U kući drugih

Rhidian Brook • U KUĆI DRUGIH

RHIDIAN BROOK

U KUĆI DRUGIH Preveo s engleskoga

Mladen Jurčić

Naslov izvornika Rhidian Brook The Aftermath Copyright © Rhidian Brook, 2013 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

Ova knjiga posvećena je Walteru, Anthei, Colinu, Sheili i Kim Brook

»Zvat će te popravljačem srušenih zidova.« Izaija, 58,12 »Čini se kako nema nikakva smisla — da jedna obitelj živi na tako prostranome mjestu.« Povratak u Brideshead, Evelyn Waugh

Rujan 1946.

~ 1 ~

Z

vijer je ovdje. Vidio sam je. I Berti ju je vidio, a i Dietmar.

Ima crno krzno nalik na otmjen ženski kaput, a zubi su joj kao klavirske tipke. Moramo je ubiti. Ako to mi ne učinimo, tko će? Englezići? Yankeeji? Rusi ili Francuzi? Nitko od njih to neće učiniti jer su previše zaposleni traženjem drugih stvari. Žele ovo i ono, kao psi koji se tuku oko kosti na kojoj nema mesa. Moramo to sami obaviti, moramo srediti zvijer prije nego što nas ščepa, a onda će sve biti bolje.« Popravivši šljem, dječak Ozi poveo je sudrugove dalje gradskim krajolikom koji su »Tomyji« (kako su Engleze zvali po nji­hovu poznatome vojniku Tommyju Atkinsu) bombardiranjem pretvorili u prašinu. Na glavi je imao britanski pojačani šljem koji je ukrao iz stražnjega dijela kamiona, blizu Alstera. Iako je bio manje otmjen od američkih, pa čak i ruskih šljemova koje je dječak imao u zbirci, najbolje mu je pristajao, a kad ga je nosio, Ozi je bolje psovao na engleskome, baš kao engleski vodnik kojega je, na hamburškoj postaji Dammtor, čuo kako grdi zatočenike: »Oj! Uvis te jebene ruke! Rekao sam: u jebeni vis! Da ih vidim!

Glupi, krvavi, jebeni Huni!« Ti su ljudi nakratko spustili ruke, ali ne zato što nisu razumjeli, nego ih je nedostatak hrane učinio odviše slabima. »Glupi-krvavi-jebeni-Huni!« Niže od vrata Ozi3

Rhidian Brook

jeva odjeća bila je modna mješavina, domišljatom improvizacijom sastavljena od raznorodnih, nabacanih predmeta, a sastojala se od kicoškoga kućnoga ogrtača, usidjeličine pletene veste, djedove košulje bez ovratnika te podvrnutih hlača pripadnika jurišnog odreda koje je dječak, umjesto pojasom, vezao činovničkom kravatom, dok su cipele, poderane na vrhovima, pripadale davno nestalom šefu postaje. Njegovi grubi sudruzi od straha su tako raširili oči da su im se vidjele bjeloočnice, pa premda im se na prljavim licima bojazan još više isticala, slijedili su vođu kroz šutu koja je ostala od sravnjenih kuća. Zaobilazeći krš i hrpe cigala, izašli su na čistinu, gdje je postrance ležao stožasti crkveni zvonik nalik na raketu. Ozi je podignutom rukom društvu dao znak da se zaustave, pa je, zavukavši ruku u kućni ogrtač, izvadio pištolj luger i pomirisao zrak. »Unutra je, osjećam mu miris. Možete li ga i vi namirisati?« Njegovi pratitelji divljega izgleda njušili su poput prestrašenih zečeva. Priljubivši se uz srušeni zvonik, Ozi je s uperenim pištoljem polako napredovao prema njegovu otvorenom kraju, a oružje je usmjeravao poput vilinskih rašlji. Zastao je i pištoljem pokucao po zvoniku, naznačivši da je zvijer vjerojatno unutra.

Onda je sijevnulo nešto crno, a biće je izletjelo na otvoreno. Gru­ bijani u Ozijevu društvu šćućurili su se od straha, ali vođa je, raširivši noge, zatvorio jedno oko, nanišanio i opalio. »Umri, zvijeri!« Hitac je prigušeno odjeknuo u tmurnom, zagušljivome ozračju, a začuli su zveketav, metalni zvuk metka koji je, odskočivši, strijelcu poručio da je promašio metu. »Jesi li ga pogodio?« Ozi je spustio pištolj i zadjenuo ga za pojas. »Sredit ćemo ga drugom prilikom«, odgovorio je. »Potražimo hranu.« »Pronašli smo vam kuću, gospodine.« Satnik Wilkins ugasi cigaretu i stavi požutjeli prst na kartu Hamburga, pribijenu na zid iza njegova stola. Od čavlića koji je 4

