Smjena

Hugh Howey • SMJENA

Hugh Howey

SMJENA Preveo s engleskoga

Kristijan Lazar

Naslov izvornika Hugh Howey Shift Copyright © 2013 by Hugh Howey Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za sve one koji se osjećaju sretnima i potpuno samima

2007. je Centar za automatizaciju u nano bio-tehnologiji (CAN) je predstavio hardversku i softversku platformu koja bi jednoga dana omogućila robotima manjima od ljudskih stranica da postave liječničke dijagnoze, izvrše oporavke i čak da se sami reproduciraju.

Iste je godine mreža CBS reprizirala emisiju o učincima propranolola na bolesnicima koji pate od jakih trauma. Otkriveno je da jednostavna tableta može izbrisati sjećanja svakog traumatičnog događaja.

U gotovo istom trenutku u povijesti čovječanstva, ljudski je rod otkrio sredstvo koje će ga dovesti do konačne propasti. I mogućnosti da zaboravi da se to ikad dogodilo.

PRVA S M J E N A

NASLIJEĐE

2052: ORIJENTACIJA–

2110: PRVA SMJENA– – PAD SILOSA 12

– PAD SILOSA 10

– SILOS 40 SE GASI

SILOS 1

Prolog 2110.

Negdje ispod planina u okrugu Fulton, država Georgia

T

roy se vratio među žive. Nalazio se u grobnici. Probudio se u zatvorenom svijetu, ispod debele staklene ploče koja mu je pri­ tiskala lice.

Mračni likovi kretali su se s druge strane ledene tame. Pokušao je podići ruke, udarati po staklu, ali ga vlastiti mišići nisu slušali. Pokušao je uzviknuti, ali sve što je uspio bilo je samo zakašljati. U ustima je osjetio ustajao zadah. U ušima mu je odzvanjao zvuk otključavanja brave, siktanja zraka i škripe šarki na vratima.

U glavu mu je udaralo jako svjetlo. Osjetio je toplu ruku na ra­ menu.

Posjeli su ga, a on je nastavio kašljati, stvarajući maglu na hladnom zraku. Ponudili su mu vodu i tablete. Voda je bila hladna, a tablete gorka okusa. Uspio je otpiti nekoliko gutljaja. Nije bio u stanju sam držati čašu. Ruke su mu se tresle, a sjećanja se počela vraćati kao scene iz dugih noćnih mora. Pobrkao se osjećaj prošlog vremena. Troy je i dalje drhtao.

Papirnata halja. Osjetio je bol kad su mu strgnuli zavoj, trzaj na ruci, cijev koju mu izvlače iz prepone. Dvojica muškaraca odjevena u bijele odore pomogla su mu da se uspravi iz lijesa. Obavila ga je magla, zrak se kondenzirao i raspršio.

Sjedio je i žmirkao u blještavilo, privikavao oči na jaku svjetlost.

Troy se zagledao u redove ljesova koji su se istezali prema dalekim i izobličenim zidovima.

Strop mu se činio nizak, pritisak zagušljivog zraka visoko se di­ zao. A godine… Mnoge su godine prošle… Nestali su svi do kojih mu je stalo.

3

Hugh Howey • SMJENA

Sve je nestalo.

Tablete su mu zapele u grlu, pokušao ih je progutati. Sjećanja su nestajala poput snova u rano jutro — osjetio je kao da gubi vezu sa svime što mu je nekoć bilo poznato.

Zateturao je unazad. Međutim, muškarci u bijelim odorama kao da su slutili što će se dogoditi te su ga pridržali i spustili na tlo. Papir­ nata je halja šuškala na tijelu koje je i dalje drhtalo.

Slike su se počele vraćati. Uspomene su sijevale poput munja i nestajale.

Tablete su uspjele samo toliko pomoći. Trebat će puno više vre­ mena da se izbriše prošlost.

