Robert Marić i Mladen Domazet : DONJOKAŠTELANSKI KRNJEVAL - monografija by Robert MARIĆ

MLADEN DOMAZET - ROBERT MARIû

Donjokaštelanski krnjeval

Mladen Domazet - Robert Marić Donjokaštelanski krnjeval

Nakladnik Naklada Ljevak - Zagreb

Urednici: Mladen Domazet Robert Marić Za nakladnika Petra Ljevak

Recenzenti prof. dr. sc. Ivan Lozica prof. dr. sc. Ivo Žaniü Likovno i gra¿þko oblikovanje Mladen Domazet Robert Mariü

ISBN

CIP

Mladen Domazet - Robert Marić

DONJOKAŠTELANSKI KRNJEVAL

Zagreb 2014.

SADRŽAJ Predgovor (dr. sc. Ivan Lozica)............................................................................................................................8 Počeci krnjevala u Donjim Kaštelima................................................................................................................10 Razdoblje između dva svjetska rata..................................................................................................................14 Krnjevalske poruke od kraja II. svjetskog rata do 1990. godine....................................................................22 Sitnoglavi 1976.......................................................................................................................................32 Maksimović 1977...................................................................................................................................34 Hobotnica 1978......................................................................................................................................36 Kafa 1979................................................................................................................................................38 Đavao 1980.............................................................................................................................................40 Falši radnik 1981....................................................................................................................................42 Udav 1982...............................................................................................................................................44 Dugonja 1983.........................................................................................................................................46 Dujka 1984..............................................................................................................................................48 Gargamel 1985.......................................................................................................................................50 Dvoglavi zmaj 1986...............................................................................................................................52 Prosjak 1987...........................................................................................................................................54 Tukac 1988..............................................................................................................................................56 Neman 1989............................................................................................................................................58 Diktator 1990..........................................................................................................................................60 Krnjevalske poruke od 1991. do 2014. godine.................................................................................................62 Jugogeneral 1991....................................................................................................................................64 Jugosaurus 1992.....................................................................................................................................66 Dvolični 1993.........................................................................................................................................68 Noj 1994..................................................................................................................................................70 Gangster 1995.........................................................................................................................................72 Kinder-jaje 1996.....................................................................................................................................74 Zloduh 1997...........................................................................................................................................76 PDV 1998................................................................................................................................................78 Krnjuša 1999...........................................................................................................................................80 Mumija 2000...........................................................................................................................................82 Kravlje ludilo 2001.................................................................................................................................84 Hamlet 2002...........................................................................................................................................86 Prodanović Ivo 2003..............................................................................................................................88 Calimero 2004........................................................................................................................................90 Sliponja, Gluvonja i Kuconja 2005......................................................................................................92 Lutak 2006..............................................................................................................................................94 Ban 2007.................................................................................................................................................96 Noa 2008.................................................................................................................................................98 Zmaj 2009.............................................................................................................................................100 Mali Ive 2010........................................................................................................................................102 Krnjuša 2011........................................................................................................................................104 Braco i Seka 2012.................................................................................................................................106 Ulazak u EU 2013................................................................................................................................108 I. Kaštela Pride 2014............................................................................................................................110

Točke u povorci, gosti........................................................................................................................................112 Stipe Vuletin Meto, Ante Dobrić Canculina..................................................................................................126 Stipe Vuletin Meto...............................................................................................................................128 Razgovor s Metom objavljen u prvom broju Maškadura...............................................................130 Ante Dobrić Canculina......................................................................................................................136 KKD/KKU Poklade.......................................................................................................................................138 KKD/U Poklade...................................................................................................................................140 Maskenbali............................................................................................................................................148 Maškadur..............................................................................................................................................152 Radionica..............................................................................................................................................176 Predaja ključeva Grada.......................................................................................................................180 Gostovanja............................................................................................................................................182 Izložbe i nakladništvo.........................................................................................................................188 Iz knjige Glende i šale - izbor..............................................................................................................192 Dičji krnjeval.......................................................................................................................................198 Prilozi..................................................................................................................................................................202 Bilješke................................................................................................................................................................206 Izvori i literatura.................................................................................................................................................208 Vlasnici fotografija...........................................................................................................................................208 Kazalo imena......................................................................................................................................................209 Umjesto zaključka - o vremenu koje nas tišći................................................................................................214 Pogovor (prof. dr. sc. Ivo Žanić)......................................................................................................................218

PREDGOVOR Monografija Donjokaštelanski krnjeval Mladena Domazeta i Roberta Marića ozbiljna je povijesna knjiga. Često se proteklih desetljeća govorilo i pisalo o maloj i velikoj povijesti, o paralelnoj povijesti, o povijesti koju uvijek pišu pobjednici pa i o naknadnom povijesnom revizionizmu poraženih. Povijesna interpretacija uvijek teži dokučiti što se zaista dogodilo u društvu, utvrditi takozvane povijesne činjenice u svijetu. Ako je karneval svijet obrnut naglavce, nije li onda povijest karnevala nekakva obrnuta povijest? Ako su poklade samo držićevsko vrijeme izdvojeno za tance, igre i veselja, nije li karnevalska povijest neodgovorna, neobvezna i neozbiljna povijest, ili možda tek povijest puke zabave? Tako bi oduvijek htjeli moćni griješnici koji (smrtno ozbiljna lica) vlastita uvjerenja i čine proglašavaju vrhunskim povijesnim postignućem. Oni bi i danas najradije odozgo zaštitili (čitaj: strogo kontrolirali i unovčili) sve karnevale kao nematerijalnu kulturnu baštinu uvrštenu u ponudu kulturnog turizma. Ipak, u općoj uzurpaciji javnih dobara lakše je na javnome prostoru naplaćivati parkiranje i ugostiteljske stolove. Karneval nije samo dekorativna obrnuta slika svijeta, već i djelotvorno javno sredstvo socijalne medicine. Višestrukim magijskim i kritičkim djelovanjem karnevala smanjuju se društvene tenzije i individualna psihička opterećenja. Redovitim godišnjim otklonom unutar svakodnevice prividno se ruši ustaljeni poredak, ritmički se otvara simbolički prostor slobode, vremenski rezervat dopuštene kritike vlasti i samovolje moćnika. Domazet i Marić su itekako svjesni te političke dimenzije i kritičke uloge Donjokaštelanskog krnjevala - do te mjere da u monografiji gotovo u potpunosti prešućuju ljetne, turističke djelatnosti KKD/KKU Poklade, premda su se ljetne «cvjetne povorke» u Kaštelima počele organizirati već šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, ako ne i ranije. U novije vrijeme na toj ljetnoj fešti gostuju i maskirane skupine iz drugih karnevalskih središta. Autori su u monografiji nastojali što podrobnije prikazati važnije momente povijesti Donjokaštelanskog krnjevala. U tome su i uspjeli, barem koliko su im to dostupni pisani izvori omogućili. Tako povijesni pregled počinje u devetnaestom stoljeću: prvim spomenom 1823. godine i pjesmom Pisma od poklad, Rođenje i smrt Krnina Janka Ćipika iz 1834. godine te se nastavlja zapisima u Knjizi računa Hrvatske čitaonice u Kaštel Novome iz 1889. i 1895. godine. Početak 20. stoljeća obilježen je djelovanjem puhačkih orkestara Glazbarski sklad iz Kaštel Novoga i Svačić iz Kaštel Staroga te organizacijskom ulogom Stjepana Poparića Sinjanina. Između dva svjetska rata nastavlja se konkurentsko karnevalsko djelovanje glazbara, posebno se ističe Hrvatsko glazbeno društvo Bijać iz Kaštel Štafilića, a izradu pokladne lutke preuzeo je Jakov Delić Baja. Šerate i plesove pod maskama organizirala su razna mjesna društva - u hotelu Palace, pansionu Rivijere, općinskoj vijećnici, ali i u većim privatnim kućama. Maskirani glazbari na Pokladni utorak ujutro obilazili su kuće i pozivali djevojke na ples, a ponašanje na plesovima pod maskama bilo je strogo propisano. Pokladne priredbe 1927. godine bile su zabranjene u Donjim Kaštelima, ali su glazbari na poziv Društva Cukuni sudjelovali na splitskome karnevalu te su na brodu pratili znamenitu Krnjušu kipara Ivana Rendića iz Supetra na Braču u Split. Nije naodmet spomenuti da u Hrvatskoj (i drugdje) suvremena pokladna lutka gotovo uvijek predstavlja muški lik. Drevnim slamnatim babama koje su nekad Slaveni navodno bacali da ih voda nosi kao personifikaciju protekle godine odavno nema ni spomena. Ipak, nakon Rendićeve sadrene splitske Krnjuše (za koju se priča da nije htjela izgorjeti pa su je morali razbiti), u Donjim Kaštelima skrbi se o ravnopravnosti spolova. Pojavile su se bar još četiri dame (Krnjuša 1941. i Dujka 1984. te opet Krnjuša 1999. i 2011.), ali tu su još i Braco i Seka, a i o rodnoj pripadnosti nekih hobotnica, nemani, mumija i sličnih prikaza moglo bi se raspravljati. Rasplesane dvadesete godine prošlog stoljeća ustupile su mjesto kriznim tridesetima. Već 1931. godine na čelo maškara u Štafiliću dolazi legendarni Stipe Vuletin Meto, počinje ujedinjavanje donjokaštelanskih maškara i polako se kuje organizacija društvenokritičke oštrice Donjokaštelanskog krnjevala. Krnjevalska povorka iz 1941. izravno je tematski najavila ratna zbivanja. Izuzmemo li Metovu pokladnu

diverziju kad je 1942. s prijateljem i dvjema maskiranim kozama simbolički prekršio zabranu talijanskih okupacijskih vlasti, pokladne manifestacije obnavljaju se tek nakon Drugog svjetskog rata. Metova se krnjevalska vlast učvršćuje i potrajat će dulje od Titove. Nastavljači pokladnog djela Stipe Vuletina Meta i dalje marljivo i kreativno rade, skromno štujući autoritet njegova lika. U knjizi se spominju mnoga zaslužna imena, ali mnogi su neizbježno ili čak namjerno ostali pomalo u sjeni: Donjokaštelanski krnjeval pripada zajednici i svake godine iznova povezuje ljude. Najveća vrijednost monografije Domazeta i Marića jest u podrobnome opisu te novije povijesti Donjokaštelanskog krnjevala, nakon 1945. godine. Glavnina knjige podijeljena je u dva dijela (prije i nakon osamostaljenja Hrvatske), a u oba dijela se obzirno i nenametljivo raščlanjuju i pojašnjavaju pokladne poruke. Autori su time obavili vrlo važnu zadaću: istina je da Donjokaštelanski krnjeval obrađuje podjednako i lokalne i svjetske teme, ali pravi se pokladni smisao može iščitati tek u prožimanju malog i velikog, domaćeg i stranog, a to neupućenima koji ne pripadaju zajednici lako izmiče. Jednako su vrijedni i podatci o točkama u povorci, gostima, Stipi Vuletinu Metu, Anti Dobriću Canculini, a naročito završni dio knjige o udruzi KKD/KKU Poklade. Ta poglavlja vode čitatelja «iza kulisa», otkrivaju neke organizacijske pojedinosti današnjeg institucionalnog djelovanja nekad slavne neformalne Krnjevalske ambasade. Posebno je dojmljiv pregled objavljenih brojeva Maškadura, donjokaštelanskog pokladnog lista koji zgusnutim i prepoznatljivim stilom i prijelomom dostojno nastavlja tradiciju pokladnog satiričkog tiska. Na kraju, valja još dodatno pojasniti društvenokritičku poziciju svakog, a posebice Donjokaštelanskog krnjevala. Karneval je uvijek u oporbi, ali to ne znači da provodi politiku aktualne oporbe. Kad oporba dođe na vlast, karneval je opet u oporbi. Bilo bi iluzorno misliti da krnjevalski ambasadori koji ponosno sjede u preuređenom javnom zahodu svi dijele isto političko uvjerenje. Karneval nije politika, on ne rješava probleme, on samo javno pokazuje što zajednicu tišti. A to je preduvjet svake buduće politike. Znalačka povijesna monografija o Donjokaštelanskom krnjevalu Mladena Domazeta i Roberta Marića to uvjerljivo pokazuje - zato je u potpunosti zaslužila objavljivanje i pozornost čitateljstva. dr. sc. Ivan Lozica, znanstveni savjetnik

TeĹĄko je u KaĹĄtelin ostarit, a ne poludit!

POČECI KRNJEVALA U DONJIM KAŠTELIMA

Uz vaša prijestolja, zemaljski moünici, stoluje veliþanstvena istina. No, crni pregusti oblak ambicije, interesa i lažne slave prelama te nebeske zrake da ne padnu na vama podložne narode.1

POČECI KRNJEVALA U DONJIM KAŠTELIMA Juska je pamet kratka vika, ča oće reć da se ne pameti puno dugo. Nikor se višje ne sića kad su se stari Kaštelani počeli maškaravat.2 Dosadašnja saznanja o krnjevalu u Donjim Kaštelima temeljimo na nekoliko povijesnih dokumenata. Najstariji spomen potječe iz 1823. godine, zatim slijedi pjesma Pisma od poklad, Rođenje i smrt Krnina iz 1834. od Janka Ćipika i naposljetku spomeni u Knjizi računa Kaštelanske sloge, odnosno Hrvatske čitaonice u Kaštel Novome iz 1889. i 1895. godine.3 Naravno, korijeni krnjevala su nedvojbeno i stariji, ali o njima za sada nemamo adekvatnu pisanu građu, stoga krnjevalska zbivanja tijekom 19. stoljeća ne možemo podrobnije opisati ni povezati u odnosu na povijesni kontekst. Štoviše, nedostatak izvora otežava rekonstrukciju krnjevlaskih događanja sve do devedesetih godina 19. stoljeća, kada dokumentirano pratimo njihove nositelje u Donjim Kaštelima. Naime, Hrvatska čitaonica kao i ostala mjesna društva priređuju društvene plesove u razdoblju poslije Tri sveta kralja do Pokladnog utorka, a na njima su se pojavljivale i maškare. U tome kontekstu javljaju se i ranije spomenuti računi za dekoraciju Hrvatske čitaonice, koji se odnose na uređenje dvorane i ostale pripreme za održavanje društvenog plesa. Naime, pokladno se raspoloženje uglavnom očitovalo kroz plesove maškara te njihove šetnje donjokaštelanskim ulicama.4 Početkom 20. stoljeća Donjokaštelanski krnjeval dobiva novi zamah, a njegovi nositelji postaju uglavnom puhački orkestri Glazbarski sklad iz Kaštel Novoga i Svačić iz Kaštel Staroga koji priređuju povorku maškaranih glazbara na magarcima kroz selo, čitanje Tastamenta i paljenje krnje. Prema kazivanju Ivana Dobrića (rođ. 1897.), dominantna je bila uloga Stjepana Poparića Sinjanina u izradi krnje i vatrometa. Tih godina Tastamenat se čitao »poda crikvom«, kod današnjeg Đardina u Kaštel Novom. Međutim, tada još uvijek nije postojala jedinstvena krnjevalska organizacija, već su se maškare okupljale oko nekolicine entuzijasta te glazbenih i kulturnih udruga.5

Izbijanjem Prvog svjetskog rata prestaju s radom Svačić i Glazbarski sklad zbog mobilizacije njihovih članova, a građa Hrvatske čitaonice u Kaštel Novome ne spominje održavanje društvenih plesova. Tek završetkom rata počinje obnavljanje prekinute tradicije maškaranja u Donjim Kaštelima, ali intenzitet pokladnih zabava sve je slabiji. Tako prestaje nastupati grupa entuzijasta okupljena oko Stjepana Poparića, pa se time gasi čitanje Tastamenta i paljenje krnje u Kaštel Novome.6

PISMA OD POKLAD, ROĐENJE I SMRT KRNINA Uz poklade rad bi Svaki vesel stati Dakle ne bi rada Ni ja zadnji ostati Drugim poklad drag je Jerbo smij donosi Jer kad žensko gaće Muško suknju nosi Treći jedva žele Da pokladi dojdu Od krčme do krčme Da tad lašje projdu Veseli se mladost Kada su pokladi Za voditi kolo Svojom mladom mladi. Uz poklade rad bi Svaki vesel stati Dakle ne bi tio Ni ja zadnji ostati. (...) Ne bi vrga suknju Kad imadem gaće Da mi kogod dade Sto talira plaće. Janko Ćipiko. 1834. g.

Gore: Faksimil knjige raþuna Hrvatske þitaonice u Kaštel Novome iz 1895. godine, koji se odnosi na ureÿenje dvorane za pokladno razdoblje Kaštel Novi poþetkom 20. stoljeüa, neposredno prije nego je završeno proširenje župne crkve sv. Petra u Kaštel Novome (1908. godine) i još uvijek neureÿena obala ispred kasnijeg Ĉardina. S desne strane je zgrada obitelji Popariü u kojoj je djelovala Hrvatska þitaonica od 1894. godine i u kojoj su se održavali tradicionalni plesovi tijekom pokladnog razdoblja. Sjevernije od ove zgrade, izmeÿu kuüe Kataliniü i Metliþiü, okupljale su se maškare na þitanje Tastamenta koji je sastavljao Stjepan Popariü i potom priredio vatromet na portu.

RAZDOBLJE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

RAZDOBLJE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Dvadesetih godina 20. stoljeća Hrvatsko glazbeno društvo Bijać iz Kaštel Štafilića postaje najagilnije u organizaciji donjokaštelanskih krnjevalskih događanja. Izradu krnje preuzeo je Jakov Delić Baja, a među glazbarima još su se isticala braća Mate i Petar Žungul te Mijo Krivić.7 Oni su 1926. godine priredili upečatljivu povorku maškaranih glazbara kroz Kaštel Štafilić u kojoj su predstavljali ucviljene udovice. Čitanje Tastamenta tih godina odvijalo se na štafilićkoj rivi, a za njega je također bio zadužen Jakov Delić Baja.8 U krnjevalskim povorkama i plesovima dvadesetih godina bilo je i posve siromašnih pojedinaca, koji su se, prema sjećanju Stipe Vuletina Meta, tog Pokladnog utorka mogli dobro najist i napit.9 Iz tog vremena pokladno ozračje i njegovu razuzdanost ponajbolje dočarava i pjesma objavljena 1926. godine u Jadranskoj pošti: Vaja bit lud za ne poć u maškare! Ka si maškara, onda si maska, Maškara može svašta. Ako si muškić, moreš se obuć u žensko, ako si žensko, moreš se obuć u muškoga. Moreš se lipo obuć, moreš se grubo obuć, moreš kako te voja. Maškara viče, maškara trče, maškara skače, maškara beštima, petaje roge, maškara javije se svakomen, zvoni zvončićem, plaši dicu, pipa službenice, maškara tira svit, jita se nogan, puši, ščipje, skriči (...) čini sve ostale lipe i grube šeste. Jema fini, jema srinji, a jema i grezi maškar, jema svakakvi, a jema maškar ča se znadu ponašat i govorit fino, srinje, grezo i najgrezije. Ne zna se dikod, je li lipje slušat i vidit one finije oli grezije maškare. Jema vražiji maškar i puni špirita, a jema inšepjani ča nimaju njanka petroleja…10

Gore: Maškare dvadesetih godina 20. stoljeüa i veselo društvo tijekom pokladnih zabava Desno: Dio krnjevalske povorke šta¿liþkih maškara poþetkom tridesetih godina 20. stoljeüa

Pokladna zbivanja dvadesetih godina 20. stoljeća poprimaju već ustaljena obilježja u Donjim Kaštelima; ponajprije održavaju se tradicionalne društvene zabave (šerate) u organizaciji različitih mjesnih društava (puhačkih orkestara Bijaća iz K. Štafilića, Glazbarskog sklada iz K. Novoga i Svačića iz K. Staroga, Nogometnog kluba Primorje iz K. Staroga, Hrvatske čitaonice iz K. Novoga, Pjevačkog zbora Bijaćka vila iz Kaštel Novoga…) i posebno dva krabuljna plesa (pod maskama) četvrtak prije Pepelnice i na Pokladni utorak. Na tim plesovima pod maskama osjećalo se posebno raspoloženje maškara, ali maskirane osobe (krabulje) prilikom ulaska u dvoranu morale su imati nemaskiranoga jamca. Ako ga nisu imale, morale su čuvarima na ulazu otkriti lice.11 Zapaženu ulogu na maskenbalu imaju organizatori karnevalske povorke, a medu njima dovoljno je spomenuti Stipu Vuletina Meta, Franu Studina Miseca, Tona Pilića Poštjera, Jeru Bućana i Antu Botića. Šerate i plesovi pod maskama najčešće su se priređivali u hotelu Palace, pansionu Rivijere, općinskoj vijećnici ili u većim privatnim kućama poput kuća obitelji Šantić u Kaštel Štafiliću i Žanić

u Kaštel Novome.12 Na Pokladni utorak, kako je već bilo uobičajeno, maskirani su glazbari tijekom jutra obilazili kuće u selu, pa je i sam Stipe Vuletin Meto svojedobno pozivao djevojke na ples pod maskama.13 Istodobno su prikupljali i priloge u jelu i piću za svoju posnu kapelsku »fraju« koja se održavala na Čistu srijedu.14 Dakle, društveni život Kaštelana u zimskome razdoblju vidno su dinamizirali pokladni plesovi, a o njihovoj brojnosti i posjećenosti redovito je izvještavao ondašnji tisak. Na njih se uglavnom dolazilo s pozivnicom društva koje je organiziralo ples, a sudjelovale su zajedno mlađa i starija generacija. Međutim, tijekom tih zabavnih večeri evidentna su i određena pravila; na primjer, muškarac koji bi plesao četvorku s nekom djevojkom obvezno je nakon plesa častio kolačima. Neki su parovi uz naplatu naručivali solo-plesove, a takvim istupom često se željelo istaknuti dotičnu djevojku kao buduću suprugu. Dakako, roditelji su budnim okom pazili na svoje kćeri, a pojedine majke dobivale bi od simpatizera svojih kćeri »tratimenat« (kolač ili limunadu). Osoba koja ga je poslala majci obično bi ostala anonimna. Pojedini pokladni ple-

sovi su trajali skoro do zore, pa je oko ponoći bilo uobičajeno uzvanike poslužiti večerom. Pri tome je svako društvo za večeru pripremilo svoj prigodni specijalitet.15 Veselom ugođaju tih večeri pridonosili su mjesni glazbenici poput Vlade Grgina, Tonia Pilića, Jakova Vuletina, a ponekad je nastupao samo Ivan Berket za klavirom. Iz novinskih izvješća zaključujemo kako su se na pokladnim plesovima pjevale stare kaštelanske pjesme i plesali valcer, tango, četvorka, pic-polka, šotić te tradicionalna monfrina. U tim izvješćima također je ocrtana elegancija plesača kao i opće prihvaćene manire starih kavalira.16 Međutim, na pojedinim plesovima mlađe generacije plesalo se tango, foxtrott, charleston kao i drugi plesovi tipični za to doba.17 U ponoć na Pokladni utorak crkvena bi zvona nagovijestila završetak pokladnog razdoblja, a time i početak Korizme. U dvoranu u kojoj se održavao ples pod maskama došli bi crkveni reme-

te upozoriti veselo društvo da su Poklade završile. Dakako, mladež se željela zabavljati do zore, ali trebalo je poštivati kraj pokladnog razdoblja.18 Pokladne manifestacije 1927. godine bile su zabranjene u Donjim Kaštelima, ali štafilički glazbari na poziv Društva Cukuni sudjeluju na splitskome karnevalu. Nekoliko dana prije Pokladnog utorka svirali su na maskenbalu u Splitu, a odlaze i na Brač u Supetar preuzeti Krnjušu od kipara Ivana Rendića. Brod s Krnjušom dočekao je gotovo cijeli grad, sjeća se Stipe Vuletin Meto i navodi kako je Split bija umaškaran i u plamenu od pokladnog veselja.19 Sljedeće godine, 1928., ponovno se održavaju pokladna događanja u Donjim Kaštelima. Tako novinar Jadranskoga dnevnika bilježi kako je na plesu Nogometnog kluba Primorje za najljepšu Kaštelanku izabrana Tonka Delić. Ova praksa biranja najljepše djevojke nije karakteristična za sve pokladne plesove.21

Gore: ýlanovi Bijaü-jazz sastava tijekom šerate u pansionu Rivijere u Kaštel Novome 1939. godine. Gornja slika, slijeva: Duje Klišmaniü i Mijo Klišmaniü. Donja slika, slijeva: Mijo Klišmaniü, Ante Vuletin, Marin Grgin i Frane Grgin. Lijevo: Atmosfera tijekom šerate u kuüi obitelji Šantiü u Kaštel Šta¿liüu 1938. godine. U prvom planu: lijevo Anton Vuletin (kapelnik šta¿liþke glazbe Bijaü) i Ante Donkov. Druga slika: Ane Benutiü i Ivan Ivasoviü na plesnom podiju.20

Međutim, prekretnica Donjokaštelanskoga krnjevala dogodila se 1931. godine kada je Stipe Vuletin Meto postao vodeća ličnost štafiličkih maškara; od tada započinje novo razdoblje u koje Meto unosi svoj snažan i originalan smisao za humor. Ujedno, tridesetih godina odvija se i proces ujedinjavanja donjokaštelanskih maškara u jedinstvenu organizaciju, pa je time Donjokaštelanski karneval doživio kvalitativne i kvantitativne promjene. Ipak, tih godina maškaravalo se kako se znalo i moglo. Po sjećanju Stipe Vuletina Meta, vukli bi komoštre ili stavljali vrčine na glavu, posipali se pepelom, oblačili u staru odjeću, nosili zvona i mrtve miševe itd.22 Upečatljiva je krnjevalska povorka iz 1941. godine, kada je svjetska kataklizma bila u tijeku, a Kaštelani u nekoliko točaka aludiraju na ratna zbivanja u Europi. Međutim, početkom Drugog svjetskog rata obustavljaju se sve krnjevalske manifestacije, pa tako i povorka maškara kroz selo i ples pod maskama. Jedino se za talijanske okupacije 1942. godine Stipe Vuletin Meto s prijateljem posuo cenamidom (umjetnim gnojivom), a dvije su koze obukli u mudante i džempere pa takvi prošli kroz selo. Meto ni tada nije mogao izdržati bez maškaranja!23 Taj događaj nedvojbeno pokazuje koliko je humor ukorijenjen u kaštelanskim ljudima i koliko je snažna tradicija bez koje Donja Kaštela ne možemo ni zamisliti. Sve to zamjećuje i dopisnik Jadranske pošte koji Kaštela doživljava kao veselo mjesto s veselim ljudima, jer karneval je za proveselit se, činit maškare, zabavit se da se drugi smije. Eto, to je najviša filozofija na ovon svitu.24 Poslije Drugoga svjetskog rata obnavljaju se krnjevalske svečanosti, a Stipe Vuletin Meto postaje najmarkantnija osoba koja će svojim darom za humor simbolizirati Donjokaštelanski krnjeval.

Donjokaštelanski krnjeval iz 1941. godine, koji je aludirao na tadašnja ratna zbivanja u Europi. Napravljena je Krnjuša i to u “Matasovi dvori” kod Valova igrališta, sjeüao se tih godina Meto, kojega prepoznajemo na konju u crnoj uniformi (gore lijevo) i takoÿer na gornjoj fotogra¿ji (desno) isto u crnoj uniformi. To je vjerojatno prva krnjevalska povorka koja je objedinila sve maškarane skupine i obišla sva tri donjokaštelanska naselja. Tastamenat se þitao ispred Nanela u Kaštel Novome.

KRNJEVALSKE PORUKE OD KRAJA II. SVJETSKOG RATA DO 1990. GODINE

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata komunistička vlast, radi ideoloških razloga, bezuspješno pokušava prebaciti održavanje Donjokaštelanskog krnjevala s Pokladnog utorka u razdoblje Korizme, zbog čega dolazi i do zabrana održavanja pokladnih manifestacija u Donjim Kaštelima.25 Tih poratnih godina, glazbari su na Pokladni utorak svirali Lenjinov marš, što su tadašnje lokalne političke strukture smatrale neumjesnim činom pa zbog toga glazba sljedećih godina nije sudjelovala u pokladnoj povorci.26 U isto vrijeme, pokladni običaji još uvijek su se sačuvali kao tradicijski način života u zapadnim kaštelanskim naseljima, tako da su maškarane skupine još do šezdesetih godina obilazile kuće na Pokladnu nedjelju i bile čašćene vinom od ukućana.27 Međutim, s vremenom su i vlasti počele tolerirati Donjokaštelanski krnjeval kao etno-kulturalnu vrijednost, ali su ga pokušale nadzirati

cenzurom Tastamenta, koji se obvezno nosio na uvid tadašnjoj miliciji i Mjesnoj zajednici, od kojih je morao dobiti odobrenje da bi se mogao čitati na Pokladni utorak.28 Unatoč nepovoljnom vremenu za pokladne svečanosti, vodstvo krnjevala uspjelo je očuvati njegovu kritičku bit i u svojoj ironizaciji nije štedjelo ni tadašnji socijalizam.29 Kritička koncipiranost Donjokaštelanskoga krnjevala najizraženija je u dijalektici dobrog i lošeg, odnosno u negativnom liku krnje (koji se odabire prema aktualnoj temi) i Meta (koji je uglavnom predstavljao pozitivan lik).30 I danas nas iznenađuje krnjevalski usud, korak s vremenom i činjenica da je krnjeval dotaknuo bezbroj ondašnjih vrućih društvenih tema i pitanja, čije su poruke i te kako bile prepoznatljive u vremenu kada su izrečene. Možda ovakva percepcija suđenja naglašava egzistiranje vrijednosti u puku u trenutku kada su one narušene na višim razinama. Otuda

Gore: Krnjevalska povorka i krnje 11. veljaþe 1948. u Kaštel Šta¿liüu. Stipe Vuletin Meto nosi na glavi pirliju s dvije velike žarulje. Svoje obraüanje pred kaštelanskim pukom zapoþeo je s: »Moj üoravi narode, progledat üeš kad i moje žarulje prosvitlu.« Desno gore: Stipe Vuletin Meto, Bože Kutleša i Ivo Cvitiü na maskenbalu 1950. godine. Desno dolje: Na magarcu Felicijo Puljas 1954. godine u povorci

proizlazi i virtualnost osude krnji - kriv je, a uvijek se reflektira određena društvena stvarnost.31 Uže vodstvo krnjevala bilo je poznato pod nazivom Krnjevalska ambasada, uobičajeno bi se počelo okupljati nekoliko mjeseci prije Pokladnog utorka. Novčano ili u materijalu pomagali su ih Turističko društvo, Kaštelanska rivijera, Jugovinil i Stolarska zadruga u Kaštel Novome.32 Dio novčanih sredstava također bi se uprihodio na društvenom maskenbalu koji se do 1969. godine održavao u Zadružnoj dvorani u Kaštel Starome, a nakon toga u restoranu Plavi Jadran te u hotelima Palace i Resnik. Prvi maskenbal u hotelu Medena u Trogiru održao se 1985. godine.33 Okupljene maškare zabavljali su pedesetih i šezdesetih godina glazbari, a sedamdesetih godina 20. stoljeća klapa Kaštela i VIS Maestrali.34 Tastamenat po svojemu sadržaju i porukama nedvojbeno predstavlja svojevrsnu kroniku Donjih Kaštela u kontekstu krnjevalske kritike i ironizacije same stvarnosti.35 Struktura Tastamenta dijeli se na Uvodni dio, zatim Glende i šale (lokalne zanimljivosti koje dotiču razne zgode i dogodovštine pojedinih Kaštelana, a prikupljali su ih članovi Krnjevalske ambasade i potom objedinili u zajednički tekst za čitanje) kao i Pitalice.36 Stipe Vuletin Meto navodi ozračje u kojemu se pisao Tastamenat, misleći time vjerojatno na Glende i šale te Pitalice. Naime, veći broj članova krnjevala okupio bi se kod Meta u kužini, tako da se jedva moglo pomaknuti zbog gužve, pa je Ante Dobrić Canculina jednom poslao u vrt Dragu Šimetina s »kartom i olovkom« da iskristalizira svoje ideje i prijedloge, ali je on ostao vani dva do tri sata jer više nije mogao ući unutra. Sastanci kod Meta trajali su po cijelu noć, uz veselje i odvažnost da se nikoga ne poštedi.37 Međutim, Meto bi tijekom godine i sam zapisivao zanimljive dogodovštine u Kaštelima. Dakle, Tastamenat od pedesetih do konca osamdesetih godina 20. stoljeća sastavljaju članovi Krnjevalske ambasade uz istaknutu ulogu Ive Cvitića, Mira Grgina, Marinka Jurasa...38 Od od sredine devedesetih sastavljanje Uvodnog dijela preuzima Vjeko Ečić, Glende i šale, kao i Pitalice uz Ečića ispisuju Stipe Radunić, Nikola Radić, Miljenko Juras, Joško Strižić i drugi. Mario Radunić je posljednih godina autor Osude krnje.39

Gore lijevo: Felicijo Glumac 1954. godine na konju u povorci, krnjom u karu. Desno: Toþka iz 1970. godine. Iza krnje stoje Vjeko Eþiü i Zvonko Iviþev. Sjede Duje Šuško i Mario Mornar. Lijevo: Duje Šuško na karu u povorci 1954.godine.

Osuda krnje zasebno se pojavljuje tek 1989. godine. Iz toga razdoblja spominju se i dvije verzije Tastamenta, jedna za umirenje milicije, a druga za čitanje, što dovoljno govori o neizvjesnosti zbog dopuštenja tadašnjih vlasti za održavanje pokladne manifestacije.40 Tih godina nekim pojedincima nije bilo svejedno što ih se javno pročitalo ili ismijalo na krnjevalu, pa su podnosili tužbe na sudu. Tako su Stipe Vuletin Meto, Ante Dobrić Canculina i ostali članovi Ambasade više puta pozivani na sud, ali kako kaže Meto: Svaki put bi to suđenje završilo u cirkusu i smijadi. Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća došli su nezadovoljni pojedinci Stipu Vuletina Meta vrijeđati pred njegovu kuću, a jedne godine su mu nepoznati počinitelji nakon krnjevala posjekli vinograd.41 Kr-

njevalska povorka s alegorijskim slikama kretala se od Nehajskog puta do porta u Kaštel Starome i potom bi se smjestila ispod restorana Plavi Jadran, gdje bi se čitao Tastamenat Donjokaštelanskog krnjevala.42 Povorke pedesetih godina još uvijek su sastavljene od zaprežnih kola, a šezdesetih godina sve su češći automobili, kamioni i traktori, koji će sedamdesetih godina prevladati u krnjevalskoj povorci. Narod bi se okupljao uzduž donjokaštelanske rive u iščekivanju povorke, a njezinim prolaskom uputio bi se pred krnjevalsku binu poslušati čitanje Tastamenta. Godine 1985. krnjevalska bina je premještena i postavljena ispred vinarije u Kaštel Starome, zbog većih prostornih kapaciteta, kako zbog same povorke tako i zbog okupljenog mnoštva naroda.43

Zvonko Orliü na magarcu u povorci šezdesetih godina prošlog stoljeüa Desno: Toni Ergovac, jedan od þlanova Krnjevalske ambasade. Krnje i neke od toþaka su se pojedinih godina izraÿivale u njegovu dvoru. Krnjevalska povorka na karima i toþka »Posljednji težaci« iz 1971. godine. Ivica Svalina upravlja karom. Na karu Tonþi Marinoviü, Ivan Iviü (drži »škicet«) i Andrija Škarica

Gore: Krnjevalska družina. Stoje: Jozo Grozdaniü, (?) Stipe Vuletin Meto, (?) Ivica Svalina, Marinko Jakovac (?)(?) Ivica Svalina (?). ýuþe: Nenad Jakovac, Ante Svalina, (?) Vinko Bažoka, Toni Koc Dolje lijevo: Na bini u Plavom Jadranu 1974. godine. Slijeva: Marin Terzija, Toni Koc, Stipe Vuletin Meto, Ante Dobriü Canculina, Panto Biliü, Drago Šimetin, Boško Lonþar, Branko Glumac. Desno: Pred Plavim Jadranom 1970. godine. Ante Krivo, upravlja karom, a iza njega Meto i Canculina. Lijevo gore: Krnjuša u traktoru. Ivan Zokiü za upravljaþem, Mišo Klišmaniü stoji i detalj iz povorke Lijevo dolje: Dinko Dobriü i Zvonko Orliü s krnjom Sucem 1972. i krnje Glavonja 1971. godine

Gore: Meto Šeik u povorci 1975. godine. Dolje: Pokraj krnje u plamenu, slijeva Vinko Bažoka, Ignacijo Vrtlar, Jozo Grozdaniü, Stipe Vuletin Meto, Mladen Matas, Roko Puljas, Ivan Iviü, Toni Koc iste godine Desno: Stipe Vuletin Meto kao Jan Smit 1974. godine. Vozi ga Hodimir Puljas, a iza sjedi Branko Glumac. U pozadini, na kamionu, Boško Lonþar u svojoj poznatoj ulozi ýite.

SITNOGLAVI 1976. Aktualnost prijeđenog puta bila je jedna od preokupacija tog Tastamenta, odnosno komparirajući 500 godina Kaštela s 200 godina Sjedinjenih Američkih Država. Razlika je uočena već u obilježavanju, u SAD-u se slavilo na sva zvona, a u Kaštelima potiho i skoro u neznanju kod većeg dijela stanovništva. Međutim, uspoređivati njihovih 200 godina s kaštelanskih 500 godina napretka i nije bilo suvislo, s obzirom da je u Americi vrijeme novac, za razliku od kaštelanskog đira gdje se uvriježila izreka žuri polako. S druge strane, čovjek može stvarati i subjektivne vrijednosti, zato je kaštelanskome puku prepušteno da prosudi domete i karakter kaštelanskog pomicanja, razvoja i novih perspektiva. Naravno, periferiju splitske općine (što su Kaštela tada i bila) nije se ove godine previše aktualiziralo, već se usredotočilo na domaće procese i time istaknulo kako je napredak kod mnogih očit, jer nisu više uzgajali prasce, ali, time se nisu odrekli pršuta i ostalih dobrih bokuna od te životinje. Zatim, Tastamenat navodi kako se narod toliko uozbiljio da je i jedan smetlar maškaravanje doživio kao svojevrsno poniženje. Istodobno, zatvoreni su javni nužnici u Donjim Kaštelima, s obzirom da je riječ o novijoj tradiciji iz 20. stoljeća, nije bilo jasno navikavaju li se Kaštelani ponovno ili odvikavaju od javnih nužnika. Dinamika kaštelanskih naselja ponajbolje je oslikavala vizionarski pogled događaja i procesa, čije plodove će se tek osjećati u 21. stoljeću. Naravno, živi i zdravi bili, pa vidjeli. Valja reći da nisu promakli ni oni mali ljudi u njihovoj svakodnevici, originalni i nesputani u odnosu na vlastito okruženje, poput Maksa i Ruže u Kaštel Starome, koji su predstavljali suvremeni pandan legendarnim ljubavnicima Miljenku i Dobrili. Naime, velika ljubav Maksa i Ruže nije mogla izdržati ni jedan trenutak međusobne odvojenosti pa je Maks kupio toki-voki i obavještavao ženu o svome kretanju po Donjim Kaštelima, a ona je putem iste mreže slala jednu veliku pusu pred slasni ručak. Time se u Kaštelima otvorilo jedno duboko pitanje, ponavlja li se uistinu povijest ili još jednom izranja u nemoći da valorizira takve hrabre duše.