U KUĆI DRUGIH

obilježavao njihov privremeni stožer, prstom je naznačio crtu prema zapadu, od bombardiranih okruga Hammerbrooka i St. Georga, preko St Paulija i Altone, do starog ribarskoga predgrađa Blankenesea, gdje je Elba zaokretala i ulijevala se u Sjeverno more. Karta, istrgnuta iz predratnog njemačkoga vodiča, nije odavala da je to gradsko područje sad fantomsko mjesto puno pepela i krša. »Vraški sjajna vila pokraj rijeke. Ovdje je.« Wilkins je prstom zaokružio zavoj na kraju Elbchausseea, gdje se cesta pružala usporedno s velikom rijekom. »Mislim da će biti po vašem ukusu, gospodine.« Ta riječ pripadala je drugome svijetu, u kojem je bilo viška dobara i uljuđene lagodnosti. Tijekom nekoliko zadnjih mjeseci Lewisov se ukus tako suzio da je spao na jednostavni popis neposrednih, temeljnih potreba: 2500 kalorija dnevno, duhan i grijanje. Izričaj »vraški sjajna palača pokraj rijeke« odjednom mu se učinio nalik na zahtjev kakvog lakoumnoga kralja. »Gospodine?« Lewis se ponovno »izgubio«, uronivši u neobuzdani parlament unutar svoje glave, gdje je samoga sebe sve češće zaticao kako se žustro prepire s kolegama. »Ne stanuje li već netko u tom zdanju?« Wilkins se dvoumio što da odgovori jer je njegov zapovjednik bio čovjek na vrlo dobru glasu, s besprijekornom vojnom svjedodžbom, ali kao da je bio pomalo hirovit i drukčije je gledao na stvari. Mladi satnik utekao se deklamiranju onoga što je pročitao u priručniku: »Ćudoredni osjećaj tih ljudi vrlo je slabo razvijen.

Moraju znati tko je glavni. Potrebno im je vodstvo, čvrsta, ali pravedna ruka.« Štedljiv na riječima, Lewis je samo kimnuo i satniku rukom dao znak da nastavi. Hladnoća i nedostatak kalorija naučili su ga da ne naklapa. »Kuća pripada obitelji po imenu Lubert. Lu-bert. Čujno ›t‹. Žena je poginula prilikom bombardiranja. Pripadnici njezine 5

Rhidian Brook

obitelji bili su velike zvjerke u trgovini hranom. Održavali su veze s Blohmom i Vossom. Imali su i niz tvornica brašna. Herr Lubert je bio arhitekt. Još ga nismo provjerili, ali mislimo da je vjerojatno bijel ili je u najgorem slučaju sivih preljeva, ali nije imao očitih veza s nacistima.« »Kruh.« »Gospodine?« Lewis cijeli dan nije jeo, pa su mu riječi »tvornice brašna« u misli automatski prizvale sliku kruha, a ta mu je hrana odjednom postala stvarnija i nazočnija od satnika koji je stajao pokraj karte, s druge strane stola. »Nastavite… obitelj.« Nastojao se doimati kao da sluša, pa je potvrdio glavom i upitno podignuo bradu. »Lubertova žena poginula je u požaru, četrdeset treće«, iz­ vijesti Wilkins. »Imaju jedno dijete, petnaestogodišnju kćer Fredu.

Tu je i nešto posluge, sobarica, kuharica i vrtlar, koji je prvorazredni čovjek za sve, bivši pripadnik Wehrmachta. Obitelj ima nešto rođaka kojima se mogu preseliti, a posluzi ćemo pronaći konačište, ako ih ne želite zadržati. Prilično su ›čisti‹.« Postupak kojim su »istražitelji duša« iz obavještajnoga ogran­ ka Nadzornoga odbora procjenjivali je li tko »čist«, sastojao se od Fragebogena, upitnika sa 133 pitanja, koja su određivala u kojoj je mjeri njemački građanin surađivao s vladajućim sustavom. Po tom upitniku žitelje su razvrstavali u skupine, zapravo, u tri boje koje su služile kao šifra — crnu, sivu ili bijelu, a zbog jasnoće rabili su i njihove nijanse, pa su prema tome građane i otpremali. »Očekuju da će im rekvirirati kuću. Riječ je samo o tome da pogledate to mjesto i da ih onda izbacite. Mislim da se nećete razočarati, gospodine.« »No mislite li da će se oni razočarati?« »Oni?« »Lubertovi, kad ih izbacim.« »Nije im dopuštena raskoš da se razočaraju, gospodine. Nijemci su.« 6

U KUĆI DRUGIH

»Naravno, baš sam glup.« Lewis više nije govorio o toj temi. Učinkovit mladi časnik sa sjajnim pojasom, od kojeg mu se preko ramena penjao još jedan remen, nazvan po vojniku Samu Browneu i sa savršenim gamašama, svojega bi sugovornika smjesta prijavio psihijatrijskoj službi kad bi postavio još koje slično pitanje.