Troy je počeo sliniti u dlanove, dok mu je jedan od muškaraca suosjećajno položio ruku na rame. Dopustili su mu da uživa u trenut­ ku. Nisu ga požurivali u daljnji proces. Bio je to znak ljubaznosti koji se davao svakoj duši koja se budila, nešto što će svi pojedinci koji se bude u ljesovima jednoga dana otkriti.

I u jednom trenutku… zaboraviti.

4

1 2049.

Washington, DC

N

ekad je velika staklena vitrina s trofejima služila kao polica za knjige.

Bila je svojevrsni nagovještaj. Trofeji na policama stari su stoljeći­ ma, dok su šarke i sitne brave na vratima stare desetljećima. Trešnjino je drvo uokvirivalo staklena vrata, ali je sam korpus bio napravljen od hrasta. Netko je pokušao uskladiti nekoliko slojeva boje, ali nije uspio u tome. Boja se nije uklapala.

Stručno je oko ovakve detalje primijetilo odmah.

Kongresmen Donald Keene sasvim je slučajno sve to primijetio.

Jednostavno je uočio da je prije dosta vremena netko ovdje proveo veliko čišćenje, stvorio novi prostor. U jednom trenutku u prošlosti, senatorova je dnevna soba ostala bez uobičajene pravne literature i ostala je samo nekolicina knjiga. Tomovi knjiga počivali su u mračnim kutovima staklene vitrine. Bile su zaključane, korice su bile napukle, a kožni se uvez raspadao izgledajući kao izgorena koža.

Nekoliko je Keenovih kolega napunilo čekaonicu. Šetali su i komešali se — bili su tek na početku svojeg mandata. Poput Donalda, bili su mladi i još uvijek beznadno optimistični. Donosili su promjene za Capitol Hill. Nadali su se da će uspjeti u naumima u kojima nisu uspjeli njihovi prethodnici.

I dok su čekali na svoj red da upoznaju velikog senatora Thurma­ na iz njihove rodne države Georgije, nervozno su čavrljali. Izgledali su kao skupina svećenika koja čeka da upozna papu i poljubi mu prsten.

Tako ih je zamišljao Donald. Duboko je uzdahnuo te se usredoto­ čio na sadržaj vitrine, izgubivši se u vrijednim predmetima koji su se 5

Hugh Howey • SMJENA

nalazili iza stakla, dok je kolega predstavnik iz Georgije nastavio pričati o lokalnom centru za kontrolu i suzbijanje bolesti: »… imaju detaljan vodič na internetu u slučaju — zamisli ovo — da nas napadnu zombiji. Možeš li vjerovati? Jebeni zombiji. Kao da su u Centru uvjereni da se može dogoditi nešto katastrofalno te da bismo odjednom pojeli jedni druge…« Donald je obuzdao smiješak, bojeći se odraza lica u staklu vitrine.

Okrenuo se i pogledao kolekciju fotografija na zidu, a svaka je poka­ zivala senatora s jednim od posljednja četiri predsjednika. Na svakoj ista poza i isti način rukovanja, ista pozadina sa zastavom koja ne vijori na vjetru te pretjerano ukrašenim i prevelikim grbovima. I dok su se izmjenjivali predsjednici, senator kao da je ostao isti. Kosa mu je bila i ostala sijeda; kao da prošla desetljeća uopće nisu imala utjecaja na njega.

Promatrajući fotografije jednu do druge, izgledale su nekako bez­ vrijedne. Izgledale su podmetnuto. Namješteno. Kao da su ovi svjetski moćnici molili da se slikaju i poziraju s likom izrezanim iz kartona, kao da je atrakcija pokraj ceste.

Donald se smijao, a kongresmen iz Atlante mu se pridružio. »Baš, ha? Zombiji. Preglupo. Ipak, razmisli malo o tome! Zašto bi Klinički centar uopće imao priručnik za to, osim ako…« Donald je želio ispraviti kongresmena i reći mu zbog čega se zapravo počeo smijati. Pogledaj te podsmijehe, htio je reći. Bila su to lica predsjednika.