Krnje je predstavljao Sitnoglavog, napravljenog za vrijeme učestalih redukcija struje. Međutim, Tastamenat ove godine poručuje svome kaštelanskom puku da ne grinta kako je krnje sve gori iz godine u godinu, jer i broj članova Krnjevalske ambasade također je opao. Ali, već sljedeće godine novi impuls uz Meta u očuvanju ove pokladne tradicije u Kaštelima daje mlađa generacija duhovitih i nadarenih Kaštelana.44

Gore: Stipe Vuletin Meto u liku Kapule u krnjevalskoj povorci Desno gore: Na kamionu krnje Sitnoglavi, natpis »Napravljen u redukciji« ukazuje na uþestale nestašice struje te godine. Desno dolje: Stipe Vuletin Meto i njegova krnjevalska družina na portu u Kaštel Starome Stoje: Jakša Tran¿ü, Ivan Iviþev, Meto, Vjeko Eþiü, Boško Lonþar, Marinko Jakovac, Ante Svalina, Miro Grgin, Ivan Iviü...(?). Sjede: Bale Rajþiü, Nenad Jakovac, Mladen Matas, (?), Neven Roguljiü

MAKSIMOVIĆ 1977. Te krnjevalske godine sve je izraženija dvojba između onoga što dugoročno ostaje i onoga što brzo prolazi u Kaštelima, s obzirom da su život u naseljima obilježavale prekrcane kante, mačke i psi lutalice, bljedunjava 500. obljetnica proslave utemeljenja kaštelanskih naselja uz obalu, kao i otvaranje disco kluba u kuli Lodi u Nehaju. Turizam se razvijao paralelno s industrijom, a u konobama se još uvijek točilo vino, iako su to bili zadnji trzaji kaštelanskih težaka. Opjevano Kaštelansko polje počelo se zapuštati, prepušteno stihijskoj bespravnoj gradnji, odnosno njegovoj betonizaciji. Međutim, ti procesi očito nisu zabrinjavali tadašnje vladajuće strukture, jer su percepciju devastacije nadomjestili pričama o sedam kaštelanskih bisera, što se moglo protumačiti kao laskanje, koje ima poseban okus - što ga više kušamo, više nam godi. U Kaštel Novome brod restoran je dobio novog vlasnika, ali Kaštelankama to nije nimalo pomoglo u iščekivanju svojih alkoholiziranih muževa s tisuću jezika. U tim otežanim noćnim satima moglo je biti primirja među ukućanima, ali ne i trajnog mira. Nenadmašni Meštar Ante Canculina nije mogao izdržati više od dvije godine bez maškara, zato se ponovno vratio među svoje na Pokladni utorak. Poručivši jasno kaštelanskomu puku da je najteže svladati sebe i da je Donjokaštelanski krnjeval iznad međusobnih nesuglasica i osobnog ponosa. Uostalom, sve prolazi, jedne generacije odlaze, a druge dolaze, ali krnjeval ostaje u vremenu i prostoru. Krnje je bio u liku nogometnog suca Maksimovića, koji je utjecao na ishod utakmice između Olimpije i Partizana. Odnosno, toliko je produljio utakmicu izvan regularnog vremena dok Partizan nije dao odlučujući gol, a što je Partizanu bilo dovoljno da pretekne Hajduka (koji je istodobno igrao protiv OFK Beograda) i postane prvak te godine. Stoga se tekstopisac Tastamenta s pravom pitao: zašto Hajduk po treći put zaredom nije osvojio prvenstvo, da bi potom ironično u odgovoru aludirao, zato što je prvenstvo bilo regularno. Te godine se govorilo i da se vrijeme više ne mjeri po Grinwichu nego po Maksimoviću.45

Gore: Krnje Maksimoviü (prvi imenovani krnje) Ivan Taraš u dresu Partizana, kao igraþ Nenad Bjekoviü koji je postigao pobjedonosni gol protiv Olimpije, Ivan Zokiü vozaþ i Ignacijo Vrtlar Desno gore: Krnjevalska družina neposredno prije spaljivanja krnje Maksimoviüa na portu u Kaštel Starome. Stoje slijeva (?) Marinko Šiloviü, Ivan Zokiü, Mladen Matas, Vinko ýurkov, Stipe Vuletin Meto (?), Jozo Grozdaniü i Marinko Jakovac. Sjede slijeva Roko Puljas, (?) Mate Vrtlar, Ivan Iviü i Ivan Taraš. Stoji desno ispred Ante Brnada Desno dolje: ýitanje Tastamenta s improvizirane bine ispred Plavog Jadrana. Stoje: Marinko Šiloviü, Stipe Vuletin Meto, Ivan Iviü i Jozo Grozdaniü. Sjede: Boris Zec, Mišo Klišmaniü i Branko Glumac

HOBOTNICA 1978. Tko je poremetio našu kaštelansku oazu mira, pita se Tastamenat, misleći time na hegemonističke odnose Splita prema Kaštelima, s posljedicama ekonomskog iskorištavanja i ekološkog opterećenja kaštelanskog prostora. Krnju je predstavljala hobotnica, čiji su krakovi simbolizirali vlast nad kaštelanskim naseljima. Međutim, njegov dolazak u Kaštela tumačio se na dvojak način, jer je volio kaštelansku spizu, ali istodobno i tražio novac za nadolazeće Mediteranske igre u Splitu. S druge strane došao je praznih ruku, bez dinara za uređenje i unapređenje Kaštela. Zato ovakvi odnosi nisu bili dugoročno održivi u zajedničkoj općini, a sam krnje sve je više upadao u protuslovlje vlastite egzistencijalne spletke. Kaštela su osjećala puno širi spektar posljedica od ovoga krnje Hobotnice, nastavlja Tastamenat, zbog njega brodovi nisu uplovili u novski porat da otkupe vino iz Zadruge, a nisu bile pošteđene ni kaštelanske plaže od mazuta iz susjednog Brodospasa. Štoviše, nestao je i kamen temeljac za novu osnovnu školu, osporavalo se pravo na turističku taksu koja je prikupljena u Kaštelima. Javna rasvjeta također je istaknuta kao problem, jer svaki kvar u Kaštelima trebalo je prijaviti Elektrodalmaciji u Splitu, ali, preko Korzike da brže stigne do odgovarajućih drugova. Time je tekstopisac Tastamenta očito aludirao na pitanje ažuriranja kvarova u Kaštelima i njihovo otklanjanje u nekom razumnom vremenu. Dakle, pulsirala su brojna nezadovoljstva u zajedničkoj općini, stoga je neraspoloženje prema krnji, misleći se time na splitsku općinu, imalo svoju pozadinu i dubinu, tj. sve izraženiju težnju za vlastitom jedinicom lokalne samouprave. Štoviše, Tastamenat predlaže priznanje ježincima u hvatanju ove morske nemani i to osnivanjem poduzeća za uzgoj ježinaca, ali s napomenom da rukovodilac te firme ne bi trebao imati visoku stručnu spremu. Poruka krnjevala zasigurno je aludirala na vrijeme koje je stručne kriterije podređivalo političkoj podobnosti, jer Tastamenat se dalje spominje radnih mjesta za koje ne treba poznavati vođenje korespodencije, stenografije, daktilografije niti drugih

znanja i vještina. Odnosno, izravno ističe druga sekretara, koji odgovara samo partijskoj organizaciji. A što on zna, to znaju samo on i njegova partija. Jedino dovitljivi Meštar Ante Canculina bio je zadovoljan svojim znanjem, odnosno, vodeći prepirku s jednim domaćim pomorcem, koji je tvrdio kako je vidija najveću muju od 12 kili, na što mu je Canculina odrješito uzvratio: Lažeš, jer je najveća muja u prirodi viđena od 6 kili. Meto je bio u liku bankara, svojim odrješitim nastupom ulijevao je sigurnost i nepokolebljivost na trnovitome putu do svoje kaštelanske općine.46

Podizanje krnjevalske zastave

Okupljeni Kaštelani ispred Plavog Jadrana slušaju þitanje Tastamenta, odnosno što se kome dogodilo ili udesilo kroz godinu, ne gledajuüi ni þiji si ni odakle si

KAFA 1979. Sve prolazi, sve se mijenja, al poklade ne, Kupimo se na ‘voj Rivi svake godine. Tako počinje Tastamenat 1979. godine, unoseći time neumoljivost vremena i trajnost Donjokaštelanskog krnjevala, koji je već duboko srastao s bićem svoga puka. Njegove poruke kao i uvijek upućuju na ljudski nesklad između prezentirane i prešućivane stvarnosti, stoga ove godine počinje ironiziranjem uređenja glazbarskih prostorija u Kaštel Starome, ali napominju kako urednosti nikada nemamo dovoljno, zbog čega maškare savjetuju tečaj pojedinim glazbarima u smislu očuvanja društvene imovine, s obzirom da uprava ionako nije više u rukama vridnih i marljivih težaka. Tastamenat također upućuje na kaštelanski zaborav, jer ove današnje generacije Kaštelana zaboravljaju nekadašnje geslo da zemlja pripada onome tko je obrađuje, a pogotovo ona zemlja koju su dobili rješenjem Agrarne reforme i koju u bescjenje prodaju, ka da je kurbanjska. Međutim, obveze nisu nestale, umjesto nekadašnjim zemljoposjednicima, Kaštelani su sada plaćali za izgradnju Splita, za komunalije, doprinose, Mediteranske igre, porez za ovo i ono. Naravno, sve te pojave oduzimale su Kaštelima životni zamah stvaranja i uvele ih u debeli konformizam, tj. kad je gusto, prodaj zemlju (parcelu) i riješi svoje brige, tj. ne misli na buduće glavobolje. I ne samo to, da bi išli naprid ka ča sve gre naprid, mi vam gremo nazad, ka i rak. A kako i ne bi kad svi ča bi tili radit, njima se brani, a oni ča tribaju radit oni linčaru. Ali ovi ča linčaru ne bi se nikad tili minjat sa onim ča radu, jer glavno da je njima dobro. I zato oni što govore da se povijest stalno ponavlja, imaju pravo, o tome ponajbolja svjedočanstva mogu pronaći upravo u Kaštelima. U međuvremenu, preko televizije se govorilo o redukciji struje, to je bio siguran signal da će slijediti poskupljenje struje. Te je godine objavljena knjiga Topografija Kaštelanskog polja od prof. Vjeke Omašića, ali, stanje na pojedinim povijesno-kulturnim spomenicima bilo je loše, kao i krov na crkvici sv. Ivana u Kaštel Lukišću. Međutim, nisu izostale ni teme na račun Splita, za koji

Tastamenat piše da će dobiti Medicinski fakultet dok će Kaštelima pripasti Medicinski institut za ispitivanje zaraznih bolesti, jer su Kaštela najpogodnija za njegov smještaj, s obzirom da imaju više crni jama i crni točaka po cestama nego cila Jugoslavija. Uostalom, Kaštelanska cesta za kiša više je sličila lokvi nego prometnici na pojedinim svojim dionicama. Restoran Tri Ferala u starom Štafileovu kaštelu također je bio aktualan i dio ponude društvenog života Donjih Kaštela, pogotovo u dubokoj noći kada su letili pijati, čaše, flaše, stolice i pepeljare. Ulaz je slobodan, tko želi, neka izvoli. A kaštelanski momci su više nego divni, gostionice, karte, auti, to im je sve. Čekaju lito i onda opet Jovo nanovo, gostionice, karte, auti, pa tako čekaju starost. Krnje je personificirao kafu, a Meto Maharadžu, zato i Tastamenat svojemu puku šalje barem iluziju velikih isporuka, jer zbog njezine nestašice ljudi ne spavaju, grintaju, imaju smanjenu produkciju, postaju zaboravljivi, pate od glavobolje… Zauzimanjem krnje u Kaštelima će se podignuti jedan veliki privredni kombinat s raznovrsnim pogonima, u jednom bi se bavili spavanjem, u drugome snivanjem, u trećem filozofiranjem, u četvrtome nadmudrivanjem, u petome ogovaranjem, u šestome klevetanjem i obećavanjem, a onaj zadnji povezat će sve svojom nebrigom. Te godine Stipe Vuletin Meto je proslavio 50. jubilej rada u maškarama i to kakvog rada, ljubavi i znoja. A što je dobio za to? Svega 50 garifuli, ali veliki ljudi se zadovolje upravo malim i skromnim stvarima. U tome i jest njihova veličina, jer njegovih 50 garifuli više vrijedi nego sve one vikendice i vile, koje su nepošteno namakli pojedinci u svome političkome časnom radu.47

Desno gore: Krnje kao personi¿kacija kafe, na kamionu Ivan Taraš i Goran Smojver. Dolje: Stipe Vuletin Meto u liku Maharadže i starija verzija znaka “Krnevala Donjih Kaštela” u krnjevalskoj povorci

ĐAVAO 1980. Donjokaštelanski krnjeval poput savjesnog kroničara bilježi kaštelanske prilike i neprilike, da bi ih potom predočio javnosti na Pokladni utorak. Animiranje istine zasigurno je jedan od najsnažnijih motiva u manifestaciji toga krnjevala. Njegove aluzije izravno su uperene na zbilju i njezine protagoniste, a maske aludiraju na lica koja inače ne vidimo u svakodnevici. Uočavanje problema, manjkavosti, stranputica, lažnih istina i gluposti kod pojedinaca, zajednice i vlasti, bio je i ostao specifikum toga kmjevala. Kaštelane je najviše tištilo što su ostali u sjeni Mediteranskih igara, a sve govorancije kako će to i Kaštelima donijeti velike investicije pokazale su se praznom retorikom bez djela. Izuzev trave na igralištu NK Vala. Kaštelani su u neispunjenim obećanjima prepoznali novo uskraćivanje od tadašnje splitske mega općine, u čijem je sastavu bilo i sedam kaštelanskih sela. Sačuvani Tastamenat iz te pokladne godine izričito je upućivao i na problem divlje, odnosno neplanske izgradnje u Kaštelima. Širenje novih naseljenih zona bez potrebne infrastrukture (kanalizacijske mreže, vodoopskrbe, adekvatnih prometnica...) postao je najdominantniji kaštelanski trend pa je krnjevalska kritika jasno upućivala na nepostojanje urbanističkog plana. Nebriga za povijesno-kulturnu baštinu istodobno je potresala Kaštela, radilo se o krajnjoj zapuštenosti renesansnih kula, simbola kaštelanskog identiteta. Vapaj za njihovim čuvanjem našao je svoje mjesto u Tastamentu u satiričkome pitanju: Dal’ Kaštela orobiše Turci, Oli su ji oderali vuci, Pa po kalan legu se pauci. Imat koga da o njima brine? Dal’ će ikad da jin sunce sine? Te pokladne godine posebno je bila aktualna situacija oko zdravstva kao i visok postotak Kaštelana na bolovanju. Meštar Ante Canculina tada je odmjeravao snage s dr. Vajdičem u staro-

seljskoj ambulanti. Na upit dr. Vajdiča Šta vam je? Canculina je odgovorio: Ti bi zna ča mi je, kad bi ti ja reka. Na Silvestrovo Kaštela je poharalo neviđeno nevrijeme, lomeći pred sobom stoljetna stabla. Stoga je uz ostale kaštelanske falinge i nedaće godina ocijenjena đavlijom, a princ tame i zla kao glavni krivac za ta nedjela osuđen na javno spaljivanje, kako je to uobičajeno na staroseljskom portu. Suprotstavljenost kaosu predstavljao je jedino Meto u liku anđela!48

Gore: Krnje kao personi¿kacija Ĉavla, Stipe Vuletin Meto u liku Anÿela i þlanovi Krnjevalske porote: desno Jakša Tran¿ü i lijevo Miro Grgin Desno: Dio krnjevalske družine. Slijeva stoje Vjeko Eþiü, Stipe Vuletin Meto, Jakša Tran¿ü i Ivan Iviü. Donji red: slijeva Roko Puljas i Mate Vrtlar

FALŠI RADNIK 1981. Poruka krnjevalske 1981. godine najizraženija je u liku Meta, koji je predstavljao grčkog filozofa Diogena i krnje Falšog Radnika. Takva suprotstavljenost likova prožeta je, s jedne strane, idejom o čovjeku koji je oslobođen svih civilizacijskih spona i posve ravnodušan naspram materijalnom bogatstvu i častohleplju. Dodijeljenu ulogu Diogena Meto je s lakoćom odigrao toga Pokladnog utorka i to pred najbrojnijom publikom – kaštelanskim pukom! Aludiranjem na poremećeni sustav vrednota u društvu, krnje Falši Radnik bio je glavni krivac za takvo stanje, pa je javno prokazan u svim svojim podlostima i nepodopštinama. Osuda ga je opisala nemoralnom osobom koja se skrivala iza “monture”, ali su ga otkrila njegova nedjela: otuđivanje društvene imovine, primanje mita, kočenje stabilizacije, spavanje na poslu, švercanje stranom valutom, stvaranje umjetne nestašice, podmetanje požara... Nakon pročitane optužbe, krnje Falši Radnik spaljen je na staroseljskom portu, pa je time još jednom istaknuta potreba za razlučivanjem dobrih i loših osobina ljudske naravi i uspostavom jasnih načela življenja na ovim našim prostorima. Diogen je bio odlična podloga za takvo što, Meto izvrstan tumač njegovih misaonih opredjeljenja, dok je krnje predstavljao vizualni predložak društvenog nereda. Tastamenat iz krnjevalske 1981. godine upućuje i na tadašnje aktualne probleme kaštelanskog prostora, poput nepodnošljivog prašenja iz tvornice cementa za stanovništvo Kaštel Sućurca, zapuštenih putova i lošeg stanja Kaštelanske ceste, zagađenje Kaštelanskog zaljeva u kojemu te godine bilježimo pomor ribe i cvjetanje mora, degradaciju okoliša, brojne požare po Kozjaku, podčinjenost Kaštela Splitu i njegov maćehinski odnos prema sedam kaštelanskih sela, neisplativost uzgoja tradicionalne vinove loze – što je najbolje ilustrirala tadašnja uzrečica Puno posla oko vina, a uvik mala cina... Nestašica kave, ulja, šećera i deterdženta te godine su bile na udaru krnjevalske kritike, ali i posizanje štafiličkog župnika za teritorijem župe Kaštel Novoga.

Ironiziranje lokalnih i globalnih problema dominira i u krnjevalskoj povorci, u kojoj je izrazito naglašena opreka između velikih zamisli i sitne stvarnosti. S obzirom na dužinu trajanja kaštelanskih problema i ustaljene vremenske cikluse, još uvijek u odnosu na Kaštela stoji ona Gundulićeva Što je bilo prošlo je veće, što ima nije toga...49

Gore: Krnje Falši radnik s Metom i krnjevalskom družinom Desno gore: þitanje Tastamenta. Slijeva Miro Grgin, Jozo Pera, Zvonko Orliü, Ivan Iviü i Stipe Vuletin Meto u ulozi Diogena. Desno dolje: Gornji red Andrija Škarica, Branko Glumac, Jakša Tran¿ü, Tonþi Marinoviü, Meto, Ivan Iviü, Miro Grgin, Joško Radiü i Donkov (Miškan). Donji red slijeva Vjeko Eþiü, Ivan Taraš, Sreüko Peran i Ivica Peran

UDAV 1982. Središnja tema Donjokaštelanskoga krnjevala 1982. godine bila je najava osamostaljivanja kaštelanskih sela, odnosno njihovo izdvajanje iz splitske općine. Unatoč otporima iz Splita, osnivanje vlastite općine za Kaštelane bilo je neupitno, pa se u tadašnja društveno-politička previranja uključio i Krnjevalski odbor personificirajući tu problematiku kroz pokladni program. Krnju je predstavljala zmija – Udav koja je gušila jednu od kaštelanskih kula što je izravno aludiralo na odnos Splita prema Kaštelima. Uz krnju je bio i svirač kao njegov pratitelj, koji je kaštelansku javnost obmanjivao zabavnom glazbom. Optužnica ga je teretila da je dovuka ovu strašnu zmiju, i dok je svira zaboravija je na Kaštela i kaštelanske probleme. S obzirom da su Kaštelani trebali ozbiljnije muzike po presudi oduzeta mu je frula i proglašen je najobičnijim šarlatanom. Stipe Vuletin Meto istodobno je predstavljen u liku Matije Gupca, a njegove poruke još su više podizale atmosferu suprotstavljenosti Kaštelana splitskim pretenzijama. Štoviše, u tome vremenu Izvršno vijeće Skupštine općine Split predlagalo je nacionalizaciju Kaštelanskoga polja, što je dodatno zabrinjavalo Kaštelane i time ih još više poticalo da samostalno odlučuju o svome zavičajnom okruženju. Krnjevalska kritika tu je nacionalizaciju ismijavala obrazloženjem da to čine furešti Splićani koji ne znaju dokle su granice Splita pa im se zbog njihova neznanja predlagalo da prouče povijest Kaštela. Međutim, čitav niz ostalih kaštelanskih nedaća i aktualnih zbivanja također je bio predmet krnjevalske kritike. Tako je akutni problem divlje gradnje ponovno istaknut po posljedičnim učincima neprestanog smanjenja plodnog Kaštelanskog polja u korist betona. A tadašnja uzrečica je bila: Ispod betona ništa ne raste. Indikativna je i primjedba da Kaštela nemaju niti jednu knjižaru te da su donjokaštelanski vatrogasci unatoč brojnim intervencijama ostali bez zasluženog priznanja. Ujedno, te se krnjevalske godine valjalo čuvati ne samo krupe i groma, već i neradiš, floćuni i mukte bokuni. Na kraju čitanja Tastamenta i svega rečenoga Krnjevalski odbor poziva na duh tolerancije

i poručuje: Svaka sličnost je slučajna. Ko se mislija najidit, nije triba ni dolazit, a jid nije dobar za zdravlje svakoga od nas. Zato budimo veseli, te i dogodine budimo uvik ovde u istom, ili čak većem broju. Međutim, ondašnja vlast nije bila imuna na krnjeval i njegove poruke pa se je Tastamenat nosio na uvid u Mjesnu zajednicu gdje bi se na svaku stranicu udario pečat kao svojevrsno odobrenje za čitanje s bine. Pokušaj komunističke cenzure nad krnjevalskim usudom zasigurno je bila kratkovidnost bez premca, ali i ništa novo u njegovoj dijalektici trajanja.50

Gore: Faksimil dijela Tastamenta iz 1982. s peþatom Mjesne zajednice i napomenom »odobreno« i Stipe Vuletin Meto u ulozi Matije Gupca Desno: Stipe Vuletin Meto u krnjevalskoj povorci suprotstavljen krnji Udavu

DUGONJA 1983. Kaštelanski problemi, jednostavno rečeno, traju godinama, desetljećima – oni se samo talože, a vlastodršci time odgađaju suočavanje s njima. Stoga krnjevalska kritika i te godine dotiče širok spektar kaštelanskih nedaća, propusta i negativnih procesa koji su po njezinu sudu usmjeravali Kaštela u posve pogrešnom smjeru. Takvo stanje duha zasigurno je potaknulo uvodničara Tastamenta da aludira na ljudsko iskustvo povezano s mudrošću, odnosno, kako najstariji ljudi trebaju upravljati ljudskim zajednicama, poput krnjevalskog primjera gdje je Stipe Vuletin Meto vladao kaštelanskim maškarama. Stoga se Meto kaštelanskom puku obratio na latinskome jeziku Qvi Potest Capere Capijat – uvodničar se suzdržao daljnjih objašnjenja, smatrajući kako Pametnome čovjeku ne treba puno tumačiti, a tko je budala, njemu ionako nema smisla govorit. Refleksija državnih zbivanja donosila je različite tegobe i na lokalnoj kaštelanskoj razini. Inflacija je uzimala sve većeg maha pa je vrijednost dinara bila u konstantnom padu. Krnjevalski odbor je predlagao da se isti dinar probuši s četiri rupe i prodaje kao botun čija bi vrijednost tada iznosila pet dinara. Međutim, iste godine zbog nestašice određenih artikala (ulja, kave, deterdženata...) uveli su se bonovi za koje je bio nadležan Krizni štab Mjesne zajednice. Krnjevalska kritika osvrnula se i na tu pojavnost prijedlogom kako svakog člana Mjesne zajednice valja preimenovati u Fadil, što bi značilo vrijedan, vršan i odličan. Tajnika Juricu u Ferid, kao besprijekornog, a predsjednika Milu u Mustafa, što bi u slobodnom prijevodu značilo odabrani, jer oni su ti koji su se odlično pobrinuli da više isprid dućani nema redova ironično zaključuje svoja opažanja Tastamenat. Floskula također nije nedostajalo ni te godine, a jedna od glasnijih je bila ako imaš kuću, vrati stan. Težnja prema pravednom društvu očito je svedena na odnose u kojima je više vrijedila slatka laž nego gorka istina. Posebno se to odnosilo na one koji su se preseljavali u vrijeme redukcija struje jer su im se kuća i stan nalazili u različitim zonama.

Trendove društveno-kulturnog života Kaštela krnjevalska kritika je rangirala na sljedeći način: Tri ferala po svađama i neredu u sitnim noćnim satima, tombolu po velikom odazivu starije generacije i naposljetku Kulturni dom u kuli Ćipiko u Kaštel Novome, koji je ostao zatvoren, jer Kaštela nisu imala velikoga čovika za prisić kurdilu. Godina je ponovno za kaštelanski krnjeval završila u medijskoj izolaciji, zbog čega Tastamenat ironično naglašava razumijevanje prema novinarima Slobodne Dalmacije, s obzirom da su svi njihovi reporteri pozvani na krnjeval u Rio de Janeiro. Krnju je predstavljao Dugonja koji je personificirao dug bivše države. Osuda ga je prokazala kao čovjeka koji se zavalija u fotelju, mislija na

svoga merđu, gliser i vikendicu, a nije vodio računa o zapošljavanju mladih. Štoviše, prodavao je lak zvani stabilizacija, koji je bio veoma loše kvalitete i puca je na maloj promini temeperature. Mijenjao je ploču po potrebi i svirao moderne arije pune blaženstva. Međutim, loše je upravljao samoupravnim brodom, i time postao glavni uzročnik nezaposlenosti i vulgarnih riječi, loše turističke sezone i stagnacije kulturnog života na području Kaštela. Meto, iako nezadovoljan dodijeljenom ulogom Ožalošćene majke koja mora vratiti dug, prekriven crninom odaslao je jasnu poruku kako dugova i grijeha imamo uvijek više nego što mislimo.51

Lijevo: Krnje Dugonja usredotoþen na sebe i svoje gušte i Stipe Vuletin Meto u ulozi ožalošüene majke uronjen u patnju pred kaštelanskim pukom Gore: Toþka »Devalvacija dinara«, jedna od toþaka u krnjevalskoj povorci. Na dvokolici Nikola Radiü, na magarcu Ivica Treursiü, magarca vode (slijeva) Zlatko Perkov i Jure Pašaliü

DUJKA 1984. Krnjevalska 1984. godina kulminirala je odlučnošću Kaštelana za formiranjem svoje općine, koja je trebala konačno dokinuti zapuštenost kaštelanskih naselja. Najprije se počelo iznositi argumente koji su išli u prilog takvog političkog iskoraka za Kaštela, poput povijesnih posebnosti, gospodarskih potencijala i potrebe da se kaštelanski prostor urbanizira. Obraćanje Meta i članova Krnjevalske ambasade na Pokladni utorak, počelo je simptomatičnim uvodnim riječima Naš dobri, virni i strpljivi puče i nagovijestilo dotada neviđeni rasplet događanja na krnjevalu. Ustvari, u sadržaju Tastamenta kao i u povorci dominirala je tema odcjepljenja Kaštela od splitske mega općine, predstavljajući svojevrsni otvoreni kaštelanski bunt u tadašnjem totalitarnom političkom okruženju protiv splitskih komunističkih struktura, koje su osporavale te zahtjeve Kaštelana. Odbacujući unaprijed bilo kakve političke implikacije, Krnjevalska ambasada ogradila se i od eventualnih niskih udaraca, javno i glasno, kazavši kako nisu ni skup zločinaca, ni četa razbojnika, već čestit i radišan narod sa višestoljetnom kulturom. Meto kao ginekolog imao je povijesnu zadaću: obabiti mladu kaštelansku općinu u trenutku poroda krnjuše Dujke. Uz njega su bila još tri dežurna liječnika i mjesni nadrilikar Ante Dobrić Canculina, da ne bi što pošlo po zlu. Govorilo se da Dujka ima lošu prošlost, neurednu sadašnjost i sumnjivu budućnost te da su zahtjevi Kaštela nemogući, nerealni i neostvarivi, nije se gubila nada i podleglo ubačenoj sumnji. Kaštelanske maškare dobro su znale kako sumnja ima tvrde uši, tako da i pjev slavuja drži kreketanjem žaba. Najavljena nacionalizacija Kaštelanskog polja također se nadvila kao prijetnja razvlašćivanja kaštelanskih težaka i samo je dolijevala ulje na vatru, a Metov komentar s bine Nismo mi stare babe da dajemo zemlju džabe, bila je šala na račun onoga što je ljude mučilo i jedina prilika da se pred tisućama okupljenih Kaštelana javno iskaže svoje neslaganje prema takvim političkim namjerama. Metovi istupi pamte se kao odrješiti, nadasve originalni i duhoviti, za njih se moglo slobodno

reći kako Kaštelane ne može zasmijavati tko hoće, nego samo jedan koji to može - Meto. Stoga za njega krnjevalski dani nisu ni završavali Pokladnim utorkom, jer su tek nadolazili dueli i okršaji s onima koje je spomenuo s bine u određenim kontekstima. Krnjuša Dujka koja je smbolizirala splitsku općinu, bila je na glasu zbog svojih porodiljnih čeda koje je dala svome gradu poput: kolektora, tunela, dvorane, stadiona, bazena itd. Tastamenat ju je prozvao kako Kaštelima nije ništa korisnoga rodila i traži Eto, sad je vrime dok još nima ljute zime da se čudo dogodi, pa i za Kaštela štagod rodi. Međutim, priželjkivano čudo kod kaštelanskih maškara raspršilo se poput sapunice nakon čitanja osude, iz koje se vidjelo da je reducirana zbog izbjegavanja daljnjeg zaoštravanja situacije, odnosno odustajanjem od tradicionalnog paljenja krnje. Dujka je tako spasila glavu i do naših dana ostala simbol otpora vremenu koje je gušilo krnjevalski usud.52

Gore: Luka Dujišin i Meto u ulozi ginekologa u Plavom Jadranu. Desno: Toþka »Zimske olimpijske igre« u krnjevalskoj povorci i krnjuša Dujka (dolje)

GARGAMEL 1985. Evo nas zajedno. Mi sa vama, vi sa nama. Pokrila nas nije tama. Skupili smo se da se malo proveselimo, da zaboravimo svakodnevne brige – bile su to uvodne riječi za krnjevalsku 1985. godinu u Kaštelima. Tekstopisac Tastamenta očito je aludirao na misao kako je život u Kaštelima prekratak s obzirom na nagomilane brige koje su mučile žitelje kaštelanskih naselja. Krnjevalska kritika pitanje je turističke perspektive u Kaštelima te godine povezivala s izgledom i čistoćom naselja, prometnicama poput Kaštelanske ceste koja se po tadašnjim mjerilima u nedogled rekonstruirala i za koju je pristajao natpis: Vozači oprez, oštećenje kolnika u dužini 18 kilometara. Ekološki ekscesi također su postali učestala pojava: u zraku od cementne prašine, a po moru od ulja, mazuta, žive i ostale šporkice. Tastamenat se otvoreno brine o budućnosti kaštelanskog turizma, po njegovu predviđanju, ako se navedeni negativni trendovi ne budu zaustavili, kaštelanska naselja izgubit će u bliskoj budućnosti turističku privlačnost. Stoga se ironično komentirao tadašnji turizam s krnjevalske bine sljedećim riječima: Ako van reču da je šporko, recite in da nije sve ni u čistoći. Jer i oni ljudi koji živu u visokoj civilizaciji i čistoći, isto tako umiru ka i mi. Očito je da mnogi tada nisu ni razumjeli smisao tih poruka. Kaštelansko polje, slavno i opjevano kroz povijest, počinje dobrano posustajati s obzirom na broj neobrađenih površina i ubrzani trend betonizacije, odnosno parcelizacije. Istodobno nad istim poljem lebdio je zloduh nacionalizacije. Turistička strategija koju je predlagao Tastamenat, zasnivala se na puno gostionica, dok bi se kulturu i divlju gradnju prešućivalo, a za sve ostale kaštelanske slabosti apelira – sami se snađite. Ustaljene pljačke kioska u Kaštel Štafiliću te godine bile su također predmet interesa kaštelanskih maškara, koje su zaštitu od provalnika vidjele jedino kroz blagoslov istoga kioska od strane tadašnjeg župnika don Skansija. Međutim, iste krnjevalske 1985. godine spominje se i danas posve zaboravljeni brod restoran Queen Mary u novskoj luci, kao i restoran Tri Ferala u starom kaštelu Stje-

pana Štafilea, za koji Tastamenat navodi kako su se njegovi gosti zasitili westerna uživo u kojemu dobivaju ožiljke i frakture. U personifikaciji dobra i zla, odnosno Meta i krnje, kaštelanska naselja simbolizirali su Štrumpfovi kao dobra stvorenja i među njima Papa Štrumpf Meto, koji se svojim lukavstvom suprotstavljao zločestom i zlom čarobnjaku, krnji Gargamelu. Krnje Gargamel, sin prošlogodišnje krnjuše Dujke, koji je nastavio djelo svoje majke, uništavajući preostale kaštelanske resurse - kriv je: zbog dugih političkih priča, zbog malih plaća, zbog vrtića koji nije otvoren u samostanu časnih sestara, zbog velikih krađa, zbog velikih cijena, zbog bračnih svađa, zbog manjka radnih mjesta, zbog svake odluke naopake i svega onoga u čemu je napakostija Kaštelima. Tako je pravda još jednom zadovoljena, da je krnje planuo od Metove ruke, a puku potvrđeno kako istina uvijek dostigne sve laži i prijevare.53

Gore: Krnje Gargamel i nezapaljena glava krnjuše Dujke. Gornji red slijeva: Marinko Juras, Marin Zokiü, Meto kao Papa Štrumpf i Ivan Iviü. Drugi red: Jakša Tran¿ü, Goran Smojver, Vjeko Eþiü i Miro Grgin. Donji red: Ivana Tran¿ü, Jozo Carev i Ante Brnada. Glavu Dujke nosio je Marko Grozdaniü

DVOGLAVI ZMAJ 1986. Godina 1986. bila je u znaku euforije, ispunjenja dugogodišnjih napora za formiranjem vlastite opüine. Taj dogaÿaj nedvojbeno predstavlja važnu prekretnicu u suvremenoj kaštelanskoj povijesti, jer su Kaštelani konaþno uzeli sudbinu u svoje ruke. Stoga su prvi redci Tastamenta u trenutku obraüanja puku glasili ovako: Imamo vam þast kazat da se nalazite na teritoriju opüine Kaštela. Meÿutim, tekstopisac Tastamenta posebno aludira na heterogeni sastav stanovništva novoustrojene opüine Kaštela i nastavlja: Jema tu svašta. Jema nas i s brda i dola i oni þa nisu vidili mora. Jema tu Kaštelana i Kašteljana, Sinjana, Livnjaka, Kikaša i zdilaša. I oni od Barjana i oni od tamjana. Oni od zakidanja i od samoupravljanja. I lini i vridni i oni þa su na svašta jidni. Sve je to trebalo objediniti u buduüe graÿane Kaštela koje bi povezivala svijest o zajedniþkoj pripadnosti sadašnjem životnome prostoru, ali veü tada se naziralo da u malim gradovima nastaju velike laži. Gospodarstvo novoustrojene opüine Kaštela obeüavalo je ekonomski napredak i brže komunalno opremanje prostora, ali i veliki teret u otklanjaju ekoloških zagaÿenja zraka i mora kao i bezbrojnih devastacija okoliša. Kaštelani su izgubili mnogo vremena u splitskoj mega opüini, stoga im je preostalo vrijeme postalo kratko s obzirom na probleme koji su koþili razvoj kaštelanskog prostora. Štoviše, iz perspektive Splita sve je sliþilo priþi kako neki dobiju i kad izgube. O novoj kaštelanskoj opüini veü se govorilo kako üe ona biti u službi svojim graÿanima, odnosno ako se bude tražio koji formular, onda üe se u Šta¿liüu pristupit, u Novome uputit, u Starome krpit, u Lukšiüu tupit, u Kambelovcu trpit, u Gomilici cici-mici kupit i u Suüurcu vratin zalupit i reü - Ajde, deþko, oladi! Time je ostvareni san o kaštelanskoj opüini postao poput bogatstva, u kojemu što ga više imaš, više ti se hoüe. Krnje se pravio u tadašnjem Beogradskom odmaralištu u Kaštel Novome i te godine je on ta-

koÿer aludirao na odvajanje Kaštela od Splita. Naime, krnje je bio Dvoglavi zmaj, tj. splitska opüina iz koje nastaju dvije nove opüine – Solin i Kaštela. Stipe Vuletin Meto, koji je bio u liku sv. Jurja, dokrajþivši na lomaþi Dvoglavog zmaja, dobro je znao da je pred buduüim lokalnim politiþarima iskušenje kako üe voditi Kaštela i kako üe se oduprijeti ruci koja je iznad ruke koja prima samodopadne hvale pred kaštelanskim pukom.54

Gore: Krnjevalska toþka »Nestašica goriva« i »Devizna koþija«. U prvom redu Tonþi Marinoviü i Snježana Dujišin Desno: Krnje Dvoglavi zmaj. Gornji red slijeva: Sreüko Peran, Ante Svalina i Nikola Radiü. Sredina: Ivan Iviü, Miro Grgin, Ivan Novak, Marinko Juras, Tonþi Marinoviü, Meto, Ivica Peran, Miro Dujišin i Jakša Tran¿ü. Dolje: Roko Puljas, Dragan Jurþev i Ivan Taraš

PROSJAK 1987. Tastamenat iz pokladne 1987. godine veći dio svoga sadržaja posvećuje odnosu prema vremenu i svemu onome što je prolazno i pripadajuće čovjeku. Kritizirali su se ﬂeksibilni stavovi prema problemima u kaštelanskome prostoru. Naime, njihovo rješavanje prenosilo se na nove generacije, pa su unuci s istim preokupacijama odrastali kao njihovi očevi i djedovi. Sve je sličilo začaranomu krugu gdje su generacije stajale na istome mjestu, a vrijeme je naprosto curilo, prolazilo! Krnjevalskoj kritici nije promakla ni prevladavajuća povijesna perspektiva poimanja ondašnje suvremenosti u Kaštelima, kao ni protagonisti tzv. praznog hoda o kojima tekstopisac Tastamenta ovako govori: Neki izbacuju same gluposti ne rade ništa do starosti a poslin ti prodaju maglu i slušaju samo svoja posla. Vrijeme se svodilo na pomodarstvo, zaglupljivanje, parade i vrludanje, a Tastamenat iskazuje zabrinutost pitanjem Što će biti na kraju balade? Godinu 1987. obilježili su sljedeći događaji: prekopavale su se kaštelanske ulice zbog polaganja podzemnih električnih kabela, tombolu u nekadašnjemu Plavom Jadranu posjećivali su svi uzrasti, dizali su se krediti, Kaštelanski zaljev sličio je zagađenoj lokvi, u opticaju su bile plave kuverte, mrtvi su se upisivali u biračke popise, slavio se Dan žena, gradile kuće bez dozvola, roštiljalo se uza zidove crkve sv. Ivana u Kaštel Starome, rasla inﬂacija, koze hodale sućuračkim grobljem… Krnje Prosjak aludirao je na raspisivanje samodoprinosa radi izgradnje kapitalnih objekata u Kaštelima, a to je bio tek nagovještaj progresa i novoga vremena. U toj sveopćoj zbrci između nekada i sutra, jedino je Metu odgovarala uloga Cezara u koju se posve unio i uživio. Njegovi najbliži suradnici navode kako mu je to bila jedna od dražih uloga koju je sa zadovoljstvom odigrao pred svojim kaštelanskim pukom na Pokladni utorak, a time još jednom posvjedočio kako je važnije činiti ono što dolikuje trenutku, nego ono što je dopušteno.55

Gore: Krnje Prosjak i krnjevalska bina. Slijeva: Miro Grgin, Ignacijo Raduniü, Stipe Vuletin Meto, Miljenko Klariü, Jozo Carev i Marinko Zokiü Desno: Ignacijo Raduniü i Stipe Vuletin Meto u ulozi Cezara koju je zdušno prihvatio i odigrao pred kaštelanskim pukom

TUKAC 1988. Krnjevalska 1988. godina još uvijek je bila pod dojmom novoosnovane kaštelanske općine, ali Tastamenat pokazuje suzdržanost prema bilo kakvoj pretjeranoj euforiji. Iako su Kaštelani mukotrpnom borbom izborili vlastitu općinu, za tekstopisaca Tastamenta uzeti vlast nad opjevanim Kaštelanskim poljem nije podrazumijevalo brisanje nagomilanih problema, ni blagostanje za njegove stanovnike. Sada je razvoj kaštelanskih naselja ponajprije ovisio o vlastitoj pameti i ambicijama lokalnih političara, kojih nikad nije bilo dovoljno u odnosu na podobnost i nadutost. Međutim, te krnjevalske 1988. godine krnje je bio u liku Tukca, što je izravno aludiralo na psihološki profil ljudi iz političkih krugova, koji određuju sudbine svojih sumještana. Stoga je optužnica teretila krnju da je letija od jedne do druge katride, ka kukac oko cvića, a svi oni ča su ga po tin katridan slali, o privredi su ka i on vrlo malo znali. Sve te njegove seobe bile su ka školske repeticije, a on je za sobon ostavija promašene investicije i radnici su ostali bez posla. Stipe Vuletin Meto bio je suprotnost krnji u liku Mojsija koji narodu treba pokazati put i izvesti ga s postojeće društvene stranputice. Noseći ploče sa zapovijedima među kaštelanski puk, pozivao ih je na disciplinu, rad, red i odgovornost. Posebno je uočljiva Metova strategija raskrinkavanja krnjinih zala, za koje nitko nije smio znati ni o njima govoriti. Meto se s bine obratio nazočnima i zahtijevao da se o Tukcu govori svugdje i da se na vidjelo iznesu sve njegove nepodopštine. Osudom krnje Tukca još jednom se potvrdilo kako više vrijede dobri običaji nego dobri zakoni. Te krnjevalske godine Tastamenat bilježi nestašice mlijeka, odaziv Kaštelana na vojne vježbe, samodoprinos, sukobe kaštelanskih i splitskih taksista, krađu biljaka u Botaničkom vrtu u Kaštel Lukšiću, borbu bikova u Radošiću, uvođenje poništivača u Prometove autobuse, sporove Novljana i Štafilićana oko katastarskih granica, primanje bez natječaja na radna mjesta… Međutim, nisu ni izostali planovi, poput izgradnje nautičke marine u Kaštelima, probijanja tunela kroz Kozjak i uređenja stare Kaštelanske ceste.

