Robert maric obala poskoka

Robert Marić Obala poskoka (roman)

Copyright © Robert Marić Copyright © za Hrvatsku Libro d.o.o. Pula Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne može se reproducirati, emitirati, preštampavati ili kopirati bez pismene suglasnosti izdavača.

ROBERT MARIĆ

OBALA POSKOKA (roman)

Libro Pula, 2007.

Robert Marić - OBALA POSKOKA

PREDGOVOR U hrvatskoj književnosti odavno postoje djela koja na seriozan način temeljito tretiraju, između ostalog, i razne nedostatke u svom društvu. Obzirom da taj način skeniranja društva i događanja u njemu, ma koliko bio kvalitetan i obiman, nikad nije bio i sasvim dovoljan, postaje jasnije zašto su se na spisateljskoj sceni Hrvatske morali pojaviti i pisci poput Roberta Marića, pisca koji sve te pojave doživljava i opservira u jednoj drugačijoj ravni literarnog djelovanja. Kao produkt jednog takvog sagledavanja i osjećanja, javlja se i Marićev roman »Obala poskoka«, čime se upotpunjuje još jedna važna dimenzija koja je hrvatskoj književnosti velikim dijelom nedostajala.

Iako ova knjiga vremenski nije jasno određena, po narastajućem gubitništvu karakterističnom za period tranzicije zemalja bivšeg socijalizma, moglo bi se reći da to ipak jest. Da pripada djelima našeg doba i da po svemu prati moderni europski literarni fon. Možda zbog toga žanrovski varira između satire, burleske, ironije, pa čak i parodije, jer Marić i likove i događaje u koje su ti likovi upleteni, iz stvarnosti konstantno seli u imaginaciju, postavlja ih kao poslušne lutke na svoj izmaštani podij ispred krivog ogledala i svakome od njih ponaosob daje uloge u njegovoj igri sa svijetom kome se ruga. To je samo jedan od načina kojim autor nudi čitatelju lepezu raznih mogućnosti razumijevanja i doživljavanja ovog djela. Na prvi mah može se reći da su u »Obali poskoka« svi, i likovi i događaji krivi i uvrnuti u

5

Robert Marić - OBALA POSKOKA

raznim pravcima i u raznim dimenzijama, da su nejasni i neprepoznatljivi, ali to je samo privid.

Nakon studioznijeg iščitavanja da se zaključiti da ovaj roman, i pored prisutnog razgolićivanja i vulgariziranja nekih individualnih i društvenih mana, ima karakter daleko surovijeg štiva, jer se Marićevi likovi u svijesti čitatelja nenametljivo i lako transformiraju u likove njima poznatih ljudi, njihovih šefova, partijskih i političkih vođa, poznatih tajkuna. Samim tim autor nudi čitatelju mogućnost da u višestrukoj ekspoziciji svede svoj privatni tragični saldo za svakoga od njih. Da na valjan način iznutra sagleda inventar života onih ljudi o kojima do jučer nije smio naglas ni misliti.

Ova knjiga može se odrediti i kao psihološki roman koji je po tonu prenapregnut, ponekad i svađalački, ali se nerijetko svojom senzibilnošću spušta i u predjele intimističke nirvane da bi upravo tamo njegovi junaci okusili draž spisateljske zrelosti i umijeća. Međutim, ti isti junaci mnogo češće, i, reklo bi se - naglo i buntovno, prepuni nezadovoljstva i poriva za osobnim dokazivanjem i osvetom, odlaze u suprotnost da bi svoju vitalnost i energiju do maksimuma ispoljili u neslaganju sa svim i svakim pa i sa samima sobom.

“Obala poskoka” je knjiga u kojoj dominira podvojenost, knjiga u kojoj se jaz među ljudima, među “snalažljivima” i onima koji to manje jesu, naglo širi, uvećava se do neslućenih razmjera, te u njegovom grotlu začas nestaju prijateljstva, rodbinska ljubav i nekadašnja sentimentalnost.

6

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Obzirom na Marićevo višeslojno i višedimenzionalno kazivanje o aktualnom poniranju i povremenom izranjanju iz potpunog kaosa, kako materijalnog tako i moralnog, ne samo pojedinca već i društava u cjelini, ova knjiga zaslužuje izuzetno strpljivog i pažljivog čitatelja. To i zbog toga što ovaj roman svojom senzibilnošću i svojom osobenom pokretačkom snagom misli, zahtijeva posebnu analizu sa preciznom distinkcijom prema, s jedne strane, onom što je u velikoj mjeri zajedničko za sva književna djela ovakvog i sličnog žanra, i s druge strane, prema onom što je novo, a samim tim i neočekivano, i što je na neki način iznenada probilo ispod dosadašnjih, manje više ustajalih, slojeva poetike kojoj su predugo robavali i značajni hrvatski pisci.

I pored mjestimične slatkorječivosti, i pored toga što ova knjiga u cjelini ne remeti suvremene zahtjeve proze, pojedini su njeni pasusi krcati bujnih, asocijativnih spletova i neminovno daju opor okus cijelom romanu. Razlog tome je i taj što je njegova glavna tematska nit faktički istrgnuta iz stvarnosti, iz miljea njegovog mjesta-gradićadržavice, iz njegovog EGA i iz njegove stroge retorike. Na osnovu svega toga smatram da je ovaj roman veoma zanimljivo i u svakom pogledu vrijedno štivo. Štivo koje treba i čitati i izučavati ga.

Vujica Ognjenović, pisac

7

Robert Marić - OBALA POSKOKA

8

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Kada tvoja inteligencija izađe iz guste šume iluzije, postat ćeš ravnodušan prema svemu što si čuo i prema svemu što ćeš čuti.

Bhagavad-gita (2.52) Onaj tko nije uznemiren čak ni usred trostrukih bijeda, tko se ne zanosi srećom i tko je oslobođen vezanosti, straha i srdžbe, naziva se mudracem postojana uma.

Bhagavad-gita (2.56) A evo vam kažem: vaša ljubav prema bližnjem nije drugo do vaša rđava ljubav prema sebi samom. Vi tražite spasa kod bližnjeg od vas samih...

F.Nietzsche – Tako je govorio Zaratustra

9

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Inspirirano stvarnim osobama, životinjama, predmetima i događajima.

10

Robert Marić - OBALA POSKOKA

OBALA

POSKOKA

KAKO OSVAJAČI NIKADA NISU OSVOJILI OVO MJESTO-GRADIĆ-DRŽAVICU Brkh Lkh Gdrdh, aktualni Starješinski Zajedničar ovog mjesta-gradića-državice, a nekad ugledni brijač i frizer za dame i muškarce, životinje i njihove ljubimce, do nedavno službeni brijač Starješinskog Zajedničara Sprkh-a i čitave vodeće garniture pri Velikoj Važnoj Zgradi, zatim umirovljen i proglašen počasnim frizerom i brijačem za dame i muškarce, životinje i njihove ljubimce, te predavač pri Višoj školi za frizere i brijače za dame i muškarce, životinje i njihove ljubimce u osnivanju, upravo se spremao za odlazak na posao u Veliku Važnu Zgradu. Imao je dogovoren sastanak s pomoćnicima Starješinskog Zajedničara, te njihovim pomoćnicima, pomoćnicima njihovih pomoćnika, tajnicima pomoćnika njihovih pomoćnika i glasnogovornicima tajnika pomoćnika njihovih pomoćnika.

Dolje ga je već čekao u ogromnom, osammetarskom Hktpxsh-u XCL Lx GH-a, njegov vjerni odvozitelj, služitelj i poklonitelj Rkth Bkth Blllh, koji je uživao vozeći ovo posljednje čudovište tehnologije, inače dar Centralnog Dvora ovom mjestu-gradiću-državici još prije dvadeset godina tadašnjem Starješinskom Zajedničaru Mnmh-u za posebne zasluge na području razvoja drvenih čipova, čiji model je tadašnja vlada otkupila, 11

Robert Marić - OBALA POSKOKA

obilato plativši Zajedničaru, pohranivši nacrt u skladištu, pa ako se jednom ukaže potreba za masovnom proizvodnjom, zašto ne.

Blllh je svaki put dolazio do ekstaze vozeći Zajedničara Gdrdh-a malim, zavojitim uličicama, namjerno jureći po najdubljim fekalnim udubinama, prskajući sve koje uspiju umaknuti, a prelazeći preko onih koji nisu imali vremena ili snage poskoknuti u stranu i umaknuti. Bio je već peti put dobitnik prve nagrade u Općem velikom rugletu koji se igrao cestama i ulicama bez prestanka. Strpljivo je čekao Gdrdh-a, glancajući savršeno oblikovane fekalodinamične disproporcije Hktpxsh-a XCL. Starješinski Zajedničar Gdrdh nije sad imao vremena misliti na automobil, iako je bio ponosan na njega, jer je bio najveći na ovim prostorima, a to nije bila mala stvar, da te svi sa zavišću i mržnjom gledaju dok prašiš i blatniš i fekališ uličicama, na putu do Velike Važne Zgrade. Bilo je tu nečeg polupodsvjesno samozadovoljavajućeg.

Moždanim ovojničkim stenozama njemu su proticale neke druge, ozbiljnije misli, misli o postojanju.

MISLI O POSTOJANJU Osmjehnuo se pri pomisli da ovo mjestogradić-državicu nije napisao Kafka niti bilo tko njemu sličan. Još smješnija mu je bila činjenica da ovo mjesto-gradić-državicu nije napisao nitko, nije ga čak ni zamislio, jer ono se ne može ni 12

Robert Marić - OBALA POSKOKA

zamisliti, a kamoli napisati, ono je toliko nezamislivo i neopisivo, da ni uz najbolju volju žitelja ne može ni postojati, pa, eto, ni ne postoji.

Gotovo je prasnuo u smijeh, britva mu se malo omakla, pa se lagano porezao po čelu, otkinuvši usput onu malu bradavicu koja mu je stalno išla na živce, kad se sjetio da stanovnici ovog mjesta-gradića-državice o tome pojma nemaju.

A suze su mu potekle, došlo mu je da poskoči od smijeha, kad se sjetio da čak ni on ne zna da ovo mjesto-gradić-državica, zajedno s njenim stanovnicima, ne postoji...hhh, hh, hhhh...

I, da, ako ćemo iskreno, ni on ne postoji.

Počeo je veselo zviždukati.

POČEO JE VESELO ZVIŽDUKATI Iznenađujuće zadovoljan početkom dana, unatoč neuobičajenoj vrućini za ovo doba godine, a koja je, kako je čuo, odnijela zavidan broj života, pa i smrti, jer su neki doslovno izgorjeli, a neki i više puta, zviždukao je tonove arije iz neke mu poznate opere koju nikad nije čuo, ali mu se baš svidjela i ostala u ušnoj dagnjenoj šuplji - iako nije volio opere, draži su mu bili narodni zvuci zlogukog graktanja.

Gledao je ljubičasti oblak kako putuje iznad krovova i povlačio bravurozne poteze britvom, ne oblak nego on, i zvžžžž...zvžžžž...dukao.

Uto je, pjevušeći tonove iste prekrasne arije iz te neke prekrasne opere koju nikad prekrasno nije čula, krećući se kratkim, gracioznim 13

Robert Marić - OBALA POSKOKA

poskocima – hmp, hmp, hmp - u prostoriju ušla njegova prekrasno zgodna i zavidno dementna, četrdeset godina starija, prekrasna supruga Prkha. Zamahnuvši zamamno dugom plavom perikom, koja je Gdrdh-u doletjela na glavu, skinula je donji dio donjeg podrublja od domaćeg štrapa - materijal koji se proizvodio samo za najuglednije uglednike u jednoj pećini u pola brda iznad mjesta-gradića-državice, čiji je sastav ostao dobro čuvana tajna tisućama godina, a nije se znalo ni gdje je ta pećina, pa niti postoji li šivanog po njezinoj mjeri, podignula dasku i sjela na rub prozora. Toliko je pocrvenjela u licu i tijelu od naprezanja, da je imala lijepe izglede da joj prsne ovojna moždana vapnenica kratkotračne crijevnice. Mučile su je sve te puste svečane večere koje je skupljala u sebi.

Dolje s ulice su se čuli pozdravi i sve dobre želje za početak novog, prekrasnog dana gospođi Prkh-i i omiljenom Starješinskom Zajedničaru, a mladi Plkrch joj je, arlaučući: - Knjsrpstdmtrnnn!!!

- zahvalio što ga nije upozorila da obavlja jutarnje potrebe, pa nije zaobišao mjesto padanja ispadaka, a taman je bio uspješno umaknuo jednom tetramobilu koji ga je namjeravao pregaziti i skupiti bodove za Veliku nagradu rugleta. I tako isprskan svježe natopljenom ulicom, i sretan što je izvukao živu glavu, ne baš i lijevu nogu koju mu je tetramobil otrgnuo i ukopao u mekanu ulicu, dovukao se do tog svetog mjesta po kojemu su padali mali, ne baš uspješni ispadci, jer se čekao onaj veliki, glavni, pošto je gospođa već dva dana imala problema s odlaskom na prozor, a svečane večere u čast njenog muža su se redale jedna za 14

Robert Marić - OBALA POSKOKA

drugom baš kao napadaji hepileptične nesvjestice ovih vrućih dana, a čula je i da je bilo drugih neugodnosti sa suncem, da su neki potpuno izgorjeli.

No, u tom trenu, do aktualnog Starješinskog Zajedničara Brkh-a Lkh-a Gdrdh-a počele su dopirati jutarnje nezadovoljne misli zadovoljnih prolaznika, miješati se, praveći mu zbrku.

Nadirale su sve brže i bilo ih je sve više, već ga zabrinuvši hoće li biti mjesta u glavi. Morao je napraviti reda, ništa nije razumio, a nije znao jesu li to oni njegovi unutarnji glasovi koji ga često bude i govore mu da izudara voljenu suprugu, pa je on izudara, ili nešto drugo. No, čini se da su to ipak bile misli prolaznika, jer on nikada baš tako crno ne bi razmišljao o svom rodnom mjestugradiću-državici, pa ni svi oni unutarnji glasovi.

Naglo je izgubio volju za zviždukanjem arije iz prekrasne opere, i ne htijući dobio volju za nervoznim i živčanim pokretima.