Senator je izgledao kao da bi najradije bio negdje drugdje. Činilo se kao da je slijed ovih kongresmena svjestan tko je moćnija osoba od njih, tko će ostati nakon što oni svi dođu i odu. »… to je kao savjet, svatko bi trebao imati bejzbolsku palicu i svjetiljku i svijeće? Za svaki slučaj. Znate, za razbijanje glava.« Donald je izvadio mobitel i provjerio vrijeme. Pogledao je prema vratima koja vode do čekaonice i pitao se koliko će dugo još morati čekati. Spremajući telefon, vratio se vitrini i proučavao policu na kojoj je vojna uniforma bila pažljivo posložena, baš kao delikatni uradak origamija. Lijeva strana jakne prikazivala je cijeli niz medalja; bila je složena i tako namještena da ističe zlatne pletere ušivene na manžetama. Ispred uniforme nalazila se zbirka ukrasnih zlatnika koji 6

NASLIJEĐE

su počivali na drvenom okviru, priznanja za muškarce i žene koji su vojsku služili u inozemstvu.

Sve je to bilo s namjerom da se dočara neka važnost — uniforma iz prošlosti i novčići za one koji su trenutno zaposleni, krajnje točke između dva rata. U jednom se senator borio kao mladić, u drugom se borio kako bi ga spriječio, kao stariji i mudriji muškarac. »Da, zvuči ludo, ali znaš li što bjesnilo čini psima? Mislim, kako stvarno utječe na njih, gledano s biološke strane?« Donald se nagnuo kao bi bolje mogao proučiti novčiće. Broj i slogan na svakome predstavljao je angažirani vod. Ili je to bila satnija?

Nije se više mogao sjetiti. Njegova bi sestra Charlotte to znala. Ona je bila tamo među njima, tamo negdje na borbenom polju. »Hej, jesi li i ti pomalo nervozan zbog ovoga?« Donald je shvatio da je pitanje bilo upućeno njemu. Okrenuo se i suočio s veoma pričljivim kongresmenom. Bio je negdje u srednjim tridesetima, star kao i Donald. Na njemu je Donald mogao vidjeti sebe kako postaje sijed, kako počinje starjeti i polako ide prema srednjim godinama. »Jesam li uzbuđen zbog zombija?« nasmijao se Donald. »Ne, ne mogu reći da jesam.« Kongresmen je zastao pokraj Donalda te usmjerio oči prema uniformi koja je ponosno stajala, kao da se još uvijek nalazi na prsima ratnika. »Ne«, rekao je čovjek. »Mislio sam na susret s njim.« Otvorila su se vrata čekaonice, čuo se zvuk telefona i žamor ljudi. »Kongresmen Keene?« Starija je žena stajala na vratima, a bijela košulja i crna suknja isticale su njezinu vitku i atletsku građu. »Senator Thurman će vas sada primiti«, rekla je.

Donald je potapšao kongresmena iz Atlante po leđima dok je prolazio pokraj njega. »Sretno«, odgovorio je netko iza njega.

Donald se nasmiješio. Borio se s iskušenjem da se okrene i kaže muškarcu da dovoljno dobro poznaje senatora koji ga je držao u krilu još dok je bio dječak.

7

Hugh Howey • SMJENA

Donald je ipak bio previše zaokupljen da skrije vlastitu nervozu.

Kročio je kroz masivna drvena vrata i ušao u senatorovo svetište.

Ovo nije bilo kao da prolazi hodnikom po nečiju kćer koju izvodi na spoj. Ovo je bilo drukčije. Ovo je bio pritisak sastanka na njega kao kolege, ali se Donald i dalje osjećao poput malog djeteta. »Ovuda«, rekla je žena. Vodila je Donalda između velikih sto­ lova za kojima su svi bili zaposleni, a nekoliko je telefona zazvonilo.

Mladi muškarci i žene u bijelim košuljama i elegantnim crnim odi­ jelima. Njihov je izraz lica pokazivao dosadu, za njih je to bio samo jedan običan dan u uredu.

