Herman Koch • VEČERA
Herman Koch
VEÄŒERA Preveo s engleskoga
Mate Maras
Naslov izvornika Herman Koch Het Diner Copyright © 2009 by Herman Koch Originally published by Ambo | Anthos Uitgevers, Amsterdam Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.
Nice Guy Eddie: Daj, ubaci dolar. Mr. Pink: Ne, ne. Ja ne dajem napojnice. Nice Guy Eddie: Što to znači: ti ne daješ napojnice? Mr. Pink: Ne vjerujem u to. Quentin Tarantino Reservoir Dogs
Aperitiv
1. Išli smo na večeru. Neću kazati u koji restoran, jer bi sljedeći put mogao biti pun ljudi koji bi došli da vide jesmo li ondje. Serge je rezervirao mjesta. On se uvijek za to pobrine, za rezervaciju. Taj dotični restoran je od onih koje moraš nazvati tri mjeseca unaprijed — ili šest mjeseci, ili osam, nemojte mene pitati. Ja osobno nikada ne bih želio znati tri mjeseca ranije gdje ću jesti bilo koje određene večeri, ali nekim ljudima to očevidno ne smeta. Za nekoliko stoljeća, kad povjesničari budu željeli znati kakvi su to ludi ljudi bili na početku dvadeset prvog stoljeća, trebat će samo pogledati u kompjutorske fajlove takozvanih vrhunskih restorana. Te se informacije čuvaju u fajlovima, ja to slučajno znam. Ako je g. L. bio spreman čekati pet mjeseci na stol pokraj muškoga zahoda — to je ono što u restoranima nazivaju »upravljanje odnosima s gostima«. Serge nikada ne rezervira stol tri mjeseca unaprijed. Serge pravi rezervaciju na sam dan, kaže kako misli da je to zabavno. Imate restorane koji rezerviraju stol za ljude poput Sergea Lohmana, i ovaj je restoran slučajno bio jedan od njih. Jedan od mnogih, rekao bih. Zbog toga se pitate ima li ijedan restoran u cijeloj državi gdje se ne onesvijeste čim na telefonu čuju ime Serge Lohman. 3
Herman Koch
On ne naziva osobno, naravno, pušta da to učini tajnica ili neki od njegovih pomoćnika. »Ne brini se zbog toga«, rekao mi je kad sam s njim govorio prije nekoliko dana. »Znaju me ondje, mogu dobiti stol.« Upitao sam ga samo ne bi li bilo dobro nazvati, u slučaju da je sve popunjeno, i kamo bismo išli ako bi bilo tako. Činilo mi se da sam s drugoga kraja linije čuo nešto poput sažaljenja u njegovu glasu, gotovo sam ga mogao vidjeti kako klima glavom. To je bilo zabavno. Bilo je nečega što mi nije po volji te večeri. Nije mi bilo po volji da budem ondje kad vlasnik ili nadkonobar u službi pozdravi Sergea Lohmana kao da mu je stari prijatelj; ni kad budem vidio kako ga konobarica vodi do najboljega stola sučelice vrtu, ili kad se Serge bude ponašao kao da je njemu sve to prirodno, kao da je duboko u sebi i dalje običan čovjek i da se zbog toga osjeća potpuno ugodno među drugim običnim ljudima. Upravo zbog toga sam mu kazao da ćemo se sastati u samom restoranu a ne, kako je predlagao, u kafiću iza ugla. Bio je to kafić kamo je zalazilo mnogo obična svijeta. Kako bi Serge Lohman onamo ušao kao običan čovjek, sa smiješkom koji bi govorio da svi oni obični ljudi trebaju prije svega nastaviti razgovor i ponašati se kao da njega ondje nema — ni to mi nije bilo po volji.