Iz sparnoga stožera britanskog vojnoga odsjeka izašao je u preranu hladnoću kasnoga rujna. Dok mu je iz usta izlazila para, navukao je rukavice koje mu je satnik McLeod, američki konjički časnik, poklonio u bremenskoj gradskoj vijećnici onoga dana kad su Saveznici objavili kakve će biti linije podjele nove Njemačke. »Čini se da su vas nasanjkali«, primijetio je čitajući uputu. »Francuzi su dobili vino, mi lijepi vidik, a vi, momci, dobili ste ruševine.« Dosad je Lewis već tako dugo živio među ruševinama da ih je i prestao primjećivati. Odora mu je posve pristajala kao upravitelju u toj novoj, četverodijelnoj Njemačkoj jer se posložila u neku vrst višenacionalne nošnje na koju, u poratnoj pomutnji i uz stalno nove propise, nitko nije imao primjedbi.

Cijenio je američke rukavice, ali najviše je uživao u ruskome kaputu od ovčje kože sa sovjetske fronte, a podrijetlo mu se, preko bivšega američkog vlasnika, moglo pratiti do poručnika Luftwaffea koji ga je oduzeo zarobljenome pukovniku Crvene armije. Ako se ovakvo vrijeme nastavi, Lewis će uskoro nositi taj kaput.

Otišavši od Wilkinsa, osjetio je olakšanje. Mladi časnik pri­ padao je cijeloj četi državnih službenika od kojih se sastojalo Nadzorno povjerenstvo za Njemačku, a bila je to napuhana skupina ljudi s oglasnim pločama, koji su sebe smatrali arhitektima obnove. Samo mali broj njih sudjelovao je u borbi, a mnogi nisu ni vidjeli Nijemca, no upravo to im je dopuštalo da samopouzdano teoretiziraju i donose odluke. Neće proći mnogo vremena, a Wilkinsa će unaprijediti u bojnika.

Lewis iz džepa izvadi posrebrenu tabakeru čija je čista uglačana površina odražavala sunčevu svjetlost i otvori je. Redovito ju je glačao jer je to bilo jedino tvarno bogatstvo koje je nosio sa 7

Rhidian Brook

sobom, Rachaelin poklon na rastanku, a dala mu ga je na vratima posljednje pristojne kuće u kojoj je boravio, prije tri godine u Amershamu. »Dok pušiš, misli na mene«, poručila mu je, a to je i pokušavao činiti, pedeset ili šezdeset puta dnevno, kao mali obred koji je održavao ljubavni plamen. Zapalivši cigaretu, razmišljao je o tome. Na takvoj udaljenosti i s vremenskim odmakom bilo je lako zamišljati da je plamen topliji nego u stvarnosti.

Sjećanje na trenutke kad su vodili ljubav i na obline ženina tijela glatkoga poput masline održavalo ga je tijekom hladnih, samotnih mjeseci, a kako je rat odmicao, tijelo kao da joj je postajalo još više glatko, s izraženijim oblinama. Tako se ugodno osjećao s njezinom izmišljenom, zamjenskom inačicom da ga je uznemiravala pomisao kako će je ubrzo uistinu dodirivati i mirisati.

Pokraj stuba stožera zaustavio se otmjen crni mercedes 540K s engleskim obilježjem na haubi. Samo se britanska zastava na retrovizoru doimala neprimjereno. Unatoč predodžbi koju je taj automobil budio, Lewisu se sviđao njegov oblik i svilenkasto brujanje motora. Bio je opremljen poput prekooceanskoga broda, a dojam plovila pojačavala je činjenica da je vozač, Herr Schroeder, njime vrlo oprezno upravljao. No nikakva količina engleskoga znakovlja nije mogla zanijekati da je riječ o njemačkome automobilu. Britansko vojno osoblje kao da je bilo stvoreno za pompozni, gomoljasti austin 16, a ne za vozila lijepa poput zvjerki, koja kao da su pobjeđivala svijet.

Sišao je stubama i nemarno vojnički pozdravio vozača.

Schroeder, neobrijan, suh poput trske, s crnom kapom i ogrnut kratkim ogrtačem, skočio je s vozačeva mjesta, pa je, žustro zaobišavši automobil, stao pokraj stražnjih vrata. Okrenuo se prema Lewisu, naklonio se i otvorio vrata, zavijorivši ogrtačem. »Bit će mi udobno i na prvome sjedalu, Herr Schroeder.« Vozača kao da je uznemirila činjenica što je Lewis dragovoljno zanemario čin. »Nein, Herr Komandant.« »Uistinu je sehr gut«, ustrajao je njegov sugovornik. »Bitte, Herr Oberst.« 8

U KUĆI DRUGIH

Schroeder s tupim udarcem zatvori stražnja vrata mercedesa, pa podigne ruku jer nije dopuštao da Lewis pomakne i mali prst.