Donald je ispružio ruku dok je prolazio pored stolova i vrhovima prstiju dotaknuo drvo. Mahagonij. Cijeli je interijer bio impozantan.

Zidovi presvučeni drvom, starinski svod s prekrasnim lusterima, koji su zapravo bili kristalni.

Na kraju sve zvonjave i žamora, otvorila su se teška vrata i i kon­ gresmen Mick Webb je upravo završio svoj sastanak. Mick nije primi­ jetio Donalda, previše se udubio u mapu koju je držao ispred sebe.

Donald se zaustavio i pričekao da mu kolega priđe. »I«, pitao je, »kako je prošlo?« Mick je pogledao i zatvorio mapu. Stavio ju je pod ruku i ki­ mnuo. »Sve je odlično prošlo.« Nasmiješio se. »Oprosti ako se odu­ žilo. Starome nikada dosta. Nikako da me pusti.« Donald se nasmijao. Povjerovao je. Mick je lako ušao u posao.

Imao je karizmu i bio je samouvjeren, a uz to visok i zgodan. Donald se često šalio ovako: da njegov prijatelj nije zaboravljao imena, danas bi sam bio predsjednik. »Nema problema«, odgovorio je Donald.

Pogledao ga je preko ramena. »Stekao sam danas nove prijatelje.« Mick se nacerio. »Mogu si misliti.« »Pa, vidimo se na ranču.« »Naravno.« Mick ga je udario mapom po ruci i krenuo prema izlazu. Donald je uhvatio pogled žene koja je čekala i požurio je prema njoj. Uvela ga je u slabo osvijetljen ured i zatvorila vrata za njime. »Kongresmen Keene.« Senator Paul Thurman je ustao od stola i ispružio mu ruku.

Nasmiješio se na način koji je Donald mnogo puta vidio na foto­ grafijama i TV-u, sjećao ga se kao dječak. Unatoč svojim godinama 8

NASLIJEĐE

— Thurman se približavao sedamdesetima, ako već i nije prešao sedamdesetu — senator je izgledao očuvano i fit. Sređen i uredan poput vojnika; debeli vrat izlazio je iz njegove uredno svezane kravate; sijeda je kosa bila zalizana i kratka kao kod ročnika.

Donald je prošao kroz tamnu sobu i rukovao se sa senatorom. »Drago mi vas je vidjeti, gospodine.« »Molim te, sjedni.« Thurman je rukom pokazao Donaldu na jednu od stolica nasuprot svojoj. Donald se spustio na svjetlocrvenu kožu koja je cijelom dužinom naslona imala pričvršćene zlatne za­ kovice. »Kako je Helen?« »Helen?« Donald je izravnao kravatu. »Odlično je. Vratila se u Savannu. Stvarno joj je bilo drago što vas je vidjela na vjenčanju.« »Tvoja supruga je prekrasna.« »Hvala, gospodine.« Donald se pokušao opustiti, ali nije mu uspijevalo. U uredu je bilo dosta mračno, bez obzira što je i stropna rasvjeta bila upaljena. Vani se jako naoblačilo — došli su niski i tamni oblaci. Ako počne kišiti, treba ići pothodnikom natrag u svoj ured.

Mrzio je taj dio. Mogli su postaviti tapecirung i lijepe lustere, ali se uvijek osjećao kao da je duboko pod zemljom. U tunelima ispod Was­ hingtona uvijek se osjećao kao štakor u kanalizaciji. Izgledalo je kao da će se strop svaki čas srušiti na njega. »Kako ti je zasad na poslu?« »Posao je OK. Puno se radi, ali je OK.« Htio je pitati senatora kako je Anna, ali vrata su se otvorila i žena koja ga je pustila unutra donijela je dvije boce vode. Donald joj je zahvalio, otvorio bocu i primijetio da je već bila odvrnuta. »Nadam se da nisi prezauzet da za mene nešto obaviš.« Senator Thurman podigao je jednu obrvu. Donald je otpio gutljaj vode i pitao se je li podizanje jedne obrve neka vještina koju i on mora savladati. »Siguran sam da ću pronaći vremena«, odgovorio je. »Nakon svega što ste vi učinili za mene? Sumnjam da ću vam se ikad moći odužiti.« Igrao se bocom vode u krilu. »Ti i Mick se i dalje družite? Još uvijek ste buldozi.« 9