Nastavivši se maestralno brijati, preslušavao je sve te tuđe misli u glavi, pošto ih je – opcijom Arrange by Size - prethodno uspio poredati po glasnoći u megabajtima. No, preslušavanje ga je već u početku inspiriralo na mučninu crijevnog patronusa, pa kad još zna da odavno pati od kronične upale želučanog anusoidno restriktivnog živca, što je inače krio od javnosti, iako su to svi znali i on je znao da svi znaju, najviše zahvaljujući babama pakla, onda je to užasna mučnina.

Prišao je prozoru, ne ispuštajući iz ruke britvu i povratio sinoćnju svečanu večeru, koju su mu pomoćnici priredili u čast neopisive časti, a po 15

Robert Marić - OBALA POSKOKA

njegovu naređenju. Od siline povraćanja ispala mu je prekrasna duga plava perika koja je prije bila ispala gospođi Prkh-i i sad se ponovno našla na njenoj glavi, iako ne baš skladno namještena, uglavnom što dođe naprijed, to je bilo natrag i obrnuto.

Omiljena supruga Prkha, ne uspjevši se izmaknuti voljenom povraću voljenog supruga, još uvijek u obavljanju svete prozorske dužnosti, ekspresionicistički oslikana djelovima njegove sinoćnje svečane večere – tutti frutti di marovelle počela je padati, napravivši atraktivan trokolut unatrag, tako lijep da su joj prolaznici počeli pljeskati i vikati: - Brvvvv! Srrrnjnjnjnj!

Dok je padala, razmišljala je koju haljinu odjenuti za večerašnju svečanu večeru u čast njenog muža, ali i do nje su uspjele doprijeti misli nekih dolje okupljenih, pa je i nju, koja inače rijetko potpada pod utjecaj tuđih misli, jer se nemaju kamo smjestiti, kako su utvrdili stručnjaci u Velikoj Zgradi, spopala neuroza želučane seroze, na što je počela povraćati; pa je padala i povraćala i obavljala jutarnju dužnost s malim i kratkim ispadcima.

To je izazvalo još veće ovacije okupljenih i pozive na bis: Brvvvvv! Knjknjknjnjnj!

16

Robert Marić - OBALA POSKOKA

GDRDH SE ODMAKNUO OD PROZORA Starješinski Zajedničar Gdrdh odmaknuo se od prozora, da se ne prehladi i uhvati upalu grlenog otvornog preklopnika u glasovnom sprovodniku, pa i plućne streptokalne subbronhije, baš kao i davnašnji Starješinski Zajedničar Prth, koji je i ukinuo samoglasnike u ovom mjestu-gradiću-državici.

Ponovno je prišao uokvirenom djeliću nekadašnjeg ogledala i nastavio se majstorski brijati, uklanjajući usput i neprobavljene ostatke sinoćnje svečane večere s lica. To je tek trebalo vidjeti, to je trebalo pokazati njegovim nesuđenim studentima pri Višoj budućoj školi, da vide što je besprijekorno brijanje ne samo dlaka, nego i povraća s lica i ostalih dijelova tijela i duše.

Mučila ga je ta gomila misli stanovništva, koje su mu govorile o tužnoj stvarnosti, i tu mu je par puta već trznula ruka s britvom, pa se čak uspio i lagano porezati po tjemenu i zatiljku, ovaj put ne otkinuvši bradavicu.

Postajao je sve nervozniji i ljući. Njegova tek nadolazeća misao, neka očito veselija, sad se stopila s mislima koje su došle kroz prozor, pa je nastala prava zbrka raznih glasova koje je bilo nemoguće razumjeti, raspršio se onaj redoslijed misli koji je mukom bio uspio napraviti. Opcija Arrange by Size nije radila, ni Arrange by Date.

Ufff. Ni on, kao ni mnogi prije njega, nije nalazio rješenja za već višestoljetni problem ovog prekrasnog mjesta-gradića-državice, točnije, 17

Robert Marić - OBALA POSKOKA

problem od nastanka, od dolaska prvih Pramodemskih Benigina na ove prostore.

Nije nalazio odgovora ni rješenja zašto nikada, baš nikada ni jedan osvajač koji je tu prolazio, a još manje onaj koji tu nije prolazio, nije zauzeo, ma niti pokušao zauzeti ovo mjestogradić-državicu. O masovnim turistima da i ne misli. Često su se čule tvrdnje, pa i meknje, da je to zato jer ga nitko nije ni želio osvojiti. Istina, mještani-građani-državičani su slali svoje izaslanike, pa čak su nekada išli osobno i Starješinski Zajedničari kod diktatora, generala, njihovih pomoćnika, pomoćnika njihovih pomoćnika, pokušavali podmititi stražare kako bi došli do njihovih bunkera ili glavnih stožera ili šatora, ili ušli u njihove Vrlo Važne Velike Zgrade, ali ništa. Molili su Turke, Tatare, Tartare, Naravne Odreske, Hune, Pitu Mađaricu, Mongole, Kozake, Crvenu Armiju, Zelenu Armiju, Vojsku spasa, Kosa Nostru, Marlona Branda osobno, Japance kad su bili najljući i rugali im se s carom da im on nije Bog nego samo car, Amerikance kad su bili najpijaniji i najdrogiraniji na proputovanju za Irak, Iran i Vijetnam, te ostale turističke destinacije i rugali im se s demokracijom da im to zapravo nije demokracija nego da oni vjeruju u Ludog Velikog Pobratimusa koji je luđi od njih; Talijane i rugali im se da su rođeni debili i kukavice, Nijemce...i rugali im se da im je sistem zapravo velika lakrdija, a oni luđaci koji padaju u pseudoorgazmička raspoloženja kad vide onog kretena, jer im tako odgovara; molili su dakle sve moguće osvajače da ih osvoje, pokore, čak su 18

Robert Marić - OBALA POSKOKA

nudili strijeljanje nekoliko talaca gratis, koje su bili izabrali posebnom metodom starješinskog odabira, pa je svaki pomoćnik Starješinskog Zajedničara svoje prostorne zajednice odredio osobu, njemu najodvratniju i najmrskiju da je neprijateljski okupator smakne, u slučaju da pristane na njihov prijedlog s taocima, plus poseban bonus, još dvoje po izboru okupatora.

Dođite odmah! Naručite nas odmah! Smaknite nas odmah!

A Srkh Pltsh je u sklopu te inicijative išao tako daleko da je sâm smaknuo susjeda, spalio ga na obali i priredio veliku feštu s bogatom ponudom ukusnih pečenih sluzojeda i litrama brašnaste preklise uz popularne cijene. Sve je to fotografirao i poslao aktualnim obližnjim osvajačima s porukom: Ovo možete i vi raditi! – ali nitko mu nije odgovorio.

Ffff, mhhh, ffff! Te misli opet su uznemirile Gdrdh-a.

TE MISLI OPET SU UZNEMIRILE GDRDH-a Gospođa Prkha upravo je pokušavala ući natrag kroz prozor, mašući rukama i nogama – nogama otežano, jer joj je smetao spušteni donji dio donjeg podrublja - ali su Starješinskom Zajedničaru Gdrdh-u ove misli mučninu ponovno pojačale i dovele je do vrha grlenog suzvukovlja, pa je opet potrčao do prozora i povratio svečanu večeru od preksinoć po njenoj prekrasnoj zgužvanoj faci, a koju su mu bili priredili 19

Robert Marić - OBALA POSKOKA

pomoćnici – ne zgužvanu facu nego večeru povodom najave novih poteza koji će napokon otvoriti ovo prekrasno mjesto-gradić-državicu prema vani i privući strance i domaće u ogromnim elitnim masama.

Gospođa Prkha je ovaj put još ljepše izvela kolut unatrag, pazeći da uvede neke novine u stil, razmišljajući o čemu joj to suprug tako uznemireno razmišlja i uporno je povraća u jakim mlazovima koji je bacaju kolutajući unatrag, te pri samom dnu još što bi mogla odjenuti za večerašnju svečanu večeru u čast muža, doletjela dolje na okupljenu masu koja ju je voljela do obožavanja, gackajući i vadeći noge iz debelog sloja ulice, usput se sklanjajući pred naletima automobila, monobila, motorcikla, i ostalih jurećih takmičara.

Razmišljajući i dalje o tragičnom stanju samoće ovog prekrasnog mjesta-gradića-državice, ovaj put se porezavši iznad pupka, usput jedva dotaknuvši lijevu preponsku duodemsku dvokilu, Zajedničar Gdrdh se nastavio brijati.

ZAJEDNIČAR GDRDH SE NASTAVIO BRIJATI Gospođa Prkha je dolje malo pričala s obožavateljima o nesnosnoj vrućini koja se ne pamti u ovo doba godine i baš svake godine se pojavi nekako u ovo doba godine, a onda se polako uputila opet gore prema prozoru.

20

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Ta borba za prosperitet voljenog mjestagradića-državice, svi višestoljetni napori da izađu iz anonimnosti su ih dotukli i iscrpili do te mjere da je stanovništvo bilo toliko nervozno, posebno kad je puhao južni vjetar - lijepivši svojom gnjecavom vlažnošću iscrpljene neurone jedan za drugog - koji nikako nije prestajao evo već godinama, da nije bila rijetkost vidjeti nekog pristojnog i načitanog mladića kako se, vraćajući se sa sastanka književnog kružoka, svojim snažnim motociklom zalijeće u prvu obližnju okupljenu masu koja mu se nađe na putu, usput se pridružujući ostalim takmičarima rugleta. A bilo je i drugih, maštovitijih očajničkih poteza, kao što je onaj Srth-a Mrth-a, kada se motociklom zaletio u masu, ostavio ga u masi, pa ušao u automobil i ponovno se zaletio u istu masu, da bi kasnije sjeo u valjak i prešao preko iste mase, koju su kasnije ugradili u cestu, a njega odveli doma da se malo smiri i rekli mu da će sve biti u redu, stranci samo što nisu stigli. Ajde, nemoj tako, moraš se smiriti, govorili su mu rođaci, koji su istodobno bili i rođaci Starješinskog Zajedničara, i dali mu da šmrkne u uši malo probenzokainskog ultrakaina i umiri se.

Starješinski Zajedničari su slali vladi molbe da ih malo proreklamira po svijetu, neka im barem pošalju nekog svog stručnjaka za promidžbu, da održi par seminara za njihove kadrove i ostalu rodbinu, ali nikada nisu dobivali odgovor, ili ako bi nešto stiglo, bio bi to bilten vlade sa slikama velikog bala u Centralnom dvoru i narudžbenicom za kupnju kompleta razglednica sa slikama velikog 21

Robert Marić - OBALA POSKOKA

bala u Centralnom dvoru, na kojima se vide ministri i ministrice kako plešu i vesele se i jedu svečanu večeru. Poseban popust na količinu.

Svakakve zamisli padale su na um članovima Udruge dežurnih mjestoljuba. Samo da se nešto pokrene, da netko dođe i vidi da postoje (iako ne postoje, ali to oni ne znaju), da budu pokoreni, posjećeni, obogaćeni, uništeni, bilo što, ali da je od strane ruke. I stanovitom Hitleru su nekoliko puta pisali protestna pisma i demarš i marš bez onog de i...i...ništa i ništa.

Zajedničar Gdrdh je ovdje, lutajući i krivudajući među svim onim mislima, ipak uspio provući svoju tanku misao kako mu ove rečenice malo mirišu na odugovlačenje, za ovako jedan kratak roman, a zatim se pridružio starim mislima.

Pisali su tom Hitleru da su oni organizirali neuspjeli atentat na njega i da upravo pripremaju još jedan neuspjeli atentat. I opet ništa. Nije bilo odgovora, pa su bili toliko ljuti na njega, da bi najradije bili priredili veliku feštu sa spaljivanjem tog Hitlera na obali uz bogatu ponudu ukusnih pečenih sluzojeda i litrama brašnaste preklise po popularnim cijenama, što je tadašnji član Pomoćnog kabineta Zajedničara, Prplh, inače zadrti protivnik tog Hitlera, jer je bio čuo da ne jede meso, pozdravio urlikanjem.

Mnth, ortodoksni član Udruge dežurnih mjestoljuba u očaju ili pak trenutku potpune nervne rastrojenosti je bio došao na zamisao da zaigraju na kartu radijacije.

22

Robert Marić - OBALA POSKOKA

KAKO JE MNTH IZLOŽIO ZAMISAO DA SE ZAIGRA NA KARTU RADIJACIJE Mnth je jednom zgodom na sastanku najzabrinutijih članova Udruge – kao da ga sad vidi Zajedničar Gdrdh kako napeto poskakuje i oduševljeno govori - predložio da zaigraju na kartu radijacije i onečišćenosti, te pozovu turiste da posjete taj fenomen, da osjete moć radijacije i kako je to biti ozračen, kako je to lijepo kad noću nema rasvjete i svi svijetlite i prepoznajete se, kako je kad na vlastitoj koži osjetiš kako ti otpadaju dlake, kad na vlastitoj koži osjetiš kako ti otpada koža, kad na vlastitoj koži ne osjetiš više ništa, osim kako se raspadaš, a znaš od čega. Eto, to je trebao biti novi slogan – ako se raspadate, barem znajte od čega, a to vam jedino mi možemo priuštiti; da ne spominjemo bazene za rekreaciju i samoraspadanje, nakon čega vas možemo spaliti na velikoj fešti na obali, uz snimku, te je poslati u vaše ime rodbini s naznakom „Pozdrav iz pepela.

Ovo što gori sam ja“, uz, treba li to spominjati, i poklon paket krcat pečenih sluzojeda i dvije boce brašnaste preklise.

Ali ni to nije upalilo. Nikome nisu bili zanimljivi, pa ni ovako radioaktivno atraktivni, kao što je to, sad već pokojni, Mnth izložio – jednog se dana iz čista mira raspao u male komadiće, a zatim su se ti komadići rastopili, pa je, točnije, bio proglašen nestalim, ali smatran pokojnim, što mu baš i nije bilo drago, pa je zahtijevao da se odrede, jer ovako mu se i najbliža rodbina smije, ona pogotovo.