S obzirom da su poruke krnjevala nadilazile vlastito vrijeme, sve je sličilo uzaludnosti, u kojoj nas povijest uči, ali mi ne učimo!56

Gore: Koþija s krnjevalskim znakom Dolje: Stipe Vuletin Meto na Pokladni utorak u ulozi Mojsija nosi deset zapovijedi meÿu Kaštelane. Slijeva: Miro Grgin i Jozo Carev Desno: Krnje Tukac i djeca na portu u Kaštel Starom neposredno prije lomaþe

NEMAN 1989. Nastupajuća 1989. godina bila je prva godina djelovanja društva Poklade (1988. godine). Njegovi članovi su vjerovali kako predstavljaju jedino takvo društvo na Balkanu, stvoreno za 21. stoljeće. Tastamenat je krnjevalsku 1989. godinu obilježio kao tešku i zamornu, odnosno punu demonštracjuni, šporkarij, špekulacij, prigovori, namudrivanja, intrigi, marčapije, štrajkov, mutni kalkulacij, krešimenti, razni bespravni prešidenti, svakovrsnih sumnjivih elementi, parola, stravičnog bola, vila i vilenjaka, besramni ljudski vukodlaci ča se od mnogi naš svit boji jer in rukan drskost stoji. Čovjek u takvim vremenima gotovo da ostane bez daha i nade za bolje sutra. Kaštelanski razvoj, prosperitet ili jednostavno rečeno napredak nalazio se u začaranome krugu. Tadašnja stara Kaštelanska cesta dobivala je atribute vječnih radova, Rudine su bujale bez plana i reda, septičke jame puštale u more, vinogradi zapuštali i pretvarali u parcele, opadao broj turi-

Jedna od toþaka krnjevalske povoke

sta, starija generacija postajala sve nervoznija kako je starila u Kaštelima... Unatoč tomu, političari su najavljivali brzi razvoj samostalne kaštelanske općine, ali nitko ozbiljnije nije shvatio da se ne treba žuriti kada nije utvrđen put. Demagozi su manipulirali narodom govoreći kako nije sve u brzini već u tome da su se Kaštela trgla na vrijeme. Ni ljeto nije prošlo opušteno u kaštelanskome điru, jer je zaljevom krstario morski pas na kojeg se upozoravalo kupače iz helikoptera da je u moru ajkula. Krnje je bio u liku Nemani, koja je poticala druge na nepodopštine i grijeh. Štoviše zvir je uzela ljudsko naličije, pa ju je bilo teško prepoznati u komunikaciji. Jedino su je zla djela odavala, kao i agresivna narav kada joj ne ideš niz dlaku. Osudu Nemani izrekao je legendarni Stipe Vuletin Meto, odnosno, javno spaljivanje na staroseljskome portu. Time se još jednom potvrdila narodna poslovica: kakav joj je bio život takav joj je i kraj.57

Krnje Neman u zastraĹĄujuĂźoj pozi i Ivica Peran pod maskom

DIKTATOR 1990. Krnjevalska 1990. godina predstavljala je godinu prekretnicu, iščekivanje promjena, a Tastament je najavljuje u znaku kameleona. Odnosno, opisuje tu beštiju koja mijenja boju i tako se prilagođava okolini u svakoj novoj situaciji. Stajalo se između nade i beznađa, ali kaštelanski puk nije klonuo duhom. Tastamenat je svojim upozorenjima pokušavao osvijestiti Kaštelane pred izbore, kako slijedi maškaravanje političara tijekom cijele godine. Skrivali su se iza maski i prikazivali kao ljudi od velikih krjeposti i vrlina za opće dobro. Lakrdiji nije bilo kraja, realnost je postajala iluzorna, a tako su nastajale laži i obmane malih ljudi. Mnogi događaji vukli su odatle svoje podrijetlo. U tom kontekstu Kaštela su dobila Studiju o gospodarenju resursima Kaštelanskog zaljeva koju

su sastavili oni isti umnici koji su zagovarali tešku zagađivačku industriju u Kaštelima. Trebalo je dobro otvoriti oči i dati glas onima koji vas neće prevariti. Međutim, kameleoni se nisu dali uhvatiti – posjedovali su gipku sposobnost izmicanja. Stoga je krnje bio u liku silnika, diktatora, tiranina i samodršca. Teretilo ga se da je narodu uzimao didovinu, načitane ljude slao u zatvor, okupljao oko sebe one bez mozga, zanemario školsku poduku djece, bio jedini kandidat na izborima, živio na visokoj nozi, koristio državni proračun za svoje potrebe itd. Krnjevalski usud još jednom je svoj puk kaštelanski upozorio odakle dolazi očaj i bezumlje i sve ono što nije pravo, čisto i pošteno.58

Gore: Toþka »14. izvanredna posljednja veþera« u krnjevalskoj povorci, aludirajuüi na 14. izvanredni kongres SKJ, na kojemu je nakon 45 godina prekinuta vladavina SKJ. Ovaj dogaÿaj bio je jedan od kljuþnih u raspadu SFRJ. Desno: Krnje Diktator. Slijeva: Branko Glumac, Vjeko Eþiü, Doris ýiþek i Stipe Raduniü

KRNJEVALSKE PORUKE OD 1991. DO 2014. GODINE 63

JUGOGENERAL 1991. Jednoumlje, anarhija, partija, Prokletija, botija i marčapija nisu uništile donjokaštelanske maškare ni u Socijalističkoj Jugoslaviji. Stoga su prijelomne 1991. godine maškare konstatirale da je tako bilo do sada, ali oće li bit i dalje, zavisit će, oće li bit i demokratske arije. Političke teme te krnjevalske godine bile su dominantne, od propadanja Komunističke partije do manipuliranja izbornim listama na kojima nije bilo živih, ali zato je na pretek bilo mrtvih koje je bivša vlast pozvala da izađu na glasovanje. Poraz Komunističke partije na izborima otvorio je pitanje kako će se novi pobjednici odnositi prema svome narodu. U Tastamentu se upozoravaju novi vlastodršci kako treba zasukati rukave i kako treba voditi računa o ljudima koje će postavljati na rukovodeća mjesta. Odnosno, da se ne bi ponovilo ko će koga, ako neću svoga. Takvima i ne raditi znači raditi, jer tko ne radi, to radi da ne radi. Promjene su se osjetile i na širem području društvenog života u Kaštelima, glazba je počela svirati i na vjerskim blagdanima, obnovljen je rad Bijaćke vile, nevjernici su postali vjernici, mijenjala su se imena ulica… Lik krnje u generalskoj odori i osuda pronicljivo raščlanjuju njegov psihološki profil. Optužen je kao kontraobavještajac, da je namjeravao lažirati izbore, da je cidio radnike i živio na njihovoj grbači, da je pritio po novinama, da nema nimalo srama, da želi provesti diktaturu, da je njegovo zanimanje Špijunska sprema… I stoga, u osudi se zaključuje kako je završio kurbin pir. Istodobno, srbijanska agresija na Hrvatsku bila je pred vratima – počela je nova serija mitinga Srba po Hrvatskoj na kojima se odbacivao Ustav Republike Hrvatske. Kaštelani u strahu pred ratnom oskudicom počeli su kupovati u velikim količinama brašno. Zbog velikih količina brašna po kućama, godina je od Meta dobila atribut črvljive. Međutim, donjokaštelanske maškare već aludiraju i na probleme sumnjivih novčanih transakcija, odnosno kako im je lopov upao u platni sistem, ali ga upozoravaju da je lova neispravna, jer nije oprana. Ali, zato se

držala ruka na srcu dok se svirala himna, da im ne ispadne partijska knjižica, navodi se u Tastamentu. Meto, kao i uvijek u najboljoj namjeri, paleći krnju htio nas je očistiti od negativnosti koje su se nadvile nad Kaštelima i Hrvatskom. Time je kaštelanskomu puku poslao nedvojbenu poruku kako vrijeme nema samo zub nego i jezik.59

Gore slijeva: Vjeko Eþiü, Roko Puljas i Felicijo Puljas Desno: Krnje Jugogeneral. Slijeva: Frane Grgin, Miljenko Klariü, Marinko Juras, Boris Studin i Ignacijo Raduniü. Djeca: Miljenko Juras i Fabjan Raduniü

JUGOSAURUS 1992. Želimo biti Europa?! Tako počinje Tastamenat iz krnjevalske 1992. godine i navodi kako se promjene već osjećaju u Kaštelima (Niko nikoga više ne pozdravlja drugovi i drugarice, niki se pritajili, niki prominili stranke, niki se opet uvukli u vlast…). Upozorava se kaštelanski puk da je vlast slast, jer oni koji nemaju uši da čuju podanike, onda nemaju ni glave da njima upravljaju. Skeptičan je kroničar Tastamenta na takve promjene, koje su za njega više površinske i kozmetičke, nego dubinske i korjenite. Iako su došla nova lica u općinsku upravu, u njih su se polagale velike nade da će biti vjesnici novoga doba, suvremene i pravedne lokalne uprave i građanskih sloboda u ovoj napaćenoj hrvatskoj zemlji. Međutim, napuštajući stari socijalistički put i uspostavom Republike Hrvatske, znali smo što ostavljamo, ali ni slutili nismo, kako će tek ustoličeni vlastodršci krojiti novi kaput po staroj mjeri. Dugo se opirala partijska terminologija (komiteti, sekretarijat…) u općinskoj upravi ponovno je uspostavljena politička podobnost, vraćena politička nadutost i narcisoidnost, retorika velikih riječi itd. Stoga kroničar Tastamenta zaključuje: A da se nisu oni bivši drugovi i današnja gospoda opet ujedinili. Ako je tako, nije nam veselo. Te 1992. godine Sućurani su tumačili povijest na svoj način, pa je ispalo da su stariji od svih ostalih kaštelanskih naselja i da su se spustili s Kozjaka prije nego su Turci počeli ugrožavati Kaštelansko polje. Sućurani ni slutili nisu, ako odstupe od povijesne istine, da će ih takva želja odvesti u vlastite zablude, jer istina se može sviti, ali ne i slomiti. Nove općinske vlasti frcaju od novih ideja, poput kanalizacijskog ispusta između Kaštel Kambelovca i Kaštel Gomilice sa švedskim pročiščivaćem, terminalom za poljoprivredne proizvode u Kaštel Lukšiću, prekršajnog suda u staroj ambulanti itd. Općinski oci sada su u prvim klupama u crkvama. Perspektiva Kaštela postala je neupitna, obećavajuća i nadohvat ruke. Nema više petokolonaša u vladajućim strukturama, sve domaći ljudi, ali, zaneseni svojim novim ulogama, zaboravili da se rad ne mjeri novcem već vremenom.

Problem Rudina također je bila jedna od tema te krnjevalske godine – blato, prašina, nedostatak vode i kanalizacije, jama od pržaca itd. Glas stanovnika Rudina čuo se upravo kroz Tastamenat, pokazujući kaštelanskomu puku na nerazmjere života u istome gradu. Međutim, tekstopisac Tastamenta savjetuje da se sa svakim bude u dobro, jer ako koga krivo gledaš – BUM – kuća je u ariji. Godine 1992. Republika Hrvatska grčevito se branila od srbijanske agresije, pa je krnje bio u liku gmaza Jugosaurusa, koji se okotija još davne 1918. godine, preživio II. svjetski rat i donio toliko zla, pokvarenosti, pustoši i ubojstava. Kaštelanske maškare osudile su ga na smrtnu kaznu – paljenjem na portu u Kaštel Starome. Dakle, krnjevalski usud konstatirao je prestanak postojanja Jugoslavije početkom ožujka, a Badinterova komisija to je potvrdila tek u srpnju iste 1992. godine. I na kraju, pametnomu dosta o zakašnjeloj pameti!60

Gore lijevo: Ivan Iviü kao ban Jelaþiü i Miro Grgin i Miljenko Klariü kao vojnici u pratnji. Gore desno: Krnje Jugosaurus u pratnji »UN vojnika« prolazi Kaštel Novim. Dolje: Toþka »Željeznica« kao parodija na velikosrpsku agresiju

DVOLIČNI 1993. Postali smo napokon Grad Kaštela, iako tekstopisac Tastamenta sumnja u jedinstvo kaštelanskih naselja, koja nastavljaju živjeti po starome modelu, svatko za sebe, ne shvaćajući vlastitu cjelinu. Istodobno, individualizam kaštelanskih naselja, sitničavost, cjepidlačenje i svakovrsni oblici umišljenosti, sprdnje i suptilne isključivosti prema drugačijem, ostale su i dalje karakteristike seoskih tradicija – začahurene u vlastitoj prošlosti. Na takovoj podlozi počeli smo podizati suvremeni grad, s poletom da postanemo uistinu građani, zaneseni nad vlastitim ulogama, povijesnim odlukama, nezamjenjivosti u rješavanju zemaljskih briga i interesa. Personifikacija takve stvarnosti bio je krnje u liku Dvoličnog, poput tvrdokornog kamena, čije promjene lica bivaju nečujne i za oko nevidljive. Njemu nikad niko nije noge vidija, ka ni zmiji. Jedino je takujin u livon žepu svoga mantela poznava. Zato ga je stalno i pridržava svojon junačkon desnicon. Razina gradskog života u Kaštelima odmah se osjetila u odlukama gradskih otaca, tako je: zabranjeno držati domaće životinje, postavljene su nove šentade na Rivi, s naslonom i one bez naslona (po vlastitom izboru), otvoren vodovod u Rudinama (5. II. 1993. g.), utvrđena starost Mastrinke u Kaštel Štafiliću od 1500 godina, obrezani tamarisi uz obalu, otvorena mrtvačnica na groblju u Kaštel Starome itd. Međutim, te godine u Kaštelima postaje sve teže razlučiti politiku od intuitivne improvizacije, ruši se Plavi Jadran, devastiraju ugostiteljski objekti Nehaj I. i Nehaj II., a onda i drugi gospodarski subjekti zagađivači. Na sceni su bili širi procesi razgradnje kaštelanskih resursa – koji će ubrzo kulminirati privatizacijom. Krnjevalskoj kritici nije mogla ostati nezapažena ni transformacija elementarnog osjećaja srama uz porugu ljudske pohlepe, kada su viđeni bogatiji građani u redu humanitarne pomoći za manistru, konzerve, krumpire itd. Naravno, besplatno – što zasigurno ulazi u krug onih početnih simptoma moralne dekadencije i narušene društvene etike u našem gradu.

Kratkotrajno demokratsko osvježenje donose neriješeni rezultati lokalnih izbora u Kaštelima, oba politička tabora po 13 vijećničkih mjesta, a već su neki unaprijed slavili pobjedu, bili su puni sebe, ko in je ča moga. Naravno, o lupešćini niko ništa nije zna, iako se već uvriježila krilatica zna se. Zato je Meto zavapio da vladari narodu ne nanose štetu, da se katkad sjete kako čovjeka treba poštivati od glave do pete i naposljetku zahvalio narodu što podnosi tešku muku. Očigledno je da je tadašnje vrijeme prenijelo tajne povijesne podrtine, ovjekovječene položajima, zato je s Donjokaštelanskog krnjevala upućena snažna poruka vlastodršcima da ne glume komuniste, jer to podgriza svaku životnu autentičnost – zbog čega je krnje Dvoličnjak spaljen na lomači.61

Gore: Miro Grgin kao arkanÿeo Mihael te Ivan Iviü i Miljenko Klariü kao Gabriel i Rafael Desno: Krnje Dvoliþni pri dolasku povorke na porat u Kaštel Starome

NOJ 1994. Protekla godina bila je duga, ko nije zna i umija nije proša nikako, upozorava Tastament 1994. godine. S druge strane ponovno se aludiralo na kaštelansku rezignaciju i mizeriju, s obzirom na probleme kojima se kraj nije mogao dogledati. Tako da su i mrtvi zanemareni, jer se groblje u Kaštel Novome nije proširilo, a ni izgradila mrtvačnica. Teško se je moglo razlučiti što je posrijedi, je li to bila realnost živućih ili mudrost vlastodržaca u odnosu na njihovo poimanje besmrtnosti. Kaštela bujaju, grade se sve veće kuće i zgrade, naselja se šire prema periferiji, ali još uvijek bez reda, cestovne infrastrukture i kanalizacije. Dvorana u Kaštel Starome i odbojka sve više su sličili iluzornom spoju, ali zato je bio stvaran samodoprinos građana Kaštela. Privatizacija se nadvila nad kaštelanskim društvenim resursima i počela iznutra isisavati njezinu vrijednost, bešćutno ugrožavati radna mjesta, a time i sudbine ljudi. Duhovno oslobođenje i politički prevrat donijeli su pomutnju pojmova, izokretanje civilizacijskih stečevina – umjesto lopovluka i gangstera koristila se terminologija privatizacija i tajkun, a posljedice toga izokretanja dugo će se još osjećati u Kaštelima. U trendovima takve privatizacije KKD Poklade također je objavilo poziv iste 1994. godine za upis i kupnju dionica svoga Društva, s popustom u obrocima ili jednokratnom uplatom, ali samo ako nisu dvolični, pokvareni i nojevski nastrojeni. I naposljetku, isti poziv jasno upozorava zainteresirane kako za kupnju dionica ne treba predočiti ništa niti trebaju tražiti više informacija o privatizaciji, jer ih neće dobiti. Političke strukture nisu ni shvatile domete vlastite kratkovidnosti u odnosu na dalekosežne posljedice provedene privatizacije u Kaštelima, jer kad se njezin teret jednom nađe na leđima, on tamo i ostane. Istodobno, postavilo se i pitanje nacionalnog ponosa u vlastitoj državi, s obzirom da su se prvih godina uspostave Republike Hrvatske vijorile zastave na svakoj kaštelanskoj kući i portunu, a danas jedva da je ko izvjesi. Stoga tekstopisac Tastamenta u zabrinutome tonu pita kaštelanski puk: Oli su nas već štufale?

Za sve kaštelanske neodlučnosti i propuste, nemarnosti i mlitavosti, prebrzi tempo srozavanja i osiromašenja Kaštela kao i učestale glavobolje kod stanovništva, Donjokaštelanski krnjeval krivca je identificirao u krnji kojeg znamo pod imenom Noj, a to je jedna smišna i draga beštijica, što god jon naleti pod kljun, to ona proguca, a kad jon zagusti zabije lipo glavu u rinu oliti pijesak, a guzicu izbaci u ariju. I sad, virovali vi ili ne, kad pošteni čovik naleti na takvu scenu, on odma poviruje da je ta guzica glava. Ali, ni to ga nije spasilo od afera, nepravilnosti i bogaćenja pojedinaca pa je osuđen pred kaštelanskim pukom s izrazitom nelagodom i strajom da će on opet oživit. Jerbo mu ovo nesritno vrime strašno pogoduje. Jerbo se dobro udomaćija u gradu Kaštela, u kolektivnoj klimi stavljanja glave u pijesak.62

Gore: Toþka s osvrtom na neuþinkovitost UN-a »Rješenje mirovnog sporazuma« Desno gore: Krnje Noj za kojega je bilo anonimno dojavljeno da je u njemu bomba, pa je povorka tek nakon policijske provjere, koja je utvrdila da je dojava lažna, nastavila s programom. Desno dolje: Donjokaštelanska glazba Zrinski na þelu s Bepom Mornarom

GANGSTER 1995. Krnjevalska 1995. godina prelomila se kao i uvijek preko sirotinje, a i počela je grezo, što se već vidjelo po neukusnim božićnim i novogodišnjim ukrasima u Kaštelima. Tekstopisac Tastamenta navodi kako se tako nešto neće ponoviti do konca svita na ovoj našoj kugli zemaljskoj i predlaže da se isti lokalni kreatori kandidiraju za kićenje jelke na trgu sv. Petra u Vatikanu. Istodobno, sve je očitija pomutnja zbog prijetvornosti nekadašnjih drugova, jer je njima unutarnji doživljaj Božića bio nepoznanica pa su ga slavili po principu vanjskoga sjaja, viđenosti i dojma među ljudima. U pravom smislu riječi uzmanjkala su istinska djela praštanja, skromnosti, poniznosti, poštenja, pravednosti i naposljetku domoljublja bez koristoljublja. Ali, zato nije izostalo kaštelanskih veličina i nedodirljivosti, nemjerljivosti i nedostižnosti u rodoljublju u odnosu na običnog malog hrvatskog čovjeka. Naravno, vrijeme će prokazati što su bile njihove istinske nakane, jer vrijeme je ipak gospodar onih koji nemaju drugih gospodara. Unatoč takvoj prijetvornosti, ljudi ipak nisu prestali vjerovati u čuda, tako se vrtlaru, koji se brinuo za okoliš hotela Palace ispunilo da je dobio kredit od milijun njemačkih maraka za dokapitalizaciju Kaštelanske rivijere. Iako se cijeli život trudio povezati kraj s krajem, sada je postao milijunaš. Oni koji su sanjali kanalizaciju i njima se to ispunilo, tako da su se spojili na potok prilikom proširenja Zagorskoga puta u Kaštel Starome. A vlast je vjerovala kako za to ne zna kaštelanska javnost. Od petsto radnika Inavinila, koliko ih se mislilo otpustiti, svi su vjerovali da neće baš oni biti ti koji će dobiti otkaz. S druge strane, iako su bili u punoj radnoj snazi, mnogi su počeli vjerovati kako više ne mogu raditi u poduzeću već u svojim poljima. Htjeli su u mirovinu, i to po sistemu ZNA SE! Istodobno, najkršćanskija kaštelanska stranka nije izgubila vjeru i zato je uspjela uključiti bivšeg sekretara partije u svoje redove. U Upravni odbor osnovne škole Filip Lukas u Kaštel Starome ušao je i jedan gostioničar, zato što je virova u svoj uspjeh. U isto vrijeme, pojedini nositelji novoga sustava, nisu mogli sakriti dvoličnost po pitanju

čednosti i bogobojaznosti u vlastitome načinu poimanja života, tako su na vidjelo izašle njihove ljubavnice i prava lica. Rijetki su među njima shvatili da je vladati sobom najveća vlast. Krnje je bio u liku gangstera iz Chicaga, koji je ljude doveo do moralnoga dna, potresnog srozavanja Kaštela i nadasve uskih stranačkih pogleda, s poplavom mediokriteta u političkim dresovima. Njegove zloćudne nakane nisu promakle krnjevalskoj kritici, jer je on svoje oko bacio na kaštelanske hotele i zbog toga je sijao strah da bi skrio groznu istinu. Time je zabilježena i neobična uzajamnost, koliko se kaštelanski puk bojao njega, toliko se on bojao kaštelanskoga puka.63

Gore: Ivan Iviü, Miro Grgin i Miljenko Klariü, þlanovi Porote, s bine þitaju Tastamenat Dolje: Venka Pavlov i Ivica Supin na maskenbalu Desno: Doþek krnje Gangstera na portu u Kaštel Starome

KINDER-JAJE 1996. Krnjevalska kritika nije popuštala, fokusirala se na višestranačku farsu i intenzivno raspačavanje društvene imovine u ruke privatnika i zato se odmah na početku Tastamenta upozorilo kaštelanski puk da se političari svađaju samo pred narodom, a kada su daleko od očiju javnosti onda oni zajedno žderu i loču. Istina je postajala sve zamršenija, i kao da ju je rđa pojela u tome trenutku kada se je s bine čuo slogan Lupeži svih stranaka – ujedinite se. Život u gradu je tekao u očitoj tendenciji stvaranja centra Kaštela, pa je Lukšić pokraj svoje sveprisutne udruge Lijepe naše počeo posvajati one institucije koje nisu bile u Sućurcu; tako je premještena iz Donjih sela Turistička zajednica, a poslije će istu sudbinu dočekati i muzej. Otkrića u prapovijesnom nalazištu Mujine pećine dat će Kaštelima novu dimenziju i spoznaje o vlastitoj starosti, ali i alarmantnu činjenica kako sa starošću, uz škrtost i opreznost, neizbježno dolaze i razne bolesti. A to se već pokazalo na poljoprivredi, gdje su počela vrludanja s kulturama, masovno se počelo saditi kivije (pa su ih vadili), onda započeli s maslinama talijanske sorte (ali ne zadugo), jer su ubrzo postale aktualne trešnje. Istini za volju, makar nam se nije moglo prigovoriti da smo lijeni ili tromog duha. Ali, zato se na staroj mastrinki u Kaštel Štafiliću ove godine našlo punih sedam litara ulja, a to nisu male količine ako ih se pomnoži s njezinih 1500 godina. Svi su bili namireni, pa je ostalo ulja i za suvenire. Pojedini Sućurani zauzimali su se za izdvajanje iz ovakvoga Grada Kaštela, ali separacija nije naišla na širu potporu među vladajućim političarima. Time je zabilježena još jedna suvremena kaštelanska utopistička ideja, u kojoj je jedno selo bilo kontra svih ostalih kaštelanskih sela. Obnova Brca u Kaštel Novome također je izazvala nezadovoljstva i negodovanja, pojedinci bi najviše voljeli da je sve ostalo po starome. A zašto? Zato šta smo takvi svit, zaključuje tekstopisac Tastamenta. I naposljetku, za sve je bio kriv krnje, kojega je koka snijela u obliku Kinder-jaja, iz kojega je na svijet opet došao komunist. Prepoznat je odmah, i to kao uglađena fina faca, poznata od dav-

nina. Unatoč tomu, što je progonio hrvatske matičare, dobro se snašao i u demokraciji, pa se zato s krnjevalske bine narod osvješćivao da su opet isti ljudi, ista lica, ista pjesma, stare note… Odnosno, da ne bude opet velog jada u kojemu će narod ponovno da strada.64

Gore: Toþka »Imamo Krnjeval« s maskama Ankice i Franje Tuÿmana pri dolasku na staroseljski porat. Ispred njih Mario Raduniü u uniformi. Skroz lijevo Ivica Raduniü i desno Roko Puljas. Desno gore: Kaštelanske mažoretkinje u nastupu u povorci Desno dolje: Krnje Kinder-jaje u oba izdanja

ZLODUH 1997. Ispraznost političara bila je jedna od preokupacija krnjevalske kritike, s obzirom da su oni sve proglašavali povijesnim, odnosno godinu, misec, dan, uru, odluku, postavljenu šentadu itd. Njih je zanimala samo povijest, a o sadašnjosti i budućnosti samo su šutjeli, jer ispada bolje je i ne doreći nego previše reći. Zato, kao i u svakoj manipulaciji, upućivali su glatke i birane riječi, a pogotovo pred izbore postajali su uljuđeniji i normalniji. U isto vrijeme život u Kaštelima sličio je sve više mizeriji s ciklusima mrtvila i letargije, prividnih promjena, spletova osobnih interesa i ambicija pojedinaca. U punom smislu riječi okretali smo se oko vlastitih individualnosti kao u začaranome krugu, tako je sedam kaštelanskih naselja podijeljeno u šest izbornih jedinica, napravljen je telefonski imenik grada Kaštela, ali ne po abecedi nego po naseljima. I toliko o jedinstvu Kaštela. Istodobno, krnjevalski usud dotakao se Fonda za intelektualne usluge u Proračunu grada Kaštela, iz kojega su se isplaćivali grobari, što se moglo protumačiti da je intelektualni potencijal Kaštela na mrtvoj točci. Kambelovčani su te 1997. godine organizirali svoj prvi krnjeval i zato su im iz udruge Poklade poželjeli neka im je sa srićom, jer u zajedništvu je ionako svađa, razdor, partikularni zahtjevi i sve ono što grize i troši ljudsku energiju. Nisu uzaludno prije govorili budi svoj na svome. I naposljetku, utvrđena je razlika između velikih i malih Hrvata, tako da su mali dobili domovnice, a veliki tvornice. Krnje je bio u liku Zloduha, čije je srce bilo puno grija, prevara i tamnih nagona, koji je ljude poticao da ne radeći ništa uče se činiti zlo drugima, zato je prokazan i spaljen na staroseljskom portu. I time je još jednom potvrđeno, kako ništa ljudsko nije toliko trajno i veliko, a da od ljudske ruke i pravde ne bude i dohvaćeno.

Nad Kaštila sad se večer spušta, zadnji dan je pokladnjega gušta. Maškare su brze bile, zloga duha uvatile.

Sad ćemo na svoju ruku ovon duhu Činit muku: Tvoje srce zloću krije, mi znademo tvoje grije. I po liti i po zimi drogu diliš omladini. Zagadija ti si kaštelanski zrak, pa normalnu bolest mi zovemo rak.65

Gore: Sabo Dobriü i Marinko Šiloviü u ulogama robova rimskoga imperija te Igor Lauriü kao rimski legionar Desno gore: Krnje Zloduh i gostujuüa grupa iz Rijeke Desno dolje: Ivan Iviü, Duško Matas, Zoran Peran i Miljenko Kuzmaniü u kolicima, kao družina TNT iz Alana Forda Desno: Krnje Zloduh leti kao plamena stihija

PDV 1998. Uvodno obraćanje s krnjevalske bine: Dragi naši Kaštelani i Kaštelanke i ostala sirotinjo, kako materijalna tako i duhovna, bilo je najizravnije i najjezgrovitije u odnosu na prilike u gradu pod Kozjakom. Ove su godine maškare prvi put preuzele ključeve grada Kaštela, ali ne baš s nekim oduševljenjem, jer nije lako upravljat gradom di je svak kontra svakoga, di se svak sa svakim kara, a ako nema s kin, onda se kara sa samin sobom, a takvi je iz dana u dan sve više. A uz to, u našen je gradu svak pametan i pripametan, jer svak zna sve o svemu i svačemu, a kad zatriba, onda opet nikor ne zna ništa o ničemu. Eto, zaključuje tekstopisac Tastamenta, takvi van je ovi naš lipi i šporki grad. Maškare aludiraju također ove godina na potrebu lustracije, koja ne trpi nikakvo odlaganje, jer bivši drugovi ne stoje na mjestu nego se uvlače u sve pore društva i državnu administraciju, oni će opet dirigirati po partijskome principu (neovisno o tome kako se zovu), a narodu kako bude. Zato su maškare sumnjale da će se lustracija provesti, s obzirom da je riječ o velikim ribama, iza kojih ionako plivaju male ribe. Usporedno s time, stari pioniri već su nove generacije educirali partijskom doktrinom, pa je i problem postao složeniji, jer sada smo dobili stari duh u mladoj boci. Krnjevalska kritika, aludirajući na vid, jasnu je poruku odaslala kaštelanskomu puku, tj. kada oči govore onda jezik može šutjeti, uostalom, dovoljno je pogledati samo srušeni Plavi Jadran ili nadzorne i upravne odbore po stranačkom (čitaj partijskome) ključu. A krnje, personificirajući PDV, ni smokvinim listom nije mogao sakriti svoje grijehe. A nije mogao ni shvatiti, da je narod poput vode koja se ne može zadržati već samo donekle usmjeriti, ali bez ikakvih garancija da će voda ostati u koritu koje joj je namijenjeno.66

Gore i dolje: Ivica Gruica i krnje PDV Desno gore: Zvonko Orliü u pratnji ljepotice i Vinko Bažoka u »Kolu sreüe« - od bankrota do psihijatrije. Desno dolje: Ivan Perišiü (u sredini), u krnjevalskoj povorci »Kuda plovi ovaj brod«

KRNJUŠA 1999. Krnjevalska 1999. godina mogla se ponajprije sažeti kroz pitanje: koliko smo podlegli samodopadnoj iluziji da smo postali grad po mjeri čovjeka ili koliko smo okorjeli u ciničnosti prema urbanim dostignućima, jer te vrijednosti nikako da zažive u Kaštelima. Uostalom, sama riječ grad dolazi od graditi, tj. razvijati modele trajanja, kako na području ambijentalnosti i sklada, tako i u domeni ekonomije, sigurnosti i zadovoljstva življenja, baš u ovome mikro prostoru, u Kaštelima. Štoviše, zadovoljstvo je poput kamena mudraca, koji sve što dotakne pretvori u zlato, ali kaštelanska stvarnost je bila puka suprotnost. Gomilanje problema, promašaja, nezdravih međuljudskih odnosa i sve ono nedovršeno i neizraženo, zatrovano i uništeno postalo je akutno stanje nezadovoljnog duha starih i mladih Kaštelana. Usporedno s tim, pozivanje na nekadašnju prošlost bilo je samo izlaz iz vlastite stvarnosti i nemoć suočavanja sa zahtjevima vlastitog vremena. Kaštelanska dvoznačnost, između onoga što jest i onoga što nije, bila je u fokusu krnjevalske kritike, tako je pod sumnju stavljena nagrada koju je Splitsko-dalmatinska županija dodijelila Kaštelima za najbolje kulturno ljeto na svome području. S pravom su se maškare pitale, ako su Kaštela prva u županiji, što je onda bilo u ostalim mjestima i time su još jednom aktualizirali pitanje ljestvice kulturnih vrijednosti, koja se razvodnjavala u spregi s politikom. Istodobno se i dalje očitovala tendencija gašenja industrije, a time i dugoročno smanjivanje radnih mjesta, dok je broj stanovnika u Kaštelima istovremeno bilježio porast iz godine u godinu. I svi ti procesi postajali su nemilosrdniji i bešćutniji za malog, običnog radnika, kao i za egzistenciju njegove obitelji. Zato je u Kaštel Novome uz svetište Gospe Stomorije formiran Biblijski vrt, na čijem su utemeljenju bili bivši i sadašnji partijci da uveličaju svečanost, ali umjesto nekadašnjih udarničkih pjesama, skloniji su bili pjesmi Nije nama do nebesa, glavno da je puna kesa. Time je Tastamenat odaslao dalekovidnu poruku kaštelanskomu puku: Sa Biblijskin vrton igrati se nije, ča će bit sutra, bilo je i

prije, jer svetište Gospe Stomorije i dalje ostaje neprolazno u punoj šutnji i poniznosti ljudskih srdaca nasuprot toj ispraznoj ljudskoj glamuroznosti. Porat u Kaštel Starome nije bio dovoljno velik za prihvat brodova i umjesto da ga prošire, strukture vlasti odlučiše podignuti novi novcati terminal na Resniku. Predviđaju nevjerojatan promet gostiju, uplovljavanja i isplovljavanja putničkih brodova. Izgradnji terminala nije se protivila ni udruga Lijepa naša, s obrazloženjem kako on ne ugrožava ni jedan metar lijepe i bogate plaže, već je nadopunjuje. Te 1999. godine još uvijek se vrludalo, jer se nije znalo gdje će biti ispust projekta EKO Kaštelanski zaljev. I naposljetku, te krnjevalske godine imali smo Krnjušu (u ženskom licu), jer ona je ipak središte svih nedaća kao i nevjerojatnih izdržljivosti i hrabrosti u ovoj dolini suza. Osuda spominje više žena, od Monike, Ankice, Dubravke do Ivne i Vesne. Žene su oduvijek bile zagonetke, koje nam se prestaju sviđati čim ih odgonetnemo.67

Gore: Satiriþna toþka s maskama aktualnih državnih politiþara u krnjevalskoj povorci Desno: Krnjuša

MUMIJA 2000. Strpljivi i mučenički puče, na kraju drugog i početku trećeg tisućljeća, navodi Tastamenat kako živimo u gradu koji nema gradsku luku, glavni željeznički i autobusni kolodvor, ali zato ima gradske oce koji se hvale o veličini grada, koji je po broju stanovnika u županiji odmah iza Splita. Međutim, nisu se spominjala očekivanja puka, da bi i djela velikih također trebala biti velika. U međuvremenu prošli su još jedni lokalni izbori i ko je šta dobija, neka i drži. Kandidirale su se brojne stranke, svakakvog kova i profila, ali njihovi predstavnici, koji su baš sebe smatrali najprikladnijima da vladaju Kaštelima, a sutra možda i Hrvatskom, potpuno su se uživjeli u svoje uloge, odnosno navikli su se na sve draži i zavodljivosti tih funkcija. Ali koliko su ti lokalni političari bili oslobođeni od pohlepe za zemaljskim dobrima ili isticanju samoga sebe, vrijeme će tek pokazati. Odnosno, koliko će njih sačuvati pamet, mjeru, razum, kršćanske krjeposti, ljudskost, obitelj, vedrinu i savjest u toj političkoj beskrupuloznosti i mlinu koji sve proždire i kvari. Od te krnjevalske godine Kaštela nemaju ni jednog saborskog zastupnika, za razliku od prethodnih godina. Maškare izražavaju bojazan da će to itekako osjetiti u budućnosti, a Kaštela su već te godine imala 3600 nezaposlenih. Zbog prečestih prekida (tj. nestajanja) električne energije upozorava se kaštelanski puk na mogućnosti da krepa televizija, špaker, frižider oli škrinja. Istodobno, Kaštela su izbrisana s Prostornog plana Republike Hrvatske kao turističko mjesto, iako su prije pet godina obilježila sto godina turizma na svome području. I zato, tko ne želi utjehu zbog prohujalih turističkih uspjeha u našemu gradu, barem neka se ne rastužuje na ovu poraznu činjenicu. I sam Meto bi u takvim trenucima poručio: glavu gori, moj kaštelanski puče. Ni muzej nije dobio potrebne prostore u dvorcu Vitturi, jer ga muzealci dijele s glazbarima, turističkim društvom, knjižnicom, bankom, suvenirnicom, glazbenom školom i vjenčaonicom. I time se još jednom pokazalo kako je najbolji mir među podjednakim korisnicima, ali samo prividno, do sljedeće prilike. Divlja gradnja i dalje cvate u Kaštelima, gradi se leva-leva i svud

je nered, konstatira Tastamenat. Takve pojave nije bilo lako ni razumjeti, jer nikor ništa ne ne zna i svak je čist i pošten, iako se naslućivalo, kako se u takvim situacijama novci čuvaju za život, a život za obraz. U toj berićetnoj godini grad je pročešljala Državna revizija sa zabilješkama na 74 stranice i proveden je referendum za ili protiv Inavinila. Osuda krnji u liku Mumije pripisuje mnoge grijehe, ponajprije ga se proziva kao lašca, jer mu po djelima Hrvatska nije bila na prvome mjestu, i nije zaboravljeno da je ljude slao na Križne putove, da je vodio tiraniju, da je puku prepustio demokraciju, a sebi pokupovao tvornice bez kune, da nije isplaćivao penzije, da je sve pretvorio u papar i zato je njegova ruka na srcu čista farsa.68

Gore: Toþka »Ležeüi policajci« u krnjevalskoj povorci Desno: Krnje Mumija i ispred njega Doris ýiþek, Ivan Iviþev, Stipe Raduniü, Iva Botiü, Jure Gjirliü, Frane Ivþeviü i Ivica Raduniü

KRAVLJE LUDILO 2001. Eto, kako i sami znate, došlo je to treće tisućljeće koje smo toliko čekali, odnosno 21. stoljeće. Jo sriće! Političari su govorili da će to bit veliki napredak za cili svit, za svakoga čovika. Tako počinje Tastamenat za 2001. godinu i naglašava kako je ova godina obilježena kravljim ludilom, ali njegovome suzbijanju ide u prilog da svit nema pinez, pa ne može kupit ni bokunić mesa. Stoga su najugroženiji bili političari, jer oni imaju sigurne plaće, a njihove žene zasigurno nisu kuvale šušak, koromač i žutinicu pa su time i same zaboravile kako više vrijedi dobar san nego dobra večera. Socijalne razlike postale su sve jasnije i očitije kako u Hrvatskoj tako i u Kaštelima, penzioneri su preživljavali iz mjeseca u mjesec, dok je s druge strane 120.000 Hrvata otišlo na snijeg u inozemstvo. Istodobno droga se u zemlji dilala bez problema, nagrabusili bi tek mali dileri, a veće bi se ribe sačuvale preko veza i vezica, time Tastamenat zaključuje kada su pinezi u pitanju onda se ne pita jesi li livo, desno oli u sredini. Praćenje javnih medija postalo je opasno za zdravlje, jer ako se pogleda samo Sabor ili političke emisije odmah se osjeti uzrujanost, odnosno bol u glavi i stumiku. Takve emisije nisu donosile slobodu mišljenja niti progresivna htijenja prema jednom uljuđenom, uređenom i gospodarski razvijenom društvu, ali zato, što je bio veći kaos, ljudi su postajali podložniji ideološkim sugestijama. Apsurdnost je time bila još veća, jer se političare uzimalo ozbiljno, iako snaga njihovih riječi nije dopirala dalje od vidokruga u kojemu su izrečene, ali nije im se mogla poreći zavodljivost pa ni onda kada su obećavali 200.000 radnih mjesta. Partijska i politička svemoć u Kaštelima ugojila se do razmjera goropadnosti i bezobzirnosti i nemajući nimalo osjetljivosti i obzira što će svit reć. Tako je nekadašnji bravar (inače stranački čovik) unaprijeđen za jednog od direktora u Kaštelanskoj Rivijeri. Usvajanje GUP-a otezalo se do krajnjih granica, pa je isti plan postajao sve više irealan u odnosu na realnost u prostoru. A to je najizravnije osjećalo stanovništvo grada Kaštela,

jer je i samo uhvaćeno u krivnji bespravne gradnje te je trpeći moralo šutjeti. I zato im se i nije moglo pomoći, jer su šutjeli. Sve u svemu, uz kravlje ludilo još ove godine došli su i izbori, odnosno, takmičenje političara u ludosti. A ča nećedu govorit sve jedan drugome, drugi trećemu… A vi? Ako ne želite poludit stojte dalje, po strani. Jer ne reče se za ništa „Ko je lud ne budi mu drug“. Krnji koji je bio personifikacija kravljeg ludila, pripisala se sljedeća osuda: Ovo je krnje tvoje dilo, Pravo pravcato ludilo, A da znaš, svašta se i nudilo, Jer se puno toga napravit tilo, Da bi se na izborin pobidilo, I vlast od ovoga naroda dobilo.69

Gore: Krnje Kravlje ludilo u plamenu nakon osude. Dolje: gradonaþelnik Ante Sanader i njegov zamjenik Predrag Zekiü u poþasnoj koþiji na þelu povorke Lijevo: Satiriþna toþka na raþun socijalne politike aktualne vlasti

HAMLET 2002. Dragi naš, stečajen pritrujeni kaštelanski puče, počinje Tastamenat te krnjevlaske godine i time već nagovještava one ključne negativnosti, koje su poput tsunamija pogodile i dokrajčile kaštelansko gospodarstvo. U seriji stečaja došao je na red i Adriachem i nitko nije trznuo na dostojanstvo življenja tih radnika, tako da im je preostalo samo glodati kost koju su im političke elite namijenile. Ostala je neprodana Kaštelanska Rivijera (hoteli Resnik, Palace, zemljište Plavog Jadrana i ex kuća Relja - Ilirija-). Maškare, sumnjajući u narav provedene privatizacije, potvrdile su još jednom svoju duboku mudrost i s pravom se pitaju ko će tu uletit i ko će se osladit sa 80.000m2 atraktivnog zemljišta. Iz kaštelanskih kuloara šuškalo se o cijeni od 30 milijuna kuna, time Tastamenat konstatira kao da je riječ samo o pašnjaku, a ne i hotelskim objektima pa ako se kupac i prevari u cijeni, neće se sigurno prevariti u onome što kupuje u Kaštelima. I time se nad Kaštelima nadvio plašt privatizacije gospodarskih resursa, tj. otuđenja njihove imovine, s kojom su otvoreni dugoročni procesi urušavanja i beznađa, siromaštva i nepravde nad običnim kaštelanskim pukom. Pametnomu dosta! Međutim, penzioneri zbog malih i oskudnih penzija bili su zaštićeni od elementarnih opasnosti za svoje zdravlje, jer od tih penzija nisu mogli kupovati janjetinu, oboritu ribu, paški sir i bumbiti vino. Štoviše, to ne bi bilo dobro za njih, jer takvom spizom brzo dođu šećer, masnoća u krvi, kolpini i infarkti. Stoga ih nova vlast čuva od njih samih, s parolom Mala penzija za dug život. Procesi međusobnog otuđenja, netolerancije i podjarmljenosti postajali su sve veći teret za ljudsku narav, zato svak na svakoga puše, jer niko nikome ne paše, uvik se nađe koja žrtva na koju se može išvogat. Život je postao ogoljen, lišen etičkih i moralnih vrijednosti, takva izokrenutost je dostizala zabrinjavajuće razmjere; stranke su jedinstveno osudile ekološki incident u rijeci Jadro, a nisu tako reagirale kada mladi ginu po cesti ili o pitanjima koja su rak našeg društva, poput droge i lupeštine, korupcije i mita, krivih poteza vladajućih i oporbe. Time smo već duboko zakoračili u stadij grube lakrdije i politikantstva nad vlastitom stvarnošću.