Hugh Howey • SMJENA

Donaldu je trebalo malo vremena da shvati kako je senator alu­ dirao na maskotu iz njihovih školskih dana. U zadnje vrijeme baš nije pratio sportska događanja. »Tako je. Idemo kao buldozi.« Nadao se da je dobro reagirao.

Senator se nasmiješio i nagnuo prema naprijed. Lice mu se našlo na snopu svjetlosti koja je dopirala kroz prozor. Donald je sada mogao vidjeti bore koje inače nije mogao primijetiti. Mršavo lice i četvrtasta če­ ljust učinile su Thurmanovo lice mlađim. Pred njim je stajao čovjek koji je direktno pristupao ljudima. Bolje tako, nego da ih napadne iz zasjede. »Studirao si arhitekturu na sveučilištu Georgia.« Donald je potvrdno kimnuo. Znao je Thurmana bolje nego što je senator znao njega. Ipak je on bio na mnogo više naslovnica. »To je točno. Dodiplomski studij. Za magisterij sam se onda odlučio za planiranje. Mislio sam da će mi to više koristiti za dobro vođenje ljudi od crtanja kućica u koje ih treba smjestiti.« Trudio se slušati kako je zvučala ta rečenicu. Bila je to fraza s fakulteta, nešto što je trebao ostaviti iza sebe, zajedno s uništavanjem limenki piva na čelu i drugim glupostima iz studentskih dana. Po de­ seti put se upitao zašto su pozvali njega i ostale kongresmene novake.

Najprije je mislio da se radi o društvenom posjetu. Kada se Mick hva­ lio svojim sastankom, Donald je pomislio da se radi o formalnosti ili tradiciji. Ali sada se pitao radi li se ovdje o nečemu mnogo važnijem, o prilici da se unaprijede i pridobiju predstavnici iz Georgije za one pri­ like kada će Thurman trebati određeni glas za Gornji ili Donji dom. »Reci mi, Donny, kakav si u čuvanju tajne?« Donaldu se sledila krv u žilama. Natjerao se na smijeh kako bi primirio živce. »Izabrali su me, zar ne?« Senator Thurman se nasmijao. »I tako si vjerojatno naučio naj­ važniju lekciju koja postoji o tajnama.« Uzeo je i podigao bocu vode u znak nazdravljanja. »Negiranje.« Donald je kimnuo i otpio gutljaj vode iz svoje boce. Nije bio siguran u kojem smjeru ovo vodi, ali se već sada osjećao nelagodno.

Senator se zavalio u stolicu. »Negiranje je tajni sastojak u ovom gradu«, rekao je. »To je začin koji spaja sve ostale sastojke. Što ja kažem onima koji su tek 10

NASLIJEĐE

izabrani? Istina se uvijek sazna — uvijek — ali se često utopi sa svim lažima.« Senator je rukom prošao po zraku. »Mora se negirati svaka laž i svaka istina na isti način. I tako ćeš zbuniti sve web-stranice i sve one koji guraju nos gdje im nije mjesto ili ogovaraju. I tako ćeš zbuniti cijelu javnost.« »Da, gospodine.« Donald nije znao što bi drugo rekao. Umjesto odgovora, otpio je još jedan gutljaj vode.