23

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Netko je – ne sjeća se sad Zajedničar Gdrdh tko, jer je zauzet pokušajem hvatanja djelića desne obrve koji, otkinut njegovom britvom i iznenađen tim potezom, odlijeće Gdrdh-u iza leđa - bio u Starješinskom Odboru predložio da se svakom gostu ne samo ponudi besplatan pansion, kao što su to uradili u prospektu koji su svake godine slali diljem svijeta i pitali se stiže li uopće na odredišta, već da se svima da i određena novčana naknada za boravak. No to nije moglo proći, jer je gradska blagajna bila kronično prazna, iako je redovito punjena od centralne vlasti, ali troškovi razmišljanja Starješinskih Zajedničara i čitavog Zajedničarskog aparata su bili veliki, veći i od njihovog apetita, a kad smo kod apetita, koliko tek sve te svečane večere koštaju, iako su besplatne.

Zajedničar Gdrdh se, sagnuvši se u pokušaju da dohvati taj djelić obrve, jer ih je nekako posebno volio - isticale su njegov smisao za Zajedničarstvo kad ga se gledalo pod određenim kutom - opet lagano poreže na sve ovo, ne znajući gdje, jer nije ni primijetio komad prepucija kako pada s njega na pod. Bio je previše zaokupljen zabrinjavajućim stanjem ovog mjesta-gradićadržavice, da bi ga nekakav otkinuti prepucij uznemirio više nego je uznemiren. Obrve su već nešto drugo.

No na istom tom sastanku, potpredsjednik tajništva Udruge, Gstkjvh je uzviknuo: NTTTNGGGLMNPČČKMTRNNNPPSS!, a što je u neslobodnom prijevodu značilo - Titlovanje engleskog bez znanja engleskog!

24

Robert Marić - OBALA POSKOKA

TITLOVANJE ENGLESKOG BEZ ZNANJA ENGLESKOG Engleski! Govorit ćemo engleski, tvrdi engleski s balkanskim naglaskom, kao u onim američkim filmovima koji se događaju u Rusiji, a snimaju u Češkoj...a glume domaći stanovnici i govore engleski, ali moraju izgovarati s tvrdim naglaskom, da se vidi kako oni zapravo ne govore engleski, već svojim materinjim jezikom, samo je to engleski, iako nije nego njihov.

He, he, engleski – zadovoljno je tada uzviknuo Gstkjvh, već se vidjevši kako ga nose obalom i izvikuju njegovo ime, dok aktualni Starješinski Zajedničar gori na velikoj fešti, a njega imenuju Starješinskim Zajedničarom doživotno, jer se dosjetio kako privući strance nakon toliko stoljeća i tisućljeća.

Tu je i Zajedničar Gdrdh malo zastao s brijanjem i blažena vedrina mu prijeđe preko krvareće gornje usne.

Ponudit ćemo svim filmskim silama, pa i onim manjima, da dođu i snimaju te filmove s nama kao ilegalcima koji ginu za njihove pravedne države.

Brvvvv! – Svima je to izgledalo kao nešto do sada najoriginalnije i najjače, nešto što mora upaliti, jer nema tog mjesta, pa ni gradića, a ni državice gdje se govori tvrđim naglaskom. Bez samoglasnika, gdje ćeš tvrđe. Oduševljeno su pljeskali.

25

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Zajedničar Gdrdh se dobro sjećao kako je i on, ponešen eksplozijom oduševljenja, počeo pljeskati dok je brijao tajnika pomoćnog tajnika na tom sastanku, pa su mu uhvatili ruku s britvom, a krvavog tajnika iznijeli van, da ne prlja novi tepih.

Godine očaja i beznađa su ih otupile, prihvaćali su sve, bez velikog razmišljanja, pa makar morali govoriti engleski s domaćim naglaskom.

Ali - zbunjeno je poskoknuo Blghvh sa svoje fotelje - kako ćemo govoriti engleski, kad ne govorimo engleski, ne govorimo ni naši, hoću reći, malo tko zna engleski. Trebat ćemo ga svi naučiti.

Lako je za mlade, oni lakše pamte, eno onaj mladi Pklth, student, još nije zaboravio kako sam ga u djetinjstvu jednom morao baciti pod automobil, da bih mu uzeo vrećicu slatkih mrmozvoka. Pamti.

Pamti ...Iako baš ni za njih ne mogu jamčiti, ali što ćemo sa starima, nemoćnima, umirućima, ženama s malom djecom, djecom s malim ženama, samohranim majkama i tajkama, sa svima onima koji nemaju ni za komad sluzojeda za ručak, svima onima koji moraju prodavati svoje organe u Velikoj Zgradi za sitne novce da bi preživjeli, a kako će preživjeti ako im ne otkupljuju bubrege pojedinačno nego u paru, pa srca, glave... Što sa svima onima koje Zajedničar i njegova svita, među kojom sam i ja, vara i guli ih do zadnjeg novčića; što sa svima onima koje nemilice gazimo pogovnjenim ulicama, a da ih i ne pitamo kako se osjećaju nakon toga; što sa onima koji spolno zlostavljaju spolne zlostavljače u Velikoj Zgradi, 26

Robert Marić - OBALA POSKOKA

što s onima koji ne mogu naučiti engleski, što s onima... Što, što sa mnom? Ššš...što me je uhvatilo... Ovo nisu moje misliii! Puštajte meee!

Sabotirali su mi misliiiii!

Kod ovog detalja Zajedničar Gdrdh se namršti i malo dublje zasiječe već postojeću posjekotinu od jučer, tu, evo tu, odmah iza uha.

Kako se samo taj Blghvh bio zanio, sreća da su odmah došli dežurni dežurnici u kožnim mantilima i odveli ga na ispitivanje u Odsjek tajnovitosti, a zatim je priređena velika fešta na obali.

Kada je Blghvh iznešen iz prostorije, riječ, pa i rečenicu je preuzeo mladi Sprh, poznat po posebnom osjećaju za jezične nijanse i bakterijske naslage na njemu: - Osim toga, u engleskom ima dosta samoglasnika, gotovo kao i u svim jezicima, pa i neki malo nezgodni...

Budalo!!! Uzviknuo je Gstkjvh. Pa zar ćemo sad svi učiti engleski! Nisam na to mislio. Mi ćemo govoriti engleski koji neće biti engleski, zar će netko to razumjeti. Pa filmovi koje sam gledao, sve je to titlovano, a ionako nitko nije razumio kojim oni jezikom govore, jer govore materinjim jezikom koji je engleski, a titlovanja ne bi ni bilo da publika zna engleski. Dakle, nitko ne treba niti govoriti, a niti slušati engleski, postoje slova dolje u dnu koja se čitaju i govore što ovi koji govore engleski s naglaskom govore.

Ali, tko će nas titlovati? Kako će nas titlovati? Daj to malo pojasni! - Arlauknuo je Sprh.

27

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Ne mogu, ne znam kako, zašto bih nekome objašnjavao, a najmanje tebi koji si mi odvratan od rođenja, toliko da te ne mogu vidjeti, da bih te najradije požderao. Napadaš me, a samo sam došao na ovu izvrsnu zamisao, pa ti je krivo. A kad si se ti u životu sjetio nekakvog titlovanja, a? Ili barem najavne špice, a! – urlikao je Gstkjvh A...a...iako...da, da, mislim da treba još na tome poraditi... A i nešto se ne osjećam dobro danas, bio sam na suncu, mislim ne na Suncu zvijezdi, nego na suncu suncu, u smislu sunčanja, i evo kao da kopnim, imam osjećaj da me ni rođeni rođaci doma neće prepoznati i...

I onda su ga iznijeli i bacili u prvi kontejner iza Velike Zgrade, a Slmnh se ponudio da će on titlovati sve stanovnike i sve što govore, svaku točku, samo nek mu daju vremena, ali to će prilično koštati, pa bi bilo dobro da mu daju predujam koji će uložiti u strojeve za titlovanje.

I baš kad su se neki uputili prema kontejneru, izvući Gstkjvh-a i dati mu pismenu ispriku, Starješinski Zajedničar se izderao na Slmnh-a i izbacio ga van, jer se još dobro sjećao – sjećao se Gdrdh koliko su mu platili za spomenik budućem gostu, na glavnom trgu, a on je dovukao gromadu vunene soli i rekao da ona simbolizira patnju i krv koju je ovaj narod podnio i prolio za stranog gosta.

Kiselo su mu pljeskali, nakon čega je mjesno-gradićno-državička glazba zasvirala tužnu svečanu pjesmu u spomen na sve koji su dali živote i po nekoliko puta, da bi privukli goste u ovaj prekrasni kraj.

28

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Gospođa Prkha je letjela prema prozoru, ali nekako sporo za jedan kratak roman, te joj nije bilo baš najjasnije zašto joj je potrebno toliko vremena za doći do prozora, a radilo se o tako maloj udaljenosti da ni tetrijebu pismoletitelju ne bi predstavljala problem.

A dok su se približavali ljubičasti oblaci nad obalom koju je zapljuskivala neuobičajeno visoka plima, Zajedničar Gdrdh se gorko osmjehnuo, sjetivši se tih događaja, ne ispuštajući britvu, gledajući lijep komad desnog očnog nadživca kako pleše na podu, dok su mu u misli došli jezivi događaji u slučajevima kad bi aktualni Starješinski Zajedničar osobno išao kod okupatora.

U SLUČAJEVIMA KAD BI AKTUALNI STARJEŠINSKI ZAJEDNIČAR OSOBNO IŠAO Kada bi išao osobno zamoliti aktualne okupatore da dođu malo i kod njih, ljubazni tajnik glavnog podtajnika bi ga ponudio da sjedne, jer je podtajnik evo sad otišao kod glavnog pomoćnika tajnikova nadtajnika.

Gosti bi se izmjenjivali, ulazili, izlazili, ali njega nitko ne bi pozivao unutra. Kad bi pitao tajnika kad će on doći na red, samo bi ga ljubazno pogledao i drsko odgovorio, prasnuvši u smijeh, da mu on nije rekao da će doći na red, već ga je samo ponudio da sjedne, jer oni su jedan jako kulturan i pažljiv narod, bez obzira koliko muškaraca, žena i

29

Robert Marić - OBALA POSKOKA

djece dnevno pobiju ili osakate i koliki im je postotak ratnih zločinaca po glavi stanovnika.

Bilo je i slučajeva kad Starješinski Zajedničar nije htio napustiti čekaonicu dok ga gospodin masovni zločinac ne primi, pa bi ga okupatori, ne znajući što s njime, spalili na obližnjoj obali bez ikakve fešte i prodaje pečenih sluzojeda i brašnaste preklise, jer što oni znaju što je dobra domaća, zdrava hrana uz još domaćiju kapljicu. Bili su to užasni događaji.

BILI SU TO UŽASNI DOGAĐAJI Te događaje trebao je izbaciti iz glave što prije, da opet ne dobije napadaj i bude morao povraćati. Treba misliti na nešto ljepše – mislio je Gdrdh, dok je njegova voljena supruga još uvijek mahala i pokušavala prijeći barem prvi kat, a kad je vidjela da ne ide i da je to doista neuobičajeno za ovako kratak roman, prepustila se mahanju, pa kad stigne, baš je briga, i upustila se u raspravu s jednom dragom babom pakla na balkonu o suncu koje nikada u ovo doba godine nije peklo kao ove godine, baš kao i prošle godine.

I doista, Starješinskom Zajedničaru Gdrdhu za tren su misli odlutale u ljepše trenutke prošlosti, spojile se s mislima na njega dok je bio dijete i mislio kako će jednog dana postati Starješinski Zajedničar i povesti ove ljude u bolje dane, otvoriti vrata prema svijetu i pokazati da se ipak može kad se hoće, pa i kad se neće. Još tada je razmatrao taktiku kako doći do ove funkcije, najjače i najvažnije. Ideju je dobio dok je gledao 30

Robert Marić - OBALA POSKOKA

oca kako brije tadašnjeg pomoćnika tajnika glasnogovornika Ureda za tajne površine. Njegov otac, tada najbolji brijač i frizer za dame, muškarce, životinje i njihove ljubimce, uživao je veliki ugled među čitavim stanovništvom, pa su se klijenti morali upisivati i čekati po nekoliko mjeseci za brijanje, a o friziranju da i ne govorimo.

I dakako da je bio ljut na njih, kad bi došli onako neuredni i obrasli – neke nije ni poznao nakon toliko mjeseci - pa ih je s gađenjem vraćao natrag, jer neće on uništavati svoj alat na takvim kosama, bradama i drugim dlakama, izvolite napustiti radnju, dođite za tri mjeseca, ali uredni i lijepo obrijani i podšišani, tada ćemo razgovarati. I upravo zbog takvih neurednih stanovnika koje je vraćao, imao je vremena za uređivanje važne gospode iz Vrlo Važne Velike Zgrade.

VRLO VAŽNA VELIKA ZGRADA U Vrlo Važnoj Velikoj Zgradi sve je vrvjelo od ljudi, pa i pasa i mačaka, ovaca, konja, zombija, modificiranih debeloida, ljigavih karijerističkih gmizavoida, patetičnih dosadnoida, gnjidoizno paracetamolnih, zelenih nehumanoida, hodajućih hemoroida, gadljivo pretencioznih rodjakoida, izgubljeno-nađeno-nevraćeno slučajeva, književnih smećoidnih površnoida, muktarsko gnusoidnih trbuhoida, tupasto egomaskih pohlepnoida, pseudoduhovno propatoloških, općeprihvaćenih sumanutoida, nadprepotentnih prelijepo izkeženih keseroida...

I svih ostalih prekrsnih, najnormalnijih nakazoida.

31

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Vrlo Važna Zgrada imala je najviše zaposlenih, gotovo četvrtina mjesta-gradićadržavice radila je u njoj, dok su ostale tri četvrtine dolazile po čitave dane tu s raznim zahtjevima, od onih za zamjenu starog dokumeta o potvrdi postojanja do teških bolesnika koji su stalno nešto ili nekoga dolazili čekati.

Uposlenicima se posao sastojao od šetanja hodnicima zgrade, zaključavanja vrata, otključavanja drugih vrata, ulaženja, uzimanja papira i dokumenata, dok su ih posjetitelji pozdravljali i klanjali im se, no oni se po pravilu posla nikome nisu smjeli javljati, jer bi to značilo trenutni gubitak posla, a na koji su drugi čekali poput tupastog šakala koji se iz zasjede sprema skočiti na ukusnu jednorogu devu.