Iz takve životne drame proizlazilo je biti ili ne biti, dvojba od koje nije lišen nitko, jer kako ne reći ne u pravo vrijeme, nego da u nevrijeme. Dvojba bez premca. Zato je Hamlet vječno aktualan. Osuda upravo upućuje na kolebanje, koje zamrači pogled, jer ako krene desno bit će živo, ako krene livo – opet krivo. Odnosno, desno se hara, vara, kara i pritvara, a livo se obećaje, voza, ruga, cuga i biži. I na kraju, izmrcvarena se duša pokoleba, a da ne zna težinu tuđeg tereta.70

Gore: Marko Grozdaniü, Milka Prkut, Neven Popariü, Ivan Kuzmaniü i Robert Šüepanoviü na maskenbalu Desno: Krnje Hamlet i krnjevalska družina. Prvi red: Domagoj Žaniü, Marinko Šiloviü, Ivan Kuzmaniü, Grgo Puljas, (?) Kapitanoviü, Miljenko Juras, Ivan Iviü, Nikolina Raduniü. Drugi red: Domagoj Marinoviü, Mare Despotoviü, Ivanka Šiloviü, Tonþi Mornar, Miljenko Kuzmaniü. Treüi red: (?), Doris ýiþek, Darko Tran¿ü, Nina Studin, Milka Prkut, Željana Mornar-Deman, Marin Bonacin, Josip Deankoviü. ýetvrti red: Ana Iviþev i Paulina Iviþev, Josipa Iviþev, Mario Rakela, Jole (?), Darka Jakovac. ýuþe: Milena Rakela, Ivica Gruica, Vinka Grozdaniü

PRODANOVIĆ IVO 2003. Poniženi i privareni svitu, nisu to uobičajene riječi izgovorene s krnjevalske bine. Štoviše, svojom snagom značenja najoštrije režu tadašnju hrvatsku stvarnost, jer posljedice visoke politike (pogotovo privatizacije i klijentelizma) već su se dobrano osjećale na razini ljudske svakodnevice, malog i običnog čovjeka i njegovog egzistencijalnog preživljavanja. Ali riječi mogu ići i u vjetar, ljudi radije čuju sebe, a kad progovore i to je onda naopako, bilježi tekstopisac Tastamenta, jer naše vrijeme je relativiziralo riječi i kao da više nisu mjerilo ljudskoga uma, kao da u njima ne stoluje čast i ogledalo čovjeka. Međutim, riječi u politici postaju biračima hrana za uši, u njihovoj plitkoći mogu se velika pitanja i problemi utopiti, ali na koncu, trbuh nema nikakve koristi od toga. Zato Tastamenat opominje kako neki razgovori nemaju nikakvog smisla, osim da uznemiruju i iscrpljuju snagu svoga sugovornika. Stoga, zdravi i veseli bili, najčešći je pozdrav naših političara, a time i dubina ironije naše stvarnosti. Nevaljali ljudi rekli bi kako preostaje samo pogled u ništa, ali ipak nije tako, jer znamo da je to kriza autentičnosti čovjeka i njegove stvarnosti, koji se u svojoj oholosti otresao vlastite savjesti i moralnih normi, razgrađujući time civilizacijske stečevine. Unatoč svemu tomu, Tastamenat je zabilježio niz pozitivnih razmišljanja u Kaštelima, a neki su opet i to relativizirali, prikazujući te ideje (tj. projekte) kao predizbornu bajku, tako se spominjala šetnica od Nehaja do Resnika, nastavak radova na Kaštelanskoj cesti i na projektu EKO-Kaštelanski zaljev, probijanje tunela kroz Kozjak, dogradnja osnovne škole u Kaštel Novome itd. Naravno, ideje su bile hvale vrijedne, ali, ostalo je nejasno kada i po koju cijenu u konačnici konačnice. Predsjednica Lijepe Naše iako je otišla u mirovinu, nagradu za životno djelo nije dobila od grada Kaštela ove godine. Međutim, Tastamenat ne sumnja, već to pitanje gleda u široj perspektivi: bija dan, ol bila noć, nagrada će Ivni doć. Istovremeno se pričalo kako predsjednik u Kaštelin ne smi po-

pit kafu ili kako će hrvatski klonovi bit svjetski hit, kako će dokrajčiti Hrvatsku i cili svit… A na kraju, Kaštelanima je postajalo uobičajeno slatko učiniti gorkim, ali gorko učiniti slatkim vrlo teško. Krnje je bio Prodanović Ivo, koji nam prodaje sve mrtvo i živo. Nikoga ne vriđa, riči svoje važe, od partije svoje njemu ništa draže. Njegove su riči od meda i mlika, Dobro žive Ive i njegova klika. On ti zna utuvit da ti živeš bolje, Makar si bez posla i bez kruva kore.71

Gore: Kraljica krnjevala 2003. Desno: Krnje Prodanoviü Ivo

CALIMERO 2004. Godina je obilježena sloganom Pokrenimo Hrvatsku, iako znamo da je dobar zalet već polovica skoka. Međutim, teret suvremene prošlosti postajao je sve teži, od ustroja stranaka, administracije, nedemokratskih metoda, iskrivljene percepcije, kontrole svega i svačega, uništenih poduzeća i siromaštva naroda… I zaista, trebalo se što više udaljiti od takve nametnute pozadine, uvriježenih manipulacija i njihovih protagonista, jer tko ne napreduje onda nazaduje. Ali, u Kaštelima i Hrvatskoj kao da vlada velika zaboravljivost i tko se više sjeća onoga od jučer. Zato na kameleonstvo političara i njihovih vođa, Donjokaštelanski krnjeval još jednom ostaje dosljedan svojoj kritici u osudi krnje pred kaštelanskim pukom.

Ime mu je Anto Prezime mu poznato Kosa mu je ježeva Da nije pile, bija bi magistar. Uši su mu klempave, široko mu lice Ima sve simptome tičje groznice Čas je vuk, čas je lija Ni sam ne zna ča bi tija. S crnoga priša je na bilo I odma privuka biračko tilo A kad je triba ulist u vladu Doživija je pravu pravcatu nepravdu. Žmirka je desno i za HDZ-om žeđa Al, mu je Sanader okrenia leđa, Gladan i žedan miga sad na livo Moga bi i popit Račanovo pivo. Ej, moj Anto, nemoj biti merlo Nije za te biti Calimero. Ej, moj Anto, zapamti za svagda Politika je kurba il prava nepravda (…)72

Gore: Stipe Raduniü þita Tastament na bini. U prvom planu dio toþke s pužem Dolje: »Povratak ýite«, legendarni Boško Lonþar. Desno gore: Krnje Calimero dolazi na porat u Kaštel Starome Desno dolje: Toþka iz povorke i djeþji krnje Jogi

SLIPONJA, GLUVONJA I KUCONJA 2005. Pitanje javnih medija, posebno dalekovidnice, prelilo je čašu strpljenja kod kaštelanskih maškara i to zbog uljepšavanja stvarnosti, prešućivanja gorućih problema hrvatskog društva i države, favoriziranja sapunica, toleriranja golotinje, isticanja crne kronike kao najvažnijih i najznačajnijih događaja u zemlji, ponavljanje repriza reprize američkih filmova i domaćih serija… neprimjerenog zavijanja voditeljice s poklikom Vauuuu, okupiranjem javnosti emisijama Big brother i Mijenjam ženu… Tastamenat upozorava kaštelanski puk da zurenje u tu kutiju razdražuje ljude, manipulira njihovim osjećajima, iluziju prodaje za stvarnost, i zato, ako sebi želiš zdravlje, biž od televizije, drž se arje. Time se pokazalo kako je nepovjerenje prema medijima jedini pravi lijek i sigurnost da se sačuva zdrav razum u ovim hrvatskim bespućima. I naravno, narod se upućuje da razlučuje istinu od čarobne laži, dobro od zla, prazne riječi od djela… jer relativiziranjem tih kontrasta gubi se najelementarniji orijentir u životu. Gradska vlast te je godine podigla spomenik prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, ali nekako sramežljivo za spomenik visine od četiri metra. Međutim, Tastamenat je mišljenja da je spomenik mogao biti i veći, s obzirom što im je sve omogućio pokojni predsjednik, odnosno, ako ne misle tako, onda neka se podsjete stihova iz Internacionale Bili smo ništa, sada smo sve. U međuvremenu je i Kaštelanska Rivijera otišla na bubanj, time je postalo očigledno kako nismo bili dovoljno dalekovidni ni odgovorni u smislu daljnje perspektive tog resursa. Međutim, svaka je prodaja tek početak investicijskog puta, jer gloria se ionako pjeva tek na kraju psalma. Živi bili pa vidjeli! Ekološka situacija se popravila u gradu otkada nema Jugovinila, lakše se diše, a i Kaštelanski zaljev je čišći. Naravno, s druge strane se povećao broj nezaposlenih, a to je kažu cijena napretka Kaštela. Ostaje pitanje koliko je taj teret ravnomjerno raspoređen ili su ga u prvom redu platili otpušteni radnici. Gradnju Galićevih zgrada u Kaštelima Tastamenat komentira kako ih niko od vlasti nije ni vidija ni čuja, a kamoli da su o njima ča i rekli.

Godina je kao i uvijek duga i teška, a osuda je prokazala više krnji, Sliponju, koji je do jučer nosija opanke i koru slanine u torbi, a danas uživa u milijunima kuna u pretvorbi, sunce mu tuče pa zatvara oči, danas lopov više ne krade po noći. Drugi je bio Gluvonja, momak iz grada, a divojka mu sa sela, ogluvija u kafiću od narodnjačkih decibela, nema sluha za sirotinju, za patnju i sav jad, od Sabora do Nadzornih odbora, ubija ga rad. Treći je Kuconja, ima puno toga, al ne smi kazat, puno je lakše mučat i poštenim se prikazat, ma, iruda mi, ima puno toga, al van ne smin reč, puno je lakše pravit se kuco, pokupit prnje i uteč. Osuda ujedno napominje kako ni tsunamiji, ni nevere ni suzice ne mogu pokrenit te majmunske guzice, jer ako se odreknu svog oholog i taštog pogleda na svijet, onda bi bili oslobođeni od osjećaja nezamjenjivosti, a umjesto uzdi preuzeli bi jaram.73

Gore: ýitanje Tastamenta i osude. Dolje: Tradicionalni skupni portret s krnjom Lijevo gore: Krnje Sliponja, Gluvonja i Kuconja. Lijevo dolje: ýlanovi družine Marijana Jerkunica, Antonija Sabo, Anka Sabo, Katarina ûaleta, Ivanka Šiloviü, Marko Ljubiü, Boris Zec, Milka Prkut. Ispred: Božana Vrbat, Željana Mornar Deman i Marina Šiloviü

LUTAK 2006. Na lokalne izbore te godine izašlo je svega 32% glasača, očito su ljudi postali sve više indiferentni i razočarani našim političarima i njihovom politikom. Otkrivanje Tuđmanova spomenika 7. svibnja (na dan Titova rođenja) nije tekstopiscu Tastamenta ostalo neopaženo, jer taj datum posve zbunjuje, s obzirom da se isti spomenik mogao otkriti sedam dana poslije, 14. svibnja, na dan rođenja Franje Tuđmana. Zašto baš taj dan, ostaje enigma. Međutim, Tastamenat ovako nudi poveznicu između tih datuma, Jozo im u srcu, Franjo o koristi, takvi pripadaju pobjedničkoj listi. Te krnjevlaske 2006. godine ulice su dobivale nove nazive, uređivala se Cesta dr. Franje Tuđmana i to brzinom od jednog kilometra na godinu dana, za tekstopisca Tastamenta i puž bi više prešao za 365 dana. U gradu treštali su narodnjaci, ginuli ljudi po cestama, a kladionice su nicale kao gljive poslije kiše, mladež koja je u njih zalazila nije ni slutila da boca i kocka izjednačuju ljude u ovisnosti. U Kaštel Novome podignut je spomenik stradalim svećenicima u Drugome svjetskom ratu i poraću od komunističkog režima, ali s debelim zakašnjenjem. Iako su stari ljudi znali govoriti kako smo nekad ispred, a nekad kaskamo, ovaj primjer potvrđuje da se u Kaštelima više boje žurbe nego ljute zime. A zašto, to samo vladajući znaju, kao i zbog čega general Gotovina nije postao počasnim građaninom Kaštela. Međutim, ako ne možete noću spavati, jedna legenda kaže da ste budni u nečijem snu, da vas more brige poput krnje Lutka, jer je upozna Carlu i uvatija Antu u svome mandatu, plesa na muziku iz Haga. I zalud mu lipe šeste, kada mu nos stalno reste, i zalud govori da bolje živimo, ali mi to ne vidimo.74

Gore: Toþka EU žirafa, Nikša Tran¿ü, Grgo Miliü, Siniša Russo i Mario Rakela Dolje: Miljenko Kuzmaniü se penje na binu na portu u Kaštel Starom Desno: Krnje Lutak neposredno prije lomaþe

BAN 2007. Tastamenat aludira na proteklu krnjevalsku godinu i navodi da je bila taman po miri od sedan seli, u kojima se isprepliću gluposti i zatucanosti kada je u pitanju razvoj ili napredak Kaštela. Na primjer, Split je svoju rivu potpuno uredio i modernizirao i to ispred Dioklecijanove palače (tj. spomenika nulte kategorije pod UNESCO-ovom zaštitom), dok su kaštelanske rive postale neprocjenjive, nedostižne za takve projekte, jer njihova svrhovitost nije u sadašnjosti već isključivo u prošlosti. I zato, zaključuje Tastamenat, mi u Kaštelima takvu sramotu nećemo doživit, izuzev platformi po viđenom modelu u Kaštel Starome. Naravno, njima neće škoditi ni zagađenja zaljeva, kao što je bio slučaj ove godine kada je ulje isteklo iz spremnika Dalmacijavina. Posjet ministra poljoprivrede Kaštelima povukao je pitanje nad pitanjima, gdje su granice stvarnosti u njegovim izjavama o navodnjavanju Kaštelanskoga polja, jer odmah smo pred očima imali Misir, cviće, masline, vinograde, svakojaku intradu… I neće nan falit ni tičijega mlika, ističe tekstopisac Tastamenta, jer snovi su poput bogatstava, što ih više imaš, više plivaš u virtualnome svijetu. A tek najave o preuređenju hotela Palace s 5 zvjezdica, 440 soba i multimedijalnom kongresnom dvoranom ili hotela s luksuznim apartmanima na području bivšeg Jugovinila. Bile su to uistinu velike ideje za grad Kaštela i najava preokreta u odnosu na postojeću skučenost, jalovost i unutarnje podjele. Međutim, vrijeme sve iskrči što mu se nađe na putu, svaku izgovorenu misao i namjeru potvrđuje ili odbacuje kroz stvarnost i tu je kraj puta, u kojemu krive informacije imaju sedam završetaka, a istinite samo jedan. I naposljetku, osuda je iskristalizirala krnju, za kojeg na početku kaže: Bože mili, jel’ ovo java iliti san, po trgu se prdeca neki novi ban. Ustani bane, Hrvatska te zove, zove! Spasi sirotinju domovine ove! A na kraju, dohvativši doseg istine u njegovoj pojavnosti, osuda pred kaštelanskim pukom završava:

Biži krnjo smista iz našega grada! Dosta si nas mulja, laga i vara Daj ti nama kruva, A tebi eto igara!75

Gore: Toþka »Snjeguljica i sedam patuljaka«. Iva Botiü kao Snjeguljica Dolje: Ante Vuletin na konju te gradonaþelnik Ivan Udoviþiü i Mario Rakela u koþiji Desno: Krnje Ban prolazi pokraj crkve u Kaštel Šta¿liüu. U prvom planu, u ulozi poþasne straže, Dijana Jakovac (lijevo) i Silva Pajiü (desno)

NOA 2008. Ove krnjevalske godine, poklade i maškaravanje kratko su trajali, zato nemoj se žalostit kaštelanski puče, jer maškar i maškaravanja bit će priko cile godine, tješi ih Tastamenat i nastavlja, neće vam biti dosadno, a to će nam omogućit naši vrli političari, ali ne i bez računa, njima sad je lipo a ti puče plači, lipo li je živit na tuđoj grbači. Briga, pažnja i obzirnost postali su ključni pojmovi te krnjevalske godine, za mrtve su brinule određene novine, jer su mrtvi isplativiji, i zato ih se poštivalo kao žive. Naravno, nije izostala ni briga za najmlađe, time su dica iz vrtića u K. Štafiliću prebačena u hotel Palace, da se odmah u djetinjstvu uče kulturnom i urbanom stanovanju. Edukacija nije dvojbena, jer boraveći u ambijentu oronulog i posrnulog hotela najizravnije će shvatiti razliku između uspona i pada Kaštela. Štoviše, gradski oci time su ogolili srž same poruke, kako nijekanje pogreške, postaje dvostruka pogreška. Međutim, te godine nije izostala ni posebna zauzetost za kulturno uzdizanje stanovništva grada pod Kozjakom i to preko Kulturnog ljeta, koje je trebalo prodrijeti među svijest ljudi i preobraziti je u novo stanje duha – suvremenog Kaštelanina. Napori kulturnjaka često su se zapletali u vlastitim žalopojkama od izuzetnih postignuća do afirmiranja svega i svačega. A narod, neka bira u punini svoje slobode što mu odgovara. Istovremeno i NATO je pokazao posebni senzibilitet prema Kaštelima, kada su njegovi brodovi uplovili u Kaštelanski zaljev i tako produljili turističku sezonu, jer kad nema turisti, onda nema ni buke i držu se prikrižene ruke. I naposljetku, prokazan je krnje kao biblijski Noa, koji želeći da spasi narod od pokvarenosti ovoga svijeta, nije znao da mijenjajući sebe mijenja i svoje odabranike. I zato ga osuda na kraju krajeva žali. E, moj Noa! Znaš li koga si spasija od potopa? Tako ti duše! Nek se plode i množe! Samo neka piju, al neka više ne puše. Mogu te lagat za iste pare „Idemo dalje“, a mogu ti dat i sliku Tvoju će Arku, moj Noa, užgat, a oni će balat u šator u Resniku.76

Gore: Ekipa Štalije u povorci predvoÿena Joškom Gruicom Dolje: Voditelj Joško Vukšiü u išþekivanju i najavljivanju krnjevalske povorke na portu u Kaštel Starom Desno: Krnje Noa, a ispred njega stoje Irena Škojo, (?), Jadranka Dobriü (gore slijeva); Marko Tešija i Marko Grozdaniü (dolje)

ZMAJ 2009. Ta krnjevlaska godina bila je u pravom smislu riječi znakovita, bilježi Tastamenat, tako da su po Kaštelima postavljeni raznovrsni znakovi zabrane zaustavljanja, prolaska, parkiranja… pa ti dođi i prođi kroz grad, odnosno ne naiđi na rupe i semafore. I u isto vrijeme ostani miran, sabran i strpljiv, što se moglo protumačiti da je takva prisilna pokora u kaštelanskoj prometnoj svakodnevici postala poligon kušnje za stanovništvo Kaštela. A čovjek koji nije kušan ostaje nevješt i nezreo tijekom svoga života i često zarobljenik svoga iskrivljenog i taštog ja. To će biti od velike pomoći ne samo Kaštelanima nego i svima onima koji budu prolazili kroz naš grad. Oni će razviti vještine tolerancije, strpljenja, samokontrole i razumijevanja za tuđe vrludanje, umjesto prevladavajuće isključivosti, grintanja i svakojakog optuživanja, zamjeranja, ruganja i dvosmislenosti. Krnjevalska kritika problematizira koliko Željezara zagađuje, iako i sami priznaju kako to ne znaju, ali napominju da je uoči izbora zagađenje sve veće i veće. Zato tko ima uši neka čuje, a tko može neka razumije. Ni pauk služba nije bila pošteđena od maškara, jer sve funkcionira po principu pravde, ali zavisi s koje si strane. Uvođenje OIB-a također je aktualizirano, jer time smo svi postali brojke, samo što ih ne nosimo na uhu, navodi Tastamenat. U Rudinama se najavilo graditi novo naselje od 72 luksuzne obiteljske vile, ali, još jednom se potvrdilo kako se prerano radovati nije dobro u Kaštelima, dok ne dogledamo kraj onog što je započeto. Krnje je bio u liku klonirane nemani, Zmajček iz Savudrijske vale, nit je beštija, nit je ptica, mlatara krilima, nije se s njime šaliti, jer je donio recesiju, blokira pregovore, osporava granice, njegovo siktanje nije uvjerljivo, s jedne strane je bio gospodar neizgovorenih riječi, a s druge strane postao rob izgovorenih. Ti, kaštelanski puče, sada prosudi i ne zaboravi, da sve što odlučiš može postati most sutrašnje suradnje, ali i obrnuto.77

100

Gore: Miljenko Kuzmaniü i maškarana gošüa na bini u Kaštel Starom Dolje: Tonþi Mateta u povorci Desno: Krnje Zmaj iza krnjevalske družine Gornji red: Tonþica Puljas, Mira Radiü, Josipa Studin, Milka Prkut, Darija Pajdek, Ante Katinac, Špiro Treursiü, Toni Bartulin Red ispod u sredini: Ana Šegviü Ispod: Željana Mornar Deman, Gabrijela Periša, Nives Studin,Antonija Sabo, Anita Siriü, Maja Milan-Stude, Miljenko Kuzmaniü, Dijana Jakovac, (?) Djeca ispred: Rafaela Dujmov, Ivana Kužiü, Loreta Šegviü - Markuš, ýuþe: Špiro Raduniü, Domagoj Marinoviü, Desno iza: Marko Grozdaniü

101

MALI IVE 2010. Tastamenat prvi put postavlja pitanje ispiranja mozga u kontekstu mentalne higijene, aludirajući time na ideološke fraze lijevih i desnih, koji zagađuju duhovni prostor nacije i stvaraju podjele među ljudima. Štoviše, mnogo se toga već reklo, najavilo, prostrlo među kaštelanski puk, međutim, malo od toga je imalo nešto dugoročniju vrijednost, jer uglađene laži, manipulacije i lakrdija ničemu ne služe, osim onomu tko se s njima služi. Uvijek se govorilo o krizi, ali sada je nadošla ona prava kriza, na lokalnim izborima HDZ je izubio vlast nad Kaštelima, prvi put od uspostave demokracije u Hrvatskoj. To im može biti od velike pomoći, jer padanjem i ustajanjem i dijete nauči hodati. U Kaštelima se ponovno čula dugo očekivana pjesma Druže Tito mi ti se kunemo, od njegovih osamdesetogodišnjih omladinaca u Katoličkome domu u Kaštel Novome. Time se još jednom obistinilo kako njihove nostalgične suze nitko ne vidi, a pjesmu svatko čuje. Kaštela su još jednom proslavila 100. obljetnicu turizma, iako je kaštelanski turizam bio posve devastiran i ruiniran. Zato Tastamenat govori kako ovo žalosno stanje ne bi izdržao ni entuzijazam dr. Petra Kambera ili dr. Henrika Šoulavya, koji bi radije ostali u grobu nego gledali sramotu rastakanja poznate Kaštelanske rivijere. I zato se za kaštelanski turizam moglo reći da je poput nekadašnjih veselih noći i sujetnih tužnih jutara. Premještanje sudova otvorilo je više pitanja, je li broj stanovnika uopće bitan ili u Kaštelima nema kriminala, dileri, reketari, kamatari, bejzbol palic, divlje gradnje… Ipak, zlo je poricati mane, a još gore se s njima hvaliti pa su time Kaštela sve više sličila računalnoj igrici Alica u zemlji čudesa ističe Tastamenat. Radovi na brzoj cesti i Eko-projektu i dalje su bili aktualni, a prije spomenuti lokalni izbori imali su presedan u povijesti krnjevala, jer su se kambelovske i sučuračke maškare izjasnile za potporu ZNA SE. Time je izgubljena neutralnost maškara, a deklarirana politička pristranost, zato Poklade u Tastamentu bratskim udrugama poručuju kako se valja ponašati u takvim škakljivim situacijama, a to je ne činit ništa, jer smo mi maškare

102

i ništa više. Međutim, korijeni svih kaštelanskih nedaća (koje imaju i lokalne protagoniste) dio su širih zbivanja i procesa pa je krnje identificiran u središnjici, gdje je mali korak od Hipo banke do Hipo dječjih papica. I zato: Mali Ive plače, Pokaka je gaće, Ne smije ići kući, Jadra će ga tući, Druga dica mogu spati, Uskok će mu gaće prati.78

Gore: Krnje Mali Ive u plamenu na portu u Kaštel Starome Desno: Krnje Mali Ive u povorci

103

KRNJUŠA 2011. Godina je ponovno bila u znaku žene, zaključujemo po Krnjuši. Time je u posljednjih pedesetak godina donjokaštelanskog krnjevala treći put krnju personificirao ženski lik. Tajnovitost žene ima svoju dubinu, a u politici nitko ne posjeduje odgonetku njezine zagonetke, koju nije pametno iskušavati na političkome ringu spletkarenja. Nijemci poznaju zanimljivu poslovicu kako ni jedna ptica ne bi visoko letjela kad bi žene imale krila i zato žena ne govori sve ono što zna (iako se stalno maše krilaticom ZNA SE), ali, povijest nije zaboravila da su velikim vladarima vladale vladarice svijeta, prije ili poslije. Političke ambicije žene promaknu i najboljima i najdarovitijim poznavateljima ljudskih duša i zato su muškarci često od žena nadmudreni i namagarčeni, jer su podcijenili domete i snagu njihove borbe u ovome svijetu. Štoviše, muškarci ostaju nemoćni i nesigurni u ženskoj nedorečenosti, ali, zato Donjokaštelanski krnjeval nije podlegao ženskim čarima. U osudi je nepokolebljivo demistificira i prokazuje: Preživala naša Jadra cilu još Godinu jednu Niko je priko vode preveslao Nije žednu Rišila se svakog kog je našla S prstima u medu Bože moj! Nije on iz moje Stranke, sve je u redu! Ko nima za kruv Neka jede pašte i kolače Moš živit bez rada A moš radit i bez plaće. Ustajte bauštelci, Njemačka vas opet zove U Rvatskoj za te, druže, Nima ni rabote ni love. Ne svira fer, korumpiran, loš Taj stari HDZ, za jedan broš. Zaboravi Brisel, Vatromete boja Čobanice moja, Giljotino moja.79

104

Gore: Glazba Zrinski i toþka “Tito” Desno: Krnjuša s giljotinom meÿu kaštelanskim pukom i porukom “Svaka revolucija jede svoju djecu”

105

BRACO I SEKA 2012. Svaka godina je sve teža i teža, naglašava Tastamenat i zato se naš svit sve više okreće maškaran, jer ionako cijelu godinu vidimo više naličja nego lica. Istovremeno kaštelanska svakodnevica postala je opterećena politizacijom svega i svačega, tako je, primjerice, na tradicionalnom dijeljenju bakalara na Badnji dan u Kaštel Starome došlo do nepotrebne diferencijacije članova HDZ-a od ostatka svita, unatoč blagdanskomu ozračju i njegovim porukama mira. Naime, iz inata nisu jeli bakalar, niti time uvažavali pokroviteljstvo Grada kao krovne institucije lokalne samouprave, jer, koliko uopće znači ta institucija, ako oni nisu na vlasti. Odnosno, je li njihova stranka iznad grada ili svi predstavljamo taj grad po imenu Kaštela. To znaju mnogi u odnosu na one koji ne znaju. I ne samo to, uskogrudno ponašanje među njihovim članovima oduzima onaj elementarni polet, umrtvljuje i paralizira, a to nije izolirani slučaj nego postaje ograničavajuće stanje duha, koji živi u grču, jer su izgubili spontanost i nenavezanost u vlastitoj životnoj stvarnosti. U stranačkome miljeu, oni se fluidno poravnavaju, s kim se družiš, kakav stav imaš prema neistomišljenicima, slijediš li bezuvjetno politiku vrha itd. Čovjeku u takvoj političkoj mašineriji zatomljuju slobodu odlučivanja i zdrav razum. I stoga Tastamenat na koncu zaključuje: možda bi se koji HDZ-ovac i bija okusija, ali nisu bili sigurni je li Brce bilo pod video nadzoron, pa da ne bi bili očitovani od svoji drugov iz vlastite stranke. Štoviše, ako je ovaj slučaj bakalara bio u kontekstu stranačke stege, onda ga nisu mogli ni blagovati svojom slobodnom voljom. Egzistencijalna pitanja, devastirano kaštelansko gospodarstvo, rast nezaposlenih, odugovlačenje s konačnom realizacijom brze ceste i kanalizacijskog sustava, sve je ostalo u drugom planu, kao da ljudi ne moraju plaćati režije, kupovati hranu, obrazovati djecu... Osuda je identificirala krnju u dvojakom liku, koji gradi hotele i igra balote, nosi kosu na šubiote i federe, jahticom se ludira, napada Jugoslavene, a ni Marjan mu oku nije mrzak…80

106

Gore: KUD Ognjište iz Radošiüa s toþkom »Maþkare 2012.« Desno: Krnje Braco i Seka i krnjevalska družina. Gornji red: Špiro Raduniü, Tonþica Puljas, Domagoj Marinoviü, Miljenko Kuzmaniü, Mira Radiü, Marko Grozdaniü, Tonþi Mornar, Marko Ljubiü, Frane Klariü Donji red: Mijo ûaleta, Šte¿ca Vuletin, Ante Klišmaniü, Darka Jakovac, Marino Bevanda, Ana Serdarušiü, Dijana (?), Gabrijela Periša, Anita Siriü, Josip Deankoviü, Zvonimira Iviüev Sjede: Josipa Studin i Irena Škojo

107

ULAZAK U EU 2013. Evo nas u jubilarnoj, i to još izbornoj, ludoj 2013. godini. Jo, koja će to bit vesela godina. (…) Predizborni plan 21 od Kukuriku koalicije već je primašen, jer imamo priko 21% nezaposlenih ili blizu 400.000 judi oni šta sidu doma i ne radu ništa. Tastamenat ovom akutnom temom otvara pitanje svih pitanja, pravo na rad, egzistenciju, život i budućnost, pogotovo mladih generacija. Nažalost, negativni trendovi uhvatili su maha i u Kaštelima, koja su prešla 5.000 nezaposlenih. Štoviše, oduzevši ljudima rad iz njihovih ruku, oduzeli su im i kruh iz njihovih usta. Zbog toga su mnogi radnici dovedeni u neshvatljivi položaj, pogotovo kada znamo da su radije pristajali raditi i bez plaće, nego nikako ne raditi. I ne samo to, tim ljudima oduzete su životne perspektive, a to nije prazna riječ. Takvo je stanje poput kradljivca vremena, izgaranja osobnosti i lišavanja čovjekovih ovozemaljskih postignuća. A ti, puče kaštelanski, dokuči granicu između beskorisnog rada i nerada. Stoga su krnjevalske poruke iz pojedinih točaka u svoj svojoj sirovosti bile izravne i oštre prema političarima s obzirom na to da je rastuća nezaposlenost zakočila ili upropastila život mnogih pojedinaca. Istodobno biološki sat je nezaustavljivo otkucavao vrijeme, a mnogi su obespravljeni radnici godinama pa i desetljećima stajali na mjestu i slušali priče o iluzornim radnim mjestima. Zato je s krnjevlaske bine snažno odjeknula pokladna parola nema odmora dok traje obnova, puče kaštelanski, dok ne iznjedrimo vlastitu stvaralačku snagu za bolji grad od sedam sela. Naravno, bez političkih ambicija, već skrušenom molitvom upućenom sv. Nofru da vladajuće dovede pameti, da oni poštuju čast i dostojanstvo svog naroda, tj. da im daju posla i kruha. Ipak, nije izostalo ni optimističnih najava poput plinifikacije Kaštela, projekta uređenja donjokaštelanske obale, ali lopovluk je nadasve poprimao zabrinjavajuće razmjere. Lopovi su se posebno specijalizirali za krađu šentadi, šahti, kandelabri, banaka i pošte. Jednom riči, krede se sve – piše Tastamenat i zaključuje kako bi trebalo zaposliti sve nezaposlene da čuvaju Kaštela.81

108

Gore: Gradonaþelnik Josip Berket i Kraljica krnjevala u koþiji Dolje: Krnje Ulazak u EU s leÿa Desno gore: Nikola Radiü sa svojom speci¿þnom toþkom i porukom Desno dolje: Krnje Ulazak u EU u povorci

109

I. KAŠTELA PRIDE 2014. Ni jaka kiša koja je bez prestanka padala, nije omela sudionike krnjevalske povorke da odrade svoje točke i time održe kontinuitet. Opet ide Ive priko naše rive. S njime šetka Nadan, cili jadan. Zokija i Tomu za ručicu vode. Neće tako lako do slobode. Jedan u komori, drugi u vladi. Štuju sedmu Božju: Ne ukradi! Ko ih ne zna, pustija bi suzu, Čuvaju u Remetincu, jedan drugom guzu. Nas dva brata oba robijamo, Ne plač majko ako nastradamo! Ne turaj prste di ti nije misto! Sprida ili zada, dođe ti na isto. U ime Oca i u ime obitelji, Lipi li su ovi naši roditelji. Stići će ih zaslužena kazna. Bit će opet: Muž zadnji sazna! Porez na tlak, prirez na zrak. Bolje biti pijan, nego jak. I našemu Antuntunu eto, klima se Habor. Bilo bi mu boje da je odma iša u Sabor. Sve ča smo rekli na početku, recimo i na koncu. Ne daj Bože da svršimo u bosanskome loncu. I zato zapalimo ih ovde na Starosejskom mulu, Uz prekrasni pogled na novu Ćipikovu kulu. (Osuda Krnje)82

Gore i dolje: Krnje I. Kaštela pride 2014. Desno gore: Toþka »Nagrada za životno djelo« Miljenku Kuzmaniüu Desno dolje podmladak. Gornji red: Ivan Višiü, Božana Vrbat, Gabrijela Periša, Gabrijela Perkov, Lucijan Šuško i Marino Bevanda. Srednji red: Mia Grozdaniü, Mira Radiü, Ivana Špika, Zrinka Opuhaü i Ante Šuško. ýuþe: Kristijana Grozdaniü i Tomislav Rogulj

110

111

112

TOÄ&#x152;KE U POVORCI GOSTI

113

TOČKE U KRNJEVALSKOJ POVORCI Osim Tastamenta i lika krnje, ništa manje nisu važne alegorijske točke u krnjevalskoj povorci, a svojim porukama često više kažu od svake riječi. Točke Donjokaštelanskog krnjevala specifične su i jedinstvene po svojoj strukturi. Uglavnom su to satirički obojane žive karikature, sastavljene od pozadine koja vizualno prati sudionike – znaju se sastojati od par, pa sve do više desetaka sudionika. Skupno ih gledajući, moglo bi ih se definirati kao neku vrstu bizarnog satiričkog teatra, sastavljenog od četrdesetak malih, pokretnih scena, a publika je raspoređena duž čitave donjokaštelanske rive. Broj publike često prelazi deset tisuća, pa bi možda mnogi estradni umjetnici ili teatri dali tko zna što za tako veliku viđenost u svega par sati nastupa. Iako svaka točka mora prije nastupa biti prijavljena s kratkim opisom, katkad autori točaka znaju ići do degutantnosti, no uglavnom su to uvijek odmjereni nastupi. Te žive karikature, baš kao i krnje, kratka su vijeka, traju samo ono popodne na Pokladni utorak, a onda se, dok krnje još gori, polako

114

razmontiraju i nestaju, a sudionici pripremaju za maskenbal. No, poruke, one najjače i najupečatljivije svakako ostaju dugo u pamćenju. Valja napomenuti ono što i Stipe Vuletin Meto u svojemu intervjuu za Maškadur govori: Ondašnje maškare su bile puno grezije: komoštre, pancira; al je to ka sad kulturno. Onda se umaškaravalo kako bi ti trevilo - a to je neminovna evolucija, jer je tada jednostavno „bilo takvo vrijeme“, kriteriji su bili niži, publike je bio znatno manje, te su i poruke bile lokalnije (to su bila vremena kad je doslovce svatko svakog poznavao), a da bi vremenom, iz godine u godinu, sve većom zahtijevnošću, komoštre i pancira zamijenile znatno profinjenije scenografije i kostimografije, pa samim time i poruke postale jače, iako bogatstvo kostimografije zna imati i suprotan učinak, te zasjeni ono što su autori htjeli kazati.83

Gore lijevo: Satiriþni pogled na þlana vlade i uvoz i izvoz u poljoprivredi. Dolje: Toþka “Vjeþna im pamjat”, kritika Komunistiþke partije u jeku agresije na Hrvatsku. Na “tenku” Joško Radiü Gore desno: “Titanic”. Dolje desno toþka “Tarzan” s Jozom Grozdaniüem i Anÿelkom Škopljancem iz 1972. godine. Lijevo: Parodija ulaska Hrvatske u EU. Koþijom upravljaju Pave Biliü (lijevo) i Ante Vuletin (desno)

115

Gore: Faksimili popisa krnjevalskih toþaka iz 1980. i 2004. godine. Gore i dolje desno Grgo Miliü i Nikša Tran¿ü, kako autori toþke vide zasjedanje Sabora. Desno: Mario Rakela i Ivica Gruica s osvrtom na stanje u selu i slika ispod Neven Roguljiü,(?), Ankica Anteriü, Frane Ivþeviü, Stipe Raduniü i Iva Botiü s prikazom sve aktualnijeg stanja oko privoÿenja politiþara i gospodarstvenika USKOK-u

116

117

Gore: Plakat s prikazom putanje kretanja krnjevalske povorke iz 1997. godine. Dolje: Toþka “Vještice iz Rija” s kritikom na potpredsjednicu vlade, te Ivan Šimera i Tonþi Mornar u toþki “ýuvari stada” s prikazom odnosa Hrvatske i Srbije. Desno: Grupa iz Rudina s parodijom oko kule Cipicco, te dolje toþka “Carla i Ivo” koja progovara o primanju Hrvatske u EU, te se takoÿer dotiþe Haaškog suda.

118

119

GOSTI Na Donjokaštelanskom krnjevalu u povorci na Pokladni utorak sudjeluju brojne gostujuüe skupine iz Hrvatske i inozemstva, a meÿu njima dovoljno se spomeniti onih iz Italije, Slovenije, Rijeke, Zadra, Primoštena, Korenice, Trogira, Solina pa do onih domaüih iz susjednog Kaštel Kambelovca i Kaštel Suüurca. Naravno, tome je pridonijela i sama þinjenica da su þlanovi KKU Poklade sudjelovali na brojnim drugim karnevalima izvan Donjih Kaštela, a posebno na Rijeþkom karnevalu, gdje su svojim atraktivnim toþkama, likovnom izvedbom i snažnom satiriþkom porukom itekako bili prepoznatljivi meÿu tom masom maškaranih skupina. Stoga, i þlanovi KKU Poklade imaju obvezu kao dobri domaüini ugostiti prijateljske maškare, no i kroz sve te gostujuüe skupine i za-

Veseli Oldtimeri iz Rijeke.

120

dovoljstvo njihovih þlanova sudjelovanjem i prijemom same udruge Poklade, te i kaštelanske brojne publike, dogaÿa se još jedna razina promicanja Kaštela, ne samo u turistiþkom pravcu, veü i kulturološkom, društvenom, pa i edukativnom, kroz upoznavanje domaüih i stranih gledatelja s oblicima pokladnih djelovanja drugih gradova i zemalja. Gostujuüe skupine svojom kostimogra¿jom, razigranošüu i kontaktom s publikom, daju još jedan sloj bogatom šarenilu Donjokaštelanskog krnjevala. Svake godine zanimanje raznih skupina za nastup na Donjokaštelanskom krnjevalu sve je veüe, s obzirom da postaje središnja manifestacija ne samo u gradu Kaštela nego po svojoj atraktivnosti i u širem okruženju Splitsko dalmatinske županije.84

Gore lijevo: Karnevalska udruga ýiket iz Rijeke, Cirimigini iz Solina i Pikiüi iz Rijeke Gore desno: Gošüe iz Korenice s toþkom Crne udovice, Udruga Puntamiškog krnjevala iz Zadra i maškarana skupina iz Primoštena

121

Gore lijevo: Solinjanke, Puntamika iz Zadra i Cirimigini iz Solina. Gore desno: Gosti iz Sinja, u sredini i dolje skupine iz Rijeke Desno: Skupina Kampanel iz Kaštel Suüurca i dolje Polantana iz Kaštel Kambelovca

122

123

Gore lijevo: Vuþari iz Kaštelanske Zagore, Otoþki didi iz Sinja i gosti iz Trogira Gore desno: Draške maškare, gosti iz Ptuja (Slovenija) i grupa Rašpin Jute iz Trogira, na þelu s popularnim Valom Desno: Rijeþani i slika ispod - gosti iz talijanskog grada Mirandole

124

125

STIPE VULETIN METO

126

ANTE DOBRIÄ&#x2020; CANCULINA

127

STIPE VULETIN METO (1913.-1997.) Stipe Vuletin Meto, utemeljitelj i doživotni predsjednik Kaštelanskog krnjevalskog društva Poklade, rođen je 26. svibnja 1913. u Kaštel Štafiliću. Kao mladić uključio se u Puhački orkestar Bijać čiji su glazbari organizirali i pokladne zabave. Preuzevši 1931. godine vodstvo štafiličkih maškara, brzo postaje najmarkantniji lik kaštelanske satire. Od tada počinje razdoblje u kojemu će Meto objediniti sve maškare u Donjim Kaštelima i konačno dovršiti proces oblikovanja pokladnoga programa. Time je nastupila Metova era koja je trajala punih 60 godina i dala najsnažniji pečat Donjokaštelanskome krnjevalu. Na žalost, njegovi nastupi s Pokladnog utorka nisu sačuvani jer ih Meto nije zapisivao, nego bi seoske dogodovštine tijekom godine bilježio tek kao podsjetnik za njegove nastupe na krnjevalskoj bini. Bez priprema i razrađenih pismenih predložaka - to je bio Meto, alfa i omega krnjevala u Donjim Kaštelima. Njegova pojava, originalnost i humor s lakoćom su privlačili ljude. Dapače, njegov istup se uvijek iščekivao s velikom nestrpljivošću jer Meto ne bi nikoga poštedio ni preskočio. Interpretirao je kaštelansku i širu stvarnost bez ograda - uvijek kritički, objavivši cilon svitu kaštelanskon ča se to kome desilo ili udesilo i ča nas je sve tišćilo u minuloj godini. Istodobno, nije popustio sedamdesetih godina ni pritisku bivšeg sustava da se održavanje krnjevala prebaci u vrijeme Korizme. Godine 1990. Meto se povukao iz krnjevala s navršenih 77 godina života i punih 60 godina maškaravanja. Mnogi bi mu glumci zavidjeli na brojnim ulogama: Cezara, Diogena, Matije Gupca, Ginekologa, Pometa, Svetog Jurja, Mojsija, Maharadže… Na kraju, 1990. godine okrunjen je za Kralja, jer je uistinu bio Kralj kaštelanskih maškara. Međutim, da bismo imali što potpuniji uvid u njegov život, neizbježno je navesti i ostala zanimanja: zemljoradnik, kotlar, pilač drva, prodavač staroga željeza, glazbar, kapetan Nogometnoga kluba Kaštradina, stočar - i bez tadašnje mirovine. Čuvajući sjećanje na Meta, dugo ćemo pamtiti njegov nenadmašni lik koji je ocrtao Veselko Andromak (opraštajući se od Meta u ime Gra-

128

da Kaštela) riječima: Njegova bistrina, lucidnost, srdačnost i oštroumnost, smisao za humor i satiru nadahnjivala je generacije Kaštelana kroz dugi niz godina. Bio je kroničar, komičar i opsjenar, kritičar i orator, korektan i konkretan, ozbiljan i otmjen, s narodom i uz narod.85

Gore: Stipe Vuletin Meto kao djeþak s ocem Vicencom. Desno gore: Stipe Vuletin Meto kao kralj, u pratnji Mira Grgina (lijevo) i Jakše Tran¿üa. Kao udovica, okružen Mirom Grginom, Ivanom Iviüem i Jakšom Tran¿üem. Dolje desno: Meto u pokladnoj mirovini. Slijeva: Branko Glumac, Ivica Peran, Miro Grgin, Meto, Marinko Jakovac, Mate Biluš Gagiü, Goran Smojver, Ivica Bartinoviü Vjeko Eþiü i Nikola Radiü (iza desno)

129

RAZGOVOR S METOM OBJAVLJEN U PRVOM BROJU MAŠKADURA 1990. • Je li iza rata bilo maškaravanja i je li bilo otpora od vlasti? - Jednu godinu su nas činili (tad općina nije bila u Sućurcu), ali su nastojali da ne bude na poklade, nego jednu nedilju kašnje (u Korizmi) i onda su nan dali bakalara. Bija je jedan iz Kambelovca. Branko Carev, komunista, bija je veliki mraz, led. Bilo je svita, ali ne ka obično jer ni svit ne voli kad nisu poklade, ali je nan bija led! A drugu godinu nisu nas ni zvali, niti smo mi slušali nji. A jednu godinu nan je zabranija Zekan svirat muziku štafilićku jer smo svirali Lenjinov marš, a to nije bilo zgodno za taj dan jednom velikom Lenjinu. Posli toga glazba dugo nije učestvovala u krnjevalu. • Otkad se svit maškaraje u Kaštilin? - Svit se maškara otkad i Kaštela postoju. Najviše su se umaškaravali Štafilićani i Nejajani, a Novljani manje. Ondašnje glazbe „Svačić” u Starome i „Bijać“ u Štafiliću bili su nosioci maškarada. To su bila hrvatska društva. Plesovi su bili u Starome u Kandija Bepa, u Štafiliću u Šantića, u Novome u Žanića. Sićan se da smo svirali na nikin maskebalin ja, Canceta, Deman i otac od žene mu. Samo za izist i popit. • Ko je vodija maškare prije vas? - Prije mene je vodila maškare štafilićka glazba. Pravili bi krnju i sve ostalo. Pokojni Pijo stari umaškara bi sinove (izmrčija bi ih), stavija in lazanjure - pušketine, a bili su sirotinja. I onda bi drža govore u Štafiliću na rivi, a bija je i Luka Tancala koga bi mekli na krnju, ali bi i krnju napravili. To ti je bija jedan siromaj koji bi doša jer se tu naji i napije. Stavili bi mu oko vrata kolajnu od lugani (nika vrst kolači) i on bi to sve izija! Ja san priuzeja 1931-1932. godine. Bija je pokojni Baja i štafilićka glazba, bili su tu još pok. Pura, Šanko, Njoko, i ja san priuzeja od nji. Tad se nije išlo kroz donja sela, tek od rata. Sićan se, jedne godine se zapalija krnje na kraj Nejaja iza potoka, a nosija

130

ga je pok. Tegeto i još dva-tri stara čovika. Obukli su bili tunike crkovne i to je bilo svega i svašta. Godine 1941. se napravila velika krnjuša u Matasovi, u Starome kod »Valova« igrališta, pravija je pok. Butorac, stari momak. Tad smo ja i on jašili na konjin i držali smo govor sa konja isprid Nanela, sada Pajceka. Ondašnje maškare su bile puno grezije: komoštre, pancira; al je to ka sad kulturno. Onda se umaškaravalo kako bi ti trevilo. Sićan se, jedne godine je cila glazba bila obučena ka udovice, a izmrćeni. Jedne godine su pok. Canceta i pok Šare uvatili maloga miša i obisija ga Canceta na se, pa su ga najzad izili malo jedan, malo drugi, jer ka maškare su, pa triba činit čuda - ludosti. Za vrime rata su mi jedne noći odnili mazgu, pa su je svu piturali, a rep joj je bija ka ugor, nikako tvrd. Tako joj je rep sta do prolića. Pitaj Boga s kin su oni to zalipili. Ja san ga čistija, ali zaludu. Četrdeset i druge smo ja i Vinko Cirojkov bili u poju, gnjoj cijamid nasipali. Pa smo, kako smo se

išporkali od te prašine, a bija je dan od poklad, pa smo išli kroz selo od Zvonka Babina gostione, s mazgon i kozon, koje smo isto posuli i stavili in kularine. Talijani su za nan pod puškan i tu su nan plaćali pit talijanski vojnici, i eto tako smo se mi umaškarali i kad se nije smilo - za vrime rata. Posli san iša u partizansku muziku. Kad san se ponovo oženija, tila me žena odvratit od maškar pošto-poto, oću reć uozbiljit, i tako me za poklade dovela u Knin kod njezina strica. Koja me je uvatila nervoza! Sa svakin san se svadija, svakome san beštima, vriđa i onda je vidila da me je boje ostavit na miru i da me ne može odbit jer mi je to u krvi! Dvajstiosme smo bili muzika štafilićka u Splitu, jer su zabranjene bile maškare i ples u svin Kaštilin. Tad je Žic poginija. Bili smo pozvani od Društva Cukuni, a to je bija ka komunistički bal di je sad kino „Tesla”. Tu smo svirali na balu cilu noć. Prid svanuće smo odili po Splitu jer nije bilo broda Kozjak. Tek je iša u 1 uru, a mi smo u Šakića u nikoj

Gore: U prvom planu Stipe Vuletin Meto u ulozi Jana Smita, Ante Dobriü Canculina i Branko Glumac 1974. godine. Lijevo gore: Stipe Vuletin Meto i Bože Kutleša na maskenbalu 1970. godine. Lijevo dolje: Metova svakodnevica - velike vijesti u malome mistu

131

gostioni obidvali tripice. To su nan platili ti cukuni i tu smo se pogodili s njima da idemo u Brač na Supetar po krnjušu. Onda smo išli brodon u Split. Tamo nas je dočekala nika braška glazba, slaba, a mi sa broda udri, bubnjaj. Tu su nan darovali dva dupina, to ka niku počast. Kad smo ukrcali krnjušu, onda smo išli u niku gostionu. Tu su nan dali jist sira, pršuta i pit koliko oćeš. a to je najglavnije, ka svi vinari... Kad smo došli u Split, cili je Split bija umaškaran i u plamenu. To je bilo nešto! Sve je bilo puno bomboni, bulini, korjanduri, svega. Tu nas je dočekala vojna muzika umaškarana i vatrogasci. To je bilo 2-3 dana pri Pokladnoga utorka, a napravili su ga za Pokladni utorak. Ples je bija u Sokolani. Tu krnjušu je pravija niki majstor Rendić. A ime Meto san dobija baš ti dan u Splitu. A nadija mi ga je Lovre Kupusinov, još je živ. Zato jer mi je sve smišno bilo i bija san vesel, jer san doša u svit i to kod koji đavli! I kod Peškarije mi je Lovre reka: „Vidi ča se Meto Ćurkov raspištoljija«. Tad san ima petnajstak godin, a zna se da su Ćurkovi mučljivi.