Senator je ponovno podigao jednu obrvu. Na trenutak je izgle­ dao kao zamrznut, a onda je poput groma odjednom pitao: »Vjeruješ li u izvanzemaljce, Donny?« Donaldu je voda skoro izletjela kroz nos. Rukom je pokrio usta, zakašljao se i obrisao bradu. Senator nije ni trepnuo. »Izvanzemaljce?« Donald je odmahnuo glavom i obrisao vlažan dlan o nogavicu. »Ne, gospodine. Barem ne u one koji bi nas istrije­ bili. Zašto?« Pitao se kakav je ovo test. Zašto ga senator pita može li čuvati tajnu? Je li ovo pitanje sigurnosti? Senator je ostao miran. »Ne postoje«, napokon je rekao Donald. Tražio je bilo kakvu reakciju. »Ili postoje?« Stari se gospodin nasmijao. »U tome i jest stvar«, rekao je. »Postoje li ili ne postoje… i dalje bi se pričalo u tome. Hoćeš li se iznenaditi ako ti kažem da uistinu postoje?« »Da, iznenadit ću se.« »Dobro.« Senator mu je gurnuo mapu preko stola.

Donald ju je pogledao i podigao ruku. »Čekajte. Postoje li ili ne postoje? Što mi želite reći?« Senator Thurman se smijao. »Naravno da ne postoje.« Podignuo je ruku s mape i naslonio se na laktove. Potom se uozbiljio. »Jesi li vidio koliko NASA traži od nas da lete na Mars i natrag? Nikad nećemo dospjeti na drugi planet. Niti će itko doći kod nas. Pobogu, zašto bi i htjeli doći kod nas?« Donald nije znao što da misli. Vidio je na što senator cilja — istina i laž su često crne ili bijele, a pomiješane zajedno daju sliku koja je siva i zbunjujuća.

11

Hugh Howey • SMJENA

Pogledao je na mapu. Bila je slična onoj koju je imao Mick. To ga je podsjetilo na vladinu sklonost onome što je već zastarjelo »Takvo je negiranje u redu, zar ne?« Proučavao je senatora. »To upravo pokušavate? Zbuniti me.« »Ne. Time ti želim reći da prestaneš gledati filmove znanstvene fantastike. Zapravo, zašto misliš da bi ti izvanzemaljci htjeli koloni­ zirati druge planete? Jesi li ti svjestan koliko bi sve to koštalo? To je ludost. Preveliki troškovi.« Donald nije mislio da je to ludost. Začepio je bocu vode. »U našoj je prirodi da sanjamo o otvorenom prostoru«, rekao je. »Da pronađemo prostor za širenje. Nismo li na taj način završili ovdje gdje jesmo?« »Ovdje? U Americi?« Senator se nasmijao. »Nismo došli ova­ mo i našli otvoreni prostor. Našli smo hrpu bolesnih umova, ubili ih i nastanili ovaj prostor.« Thurman je pokazao na mapu. »I time dolazimo do ovoga. Želim bih da se pozabaviš nečime.« Donald je prislonio bocu na kožnu unutrašnjost naslonjača i otvorio mapu. »Je li ovo nešto što je naredio odbor?« Pokušao je primiriti svoje nade o pomisli kako bi mogao sudje­ lovati u kreiranju zakona tijekom svoje prve godine radnog staža. Dok je pogledao u sadržaj mape, vani se spremala oluja. »Ne, nema veze s time. Radi se o CAD-FAC.« Donald je kimnuo. Naravno. Pretpostavka o tajnama i urotama odjednom je dobila puni značaj, kao i okupljanje kongresmena iz drža­ ve Georgije koji su sada bili u čekaonici. Ovdje se radilo o objektima za zadržavanje i zbrinjavanje, popularnog nazvanih CAD-FAC, i to u pravom trenutku novog zakona o energiji koji je donio senator, za kompleks koji će jednoga dana biti spremišta za potrošeno nuklearno goriva cijeloga svijeta. Ili, prema web-stranicama na koje je Thurman aludirao, novo Područje 51, lokacija na kojoj će se graditi nova i poboljšana superbomba, možda objekt za libertance koji su kupili previše oružja. Pa ti onda izaberi. Toliko se o tome pričalo da se nije znala prava istina. »Da«, rekao je Donald. »Primio sam nekoliko zanimljivih po­ziva iz svojeg okruga.« Nije se usudio spomenuti onaj vezan uz 12