Bolesni su čekali ispred 203 prostorije i radosno izmjenjivali iskustva o vlastitim ili tuđim bolestima, što ih je uveseljavalo više od podmuklog mučenja rodbine svojim patnjama; tu i tamo bi netko od njih, nakon nepuna tri sata čekanja, ušao unutra i izašao nakon sat vremena, sretnog izraza lica, a ostali mu čestitali i zavidili što je dočekao da uđe i napokon otkrije da je smrtno bolestan i da će živjeti još dva i pol dana, a oni moraju živjeti u neznanju i misliti se što im je i ima li nade za njih da su bolesni, na što bi im bolesni sretno govorio: Jesam li vam rekao! A, jesam li vam rekao!

Odmah potom bi s 288 komada papira, s potpisom i pečatom uposlenika iz čijeg ureda je izašao, išao u drugi odjeljak zgrade i tamo čekao oko dva sata, onda bi ga primili i kazali mu da to nije tu nego mora doći sutra, ili neka se javi u 32

Robert Marić - OBALA POSKOKA

sobu broj 107, ali već je kasno i najbolje da dođe prekosutra ili za šest mjeseci, ili nikad, svejedno. I sav sretan, uputio bi se u treću sobu, snimiti se dubinski za dokumente o postojanju. Ali tamo bi mu rekli da ne treba fotografije za dokumente, jer koliko znaju, ukinuti su dokumenti s fotografijama, pošto nitko još nije sakupio toliko papira koji dokazuju njegovo postojanje sa slikom.

Postojati se može isključivo bez slike. Zatim je išao po nove dokumente, a tamo su mu, nakon par sati čekanja, rekli da ne može imati dokumente bez fotografija i to evo ovog formata; nema toga tko postoji bez fotografije. Vratio se u sobu za fotografiranje, ali tamo su mu rekli da format nije ovaj, nego onaj, pa bi ga hitno uputili da se javi na kirurgiju doktoru Strmph-u i pokaže mu dubinske snimke srednjeg zadnjeg živca. Tamo bi ga uveli u prostoriju s nekoliko kreveta, zatvorili vrata i više nitko nikada nije znao što je bilo s njim. Svi su mu zavidili što je napokon došao na red.

Dolazili su tu i osobe spaljene na velikim feštama, buniti se i tražiti da im se plati naknada za zakinutu radost i veselje budućih velikih vešta sa spaljivanjem i prodajom pečenih sluzojeda i brašnaste preklise. Podnosili su i zahtjeve za dokumente o nepostojanju, neki s fotografijama, neki bez, ali još nitko nije uspio dobiti dokument o nepostojanju, koji bi olakšao mnoge aktivnosti i nepostojanje nepostojećeg, pa i dobivanje naknade za nepostojanje.

Bilo je i nezadovoljnih udovica koje su se žalile da ih muževi ne puštaju na miru, sad kad su napokon ostale u miru i tišini, te da im napadaju nove muževe, ubacuju im šaljive misli i glasove u 33

Robert Marić - OBALA POSKOKA

glavu u najnapetijim trenucima, pa se ovi počnu smijati i šaliti na račun udovica koje su još bile sposobne za postautohtone aktivnosti u krevetu. Često bi išli toliko daleko da su se izrugivali i njihovim velikim podanginalnim temeljnicama.

Dolazili su i članovi raznih udruga, od Udruge mjestoljuba, koji su tražili povećanje pomoći Velike Zgrade, kako bi mogli bolje razmišljati i propagirati nove zamisli za dovođenje stranih gostiju, te pojačane kazne – javno bacanje u more vunene soli - za sve za koje se njima učini da se dovoljno ne trude biti mjestoljubi, do članova Udruge za očuvanje uspomene na budućnost, koji su tražili dodatna sredstva za izgradnju spomenika na budućnost koja će biti sjajna, Udruge baba pakla, koje su tražile da im se napokon obznani datum izdavanja njihova albuma poskočica u višeglasju za strano tržište, Udruge balkonaca u traženju sredstava za izgradnju jačih i skrovitijih balkona, Udruge kvadrata, koji su zahtijevali građevinske dozvole na krovu Vrlo Velike Važne Zgrade...

U Vrlo Velikoj Važnoj Zgradi događalo se sve važno za ovo mjesto-gradić-državicu. Ništa se nije događalo, a da se prije ne dobije dopuštenje, ili ideja, ili misao, ili unutarnji glas iz Velike Zgrade.

A u Velikoj Zgradi još nitko nije dobio nikakvo dopuštenje, ni ideju, ni misao, ni unutarnji glas.

34

Robert Marić - OBALA POSKOKA

KAKO JE STARJEŠINSKI ZAJEDNIČAR GDRDH DOK SE BRIJAO MISLIO KAKO JE DOŠAO NA IDEJU DA POSTANE STARJEŠINSKI ZAJEDNIČAR I dok je tada mali Gdrdh gledao oca kako brije pomoćnika tajnika glasnogovornika Ureda za tajne površine, počeo je poskakivati po prostoriji do plafona i natrag, do plafona i natrag, do plafona i natrag, do plaf... škljljljssss – za trenutak trenutka otac je okrenuo glavu prema njemu, vičući da ga prestane dekoncentrirati, ne može brijati gospodina od tih njegovih poskoka, i u samom djeliću trenutka jednog trenutka tog militrenutka, ruka mu je promijenila kut, pa je krv šiknula iz vrata pomoćnika, pa su se ostali koji su čekali počeli na glas smijati, pa im se pridružio i Gdrdh-ov otac, pa i sam mali Gdrdh, pa su u smijehu iznijeli krvavog pomoćnika koji je krkljao, a što je više krkljao, jači je smijeh izazivao, odnijeli do obale, priredili feštu spaljivanja pomoćnika uz prodaju pečenih sluzojeda i brašnaste preklise po popularnim cijenama.

Sutradan je Gdrdh-ov otac imenovan novim pomoćnikom tajnika glasnogovornika Ureda za tajne površine.

Od tada je Gdrdh čvrsto odlučio da će postati frizer za dame, muškarce, životinje i njihove ljubimce.

35

Robert Marić - OBALA POSKOKA

GDRDH-a NAPUŠTAJU LIJEPE MISLI I VRAĆA SE U SADAŠNJOST VLASTITA BRIJANJA Da, mislio je, bila su to lijepa vremena, i prešao na prijašnje misli u koje su bile uletjele ove o njegovu ocu. Gospođa Prkha nekako je doplutala do drugog kata i s jednim balkoncem izaprozorcem se upustila u priču o nikad tolikoj plimi u ovo doba mjeseca, ali je zatim naglo poletjela prema gore, pa je balkoncu rekla da je bilo više i vrijeme da se ubrza njezin let u ovako kratkom romanu, sporoga ritma.

Gdrdh je po tko zna koji put nastavio s brijanjem i ovaj put ga nije spopala mučnina, a njegova voljena supruga Prkha je uletjela kroz prozor, pjevajući opet dijelove one arije iz nikad čuvene opere. Ponovno je sjela na prozor, a donji dio donjeg podrublja nije ni spuštala, jer je već bio spušten.

Gdrdh je nije ni primijetio, nastavio se opterećivati mislima o mjestu-gradiću-državici, dok je, mašući nehajno maestralno britvom, zakačio lijevo oko voljene supruge, koja je sjedila na prozoru.

Nakon nekoliko iskustava s raznim vojskama, osvajačima i okupatorima, pa kako smo vidjeli i spaljivanjima, odustalo se od ideje osobnog kontakta Starješinskog Zajedničara s velikim silama i okupatorima i prešlo uglavnom na toplo preporučena žurna pisma, dopise, brzojave, sporojave, pa i tetrijebe pismoletitelje.

36

Robert Marić - OBALA POSKOKA

TETRIJEB PISMOLETITELJ Tetrijeb pismoletitelj bio je omiljeno komunikacijsko sredstvo još od davnina na ovim prostorima. Ta živahna ptica velikih i raskošnih krila koja su joj odavno već odumrla, pa je sad imala samo batrljke kojima je veselo mahala, uzela bi u kljun pismo i poletjela prema odredištu, iako se nikada točno nije utvrdilo da je pismo i isporučeno, jer se ni jedan tetrijeb pismoletitelj nikada nije vratio, a nije poznato ni da je letio, jer je bilo tvrdnji nekih očevidaca i uhoslušaca da tetrijebi polete, vodeći se prethistorijskim nagonom kad su imali prekrasna raskošna krila, ali kad dostignu optimalnu visinu i prepuste se opuštajućem letu, shvate da nemaju krila i panično se strmoglave tik do bivšeg odlagališta krupnog i srednje krupnog otpada, gore u brdima, odmah iznad administrativnih žičanih granica mjesta-gradića-državice, pa ih, po nekim procjenama ima na jednom mjestu na tisuće uginulih, jer uvijek padnu na to mjesto. Pričalo se da su se preživjeli razmnožili i da su im se u divljini, daleko od civilizacije, počela vraćati krila zajedno s nagonom, a da u tajnosti pripremaju veliku invaziju na mjesto-gradić-državicu, u znak osvete za sva pogažena prava životinja koja su im učinjena. Dakako da su to bila samo nagađanja i nitko u Velikoj Važnoj Zgradi nije htio ni čuti za njih, a većina ih nije ni smjela čuti, a nitko se nije usuđivao ni ići provjeriti.

Bilo je prijedloga da se skupe svi tetrijebi pismoletitelji na obalu, jer su beskorisni, i uredno spale uz feštu s bogatom ponudom ukusnih 37

Robert Marić - OBALA POSKOKA

pečenih sluzojeda i litrama brašnaste preklise uz popularne cijene. Ali Starješinski Zajedničar je to odlučno odbio, rekavši da on ne da ni jednog tetrijeba iz svojih kaveza, ta mila stvorenja koja mu otkupljuje vlada i skladišti ih u posebne hladnjače za izvoz, ako se jednog dana ukaže prilika za velikom potražnjom tih ptica, a Mtrkhu koja je to predložila dao je spaliti na obali uz veliku feštu s bogatom ponudom ukusnih pečenih sluzojeda i litrama brašnaste preklise uz popularne cijene.

Već sutradan se Mtrkha došla žaliti u Veliku Važnu Zgradu, prijetivši da će tražiti međunarodnu pravdu, jer je spaljena bez razloga, no upisana je za prijem kod komisije za Žaljenje i zakašnjelu pravdu za osam mjeseci, pa neka se tada javi, ako nekoga bude u uredu, a ako ne, neka navrati za sljedećih osam mjeseci.

KAKO JE GDRDH POSTAO STARJEŠINSKI ZAJEDNIČAR Sad već preko svake mjere iznerviran svim gore izredanim mislima, Zajedničar Gdrdh je zaboravio na svoju maestralnost brijanja i porezao se na nekoliko mjesta, a da u čitavoj toj nervozi nije ni primijetio. Krvarilo mu je koljeno, bedro, lijevi testis, a bila bi i lijeva ruka, da srećom nije drvena.

Gospođa Prkha je još sjedila na prozoru, a onda gotovo opernim glasom pobjedonosno arlauknula: - Knjnjjjsrrrknjnjnj - dok je dolje opet nekim slučajem ili vođen unutarnjim glasom, 38

Robert Marić - OBALA POSKOKA

puzao mladi Plkrch, našavši se na istom mjestu kao i prošli put kad je bio ovdje spomenut, pokušavajući iskopati svoju bivšu, već utabanu nogu iz fekalizirane ulice, a automobili ga ciljali i nekim čudom promašivali i prskali svježim namazajima prozorskih ispadaka, te mu doletjele dvije gospođine kompletne svečane večere, potpuno probavljene, u jednom komadu na glavu, da je iste stotinke milisekunde izgubio svijest uz jak tresak, koji mu je odmah, bez razmišljanja, poremetio mozgovni skočicentar za pseudoperfekcionizam. U trenu se okupila gomila i smijeh se orio sve do vrhova obližnjih brda, pa su se i pretpostavljeno preživjeli tetrijebi pismoletitelji pitali što se to tako smiješno događa dolje.

A Zajedničar Gdrdh je opet hitno trebao neku misao koja će ga izbaciti iz očaja, jer ako ovako nastavi, mogao bi se preklati i... I tada se osmjehnuo da su mu u ogledalu bljesnula oba gornja sjajna očnjačka granuloma koji su probili meso i stršili tik do nosa, a on ih redovito glancao izvana.

Misao o mogućem preklanju vratila ga je u ne tako davni trenutak, kada je kao veliki majstor i počasni frizer i sve ono što je već nabrojeno, brijao tadašnjeg Starješinskog Zajedničara Trtmha Prtmh-a, usput pričajući s njim o aktualnoj situaciji koja traje stoljećima i kako iz nje izaći, kako privući strane goste i kapital i socijal, kad se već nije moglo okupatore u doba okupacija.

U tom trenu je u prostoriju bio ušao njegov sin, Gdrdhfrh, jedno vrijeme gledajući oca kako brije Zajedničara, a onda počeo poskakivati do 39

Robert Marić - OBALA POSKOKA

plafona i natrag, do plafona i natrag, do plaf... škljljljssss – Zajedničar Prtmh je počeo krkljati, a krv je šikljala na sve strane. Svi koji su čekali, briznuli su u sućutni smijeh, gledajući Zajedničara kako se hvata za mjesto bivšeg grkljanskog transmitisera i ne uspijeva zaustaviti krv i sve ostalo što je počelo izlaziti kroz zavidno velik otvor. I žučni kamenac mu je izletio, što je bilo više nego pohvalno za Gdrdh-a, te mu to još dalo na vrijednosti. Jeste li vidjeli, i kamence odstranjuje kroz rez na grlu!

Kako Zajedničaru Prtmh-u očito nije bilo spasa, nazočni su ga odnijeli na obalu, napravili veliku feštu spaljivanja uz pečene sluzojede i litre i litre brašnaste preklise po popularnim cijenama.