• Ko van je pomaga oko krnje i Tastamenta? - Kad san ja priuzeja, klapa je bila pok. meštar Jere, Karlo Domujškin - Frane, Toma Novakov i Bažoka u mome dvoru, niko vrime u Drinovića dvoru. Jedne godine smo napravili krnju od bačvice od 2 tolitra. Ples bi održali u Šantića. U Žanića na Čistu sridu bi spremili bakalkara. Iza rata, četrdeset i sedme san opet počeja spremat krnjeval. Demobilisan san 6. 2. 1947. i onda me uvatija Svetin, milicajac, pa smo pisali u općini di su stale učitejice. Bili su tu Filicijo Zokićev, Jere Bućanov i tako bi se to spremalo. Ivo Cvitić je isto učestvova u tome. Jedne godine smo išli sa Ivon Cvitićen na bal i odveli smo Miju Dadina. Namazali smo Miji lice medon i onda smo mu turili glavu u siknicu perušine, pa se je skoro udavija jer mu je perje išlo u nos i justa, pa se je na novskon Brcu pra, a mi mu ne daj, jer smo tili da taki ide na ples u Majmunski raj. • Je li se kogod najidija radi čitanja?

Gore: ýitanje Tastamenta 1970. Slijeva Felicijo Puljas, (?), Stipe Vuletin Meto, Mijo Studin, Ignacijo Tran¿ü, (?) i Ante Žaniü. Desno: u ulozi Hitlera 1973., na maskenbalu. Stoje: Nenad Jakovac, Meto, Drago Šimetin i Boško Lonþar. Sjede: Ante Dobriü Canculina i Ivan Zokiü

132

- Al nisan bija na sudu 2-3 puta! Bija je i Canculina, i Injacijo Pirinov! Svaki put bi se to suđenje završilo u cirkusu i smijadi. • Kako je Panto iz Trogira završija u naše maškare? - Posli Prvoga svjetskog rata, 1922.-1923. godine Panta su dobili Lušićani na lutriji u Trogiru. Kako je tribalo pinez, stavili su Trogirani Panta u kašun. Dobija ga je Relja Ivan šta je drža gostionu. I otad je stalno bija u maškaran u Kaštilin, uvik bi doša sa cvićen. • Je li se krnje svake godine zapali? - Je, osin jedan put kad su zabranili naši općinari. Krnje je bila Dujka i zapalili smo joj tilo u Nejaju. a glavu nismo. Tako da će ta jedina sačuvana glava od krnje svršit u muzej ka vridnost, a je i bila beleca! A, sad san se sitija za skandal, kad me je na kuću napalo 1971.-1972., kad me Ruža Jakinina izvriđala radi dinara koga su vatrogasci gasili. A i vinograd su mi jedan put isikli! Kad smo jedne godine pisali Tastamenat, bilo nas je puno u kužini, nisi se moga maknit, a svak oće govorit! Da je Canculina pok. Dragi Šimetanci-

ji kartu i olovku i posla ga vanka neka se izjasni i onda vrati, ali Drago nije moga izvanka otvorit vrata, pa je sta vanka 2-3 ure! A ti sastanci i dogovori bili bi po cilu noć, a Joža je kuca na mašinu. Tu su bili Cvitić, Injacijo, Ećić, Zokić, Ušćina, pok. Škoto... Jedne godine smo išli u Split na krnjeval. Da nan je »Jugovinil« 2-3 kamiona, pa smo na jedan ukrcali i mazgicu i kar. Pomet san bija za vrime Savke i Tripala, te godine, ka čistka. Te godine san već ima uniformu za Napoleona, ali gledajuć Dnevnik, pala mi je ideja Pomet i tako mi je žena priko noći sašila novu monturu. Četrdeset i osme godine san jema pirliju na glavi sa dvi žaruje velike na njoj pa je govor počeja ovako: »Moj ćoravi narode, progledaćeš kad i moje žaruje prosvitlu«. To san mislija na politiku. Inače, sve bi se spremilo za jednu večer. A ja san to kupija po cilu godinu. Zapišiva bi u teku. Zna bi se probudit priko noći kad bi se čega sitija, pa se digni i zapiši. Ispočetka nismo nosili tekst na cenzuru u miliciju, a kasnije se i to moralo. Jedne godine se je zadnji čas odnilo, tako da nisu ni pročitali ništa, jer nisu

133

134

imali vrimena, jer je povorka tribala počet. Inače nan je milicija uvik izlazila naruku. Posli jednog čitanja su mi došli da in dan kartu šta san čita, ali san je izgubija, nidir je ispala. Nisan in ni da, pa mi poslin nisu ni tražili. Sada je već drukčije. A kad smo nosili pok. Vinka Cirojkova u kapsi onda je u kapsu di je leža stavija bačvicu i šijun tako da je svak pija ko je tija. Zamalo su ga bacili u more u kapsi! Zadnji par godin san sve pripustija mladoj generaciji, jer san stariji čovik i došlo mi je u Boga više, razbolin se svaku godinu za maškare. Ipak san ja 60 godin u maškare!

• Jeste li dobili kakvo priznanje? - Jesan, lani od Socijalističkog saveza, a ove od SlZ-a za kulturu. Boje bi bilo da mi dadu bar osiguranje, jer poslin svega, a osin toga bija san i u partizanin i mobiliziran do 6. 2. 1947., pa niman niti socijalno osiguranje. Ako ne ništa, šta san 60 godin činija budalu od sebe, a to san činija od gušta, a ono bar šta san sačuva jednu tradiciju koja je svudir izumrla osin ovde u Donjin Kaštilin. • I dokle još u maškaran? - Dokle me bude zdravje služilo, nadan se do smrti. Već više godin ja ne radin ništa, ali mi je drago što vi mladi držite do mene i poštijete me, zato najviše još i učestvujen u krnjevalu.86

Gore: Stipe Vuletin Meto, okružen krnjevalskom družinom nakon spaljivanja krnje, sedamdesetih godina prošlog stoljeüa. Gornji red: Mladen Matas i Joško Gruica (?) Drugi red odozgo: Roko Puljas (?) Stipe Raduniü. Treüi red: Ivan Taraš, Ivica Bogiü Dolje: Ignacijo Vrtlar, (?) Jakša Tran¿ü, (?) Stipe Vuletin Meto, Jozo Grozdaniü, Ante Dobriü Canculina Lijevo gore: S Ignacijom Tran¿üem i u društvu Felicija Eþiüa kao statisti u ¿lmu Lijevo dolje: Jedna od Metovih bilješki, koje je on vodio na papiriüima tijekom godine, kako bi mu došla neka zamisao, te na jednom od maskenbala, predvodeüi kolonu. Iza njega Luka Dujišin

135

ANTE DOBRIĆ CANCULINA (1915. -2005.) Meštar Ante Canculina, svi su ga znali jedino pod tim imenom. Uz Stipu Vuletina Meta svakako najosebujnija figura Donjokaštelanskog krnjevala; ili, točnije bi bilo kazati, osebujan u svojoj osobenosti, a čega je uvelike bio svjestan, ma koliko glumio da nije. Pa ako je Meto proglašen Kraljem maškara, Meštar Ante bi bez problema mogao nositi titulu Kralja osobenjaka, ali u najpozitivnijem smislu. Uvijek vedar, sklon šali, ali jednako tako i upuštanju u žučljive rasprave, ako ne bi bilo po njegovu - a činilo se da nikada nije po njegovu, što je zapravo bilo samo dio Meštrove igre i zabave. Za neupućene je njegov nastup mogao odavati dojam svadljivosti, no za sve koji su ga poznavali, a takvih je nemali broj, Meštar je bio neka vrsta dobrog duha krnjevala, na svoj način izdvojen iz mase, a opet nužno i čvrsto za nju uhvaćen. Gdje god bi se pojavio, tu je uvijek bilo smijeha, jer je Meštar Ante svojom neposrednošću,

otvorenošću i rječitošću imao čudesnu moć uveseljavanja okoline. I on, baš kao i Meto, umaškaravao se, kako se to kaže, čitav svoj život. Krnjeval je bio jedno od njegovih najvećih veselja. Ako ne bi znao kako će se umaškarati, za sebe je uvijek imao lik »maškara naopako« (naprijed ocrnjen čađom, a na leđima bi bila maska). Za sebe je volio kazati da je travar i da pomoću viska proriče sudbinu, traži zlato, nalazi novi lijek protiv side i raka. Obzirom na Meštrovu vitalnost do duboke starosti, možda neki njegovi recepti doista imaju smisla, makar samo u osnovi, ali u čitavoj toj kompoziciji zbilje i mašte nitko nije bio sklon ničemu njegovu povjerovati, već je sve bilo shvaćano kao šala. Tvrdio je da će se maškaravati do svoje 95. godine, no nedostajalo mu je još pet godina da se ostvari to njegovo »proročanstvo«. Umro je 2005. u devedesetoj godini života.

Gore: Meštar Ante i Nenad Jakovac u jednoj od svojih toþaka u krnjevalskoj povorci.

136

137

138

KKD/KKU POKLADE

139

KKD POKLADE Donjokaštelanski krnjeval ima dugu tradiciju maškaravanja, na što upućuju i povijesni dokumenti još iz dvadesetih godina 19. stoljeća. Kontinuitet dugoga trajanja rezultirao je osnivanjem Kaštelanskog krnjevalskog društva 1988. godine, i vjerojatno u tome vremenu jedinog registriranog društva ovakvog tipa u Jugoslaviji (tada društvo, do promjene zakona, kojim društva postaju udruge). Glavni ciljevi KKD Poklade bili su upravo čuvanje, njegovanje i održavanje krnjevalskih običaja, drugih narodnih običaja i tradicija a među prioritetima također je u Statutu navedeno propagiranje etnografskih vrijednosti, narodnih običaja i tradicija stanovništva. Društvo je u svome djelovanju pokrivalo širi spektar aktivnosti, zbog čega se pristupilo osnivanju specijaliziranih sekcija, odredilo njihove nositelje i naposljetku zaduženja. Članom KKD Poklade mogao je postati svaki radni čovjek i građanin. Možda s današnjeg 25-go-

dišnjeg vremenskog odmaka ovi navodi iz Statuta sadrže i dalekovidni značaj s obzirom da nekadašnja radnička jutra imaju sve iluzorniji karakter u odnosu na suvremena kretanja broja nezaposlenih u Kaštelima. Na Osnivačkoj skupštini izabrani su članovi Predsjedništva društva: Mate Biluš Gagić, Doris Čiček, Vjeko Ečić, Miro Grgin, Ivan Ivić, Nenad Jakovac, Marinko Juras, Dejan Kotevski, Ivica Peran, Srećko Peran, Gordan Poparić, Roko Puljas, Nikola Radić, Mario Radunić, Stipe Radunić, Zoran Radunić, Goran Smojver, Ivo Zokić i Tihomir Čulafić. Za predsjednika Društva izabran je Stipe Radunić, njegova zamjenika Marinko Juras, za tajnika Vjeko Ečić i za počasnog doživotnog predsjednika Stipe Vuletin Meto. Uostalom, ažurnost Društva već 1989. godine bila je očita s obzirom na 29 održanih društvenih sastanaka i uredno vođenim zapisnicima.88

Lijevo: Faksimil dijela zapisnika KKD Poklade od 27. sijeþnja 1989. godine, koji svojim dnevnim redom govori o kritþkom osvrtu na protekli rad, a istodobno projicira dogaÿanja za nastupajuüi krnjeval Desno: Popis sekcija KKD Poklade formiranih pri društvu na prvoj sjednici od 27.11. 1988. godine

140

POPIS SEKCIJA KKD POKLADE Sekcija za propagandu i informiranje Izrada i distribuiranje plakata za manifestacije Društva Vodi računa o popularizaciji Društva Vrši video snimanja svih manifestacija Vrši fotografiranje svih manifestacija Formira foto arhiv Vrši distribuiranje ulaznica Sekcija za istraživanje kulturnog i etnografskog nasljeđa Vrši prikupljanje povijesnih materijala Ostvaruje suradnju sa Zavodom za folkloristiku iz Zagreba Organizira tematska predavanja u okviru djelatnosti Društva Organizira izložbe Održava kontakte s društvima sličnih djelatnosti Sekcija za sportsko-zabavni program Organizira sportska takmičenja Organizira umjetničke večeri Vrši iluminaciju Organizira vokalno-instrumentalne sastave za manifestacije Sekcija za organizaciju maskenbala Vrši nabavku i prodaju lutrije Osigurava salu Organizira prijevoz Sekcija za dječji krnjeval Vrši organizaciju povorke Koordinira točke u povorci Surađuje s odgojno-obrazovnim ustanovama Organizira ples dječjeg krnjevala Sekcija za veliki krnjeval Organizira povorku Organizira limene glazbe pri povorci Vrši koordinaciju točaka Usmjeruje rad organizatora točaka Vrši izradu Tastamenta Izrađuje binu Organizira nabavku razglasa

Sekcija za organiziranje cvjetne povorke Vrši nabavku cvijeća Izrađuje cvjetne aranžmane Organizira povorku Vodi računa da u povorci budu zastupljeni običaji i etnografsko nasljeđe našeg kraja, kako bi se turistima prikazao dio narodnih običaja s našeg područja Sekcija za opremu Đardina - K.Novi Nabavlja materijal Postavlja i oprema stolove i sjedaća mjesta Vodi računa o pravovremenom i sigurnosnom postavljanju električne energije Organizira snabdijevanje vodom Vodi računa o higijensko-tehničkoj zaštiti prostora Sekcija za prehrambene poslove Nabavlja i priprema jelo i piće Organizira prodaju istih Organizira zakuske za sudionike i organizatore manifstacija Sekcija za izradu i opremu simbola velikog krnjevala Nabavlja i vodi brigu o racionalnom trošenju materijala Organizira i sudjeluje u izradi krnje Oprema točku vezanu za počasnog predsjednika Društva Oprema kočiju, kao prvu točku u programu povorke Organizira i oprema limene glazbe Sekcija za ONO i DSZ Organizira rad Društva na principima koncepcije ONO i DSZ Surađuje sa OSNO SO Kaštela Surađuje sa GSUP-om Split Surađuje sa DPO SO Kaštela i DPO MZ Donja Kaštela Surađuje sa društvenim organizacijama općine Kaštela Vodi računa da pravovremeno traži suglasnosti, odnosno dozvole SUP-a za organiziranje povorki i manifestacija vezanih za rad Društva

141

142

Predsjednici KKD/KKU Poklade:

Gore: Društvo je 1988. godine odlukom Mjesne zajednice dobilo svoje službene prostorije, i to da bude sve u ironiþnom, grotesknom i pokladnom stilu, u javnome zahodu kojega su vlastitim sredstvima i snagama adaptirali i uredili. A bivši SUBNOR, koji je takoÿer tada tražio prostorije, odbio je prihvatiti da se smjesti u zahod, za njih nedoliþan prostor89. Lijevo gore ženski dio ekipe u pripremi tkanina za šivanje maski. Gornji red slijeva: Željana Deman Mornar, Jelica Škopljanac, Snježana Duišin, Nada Šüurla, Ivanka Šiloviü. Donji red: Iva Botiü, Antina Puljas, Ankica Anteriü, Ana Iviþev i Luce Deman Mornar Lijevo dolje priprema za toþku »Snjeguljica i sedam patuljaka«. Akademski kipar Robert Joziü crta portrete sudionika na njihove trbuhe. Slijeva: Robert Joziü, Joško Iviþev, Marinko Šiloviü, Ana Iviþev i Stipe Raduniü

Stipe Raduniþ Sreþko Peran Nikola Radiþ Ivan Kuzmaniþ Nikola Radiþ Marijo Rakela Nikola Radiþ Ante Klišmaniþ Nikola Radiþ

1989. - 1991. g. 1991. - 1993. g. 1993. - 2001. g. 2001. - 2003. g. 2003. - 2005. g. 2005. - 2007. g. 2007. - 2011. g. 2011. - 2013. g. 2013.

143

Kaštelanska krnjevalska udruga Poklade postala je 1999. godine članica Saveza Udruga karnevalskih gradova Hrvatske i članica svjetskog saveza FECC-a (Fundación Europea de Ciudades Carnavalescas - Udruga europskih karnevalskih gradova). Dugogodišnji član Poklada Marko Grozdanić, dopredsjednik je FECC-a, a KKU Poklade bila je domaćin Skupštine Hrvatske udruge karnevalista koja se od 11. do 13. listopada 2013. održala u Kaštelima, u hotelu Resnik. Na Skupštini je sudjelovalo 27 udruga iz raznih hrvatskih gradova.90

Gore: Marin Zokiü, Nikolina Raduniü, predsjednik FECC-a Tonþi Marega, Ante Karanušiü, Ivica Supin. Ispod: Ivica Supin i Tonþi Marega Desno: Odluka Saveza udruga karnevalskih gradova Hrvatske o primanju KKU Poklade kao ravnopravnog þlana 1999. godine

144

145

MASKENBALI Nakon naporne krnjevalske povorke, pročitanog Tastamenta, kada se krnje propisno osudi i sigurno zapali, njegovom lomačom krnjevalska fešta ne završava. Tek nekoliko sati nakon slijedi, za neke, i najzabavniji dio - maskenbal, tradicionalno završni događaj Donjokaštelanskog krnjevala. Između dvaju svjetskih ratova održavao se u prostorijama Zadruge u Kaštel Starome (tj. Majmunskome raju), a onda u restauraciji Plavi Jadran (koji je u međuvremenu srušen), pa u hotelima Palace u Kaštel Starome, Resnik u Kaštel Štafiliću te Medenoj u Trogiru, šatoru u Resniku, a zadnje dvije godine u šatoru na mjestu nekadašnjeg Plavog Jadrana u Kaštel Starome.91 Za dobru atmosferu brinuli su se razni izvođači - spomenimo VIS Maestrali na čelu s Marinom Terzijom, najdugovječnije maskenbalske zabavljače, zatim i neke etablirane estradne zvijezde poput Trija Gušt, Berekina, Mladena Grdovića, Mila Hrnića, Jasmina Stavrosa, Gego benda... Iz godine u godinu nastojalo se zabavu podignuti na višu, kvalitetniju razinu, nekad više, nekad manje uspješno, čemu su uglavnom kumovale loše socijalne prilike. Maskenbal je danas, istina, zadržao svoju formu, pa i dobar dio one davnašnje vesele razigranosti i istinske bezbrižnosti sudionika u okviru te večeri - na maskenbalima su mladi i stariji doista ostavljali svoje brige i nestajali u tom šarenom svijetu, poneseni glazbom, pa trajalo to i svega nekoliko sati. Jedini uvjet za maskenbal je - biti umaškaran i to tako da te ni rođena mater oli otac ne poznaju. A vaja se dobro umaškarat i zato da moš učinit koji dešpet, a da te niko posli ne more za to krivit. Štoviše, bilo je više nego zabavno plesati potpuno umaškaran, s recimo nekom drugom potpuno umaškaranom osobom, pa je bilo i takvih plesnih parova za koje ne samo da promatrači nisu znali tko je tu muško, a tko žensko, i je li tu uopće netko muško, odnosno žensko, nego ni same maškare nisu znale plešu li sa ženom ili s muškarcem, a da ne govorimo koliko drugih uzbudljivih tajnovitosti su te maske krile, od neodređene dobi plesnog partnera i drugih osobina. Bilo je i bizarnih situacija koje se prepričavaju kao »biseri« maskenbala, među koji-

146

ma je i događaj kad je muž otišao na maskenbal, a žena pod izlikom bolesti ostala doma. I muž je na maskenbalu čitavu večer plesao s jednom ženskom maškarom, a da nije znao da pleše s vlastitom ženom, koja mu je te večeri skinula vjenčani prsten s ruke, i potom ga dočekala doma s prstenom na noćnom ormariću.

Gore: Veliki maskenbal u hotelu Medena, u Segetu Donjem, na koji su, osim kaštelanskih, dolazile i maškare iz Splita i Trogira

Gore: Meto i Canculina u pjevaþkom zanosu na maskenbalu 1974. godine. Dolje: Neponovljiva atmosfera za stolom glavnih aktera Donjokaštelanskog krnjevala 1973. godine. Slijeva: (?), Boško Lonþar - ýita, Žaja (konobar), Ante Dobriü Canculina, Zlatan Vuletin, Drago Šimetin, (?) i Stipe Vuletin Meto

147

Gore: Vjeko Eþiü, Marin Jakovac i Ivica Svalina Dolje: Mira Radiü i Nikola Radiü Desno: Joško Gruica (posve desno, þuþi) s veselim društvom na jednom od maskenbala U sredini: Veseli “vlak” u šarenilu maski Lijevo dolje: Ankica Anteriü, Lela Smojver i Goran Smojver Desno dolje: Gošüa iz Rijeke, Miljenko Kuzmaniü i Dijana Kokeza na maskenbalu

148

Na maskenbalu se tradicionalno priređivala lutrija, a mnogi dobici bili su šaljivog karaktera, poput zidarske žlice, radničkih rukavica, paste za parkete... Godine 1989. prodana je 721 lutrija što ponajbolje ilustrira i posjećenost samog maskenbala. Prije, u stara doba, kad bi otukla ponoć valjalo je poći doma – poklade su završile i počinjala bi Korizma. Od Čiste sride četrdeset je dan vajalo postit, ne pivat, ne balat i spominjat se da si praj i da ćeš se u praj priobratit. Danas su maskenbali, htjeli mi to priznati ili ne, što zbog drugačijih materijalnih htijenja, što zbog globalne površnosti, izgubili svoju osnovnu ulogu, spomenutu na početku, jer očito je da se vremena na svim razinama mijenjaju, za neke okrutno, za neke pak neophodno i neprimjetno, ovisno o senzibilitetu, starosnoj dobi ali i percepciji vremena. Zanimljivo je da na današnjim maskenbalima imamo glavninu sudionika umaškaranu, ali nemaskiranu, otkrivenih lica i identiteta, za razliku od prijašnjih maskenbala kada je najvažnije bilo skriti se iza maske, a što govori o stanovitoj promjeni svijesti građana, što je, kako se čini, samo inertno stanje praćenja globalne svijesti, velikim dijelom nametnute elektronskim medijima – internetom u prvom redu. A kad smo kod interneta i maškaravanja možda nije zgorega primijetiti suprotnost nemaskiranim, a maškaranim sudionicima maskenbala – nickom (nadimkom, izmišljenim imenom) maskirane milijunske mase koje anonimno nastupaju po raznim forumima i portalima osjećajući se puno slobodnije od one fizičke, negdašnje maskiranosti na plesu, slobodnije i uvredu nekome podariti nekažnjeno i skriveno iza virtualne maske, pa se valja upitati postaje li stvarni svijet oko nas doista virtualna maškara. No, unatoč svemu, KKU Poklade nastoje svake godine očuvati maskenbal kao dio svojih pokladnih događanja, kao dio tradicije koji je ugrožen, no ipak, gledajući mlade snage uključene u rad KKU Poklade, ne i u opasnosti od nestajanja.92

149

150

MAÅ KADUR

151

MAŠKADUR Nedugo nakon osnivanja KKD Poklade, već sljedeće 1989. godine pojavila se ideja o pokretanju donjokaštelanskog pokladnog lista u kojemu bi se moglo pisati o krnjevalskim događanjima, ali isto tako bez zadrške i o svim aktualnim problemima koji su mučili stanovništvo iz godine u godinu, pa se tako, listajući Maškadur, i te kako mogu iščitati po godinama gorući problemi. U prosincu 1989. na Resniku u vikendici Branka Glumca okupili su se Stipe Radunić, Vjeko Ečić, Marinko Juras, Žarko Đugum, Goran Smojver, Mario Radunić, Miro Grgin, Nikola Radić, Branko Glumac, Robert Marić, Frane Baras kako bi dogovorili koncepciju lista. Sastanak se preselio u novouređene prostorije u Kaštel Novom te su tamo dogovarani detalji i svakome, prema afinitetu, dana zaduženja za prvi broj. Tu je i pala odluka da se list zove Maškadur. Profesor Frane Baras za deseti, jubilarni broj Maškadura piše: »Kao da je bilo jučer, kad smo u prosincu 1989. okupljeni (uz girice i bržole) na Brankovoj haciendi u Resniku poveli razgovore o pokretanju prvog kaštelanskog pokladnog godišnjaka Maškadur. Listajući danas prvu desetinu Maškadura, možemo iz humorističko satiričkog ugla pratiti političke i društvene promjene proteklog desetljeća. Dovoljno je pročitati Uvodnike i godišnje Tastamente da bismo kao u krivom zrcalu dobili odraz zbivanja i stanja u Donjem i Gornjem Gradu, ali i diljem Lijepe naše.« Već u prvom broju pisac Uvodnika spominje ono što nas u budućnosti čeka: »Je da smo maškare, a oli i oni drugi nisu maškare, samo je razlika ča su oni svaki dan maškare i svake večeri skidaju maske i postaju obični, mali, pokvareni, pohlepni, samojubivi judi… A mi smo maškare samo jedan put u godini, i još javno priznajemo da smo maškare, a sve ča uništimo, to je oni bidan krnje, za razliku od gori navedeni maškar (cilogodišnji) koji ćedu, još malo, sve uništit, a samo će krnje ostat u komadu.« Za Maškadur je osnovno što i krnjevalskoj povorci - naglašena britka satira. U 25 godina malo tko od javnih osoba je ostao »pošteđen«. Bilo je i ljutitih reakcija, pa i onih najgrubljih - fizičkih

152

nasrtaja, prijetnji i slično - ali to je očekivano za ovakvu vrstu tiskovine koja svake godine, uporno i dosljedno, »izvrće rukavicu naopako« i pokazuje drugu stranu medalje. U Maškaduru su surađivali i surađuju mnogi: karikaturisti Tonči Kerum (osnivač Berekina), Nikola Listeš, Marko Ivić, Petar Čavka, Miljenko Romić, Branko Efendić, Slobodan Butir… Pisanom dijelu također su obol dali mnogi poznati autori, poput Anatolija Kudrjavceva, Frane Barasa, Đermana Senjanovića, Mladena Vukovića … Tekstove o povijesti maškara redovito ispisuju Marin Vuletin, Mladen Domazet i Vladan Vuletin... Maškadur je na svojim stranicama ugostio Pomet, Berekin, imotske autore, bračke glende, te jednako tako bio i ugošćen u Pometu, Berekinu i još nekim tiskovinama. Stare kaštelanske glende dolazile su od Radojke Baldić Đugum, koja je bila i lektorica lista. Za grafičko uređenje u početku su bili zaduženi Žarko Đugum, Dragan Stojković i Miljenko Romić, a kasnije, zajedno s uređenjem lista, ispisivanja glavnine tekstova, izrade foto-stripova, praktično od samog početka, Robert Marić preuzima i grafičko uređenje. Glende i šale, te Pitalice, uglavnom dolaze od članova Poklada Marinka Jurasa, Mira Grgina, Miljenka Klarića, Stipe Radunića, Vjeke Ečića, Nikole Radića, Joška Strižića, Miljenka Jurasa i ostalih okupljenih oko Poklada. Zbog svojeg, u pravilu, oporbenog stava prema aktualnoj vlasti, ma koje ideologije ona bila, često je Maškadur znao biti okvalificiran orjunaškim, komunističkim, klerikalnim. Uglavnom, prozivan i od vlasti i od oporbe, gotovo da je vremenom, paradoksalno kako samo može biti u neuređenu društvu, preuzeo ulogu dežurnog krnje za sve negativno što se događalo u Kaštelima i Hrvatskoj, a na što je godinama uporno i dosljedno ukazivao. Štoviše, kritičnost i pronicavost Maškadura predstavlja ponajprije misao malog i običnog hrvatskog čovjeka naspram restauracije političke svemoći, selektivnosti, podobnosti i “kulture laži”, koja odbija priznati realnost i posljedice vlastitih zastranjenja.93

NASLOVNICE I UVODNICI

1990. Poštovani puče, drugovi i drugarice, gospodo i gospodarice! Evo nas u godini bez četiri ništice (a bogami i nule), zafaljujući našen barba Anti (Markoviću, zna se). Je, lipo je to, mora se priznat, ča nas je rišija barenko te četiri nule (a bogami i ništice), ali još boje bi bilo, ali ko bi to izveja (ne bi svi programi s ovoga svita), kad bi nas uspija rišit i svi oni ništic (a bogami i nul) ča se izdaju (da izdaju, pa malo) za asove, a svi skupa ne vridu ka goli as (može i špadi) u trešeti. A ti asov, odnosno ništic, odnosno nul, ima na tone i ne moš ji tek tako olovkon prikrižit. Usput rečeno, oni su prikrižili nas, obični svit. Ali kvragu i politika, eto in je, pa neka se cipaju, ka za sebe i svoje guzice (i žene i dicu i unuke i svašta). Nego, ka ča imate nepriliku vidit, počeli smo i mi. Rekli smo, kad može svaka pizda, zašto ne bi i mi. Oli nan ča fali?! Je da smo maškare, a oli i oni drugi nisu maškare, samo je razlika ča su oni svaki dan maškare i svake večeri, kad dođu u svoje

skromne vile, skidaju maske i postaju obični, mali, pokvareni, pohlepni, samojubivi judi. A mi smo maškare samo jedan put u godini, i još javno priznajemo da smo maškare, a sve ča uništimo, to je oni bidan krnje, za razliku od gori navedeni maškar (cilogodišnji) koji ćedu, još malo, sve uništit, a samo će krnje ostat u komadu. Daklen, ka ča smo rekli, EVO NAS. Najprije smo, ka ča je red, osnovali svoju stranku, pa smo onda, evo i novine izdali, oli kako se to lipo reče, glasilo. Je, to van je ovo ča držite u ruci. Ma ne to doli, nego ovo ča čitate. E sad, zašto stranka!? Zato, jer danas ako nisi stranka, niko ne drži do tebe. Danas je to u modi, isto ka ča su u modi nike povijesne riči i izreke. A moda je moda i triba je se držat, je li. A i takvo je vrime da vridi samo jedno pravilo, a to je da nema pravila, može svak radit ča mu je voja. Onda zašto novine?! Novine smo napravili da se malo sitimo bivši krnjevali i oni najboji glendi i šal, a još smo vas naumili zasmijat s novin šalan, glendan, karikaturan i raznin zajebancijan. Eto, neka ovu godinu ovako, a dogodine kako bude.94

1991. Štovane dame i gospodo, Evo mene opet u ova pridratna vrimena (a može bit da su već i ratna, dok vi ovo čitate). Kako nan je brzo prošla ova godina — dok izgovoriš „tenk“! Biće to radi puno događaji. Jemali smo izbore, di su jedni glasovali, a drugi glasali. Pobijedili su ovi ča su glasovali. Tako smo lipo dobili novu demokratsku vlast koja nan je obećala blagostanje, koje smo i dobili. E, dobili smo, ča se čudite!? Dobili smo lipo radne knjižice u ruke, pa sad lipo ne moramo ništa radit nego samo šetat i spavat, a di ćeš većega blagostanja od tega! Dakako, nisu ga još svi dobili. Jema još oni ča moraju radit i to po novome evropskome radnon vrimenu, ča oće reć od mraka do mraka, da se ne moraju kad dojdu doma zamarat faturetan. Puno in je olakšan život, vaja priznat. Dođu doma s posla, obidvadu i večeradu skupa, naslonu se na kauč i čitaju novine. Ko jebe

153

1992.

vrtal, poje, vinograd; ko će sad još poć i kopat! Eto, ča van je europsko radno vrime — radiš i odmaraš, a kad dojde oni za vodu, oli za struju, oli za smeće, lipo se zaključaš i rečeš da te nima doma. A još nan je lakše sad kad znamo da smo svoji na svome, pa nan je i puno lakše otkad se ukinija verbalni delikates. To oće reć da možemo balit ča oćemo, ma isto nike stvari nije priporučljivo govorit. Tako van je to u svakoj demokraciji. Nima više ni moralno-politički podobni — jema samo nepodobni. Kako je puno judi prominilo bandiru i uvidilo kako su cili život bili zavedeni, tako je sve manje nepodobni. To su oni ča su uvik uz vlast ili ne daj bože na vlasti, ma kako se ona zvala. Oni su uvik dosljedni svojin načelin, a osobito vladajućin. Ta će vrst jedina priživit. To je i dokazano. U slučaju nuklearnoga rata, jedino će gaštapani ostat živi. E, pa neka in je uzdravje! A priživili smo i balvan-revoluciju, jedinstvenu u svitu. Biće i to spada u demo(n)kraciju. To je ono kad lipo voziš tonobil i nikad ne znaš kad će izletit koji balvan na cestu s puškon u ruci i zapucat. Eto, ja toliko, u nadi da ćemo se i dogodine vidit i sa željon da van ne bude ka ča mislin da će van bit.95

154

Judi moji, jesmo se napatili. Da napatili! Tukle su nas beštije u svu šesnajst. A ča smo jin učinili? Primali smo ji doma, gostili ji, častili, tumačili jin da lumbrak nije šaran, brinili se o njijovin ženan ... A oni nama bombe. Je, bidni su bili ugroženi ka i oni Stamatović, glavni od tornja na aerodromu, biće bidan jema malu plaću, pa je navodija avione i još je tija bacat napalm, napalilo ga dabogda, njega i cilu mu bratiju. Ma, JEBA NJIMA PAS MATER! Ča se ja iman bojat koga. Kankare ji rastočile, patule crnice in došle, apoteka in menza bila. Malo su nan zla učinili! E, ali neka mi se javidu kad dođu na more. Je, malo prikomorgen. Zavijale su sirene, trčalo se u skloništa, plakalo se i vikalo. Više se apaurini popilo nego u deset godin. Je, bilo je i manji falinki oko organizacije, ka recimo oni dan kad je počelo pucat i rebumbavat. Svit je uletija u skloništa, a za jedno dvadeset minuti počela je sirena svirat (za ti dvadeset minuti moga nas je sve đava odnit). E, ali u sklonište nisu trčali oni ča su prije barufe išli u Sloveniju, Italiju i ostale Amerike. Svit

ji je osuđiva da su vaki i naki, da su kukavice, da su utekli. A to su zapravo sve domoljubi koji su išli ća da bi napravili mista za izbjeglice, da ne bude gužve. Ma svit je krivo svatija. A djelovale su i peta i šesta i sedma kolona. Širili su glasine da se nema oružja, da se nemamo čin branit, ča totalno apsalutno ne odgovara istini. Oružja je bilo, zna se i di i kolika mu je bila cina u markan. A ko je nama kriv ča nismo tili poć u čovika doma i potrošit koju ijadu marak za domovinu. I kako nesrića ne dolazi sama, baš onoga dana kad je bilo najžešće, zarobljen je naš selonačelnik tj. presjednik općine g. Andromak u Divuljan (ma nije on presjednik općine u Divuljan, nego je on kaštelanski presjednik, samo san tija reć da je bija zarobljen u Divuljan). Pričalo se i da je pogođen i da je na samrti reka: »Čuvajte mi Kaštela!«. A svit ka svit. Bidan čovik, jedva je živu glavu izvuka od one beštije Strugara, dabogda zemju noktima struga (ma ne on, nego Strugar). A peta, šesta, sedma i ostale kolone i stupci su razglasili da se pomoć za izbjeglice prodaje, da se boji komadi nosidu doma i dilidu rodbini, pa čak i lipe kožne jakete. A ča sve zlobnici nećedu izmislit. Eto, ja bi toliko, ma sve me straj da nisan opet ka i lani napisa čako nepodobno, pa da se ne najidi ko iz CK, pardon, tija san reć, koji od ovi naši lokalni bogovi, jerbo mi je lani bilo zaprićeno i to pismeno, nakon ča me se javno prozvalo (kajen se) da san boljševik i orjunaš i svašta, da se ne igran s demokracijon jerbo bi moga dobit po prstima (a di ćeš demokratskije, je li).96

voriš iz grada Kaštela. A onda te čovik opet mora pitat a iz kojega si sela, a ti rećeš iz Lušića oli kojega drugoga. A čule su se i svađe oko toga koji će bit glavni grad Kaštili. Dakle, koji će bit glavni grad jednoga grada. Svašta se može čut u našega svita. Pridlagalo se i da se zovemo Herceg-Kaštela, ko zna radi čega! Dobili smo i metro. I to kakvi metro! Nima takvoga ni jedan grad na svitu, budite sigurni. O njemu samo toliko, jerbo su mi rekli da buden kratak. Ča se humanitarne pomoći tiče, tu smo u redu, i to na svakon kantunu. Dili se roba, spiza, sve živo, i još malo pa neće nikome ni tribat radit, nego samo stat u red, ženu poslat u drugi red, a dicu u treći. Di ćeš boje! Blagostanje! Ča će ti pinezi kad sve dobiješ na ruke, a za duvan se snađi - moš prodat štako od onoga šta si dobija, oli se minjat ka u doba robne razmjene. Nego, sad san se sitija, a di nan je predgrađe? Da nije Split? Trogir? Ma, reka san već da je teško tu bit pametan.97

1993. Štovani građani i građanke, ka ča znate, postali smo grad, a isto još uvik imamo naši sedan seli, pa je to puno zgodno. An, pardon, dužan san jednu napomenu, a to je da ovo pišen prije izbori iz tehnički razlozi, jerbo triba vrimena da se novina štampa, ali ja ionako mislin da sve zna se, oću reć - ujedinjena kršćanska ljevica oli tako nikako. Ali kvragu i politika. Vratimo se na naš grad. Je to lipo kad te ko pita odokle si, a ti odgo-