4
2. Restoran je tek nekoliko blokova od naše kuće, pa smo pošli pješice. To nas je također vodilo kraj kafića u kojem se nisam želio sastati sa Sergeom. Ruka mi je bila oko struka moje žene, a njezini prsti negdje unutar mojeg kaputa. Znak na kafiću bio je okupan toplom crvenom i bijelom bojom piva koje su točili na šanku. »Došli smo prerano«, kazao sam ženi. »Hoću reći, ako sada pođemo, bit ćemo točno na vrijeme.« Moja žena, trebao bih prestati da je tako zovem. Njezino je ime Claire. Roditelji su je nazvali Marie Claire, ali s vremenom Claire nije htjela dijeliti ime s modnim časopisom. Katkada je zovnem Marie, samo da je pecnem. Ali rijetko o njoj govorim kao o svojoj ženi — katkada u službenim prigodama, ili u rečenicama kao što su »Moja žena ne može ovog časa doći na telefon« ili »Moja žena je doista sigurna da je zatražila sobu s pogledom na more«. U ovakvim večerima Claire i ja najviše uživamo u trenutcima dok smo samo nas dvoje. Tada se osjećamo kao da nam je još sve na raspolaganju, kao da je urečena večera puki nesporazum, kao da smo samo nas dvoje izišli u grad. Ako bih trebao dati definiciju sreće, to bi bilo ovako: Sreća ne treba ništa drugo nego samu sebe, nju ne treba procjenjivati. »Sve sretne obitelji su slične, svaka 5
Herman Koch
nesretna obitelj je nesretna na svoj način«, takvom rečenicom počinje Tolstojeva Ana Karenjina. Tomu bih možda mogao dodati samo to da se nesretne obitelji — i među tim obiteljima naročito nesretni muž i žena — nikada ne mogu same izvući. Što je više procjenitelja to je veselije. Nesreća ne podnosi tišinu — posebice nelagodnu tišinu koja nastupi kad ste sami. Tako kad je pipničar u kafiću stavio pred nas piva, Claire se nasmiješila meni i ja njoj, sa spoznajom da ćemo uskoro provoditi čitavu večer u društvu Lohmanovih: sa spoznajom da je to najljepši trenutak te večeri, da će od toga časa sve teći nizbrdo. Nije mi se išlo u restoran. Nikada mi se ne ide. Utvrđen sastanak u skoroj budućnosti je poput vrata na paklu, a dotična večer je sam pakao. Počinje ujutro pred zrcalom: što ćeš odjenuti, te hoćeš li se obrijati ili ne. U takvim trenutcima, uostalom, sve se svodi na izjave, kako poderane i prljave traperice tako i uredno izglačana košulja. Ako ne sastružeš dnevne malje, bio si previše lijen da se obriješ; dvodnevna brada smjesta ih potiče da se upitaju je li to nekakav novi izgled; tri dana ili više znači korak prema posvemašnjem rasulu. »Osjećaš li se dobro? Nisi bolestan, zar ne?« Bez obzira na to što učiniš, nisi slobodan. Obriješ se, ali nisi slobodan. I brijanje je jedna izjava. Očito si smatrao da je ta večer dovoljno značajna da se potrudiš obrijati, vidiš da drugi tako misle — zapravo, zbog brijanja si već u zaostatku 1-0. I zatim, tu je uvijek Claire da me podsjeti kako to nije večer poput svake druge večeri. Claire je pametnija od mene. Ne kažem to zbog nekog polupečenog feminističkog osjećaja ili zato da se svidim ženama. Nikada od mene nećete čuti kako tvrdim da su »žene općenito« pametnije od muškaraca. Ili senzibilnije, ili intuitivnije, da imaju više »dodira sa životom« ili kakvo god drugo slično sranje; na koncu konca, takozvani »senzibilni« muškarci pokušavaju brbljati i tračati češće nego same žene. Claire je jednostavno pametnija od mene, iskreno mogu reći kako mi je dugo trebalo da to priznam. Tijekom prvih naših zajedničkih godina mislio sam da je inteligentna, čini mi se, ali inteligentna u uobičajenom smislu: zapravo točno onoliko koliko biste 6
VEČERA