Sutradan je Gdrdh imenovan novim Starješinskim Zajedničarom, a među ostalim, čestitao mu je i sin Gdrdhfrh, šapnuvši mu da će i on jednog dana postati veliki brijač i frizer za dame, muškarce, životinje i njihove ljubimce, i da će i svoga oca brijati kad se dovoljno izmaestralizira.

Nikad nije doznao zašto, ali u tom trenu je Gdrdh-a oblio najprije topao, a onda još topliji znoj, a desna strana lica mu se nakratko ukočila, dok je slušao unutarnji glas koji se zlobno smijao, baš kao da mu se neka prvoklasna baba pakla zavukla u glavu.

E, da, bila su to lijepa vremena, mislio je Gdrdh i vratio se brijanju, ovaj put znatno mirnije, pa je pravio vrlo male brazgotine britvom, tek kad bi malo dublje zarezao. A njegova voljena gospođa

40

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Prkha je ustala s prozora, podigla donji dio donjeg podrublja i spustila dasku na prozor.

A on je nastavio razmišljati.

ON JE NASTAVIO RAZMIŠLJATI I kome god pisali, što god napisali, uvijek isti odgovor – bez odgovora. Ili – odselio, kako im se jednom vratilo pismo iz Hitlerova bunkera.

Drskosti nije bilo kraja.

U Velikoj Važnoj Zgradi znalo se danima zasijedati ne bi li se proniknulo što je to u svim tim silnicima, što njih zapravo muči u vezi ovog prekrasnog, suncem okupanog mjesta-gradićadržavice, pa da se ne usuđuju doći, ili barem poslati svojeg izaslanika da vidi kako je ovdje lijepo i sunčano. Jesu li i koliko ti diktatori možda bili spolno zlostavljani u najzrelijoj dobi? Jesu li oni spolno zlostavljali svoje odgajateljice i dadilje u najzrelijoj dobi odgajateljica i dadilja? Jesu li bili udarani stolom o glavu? Jesu li patili od osjećaja manje vrijednosti onih drugih? Što se događalo u glavama tih ljudi? Bezbroj pitanja se nametalo, razmatralo o uzrocima neposjeta, ali rješenje se nije naziralo.

Zajedničar Gdrdh sad se već pošteno tresao i nije imao pojma gdje i koga uopće brije, ako brije.

Jedino je bio svjestan da ničega nije svjestan od prevelike srdžbe, pa i srdobolje.

Pa, onda davno su Turcima nudili kompletno mjesto-gradić-državicu za janjičarsko 41

Robert Marić - OBALA POSKOKA

leglo, čak predlagali da će ga preimenovati u Janjičarevo i da će svi promijeniti imena i prezimena u Janjičar Janjičar, ali opet ništa.

Nikome nisu bili zanimljivi i tu se izgleda doista ništa nije moglo napraviti. A zašto nisu bili zanimljivi i privlačni, to ni do dana današnjega, odnosno dana kad se ovo događa - jer ovo se ne događa na dan današnji, ovo se uopće ne događa nikome nije bilo jasno, pa ni samim onima kojima nisu bili zanimljivi.

A svi oni kojima nisu bili zanimljivi, znali su slično razmišljati, noćima ne spavati i pitati se zašto nikada nisu prošli kroz to mjesto-gradićdržavicu, barem ga spalili ili – u novije doba – bacili neku manju nuklearnu bombu, da barem donekle razvesele sve te ljude tamo, zašto su tako okrutni prema njima. Jesu li možda bili spolno zlostavljani u svojoj najzrelijoj dobi, kada nisu znali ništa o tome? Jesu li oni spolno zlostavljali svoje odgajateljice i dadilje u najzrelijoj dobi odgajateljica i dadilja? Jesu li bili udarani stolom o glavu? Što im se događalo u glavama? Tko zna hoće li ikada naći odgovor na to. Postojala je i nepotvrđena teorija provjere da se toliko već spominjani stanoviti Hitler, ne nalazeći rješenja ovomu, upravo zbog toga i zapalio zajedno s nekakvim bunkerom. Proganjala ga je misao zašto ne želi osvojiti ovaj prelijepi prostor, okupan svake godine neobično jakim suncem. To ga je dotuklo, a toliko je lijepog bio čuo od svojih špijuna o veselim velikim feštama spaljivanja, što ga je posebno ganulo.

Nije bilo lako, kao što se vidi, ni svim tim osvajačima, koje su neke mračne sile odvraćale od 42

Robert Marić - OBALA POSKOKA

posjeta ovom mjestu-gradiću-državici, a u kojemu se, ufphhh, još odavno, bilo počelo pojavljivati i samogrižje.

SAMOGRIŽJE Samogrižje je nastalo kao alternativa ljudogrižju koje je bilo uobičajena i česta pojava, ali nekada se nije moglo izvesti. Česta je bila pojava, ne samo među babama pakla, da se čuju izjave kako bi se najradije nekoga požderalo, no bez velike fešte i pompe, samo onako tiho i polako.

Onaj koji bi toga nekoga požderao, bio je zadovoljan, podrignuo bi sretno i pomislio kako je ipak život u ovom zatvorenom mjestu-gradićudržavici snošljiv, a zna biti i lijep kad se nekoga poždere. Žderanje je dolazilo kao jedino spasonosno rješenje kad ti netko toliko ide na živce; kad ti nečije lijepo lice izaziva nervozu želučanog uklopnika; kad ti nečija nadarenost i sposobnost toliko udara u mozak i ne možeš spavati koliko ga mrziš; kad te nečiji uspjeh dovodi do ludila i moraš udarati svoje najbliže po kući kako bi se smirio, noćima ne spavati, nalivati se litrama preklise, nekoga izgristi, požderati; kad te nečija nova osmokatnica toliko uznemiri da moraš ići na obalu poskakivati od srdžbe i nekoga baciti u more; kad nekoga mrziš, a ne znaš zašto ga mrziš; kad onog Mrh-a genija ne možeš smisliti živa i u komadu, a ni čuti za njega, a da ti ne izazove žeđ za krvlju, glad za friškim mesom genija; kad vidiš onu rugobu kakvog je lijepog i nestvarnog muža 43

Robert Marić - OBALA POSKOKA

ugrabila, a ima obje grbe znatno veće i nakaznije od tvojih, kad vidiš...

No, događalo se da se osobi nije moglo prići iz raznih razloga, pa bi potencijalni žderač toliko poživčanio i postao nervozan, da bi počeo samoga sebe žderati, obično počevši od ruku, pa noge, pa dalje... Dok se ne bi čitav pojeo, uključujući i usta.

Kako je i usta uspio pojesti, to su samo rijetki znali, no pojeo bi se kompletno. Pitali bi ih kasnije kako su to izveli, no nisu htjeli reći. To je bila tajna potpunog samogrižja. Samogrižni apsolut.

A Starješinskog Zajedničara Gdrdh-a počelo je proganjati, dok mu je britva lagano zadrhtala i zahvatila komad desnog testisa, kako je sve to tako završilo s tvornicom Vusol.

KAKO JE SVE TO TAKO ZAVRŠILO S TVORNICOM VUSOL Sad je to još uvijek malo mjesto-gradićdržavica, s nešto više stanovnika nego u doba Napoleona, nekih dvadeset puta više, s jedinom razlikom što se danas duž čitave obale rasprostiru tone i tone prekrasnog otpada, ostataka tvornice vunene soli Vusol, koju je davnašnja država, sada već bivša, jer ovo je već šesta država pod koju danas spada ovo toplo mjesto-grad-državica, tu smjestila nakon što je slučajno bilo otkriveno ogromno nalazište tog dragocjenog minerala.

Otkrio ga je Hmnsh Brbch Prsth prije osamdesetčetiri godine, dok je pokušavao uloviti ogromnog radioaktivnog cipla.

44

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Vusolov otpad bio je omiljeno igralište za najmlađe, iako su se na njemu skupljali i stariji mladi i zabavljali se na razne načine, od vožnje motociklom preko ozračenog prijatelja, koji je zbog pretjeranog zabavljanja prošle godine na tom području trunuo, pa preko igranja laktometa s najmlađima, koji se sastojao od udaranja laktovima djece koja su se tu igrala, ali nikada nisu udarali one koji još nisu izgubili kosu i obrve i trepavice, ipak je postojala etika među njima.

I odrasli su se zabavljali po otpadu. Donosili su tu uginulu rodbinu i odlagali je uredno na dio predviđen za to.

Mjesto-grad-državica je – nasmiješio se sada Gdrdh, podižući onaj komad prepucija s poda i pokušavajući ga nekako namjestiti na dio nosa koji nedostaje - urbanistički gledano, iz godine u godinu napredovalo doslovce u svim pravcima, rješenja su bila više nego liberalno-toksična, pa se gradilo gdje je tko poželio i na koji način je želio.

Uglavnom se gradilo u visinu, jer je nestalo mjesta u širini, pa se razmišljalo o gradnji jedne velike stambene zgrade duž čitave obale, odmah iza starih kuća, a da bi se izbjegla pojedinačna izgradnja, pošto se u nedostatku prostora počelo graditi i kuće na kućama. Pa i kuće na kućama kuća. Pa i kuće na kućama kuća kuća. Prodavali su se krovovi kuća s građevnom dozvolom, na kojima su se udarali temelji novih kuća, čak po dvije, jedna sa svake strane kosine krova, da se dobije više prostora, a potrkovlja su otkupljivana za podrume. Pa se onda gradilo na tim kućama koje su građene na krovovima, na njihovim krovovima, i tako u praznogled.

45

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Da bi se dobilo više prostora, gradili su se četverokutni krovovi, a kasnije je Drgh uveo osmerokutne krovove i na njima gradio osam kuća, pa na tim kućama opet osmerokutni krovovi, a na njima opet osam kuća i tako je uspio dobiti maksimalan prostor kako u visini, tako i u širini. Postao je poznat i kao Drgh oktogon, a gospoda kvadrati su izučavali njegove nacrte. Za gradnju je najvažnije bilo dobiti ilegalno odobrenje Starješinskog Zajedničara, uz minimalnu naknadu od pola vrijednosti kuće, koja se uplaćivala u humanitarne svrhe njegove djece.

Bila je to jedna od najljepših i najzanimljivijih arhitektura svijeta, pa je i zbog toga šteta da stranci nisu dolazili i prenosili tu sada već nauku u svoje domovine, i preuzimali taj model gradnje.

I kanalizacijski sustav je bio iznimno dobro uređen, još liberalnije od gradnje kuća. Ulicama su plutale rijeke fekalije i davale poseban ton čitavom meditativno lirskom ambijentu, da bi se tu i tamo sve slijevalo u more. Taj sustav nazivao se slobodnoserilački aktivni Knjgvnh-ov sustav, po Starješinskom Zajedničaru Knjgvnh-u koji ga je uveo još prije pet stotina godina ili prije, kada je donio odluku o slobodnom kretanju fekalija, bez ograničenja. Najpopularniji su postali prozori s daskama, uvedeni krajem prošlog stoljeća od strane tadašnjeg Starješinskog Zajedničara Klgrha, kojemu je bilo naporno svaki put silaziti na ulicu obavljati te stvari, pa je počeo prakticirati prozor s daskom, što se pokazalo kao najzahvalnije rješenje, jer su ispadci padali izravno na ulicu, bez dodatnih komplikacija, koje 46

Robert Marić - OBALA POSKOKA

su prije izazivale cijevi za odvod ili slične gluposti.

Klgrh je zbog toga ušao u povijest kao otac modernog sranja.

Lijepo, baš lijepo – mislio je Gdrdh – da imamo tako nadarene ljude koji pronalaze najbolja rješenja za svih. Tada se, mahnuvši britvom sebi iznad glave, sjetio da još nije stigao besplatno otkupiti preostalih sedam kuća na kućama kuća, koje mu je bio obećao njihov vlasnik, tada bolesni Trph, a kao znak zahvalnosti što ga je preko reda upisao za snimanje nadrebričnog pršljena u Velikoj Važnoj Zgradi. Dakako, Trph nikada nije dočekao snimanje, ali je umro sretan jer je zapisan preko reda i svi su mu na tome zavidjeli, pogotovo one babetine pakla koje su ga proklinjale i molile se za njegovo zdravlje, da ga što prije napusti.

Gdrdh se mislio koga će angažirati da mu obavi tu kupnju od pokojnog Trph-a. Ima puno kvalitetnih kvadrata, a oni se bave time, oni su u tome kao doma, sve znaju i najzahvalniji su.

KVADRATI Kvadrati su zanimljiv profil stanovnika ovog mjesta-gradića-državice. Iako među njima ima solidan broj onih s glavama u obliku kvadrata, po tome nisu dobili titulu, nego po zanimanju za prostor, strastvenim, gotovo bolesnim zanimanjem za kvadratne metre zemljišta, stanova i sve što se sastoji od četvornih, pa i kvadratnih metara ili kilometara, svejedno. Čim bi ugledali neku praznu ledinu, a kojih gotovo više da i nije bilo, odmah bi ih spopalo kvadratno ludilo, mahnito bi počeli 47

Robert Marić - OBALA POSKOKA

računati koliko bi to koštalo, što bi se tu moglo jeftino sagraditi, a da je veliko, ooogromno, da ima toliko kvadratnih metara da se to ne da ni zbrojiti, toliko pak da sve ono izgrađeno jedva stane na tu ledinu, da samo što se ne raspukne od veličine, a unutra ako je moguće, smjestiti dva kvadratna metra u jedan, pa i više.

Formula je bila jednostavna - dobiti što više prostora na što manje prostora, a sve iskazano u prostornim metrima – ali nije to baš bilo tako lako kako je s okolnih brda izgledalo.

Povezivali su se mislima i unutarnjim glasovima, dogovarali o cijenama, smišljali kako podvaliti vlasniku kuće i kupiti je jeftino, pa na njoj sagraditi još četiri do osam kuća i prodati skupo drugim kvadratima, koji će na tome sagraditi svojih četiri do osam kuća i prodati ih trećim kvadratima.

Kvadrati su uglavnom bili idealisti, nije im bilo briga ni za čime osim za kvadratima; nisu jeli, pili, nisu spavali, jedino su vjerovali u pravljenje velikih površina na malima. Onaj među njima koji bi uspio napraviti više prostora na što manje prostora, bio je cjenjeniji. Gledali su ga s poštovanjem. Jeste li čuli kako je Mtnblk natrpao osam spavaćih soba i dva zahoda u samo šest četvornih kvadrata?