155

1994. Ako se još sićate lita, bila je velika suša i svi smo puvali i molili Boga da dabogda potop. A onda je doša potop, pa smo svi molili Boga da dabogda suša. A ko bi ovome narodu udovojija!? A svit je i daje osta đavli i zločest, pa je svašta balija. Jo svita! Tako su zli jezici opet govorili kako humanitarna pomoć ča stiže u jednoga našega popa završije po butigan i prodaje se, a mi dobro znamo da su to laži i klevete, jerbo di bi to jedno sveto lice činilo, takvi kriminal?! A svit ka svit, rekli smo već! Kad smo već kod popi, eto, recimo, na vjeronauku u školi, jednon popu se malo omakla ruka, pa je slučajno udrija učenikovon glavon oba klupu i zli jezici odma dodali da mu je izbija i ništo zubi. A, Bože moj, poleti čoviku ruka! I sad su odma dica počela — jo, đavle dice — govorit kako je drugi pop ča isto predaje vjeronauk humaniji jerbo samo izvučije uši i lomi prste, a oti prvi je eto počeja i čunke razbivat. Gremo daje. Je, dogodilo se još ništo. Redukcija. I baš smo se bili lipo privikli na šterike i sitili se stari vrimen, a oni nan — a nije prošlo ni šest miseci — odma pustili struju, tako da nan je tribalo barenko misec dan da nan se oči priviknu na svitlo. A bilo je i dosta krešimenti. Ali ta poskupjenja nas nisu

156

puno zabrinjavala jerbo svaki put kad bi obilatije krešilo došla bi direktiva da se čistu skloništa, pa smo svi molili Boga samo da opet ne zapuca, a neka krešiju koliko ji voja. A jedan put su priko radija — bit će to bilo koje manje poskupjenje — rekli da su proglašene mjere pojačanog opreza. Je da nan to nije bilo baš najjasnije, jerbo, ka oće reć, u skloništa van još ne triba bižat, a doma van i nije priporučljivo stat, pa smo bili ka malo zbunjeni, ali isto nas nisu zabrinjavala poskupjenja. Ča ono još? Aha! Ako van slučajno ispada kosa, oli obrve, oli brkovi, oli trepavice, nemojte se ni zato sekirat. Ma to van je sve od našega bivšega Jugovinila, a sada Inavinila i kako se još ono zove. To oni tamo bacaju radioaktivnu šljaku u more. A di ćedu š njon?! Kad može kanalizacija, može i radijacija. A sigurno vas veseli i ovo ča su se lipo sporazumili, pomirili i deboto izjubili oni gori naši i oni iz Srbije. Neće nan falit turisti ovo lito, pa zato na vrime sprem’te, sprem’te sobe, i ako jemate kojoga izbjeglicu u kući, potirajte ga za učinit misto turistima. Jo, ča će to bit lipo vidit se š njima posli toliko godin, pa ćemo lipo u ladu, uz bevandu mi njima pričat kako nan je bilo u skloništu i di su sve geleri letili!98

1995. Gospodine preseravajući, dame i gospodo, radnici i seljaci, neradnici i seljačine, drogaši i lulaši, luđaci i luđakinje te ostala mnogobrojna sirotinjo. Puno svita je dobilo telefone, ali puno svita je i ušćuglo nogu u jaman i konalin ča ji je pošta prokopala - pa ostavila, a ostavila nan je i one male betonske stećke. Kad će se to sve zatrpat i izdretit, e to van ni Đekna ne zna. A šta nije pošta, prokopa je Vodovod, i to tako da kad iskopaju, zemju ostavu di je, oli ako je blizu more, jarnu je u more. I metro nan se udunija. Više ne vozi. Nije rentabilan. A proradit će opet, oćete li se kladit? To van je pomalo čudna pruga, ona je rentabilna samo prid izbore, pa neka je i mukte. Vozit će ona opet. Idemo daje. Čini se da dragoga Boga najviše štuju divjaci i huligani. Kako?! A lipo! Za svaku Badnju večer (i prije) potroši se toliko eksploziva da bi se moga osvojit Knin, a od oti eksplozij svi kaštelanski porti

1996.

su toliko rastreseni da nećedu izdržat još dvi oli tri Badnje večeri. Ajmo ća. Ako se pitate zašto prošloga (i ne samo prošloga) lita na našin plažan, radi zagađenja, vlasti nisu izvisile tabele »Zabranjeno kupanje«, odma ćemo van reć: To je zato da bi se svit moga kupat. E, ča se čudite? A tuševi nisu radili da se ne priladite kad izađete iz teploga mora, pa pod ladnu vodu. A plaže niko nije čistija da se opet ne šporkaju, jerbo ko je toliko lud ić čistit plaže kad se zna da ćedu se s prvin jugon opet zašporkat. Eto, i to smo sredili. Gremo daje. Kaštela bi tribala dobit priznanje od Društva za zaštitu životinj, jerbo di ste vidili da toliko pasi šeta slobodno po selu, oprostite, gradu, i da slobodno možedu ujist koga oćedu i niko in neće ništa. To van je isto ka i sa ovin neregistriranin autan šta divjaju kroz naš grad. Policiju ne zovite, jerbo ne možete reć registraciju kad je i nemaju, pa ji onda policija ne može ni gonit. Bespravna gradnja i nadogradnja napreduju u sve šesnajst, po sistemu daj-daš (marke, zna se), i o tome nećemo više. Drago nan je da smo dobili naj-Kaštelanina i naj-Kaštelanku i ča su obodvoje iz Lušića i ča je pokrovitelj bija »Ketering Zračne luke Split«.99

Imamo Kaštela! Ali isto tako u tin našin Kaštelima imamo svega i svačega. U ekološkon pogledu prilično smo napredovali, ka ča se vidi iz priloženoga mora i zraka. I ča se ima Lipa naša (ma ne mislin na Lipu našu Hrvatsku, nego na Lipu našu ekološku udrugu), i ča se ima bunit kontra zagađenosti, radijacije, fekalij, vinilklorida, žive, cimentne prašine i ostali hranjivi materij, kad su nan se plućice i jetrice i svi organi na to naučili, pa bi nan bez toga bilo neobično, možebit bi se svi porazbolili, a vako partiju samo oni ča još nisu navikli. Mogla je gospođa Ivna nabavit još i čako brodice ka oni divjaci iz Greenpeacea, pa se vozikat po Zaljevu, pa još i skočit u znak protesta. E, da je bilo! Kako svaki grad jema svoga sveca zaštitnika, niki pametni judi su pridložili da naš bude Gospe od sedan žalosti. Mogu reć da ideja nije loša. Male butige niču ka gljive posli kisele kiše, ali zato velike firme gredu ća, pod stečaj, a onda u privatne ruke, i to obično u ruke od »oni ča su ji i upropastili. Ruku na srce (ma ne svira himna, nego se to tako reče), naši uvaženi općinari osvitlili su nan

157

grad. Je da još tu i tamo pokoja štradica nije osvitljena, ali sve u svemu i svačemu, imamo vanjsko svitlo i tu jin svaka čast. I sad nema straja da će te koji lupež oli manijak napast u mraku. Napast će te po svitlu. A to je velika razlika. Bogu fala, više se puno ne puca po našemu gradu, ali se ispalije. Ma jeste li vidili koliko je svita ispalilo! To je došlo ka zarazno, ka gripa. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš - jer je na Rabu. Tu bi se tribalo zamislit. I na kraju bi još reka da je u ovi zadnji pešest miseci palo desetak litar kiše manje nego kad je bija prošli POTOP. Ali nemojte se bojat.. ma nisan vas tija plašit. Je da je Nostradamus predvidija da će dogodine, ma ništa, ništa... Budite vi meni zdravi i veseli.100

158

1997. Ma vidi kako su štampaduri falili, pa su umisto UVODNIK, napisali UVOZNIK, a ja van ništa neman sa šenicon ni sa brašnon, jerbo da iman, sad ne bi bija ovde nego bi me za kaznu meklo na koji lipi položaj. Kako se počelo svakon selu dilit status grada, bilo bi najboje da i naši sedan seli svako za se bude grad, a Kaštela bi mogla bit županija. To bi bilo puno zgodno. I prošle je godine palo kiše za jedan pristojan potop. Ali, sva je srića da su naši gradski oci sredili cestu i odvode, pa možemo bez straja, odit po njoj, oću reć vozit se - ako imamo gondulu. Ma vidi, evo sad mi je palo na ovo malo pameti, zašto ne bi Kaštela organizirala prvenstvo u kajaku jednokleku na divjin vodan po staroj kaštelanskoj cesti. Ča se turizma tiče, tu smo od svi gradov i seli na moru najboje prošli. Dok su se druga turistička mista mučila i znojila s pustin gostima, mi smo se lipo na miru kupali i sunčali bez nji, samo naš domaći svit. Vidi se da se oni skupi turistički prospekt o Kaštelin isplatija. Je, isplatija se, pitajte one ča su ga pravili. Da ide na boje, govori i sanacija “Inavinila” i ostali firmi, pa će tako još koja stotina svita ostat bez posla i moć će se pridružit onin ča od prije šetaju, pa čedu svi šetat, ma ne protestno, nego onako za gušt. Ali će zato Zavod za pečatiranje povećat proizvodnost. Evo, evo, još malo pa ću bit gotov. Ma vidi, tučedu me po glavi. A moran još rič-dvi. A tek Eko-projekt. Ča ćemo tek onda procvitat. Ma ča procvitat! Prolistat ćemo svi. Pa kad nan još dođu kruti i ostali radioaktivni otpadi, pa ko i nije ćelav otpade mu kosa. Divota! Evo, još izbori i gotovo. Ka ča znate, ovo je izborna godina, pa je tako i ovo nesriknje Društvo Poklade (HKKDP) odlučilo provest izbore i to za presjednika. A vidit ćete na daljnin stranican, kandidirali su se sve sami viđeni ljudi. Stalno ji viđate po selu, tj. gradu. Eto, nema više mista, pa vas pozdravjan i želin puno jubavi i zdravja, a pinez kako bude.101

1998. Moran vas odma upozorit da dobro pripazite kad ča dodajete, recimo u vrime obida rečete ženi: Dodaj mi ti komadić kruva od jučer. Ako vas čuju nadležni, odma ćete platit porez na dodanu vridnost - jerbo van je žena dodala kruv, a kruv je vridnost. I sve tako. A palo mi je na ovo malo pameti ča je ostalo, zašto ne bi i Kaštela tražila svoju autonomiju. Kad može oni Pauleta doli za Istru tražit, možemo i mi. Oli su oni ča bolji od nas. Ča bi nan falilo. Mogli bi lipo živit, jerbo imamo sve ča nan triba. Imamo turizam, industriju, kulturu, ribarstvo, parkirališta...a sve. Evo, samo od turizma koliko smo inkasirali češki krun, mogla bi cila Kaštela živit. A imamo i vrhunske kadrove u tome poslu. Eto, recimo, konobari u Resniku, ma to je divota kako otmjeno radu svoj posal. Prošloga lita poslužija nas je jedan s cigareton u ustin, ali je pazija da nan pepel ne upade u piće; a kasnije je drugi doša naplatit, a puna mu usta - bidan je taman ništo prizalogajija, a mi ga sad zajebajemo da nan dođe naplatit. Ali je isto doša, fino i kulturno, pazija je da ono ča mu se cidi iz ust ne pade kome na majicu i kako nije moga govorit, na mote smo se dogovorili koliko imamo platit. Govorin van ja,

odma se vidi da su to sve probrani konobari najviše klase. A kakvi gosti, takvi i konobari, je li. A kad smo već kod Resnika, triba spomenit i jedan manji incident, kad su se Česi i Poljaci deboto potukli, jerbo da je Poljacin posluženo manje spize nego Česin, a sve to jerbo su Česi plaćali masniju cijenu (desetak marak - koja masna zarada, a), a Poljaci ništo manje od nji, pa - koliko si platija, toliko ćeš pojist. E, ali to se u Palacu ne može dogodit, jerbo nan je jedan od glavni ljudi toga hotela reka da oni imadu posebnu prostoriju, doli u podrumu, ako jin slučajno zaluta koji bogatiji Nijemac, pa ga odvedu doli i dadu mu da ždere koliko može, ali ga Česi i Poljaci gori ne možedu vidit. A ča se bolnice tiče, to nama ne triba. Kaštela su prema službenin izvorin na prvome mistu i po broju oni bolesti - ma znate koji. I ča će nama bolnica? Mi smo se na te stvari navikli ka na priladu. Puno vas pozdravljan i želin dobro zdravlje, a najviše da nan Bog poživi našega dragoga šjor Škegru i njegove kolege koji su nas tako sredili, da ćemo vječno pantit njijov lik i djelo.102

1999. Dragi puče kaštelanski i svekolika ruljo, dame i gospodo Hercegovci, cijenjeni prstaci i pizdice, evo mene i desetu godinu zaredon, pa san dok ovo pišen meka i kularinu, a obuka san i veštit od prve pričesti. Ova naša poznata uzrečica poviše Uvodnika van je živa istina, pa san i ja ka malo maka, jerbo deset godin u Kaštelin van je ka sto u drugon gradu, pa mi slobodno čestitajte. Fala. Prvo, ka ča je i red, triba pofalit našu vlast koja je za samo pet milijuni kun, koliko jon je i odobreno, sredila Kaštelansku cestu tako da je ne moš pripoznat. Ne samo ča je asfaltirana po ciloj dužini, nego su meknuti i semafori skupa sa zebran koje su za tu priliku posebno dopremjene iz Afrike. A staza za pješake je napravjena u rekordnon roku. I sve to za samo pet milijuni. Ko nije bija odavno u Kaštelin, kad vidi cestu, odma misli da je doša diko na Zapad, recimo u Zambiju oli koji drugi Zambezi. I Sveti Otac se cilo vrime zlamenava dok je prolazija i govorija: Bože dragi, pa di ovoga još ima! A kad je sa tako malo pinez sve to napravjeno,

159

2000.

možete zamislit ča će se sve uredit sa projekton Eko Kaštelanski zaljev, di je odobreno puf 65 milijuni dolori. Pa to će bit toliko čudo, da ćedu dolazit hodočasnici iz ciloga svita. A ako je to malo evo van još: koji se grad može pofalit da osin ležeći policajci ima i ležeće tajne agente? A di to ima nego u Kaštelin. Ča? Oli ne znate koji su to? Ležeći policajci su van oni izbočeni, a oni konalići i buže, ča vi mislite da to iskopa komu pada na pamet, pa tako i ostavi, e vidite, to su van ležeći tajni agenti, samo nikome ni riči. Ča će bit sa AdriaJugovinilon, ja se u to ne bi miša, ali mogu reć da mi je puno lakše otkad san čuja direktora Krstulovića koji je lipo reka da su one velike balote bezopasne, jerbo ako puknu, to van je isto ka kad pukne boca plina. Je da je boca plina malo manja, ali nema veze. A Jadro, tu bi se mogla posijat trava, jerbo ona najboje ide. I... ma neću više o tome. Evo san zamalo zaboravlja najvažnije. Evo, pitajte koga u našen gradu di je Sveti Nofar, malo će van ko znat reć. A pitajte za Široki Brig, svak zna. Pa bi bilo najboje Svetome Nofru prominit ime u Široki Brig, a sela našega grada prominit iz recimo Kaštel Novi u Herceg Novi oli Bosanski Novi, pa Herceg Stari, Rudine u Grude.103

160

Na znan sam di bi počeja, jer toliko se lipi stvari u našen gradu dogodilo, da ti stane pamet. Nema toga grada, toga sela koje se može s nama usporedit po svemu ča je učinjeno. Evo recimo ova naša Kaštelanska cesta, više je u ovi deset godin na njoj napravjeno trotoara nego za onoga sistema u pedeset. Prema svin računican, još samo 286 godin i 2 miseca i kompletna cesta će bit sređena. A di to ima, recite vi meni? Da nema u Japanu? Malo morgen. Imamo vlast kakvu jednostavno čovik ne može niti zamislit, uz najboju voju. Svaki od nji zaslužija je najmanje karijolu ordenja. A kakvoga protupožarnoga proroka za gradonačelnika tek imamo, pa ljudi moji, toga na svitu nema. Zamislite vi to, primit prvoga vatrogasca u državi Franju Gregurića, isfalit ga i dat mu odličje samo dan prije nego je izgorilo po Kaštili! A je li ga moga primit dan posli i odlikovat ga za to jer je izgorilo po Kaštili, a mogla su i cila, pa je to spriječeno. A, ne, on je zna ča će se dogodit, on je ima viziju, i odma ga je odlikova za zasluge, iako je ovi bija na godišnjen odmoru. Ne, tu smo jednostavno najjači, u vatrogastvu i tin stvarima.

E, sad triba reć koju rič o možebit najatraktivnijoj stvari u gradu, a koja bi nan mogla dovest turisti za bacanje. Još se niste sitili, je li? Pomrčina! Je, znan, bila je svugdi pomrčina, ali u nas je priko cile godine, a vidili ste koliko se plaćalo i koliko su zaradili Mađari na Balatonu. A ako su oni toliko inkasirali za par minuti, možete mislit koliko ćemo mi priko cile godine. Kako, e kako. A lipo. Mi imamo fenomen stalne djelomične pomrčine, koja se najboje može vidit uvečer kad nema vanjskoga svitla u nikin kvartovima Kaštili, ka ča su Bronks Štafilić, Novi Harlem i drugi, a sve se više događa i potpuna pomrčina, isto u večernjin uran, kad se turistin pruža prilika, bez zaštitni očali, ne vidit prst prid noson, zafaljujuć totalnome mraku, a sve to zafaljujuć Elektrodalmaciji koja je to omogućila. Eto, ja ne znan kako se turistički djelatnici još nisu toga sitili. Samo triba sve to izreklamirat i pokazat delegacijan da je kod nas uvik pomrčina, pa će bit šoldi. A sitija san se da kad san govorija o cesti nisan spomenija sve one krasne foše i konaliće u kojin se čovik ne može utopit, može samo slomit vrat.104

2001. Ka ča ste i sami svidoci pokajnici, u našen gradu u zadnju godinu dan dogodilo se strašno puno lipi stvari, toliko da me lipo straj oću li imat mista za sve nabrojit. Najglavnija, najveća, najboja stvar šta se Kaštelin mogla dogodit je ganjc nova cesta. Je, ma ne zajebajen se - nova novcata, tuto kompleto. Kako nije?! Ajde, kad ste tako pametni, recite vi meni, di je Kaštelanska cesta? E, nema je. Ali smo zato dobili novu: Cestu dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika. Eto, jesan li laga? Je da je malo puno za pisat adresu, pa će zapocesat cilu kuvertu, ali ča je to prema novoj cesti. A da veselje bude veće, otvaranju te naše nove ceste nazočovali (jeli se to tako reče?) su i deboto svi članovi obitelji Tuđman, a ča je garancija da je sad cesta skroz u redu, da nema više buži i foš i lokav vode kad kiši i da je kompletno uređena; jerbo da nije tako, ne bi gospođa Ankica i sin Miro i ćer Nevenka pristali da jin se tamo nika ruinana, izlokana, opasna, potopjena i svakakva cesta zove po ocu i

didu. A ne bi ni lokalni čelnici jednoj srednjeafričkoj cesti dali ime koje in je najsvetije, pa se i po tome vidi koliko oni poštuju prvoga Predsjednika. Svaka jin čast! Je da je bilo ka i uvik, dežurni grintali koji su govorili da kako nije sram davat ime jednoj takvoj cesti po jednon takvon čoviku. Ali to su unutrašnji (iz kafići) i vanjski (sa rive) neprijatelji Lijepe Naše (ma ne one od gospođe Ivne i šjor Kutle - ma onoga drugoga Kutle, brata od onoga pravoga Kutle, onoga za ekologiju, e toga, toga). Obavezno triba spomenit i velebnu arhitekturu našega grada, a u kojon prevladava izvorni mediteranski stil sa četiri do pet katova u crvene matune i renesansnin rokoko špicastin krovovima proti sniga, jer se zna, ako ičega osin droge u našen gradu ima više, to je snig. Sve te prekrasne građevine su, dakako, legalizirane. Šta se tiče Crkve, e tu smo postali svjetski fenomen, toga nigdi u svitu nema jer kako već odavno zna se, i naše su crkve postale političke tribine, pa se tako na misu ne ide prema mistu stanovanja, tj., župe, nego prema političkoj pripadnosti: pa tako desnica i simpatizeri idu na misu u Stari, livi i drugovi idu u Novi, a u Štafilić demokratski centar Bosne. Pa di to ima, a!105

161

2002. Evo trinajst godin je prošlo ka trinajst dan. A kako nama, tako prolazu godine i našin vlastima, proleti in godina ka dan, pa ča ćedu bidni i učinit za tako malo vrimena, jer ako jin godina prođe ka dan, onda bi jin tribalo baren ijadu godin da čako napravu. Nego, ove godine je evo ovoliko falilo da ne izađe Maškadur, jer smo dobili žestoku konkurenciju - drugovi iz HDZ-a su za prošle lokalne izbore objavili najhumorističniji list u povijesti Kaštili. Sve u boji, na 24 stranice luksuznoga i tvrdoga papira, tako da ne bi kome palo na pamet obrisat guzicu. A ko je platija, zna se. A u tome za krepat o smija listu piše šta su sve učinili za naš lipi grad. I slikali su sve šta su u mraku izgradili, pa bit će zato sve i ispalo kako je ispalo, jerbo su gradili u mraku, onako nakrivo; a niki su digli i velike pineze u mraku, jer se nije vidilo, onako priko noći. I, evo ga na, kad smo kod mraka, evo ovi čas je nestalo struje. Jeste li primijetili, dragi Balibani, da u nas nestaje struje kad nema ni nevere, ni vitra, ni grmjavine. Samo nestane. Uvik nestane. A oni tamo zaostali u Slatinan uvik imadu struju. Neka, tako jin i triba,

162

pa nek jin tuče u oči, a mi lipo guštamo u mraku, uz šterike, uz romantiku. Nego, di san sta? Aha, među ostalin biserin u listu, objavljena je ne samo slika Getroa, i da su to oni izgradili, nego je ispo toga slika ledine, a poviše slike piše da će tu niknit najveća trgovačka kuća Merkatone sa priko 300 zaposleni. A mekli su i sliku “potpuno dovršene Kaštelanske ceste” od pet kilometri...u mraku, u noći. Ko ne viruje, neka pita kojega druga iz HDZ-a neka mu ga pokaže. Ma ne njega nego list. Eto, zato smo se mislili oćemo li štampat ovi ludi broj Maškadura, jer se nikako ne može meknit s tin HaDeZeUron. I već san bija diga ruke od svega. Ali kurba Negodić, svrgnuti presjednik maškar u sjeni, koji se stalno mota oko maloga Marineta, posla mi je jednu Balibanicu ženskoga roda i govorin ja njoj, čuj mala, ja san diga ruke, ali ona, da evo onda ću i ja dignit noge, pa san ja reka kvragu sve i spustija ruke na dignute noge. I tako je sve počeo, i tako je svršilo da ćemo radit Maškadur. A ne smin se zaboravit pofalit da smo mi još prije dvi godine objavili sliku i tekst o Mujinoj pećini, a tek sad sve novine. A ka da jin mi nismo rekli.106

2003. Prošla je još jedna godina blagosranja, u kojoj su se posebno poštivala ljudska prava kriminalci, pa nan je zemlja ka jedan veliki zatvor na otvorenome, jer lupeži slobodno šetaju po njoj, da ne bi dobili duševnu bol. E, ali ova je godina izborna i sadašnja će vlast ić ća, a doć će nova, još boja i još poštenija, pa će nan lipo i pošteno krest i lagat, ka i prošla, ka i priprošla, ka i svaka. To je ča se tiče državne politike i vlasti, tu ćedu se dakle stvari prominit na isto. Ali ča se tiče naše lokalne situacije, e tu je stvar drukčija, jerbo nema te stranke, nema te sile i mile koja može u Kaštilin pobijedit naš jedini i veliki HDZ, i neka mu je vječna slava i fala na svemu ča je učinija za ovi grad, a učinija je puno, toliko puno da se to ne može doživit, nego opisat. Ako ne virujete, pitajte našega gradonačelnika, oli još bolje bivšega presjednika HDZ-a, Zekića, koji je javno, na televiziji izjavija da su Kaštela centar kul-

ture, razvoja i prosperiteta i svega. A kad jedan čovik na tako odgovornome mistu tako ča reče, onda mi mali ne smimo u to sumnjat. Evo, recimo, ako dva dana pada kiša i naša cesta se pritvori u lokvu, to se nama svima samo čini, to je fatamorgana. Ili recimo one foše i konali; nema ni ti foš, naresla je trava, pa se ne vidu, pa ko ne zna, onako blesavo ide parkirat na to, pa upade u konal. I ko mu je kriv da ne pazi. Ko to parkira auto u fošu koje nema. A Kaštela imaju još jednu perspektivu pornografsku. Po Malačkoj nan se snimaju pornići u svu šesnajst, pa bi to tribalo naplaćivat. Svak ko snima pornić, triba bi na Općini uplatit jebarinu, oli kako bi se to zvalo. A gori je ionako sami goli kamen, pa neka dođu i furešti snimat porniće. Pa to naplaćivat na uru i eto prosperiteta. Dakle, budućnost nan je u nikoj stvari. A i pitoma gradnja nan je podivljala. Izniču kuća za kućon, ka lude. I tu imamo jedan fenomen - najuže ulice na svitu. Jema ulic od šezdesetak centimetri, a sa strane su kuće od pet katov. Nisu te uličice tako uske radi ludi i škrti vlasnici parcel, ma ke, nego je to radi bure, da manje puše.107

2004. Evo je petnajst godin prošlo od prvoga broja Maškadura, a ka da je jučer bilo kad smo pekli girice u pojati na Resniku i dogovarali se kako ćemo ga nazvat, kako ga napravit...koga meknit, ča meknit... U ovi petnajst godin bilo je svašta, napadalo nas se da smo ovaki i naki, da smo masoni, da smo crkveni pivači, pa četnici, partizani, ustaše, livi, desni, klerofašisti, sakati... A ča sve nismo bili...i ča sve nismo još za niki svit. Eto, godine prolazu ka dani, dani ka ure...a ure ka godina. Rekli su mi da nikako ne zaboravin spomenit da je naš grad ove godine dobija i prvi semafor. Neka, to je za svaku pohvalu. Nema toga grada na svitu u kojemu ima ovoliko šoping centri po glavi stanovnika. I, nemojte se čudit, jerbo ispada da su Kaštela najbogatiji grad, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cilomen svitu. Od Keruma, Getroa, Tommya...pa sve do Merkatora, ako ćemo malo dalje, vječno je gužva, uvik je sve puno. Kupuje svit leva-leva, ka da će sutra sudnji blagdan, a niko ne radi; a i oni ča radu, malo ko od nji prima plaću. I da nismo fenomen. Pa se čudimo kako nan se poveća broj stanovnici.

163

A svit je vidija da je ovde El Dorado, blagostanje... I dok drugi gradovi kukaju kako ćedu izumrit, kako jin pada natalitet, u nas se otvaraju dodatni razredi, proširiju se škole...čudo jedno. Evo, prođeš danas kod jedne zemlje, a sutra već misliš da si zaluta, jerbo je priko noći nikla kućica u cvijeću na petšest katov. A je li legalno ili nije... Asti miša, sve je u našen gradu legalno, bilo legalno ili ilegalno. Ako idete na Općinu izvadit koji dokument, možete naletit na koju tuku oli prasca, pa pazite da ji ne pripadete, ma nećedu van oni ništa. Je, ako ne virujete, pitajte stražara. To su tu, naše tuke, naši prasci, domaći. (...)108

Pritilo mi se Batinon. Je, uvatili su Batinu da mi priti, nisu imali srca doć i reć mi ča mislu, nego su bidnu Batinu nauškali da mi reče kako bi bilo bolje da ne pišen to ča pišen, jerbo ćedu me umirit ka i još jednoga ča su ga umirili. E, sad, ča to znači „umirit“, je li uspavat ka pasa, oli čako drugo, ne znan. A ne krivin ja Batinu, jerbo ne tuče ona sama, mora bit kome u ruci. A kome je u ruci, neman pojma.

2005. Braćo i sestre Bosanćerosi, dragi penzioneri, posebno vi ča primate tri do četiri penzije iz isto toliko držav, plus socijalna pomoć plus dodatak na dodatak, drugovi Kašteljanci, uvaženi neradnici i šverceri, gospodo huligani i ostale manjine... Evo nan se malo nakrivila Zemlja. A kako i neće! Ma ne naša zemlja, nego cila Zemlja. E, ono kad je tresnilo. I sad smo malo ukoso, a i kraći nan je dan, iako ide duži, prema litu, ali skratilo ga je. Nego, jeste li primijetili i po još jednome detalju kako idemo u Europu, pa i na Zapad, ako baš oćete - a to je sirena. Prije nisi moga čut sirenu Hitne pomoći ni za lik, a kad bi je i čuja, već bi svi sedan seli znalo ča se dogodilo; a sad, svaki dan po toliko puti, udri sviraj. Eto, to je jedna puno lipa stvar, jer kad gledate one američke i strane filmove, i kod nji po cile dane zvižđu sirene i niko se ne osvrće, a oni su na Zapadu. A Severina, ona je doprinila porastu nataliteta, a ča ćemo govorit. Svi na nju, da vaka i naka, a svi su tili vidit cede, pa bi na po filma već udrili na posal, ako su u paru, a ako je čovik gleda sam, je li, bože moj... Ma, čak mi je jedan stariji gospodin iz inozemstva pisa da ako mu mogu nabavit, da mu pošaljen. A di neću. Da nabavit, ma iman ja to prije nego se snimilo. Špijaje svak svakoga. Ispada da imamo više špijuni nego stanovnici, a to nikako nije dobro, jedno vrime je tako bilo u Rusiji, ono kad je bija oni nesrića Staljin na vlasti...

164

A imamo i tako zavidno zdravstvo, da ne možemo ne virovat u njega, kad vidimo da nan ministar zdravstva ide u inozemstvo na pregled, pa je malo to, nego i na operaciju. A da idemo u Europu, dokaz je i poznata splitska tiskara, koja se nije udostojila ni nakon dvi zamolbe poslat nan ponudu za štampanje Maškadura, a mrtva sezona za štampadure. A bit ćemo se i njima zamirili.109

2006. Proračun od sto milijardi kun je izglasan, a da narod, kao i uvik, niko ništa nije pita. Uvedene su i dodatne pristojbe od 30 kun u zdravstvu, koje se izravno uplaćuju na žiro račun državnoga proračuna. Čak smo napredovali i u korupciji i pali za još dva mista, dilimo 70-to misto s još dvi bonite banane države. I ova godina je bila jako zahvalna u pogledu afer, jer napaćeni narod na umoru voli afere, jer kad mu se one serviraju, onda ne osjeća glad, hrani se aferan. Bila je tičja gripa u điru. Najgadnije je bilo stanje u ribnjaku Grudnjaku. Vidite kako i Bog ima smisla za šalu, pa i rimu. Ribnjak Grudnjak, jeba te, a! Krepalo par divlji labudovi, pa došla ekipa ka u filmovima katastrofe, onako u bilome i s maskan, preventivno eutanazirali oko 20.000 komadi peradi. I svi gledamo u svin vijestima kako teče eutanazija, a ona je, kako vidimo – zavrćanje vraton peradi. Dakle, oni koji nisu znali ča je eutanazija, sad su doznali kako to izgleda. Jerbo puno je svita čulo za eutanaziju i da se ona provodi i na ljudima koji ne želu više patit bolest, ali nisu znali kako, pa sad bidni mislu da će se i njima, ako ji snađe nevoja da odluću ne patit, zavrnit vratovi ka i kokošan. E, a bilo je i nestašni kokoš koje se nisu dale uvatit, pa su, nećete virovat, poslani specijalci koji su pucali po njima iz svih oružja. Ča smo još imali? E, brazilska smrznuta govedina istekloga datuma ne smi se priskočit. Ministar je javnosti lipo objasnija kako nema panike, neće se uvezena pokvarena brazilska govedina stavit u prodaju u mesnice, nego se ona, zakonon usklađeno, već servirala turistima u hotelima i pacijentima u bolnican. Tako je u zakonu – ne smi u mesnice, a može u hotele i bolnice. Ima i to svoju – turist ako se i otruje, već će dotle doć doma, pa neće ni znat di se otrova, a pacijenti u bolnican – to su ionako bolesni ljudi, ča njima može još bit, kako se bolesni može još razbolit, je li. E, i još smo po jednoj stvari fenomen. Di to ima, da kad izvadiš osobnu iskaznicu, oliti po naši lektimaciju, službenica te upozori da obavezno nosiš sa sobon uz novu i onu staru, jer ti može tribat... A naš grad je dobija još jedan oli dva semafora, novoga gradonačelnika i stare lokve po cesti. Je, je i sviće po rivi.110

2007. Evo nas osavnajsti put, svjesni rizika da budemo probužani nožen. A kad smo kod bužanja, ajde, recite di to ima da jedan član Poglavarstva grada, ma kako bija jidan, bisan, pa i pravedan, vadi lovački nož, nožinu, čakiju radi dvi riči u Maškaduru i zabije ga u stol skroz krivoj (ma ne krivoj, nego nevinoj) osobi, koja nikad ništa nije imala s Maškaduron, niti bila s nama, ma šta s nama - kontra nas. I di to ima, da jedan poglavarstvenik nakon takvoga zabadanja noža ovancira u savjetnika gradonačelnika za borbenu gotovost. Kaštila su i skijaška velesila, ča svidoči i podatak da je Grad da skijaškon klubu u Kaštilin 100.000 kun. Godina je izborna, lokalne vlasti, ča oće reć HDZ, dilile su božićnicu bidnin umirovljenicin i penzionerin, i to u Donjin Kaštelin samo na jednon mistu, u lovačkome domu u Novome, tri dana od 9 ujutro do 1 popodne, a penzioneri oko 2000, oli više. I normalno da ih većina nije dobila ti sto kun, jer nisu mogli doć na red. A vlast ka to nije znala, pa je ostala jebena i poštena, ka davali smo van, a to ča niste stigli pridignit, ča van mi možemo – i uzeli pineze nazad.

165

Evo smo i lokalnu prugu dobili od Staroga do Splita i nazad. A naš Zekić je izjavija da će uvest dvotračnu prugu od Splita do Trogira, i to elektrificiranu, najmoderniju. Ulice su dobile nove nazive, pa i one ča nisu bile imenovane. Tabele su stavljene samo s onu stranu di je ulica, jer nema nikakve logike da ko dođe iz suprotnoga smjera, ka recimo niza Svetu Luciju, ča će ko tu dolazit iz pravca Splita. Ma ke, samo iz Trogira. A kad smo već kod ti ulic, mora se reć da Kaštela imaju najviše velikani na svitu, jerbo u drugin gradovin i zemljan ulice nosu nazive naučnici i književnici, a ovde svaka ulica po prezimenu kojega iz ulice, pa bija i budala. Poglavarstvo Grada je ovon turon izabrano od najboljega i najpametnijega materijala. Uvik je bilo pametnoga i školovanoga svita tu, ali ovi put se sve nadmašilo, čak toliko da jedan pročelnik ima samo osnovnu školu, a tajnica mu fakultet, eto toliko su sposobni i pametni naši poglavari, ni škola in ne triba. Evo san umalo zaboravija, rečeno nan je da rušimo državu i da se Premijer strašno ljuti na nas.111

166

2008. Sklad vlada i u nazivin ulic, pa se tako bez da se iko buni, zna dogodit da jedna ulica promini tri naziva, pa ukućani imaju svak svoju adresu, jerbo nisu u isto vrime vadili dokumente. A kako nan niti gradonačenik ne izgleda stvaran, ni ka pravi, još je jedan dokaz da živimo u bajci, a da ne spominjemo one oko njega, koji su ka niki likovi vilenjaci, bespravno podignuti. A baš naš gradonačelnik je izjavija da Kaštila imaju 50 sportski klubov i 70 kulturni udrug, ča je opet ravno bajci, ali ti podatak govori koliki smo grad i koliko smo sportski i kulturno uzdignuti. Jer, ako imamo samo na divlje jednu 50.000 stanovnici, plus oni pitomi, oću reć legalni, onda ispada da dođe jedan sportski klub na ijadu svita, a kulture i više, ča je svjetski nivo, ako ne i iznad. Dakle, opet bajka. Po tome imamo oko 12000 ilegalno izgrađeni objekti, pa ispada da je 90% Kaštili ilegalno, a di se nego u bajci može dogodit da se cili jedan grad napravi proti zakona, a da se ne pita ko je to dopustija. Hotel Palace se zatrpa gori poviše Rudin, uništila se ritka i zaštićena crnika, ugrozile se podzemne vode koje idu doli u Kaštila. Najprije je vilenjak Šuško demantira da je to Palac, pa je onda prizna, jer su se našli dokazi. I digla se malo graja, slikali se dežurni manekeni za ekologiju iz Naše Liepe - i gotovo. I di to može bit nego u bajci. U Lećevici će se gradit deponij za smeće od 50 gradov i opet nikome ništa, a lipo se znanstveno dokazalo da će se otrovat i potrovat sve živo. I je li vidite da se to ne može zapravo dogodit, nego jedino u bajci. Našu stranicu www.poklade.com sa svi stran se izblokiralo i iznapadalo, dok je jednoga dana nisu skroz satrali i pojavila se slika na kojoj je pisalo da su je zapocesali turski hakeri. A možebit su to domaći janjičari iz Kaštili, naš koji Turac. Prošle godine, za svetoga Duju je prodano 4000 bejzbolski palic. Ko zna koliko je ti palic završilo u našen gradu, jer kako vidimo i u nas je strašno posta popularan, ma ne tenis, nego reket, a igra se palicon. Baš nikako bajkovito. I ove godine je Grad dilija božićnice od 100 kun penzionerin, i opet za cila Donja Kaštila na jednon mistu, tako da je opet lipi broj penzioneri osta bez ti sto kun.112

2009.

ci u Starome, a prema pisanju Slobodne, odnosno izjavi jedne matere toj novini. A bidna dica su išla na praksu od spolnoga odgoja, kad ga već nemadu u školi. A ovo nije ni skupo. A moglo bi se uvest i pokaze, pa recimo, dođe mali, pokaže pokaz, pa se onda njemu pokaže šta se ima pokazat i eto ga. Moglo bi i za penzionere, ionako govoru da se od penzije možedu jebat kolika jin je. Dat i njima pokaz, samo organizirat prijevoz do gori, ipak je to naporno za nji, puno je to uzbrdice, pa da koji ne kolpa do gori, jer ako triba, onda je boje da kolpa gori od koje lipotice, govoru da je to najlipša smrt, pa ako već triba, je li, boje nego zapuvan na uzbrdici. A naš svit je ionako navika gledat javne kuće, odnosno ustanove, jer svaka ustanova je javna, dakle, javna kuća. Srića je naša ča nemamo turizma, jer da kojin nesritnin slučajen dođe koji furešti sad u Kaštila, odma bi uteka, jer prvo šta bi mu palo na um je da je u gradu izvanredno stanje. Puste barikade od bageri i kontejneri na ulican, nema se di proć, pusti znakovi, aj vamo, aj namo, pa kad se doda blato, eto ti istočni front.113

Nije za ludu ona “pazi ča zaželiš, da ti se ne ostvari”, tako se i nama dogodilo sa semaforin. Želili smo samo par semafori, da možemo prilazit cestu, a sad smo ji dobili toliko da i ne znamo koliko ih je ni kad će koji di osvanit, pa ji proklinjemo. Eto, točno po poslovici. Sve je, dakle, razrovano, prokopano, pa i po četiri puta na isto misto, pa i po osan miseci dvista metri se radi, a ko tu koga pere ili čega, to mi ne znamo. Nakon završetka radov, dakako, sve će bit vraćeno na misto, i razbijena riva i sve šta je bilo odvaljeno. To razumin, ali ne razumin kako ćedu vratit one bidne iznakažene tamarine koje je doktor Mate bija unakazija. Pa malo to, nego u novinan vako piše: „U Kaštel Lukšiću kod Splita...“, pa se pitamo imamo li mi grad ili smo još sedan seli...ili smo postali (ostali) jedno veliko selo, selendra, selendretina, selendričetina... Evo će nan se kopat i tunel kroz Kozjak. To je jedna puna lipa stvar. Ko to smi bužat Kozjak? Samo oni ča ne zna ča čini. Koja se graja digla, drvlje i kamenje oko kaštelanske dice. A ča će bajna dica, za samo 30 kun, nego gledat i učit. Neš ti cijene. O čemu se radi. O navodnon kupleraju na željezničkoj stani-

167

2010. Kako znate, oli ne znate, Kinezin je svaka godina u znaku nike beštije oli tomu slično, pa bi i mi mogli tako počet, recimo da nan ova godina bude godina USKOK-a, pa ona posli nje godina Remetinca, pa godina Vrati kume ča si pozoba... Kad smo već kod kopanja nosa (ne, niste u pravu) najpri se sitin izbori za gradonačelnika, i to splitskoga i zlamenan se, e, a tek onda, je, sad ste pogodili, imali smo i predsjedničke izbore. Koja je opet tu komedija bila, to se ne da opisat, pa onda neću, ali mogu se smijat. Ali isto vaja naglasit kako su se najviše opet iskazali pokojnici i triba ji pofalit, jer njima je najteže doć do birališta, ali opet nagrnu, pa kako se nećedu jidit na one ča ne izađu. Kad možedu oni, onda ko ne može. A i oni ovde prijavljeni, a nepostojeći su također bili požrtvovni i dojurili dat glas za svoga kandidata, pa nek je i crven, kad je naš, je li. I tek je bija gotov prvi krug, odma su, pazite sad, naši hadezejci išli čestitat u stožer esdepejci. I malo to, nego su i poslin drugoga kruga odma išli čestitat u stožer SDP-a. Je, nisan zaboravija, imali smo i mi naše izbore za gradonačelnika. I tu je bilo komedije koliko oćeš, pa se čini da nama izbori i služu za činit komediju. Dobija je Kapetan i to je, tako se ka čini, puno teško palo na stumik protivničkoj strani. Cesta doktora Franje Tuđmana prvoga predsjednika Hrvatske (vidite kako se sad to ispravilo, jer je prije bilo Cesta doktora Franje Tuđmana prvog hrvatskog predsjednika, pa je valjda nakon pustih godin niko svatija da je bilo još hrvatski predsjednici, ali ne od Hrvatske) je završena i prvi desetak dan se čovik gušta po njoj vozit. Kasnije su došle gobe i jame i jamice, ali dobro je, nek se radi, pa i s gobama. A kad smo kod ceste, jedna ulica koja izlazi (e, da je jedina, bilo bi dobro) na nju, da prostite, cila se pritvorila u veliko sranje, pa se pitamo kako uopće ti ljudi tamo mogu živit i disat, oli in ne smeta. Govorin o Bilinskon putu di su, kako su naši istražitelji utvrdili, septičke jame začepljene i svo sranje i glupost ljudska ide gori na površinu. A da sve bude u stilu i komediji, pobrinili su se iz Turističke zajednice. Slavilo se 100 godin turizma, umisto da se pravila komemoracija za turizam. E, moran se pofalit, izdali smo knjigu Glende & šale.114