NASLIJEĐE

ljude-guštere. »Želim vam reći, gospodine, da privatno potpuno podrža­vam objekt.« Pogledao je prema senatoru. »Drago mi je da o tome nisam morao glasati javno, naravno, ali bilo je i vrijeme da netko ponudi svoje dvorište, zar ne?« »Točno tako. Za sveukupno dobro.« Senator Thurman otpio je veliki gutljaj vode iz svoje boce, nagnuo se na stolici i pročistio grlo. »Bistar si ti mladi momak, Donny. Ne vide svi prednost koju nam ovo donosi. Pravi spasitelj.« Nasmiješio se. »Oprosti, i dalje te mogu zvati Donny? Ili si sada samo Donald?« »Svejedno mi je«, slagao je Donald. Nije više volio da ga zovu Donny, ali bilo je gotovo nemoguće da u pola života netko mijenja ime. Vratio se mapi i prolazio po naslovnom pismu. Primijetio je sliku koju mu se nije činila prikladnom. Bila je nekako previše poznata.

Poznata, a opet nije onamo pripadala — bila je iz nekog drugog života. »Jesi li vidio financijska izvješća?« pitao je Thurman. »Jesi li vidio koliko je radnih mjesta otvorio ovaj novi zakon preko noći?« Pucnuo je prstima. »Jednostavno tako, 45 000. I to je samo za državu Georgiju. Dosta će biti u našem okrugu, dosta njih iz brodarstva, i velik broj za slaganje tereta. Naravno, sada kad je zakon donesen, neki će naši kolege prigovoriti da su se trebali dogovoriti još bolji uvjeti…« »Izvukao sam ovo«, prekinuo ga je Donald i uzeo list papira.

Pokazao ga je Thurmanu kao da će senator biti iznenađen što je taj list u mapi. Donald se pitao je li to možda djelo njegove kćeri, neka vrsta šale ili podvale s Annine strane.

Thurman je kimnuo. »Da, naravno da treba još detalja, zar ne?« Donald je proučavao arhitektonsku ilustraciju i pitao se kakva je ovo vrsta testa za njega. Sjećao se nacrta. Bio je to projekt u zadnji čas za predmet biokulture u završnoj godini.

Nije ni po čemu bio poseban ili neobičan, samo velika cilindrična zgrada s nekoliko stotina katova u staklu i betonu, pa balkoni s vrto­ vima, zaseban dio za stanovanje, uredi i trgovački centri. Građevina je bila skromna, kako su komentirale neke kolege, stereotip bez rizika.

Zelene površine na ravnom krovu — grozni klišej, uobičajeno osvježenje neutralnosti.

13

Hugh Howey • SMJENA

Ukupno gledajući, jednolično i dosadno. Donald nije mogao za­ misliti da se jedno toliko bezlično zdanje diže iznad pustinje u Dubai­ ju, zajedno s mnogim novim i samoodrživim neboderima. Definitivno nije mogao zamisliti što bi senator htio s tim projektom. »Više detalja«, promrmljao je, ponavljajući senatorove riječi.