Treba li uopće napominjati da su kvadrati, ili češće njihove žene, jer oni nisu imali vremena za to, istodobno mogli biti i balkonci.

48

Robert Marić - OBALA POSKOKA

BALKONCI Zajedničar Gdrdh je za tren zastao s brijanjem, da mu sljedeće misli mogu mirnije proteći, da ne dođe opet do zbrke, ili nedajbože misaonih diverzija kao maloprije, trpanja mislima, pa se onda čovjek u trenu izgubi.

Balkonci su osobe s posebnim sposobnostima za promatranje i zapažanje, a njihova djelatnost je podrazumijevala sjedenje minimalno 18 sati na svojim balkonima i promatranje svih koji prolaze, a usput i telefonsko dobivanje informacija o događajima u mjestugradiću-državici – tko se posvađao, tko se udaje, rastavlja, tko namjerava ubiti brata, sestru, muža, tko je u drugom stanju i koje dijete nosi, jesu li blizanci uočeni na nultrazvuku u Velikoj Zgradi, jesu li uopće uočeni, imaju li tri glave ili ipak samo jednu zajedničku... Uglavnom promatračka misija.

U vrijeme kad nije bilo telefona, informacije su se dobivale od balkonaca pripravnika, mladih članova, nadarenih za ovu djelatnost i od balkonaca uočenih kao mogućih nasljednika, od kojih su kasnije regrutirani pravi balkonci, iskreno zli i pakosni s osmijehom na licu.

Balkoncima su pripadali i izaprozorci.

49

Robert Marić - OBALA POSKOKA

IZAPROZORCI O izaprozorcima se nema što puno nadodati, a što Gdrdh već nije prošetao u mislima o balkoncima. Oni su zapravo ista grupa, samo što su umjesto s balkona, stanje promatrali skriveni iza prozora, pa im je bila prednost što su dobro zaklonjeni i nitko ih nije mogao vidjeti, iako su ih svi vidjeli kako zure vani, za razliku od balkonaca, koji su, istina, imali uglavnom zaklonjene balkone, no ipak su bili izloženi pogledima pažljivijih prolaznika.

Veliki broj balkonaca/izaprozoraca, ili ako ne većina, a ono barem svi - treba li to uopće dodatno promisliti Gdrdh i ometati se u brijanju bili su istodobno i babe pakla.

BABE PAKLA Babe pakla u početku su bile uglavnom osobe ženskog roda s najmanje 98 godina podlog života, jer mlađe od toga nisu ni prihvaćale u svoje redove. Nalazile su se svagdje, nemoguće ih je bilo locirati, recimo, da sad idemo kazati gdje im je sjedište. Ne, one su i tamo gdje nisu. One sve znaju, pa i puno toga što ne znaju, čak i ono što nitko ne zna o sebi; one su te koje će nekome kazati što je i kakav je, stoga su mnogi mlađi ljudi dolazili kod njih da im kažu kakvi su i što zapravo trebaju raditi da im bude lošije u životu i da dobiju još koji kamenac na moždanoj prevojnici.

Prava, na neki način diplomirana baba pakla mogla je biti samo osoba s posebnim 50

Robert Marić - OBALA POSKOKA

sposobnostima i otvorenim četvrtim okom koje se nalazilo na vrhu glave i moglo je rotirati za 360 stupnjeva. Pomoću četvrtog oka mogle su vidjeti i na udaljenosti od nekoliko kilometarskih milja, pa i dalje, tko i što se nalazi u nečijem stanu, je li nešto prljavo i do koje mjere, ima li prašine na namještaju, ima li neopranog rublja, je li ono nova majica na onoj prokletnici, što se govori, što se radi. Sve to se iznosilo na sastancima baba pakla, dakako, nikada ako je tu bila i ona baba pakla koja je bila skenirana toga dana i primijećeno je nešto o čemu se moglo raspravljati, vrišteći od naslade.

Biti babom pakla ne samo da je bila čast, ne samo da su se sve nove babe pakla osjećale zaštićeno od baba pakla, pošto su, eto, i one sad postale babe pakle, nego su više puta dnevno bile izložene najvrhunskijim orgazmičkim vriskovima koji su ih pogađali pri svakoj vijesti o nečijoj smrti, o prometnoj nesreći u kojoj je poginulo barem šest, što mlađih to bolje, ljudi – a toga je, zahvaljujući velikom rugletu bilo sve više. Ti trenuci bili su neopisivi, nadaleko su nadilazili sve do sada doživljene orgazmičke vriskove i naslade i pretvarali se u lebdenje u moru svih postojećih užitaka. Često su se čuli jezivo slatkasti urlici, a zatim bi ih ugledali kako u manjem jatu lete iznad mjesta-gradića-državice. Tada su i oni neupućeni znali da se dogodila neka nesreća. Što su urlici bili jači i nasladniji, što je jato bilo veće, poginulih je bilo više.

I nije se samo radilo o pogibijama. Za pristojan orgazmički urlik bilo je dovoljno da nekome izgori kuća do temelja, a on je mogao i 51

Robert Marić - OBALA POSKOKA

preživjeti. Ili netko ostane bez kompletne imovine zbog neplaćanja redovitih novčanih priloga za bolju budućnost Starješinskom Zajedničaru. Ili ponekad, kad bi bila kriza događanja, tek da se netko poklizne, pa i da nužno ne slomi vrat, dovoljno je ruku ili nogu, može i kuk...ili ključnu kost...ili...

Dakako, po zvukovima urlika, pa i stilu letenja, znalo bi se je li u pitanju neki manje dramatičan događaj ili pak prekrasna masovna pogibija.

Nisu tu pošteđene ni same babe pakla, ooo, dapače, kad bi se nešto tragično dogodilo babi pakla, tek onda je to postajao pravi vrhunac orgazmičkih urlika.

E, ali s vremenom se pojavila i nova struja baba pakla, mladih žena, pa i sve više muškaraca koji su se osjećali nadarenima i pozvanima za ovu vrlo zanimljivu i važnu djelatnost. Nisu znali kako, ali jednostavno bi im se to dogodilo, to čuveno babopaklensko otvaranje četvrtog oka, a i obje grbe bi im se nekako povećale.

U početku je bilo otpora od starih, izvornih baba, tradicionalno odgajanih i redovito silovanih od uže i najuže od uže rodbine, rađajući svoju polubraću, polustričeve, poluočeve, polusinove i kćere, ali kako su i one počele dobijati dragocjene informacije od ovih mlađih, tek pristiglih, bilo im je drago što ima toliko mladih koji kroče njihovim putem, pa se kasnije grupacija baba pakla znatno proširila, toliko da je postalo i pomodno biti baba pakla, pa se više gotovo i nije znalo tko jest a tko nije baba pakla. Uglavnom se nije znalo tko nije, obzirom na masovnost.

52

Robert Marić - OBALA POSKOKA

U nekoliko navrata dolazilo je i do neugodnih situacija kada su muške babe pakla htjele osnovati Udrugu babaca pakla, koja bi štitila prava muških baba pakla. I tu su se u početku babe pakla bunile, ali kad im zahtjev u Velikoj Zgradi nije prošao, odnosno, kad im je već pet godina odgovarano da će njihov zahtjev biti zaprimljen i razmotren sutra, babci su postali maolodušni i pristali ostati babe pakla.

Treba li uopće napominjati da su babe pakla istodobno pripadale i balkoncima/izaprozorcima, iako svi balkonci/izaprozorci nisu bili svrstani u babe pakla, ili možda jesu – razmišljao je Starješinski Zajedničar Gdrdh, mašući britvom po zraku – ali učinilo mu se da je ovu misao već odvrtio nešto prije, nije bio siguran.

A treba li još uopćije napominjati – odmislio je i ovo Gdrdh, dok je pokušavao zalijepiti komad uha, koji je našao na podu, na čelo - kako je do baba pakla, prva stigla istina o ciplima ISTINA O CIPLIMA Ovdje valja pripomenuti da su radioaktivni cipli kapitalci bili najcjenjenija riba u mjestugradiću-državici, pa i čitavoj državi, pa je vlada otkupljivala sve ulovljene ciple po iznimno visokoj cijeni i skladištila ih u duboko smrzavanje za ratne rezerve, sve dok nije obznanjeno da su cipli radioaktivni, a da radioaktivnost nije baš dobra za probavne organe, pa ih je vlada i dalje nastavila otkupljivati i skladištiti za poratne rezerve – mislio je Gdrdh, mašući britvom maestralno u predjelu 53

Robert Marić - OBALA POSKOKA

lijeve lopatice, a u mislima mu se pridružila i voljena supruga Prtha, pokušavajući zaustaviti krv koja joj je tekla iz otvora gdje joj se nekada nalazilo uho, a koje joj je voljeni muž, u žaru brijanja otkinuo tako maestralno, da je bila ponosna na njega.

Poseban specijalitet, pa i specijalni posebnitet bila je pašteta od ciplove jetre, koja se sastojala gotovo potpuno od žive, bez konzervansa, što je također bila rijetkost u svijetu, a koju je vlada otkupljivala u još većim količinama i izvozila u zapadne zemlje, da bi ih zatim uvozila po znatno višoj cijeni, po kojoj su ih kasnije u dućanima kupovali i stanovnici ovog nepostojećeg mjestagradića-državice - sve dok nije obznanjeno da je ciplova jetra puna žive, a da živa nije baš nešto posebno zdrava za probavne organe, nakon čega je vlada nastavila otkupljivati jetru i izvoziti, uvoziti, prodavati.

Ovdje Zajedničar Gdrdh prekida misaoni rečenični niz, koji će se kasnije, bar se toplo nada, nastaviti i ubacuje kratku epizodu, jedan mali blic, flash, pljashoupf, a i to je, ako ćemo pošteno, rečenični niz, pa se i ne prekida ništa u tehničkom smislu, da se vidi kako je Hmns Brbch Prsth otkrio vunenu sol.

54

Robert Marić - OBALA POSKOKA

KAKO JE HMNS BRBCH PRSTH OTKRIO VUNENU SOL Glasnonositelj Lnth je pokucao na zvono i uručio mu brzojav sućuti mjesno-gradskodržavičnih poglavara na čelu sa Starješinskim Zajedničarom - ili, ako će Gdrdh koji ovo misli biti iskren, Zajedničar to nije ni vidio, a niti znao sastaviti, već je sve radila njegova tajnica Krpha, prekrasna kćer njegova dobrog prijatelja i oca, Mrtkh-a - u kojemu izražavaju svoje žaljenje zbog njegove junačke smrti kakva se ne pamti u novijoj junačkoj povijesti ovog mjesta-grada-državice, te će vječno ostati uspomena na njegov hrabri lik i još hrabrije i bezumnije djelo; pače će ga učiti i djeca u školama, i još više, bit će proglašen neradni dan na onaj dan kad je on pronašao vunenu sol i tako omogućio da se stanovništvo ovog mjesta-gradića-državice hrani i prehrani svih tih godina gladi.

Hmns Brbch Prsth je arlauknuo bez kvacica i inih dijakritickih znakova, jer u mjestu-gradicudrzavici se nakon izbacivanja samoglasnika, baš u to vrijeme eksprimentalno pricalo bez kvacica i dijakritickih znakova, a kako je receno u posebnom priopcenju na lokalnoj radio-postaji, zbog lakse medjunarodnosti i prihvatljivosti, jer zna se da je strancima jezik s kvacicama samo stvarao probleme pri pokusajima razumijevanja, a pravio je i probleme pri prebacivanju dokumenata u PDF format.

Gdrdh je mahao britvom, proganjan mislima o svemu ovome, pokušavajući ih maestralnim 55

Robert Marić - OBALA POSKOKA

potezima britve sasjeći na sve manje, manje i manje misli, dok ih ne dovede do veličine neznatnih misli, opet se naprežući kako bi hitno dozvao neke vedrije teme u glavu, jer mu je očito bilo dosta svega, ali ga je udarilo razmišljanje, kad je već došao do njih, kako su izbacene pa vraćene kvacice.

KAKO SU IZBACENE PA VRAĆENE KVACICE To je bila zamisao Prtnh-a, izvanmateričnog nećaka tadašnjeg pomoćnika Starješinskog Zajedničara Trph-a, koji je jednog jutra banuo u Vrlo Važnu Veliku Zgradu, pošto je dolazio već 128 puta i isto toliko bio zapisivan za sastanak, ali nikada nije bilo odgovorne osobe taj trenutak tu, jer evo sad je otišao, a kad će doći... Najbolje da pričekate – pa je ideju počeo izlagati u čekaonici u kojoj bilo oko dvije tisuće prisutnih, i nešto više odsutnih: - Mm gnjln dj, gvrt cm bz kvcc...! – na što su službenici u crnim kožnim kaputima i kožnim šeširima izašli iz prve sobe do Prtnh-a, a neki se spustili i odnekud gore, zgrabili ga za glavu i odveli na ispitivanje u Odsjek za velike tajnovitosti. Ispitivali su ga o svemu, no tamo je vladala tolika tajnovitost da ni sâm ispitani nikada nije znao što su ga ispitali i što je rekao. Ni oni koji su ispitivali, zbog sigurnosnih mjera, nisu znali što su ispitivali ispitanoga. Nitko nije smio znati što se ispitivalo u Odsjeku za velike tajnovitosti. Eto tolika je tajnovitost tu vladala.

56

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Nakon što im je izložio svoju ideju o jeziku bez kvacica, pusten je kuci, prethodno potpisavsi dokument da nista od pitanja i odgovora nije upamtio, jer ako je upamtio, bit ce javno spaljen na obali, uz veliku feštu s bogatom ponudom ukusnih pečenih sluzojeda i litrama brašnaste preklise uz popularne cijene.

Tada je ipak eksperimentalno bio uveden jezik bez kvacica, na što je Prtnh dolazio oštro protestirati, tražeći autorska prava, no smjesta je optužen da je prekršio odredbu o kršenju tajnovitosti i osuđen na nekakvu strašnu kaznu – ne sjeća se sad točno Gdrdh kakvu, ali uglavnom nešto u smislu teškog života...ili možda javno spaljivanje uz feštu i... Tako nešto.