Njegov putnik se povuče, prihvaćajući igru, ali vozačeva ga je smjernost rastužila jer su to bili pokreti pobijeđena čovjeka koji se grčevito drži pokroviteljskoga vladanja. Kad su se smjestili, Britanac mu pruži komadić papira na kojem je Wilkins nažvrljao adresu kuće u kojoj će se Lewis skrasiti na neodređeno vrijeme.

Vozač je škiljeći pogledao adresu, a onda je potvrdio glavom, kao da odobrava cilj njihova puta.

Bio je prisiljen vijugati između kratera nalik na ožiljke od velikih boginja na popločanoj cesti i potoka ljudi koji su omamljeno, tromo lunjali bez posebna cilja, a u zamotuljcima, vrećama, košarama i kartonskim kutijama nosili podsjetnike na svoje prijašnje živote, obuzeti teškim, gotovo opipljivim nemirom, kao da su odbačeni unatrag, na razvojnu razinu nomadskih skupljača.

Nad takvom slikom nadvila se sablast zaglušujućega praska.

To mjesto uništilo je nešto izvan ovoga svijeta, a ostavilo nemoguću slagalicu po kojoj je trebalo složiti nekadašnji krajolik. No više se nije mogao obnoviti, pa neće biti povratka starim prizorima. Bio je to Stunde Null, nulti sat. Ti ljudi počinjali su ni od čega, pa su iz ničega morali iščeprkati život. Dvije žene gurale su i vukle kola puna pokućstva, u kakva su se inače uprezali konji, a uz njih je koračao muškarac s aktovkom koji se doimao kao da traži ured u kojem je nekoć radio, a nijednom nije bacio pogled na fantastičnu pustoš posvuda oko sebe, kao da je ta apokaliptična arhitektura dio prirodnoga poretka.

Smrvljeni grad pružao se dokle je dosezao pogled, a krš se uzdizao do prvoga kata svih kuća koje su još stajale. Bilo je teško povjerovati da su ljudi ovdje nekoć čitali novine, pravili kolače i premišljali se koje bi slike objesili na zidove primaćih soba. Sa strane ceste dizalo se crkveno pročelje, no umjesto vitraja u prozorima je bilo nebo, a umjesto vjerničke molitve hujao je vjetar.

Na drugoj strani pružao se niz stambenih zgrada koje su ostale cijele, a stradala su samo posve otpuhnuta pročelja, pa su se vidjele 9

Rhidian Brook

sobe i pokućstvo iza njih, kao na golemim lutkinim kućama. U jednoj od tih soba stajala je žena pa je, ne osvrćući se na vremenske prilike i činjenicu da je izložena pogledima prolaznika, ispred toaletnog stolića s ljubavlju četkom uređivala kosu mlade djevojke.

Dalje uz cestu žene i djeca stajali su pokraj gomila ruševina, jer su ih pretraživali ne bi li našli kakve namirnice ili su nastojali spasiti djeliće svoje prošlosti. Crni križevi označavali su mjesta gdje su ležala trupla, čekajući ukop, a svuda iz tla, iz podzemnoga grada, provirivali su neobični dimnjaci nalik na cijevi koji su prema nebu slali crni dim. »Zečevi?« upita Lewis, primijetivši da se iz nevidljivih rupa u zemlji pojavljuju stvorenja. »Trümmerkinder!« odvrati Schroeder odjednom se razljutivši, a Lewis je vidio da su skakutava stvorenja zapravo »djeca krša«, koju je iz rupa privukao automobil. »Ungeziefer!« nepotrebno je žestoko ispljunuo Schroeder kad je troje djece istrčalo ravno pred automobil, a bilo je teško reći jesu li djevojčice ili dječaci. Zatrubio je u znak upozorenja, ali crna masa mercedesa koji se približavao nije ih smela. Ostali su stajati, prisilivši automobil da se zaustavi. »Weg! Schnell!« poviče Schroeder, kojemu su žile na vratu kucale od divljeg bijesa. Ponovno je zatrubio, ali jedan mališan, dječak u kućnome ogrtaču i s engleskim šljemom na glavi, neustrašivo je prišao Lewisovoj strani automobila, skočio na papučicu i počeo lupkati po prozoru. »Št’ imaš, Tommy? Jebeni sendvič? Čokicu?« »Steig aus! Sofort!« Vozač je Lewisu poprskao lice slinom kad se nagnuo preko njega, podignuvši šaku na dijete. Za to vrijeme dva mališana popeli su se na haubu automobila, pa su pokušavali strgnuti trokutasti kromirani znak mercedesa.

Schroeder se okrenuo i iskočio iz vozila. Navalio je na djecu dok su preko haube pokušavali šmugnuti na sigurno, pa je jednoga mališana uspio uhvatiti za rub noćne košulje. Povukavši ga prema sebi, jednom ga je rukom držao, a drugom devetao.