mogli očekivati da će moja žena biti inteligentna. Uostalom, zar bih ja s glupom ženom mogao provesti dulje od mjesec dana? U svakom slučaju, Claire mi je bila dovoljno inteligentna da s njom ostanem i nakon prvog mjeseca. Ni sada, gotovo dvadeset godina kasnije, to se nije promijenilo. Tako je Claire pametnija od mene, ali u ovakvim večerima ona me uvijek pita za mišljenje što bi odjenula, koje naušnice, da podigne kosu ili da je ostavi spuštenu. Ženama su naušnice nešto poput brijanja muškarcima: što su veće naušnice, to je značajnija i svečanija večer. Claire ima naušnice za svaku prigodu. Neki bi ljudi mogli reći da nije pametno biti tako nesiguran u pogledu odjeće. Ali ja to ne vidim na taj način. Glupa je žena ona koja misli da joj ne treba nikakva pomoć. Što muškarac zna o tim stvarima? misli glupa žena i potom napravi pogrešan izbor. Ponekad sam pokušavao zamisliti Babette kako pita Sergea je li odjenula pravu haljinu. Je li joj kosa predugačka. Što Serge misli o nekim cipelama. Pete nisu preniske, ha? Ili su možda previsoke? Ali kada god to učinim, shvatim da je nešto krivo s tom slikom, nešto što izgleda nezamislivo. »Ne, to je u redu, apsolutno u redu«, čujem kako Serge kaže. Ali on zapravo ne obraća pozornost, to ga uistinu ne zanima, i osim toga: čak ako njegova žena bude nosila pogrešnu haljinu, svi će se muškarci ipak okrenuti kada kraj njih prođe. Na njoj sve dobro izgleda. Zbog čega onda cvili? Ovaj kafić nije bio u trendu, ovamo nisu zalazili mondeni tipovi — nije bio cool, rekao bi Michel. Obični su ljudi bili u velikoj većini. Ni osobito mladi, ni osobito stari, zapravo mješavina od svega pomalo, ali nadasve obični. Onakav kafić kakav bi trebao biti. Bio je prepun. Stajali smo stiješnjeni, kraj vrata muškog zahoda. Claire je držala pivo u jednoj ruci, prstima druge ruke nježno je stiskala moje zapešće. »Ne znam«, rekla je, »ali odnedavno imam dojam da se Mi chel čudno ponaša. No, ne baš čudno, ali različito. Odsutno. Zar to nisi primijetio?« 7
Herman Koch
»Oh, je li?« rekao sam. »Mislim da je to moguće.« Morao sam biti oprezan da ne pogledam Claire, previše se dobro poznajemo, oči bi me odale. Umjesto toga pravio sam se da gledam naokolo po kafiću, kao da me je duboko zanimao prizor običnih ljudi upletenih u živahan razgovor. Osjećao sam olakšanje što sam ostao pri odluci da se ne sastanemo s Lohmanovima prije nego što dođemo u restoran; u duhu sam mogao vidjeti Sergea kako prolazi kroz okretna vrata, dok prije svega smiješkom ohrabruje stalne goste da nastave ono što čine i ne obraćaju pozornost na njega. »Ništa ti nije rekao?« upitala je Claire. »Hoću reći, vas dvojica govorite o drugim stvarima. Što misliš, ima li to možda veze s nekom djevojkom? Nešto o čemu bi lakše s tobom razgovarao?« Upravo tada su se otvorila vrata muškog zahoda i mi smo se morali pomaknuti ustranu, još više pritiješnjeni jedno uz drugo. Čuo sam kako je Clairina pivska čaša kucnula o moju. »Misliš li da to ima neke veze s djevojkama?« ponovno je upitala. Kad bi barem to bila istina, nisam se mogao oteti toj misli. Neke veze s djevojkama… zar to ne bi bilo čudesno, čudesno normalno, normalna adolescentska zbrka. »Može li Chantal/Merel/ Rose prenoćiti?« — »Znaju li njezini roditelji? Ako roditelji Chantal/Merel/Rose misle da je to u redu, za nas je u redu. Sve dok imaš na umu… sve dok ste oprezni kada… ah, znaš što želim reći, ne moram ti o tome više govoriti. U redu? Michel?« Djevojke su prilično često dolazile u našu kuću, sve jedna ljepša od druge, sjedale su na kauč ili za kuhinjski stol i pristojno me pozdravljale kad sam se vraćao kući. »Dobar dan, gospodine Lohman.« — »Ne moraš me zvati gospodine Lohman. Zovi me jednostavno Paul.« I tako bi me one zovnule »Paul« nekoliko puta, ali nakon dva-tri dana opet bi se vratile na »Gospodine Lohman«. Katkada bih se nekoj od njih javio na telefon, i dok sam pitao mogu li prenijeti kakvu poruku Michelu, sklapao sam oči i pokušavao spojiti glas djevojke s drugoga kraja žice s licem. Rijetko 8