168

2011. Evo nan dovodu u Sjevernu luku pranje radioaktivni američki tenkov i ostale artiljerije, koja dođe iz Iraka i ostali frontov, pa onda ćemo dobit naftni terminal, isto jedan lipi pogon, vako, puno lipo čist, pa je bila jedna lipa maća od nafte jednu 20 za 500 metri, pa se reklo da to nije ništa, i ni danas se ne zna od koga je. A gorija je i Sućurački gaj, pa se odma zapivalo - kad se parcele dobro prodaju, reče se da su planile, ali u Kaštilin nike parcele najpri planu, a onda se dobro prodadu. A tek kad se tunel probije kroz Kozjak, može bit baš tu di je izgorila šuma, kad je već izgorila, je li, pa ako triba kopat, najboje tu. Plati zemju i kopaj. Koja će to srića bit nama, a tek svitu u Vučevici. Pojte malo do Vučevice i vidit ćete koliko svita tamo čeka da kroz tunel dođu u Kaštela. Vadu se i brojevi, koliko je svita tamo. Ča, ne virujete, a pojte vidit, na iljade. Ajme, jeste li vidili kako su i ove godine stručnjaci izjaštrili tamarine. Ne da je svitu neugodno, nego i samin tamarinin kad ji ko zagleda, odma se zarumenu bidni. Ostali smo bez rendgena. A ka da nan je i triba. Evo, recimo penzioneri, iza nji staviš lam-

pandinu i sve vidiš, a nećedu se ni zračit. A one debje mekneš prema suncu. I eto ga. A ko bi reka lani da će Pokladni utorak u pržunu dočekat budžovani. Još malo, pa ćedu moć osnovat vladu u sjeni. A kako je počelo, ne bi bilo loše ove naše hotele, koliko ji je ovo, dva oli tri, priuredit u zatvore, a da država snosi troškove, ili još bolje, da zatvorenici plaćaju smještaj. Bogu fala, imadu odokle...i kad jin sve račune oduzmu, uvik će se nać još koji na didu Joki. A hoteli nan ionako i sliču na zatvor, eno pogledajte Resnik. A kad dođe lito, onda se lipo upraznu ona dva miseca mista za turiste, a zatvorenike se pošalje na koji otok, neka guštaju dva miseca. A kako je bilo lipo vidit one ča su se zaklinjali u njega, pa najboje mu prijateje, kako javno, prid kameran govoru da ga se odriču i da jin je partija na prvon mistu. Je li van to malo sličilo na ono onda, kad je bija Staljin u Rusiji, pa kad se žena morala odreć muža, muž žene, da ne bi i on u pržun. Nega, evo mi šibamo i broj 22, ali svejedno nikako stić PDV, sad je 23%, ako niste znali.115

2012. Ka ča znate, Kraljica krnjevala u Hrvatskoj pridala je ključe novon Kralju krnjevala u Hrvatskoj, tako da sad zemlju vodi druga krnjevalska udruga, ili su to isti samo su pod drugin maskan, teško je razaznat. To će vrime pokazat, iako nama, koji smo samo male, obične maškarice, korizma traje već dugo, dugo, a čini se da neće tako lako pristat. Rekli su da tribaju odricanja, pa nas se evo odriču stalno, a mi se odričemo onoga u potrošačkoj košarici, pa bi nan na kraju mogla ostat sama košarica. Osin šta je ova nova udruga od državni maškar uvela PDV od 25% gotovo na sve, pa ga mi ne možemo nikako stić, jer lani smo bili broj 22, a PDV 23%, a ove godine su nas šibnili odma za dva broja, smanjili su PDV na masti, ulja, dičju papicu i vodu, tako da sad možemo sve to jeftinije kupit, doć doma, zalit mast uljen i to pomišat u dičju papicu, pojist, napit se vode...izrigat, i eto, nema glada. Ka ča znate, mali zeko je plaka, jer je snig prikrija potočić taj. Ali snig nije uspija prikrit smrad koji dolazi iz potoci u koji se iskrcaju septičke jame. To je u nas toliko normalno, da ni komunalni redari ne reagiraju. Snježni dan je traja lipu nediju dan, a niki su se pitali zašto gradonačelnik ne bi proglasija snježnu godinu, obziron na broj oni koji ostaju bez posla. Nigdi nisi moga vidit skijaša da je proša kraj tebe, dok vadiš noge iz sniga i paziš da ne popuzeš na led. Nigdi da prozuji kraj tebe, a Kaštela su možebitno jedan od skijaški najjači gradov (možemo pitat gradonačelnika, on će to boje znat). Koliko se samo skijaški odijeli vitri po nikoliko dan na balkonin. Pa se krene, a skije na autu, pa se onda dođe za desetak dan, pa se opet skijaška oprema vitri i suši. Di su bili ti skijaši ovo sad kad nas je opalija mali Sibir?! Jer, mogli su, ako ne susidin, a ono baren za sebe ić učinit spizu na skijan. I onda se postavja pitanje je li istina da ti pusti skijaši idu tamo i stojidu u sobi, i potepliju sarme ča su ji donili sobon, drčedu vanka za učinit koju sliku, i onda ponovo nazad u sobu na sarme. Ka ča i to znate, Maslina nije još, a ne zna se ka’ će. A ono ča se od nje do sad napravilo triba i čuvat da ko ne razbije. Znate kako u našen gradu ide s razbivanjen. E, a to čuvanje košta, kako su rekli, 300.000 kun godišnje. Je, niste krivo pročitali, trista ijad.116

169

2013. Zanimljivo je kako se povijest ponavlja, HDZ godinan pokrede sve ča uvati, onda dođe spasiteljski SDP, pa uvede poreze, otpusti ono radnici šta je ostalo, a usput zaposli svoje na mista od hadezeovci. E, ali kako je poznato, još od 1990. ima niki šta se motaju po raznin zgradan, pa tako i po Biloj. Takve ni jedna vlast ne može potirat, to su ka mali miši, male pantagane koje se zavuču u zidove i lagano grickaju, grickaju, i tako cili život. To znadu i ovi od SDP-a, ovi mali pantaganići, pa se bez straja da ćedu ji potirat po isteku mandata, privatu funkcij, bez obzira na nepismenost i nesposobnost. Kako je poznato, oli van nije, pridlani je iz zemlje izvezeno dvi tone zlata, a lani četiri, a dok u isto vrime država nema niti jedne zlatne poluge. To su službeni podaci. Pa ti sad to razumi. A zna se da se zlato ne smi iznosit iz zemlje, osim u iznimnin slučajevin kad se biži iz dotične prid zakonon. Slike su se kupovale za keš, jer ko će ispunjavat čekove, a nisu se ni računi uzimali. Ča će ti račun za sliku od 4000 euri. To je ka ono kad kupiš žvakalicu, pa rećeš blagajnici da ča će ti račun.

170

Evo, došlo je baš ono da se ne moš ni popišat. Zakonski. Ne mislin, popišat zakonski, nego je zakonon zabranjeno javno pišanje, a o drugome da ne govorin. I opet moran spomenit pase, oni možedu i malu i veliku potribu, a čovik, kad ga stisne, a kad te stisne, di ćeš, to je prirodna potriba. I recimo, pritrpi ti se toliko da ne moš više čekat i onda u koji kantun... E, ali dođe policajac i napiše ti 2 ijade kun kaznu, pa ti pišaj, a ako se buniš, onda ti ide još 15 ijad za vriđanje, pa ti pišaj i vriđaj...i ne seri tamo, nu. Poznati smo i po tome ča po tradiciji na vlasti uvik imamo najviše robijaši. To su prije bili bivši robijaši, a danas je čovik na vlasti i osuđen je. E, ali kod takvi postoji mogućnost da ji sud osudi na društveno koristan rad. Pa se onda postavja par pitanji zdravome razumu: jesu li svi oni radnici ča su radili, a evo ima ji ča još radu, bez plaće, na društveno korisnon radu, oli, prevedeno, na izdržavanju kazne; i drugo, koji to društveno koristan rad može služit, eto, recimo, naš Čačić, kad je, dok još nije bija osuđen, bija skroz društveno nekoristan?117

2014. Štovani građani, seljaci i seljačine, mi slavimo 25 godin izlaženja. E, 25 godin, rode! Nije to 25 dan. Aj ti izduraj kvarat vika u ovon našen veleselu, a ostani normalan. Pa, normalno da nismo normalni, ča bi to bilo da smo ostali normalni, to možedu samo nenormalni, ostat normalni. Stanje u našoj domovini je ka i u našen gradu - nikad boje. E, e, nikad boje, pa se govori da ćedu doć najveći ekonomski umovi iz ciloga svita proučavat ovi fenomen. Jer, ča se događa. Vako, nikad više svita nije bilo nezaposleno (samo u Kaštelin priko 5300). Je li tako? Je. Nikad više blokirani računi, ovrh, ištekane struje, vode... A, pazi sad, nikad, oli odavno se nije vako trošilo ka sad. Eno, tribalo je samo poć po emezetan i ostalin centrin prid blagdane, pa to je bilo ka u najboje dane peglanja kartic i čekov i s karte na kartu. Deri-peri, uvalije se u kolica, leva-leva, tehnika, bila, crna, spiza, robe, igraške... I kako to objasnit? Nikako, zato i dolazidu strani stručnjaci. Dragi vozači, pa i šoferi, sigurno se diko zapitate, ako van zapadne za oko, ča je ono na cesti, ono na bile štrike, a svit čeka da cesta ostane pra-

zna, pa onda priđe cestu priko nje. E, to van je pješački prijelaz, a niki ga zovu i zebra, jer je u Africi odavno niko auton priša priko zebre, pa je ostala zgnječena na cesti. E, a vidite, ti pješački prijelaz služi da bi svit moga prilazit cestu, ali ne kad cesta ostane prazna, nego i kad ima aut na njoj, ali onda vozač, pa i šofer, ako vidi da čovik čeka za prić cestu priko ti štrik, stane i pusti neka svit prođe, a može čak pustit i koju ženu s kolicin. Ča? Niste to znali?! Ma, je, to je oduvik pravilo, ali se u našen gradu nikad do njega nije držalo. A ako se koji vozač ili šofer zabuni, pa stane za propustit koga da priđe, skupu se iza njega auti, pa iznutra vozači i šoferi udri beštimat na njega, da ko ti je da dozvolu, ča si sta, oli ne vidiš da nan se priši... I kad smo već kod prometa i vozači, dobili smo i novu, lipu, osnovnu školu “Bijaći”, gori, poviše ceste, u Štafiliću, samo je to Novi. Sve je to lipo, samo je opet problem s prilaženjen ceste. A semafora nema, pa bi i tu kako vozači, tako i šoferi, baren tribali stat, kad vidu bajnu dičicu da čekadu za prić cestu. Oli ako baš ne želu, onda lipo dođe ravnateljica Jadranka, može se ubuć u prometnika, stane nasrid ceste i zaustavlja aute dok dica ne prođu. A možedu jon uskočit i iz Grada malo pomoć.118

171

RADIONICA Radionica predstavlja temeljnu aktivnost Donjokaštelanskog krnjevala, kako zbog izrade krnje tako i zbog izrade scenografije za pojedine točke u povorci. Tajnovitost izrade krnje svake godine podiže atmosferu iščekivanja s obzirom da je njegov lik poznat tek užem vodstvu KKU Poklade. Time se na Pokladni utorak postiže efekt iznenađenja i oduševljenja brojne publike, isključivo zbog njegove grandioznosti i poruke s kojom aludira na određenu društvenu negativnost. Štoviše, pojedinih godina toliko je bio predimenzioniran, da je u povorci zapinjao za električne žice, stabla ili bi se naknadno uključio u povorku, jer zbog fizičkih barijera nije mogao krenuti s polazišne točke u Nehaju. Međutim, ni u poslijeratnom razdoblju krnje još uvijek nije predstavljao konkretnu osobu, već kritiku neke aktualne društvene slabosti, koja je istodobno naglašena tekstualnim porukama i maškaranom pratnjom. Stoga se i nije osjećala potreba za detaljima i posebnom dotjeranošću krnje, a izrađivalo ga se gotovo pred sam Pokladni utorak u dvorištu stare kuće Stipe Vuletina, što je danas nazamislivo. Promjene su evidentne tek od sredine sedamedesetih godina 20. stoljeća, kada izradu krnje preuzima Krnjevalska ambasada (Miro Grgin, Roko Puljas, Ivan Ivić, Andrija Škarica, Branko Glumac, Srećko Peran, Ivica Peran...), koji bi radili na konstrukciji, dok bi se pojedini dijelovi krnje izrađivali na različitim lokacijama. Tako su Jozo Carev, Maks Blagajić i Jakša Tranfić u tadašnjem Jugovinilu izrađivali dijelove za krnju, koje se poslije spajalo (kako koje godine) u Poljoprivrednoj Zadruzi, na Valovu igralištu, odmaralištu Novi Beograd te kod Srećka Puljasa i Ante Svaline. Robu za krnju među prvima je šila Klarica Jurčev. Nakon nje uključile su se Ankica Anterić, Anka Sabo, Željana Mornar-Deman, Milena Rakela, Iva Botić, Jelica Škopljanac, Snježana Duišin, Nada Šćurla, Ivanka Šilović, Antina Puljas, Ankica Anterić, Ana Ivičev, Venka Pavlov, Dijana Strize, Berta Rakela, Silva Pajić... S vremenom se krnje pretvarao u eksplicitnu osobu, iako ne imenom i prezimenom, ali, zahvaljujući umješnosti umjetnika koji su ga izra-

172

đivali, prepoznatljiv do detalja, dakako, uvećan i grandiozan u svoj svojoj negativnosti. Izuzetak je krnje Maksimović iz 1977. godine, nogometni sudac koji je produžio utakmicu Olimpije i Partizana sve dok Partizan nije postigao gol i tako pobijedio, a što je Hajduka stajalo titule prvaka. On je ujedno ostao jedini imenovani krnje, iako ne i onako perfekcionistički uobličen kao što su današnji krnje, a kojima ime i ne treba, jer svojim obličjem govore tko su – i što su. Primjer sa jednog sastanka KKU Poklade iz 1990. godine ponajbolje upućuje kako su se razvijale ideje među prisutnim članovima s obzirom na osobine vjerojatnog krnje i njegov vizualni izgled „Gornja polovica tijela u fraku gospodina a donja vojničke hlače i čizme. Bucmast u licu s brkovima, jednom rukom maše i pozdravlja, druga s petanim rogima iza leđa. Predstavlja soc. Diktator. Pozadina u stilu velike budućnosti i pobjede radnog naroda, oko njega pioniri s mogućom štafetom? Mogućnost upotrebe srpa i čekića ali ne kao simbola. Meto bi bio kralj maškara, plašt i kruna na glavi, sjedio bi u fotelji. Slika kraljevski dvor.“ Takve konkretne, a opet neimenovane osobe u liku krnje, prvi je počeo izrađivati likovni umjetnik Goran Smojver, koji osebujnim izrazom daje svoj prepoznatljiv autorski pečat na Donjokaštelanskom krnjevalu. S vremenom kod izrade krnje postavljeni su i novi izazovi angažiranjem akademskog kipara Mislava Katalinića, koji svojim istančanim osjećajem za anatomiju dovodi fizički lik krnje do izvanserijskog umjetničkog djela. Međutim, oni su nedvojbeno jedini umjetnici čija se djela javno spaljuju na portu u Kaštel Starome i to pred kaštelanskim pukom, kojemu se time javno obznanjuje negativnost u liku krnje i onoga što je tišćilo narod u protekloj krnjevalskoj godini. Desno gore: Ivan Iviü, Sreüko Peran, Nikola Radiü i Goran Smojver dovršavaju krnju Neman iz 1989. godine. Druga slika: Nedovršeni krnje Mumija u radionici 2000. godine. Dolje lijevo: Krnje Mali Ive iz 2000. godine spreman za bojanje. Druga slika: Mislav Kataliniü ¿nalizira svog Bana iz 2007. godine

173

Gore: Krnje I. Kaštela pride 2014. u izradi Desno gore: Goran Smojver i Sreþko Prean u radionici tijekom završne faze izrade krnje Jugogenerala 1991. godine. Desno dolje: Ivan Iviü i Jure Gjirliü pri izradi krnje PDV 2002. godine.

174

175

PREDAJA KLJUÄ&#x152;EVA GRADA

176

Predaja ključeva najprije se počela događati na relaciji Poklade - Grad Kaštela 1998., ali zadnjih nekoliko godina to događanje se pretvorilo u županijsku predaju ključeva. Zanimljivo je da se predaji ključeva, kao uostalom i samoj povorci, uvijek rado odazivaju gradski (županijski) poglavari. Glavni ključonoša, ali i puno više od toga je Miljenko Kuzmanić - jedna od ikona Donjokaštelanskog krnjevala, koji osim što čuva ključeve Poklada, također svojim nastupom, pa i promjenom uniformi, daje javnosti višeslojne poruke, ostajući u onoj satiričnoj dimenziji, svojstvenoj za pokladnu povorku i Maškadur. Pojavljuje se on i na plakatima pred krnjeval, a u Maškaduru ima i “svoju kolumnu”, kao Leonid pl. Zlatanich. Sve navedeno ga je kroz godine izgradilo u specifičan i autentičan lik, dragocjen Pokladama. Jasno je vidljivo veselje i radost kojom Miljenko prihvaća svoju ulogu i čeka pokladna događanja. Malo je koja osoba primljena s takvim simpatijama i toplinom kao Miljenko, od samih članova Poklada, pa do brojnih Kaštelana, krnjevalske publike. I baš kako to biva s glumcima koji dugi niz godina tumače svoju ulogu, tako je i s našim Miljenkom koji je iz godine u godinu tako usrdno uprizoruje, a na svoje zadovoljstvo i zadovoljstvo brojne publike, ta uloga svake godine na Pokladni utorak postaje jača i stvarnija, čvrsto srasli dio krnjevala, poput neodvojivog dijela velikog tijela. Valja napomenuti da je Donjokaštelanski krnjeval najprije imao sedam ključeva, ali su formiranjem drugih udruga »spali« na tri, no postoji mogućnost da izgube još jedan ključ zbog nekih »separatističkih« pojava u Donjim Kaštelima.120

Gore: Gradonaþelnik Ante Sanader, Nikola Radiü i Miljenko Kuzmaniü na prvoj predaji kljuþeva Grada 1998. godine u kafe baru Mozart U sredini: Gradonaþelnik Ivan Udoviþiü predaje kljuþeve Grada Miljenku Kuzmaniüu u prisustvu Marka Grozdaniüa 10. veljaþe 2006. godine Dolje: Župan Ante Sanader predaje kljuþ od krokanta Nikoli Radiüu, predsjedniku KKU Poklade 26. sijeþnja 2007. godine Lijevo: Miljenko Kuzmaniü u novoj uniformi

177

Gore: S prve predaje kljuþeva 1998. godine u caffe baru Mozart, kada je promoviran i novi broj Maškadura. U prvom planu profesor Frane Baras i Ivan Iviþev. U pozadini Stipe Raduniü i Tonþi Kerum Dolje: Predaja kljuþeva pod šatorom u Kaštel Starome 2013. godine. Dogradonaþelnik Marinko Kovaþev predaje gradske, a župan Ante Sanader županijske kljuþeve Miljenku Kuzmaniüu

178

Faksimil Bronþane plakete Opüine Kaštela dodijeljene KKD Poklade 27.listopada 1989. Socijalistiþke lokalne vlasti su neposredno prije svoga sloma priznale Poklade kao legitiman kritiþki subjekt na svome prostoru, što nije sluþaj u novouspostavljenoj Republici Hrvatskoj

179

GOSTOVANJA Svojim gostovanjima na brojnim karnevalima KKU Poklade na najbolji naþin promovirale su svoj grad Kaštela. Svako njihovo gostovanje, pogotovo ono najposjeüenije na Meÿunarodnom karnevalu u Rijeci, medijski je popraüeno sa simpatijima, þak i s iznenaÿenjem, pošto su kvalitetom krnje i toþaka kojima su gostovali bili iznimno satiriþni, ali i živopisni, te su tako u poþetku þak izazvali i mali šok za gledateljstvo i medije, gotovo da su percipirani kao »drski«, a što im je svojstveno od samih poþetaka - kritika vlasti, najprije malo uvijena, a onda sve eksplicitnija, a za što, iako ne živimo u deklarirano cenzuriranoj državi, ipak treba hrabrosti. Odlazak KKD-a u Zagreb 1996. godine moblizirao je šire kaštelanske

potencijale, ponajprije je organizirana krnjevalska povorka maškara s mažoretkinjama, glazbom Zrinski i krnje u liku lupeža, koja je prošla Varšavskom ulicom, Preradoviüevim trgom, Gajevom i Bogoviüevom do Trga bana Jelaþiüa. Naposljetku, krnje je nestao (ili ukraden) pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta. Druženje je nastavljeno u Dramskom kazalištu Gavella, gdje je postavljena izložba i organiziran maskenbal, koji je potrajao uz glazbu Vokalno-instrumentalnoga sastava Maestrali do ranih jutarnih sati. Pri povratku þlanovi KKD Poklade organizirali su takoÿer i povorku kroz Knin, kao svojstven doprinos revitalizaciji kulturnog života u gradu nakon osloboÿenja i ratnih stradanja.121

Upeþatljive toþke KKU Poklade na Meÿunarodnom karnevalu u Rijeci, gore Hamlet s družinom 2002. godine, desno gore Ban s družinom i dolje Ivica Prodanoviü okružen Crvenkapicama 2003.

180

181

182

Gore: Nikola Radiü tijekom gostovanja u emisiji HTV-a Kolo sreüe Desno gore i dolje s gostovanja u Rijeci Lijevo, u Dubrovniku: Mladen Domazet, Iva Botiü, Tonþi Marinoviü, Ankica Anteriü, Marin Bonacin, Kapitanoviü, Silva Pajiü, (?), Helena Šiloviü, Jure Gjirliü, Petra Matkoviü, (?), Miljenko Kuzmaniü, Katica Terzija, Sanja Acalija, Milka Prkut, Paulina Acalija, Boris Zec, Snježana Duišin, Tonþi Mornar, Grgo Puljas, Roko Puljas, Tonþica Puljas, Antina Puljas Frane Ivþeviü, (?), Sebastjan Dobriü, Duško Matas, Stipe Raduniü, Nikola Radiü, Ivica Šeparoviü i Tonþi Mateta

183

Gore: Nikola Radiü pod maskom Tuÿmana rukuje se sa Slavkom Liniüem za gostovanja u Rijeci Lijevo, u prvom planu slijeva: Milka Prkut, Marko Krivo, Venka Pavlov, Joško Iviþev, Petra Matkoviü, tijekom prolaska donjokaštelanske krnjevalske povorke Kninom 1996. godine. Lijevo: S gostovanja u Rijeci: Stipe Raduniü, Nada Šüurla Vinka Marinoviü, Tonþi Marinoviü, Tonþi Mateta, Nikola Radiü, Igor Lauriü, Snježana Duišin, Ankica Anteriü, Lidija Raduniü, Venka Pavlov, Antina Puljas, Mirjana Iviü, Silva Pajiü, domaüin Boris Klimko“Botiü”, Frane Ivþeviü, Darko Tran¿ü Ivanka Šiloviü, Tonkica Marinoviü, Iva Botiü, Milena Rakela, Ivica Gruica, Roko Puljas, Vjeko Eþiü, Miljenko Juras, Ivica Supin, Sebastjan Dobriü, Joško Iviþev, Ante Acalija Branko Rogulj, Marinko Šiloviü

184

185

IZLOŽBE I NAKLADNIŠTVO Jedna od znaþajnijih promocija Donjokaštelanskog krnjevala zasigurno je izložba prigodom njegove stote obljetnice 1996. godine, i to 10. veljaþe u Dramskome kazalištu Gavella u Zagrebu, i 17. veljaþe u kuli ûipiko u Kaštel Novome. Meÿutim, stariji dokumenti iz 1823. i 1834. godine pronaÿeni su neposredno pred tiskanje pozivnica, pa nisu konceptualno utjecali na njezinu strukturu, odnosno autori Radojka Ĉugum, Marin Vuletin i Mladen Domazet tek navode da je na svjetlo dana izišlo i nekoliko novih podataka koji pokazuju da je krnjeval stariji od sto godina. Dapaþe, novopronaÿeni izvori samo upotpunjuju i produbljuju kontinuitet maškaravanja u Donjim Kaštelima, ukazujuüi ujedno kako je povijesna stvarnost poznata tek u fragmentima i istodobno nedohvatna u odnosu na cjelovitost samih zbivanja. Izložba je organizirana suradnjom KKD-a Poklade i povijesnog

društva Otium iz Zagreba, ispred kojeg je prof. dr. sc. Neven Budak (umaškaran) svojim obraüanjem nazoþnima ponajbolje posvjedoþio geslo društva koje je predstavljao: »Rad, ali i opuštenost«. U okviru programa te veþeri goste su zabavljali VIS Maestrali, a nastupili su tenor Ante Iviü, sopran Miljenka Grÿan i Kaštelanske mažoretkinje. Zaslužnim pojedincima i ustanovama za realizaciju ove veþeri dodijeljene su keramiþke skulpture likovne umjetnice Katice Žaniü iz Kaštel Novoga. Godine 1991. u suradnji KKD-a i Galerije Studin takoÿer je prireÿena izložba o povijesti krnjevala i tematskim poglavljima u kuli ûipiko u Kaštel Novome.122

Otvaranje izložbe Motivi donjokaštelankih karnevala 8. veljaþe 1991. u kuli ûipiko u organizaciji KKD Poklade i Galerije Studin. Gore slijeva Marija Raduniü i Vinka Raduniü. Donja fotogra¿ja: U prvom planu Mišo Klišmaniü, dr. sc. Ivo Babiü i dr. sc. Milan Hodžiü

186

Gore: Promocija knjige »Dnevnik oþajnika« Roberta Mariüa 16. lipnja 1994. u kuli ûipiko. Knjiga je i objavljena u nakladi KKD Poklade. U prvom planu osnivaþ i urednik Berekina Tonþi Kerum, Robert Mariü i Ivona Jakiü. U pozadini slijeva Ivan Iviü, Roko Puljas, Vjeko Eþiü, Nikola Radiü i Radojka Ĉugum Baldiü. Dolje: Urednik Pometa ýedo Pocrniü, urednik na Radio Splitu Mladen Vukoviü, Tonþi Kerum, Robert Mariü, karikaturist Marko Iviü i Stipe Raduniü

Gore: Promocija knjige Roberta Mariüa »Ateist sam, Bog mi je svjedok« u organizaciji KKD Poklade, u kafe baru Mozart 18. studenoga 1997. Mladen Vukoviü govori o knjizi »u kojoj su probrani najkraüi satiriþni zapisi, i koji su saþuvali svoju ubojitost (ili bolje reüi ljekovitost)«. U sredini: Ilija Zovko, glumac HNK Split, þita aforizme iz knjige

187

Pored redovitog tiskanja Maškadura, KKD/U Poklade tiskale su i dvije knjige, te dva kalendara. Prva knjiga su humoristični zapisi Dnevnik Očajnika, autora Roberta Marića godine 1994., iz koje izranja akutna društvena nestabilnost, neizvjesnost i nemir u ljudskoj svakodnevici u najširem smislu. Štoviše, rasni humoristi, satiričari poput Marića vezuju se upravo uz vječne teme o ljudskim slabostima, ljubavi, smrti, taštini i mizerijama; na zub posebno uzimaju moćnike, moć i vlast koja je ljudima kroz životni tijek davala najbolju »šansu« da pokažu pravo lice, zapisat će Tonči Kerum, tadašnji urednik Berekina i ujedno autor predgovora ove knjige - I ne samo to, ova knjiga je poput pustolovine stvaranja najteže književne vrste. Naravno, tome svakako valja pridodati i Marićevu autentičnost da prkosi vremenu, unatoč svemu.123 Druga knjiga je Glende i šale, koju su Poklade objavile 2010. godine u sunakladništvu s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak i predstavile je u Pastoralnom centru u Kaštel Štafiliću. Kako sam naslov govori, radi se o glendama i šalama čitanim na Pokladni utorak, te onim objavljivanim u Maškaduru od 1990. do 2010. godine. Riječ je o brojnim anegdotama i zgodama stanovništva pod Kozjakom, koje nisu štedjele nikoga. Odmjerene u mjeri određenog pojedinca, oštricom i porugom ukazivale su kaštelanskome puku da nema ljudskih veličina, ali da istodobno čovjek nije običan i malen u svakodnevnom životu. Iščitavanjem Glendi i šala upoznajemo i mentalitet prostora, njegove običaje i tradicije, obiteljski krug, tehnološki razvoj i nesnalaženje pojedinaca, labirinte sve zamršenijih lukavština, pravednost i poštenje, ljudske mizerije, dvojbe i kolebanja, nesanice... A nakon što su Glende i šale pročitane s krnjevalske bine poneki su se i naljutili, ne shvativši razliku između poniznosti i poniženosti, a i same istine o sebi i o svojoj sjeni. Što se naposlijetku apostrofiralo i na promociji ove knjige, jer nimalo nije bilo lako izvući šale o domaćem svitu i pritom paziti da se nitko ne uvrijedi, jer lako je kritizirati javne osobe koje su tome podložne, ali zadirati u živote, ponekad i u najintimnije kutke sugrađana, vrlo je nezgodan zadatak, kazao je Marić, te izrazio nadu da će knjiga nasmijati svakoga, bez obzira na koju je stranicu otvore.124

188

Udruga je tiskala i maštovite kalendare za 2007. i 2008. godinu, s motivima iz krnjevalskih povorki, obogaćenim starim kaštelanskim izrekama o vremenima.125

Gore: Naslovnice knjiga »Dnevnik oþajnika« i »Glende i šale«. Desno: Godišnji kalendari Poklada za godine 2007. i 2008.

189

IZ K N J IGE G L E NDE I ŠAL E - IZB OR DONIT ĆE ĆAĆA Kako je ditetu često nestajalo olovak u školi, na roditeljskon sastanku ćaća toga diteta ovako je prokomentira cilu stvar: - Nije lipo krast. Ne valja dicu izmalena tome učit, jer meni nije do olovke; a šta se moga maloga tiče, ja mu ih mogu donit iz “Jugovinila” koliko oš! SLOBODNI DANI Kad je Slatkon umrla punica, pita je poslovođu koliko ima dan na račun smrti. Ovi mu odgovori tri-četiri dana. - Onda ovako - odgovori Slatki - ja bi sad za sprovod iskoristija jedan dan, a ostale dane kad buden triba polivat vinograd. VIROVANJE Dvi þistaþice u “Jugovinilu” nikako se nisu mogle nagodit jema li Boga oli nema, pa su pitale Ivana Pahana da jin odgovori. On üe na to onoj “svjesnoj” þa je rekla da nima Boga: - Ja znan da ti imaš onu stvar, ma ti je nisan vidija - tako ti je i to s Bogon. NIMA STRAJA Pitala je jedna šinjorina doktora smi li se kupat sa spiralon jer se boji da ne uvati ruzinu. On üe na to: - Ništa se ne plaši, samo je redovito glancaj! UŠTEDA Obiþni ljudi kad povraüaju izgladnu. To nije sluþaj sa Ivon Debelin. On ima posebnu taktiku. Kad riga, stisne zube i povrati samo tekuüinu. Sve ono šta je gusto - ponovo izi. ýESTITKA Jedan kaštelanski “galeb” dobija je za Novu godinu þestitku od litnje prijateljice sljedeüega sadržaja: “Želim ti sve najbolje na svim životnim poljima” Na to üe mu otac: - Ĉava ti sriüu odnija, i po pojin si je gonja! TRIBA SE SNAû Jozi T. tribala je okotit koza. Žena mu je tad imala nogu u gipsu, a kako on nije bija struþna osoba, doveja je ženu u karijoli da obabi kozu.

190

NIJE ZGRIŠIJA Jedan Novjanin doša je doma s posla, ka i obiþno, oko tri ure popodne. Jedva þeka da poþne obidvavat. A bija je dan užežin svetoga Fabjana, kad se u Novome ne mrsi. Žena mu spremila za obid ništo liÿero, a on gladan, i þa je uþinija? Na brzinu je spremija nikoliko šniceli i iz Novoga priša u Stari. Onde ji je izija, jer se u Staron ne slavi sveti Fabjan, pa se i ne posti. I kako vidite - nije se ogrišija. SAVJETI - Ako van se pokvari bojler, ne brinite. Voda se može grijat i u makinji za pranje robe. To van je Injacijov izum. - Da van se ujutro ne maglu stakla na autu, upotrebite recept Ilije iz Poljoprivredne škole. On cakla maže slaninon. JEDAN PO JEDAN Zašto se u Kaštilin ne smidu asfaltirat dva puta skupa? - Jer funkcioneri ne mogu jist janjetinu u isto vrime na dva mista. VISOKI I NISKI NAPON Kad je u Rudine tribala doü struja, Rudinaši se nisu mogli sporazumit dokle üe se postavit stupovi visokoga, a dokle niskoga napona. Diže se Jozo i govori: - Neüemo nigdi stavljat niski napon, da ga dica ne bi dobavila, pa da ne bude ÿavla paklenoga! POMLADILO SE Profesor Mario nosija je u Zagreb demijanu prošeka stara deset godin na poklon. U ferati, malo on, malo društvo i ocidu po demijane. Mario je dopuni sa pet litar vode i kad je iša poklonit, reþe: - Evo van prošeka od pet godin. AJME SVAKAKO Pitali prijateji staroga momka da šta se ne ženi. On im odgovori: - U ova današnja vrimena, boje je reü ajme meni nego ajme nama.

JUBAV U Naselju u Gomilici vidija je otac sina da se jubi u portunu sa jednon divojkon, pa govori: - Ala ga se to! - A koji ti je ono? - zapita ona. - Ma to je jedan ludonja iz naše zgrade. OBRAûENICI Danas je u modi da vlast gre u crkvu, i to da bude u prvin bangin. Tako je i jedan naš od vlasti iz Lušiüa sa ženon bija na misi. Gospoja je malo zadrimala, a kad je muž vidija da joj glava kloca, drmne je lakton pod rebra. Gospoja se prene, pa onako izneblušena skoþi na noge i udri pljeskat. NEK SE ZNA Jedna je Kaštelanka poslala üeri brzojav u Zagreb za Božiü. Nabraja unutra: - Sretan Božiü, üerce, tebi, mlaÿoj unuci i starijen unuku. Na pošti joj govori službenik da tu jema puno riþi, da šta nije stavila: SRETNO SVIMA! - Je li, pa da zet misli da san i njemu þestitala! PLATI PA VIýI (Ovo je skroz istiniti dogaÿaj, a zbija se 13.03.1992. u pošti u Kaštel Starome) Doša þovik na šalter i pita uplatnicu. - A je li van to za domovnicu? - pita ga službenica. - Nije, nego kazna 400 dinari! - A šta ste uþinili? - Vika san “Živija Franjo Tuÿman!” - Pa zato?! - E, ali to je bilo još za stare vlasti, a kazna je malo zakasnila. Svejedno moran platit. A recite vi meni, u kojoj to državi þovik koji viþe da živija predsjednik, mora platit kaznu! PILA Kambelovka je išla ispilat komad daske, pa pita muža: - Di je stara pila? ýula je to svekrva, pa üe: - Pila ti je mater, a ne ja, jer kad si mene vidila pijanu, gudo jedna!

INSTRUMENTAL U lušiškoj školi govori uþiteljica malome Anti da deklinira imenicu bakalar. Ante odgovara: - Bakalar, bakalara, bakalaru... - A sad reci instrumental, s kim ili þim. - Borati, s kumpirima! ZA SVAKI SLUýAJ Iša Jure kupit postole i govori prodavaþici: - Dajte mi ove, broj 46! - Šta üe van toliki broj, kad van je noga puno manja? - Je, a nokti? DOMOLJUB Ivanu iz Kambelovca likar je napisa dijagnozu na latinskome. Na to üe mu Ivan: - Ne tribate se više bojat, doktore, možete sad pisat i hrvatski. NA TAVANU Bože i prijatej mu Jerko bili su jedne nedije na misi. Bože je bija na koru, a Jerko je osta doli u bangin. Na izlasku iz crikve Jerko pita Božu da kako ga nije vidija u crikvi. - A kako üeš me vidit kad san bija na tavanu! GRAĈANI I SELO U Rudinan se pozivalo megafonon za poü dat krv i to ovako: - Mole se graÿani Rudina da doÿu sutra u selo u Vatrogasni dom dat krv! ŠTAFILIûKO VRIME Kad se ono minjalo litnje u zimsko vrime, trevi Stipe prijateja Matu i pita ga koja je ura. - Sad ti je po novome tri, a po starome þetiri ure. - Ma briga mene za Stari i Novi, reci ti meni koliko je uri u Šta¿liüu - odgovori jidno Stipe. LAGUM Zašto su u Nejaju za božiüne blagdane svi mislili da je IFOR-ov helikopter udrija u Forticu? - Zato šta je jedna mištanka od bisa dici pokupila sve petarde i bacila ji u špaker, a špaker odletija u lagum!126

191

192

DIÄ&#x152;JI KRNJEVAL

193

DIČJI KRNJEVAL Zamisao o pokretanju Dičjeg krnjevala nastala je iz želje da se energija koju su članovi Krnjevalske ambasade ulagali u pripremu »velikog krnjevala« kanalizira kroz još jednu, dodatnu razinu i upotpuni pokladna događanja u Donjim Kaštelima angažiranjem djece koja će svojom svježinom i veseljem obogatiti šarenu pokladnu atmosferu, a što će i vremenski produljiti krnjeval. Ni kad su djeca u pitanju, politika ne ostaje po strani, pa je pružan otpor i toj inicijativi oplemenjivanja društvenog i kulturnog života u Kaštelima, a što je, ponekad se doista čini, specifikum ovog grada od sedam bisernih sela. No, možda je to samo privid opreznom i crnim dimom kaštelanske stvarnosti podojenom promatraču. Ipak je odlučeno, i od vlasti odobreno, da se Dičji krnjeval održava u nedjelju prije Pokladnog utorka. Goran Smojver, nastavnik likovnog odgoja, jedan od inicijatora osnivanja Dičjeg krnjevala, među prvima je animirao djecu da izrađuju kostime i maske te ih poticao da sakupljaju šale i sami osmisle sadržaje koji su im zanimljivi. Pridružila mu se i supruga Lela Smojver, koja se zajedno s djecom iz vrtića u Kaštel Lukšiću, u kojemu je tada radila upustila u izradu dječjeg krnje. Na Pokladni utorak priređivala je paljenje maloga krnje u Lukšiću na portu, te je to bilo jedno od prvih organiziranih događanja Dičjeg krnjevala u kojemu su sudjelovala predškolska djeca, pošto su u početku krnjeval činila djeca osnovnih škola i ona koju bi roditelji samoinicijativno umaškarali i doveli na rivu. U rad Dičjeg krnjevala ubrzo se uključila i Venka Pavlov, a nakon nje i Negdi Fiamengo, obje također nastavnice likovnog odgoja. Kao i uvijek kad se pokrene nešto novo, tako je bilo i s prvim Dičjim krnjevalom, kad su se organizatori sa zebnjom pitali hoće li sve to krenuti kako treba, pogotovo jer je tog 17. veljače 1982. godine osvanuo iznimno hladan dan sa susnježicom, pa još kad se zna da su djeca u pitanju, razumljiva je bila briga članova Krnjevalske ambasade za ishod događaja, u koji je uloženo toliko entuzijazma i truda. Da bi provjerili kakvo je „stanje na terenu“, nešto prije nego su se djeca trebala okupiti, Ivan

194

Ivić, Nikola Radić i Goran Smojver sjeli su u „fiću“ i krenuli Donjim Kaštelima u neku vrstu ophodnje, s nestrpljenjem vidjeti što se zbiva. Na njihovo veliko iznenađenje iz štrada su izlazile male maškare, nakostriješene i promrzle, ali odlučne da održe krnjeval. Sve su ih uputili u tadašnji disko klub More u Plavom Jadranu (sadašnje parkiralište kod spomenika u K. Starome), gdje su ih dočekali voditelji programa Ivana Gulin i Marin Zokić.

Gore: Djeþji maskenbal u dvorani u Kaštel Starome. Donja slika: Na prvom djeþjem krnjevalu 17.02. 1982. godine. Slijeva Andrija Škarica, Ivica Raduniü, Ivan Iviü, Miro Grgin, Goran Smojver, Vjeko Eþiü, Stipe Vuletin Meto, Jakša Tran¿ü i Ante Dobriü Canculina

195

Ovaj događaj vrijedi navesti jer on najbolje oslikava koliko je pokretanje Dičjeg krnjevala bilo opravdano, pa i nužno, kao osvježenje djeci, ali i njihovim roditeljima. Članovi Krnjevalske ambasade spremno su pomagali oko ostvarivanja pojedinih točaka i figura, u izradi dječjeg krnje, transparenata i svega potrebnog u organizaciji povorke. Učenici osnovnih škola „Bijaći“ i „Filip Lukas“ uvijek su rado sudjelovali u svim aktivnostima vezanim za Dičji krnjeval, te bili i ostali jedna od najjačih osovina te manifestacije. Osim sudjelovanja u povorci, svojim likovnim radovima krasili su prigodnu izložbu; glasovima, šalama i razgovorima sudjelovali su u posebnoj radio emisiji na Radio Kaštelima, posvećenoj Dičjem krnjevalu, koja je postala tradicionalna. Milka Prkut i Katarina Ćaleta su kao osmašice na vlastitu inicijativu organizirale i prvi školski maskenbal u kojemu su sudjelovali svi učenici škole. Taj maskenbal vremenom je postao tradicionalni školski maskenbal »Pisma DA - droga NE!« čiji prihod ide za potrebe školskih ekskurzija. Profesora Gorana Smojvera s tadašnjim učenicima Ivanom Gulin Gotovac i Marinom Zokićem zamijenio je učitelj Mario Radunić sa svojim podmlatkom: braćom Miljenkom i Dominikom Jurasom, Jelenom Vujina, Tihanom Tolić, Matijom Jurić, Ksenijom Valentić, Anom Botić, tadašnjim članovima sekcije dječjeg krnjevala pri školi „Bijaći“ koja je osnovana 1993. godine.

196

Zanimljivo je da danas glavnina svih nekadašnjih malih maškara, članova tadašnjeg podmlatka, a danas već odraslih, aktivno sudjeluju u pripremi i organizaciji male i velike krnjevalske povorke. Kolika je popularnost Dičjeg krnjevala danas, najbolje možemo vidjeti po brojnosti sudionika i publike, ali jasno se, kao i kod „velikog“ krnjevala vidi evolucija, koja iz godine u godinu pokazuje i prokazuje stvarnost iz dječje perspektive, sve preciznije i oštrije pogađajući mete koje djeci najviše smetaju.

