brade vunenim šalom i otputio se.

Kapija Plover’s Resta sada je bila napola otvorena. Odvažno je krenuo stazom. Odlučio je da će pokucati na stražnja vrata i zatra­ žiti malo mlijeka. Prozirno, naravno, a kao i većina ljudi nenaviklih na laganje, Rex je tu jednostavnu molbu već učvrstio razrađenom podlogom prilično nepotrebnih detalja. Kad ne može zaspati, jedino 44

SAVRŠENI ZLOČIN

mu kakao pomaže. Ako ga pripremi s vodom, boli ga trbuh. Boca s mlijekom kliznula mu je iz ruke kad ju je vadio iz hladnjaka i razbila se o pod. Vidio je Maxov auto i znao je da je još uvijek budan.

U kuhinji nije bilo svjetla ali unutarnja vrata su bila otvorena i Rex je kroz njih mogao vidjeti dio prostorije u kojoj je Max sjedio.

Govorio je i gestikulirao ljubaznim, dopadljivim pokretima, kao da isporučuje poklon. Zatim je zašutio i promijenio pozu. Energično je zatresao glavom, nagnuo se i slušao. Njegov profil je odavao duboku zainteresiranost. Djelovao je — Rex je tražio pravu riječ — zabrinuto.

Da, to je bilo to. Duboko zabrinut. Kao Samaritanac.

Kad bi sada samo mogao vidjeti Geralda. Rex je nakrivio glavu, obraz prislonio o staklo i napregnuto škiljio, ali nije bilo uspjeha.

Ponovo je ispravio glavu, vrat mu se bio ukočio. Sve je izgledalo u redu. U stvari, činilo se da se stari Gerald brinuo bez razloga. Da je predviđao katastrofu koja se jednostavno neće dogoditi. S druge strane, on (Rex) je nedvosmisleno obećao…

Točno tada, dok je oklijevajući čekao, Rex je postao svjestan neugodnog osjećaja kao da mu nešto gmiže između lopatica. Ubrzo­ se taj osjećaj pojačao i promijenio smjer, hladno se spuštao niz kičmu.­ Okrenuo se.

Iza njega su se mutno vidljiva stabla stapala i zajedno s vlažnim crnim grmljem zastirala gole granice vrta. Stežući štap i govoreći si da su kuhinjska vrata udaljena tek jedan metar, Rex je krenuo prema ogradi od vrbovih grana. Zatim je, gledajući u masivna debla i isprepleteno granje, zazvao. »Halo?« Muk. Ni list nije zašuštao. Ni jedno noćno biće se nije pomaklo. »Ima li koga tamo?« Čuo je samo vlastito disanje. Ali znao je, s istom sigurnošću kojom je osjećao smrznuto tlo pod nogama, da je netko, ili nešto, tamo vani. I da ga pomno prati.

45