VEČERA
su spominjale svoja imena, samo su ravno upadale: »Je li Michel doma… Ne, sve je u redu, gospodine Lohman. Samo je njegov mobitel isključen, pa sam mislila pokušati s ovim brojem.« Dva-tri puta puta, kad sam došao nenajavljen, stekao sam do jam da sam ih u nečemu zatekao. Michel i Chantal/Merel/Rose gledali su Čaroban život na MTV-u manje nevino nego što su željeli da pomislim: nešto su se međusobno dodirivali, naglo popravljali odjeću i kosu kad su me čuli da dolazim. Nešto u vezi s rumenilom na Michelovu obrazu — nešto vrelo, rekao sam u sebi. Iako, da budem iskren, pojma nisam imao. Možda se uopće ništa nije zbivalo, možda su sve one zgodne djevojke posjećivale moga sina kao dobra prijatelja: fin, prilično ljepuškast mladić, netko s kim bi se mogle pojaviti na zabavi — mladić kojemu mogu vjerovati, upravo zbog toga što nije bio od one vrste mladića koji su se smjesta željeli s njima dodirivati. »Ne, ne bih rekao da to išta ima s nekom djevojkom«, rekao sam, gledajući sada Claire ravno u oči. To je ono što čovjeka tišti u sreći: da sam imalo dulje izbjegavao njezin pogled, zasigurno bi znala da se nešto događa — s djevojkama, ili još gore. »Mislim da će to prije biti nešto sa školom«, rekao sam. »Upravo je imao one ispite, mislim da je umoran. Mislim da je malo podcijenio koliko će njegova druga godina biti teška.« Je li to zvučalo uvjerljivo? A prije svega: jesam li ja izgledao uvjerljivo kad sam to kazao? Claire je brzo prebacivala pogled s moga desnog oka na lijevo; zatim je podignula ruku do moga ovratnika, kao da na njemu nešto nije bilo na mjestu pa bi se sada moglo popraviti, tako da ne izgledam kao idiot kad uđemo u restoran. Nasmiješila se i položila dlan na moja prsa, mogao sam osjetiti dva vrška prstiju na koži, upravo gdje mi je gornje dugme na košulji bilo otkopčano. »Možda je to«, rekla je. »Samo mislim da oboje moramo paziti da u određenom trenutku ne prestane govoriti o tim stvarima. Da se na to ne naviknemo, hoću reći.« 9
Herman Koch
»Ne, naravno. Ali u njegovoj dobi on nekako ima pravo na svoje tajne. Ne bismo trebali pokušavati da sve doznamo o njemu, onda bi se možda sasvim zatvorio.« Pogledao sam Claire u oči. Moja žena, pomislio sam u tom času. Zašto je ne bih nazivao svojom ženom? Moja žena. Obuhvatio sam je rukom i privukao bliže. Makar samo dok traje ova večer. Moja žena i ja, rekao sam u sebi. Moja žena i ja željeli bismo vidjeti vinsku kartu. »Čemu se smiješ?« rekla je Claire. Rekla je moja žena. Pogledao sam naše pivske čaše. Moja je bila prazna, njezina još tri četvrtine puna. Kao i obično. Moja žena ne pije brzo kao ja, što je još jedan razlog zašto je volim, večeras možda više nego drugih večeri. »Ničemu«, rekao sam. »Razmišljao sam… Razmišljao sam o nama.« Dogodilo se brzo: u jednom trenutku gledao sam Claire, gle dao sam svoju ženu, vjerojatno zaljubljenim pogledom, ili barem s iskrom u njemu, a sljedećeg sam časa osjetio kako mi vlažna koprena klizi niz oči. Ona nipošto nije smjela primijetiti ništa čudno na meni, pa sam zagnjurio lice u njezinu kosu. Stisnuo sam je jače oko pasa i pomirisao: šampon. Šampon i nešto drugo, nešto toplo — miris sreće, pomislio sam. Kakva bi ova večer bila da sam, prije nepun sat vremena, jednostavno čekao u prizemlju da dođe vrijeme za izlazak, umjesto što sam se popeo gore do Michelove sobe? Kakav bi bio ostatak naših života? Bi li miris sreće što sam ga udahnuo iz ženine kose još mirisao samo poput sreće, a ne, kao sada, poput neke daleke uspomene — kao miris nečega što se može samo tako izgubiti?
10