No ubrzo su kvacice vracene, jer su istrazivanja pokazala da mjestani-gradjanidrazavljicani ne mogu podnijeti pritisak nestanka i samoglasnika i kvacica zajedno, i da bi se jedno od to dvoje trebalo vratiti pod hitno u govor, pošto je postojala mogucnost nastajanja totalnog kaosa u sporazumijevanju, ili bolje receno, evo ovoliko je nedostajalo da dodje do pada govornog sustava u citavom mjestu-gradicu-drzavici, pa su vraćene kvačice, jer o vraćanju samoglasnika nije bilo ni govora, njihovo izbacivanje je već postala tradicija i tko zna kako bi se mještani-građani-državičani snašli s njima, onda se tek ne bi ništa razumjelo, jer su se nakon toliko godina bez samoglasnika gotovo srodili s novim govorom.

Treba napomenuti – mislio je Gdrdh, mašući i nadalje britvom, ovaj put oko nadgležnjačke traheotopije - da unatoč svim događanjima, kako milima, tako i nemilima (za 57

Robert Marić - OBALA POSKOKA

one koji su bili predmet brojnih fešta na obali uz prodaju ukusnih pečenih sluzojeda i litara brašnaste preklise uz popularne cijene), gotovo nitko se nije ni pitao, a niti znao kako su izbačeni samoglasnici.

KAKO SU IZBAČENI PA NISU VRAĆENI SAMOGLASNICI Samoglasnici su izbačeni prije 96 godina jer su opasni za grlene otvorene uklopnike i glasovne sprovodnike, pa i plućne streptokalne subbronhije, a ako se ide dalje, ni probavni trakt nije pošteđen; a ako se ide još dalje, ni oni iza izlaza probavnog trakta nisu pošteđeni. Izbacio ih je tadašnji Starješinski Zajedničar Pstrh (tada se još zvao Postouaurouaoh) kada je jednom prilikom u lovu na ježastog pukusa uhvatio upalu svega gore nabrojenog, koja mu nije prošla tri mjeseca i nije mogao normalno govoriti i vikati na podređene, a podređeni su mu bili svi građani ovog mjesta-grada-državice.

Odmah je pozvao sve područne Starješinske Zajedničare i nakon što im nije uspio objasniti što želi, jer ga nisu mogli čuti zbog među ostalim i upale glasovnog sprovodnika, pokušao je rukama narediti zamjeniku tajnika Tkmph-u da uzme papir i olovku i zapiše što će mu on diktirati, kad već nije mogao govoriti, pa neka okupljeni pročitaju. No, ni zamjenik tajnika Tkmph ga nije ništa čuo, na što ga je Pstrh počeo udarati nogama i šakama, pa su mu se i ostali pridružili i udarali Tkmph-a svime, nadbubrežnim podlakticama, 58

Robert Marić - OBALA POSKOKA

jetrenim probama, pa i glavama, a neki počeli i skakati i gristi ga gdje uhvate.

Kada su dežurni dežurnici u bijelim uniformama iznijeli beživotnog Tkmph-a i odnijeli ga na daljnju obradu, također tu u Velikoj Važnoj Zgradi, u Odjel za nadbiokemijsko istraživanje sluzojednog genoma, Starješinski Zajedničar se kiselo nasmiješio prisutnima, uzeo krvavi papir, koji je do maloprije bio u rukama Tkmph-a, i napisao da se od danas ukidaju svi samoglasnici, koji su dokazano štetni za zdravlje milih nam mještana-građana-državičana, te se isključivo povodivši tom činjenicom, zabranjuje svaka daljnja uporaba istih, a prekršaj ove naređene uredbe bit će najstrože kažnjen javnim spaljivanjem osuđenog uz veliku feštu na obali i prodavanje ukusnih pečenih sluzojeda i litre i litre brašnaste preklise po popularnim cijenama.

U početku se stanovništvo malo teže privikavalo i snalazilo bez samoglasnika, pa su fešte s bogatom ponudom ukusnih pečenih sluzojeda i litrama brašnaste preklise uz popularne cijene bile svakodnevne. Dakako, možda i ne bi bilo toliko fešta da prekršitelji nisu bili redovno prijavljivani, pa i najuža rodbina, ona pogotovo. Bilo je i zgodnih epizoda, kad bi prijatelj prijatelja, žena muža, muž ženu, žena ženu, muž muža, sin sina, otac oca, šetajući obalom, nagazio na nogu, a ovaj jauknuo: AAAAHHHRRR!!!, na što bi ga dežurni dežurnici na terenu odmah skupili i odveli u Vrlo Važnu Veliku Zgradu na prosljeđivanje. U tim trenucima svi koji su tome nazočili bi se tako od srca počeli smijati AAAHHHA-HAAAA! - da bi dežurni dežurnici i njih 59

Robert Marić - OBALA POSKOKA

pokupili i odveli u Važnu Zgradu na prosljeđivanje i daljnji postupak zbog samoglasničenja na javnom mjestu.

No, postupno su se ipak počeli služiti novom vrstom izričaja bez većih problema, pa je fešta na obali bivalo sve manje, što je većinu mještana-građana-državičana oneraspoložilo, pa je bilo i prijava za samoglasničenje i nevinih koji su se branili da nisu ni zucnuli, da je sve to zavjera, ali malo tko je uspio dokazati da nije samoglasničio, te je znalo biti i više fešta u jednom danu.

Starješinski Zajedničar Gdrdh, sad je imao u svakoj ruci po jednu britvu i brijao se da je sve prštalo od krvave maestralnosti; na podu do komada odbačenog, neuspjelo zalijepljenog prepucija na nos, našao se i sasvim mali komadić bubrežne nadstahvice, kada je Gdrdh zamijetio da je potpuno zaustavio razmišljanje o tome kako je Hmns Brbch Prsth otkrio vunenu sol.

60

Robert Marić - OBALA POSKOKA

KAKO JE HMNS BRBCH PRSTH OTKRIO VUNENU SOL (nastavak) Hmns Brbch Prsth često je arlaukao otprilike ovako: - SSSGRMTPSMTRRRR! - da se svima koji su to čuli ledila krv u uskožilju.

Sjedio bi doma, gledao kroz prozor, slušao nečije misli koje su mu prolazile glavom, poskočio i arlauknuo tako glasno, da bi se onaj čija je misao trenutno lutala Prsth-ovom glavom, zgrozio i povukao misao, pa i primisao, ako je postojala.

Upozorio bi i sve u blizini da ne misle ništa dok se Prsth ne udalji.

Tog neobično toplog dana za to doba godine, Hmns Brbch Prsth sjedio je na malom molu, brčkao noge - koje su mu postajale sve laganije, kao da ne postoje - u toplom moru, i razmišljao kako nikada nije bilo ovako vruće u ovo doba godine i kako mu nije pošlo za rukom da plasira prekrasnu, mineralima u tragovima bogatu tišinu gore s brda, kao pravi izvorni suvenir, a i zdravi proizvod. Predložio je to bio referentu Starješinske Zajednice za nove izmišljaje i napredak, Brbh-u, da pune, flaširaju boce, ili ako ne, onda barem bociraju flaše tišinom gore s brda i prodaju je strancima kad jednom dođu, ali ga je referent Zajednice odbio, barem dok ne dođu prvi gosti, a onda će vidjeti, iako mu je i ta tišina gore bila sumnjiva i nešto zaudarala, jer se pričalo da je zagađena i da na nekim mjestima nije za upotrebu, pa ne vjeruje da bi to bilo baš nešto dobro, bocirati je u flaše i tako privući goste. Kako 61

Robert Marić - OBALA POSKOKA

možeš prodati jedva dočekanom gostu bocu s pokvarenom tišinom, ili ako ne pokvarenom, a ono sumnjive kvalitete. Pa, jesi li ti normalan, čovječe, hoćeš da nam se razbježe svi gosti koji će jednom doći! Ne, tišinu nećemo bocirati dok se ne raščisti, ako se raščisti. Ili barem dok se ne ispita njezina čistoća.

No, u tom mikrotrenutku Hmns Brbch Prsth je prestao misliti na nemile događaje oko nesupjeha flaširanja čiste tišine, jer ga je ugledao.

Ogromni cipal. Nije mogao vjerovati. Već godinama tu nije bilo nikakve ribe, a sad cipal od pola metra.

Poskočio je za njim uz pobjedonosni urlik nekoga tko je upravo ugledao cipla i skače za njim: SSSGRMTPSMTRRRR! Ali...ali nešto je tu bilo čudno, odjednom mu se učinilo, zapravo, i nije mu se učinilo, jer je i bilo tako, da je more postalo nekih pola metra dublje.

Onda je shvatio, točnije, nikako nije mogao shvatiti, kako je ostao bez potkoljenica. Odjednom je imao batrljke umjesto krasnih, otromboljenih venoznih nogu. Već je bio zaboravio na cipla. Htio je isplivati. Zamahnuo je, ali nije imao čime, a o plivanju je ipak znao toliko da se ne može plivati ako se zamahne ni sa čime, jer uglavnom se mahalo nečime, najbolje je rukama. Tada je shvatio da nema ruke. Kiselo se nasmiješio i nastavio s pokušajima da dođe do obale, udaljene trideset centimetara i dva milimetra. Nikako. Ni na batrljke se više nije mogao osloniti, jer ni njih više nije osjećao... Za 47 sekunda nije imao više ni lica...ničega, pa je uz kiseli osmijeh odustao od

62

Robert Marić - OBALA POSKOKA

pokušaja da dopliva do kraja. Nije ni opsovao, nije imao čime.

Ali dogodilo se nešto ipak radosno za njega, odjednom mu je narasla kosa, bujna crna kosa kakvu je imao u nesretnom djetinjstvu, baš u dobi dok je trpio spolna zlostavljanja u najzrelijoj dobi odgajateljice Smnthe.

Sreća da mu je tu prošao stric Glbh i ugledao kosu, pa je, u panici, znajući o kome se radi, komadom radiootpornog olovnog drva pokupio kosu. Zgodna kosa, pomislio je, a Hmns Brbch Prsth se naslađivao u svojoj veličini kose i bio pun sebe, iako više nije ni postojao, pa je ništa bilo puno njega. No, pomislio je Gdrdh kako treba dodati mislima - ionako ni on ni itko drugi u ovom mjestu-gradiću-državici nije postojao, pa mu ovo i nije bio neki problem.

A grupa članova Udruge sveznajućih i apsolutno mudrih koja je sjedila na obližnjoj klupi, od samog ulaska Hmns-a Brbch-a Prsth-a u more prestala je s raspravom o vrućini i o tome na koji način treba primamiti goste u mjesto-gradićdržavicu, jer oni u Vrlo Važnoj Zgradi nemaju pojma kako se to radi, oni bi im pokazali što treba raditi, zagledali su se u Hmns-a Brbch-a Prsth-a kako pliva i topi se, otapa, rastapa, što ih je tako razveselilo i razvedrilo, da se nisu prestali smijati ni kad je samo kosa ostala od Hmns-a Brbch-a Prsth-a.

Hhhhhhh! Hhhhhhhh! – urlikali su, poskakujući po klupi, gotovo siktali od zdrava smijeha, a kasnije doma pričali da se nisu tako smijali još od kada je Klph pao s krova, pokušavajući pokrpati dimnjak, i polomio sve 63

Robert Marić - OBALA POSKOKA

kosti, hhhhhhhhh, sssssss, a oni ga onako polumrtva pitali kako mu je i treba li mu pomoć, na što im on nije ništa odgovorio, pa ga nisu ni pokušali odnijeti u Vrlo Važnu Veliku Zgradu da mu pruže prvu pomoć ili zadnju pomast, svejedno.

Hhhhhhh, ssssssss, kako je to bio smiješan dan i kako im je razvedrio inače tmurno stanje u mislima. To su doista rijetki trenuci radosti. A Klph, hhhhhh, da ste ga samo vidjeli kako je umirao dok smo mi umirali od smijeha...

Ovdje je ipak vrijeme i mjesto – pomisli Zajedničar Gdrdh - za nastavak rečeničnog niza koji je bio prekinut gornjom epizodom, a koja je bila prekinuta dvjema kratkim epizodama.

NASTAVAK REČENIČNOG NIZA KOJI JE BIO PREKINUT GORNJOM EPIZODOM, A KOJA JE BILA PREKINUTA DVJEMA KRATKIM EPIZODAMA Zanimljivo je da tu nikada nije bilo nikakve soli – nasmiješio se Zajedničar Gdrdh, pokušavajući obrijati eustahijevu saksophonyu pa ni morske, iako je bilo očito da je to more. Bilo je prijedloga od strane Turističkog predsjednika za buduća vremena, Krkmnh-a Zkrc-a, postavljenog na to mjesto za vrijeme jednog ručka, gdje mu je Starješinski Zajedničar rekao da ga ne može više gledati kako mu se mota po kući bez posla i odmah nazvao Veliku Zgradu neka izmisle neku korisnu funkciju za njegova brata. Krkmnh je već 64

Robert Marić - OBALA POSKOKA

prvog radnog dana sazvao najbliže suradnike i iznio probiotski genijalnu zamisao da se upravo zbog tog mora bez soli pokuša poraditi na reklami i privući goste koji bi se došli tu kupati, jer ljudima je dosta gnjavaža kad ih morska sol počne gristi za oči i uši, pa se još moraju i tuširati, a znate li kako jadna dječica vrište i plaču kad im morska sol uđe u usta, oko, nos?! Tako je, tuširanje, ne bi se trebali ni tuširati, jer je voda obična, kao ona iz tuša i... I tu ga je prekinula sestra, a ni otac mu se nije slagao, uglavnom, kompletna uža rodbina se izjasnila protiv i da je to glupa ideja i da tko će se doći kupati u more bez mora, odnosno soli i udarali ga tanjurima po glavi, čak ga i spolno zlostavljali, iako je bio nezreo.