10

U KUĆI DRUGIH

»Schroederu!« Lewis je prvi put u nekoliko mjeseci podignuo glas, tako neočekivano da mu se glas prelomio. Činilo se da ga vozač ne čuje jer je opako i snažno nastavio tući dijete. »Halt!« Lewis izađe iz automobila da se umiješa, a druga djeca su se povukla, bojeći se da će i oni loše proći. Ovaj put ga je vozač čuo, pa je zastao s neobičnim, napola posramljenim, a napola pravedničkim izrazom lica. Pustio je dijete i vratio se do automobila, mrmljajući i teško dišući od napora. »Hier bleiben!« poviče Lewis mališanima.

Najstariji dječak ponovno zakorači prema mercedesu, a njegovi prijatelji su ga oprezno slijedili, prilazeći Englezu. Ostali grubijani, djeca maskirana prljavštinom, pridolazili su kako bi pokupili mrvice. Izbliza se od njih širio zadah izgladnjelih, nalik na miris vodene bolesti. Svi su ispružili ruke, upućujući smjernu molbu tom ljubaznom engleskome božanstvu koje je prolazilo u crnim kočijama. Lewis je iz automobila donio naprtnjaču u kojoj je imao rebro čokolade i naranču. Pružio je čokoladu najstarijem dječaku. »Verteil!« poučio ga je. Naranču je dao najmanjem djetetu, djevojčici od šest ili sedam godina, čiji se cijeli dosadašnji život odvijao u ratu, pa je ponovio uputu da poklon podijeli s drugima. No djevojčica je smjesta zagrizla naranču kao da je jabuka i počela je žvakati zajedno s korom i jezgrom. Lewis joj je pokušao pokazati da to voće treba oguliti, no ona je svoj plijen zaklonila rukom, bojeći se da će joj ga oduzeti.

Sad se proguralo još djece, a među njima bio je i dječak s jednom nogom, koji se podupirao palicom za golf. »Čokice, Tommy! Čokice, Tommy!« vikali su.

Lewis više nije imao hrane, ali sjetio se nečega još vrjednijega.

Izvadivši tabakeru, istresao je iz nje deset cigareta Player, pa ih je pružio najstarijem dječaku koji je, vidjevši i u rukama osjetivši te zlata vrijedne stvarčice, još više izbuljio ionako istaknute oči. Lewis je bio svjestan da je postupio protuzakonito, a već se »bratimio« s Nijemcima i imao je obzira prema crnome tržištu, no nije mario 11

Rhidian Brook

jer će za tih deset cigareta ova djeca od kakvoga poljodjelca moći kupiti hrane. Zakone i propise koje je u ozračju straha i osvetoljubivosti nametnuo novi poredak, izmudrili su ljudi za stolovima, ali zasad je, glede ovoga posebnoga djelića zemlje, on bio zakon, a tako će i ostati u tko zna kako dugom razdoblju.

Stojeći pred svojom preostalom poslugom, šepavim vrtlarom Richardom, zadihanom sobaricom Heike i Gretom, koja je ovdje tvrdokorno, već trideset godina radila kao kuharica, Stefan Lubert izdao im je posljednje upute. Heike je već plakala. »Prema njemu se odnosite s poštovanjem i poslužujte ga kao što biste i mene. A Heike… i svi vi… ponudi li vam posao, posve ste ga slobodni prihvatiti. Neću se uvrijediti, nego će mi biti drago što ste ostali ovdje da na sve pazite.« Nagnuo se naprijed i obrisao suzu s Heikeina okrugla obraza. »Hajde, nema više plača. Budite zahvalni što nam nisu došli Rusi. Englezi su možda nekulturni, ali nisu okrutni.« »Želite li da poslužim osvježavajuća pića, gospodine Luberte?« uspjela je upitati Heike. »Naravno. Moramo biti uljudni.« »Nemamo keksa«, ukaže Greta, »nego samo kolača.« »Dobro, skuhajte čaj, a ne kavu, koje i nemamo, pa će čaj dobro doći. Poslužite ga u knjižnici, jer ovdje je odviše svijetlo.« Lubert se nadao da će časnik doći u tmuran, sivi dan, ali kroz obojeno staklo u stilu art deco koje je krasilo visoki prozor nasuprot unutrašnjem balkonu, rano jesenje sunce slalo je najsvjetlije zrake, pa su padale na pod dvorane i činile je još privlačnijom. »A sad, gdje je Freda?« »U svojoj sobi, gospodine«, odvrati Heinke.