POGLEDAJTE U VIS Pogledajte u vis naša dica mala, Digli smo jarbol barjak Krnjevala Ispod kojeg stoje maškarice male Puni dobre volje, željni glende, šale. Na licu im vidiš i zraze od smija, Nikor nije doma danas ostat tija Veselja na pritek iako su mali Tradicijun je ovdje maškarade stari! Uniforme nose, šćape i ferale, Kape im na glavi do očiju pale. Od srca se smiju, draga im je šala A kako i ne bi - stađun je Krnjevala ... Prvi dičji TASTAMENAT 17. veljače 1982. god.

197

Drage naše mame, tate i veliki oci, ili kako ih još u Kaštelin zovu »vjerni čuvari šanka« Ako ste pomislili da ćemo balat samo jedno lito, privarili ste se. Eto nas, i mi smo opet tu i neka vam je dika i ako znamo poć u školu i bez čikare mlika. Kaštela mogu ostati bez kafe, masti, ulja, al bez maškar neće nikad. Napokon smo i mi mali dočekali da se počeja gradit dičji vrtić, je malo daleko , a boje igdi i bilo kako nego nikako. Samo kad bude gotov, i ako kad bude, nemojte da puno vrimena stoji prazan na suncu, ka kulturni dom u Novom ili ambulanta u Kaštel Sućurcu. Prometne staze nan se nisu još uredile, a za doć do škole često gazimo po vodi, a da bi došli tamo kad padne kiša tribali bi nan dikod i brodi. Nadamo se da vas nećemo iznevirit i da ćemo bit dobri đaci, a kad svršimo školu i bude nan učenja dosta, nemojte da ostanemo bez posla i da postanemo stranci. Ovde želimo kruva u našoj kući i nemojte da bižimo iz nje i da nas želja za domovinom tamo muči. Eto, to su vam maše skromne želje, a sad sa nama i maškaran udrite na veselje. Donjokaštelanski đaci veseljaci 2. Dičji krnjeval 1983. Goran Smojver i sveüarska torta povodm 25. obljetnice Djeþjeg krnjevala i milenijska fotogra¿ja u obliku Kalimera 2011., autora Šime Strikomana

198

199

DIČJI TASTAMENAT 2011. Pozdravljamo po trideseti put sve velike i male maškarice ovog grada, velike oce i matere, poneku dobru maćehu, dobroumne bakice i prepametne didove. Posebno pozdravljamo na ovon krnjevalu one ča brinu za našu sadašnjost i budućnost, a nisu se ni ove godine cijepili protiv svinjske gripe i baš zato ča se nisu cjepili i preživili su prvo desetljeće 21. stoljeća. Ko se još sića lanjskog krnje Slinka-Maslinka. To van je dičji vrtić kojem su lani tete tepale: »Vraćan se maslino tebi!«, ali nisu dočekale povratak u vrtić Maslinu cilu godinu.S tugon i bugom taj događaj prate male maškare jer se ni ove godine nimaju naša dica iz vrtića nigdir popišat prije povorke. Pozdravjamo i ideju kapetana grada, barba Joška, koji nam je obeća puno malih škola iznad magistrale jer su se Kaštila opet podilila na Gornja i Donja. Gornja su van sva mista osičena iznad magistrale, a Donja ispod. Kako su sve kaštelanske škole u Donjim selima tražimo hitno bar jednu da se izgradi i u Gornjim selima.. U našen gradu ima jedna puno velika nepravda za koju će glavon platiti veliki krnje na Utorak pokladnji, a ijadu mali pravi pravcati nepravdi skupilo se našoj dici pa ćemo ih se danas rišit uz našeg Calimera te mu zapivat: Drukat ćemo uvik za Ajduka živiti od kompića i fejzbuka. Ne zanima nas ni duvan ni votka vengo Strikomanova fotka. Jedan grad, a sedan mista sve nas veže briga ista. Svako misto ima svoga lera, a mi dica našeg Calimera.127

Detalji iz djeþje krnjevalske povorke. Desno: Mario Raduniü, nepresušni pokretaþ brojnih inicijativa za djecu i mlade i nezaobilazna osoba u Djeþjem krnjevalu. Na slici prilikom jedne od radijskih emisija na Radio Kaštelima

200

201

PRILOZI

Odobrenje Odsjeka za upravne poslove za odrĹžavanja krnjevalske povorke i maskenbala u okviru DonjokaĹĄtelanskog krnjevala 1980.

202

Gore: Osmrtnica s kojom je KKD Poklade konstatiralo i obznanilo kaštelanskom puku smrt Socijalistiþke Federativne Republike Jugoslavije, s kojom su oblijepili Donja Kaštela Dolje: Plakat Donjokaštelanskog krnjevala 2014. godine

203

204

Pjesma KKU Poklade i prijatelja “Puno nas je al’ nam fali”, koja je izvoÿena na lokalnim radio postajama.128

205

Dopis ravnatelja Instituta za etnologiju i folkloristiku dr. sc. Ivana Lozice upuüen Vjeki Eþiüu u kojem ga obavještava da je Donjokaštelanski krnjeval sadržajno zastupljen na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i ¿lma u okviru kolegija Karneval na Filozofskom fakultetu Sveuþilišta u Zagrebu

206

Mega grozd u izvedbi KKU Poklade za Cvjetnu povorku u Donjim KaĹĄtelima.

207

BILJEŠKE 1

S. Krasiü, Zadranin Ivan Dominik Stratiko (1732. 1799. g.) kao preteþa ideja francuskog prosvjetiteljstva u Dalmaciji, Zbornik radova - Dalmacija za francuske uprave, Split 2011., str. 161. 2 R. Ĉugum Baldiü, Tekst sa izložbe „Kaštelanski karneval“, 1996. g. 3 Arhiv KKU Poklade (dalje: Arhiv KKU) fotokopije: Pisma Krnina od Janka ûipika iz 1834. g. S. Acalija, Oko poklada (dalje: S. Acalija, Oko poklada), Kaštelanski zbornik 5, Kaštela 1996. Istraživanja Vladana Vuletina potvrÿuju da su se u Kaštelanskoj slozi i ranijih godina (1889. g.) izdvajala sredstva za ureÿenje dvorane, tj. Dekoraciune Pokladnje. V. Vuletin, Glazbeni život u Kaštelima (dalje: V. Vuletin, Glazbeni život), Kaštela 2012., str. 46. 4 M. Domazet - M. Vuletin, Sto godina krnjevala u Donjim Kaštelima (dalje: M. Domazet - M. Vuletin, Sto godina krnjevala), Maškadur br. 6, Kaštela 1995., I. Lozica, Hrvatski karnevali (dalje: I. Lozica, Hrvatski karnevali), Zagreb 1997. 5 M. Domazet - M. Vuletin, Donjokaštelanska svakodnevica 1900.-1939. (dalje: M. Domazet - M. Vuletin, Donjokaštelanska svakodnevica), Zagreb 2002., str. 126. 6 Isto. 7 V. Vuletin, Hrvatsko glazbeno društvo Bijaü u Kaštel Šta¿liüu 1919. - 1941., (dalje: V. Vuletin, Hrvatsko glazbeno društvo Bijaü), Kaštela 2008., str. 33, 35. Petar Žungul bio je prvi predsjednik društva 1919. godine. 8 Isto, str. 33. Jakov Deliü (Baja) svirao je inaþe u glazbi klarinet. Stipe Vuletin Meto se spominje kako je krnjevalska povorka tek od poþetka II. svjetskog rata (misleüi vjerojatno od 1939. godine) išla kroz sva tri donjokaštelanska naselja. Stipe Vuletin Meto (dalje: S. Vuletin, Intervju), Maškadur br. 1, 1990., str. 4. 9 Isto. Stipe Vuletin Meto pristupio je Hrvatskom glazbenom društvu Bijaü u Kaštel Šta¿liüu 1924. godine. 10 Jadranska pošta 16. II. 1926., br. 170. 11 S. Acalija, Oko Poklada, str. 18. 12 M. Domazet - M. Vuletin, Društvene zabave pokladnog doba u Donjim Kaštelima u prvoj polovici XX. stoljeüa (dalje: M. Domazet - M. Vuletin, Društvene zabave pokladnog doba), Maškadur br. 5, Donja Kaštela 1994., str. 10. Puhaþki orkestri: Glazbarski sklad osnovan je 1904. g. (Društvo je prema istraživanju V. Vuletina oformljeno veü 1898. g., ali, je Namjesništvo u Zadru odobrilo Pravilnik istoga društva tek 1904. g. Sliþnih situacija je bilo i kod drugih društava), Svaþiü 1911. g. i Bijaü 1919. g., Hrvatska þitaonica utemelje-

208

na je 1864. g., dvije sokolske organizacije formirane su 1908. g., nogometni klub Primorje 1927. g., Pjevaþki zbor Bijaüka vila 1903. g. 13 I. Lozica, Dva karnevala (dalje: I. Lozica, Dva karnevala), Narodna umjetnost 25, Zagreb 1988., str. 91. 14 Isto. 15 M. Domazet - M. Vuletin, Društvene zabave pokladnog doba, str. 10-11. M. Domazet - M. Vuletin, Donjokaštelanska svakodnevica, str. 120-121. 16 Isto. 17 V. Vuletin, Hrvatsko glazbeno društvo Bijaü, str. 33. 18 Isto. M. Domazet - M. Vuletin, Donjokaštelanska svakodnevica, str. 122-123. 19 V. Vuletin, Hrvatsko glazbeno društvo Bijaü, str. 36. Šta¿liþka glazba Bijaü zajedno je s Vojnom glazbom iz Splita bila u krnjevalskoj povorci u kojoj je sudejelovalo oko 5.000 maškara. Snimljena je ¿lmska reportaža o tome splitskom krnjevalu od strane Samuela Grossa iz SAD-a. 20 Slike su preuzete iz knjige V. Vuletin, Hrvatsko glazbeno društvo Bijaü. 21 M. Domazet - M. Vuletin, Donjokaštelanska svakodnevica, str. 120. 22 I. Lozica, Hrvatski karnevali, str. 148., Slobodna Dalmacija 15. II. 1995. g. 23 S. Vuletin, Intervju, str. 4. 24 M. Domazet - M. Vuletin, Karneval do kraja II. Svjetskog rata, Maškadur br. 7, 1996. g., str. 23. 25 I. Lozica, Hrvatski karnevali, str. 150. Saþuvane fotogra¿je iz 1948., 1950. i 1954. godine ukazuju na održavanje krnjevala u Donjim Kaštelima, dakle, neposredno nakon uspostave Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Saþuvane fotogra¿je nalaze se u foto albumu o krnjevalu Ive Cvitiüa. 26 S. Vuletin, Intervju. 27 I. Lozica, Dva karnevala, str. 93. 28 Isto. Stipe Vuletin - Meto navodi kako su jedne godine Tastamenat odnijeli miliciji na cenzuru neposredno pred održavanje povorke, tako ga je milicija odobrila, a da ga nije imala vremena ni proþitati. Druge godine milicija je od Meta tražila papir s kojega je þitao, vjerojatno odobreni tekst nije bio istovjetan onomu koji je Meto þitao s krnjevalske bine. Meÿutim, Meto se izvlaþio da mu je papir ispao, da ga ne može pronaüi, a oni nisu dalje na tome inzistirali. S. Vuletin, Intervju, str. 5. 29 Tastamenti od 1976. do 1990. godine (dalje: Tastamenti KKU), likovi krnje i alegorijske slike u krnjevalskoj povorci (dalje: Foto arhiv KKU), koji su aludirali na tadašnje društvene proturjeþnosti.

S. Acalija, Oko poklada, str. 19. Tastamenti – Arhiv KKU. 32 Isto. 33 I. Lozica, Dva karnevala, str. 93. 34 Tastamenti – Arhiv KKU. 35 Razlike su uoþljive izmeÿu starijih Tastamenata i onih od devedesetih godina 20. stoljeüa, po stilu pisanja, oštrini tona, tematskim preokupacijama i opsegu cjelokupnog teksta. 36 Tastamenti – Arhiv KKU. 37 S. Vuletin, Intervju, str. 5. 38 Tastamenat 1979. g. navodi „Pisac ovih redaka iako 40 godina suraÿuje u kaštelanskom krnevalu želi i dalje ostat anoniman, ali mi üemo van isto reþ, samo nemojte nikome kazat. To van je Ivo Cvitiü þa se rodija u Novon u Velikoj štradi. Ocu mu je bilo ime Visko a materi Ane“. Ivo Cvitiü (1919. - 2009. g). 39 Isto. 40 I. Lozica, Hrvatski karnevali, str. 150. 41 S. Vuletin, Intervju, str. 5. 42 I. Lozica, Dva karnevala, 1988., str. 93. 43 Isto. Saþuvane fotogra¿je upuüuju na postupno motoriziranje krnjevalske povorke i potiskivanje zaprežnih kola, taj proces postaje sve intenzivniji od konca šezdesetih godina 20. stoljeüa. 44 Tastamenat Donjokaštelanskog krnjevala 1976. g. 45 Isto, 1977. g. 46 Isto, 1978. g. 47 Isto, 1979. g. 48 Isto, 1980. g. 49 Isto, 1981. g. 50 Isto, 1982. g. 51 Isto, 1983. g. 52 Isto, 1984. g. 53 Isto, 1985. g. 54 Isto, 1986. g. 55 Isto, 1987. g. 56 Isto, 1988. g. 57 Isto, 1989. g. 58 Isto, 1990. g., Maškadur 1990. g., br. 1. 59 Isto, 1991. g., 1991. g., br. 2. 60 Isto, 1992. g., 1992. g., br. 3. 61 Isto, 1993. g., 1993. g., br. 4. 62 Isto, 1993. g., 1993. g., br. 4. 63 Isto, 1995. g., 1995. g., br. 6. 64 Isto, 1996. g., 1996. g., br. 7. 65 Isto, 1997. g., 1997. g., br. 8. 66 Isto, 1998. g., 1998. g., br. 9. 67 Isto, 1999. g., 1999. g., br. 10. 68 Isto, 2000. g., 2000. g., br. 11. 69 Isto, 2001. g., 2001. g., br. 12. 70 Isto, 2002. g., 2002. g., br. 13. 31

Isto, 2003. g., 2003. g., br. 14. Isto, 2004. g., 2004. g., br. 15. 73 Isto, 2005. g., 2005. g., br. 16. 74 Isto, 2006. g., 2006. g., br. 17. 75 Isto, 2007. g., 2007. g., br. 18. 76 Isto, 2008. g., 2008. g., br. 19. 77 Isto, 2009. g., 2009. g., br. 20. 78 Isto, 2010. g., 2010. g., br. 21. 79 Isto, 2011. g., 2011. g., br. 22. 80 Isto, 2012. g., 2012. g., br. 23. 81 Isto, 2013. g., 2013. g., br. 24. 82 Isto, 2014. g., 2014. g., br. 25 83 Foto arhiv - KKU. 84 Isto. 85 Maškadur 1998. g., br.9. 86 Isto, 1990. g., br.1 87 Isto, 1996. g., br.7 88 Zapisnici KKD Poklade od 17.11.1988. do 02.01.1998. g. (dalje. Zapisnici KKD), Statut Kaštelanskog krnjevalskog društva „Poklade“ od 30. X. 1988. g. 89 Isto, 08.12.1988.g., 15.12.1988.g., 29.12.1988.g., 28.03.1989.g. 90 Odluka o primanju KKU Poklade u þlanstvo FECC-a, 14.02.1999. g. 91 I. Lozica, Dva karnevala, str. 93. 92 Foto arhiv KKU, Zapisnici KKD i Maškaduri od 1990. do 2014. g.. 93 Maškaduri od 1990.g. do 2014.g. 94 Maškadur 1990. g., br.1. 95 Isto, 1991. g., br.2. 96 Isto, 1992. g., br.3. 97 Isto, 1993. g., br.4. 98 Isto, 1994. g., br.5. 99 Isto, 1995. g., br.6. 100 Isto, 1996. g., br.7. 101 Isto, 1997. g., br.8. 102 Isto, 1998. g., br.9. 103 Isto, 1999. g., br.10. 104 Isto, 2000. g., br.11. 105 Isto, 2001. g., br.12. 106 Isto, 2002. g., br.13. 107 Isto, 2003. g., br.14. 108 Isto, 2004. g., br.15. 109 Isto, 2005. g., br.16. 110 Isto, 2006. g., br.17. 111 Isto, 2007. g., br.18. 112 Isto, 2008. g., br.19. 113 Isto, 2009. g., br.20. 114 Isto, 2010. g., br.21. 115 Isto, 2011. g., br.22. 116 Isto, 2012. g., br.23. 117 Isto, 2013. g., br.24. 72

209

118

Isto, 2014. g., br.25. Kazivaþi: Vjeko Eþiü (roÿen 1949. g.) i Roko Puljas (roÿen 1954.), Zapisnici KKD, Foto arhiv KKU Poklade od 1988.g. do 1998.g. i Osude krnje. 120 Maškaduri od 1998. g. do 2014. g., Foto arhiv KKU. 121 Foto arhiv KKU, Veþernji list 13. II. 1996., Vjesnik 13. II. 1996., Slobodna Dalmacija 2. II. 1996., 16. II. 1996., 122 Slobodna Dalmacija 02.02.1996.g.,.16.02.1996.g., Vjesnik 13.02.1996.g., Katalog izložbe Motivi donjokaštelnskih karnevala (veljaþa, 1991.g.). 123 R. Mariü, Dnevnik Oþajnika, Kaštela 1994. g. Predgovor Tonþa Keruma (Robertu od „Berekina“). 124 Glende i šale, urednik Robert Mariü, KKU Poklade 2010.g. 125 Kalendari 2007.g., 2008., u nakladi KKU Poklade. 126 Isto. 127 Prilog Maškaduru, 2006.g., br.17 (25 godin diþjega krnjevala). 128 Arhiv KKU Poklade 129 T. Ujeviü, Opojnost uma (Misli i pogledi), Zagreb 1986. g., str.118. 130 R. Mariü, Ateist sam Bog mi je svjedok, Split 1997.g. 119

IZVORI I LITERATURA Arhivska graÿa Arhiv Kaštelanske krnjevalske udruge Poklade: - Tastamenti od 1976. do 2014. g. - Statut KKD „Poklade“ - Dokumenti: Potvrda o prijavi javnog skupa 6. II. 1980. g., Odluka o primanju KKU „Poklade“ u Savez udruga karnevalskih gradova Hrvatske 16. II. 1999. g., Bronþana plaketa „Grb opüine Kaštela“ Kaštelanskom krnjevalskom društvu „Poklade“ 27. X. 1989. g. - Zapisnici KKD Poklade od 17.11.1988. do 02.01.1998. g... Novine i þasopisi - Jadranska pošta 1926. g. - Maškadur, satiriþni list KKD/U „Poklade“ od 1990. do 2014. g. - Slobodna Dalmacija 1995, 1996. g. Literatura

S. Acalija, Oko poklada, Kaštelanski zbornik 5, Kaštela 1996. Domazet - M. Vuletin, Donjokaštelanska svakodnevica 1900.-1939., Zagreb 2002.

210

M. Domazet - M. Vuletin, Društvene zabave pokladnog doba u Donjim Kaštelima u prvoj polovici XX. stoljeüa, Maškadur br. 5, Donja Kaštela 1994. M. Domazet - M. Vuletin, Karneval do kraja II. Svjetskog rata, Maškadur br. 7, Donja Kaštela, 1996. M. Domazet - M. Vuletin, Sto godina krnjevala u Donjim Kaštelima, Maškadur br. 6, Kaštela 1995. Ĉugum Baldiü, Tekst sa izložbe „Kaštelanski karneval“, 1996. Glende i šale, urednik Robert Mariü, KKU Poklade 2010.g. I. Lozica, Dva karnevala, Narodna umjetnost 25, Zagreb 1988. I. Lozica, Hrvatski karnevali, Zagreb 1997. R.Mariü, Ateist sam Bog mi je svjedok, Split 1997.g.

R. Mariü, Dnevnik Oþajnika, Kaštela 1994. g. S. Krasiü, Zadranin Ivan Dominik Stratiko (1732. - 1799. g.) kao preteþa ideja francuskog prosvjetiteljstva u Dalmaciji, Zbornik radova - Dalmacija za francuske uprave, Split 2011. Stipe Vuletin - Meto (Intervju), Maškadur br. 1, 1990. T. Ujeviü, Opojnost uma (Misli i pogledi), Zagreb 1986. g. V. Vuletin, Glazbeni život u Kaštelima, Kaštela 2012. V. Vuletin, Hrvatsko glazbeno društvo Bijaü u Kaštel Šta¿liüu (1919. - 1941.), Kaštela 2008.

VLASNICI FOTOGRAFIJA Ante Majiü, Arhiv KKD Poklade Branko Glumac, Darinka Tran¿ü Ivo Cvitiü, Marinko Zokiü Mario Rakela, Miro Grgin Neno Domazet, Nikola Radiü Robert Mariü, Roko Puljas Sanja Acalija, Stipe Vuletin Meto Tonka Ergovac, Vinko Britviü Vjeko Eþiü

KAZALO IMENA A ACALIJA Ante 184 ACALIJA Paulina 183 ACALIJA Sanja 183 ANDROMAK Veselko 128 ANTERIĆ Ankica 116, 143, 149, 173, 183, 184 B BABIĆ Ivo 186 BABIN Zvonko 131 BARAS Frane 152 178 BARTINOVIĆ Ivica 128 BARTULIN Toni 108 BAŽOKA Vinko 29, 30, 78 BENUTIĆ Ane 19 BERKET Ivan 18 BERKET Josip 108 BEVANDA Marino 106, 110 BILIĆ Panto 29 BILIĆ Pave 115 BILUŠ-GAGIĆ Mate 128, 140 BJEKOVIĆ Nenad 34 BLAGAJIĆ Maks 172 BOGIĆ Ivica 135 BONACIN Marin 86, 183 BOTIĆ Ana 197 BOTIĆ Ante 17 BOTIĆ Iva 82, 96, 116, 143, 172, 183 BRNADA Ante 34, 51 BUĆAN Jere 17, 132 BUDAK Neven 186 BUTIR Slobodan 152 C CAREV Branko 130 CAREV Jozo 51, 54, 56, 172 CIROJKOV Vinko 131, 134 CVITIĆ Ivo 25, 132, 197 Č ČAVKA Petar 152 ČIČEK Doris 60, 140 ČULAFIĆ Tihomir 140 ČURKOV Vinko 34

Ć ĆALETA Katarina 93, 196 ĆALETA Mijo 106 ĆIPIKO Janko 12 D DEANKOVIĆ Josip 86, 106 DELIĆ Jakov 16 DELIĆ Tonka 20 DEMAN MORNAR Luce 143 DESPOTOVIĆ Mare 86 DOBRIĆ Ante Canculina 25, 27, 29, 34, 36, 40, 48, 131, 132, 133, 135, 136, 137, 1147, 195 DOBRIĆ Dinko 29 DOBRIĆ Ivan 12 DOBRIĆ Jadranka 99 DOBRIĆ Sabo 76 DOBRIĆ Sebastjan 178, 185 DOMAZET Mladen 152, 183, 186, DOMUJŠKIN Karlo 132 DONKOV (Miškan) 42 DONKOV Ante 19 DUJIŠIN Luka 48, 136 DUJIŠIN Miro 52 DUJIŠIN Snježana 52, 142, 183, 185 DUJMOV Rafaela 100 Đ ĐUGUM BALDIĆ Radojka 152, 186, 187 ĐUGUM Žarko 152 E EČIĆ Felicijo 135 EČIĆ Vjeko 25, 26, 32, 40, 42, 51, 60, 64, 128, 140, 148, 152, 178, 187, 195 EFENDIĆ Branko 152 ELENČIR Nikola 138 ERGOVAC Toni 27 F FIAMENGO Negdi 196 G GJIRLIĆ Jure 82, 174, 183 GLUMAC Branko 29, 30, 35, 42, 60, 128, 131, 152, 172 GLUMAC Felicijo 26

211

GRDOVIĆ Mladen 146 GREGURIĆ Franjo 160 GRGIN Frane 19, 64 GRGIN Marin 19 GRGIN Miro 25, 32, 40, 42, 51, 52, 54, 56, 67, 69, 72, 128, 138, 140, 152, 172, 195 GRGIN Vlado 18 GROZDANIĆ Jozo 29, 30, 34, 115, 135 GROZDANIĆ Kristijana 110 GROZDANIĆ Marko 51, 86, 98, 100, 106, 144, 177 GROZDANIĆ Mia 110 GROZDANIĆ Vinka 86 GRUICA Ivica 78, 86, 114, 184 GRUICA Joško 99, 135 GULIN Ivana 194, 196 H HRNIĆ Milo 146 HODŽIĆ Milan 186 I IVASOVIĆ Ivan 19 IVČEVIĆ Frane 82, 116, 178, 183 IVIČEV Ana 86, 141, 172 IVIČEV Ivan 172 IVIČEV Josipa 86 IVIČEV Joško 141, 182, 183 IVIČEV Paulina 86 IVIČEV Zvonimira 114 IVIČEV Zvonko 26 IVIĆ Ante 180 IVIĆ Ivan 27, 30, 32, 34, 40, 42, 51, 52, 67, 69, 72, 76, 86, 140, 172, 174, 185, 177, 194, 195 IVIĆ Marko 152, 187 IVIĆ Mirjana 184 J JAKIĆ Ivona 188 JAKOVAC Darka 86, 106 JAKOVAC Dijana 96, 100 JAKOVAC Marinko 29, 32, 34, 128, 148 JAKOVAC Nenad 29, 32, 132, 136, 138 JERKUNICA Marijana 93 JOZIĆ Robert 147 JURAS Dominik 200 JURAS Marinko 25, 51, 52, 64, 138, 152

212

JURAS Miljenko 64, 86, 196 JURČEV Dragan 52 JURČEV Klarica 172 K KAMBER Petar 102 KAPITANOVIĆ 86 KATALINIĆ Mislav 172 KATINAC Ante 100 KERUM Tonči 152, 178, 187 KLARIĆ Frane 106 KLARIĆ Miljenko 64, 67, 69, 72, 152 KLIMKO Boris 178 KLIŠMANIĆ Ante 106, 139 KLIŠMANIĆ Duje 19 KLIŠMANIĆ Mijo 19 KLIŠMANIĆ Mišo 29, 35, 186 KOC Toni 29, 30 KOTEVSKI Dean 140 KOVAČEV Marinko 178 KRIVIĆ Mijo 16 KRIVO Ante 29 KRIVO Marko 178 KUDRJAVCEV Anatolij 152 KUTLEŠA Bože 24, 131 KUZMANIĆ Ivan 86, 143 KUZMANIĆ Miljenko 76, 86, 94, 100, 177, 178 KUŽIĆ Ivana 100 L LAURIĆ Igor 76, 184 LISTEŠ Nikola 154 LONČAR Boško 29, 30, 32, 90, 132, 137, 147 LOZICA Ivan 8, 209 LJ LJUBIĆ Marko 93, 106 M MAREGA Tonči 144 MARIĆ Robert 152, 187, 188 MARINOVIĆ Domagoj 86, 100, 106 MARINOVIĆ Tonči 27, 42, 52, 183, 184 MARINOVIĆ Tonkica 184 MATAS Duško 76, 183 MATAS Mladen 30, 32, 34, 135 MATETA Tonči 100, 183, 185

MATKOVIĆ Petra 183 MILAN – STUDE Maja 100 MILIĆ Grgo 94, 116 MIŠE Stipe 138 MORNAR Bepo 70 MORNAR DEMAN Željana 86, 93, 100, 142 MORNAR Mario 26 MORNAR Tonči 86, 106, 118, 183 N NOVAK Ivan 52 O OMAŠIĆ Vjeko 38 OPUHAĆ Zrinka 110 ORLIĆ Zvonko 27, 29, 42, 78 P PAJDEK Darija 100 PAJIĆ Silva 96, 172, 178, 183 PAŠALIĆ Jure 47 PAVLOV Venka 72, 172, 178, 196 PERA Jozo 42 PERAN Ivica 42, 59, 140 PERAN Srećko 42, 138, 143, 170 PERAN Zoran 76 PERIŠA Gabrijela 100, 106, 110 PERIŠIĆ Ivan 78 PERKOV Gabrijela 110 PERKOV Zlatko 47 PILIĆ Toni 17, 18 POCRNIĆ Čedo 187 POPARIĆ Gordan 138 POPARIĆ Neven 86 POPARIĆ Stjepan 12, 13 PRKUT Milka 86, 93, 100, 183, 185, 196 PULJAS Antina 143, 172, 183, 184 PULJAS Felicijo 24, 64, 132 PULJAS Grgo 82, 183 PULJAS Hodimir 30 PULJAS Roko 30, 34, 40, 52, 64, 74, 135, 138, 172, 183, 184, 187 PULJAS Srećko 47 PULJAS Tončica 100, 106, 183 PUSIĆ Vesna 118

R RADIĆ Joško 42, 115 RADIĆ Mira 100, 106, 110, 144 RADIĆ Nikola 25, 47, 52, 108, 128, 138, 143, 148, 152, 172, 177, 183, 185, 187, 194, 195 RADUNIĆ Fabjan 64 RADUNIĆ Ignacijo 54, 64 RADUNIĆ Ivica 74, 82, 199 RADUNIĆ Lidija 182 RADUNIĆ Marija 186 RADUNIĆ Mario 25, 74, 140, 152, 190, 194 RADUNIĆ Nikolina 86, 144 RADUNIĆ Stipe 25, 60, 82, 90, 116, 135, 138, 143, 152, 178, 183, 184, 187 RADUNIĆ Špiro 100, 106 RADUNIĆ Vinka 186 RADUNIĆ Zoran 140 RAJČIĆ Bale 32 RAKELA Berta 172 RAKELA Mario 86, 94, 96, 116, 143 RAKELA Milena 86, 172, 184 RELJA Ivan 133 RENDIĆ Ivan 18, 132 ROGULJ Branko 184 ROGULJ Tomislav 110 ROGULJIĆ Neven 32, 116 ROMIĆ Miljenko 152 RUSSO Siniša 94 S SABO Anka 93, 172 SABO Antonija 93, 100 SADIKOVIĆ Sade 138 SANADER Ante 85, 175 176 SENJANOVIĆ Đermano 152 SERDARUŠIĆ Ana 106 SIMIĆ Andrija 138 SIRIĆ Anita 100, 106 SMOJVER Goran 38, 128, 138, 148, 152, 172, 174, 194, 195, 196 SMOJVER Lela 148, 194, 196 STAVROS Jasmin 146 STOJKOVIĆ Dragan 152 STRIKOMAN Šime 196 STRIZE Dijana 172 STRIŽIĆ Joško 25

213

STUDIN Boris 64 STUDIN Frane 17 STUDIN Josipa 100, 106 STUDIN Mijo 132 STUDIN Nina 86 STUDIN Nives 100 SUPIN Ivica 72, 144 SVALINA Ante 29, 32, 52 SVALINA Ivica 27, 29, 150 Š ŠANTIĆ 17, 19, 130, 132 ŠĆEPANOVIĆ Robert 86 ŠĆURLA Nada 143, 172, 184 ŠEGVIĆ – MARKUŠ Loreta 100 ŠEGVIĆ Ana 100 ŠEPAROVIĆ Ivica 185 ŠILOVIĆ Helena 185 ŠILOVIĆ Ivanka 86, 93, 143, 172, 184 ŠILOVIĆ Marina 93 ŠILOVIĆ Marinko 34, 76, 86, 143, 184 ŠIMERA Ivan 118 ŠIMETIN Drago 25, 29, 132, 149 ŠKARICA Andrija 27, 42, 172, 195 ŠKOJO Irena 99, 106 ŠKOPLJANAC Anđelko 115 ŠKOPLJANAC Jelica 143 ŠOULAVY Henrik 102 ŠPIKA Ivana 110 ŠTAFILEO Stjepan 50 ŠUŠKO Ante 110 ŠUŠKO Duje 26, 29 ŠUŠKO Lucijan 110 T TANCALA Luka 130 TARAŠ Ivan 34, 38, 42, 52, 135 TERZIJA Katica 183 TEŠIJA Marko 98 TOLIĆ Tihana 196 TRANFIĆ Darko 86, 184 TRANFIĆ Ignacijo 132 TRANFIĆ Ivana 51 TRANFIĆ Jakša 32, 40, 42, 52, 135, 172, 183 TRANFIĆ Nikša 94, 116 TREURSIĆ Ivica 47 TREURSIĆ Špiro 100

214

U UDOVIČIĆ Ivan 96, 177 V VALENTIĆ Ksenija 197 VIŠIĆ Ivan 110 VRBAT Božana 93, 110 VRTLAR Ignacijo 30, 34, 135, 137 VRTLAR Mate 34, 40 VUJINA Jelena 190 VUKOVIĆ Mladen 152, 187 VUKŠIĆ Joško 98 VULETIN Ante 19, 96, 115 VULETIN Anton 19 VULETIN Jakov 18 VULETIN Marin 152, 186 VULETIN Štefica 106 VULETIN Vicenco 128 VULETIN Vladan 152 VULETIN Zlatan 137, 147 VULETIN Stipe Meto 17, 24, 25, 32, 34, 36, 38, 40, 42, 44, 46, 47, 48, 50, 52, 56, 58, 68, 82, 114, 128, 131, 132, 136, 138 Z ZEC Boris 33, 93, 183 ZEKIĆ Predrag 85 ZOKIĆ Felicijo 132 ZOKIĆ Ivan 34, 132 ZOKIĆ Ivo 29, 142 ZOKIĆ Marin 51, 144, 194, 196 ZOVKO Ilija 187 Ž ŽAJA 147 ŽANIĆ 17, 130, 132 ŽANIĆ Ante 132 ŽANIĆ Domagoj 86 ŽANIĆ Ivo 219 ŽANIĆ Katica 186 ŽUNGUL Mate 14 ŽUNGUL Petar 14

Toþka “Legende krnjevala” iz krnjevalske povorke 2013. godine, autora Joška Strižiüa, koja prikazuje neke od najznaþajnijih ljudi Donjokaštelanskog krnjevala svoga doba Stipu Vuletina Meta, Ivana Iviüa, Marinka Jurasa, Zvonka Orliüa i Antu Dobriüa Canculinu, kako bi, da su živi, komentirali nadolazeüu dvjestotu obljetnicu krnjevala u Donjim Kaštelima

215

UMJESTO ZAKLJUČKA...

Krnjevlaska kritika kontinuirano ukazuje na negativne pojave i trendove u hrvatskome društvu, neovisno je li riječ o mikrohistorijskoj ili nacionalnoj razini. Štoviše, sačuvani Tastamenti od 1976. do 2014. godine omogućavaju preciznu rekonstrukciju toga relativno kratkog razdoblja s obzirom na urušavanje i relativiziranje društvenih vrijednosti, pomutnju svega u svačemu, uzdizanje samovolje i bahatosti kako pojedinaca tako i političkih elita, osiromašenje naroda i bezgraničnog licemerja od strane onih koji imaju vlast i moć u narodu. Poruke Donjokaštelanskog krnjevala demistificiraju doziranu i uljepšanu percepciju naše stvarnosti, jer se zalud govori da bolje živimo, ali mi to ne vidimo konstatira Tastamenat iz 2006. godine. Svojevremeno je Tin Ujević pisao o umnome rasulu i nemoći značaja, kada prestupnici i zlikovci uzurpiraju za se časti popularnosti (...), jer oni jedini umiju da budu suvremeni i progresivni, a sve drugo učmalo spava (...), ukočeno u mrtvilu i šablonama. (...) Svi su ostali u muzeju i roportarnici života, samo su oni na pozornici i sjede na prijestolju.129 Dakle, iz perspektive malog čovjeka pitanje istine i pravednosti postaje ključno, stoga Pokladni utorak u Kaštelima i jest manifestacija krnjevalskog usuda protiv laži s kojima se zamračuje život i stvarnost našeg vremena, jer bez cjelovite istine društvo može biti lako izloženo raznovrsnim zlouporabama demokracije s očitim tendencijama totalitarizma i dehumanizacije čovjeka. Stoga su krnjevalske poruke zadirale upravo u srž problema u vremenu i prostoru kroz likove krnje na primjer Falši radnik (1981. g.), Neman (1989. g.), Diktator (1990. g.), Jugogeneral (1991. g.), Dvolični (1993. g.), Gangster (1995. g.), Sliponja, Gluvonja i Kuconja (2005. g.), Lutak (2006. g.)... Ovogodišnja 25 obljetnica pokladnog lista „Maškadur“ također je iznjedrila bezbrojne poruke, u kojima je malo tko od javnih osoba ostao pošteđen. Štoviše, od samog početka 1989. godine „Maškadur“ pokazuje težnju za ukazivanjem ne samo na lokalne probleme, već i one centralne, pa i globalne, a što je jasno vidljivo iz tekstova i foto-stripova. Nažalost, pokazalo se da je „Maškadur“ jedan od rijetkih satiričnih listova u Republici Hrvatskoj s kontinuitetom, možda upravo zahvaljujući svojoj neovisnosti i nepodilaženju ni jednoj političkoj niti inoj struji u društvu. Možda ponekad preoštar do granice i vulgaran, ali uvijek nastojeći pogoditi metu. Naravno, njegovanje kritičkog duha usko je vezano uz pitanje slobode, koju treba čuvati od podmuklih totalitarnih nasrtaja, kao najveće blago ove nematerijalne kaštelanske baštine.

216

O VREMENU KOJE NAS TIĹ Ä&#x2020;I...

Kad vladaju nemoralni, sve moralno postaje nemoralno, a sve nemoralno postaje moralno. 130

217

SMIJEH JE VRLO, VRLO OZBILJNA STVAR (A O HUMORU DA SE I NE GOVORI) Mnoštvo je definicija koje u svijetu živih bića nastoje prepoznati što bi to vrstu zvanu čovjek neprijeporno izdvajalo u odnosu na sve ostale stvorove koji se kreću, dišu, množe i umiru. Pa tako znamo da je čovjek poseban kao jedina životinja koja misli, pa jedina koja govori, pa jedina koja se sjeća, odnosno ima osviještene uspomene, pa jedina koja ne može živjeti ni opstati izvan društva, pa ovo, pa ono, sve do one da je čovjek jedino biće koje se smije. A to je itekako ozbiljna stvar, osobina pred kojom svatko tko imalo drži do sebe mora odgovorno zastati i s dubokim se poštovanjem nakloniti. Smijeh je zaista sastavni dio čovjekove prirode i njegova duhovno-fizičkog ustrojstva, ali njegovo očitovanje prema vani podliježe određenim civilizacijskim normama i kulturnim konvencijama. Svako društvo i svaka kultura na ovaj su ili onaj način propisivali gdje se, kada, kako i tko može smijati ili ne smijati. Elitna kultura, uključivši i službenu Crkvu, dugo su držali da se razumnu i odgovornu čovjeku ne priliči smijati, jer time omalovažava, čak ponizuje sebe i svoj društveni položaj. Gotovo dojučer na fotografijama, od javnih, u medijima, do privatnih, u obiteljskim albumima, gledali smo odreda smrtno ozbiljne ljude, a onda se prije sedamdesetak godina, barem u zapadnoj civilizaciji, sve naglo promijenilo: smijeh je postao neodvojiv sastojak društvenoga bontona, i tko se ne umije nasmijati ne zaslužuje drugo doli da mu se svi smiju, baš onako zločesto, kako samo ljudi znaju. U tom prekretničkom vremenu svi su se na sve strane počeli pokazivati nasmiješenima i nasmijanima, od moćnih državnika preko lokalnih političara do kulturnih uglednika, a kad su to počeli činiti čak i pape, pojava je postala vrlo ozbiljna i proces neopoziv. A donio je i spoznaju da smijeh nije isto što i humor; ovo drugo mnogo je širi pojam jer nije samo površinsko očitovanje, nego izraz cjelokupnog čovjeka, njegova unutrašnjeg ozračja. Među anegdotama što se vezuju uz papu Ivana XXIII. i ona je o tome što je odgovorio nekom biskupu koji se tužio na nesanicu. A rekao mu je: “Znate, ni ja u prvim tjednima pontifikata nisam mogao zaspati, ali mi je jednom u snu anđeo prišapnuo ‘Ivane, ne smatraj sebe toliko važnim!’ I odonda, mogu vam reći, izvrsno spavam.” Jasno je da nas smijeh nad problemima, nevoljama, teškoćama i brigama neće od njih osloboditi, ali je jasno i to da će ih uvelike olakšati. Jer, ozbiljnost nas često dovodi u opasnost da isključimo mnoge dimenzije stvarnosti i osiromašimo život. Primjer za to su svi oni ljudi koji žele biti svojevrsni apsoluti i teško podnose humor, jer ne vole, ne žele i dubinski ne podnose ništa što izmiče kontroli. A karnevali su upravo to ‒ neuhvatljivi i neukrotivi iskazi pučke ideje slobode i jednakosti. U smijehu i pred smijehom. Ako se kome učini da su ovakve, rekli bi neki, teške riječi neprikladne uz monografiju o jednom lokalnom običaju, makoliko bio dugovječan i ugledan među srodnim priredbama, ovaj autor u svoju obranu ne nalazi kazati ništa pametnije negoli ponoviti banalnu misao da se u malome prepoznaje veliko, da veliko uvijek izrasta iz maloga, i da nemalo puta važne procese začinju ljudi koji stvarnosti pristupaju ležerno i neopterećeno, cijepljeni od bilo kakva osjećaja misije i tzv. povijesne važnosti, neskloni krupnim riječima... Ukratko, ljudi sa svim vrlinama i manama kakve već ljudska vrsta po definiciji ima, ali i s jednom neotuđivom, najdragocjenijom vrlinom ‒ družiti se, nasmijati i potaknuti i druge da se nasmiju, da stvore dragocjeno unutrašnje humorno ozračje. Tako su početne riječi i citati poslužili samo zato da se ovim kratkim tekstom napravi nešto što će, koliko je moguće, nalikovati baš karnevalu kao žanru pučke kulture i ponoviti njegovu temeljnu ideju. A ona glasi: podjela na tzv. velike i tzv. male u pogledu društvenog statusa, stupnja obrazovanja ili materijalnog imetka prilično je besmislena i svakako prolazna, te u tom pogledu postoji samo jedan kriterij

218

vrijedan ozbiljna razmatranja, naime da je velik onaj koji se umije nasmijati svijetu oko sebe, a najveći onaj koji to uspije i kad se taj svijet smije njemu samome. I koji zna pravu mjeru svoje važnosti. Njemački isusovac i jedan od najvećih teologa 20. st. Karl Rahner često je govorio: “Smijte se, jer smijehom očitujete da ste ljudi!” Može se pretpostaviti da Rahner nikad nije čuo za Donjokaštelanski krnjeval, ali sigurno je da je u njegovoj ideji i taj, kao svaki karneval, bio jedan od važnih događaja u kojima treba sudjelovati i pritom se smijehom očitovati kao čovjek. Preiskusan je i premudar on bio da bi to previdio. prof. dr. sc. Ivo Žanić

219

MLADEN DOMAZET - ROBERT MARIû DONJOKAŠTELANSKI KRNJEVAL

NAKLADNIK NAKLADA LJEVAK ZAGREB

ZA NAKLADNIKA PETRA LJEVAK

TISAK I UVEZ GRAFPEX - ZAGREB

220

KKU Poklade zahvaljuje:

221