Prelistavao je ostatak mape, tražio neke znakove, kontekst. »Čekaj.« Donald je proučavao popis zahtjeva koji kao da je sa­ stavio potencijalni ponuditelj. »Ovo izgleda kao projektna ponuda.« Riječi koje je nekad naučio i zaboravio, ali privukle su mu pozor­ nost: tijek internog prometa, blok-dijagrami, HVAC, hidronika. »Morat ćeš zaboraviti na danju svjetlost.« Stolica na kojoj je sjedio senator Thurman zaskvičala je kad se ovaj nagnuo preko stola. »Oprostite?« Donald je držao mapu. »Što zapravo želite da učinim?« »Predlažem ti onakvu rasvjetu kakvu koristi moja žena.« Sklo­ pio je ruke i pokazao na središte. »Ono sitno sjemenje proklije usred zime pod tim žaruljama, a koštaju me cijelo bogatstvo.« »Mislite na svjetla za rast.« Thurman je opet pucketnuo prstima. »I nemoj se brinuti za troškove. Sve što trebaš, može. Nabavit ću ti dobru podršku što se strojarskog dijela tiče. I dobre inženjere. Imat ćeš kompletan tim.« Donald je opet prelistavao mapu. »Čemu sve ovo služi? I zašto ja?« »Ovo je što mi zovemo zgrada za nuždu. Vjerojatno nikad neću shvatiti, ali neće nam dopustiti da skladištimo gorivo ako ne izgradimo ovakvo nešto pokraj. To je isto kao i jedan prozor u podrumu koji sam morao spustiti da bi moja kuća prošla kontrolu i dobila dozvolu. Bilo je to u svrhu, ma kako se to zove…?« »Izlazni okvir«, rekao je Donald, instinktivno. »Da. Izlazni okvir.« Pokazao je na mapu. »Ova je zgrada kao taj prozor i mora se dodati kako bi ostatak prošao kontrolu. Ovo će biti za nuždu — za neke elementarne nepogode — da se naši zaposle­ nici mogu skloniti u objekt. Neka vrsta skloništa. I mora biti savršeno, jer će se inače ovaj projekt ugasiti brže nego što možeš trepnuti. Ne znači da smo već na konju samo zato što je prijedlog donesen ili što 14

NASLIJEĐE

će zakon stupiti na snagu. Donny, sjećam se jednog projekta koji je dobio zeleno svjetlo prije nekoliko desetljeća, sredstva su se osigurala.

A onda je na kraju otkazan.« Donald je znao o kojem se projektu radilo. Objekt za skladištenje ispod planina. Masovna histerija i euforija o brdu kod države Georgije, projekt koji je imao mnogo izgleda da uspije.

Mapa je odjednom bila jako teška, kao da se njezina težina utrostručila. Tražilo se od njega da bude dio budućeg neuspjeha. Svoj nedavno stečen položaj će staviti na kocku. »Pridobio sam Micka Webba da radi na nečemu sličnome.

Logistika i planiranje. Vas ćete dvojica usko surađivati u nekim stvarima. Anna će uzeti godišnji sa svog položaja da vam bude pri ruci.« »Anna?« čudio se Donald, a ruke su mu se tresle. »Naravno. Ona će biti tvoj glavni inženjer na projektu. Trebat će joj neki detalji, najviše vezano uz prostor.« Donald je otpio gutljaj vode i natjerao se da proguta. »Ima mnogo ljudi koje bih mogao angažirati, ali ovaj projekt ne smije doživjeti neuspjeh, razumiješ? Moramo biti kao obitelj. Zato želim angažirati ljude koje znam, ljude kojima mogu vjerovati.« Sena­ tor Thurman je isprepleo svoje prste. »Ako je ovo jedina stvar za koju si izabran, želim da to učiniš kako treba.

Zato sam se odmah za tebe odlučio.« »Naravno.« Donald je bio prilično zbunjen. Brinuo se i tijekom izbora da će senator imati svoje prste u tome, te da je išao preko obi­ teljskih veza. Ovo je bilo na neki način još gore. Donald nikad nije koristio senatorovu pomoć; više je bilo obrnuto. Dok je proučavao nacrt u svome krilu, novi kongresmen osjetio je posao za koji se nije adekvatno školovao — samo da bi ga zamijenio drugim koji je bio jednako neizazovan i dosadan. »Čekajte«, rekao je. »Još uvijek ne razumijem.« Proučavao je stare nacrte. »Zašto rasvjeta za uzgajanje biljaka?« »Zato što će zgrada koju želim da za mene projektiraš biti ispod zemlje.«

15