Lubert se nastojao očeličiti. Iako je rat završio prije više od godinu dana, njegova kći još se nije predala, no sad je morao suzbiti taj mali »puč«. Umorno se popeo stubištem i pokucao na vrata Fredine spavaće sobe, pozvavši je. Pričekao je, iako je znao da neće biti odgovora, a onda je ušao. Ležala je na krevetu, noge 12

U KUĆI DRUGIH

je podignula nekoliko centimetara iznad madraca, a na stopala je, kako bi ih uravnotežila, položila knjigu, potpisani primjerak Čarobnoga brijega Thomasa Manna, poklon njegove žene Claudije za trideseti rođendan. Freda nije odgovorila na očevu nazočnost, nego je i dalje usredotočeno u zraku održavala otežane noge, no već su počele podrhtavati od napora. Koliko je provela u tom položaju — minutu, dvije ili pet? Počela je ljutito disati kroz nos, pokušavajući prikriti napor, jer odbijala je pokazati slabost. Bila je dojmljivo snažna, ali tome se nije radovala, nego je samo obavljala još jednu vježbu kakve je preporučivao časopis za djevojke Madel, a ona ih se poslije rata gotovo vjernički držala.

Samo snaga, lišena radosti!

Lice joj se zacrvenjelo, a na čelu joj je, poput tijare, izbio znoj. Kad su joj se noge počele njihati s jedne strane na drugu, nije ih pustila da padnu, nego ih je spustila, nadzirući svoje pokrete, kao da svojevoljno prestaje vježbati. »Mogla bi pokušati sa Shakespeareom ili možda s atlasom«, preporuči Lubert. »To bi ti još bolje iskušalo snagu.« Iako mu je šale obično vraćala vrlo brzo i mrzovoljno, poput metka koji se odbija, vedrinom se još koristio kao najpogodnijim oružjem protiv njezinih žestokih raspoloženja lišenih smisla za šalu. »Knjige nisu važne«, odgovorila je. »Dolazi engleski časnik.« Freda odjednom sjedne, ne pomažući se rukama. Poput atletičarke prebacila je noge na pod i obrisala znoj pokretom ruke unatrag, preko kose spletene u pletenice. Bolio ga je ružan, prkosan izraz koji je usvojila u nekoliko zadnjih godina. Zurila je u oca. »Htio bih da ga pozdraviš«, izjavio je. »Zašto?« »Zato što…« »Zato što ćeš bez borbe prepustiti majčinu kuću.« »Friedie, molim te ne govori tako. Molim te dođi, zbog mame.« 13

Rhidian Brook

»Ona ne bi otišla. Nikako ne bi dopustila da se to dogodi.« »Dođi.« »Ne. Preklinji.« »Želio bih da smjesta dođeš.« »Prosjače!« Kako kćer nije mogao pokolebati naprosto zureći u nju, Lubert se okrene i ode, a srce mu je snažno tuklo. Na dnu stubišta ugledao se u zrcalu. Doimao se suhonjavo i blijedožuto, a nos mu se više nije tako isticao, ali nadao se da bi i to moglo pomoći. Odjenuo je odijelo koje su najviše izgrizli moljci. Znao je da će morati predati kuću, jednu od najljepših na Elbchausseeu, kakvoj srednje visoki časnik, gladan raskoši, nikako ne bi mogao odoljeti, no Lubertu je ipak bilo važno da ostavi povoljan dojam. Čuo je priče o tome kako su savezničke snage poslije njemačke predaje pokrale svakovrsna blaga, a imperijalistički, licemjerni Englezi po­znati su po zloporabi kultura drugih naroda, pa je Lubert bio posebno uznemiren zbog umjetnina, slika Fernanda Legera i drvoreza Emila Noldea, koje su visjele u glavnim sobama, ali palo mu je na um da bi, bude li se dolično držao, engleski časnik mogao steći povoljan dojam o njemu, pa možda neće zloporabiti imovinu svoga domaćina. Razgrnuo je pepeo sinoćnje vatre i malo ga porazmjestio kako bi pokazao da su spaljivali pokućstvo, a onda je skinuo sako, olabavio kravatu i zauzeo stav koji je pokazivao dostojanstvo, ali i poštovanje, pa je ruke spustio niz tijelo, a jednu nogu malo izbacio. No učinilo mu se da je previše opušten, neslužben, povjerljiv, preblizu osobi kakva je uistinu bio. Ponovno je navukao sako, pritegnuo kravatu, pogladio kosu i malo se uspravio, smjerno držeći ruke pred hlačama. Takvo držanje bilo je prikladnije za osobu koja se bez ogorčenosti sprema predati kuću.

Ostatak puta Lewis i njegov vozač nisu razgovarali. Pukovnik je vidio da Schroeder miče usnicama, ponovno proživljavajući susret s dječurlijom, pa iako je vozač u sebi i dalje izražavao razdraženost i gađenje, odlučio je više ne govoriti o tome. Ubrzo su se dovezli 14

U KUĆI DRUGIH

na rub grada, do granice područja koje su Englezi i Amerikanci prije tri godine tako pomno bombardirali. Cesta je sad bila ravna, obrubljivale su je platane, a iza visokih živica i ulaznih vrata dizale su se neoštećene kuće. Bio je to Elbchaussee, s domovima bankara i trgovaca koji su Hamburg učinili bogatim, a luku i industrijske četvrti vrlo poželjnim ciljevima zapovjedništva koje je slalo bombardere. Te kuće bile su veličajnije, suvremenije i dojmljivije od svih prebivališta koje je Lewis vidio izvan Londona, a i od svake kuće u kojoj je mogao očekivati da će boraviti.

Vila Lubert bila je posljednja uz cestu koja je onda zaokretala od rijeke Elbe, a kad je Lewis prvi put ugledao to zdanje, upitao se nije li satnik Wilkins pogriješio. Kuća se dizala na kraju dugog prilaznoga puta obrubljenog jablanima, a bila je nalik na velik, bijeli svadbeni kolač, sagrađena u veličanstvenu stilu, s trijemovima i velikim, polukružnim balkonom sa stupovljem. Prizemlje je bilo podignuto otprilike metar od zemlje, a presijecalo ga je vrlo dojmljivo stubište i penjalo se do nižega balkona. Stupovi obavijeni glicinijom podupirali su viši balkon, odakle su ukućani mogli gledati Elbu koja je tekla stotinjak metara dalje. Lewisa je zaprepastila velika, blistavo otmjena vila. Ne bi se baš moglo reći da je palača, no takvo boravište bilo je prikladnije za generala ili za prvoga tajnika poslanstva nego za pukovnika koji se uzdignuo iz vojničkih redova, a nikad nije posjedovao vlastiti dom.

Kad je mercedes zaokrenuo na kružni prilazni put, Lewis je vidio da odbor za svečani doček čine tri pojave jer su tu bile dvije žene i muškarac, vjerojatno vrtlar, a niz stube je, kako bi im se pridružila, silazila još jedna osoba, visoki gospodin u prilično širokoj odjeći. Sporo vozeći prilaznim puteljkom, Schroeder je zaustavio automobil pred samim odborom za doček. Ne čekajući da mu vozač otvori vrata, Lewis je hitro izašao i pošao prema čovjeku za kojega je pretpostavio da je Lubert, pa je najprije napravio pokret kao da će vojnički pozdraviti, no u posljednji se trenutak predomislio i rukovao se s domaćinom. »Guten Abend. Ja sam pukovnik Lewis Morgan«, predstavio se.

15

Rhidian Brook

»Dobrodošli, Herr Oberst. Molim, možemo govoriti engleski.« Nijemac je pridošlici prijateljski snažno stisnuo ruku, a čak mu je i kroz rukavicu ruka bila toplija od Lewisove. Englez kimne ženama i vrtlaru. Poslužiteljice su mu se naklonile, a mlađa mu je dobacila čudan pogled, kao da je pukovnik pripadnik izgubljena plemena. Činilo se da je zabavlja njegov naglasak ili možda neobična odora, a Lewis joj je uzvratio osmijeh. »Ovo je Richard.« Vrtlar lupne petama, ispruživši ruku.

Lewis je prihvati, dopustivši da Richard svojom žuljevitom šakom i rukom nalik na polugu snažno gore-dolje potegne njegovu, kao da pumpa. »Molim, uđite«, pozove Lubert.

Lewis je Schroedera ostavio da sjedi na vozačevu sjedištu, s nogama na papučici mercedesa, još se mršteći zbog ukora, pa se za Lubertom popeo stubištem i ušao u kuću.

Tek je unutrašnjost otkrivala pravo ozračje vile. Lewis je slabo mario za stil uglastog futurističkoga pokućstva, a nezgrapne, teško razumljive umjetnine bile su odviše suvremene i bizarne za njegov ukus, no kakvoća gradnje i vješto oblikovanje kuće postavljali su mjerilo koje je premašivalo sve njemu poznate engleske domove, uključujući kuću Baylis-Hilliersa, zapravo, vlastelinski dvor u Amershamu, koji je Rachael priželjkivala jer ga je smatrala vrhuncem svih boravišta. Dok ga je Lubert vodio kroz kuću, ljubazno pojašnjujući njezinu povijest i namjenu raznih soba, Lewis je pomislio na trenutak u skoroj budućnosti kad će Rachael prvi put kročiti ovamo, pa je već mogao vidjeti kako njegova žena upija svijetle, jasne obrise tih prostorija, raširenih očiju motreći cjelokupnu veličajnost — mramorna sjedala pokraj prozora, veliki klavir, malo dizalo za slanje hrane i skupa umjetnička djela, a razmišljajući o tome odjednom se neočekivano ponadao da će ta kuća nekako poslužiti kao iskupljenje za godine gladi i udaljenosti koje je rat postavio između njih.

16

U KUĆI DRUGIH

»Imate li djece?« upita Lubert dok su se penjali stubištem do spavaćih soba. »Da, sina po imenu Edmund.« To ime izgovorio je kao da ga se prisjeća. »Onda će mu se možda svidjeti ova soba.« Uveo je Lewisa u prostoriju punu dječjih igračaka, uglavnom za djevojčice. Na drugom kraju stajao je konjić za ljuljanje s izbuljenim crnim očima, a na njegovim leđima, na ženskomu sedlu, smjestila se porculanska lutka. Pokraj maloga kreveta s četiri stupića netko je postavio lutkinu kuću veliku poput pseće kućice, kopiju georgijanskoga gradskog zdanja. Na njezinu krovu sjedilo je nekoliko lutaka srednje veličine čije su noge visjele preko prozora spavaćih soba, pa su bile nalik na skupinu porculanskih divova koji sjede na tuđem domu. »Vašega sina neće smetati stvari za djevojčice?« upita Lubert.

Lewis nije mogao sa sigurnošću reći što bi Edmund volio ni što bi ga smetalo jer kad ga je zadnji put vidio, dječaku je bilo deset godina, ali malo djece bi se bunilo zbog takva prostora i bogatstva. »Naravno da neće«, odgovorio je.

Poslije svake prekrasne sobe i svakog prisnoga podatka (»Ov­ dje smo voljeli gledati brodove«; »Ovdje smo rado kartali«) Lewisa je obuzimala sve dublja nelagoda, kao da mu domaćin na glavu sipa užareno ugljevlje. Više bi volio da je Lubert unekoliko pokazivao neprijateljstvo ili barem suzdržan, tihi otpor, nešto zbog čega bi Lewis dovoljno očvrsnuo da sebi olakša zadaću, ali taj uljudni, gotovo nestvarni obilazak još je pogoršavao ozračje.

Pukovnik se jadno osjećao kad su dospjeli do glavne spavaonice, osme na tom katu, s visokim i uskim zatvorenim krevetom, nalik na ormar, u francuskom stilu, a iznad uzglavlja visjela je uljena slika na kojoj su se dizali zeleni zvonici srednjovjekovnoga grada. »Meni najdraže mjesto u Njemačkoj«, ukaže Lubert, primijetivši da Englez zuri u zvonike, proučavajući sliku. »Lübeck.

Trebali biste ga posjetiti, ako stignete.« 17

Rhidian Brook

Lewis je gledao sliku, ali nije se dugo zadržao, nego je prišao velikim staklenim prozorima-vratima, pa je promotrio vrt i rijeku Elbu iza njega. »Claudia, moja žena, ljeti je voljela ondje sjediti.« Lubert priđe vratima koja su vodila na balkon. »Elba«, pokazao je, izašavši i mahnuvši rukom u luku od sto osamdeset stupnjeva, od jednoga do drugoga kraja panorame koja se pružala pred njima.

Bila je to prava, velika europska rijeka, šira i polaganija nego ijedna u Engleskoj, a ovdje, na okuci, kao da je bila najšira, gotovo osamsto metara. Ta rijeka i teret koji je njome putovao, izgradili su Lubertovu vilu, a i većinu drugih zdanja duž sjeverne obale. »Teče u naše Nordsee, a vaše Sjeverno more?« upita Nijemac. »Na kraju krajeva, to je isto more«, odgovori Lewis. Činilo se da se taj izričaj svidio domaćinu, pa ga je ponovio. »Isto more, da.« Drugi bi možda Lubertovu predstavu smatrali pokušajem da kod Lewisa izazove neraspoloženje ili bi u njegovu uspravnu držanju opazili oholost i bahatost vrste koja je htjela uništiti svijet, pa sad mora snositi posljedice, ali Lewis nije tako gledao na stvari. U svom domaćinu vidio je kulturna, povlaštena čovjeka koji se skrušio, pa se čvrsto drži posljednjega uporišta uljuđenosti kako bi umanjio štetu u svom već uništenu životu. Bio je svjestan da ga Lubert cijelom tom izvedbom pokušava pridobiti kako bi unekoliko ublažio udarac i možda ga čak naveo da se predomisli, ali Nijemca nije mogao kriviti zbog takva pokušaja, niti se mogao prisiliti da se doima lažno razljućeno, glumeći suzdržanu, proračunatu i odlučnu osobu. »Kuća vam je krasna, gospodine Luberte«, rekao je.

Njegov sugovornik mu zahvali naklonivši se. »Veća je nego što je potrebno meni… ili mojoj obitelji«, nastavi Lewis. »I svakako… mnogo je veća nego što smo navikli.« Lubert je čekao da Englez završi, a pogled mu se razvedrio, jer osjetio je iznenađujući uzmak.

18

U KUĆI DRUGIH

Lewis baci pogled preko velike rijeke koja je tekla do mora koje su »dijelili«, a sad su te vode prema njemu nosile njegovu otuđenu obitelj. »Želio bih predložiti drukčiji dogovor«, rekao je.

19