Nitko nije znao kako se odjednom stvorila ta vunena sol, isto kao što nitko nije znao zašto tu nije bilo soli, a more je. Znanstvenici iz Velike Važne Zgrade su nakon brojnih ispitivanja i istraživanja zaključili da je sol prodrla iz zemlje, te da se tu dugo taložila, još od prvog nastanjenog čovjeka, Pramodemskog Benigina, od prije šest stotina tisuća milijardi godina na treći kvadrat iz dvadeset i šest na petu, a koji je tu sol donio iz svoje pradomovine – ne zna se još koje – u strahu da na novom području ne bude soli, pa će mu hrana biti neslana. Tako nekako.

65

Robert Marić - OBALA POSKOKA

HMNS-u BRBCH-u PRSTH-u NAPRAVLJEN JE KIP U PRIRODNOJ VELIČINI Hmns-u Brbch-u Prsth-u napravljen je kip u prirodnoj veličini od pola metra, od najkvalitetnije vunene soli, a prikazuje ga kako u desnoj ruci drži cipla, a u lijevoj svoju desnu ruku u kojoj drži cipla, a koja mu je prva otpala u moru radijacije. Zatim je ta prekrasna statua ukopana u zemlju, da se ne može vidjeti, jer, prema riječima umjetnika Dgnh-a, autora statue, kad bi se kip vidio, onda to ne bi bio prikaz pravog stanja povijesnog događaja, pošto je od Prsth-a ostalo ništa, te se i treba vidjeti ništa, a on je, kao što se vidjelo prije ukopa statue, napravio Prsth-a lijepog, nadaleko uočljivo ljepšeg nego što je bio, no činjenice treba poštovati, baš kao i svoje roditelje, a one govore da od tog dobrotvora i cipla nije ostalo ni traga. Dakako, Hmns Brbch Prsth se naljutio na taj potez vlasti i često dolazio protestirati i objašnjavati čelnicima kako bi ipak bilo ljepše da je statua iznad zemlje, jer ovako je nekako preapstraktno, pa ako ipak jednog dana tu dođe neki osvajač ili pak turist, ili turistički osvajač, tko će mu dočarati kako izgleda prava statua...i...i kako će uopće i znati da je tu statua...?

No, svaki put su ga odbili i rekli da je sam kriv što nije pazio, iako, ruku na srce, on je taj koji je otkrio dragocjenu sol, a to mu nitko nije ni porekao, no to i piše iznad ukopane statue, pa nije točno da stranac neće znati, iako ne piše na stranom jeziku, no netko će mu već prevesti.

Možda onaj pisac Mrh, on je ionako genij.

66

Robert Marić - OBALA POSKOKA

GENIJ Mrh je već godinama bio makrosatiričar.

Pisao je kratke tekstove koje je objavljivao u mjesno-gradsko-državičkom Su-glasniku iz tjedna u tjedan. Sam se sebi čudio kako s vremenom sve brže obavlja tjedne obveze prema novinama. Čudio se kako mu je svaki put potrebno sve manje vremena da napiše duhovit tekst. S nekad potrebna tri dana, došao je na nepun sat vremena, a onda ubrzo na rekordnih pet minuta. Za samo pet minuta napisao bi tekst ili priču koje su se Gdrdh-u jako sviđale.

I, jednog jutra je shvatio da on to toliko brzo radi, da ne treba više uopće pisati.

I tako nenapisani tekstovi bivali su sve bolji i bolji, a urednici sve zadovoljniji. On je samo šetao obalom, a kad bi došlo vrijeme, predao bi novi nenapisani tekst zadovoljnom uredniku i nastavio šetati, a na ulici su ga s poštovanjem pozdravljali i hvalili mu nenapisane tekstove, kako jedva čekaju kad će izaći sljedeći mjesno-gradskodržavički Su-glasnik, samo da pročitaju njegov novi nenapisani tekst i...i nisu se mogli načuditi kako mu to tako lako ide, čak toliko da su neki postali sumnjičavi i pitali se postoje li uopće ti njegovi tekstovi.

Dakako, treba li uopće kazati da su ga užasno mrzili i željeli da se utopi u moru radijacije ili barem izgori u nekom požaru, gore u obližnjoj šumi. U nekoliko navrata su ga pokušavali pojesti, ali nisu uspjeli tek igrom slučaja, jer bi se Mrh svaki put nekako naglo izmaknuo napadaču i njegovim zubima, sagnuvši se počešati ranu na 67

Robert Marić - OBALA POSKOKA

lijevoj potkoljenici, koju je zadobio pokušavajući zapaliti djelove neizgorene šume gore u brdima, pa bi nesuđeni Mrh-ov pojedatelj došao doma i pojeo sebe, zajedno s ustima. Babe pakla su svaki put veselo orgazmičile i letjele, a njemu upućivale i želje da mu dabogda pokucao glasnonositelj Lnth i uručio brzojav.

BRZOJAV Mrh se, u stankama, kad nije pisao, a znamo da više nikako nije pisao, često pitao je li to on, Mrh, i ako jest, zašto je to on, a ne recimo glasnonositelj Lnth ili njegova baba – kako se bio povjerio Starješinskom Zajedničaru Bdrdh-u, koji je sad brijao nešto, neki dio nečega, bez napora Zašto glasnonositelj Lnth ne bi bio on, Mrh? Što bi u tomu bilo loše? A da njegova baba bude on. A da on bude susjed Grmkh. Padale su mu na um još neke kombinacije, nije bio siguran koja bi bila bolja, pa je u tim razmišljanjima došao i dotle da on bude svoja baba, jer što je nedostajalo njegovoj babi, osim što je bila njegova baba i strašno mu je išla na živce i najradije bi je vidio kako se utapa ili gori u obližnjoj šumi, u požaru koji su česti u ovo doba godine, koji su poharali već u nekoliko navrata brdo iznad mjesta-gradića-državice, iako je baš ovo mjesto-gradić-državica imalo najbolje vatrogasce u čitavoj državi, pa i regiji. Imali su najviša priznanja sa svih takmičenja diljem zemlje, sve prvo do prvog mjesta i zlatne medalje, iako nikada nisu bili pozivani na ta takmičenja, ne znaju zašto, ali znalo se na daleko da su najbolji, 68

Robert Marić - OBALA POSKOKA

pa su priznanja i medalje stizala poštom. A i što će ih pozivati, kad se zna da su najbolji.

Već danima je predosjećao da će se nešto dogoditi, bilo što, ali će se dogoditi, nešto mu je govorilo da tog jutra ne sjeda na prozorski čučavac, nego čučne, jer će morati ustati nepredviđeno s njega; no navike su jedno, a trešnje u proljeće nešto potpuno drugo. Nije poslušao taj unutarnji glas koji je dolazio izvana, kao što to uglavnom biva, jer čovjek ne vjeruje da je to bio unutarnji glas izvana, već da mu je to tek onako, usput, prošlo mozgom i eto što se dogodi.

Dogodilo mu se ono što se moralo dogoditi, ali ipak nekako nitko nije htio vjerovati da će glasnonositelj iz Vrlo Velike Važne Zgrade jednom doći i do njih.

Glasnonositelj Lnth nije ni primijetio kad je prdnuo, a onda pokucao na zvono – dnnnggg! - i tužnim, poluspuštenim pogledom, boreći se da ne prasne u smijeh, već mu dao do znanja o čemu se radi. Pružio je Mrh-u, dok se ovaj još dizao s prozorskog čučavca, naramak brzojava sućuti povodom njegove iznenadne smrti.

U prvi trenutak, pa ni u drugi, dok je većina brzojava popadala u čučavac čiji sadržaj je odletio u susjednu ulicu, nije znao što bi rekao, kako bi reagirao. No već u trećem trenutku kao da je malo došao k sebi. Zahvalio je glasnonositelju na brzojavima i tek neznatno mu se, u znak ljubaznosti, nasmiješio, dok su se iz daljine orili zvuci Festivala zlogukog graktanja «Što će nama ptice vrane, što će nama gavranovi».

69

Robert Marić - OBALA POSKOKA

ŠTO ĆE NAMA PTICE VRANE ŠTO ĆE NAMA GAVRANOVI Festival se održavao svaka tri i pol mjeseca na sjevernom dijelu obale, tik do najveće gomile Vusolova otpada, jer su organizatori zaključili da je tu najbolja jeka, a miris odbačenih crkotina daje dodatnu dimenziju sveukupnom doživljaju zlogukog graktanja.

Sudjelovali su brojni mladi i stari talenti.

Svima je od najmlađih dana bio san pojaviti se jednom na tom najprestižnijem festivalu, a dakako, pobjeda bi bila vrhunac vrhunaca. Babe pakla su, treba li to uopće..., bile najkvalitetnije u onometopejanju zaziva slutnje smrti vrana i gavrana, pa su pobirale pljesak i urlikanje nakon svakog graktaja. Svi ti tonovi izraženi u nastupima bili su doista specifikum ovog mjesta-gradićadržavice, jer takve suzvukove i međusuzvukove bilo je nemoguće oponašati, trebalo se baš roditi s time. Ta vještina se stjecala samim rođenjem, te vremenom postajala sve izbrušenija, prenošenjem s grlenog graktača na grleni graktač.

A izvođene su i tradicionalne zloguke poskočice u višeglasju nekolicine najboljih baba pakla, dakako, izvan konkurencije, ali Odbor za selo, pojodjelstvo i glazbene iskopine pri Velikoj Zgradi čvrsto je i ove godine obećao snimanje albuma za strano tržište «The Babs From Hell – Hell Off!», čim netko sazna za njih i otvori se tržište.

Mladi su pokušavali, ali vidjelo se da im treba još vremena, još smrti proći kroz misli, još kvalitetne podlosti, još puno velikih fešta na obali.

70

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Ali polako, uz vježbanje, sve će doći na svoje mjesto. No neki od najmlađih i najnestrpljivijih nisu tako razmišljali, pa bi se znalo dogoditi da usred nastupa neke od eminentnih baba pakla, skoče na nju i počnu je gristi za vrat, na što bi ona, iskusna kakva jest, odgovorila još jačim i žešćim ugrizima, iako umjetnim zubalom, ali zato otrovnijim, pa bi mladu i nestrpljivu nadu, krvavu i izgriženu, iznijeli na drugi dio obale, predviđen za velike fešte, a festival bi se nastavio.

U sklopu festivala bilo je i raznih drugih događanja – otvaranja izložbe «Svi moji leševi», promocija nove nenapisane Mrh-ove knjige, akcijska prodaja organa, izložba ručnih podloveza najstarijih članica Udruge baba pakla, takmičenje mladih u poskocima u dalj, u vis, u šir...

Jedna od višestrukih pobjednica festivala i nositeljica Velikog graktaćeg gavrana, bila je i Mrh-ova baba.

MRH-ova BABA Mrh-ova baba je najprije urliknula tako jako, da ju je malo tko mogao čuti: - Mrhhhpmmmp!!!

Urlikanje je po nekim stručnjacima za novi govor bilo puno slikopisnije otkad su ukinuti samoglasnici.

Baba, nabildana i skladno građena, s posebnim naglaskom na bočne tricepse – iako se pričalo da potajno u drugim gradovima uzima zabranjena sredstva i da joj to nije samo od vježbanja, jer je zapravo nitko nikada nije vidio da 71

Robert Marić - OBALA POSKOKA

vježba - nakon urlika je ponudila glasnonositelja rakijom od brašnaste preklise, pićem koje se nudilo u takvim prigodama i nikako se nije smjelo odbiti (ovo piće se nudilo u svim prigodama, treba li to uopće...). A nepisano pravilo – inače znamo da se u ovom mjestu-gradiću-državici sve događalo po nepisanim pravilima, jer gotovo nitko nije znao postoje li uopće neka pisana pravila – govorilo je da se u ovakvoj prigodi mora popiti barem devet čašica tog žestokog pića.

U slučaju da glasnonositelj odbije i kaže da je već imao jedan smrtni slučaj, to bi se smatralo teškim kažnjivim djelom prema budućem pokojniku i njegovoj rodbini. A po izlasku glasnonositelja iz tugujuće kuće, po načinu njegova hoda i posrtanju, i susjedi su mogli znati o čemu se radi, iako su već prije poslali brzojave sućuti, ili veselja, kako je tko htio, pa su ionako znali, no ovako su bili baš sigurni da je riječ o još jednom pokojniku.

I dok je glasnonositelj Lnth ispijao čašicu za čašicom preklise, a jato baba pakla letjelo u visini i graktalo, obilazeći ljubičaste oblake, Mrh je otišao u svoju sobu i legao. Baba i ostale babe pakla koje su se tu stvorile u mikrotrenu, počele su ga presvlačiti, skidajući mu usmrđeno podrublje i nadčarape koje su zaudarale, te mu oblačiti svečano odijelo, čuvano posebno za tu priliku, a koje je kupljeno zaduženjem u Vrlo Velikoj Važnoj Zgradi, jer nikako nije bilo preporučljivo da se pokojnika pokopa u jeftinom odijelu, to je također po nepisanim pravilima bilo teško uvredljivo i kažnjivo djelo protiv samoga sebe i dostojanstva bližnjih samom sebi.

72

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Glasnonositelj Lnth je pio preklisu na iskap, ali u pola treće čašice pogodi ga nečija misao u glavu. To ga toliko iznervira - preklisa je bila poznata i po izazivanju nervoze i ostalih čudnih reakcija, pa i privlačenju tuđih, zlih misli - da urlikne: Mprpppmmmstrh!!! – jer je misao koja ga je pogodila bila ne baš pozitivna i humana, ali nije znao čija je, kome je odlutala, pa se osvrtao po prostoriji i pogledavao kroz prozor, odakle je doletjela, no nikako nije mogao odrediti vlasnika, a misao je bila vrlo podmukla, s namjerom da se njemu podmetne noga ili ga se možda i ubije, a da bi netko drugi došao na njegovo lijepo plaćeno mjesto glasnonositelja. Urliknuo je onom snagom koju svaki put osjeti kad ga pogodi neka zla misao, za njega zla, dakako: Splhhhmmm! – pitavši čija je to misao, ali nitko se nije oglasio, a babe su naricale i plakale: Mprpmmmp!!!

A Mrh-ova baba Bbbsh je urlikala, još uvijek bez ikakva izgleda da je čuje netko izvan prostorije, iako je prozor bio otvoren, da se urlici čuju što dalje; jer ona mu je bila jedina rodbina, i nikako nije mogla prežaliti što u blizini nije bilo normalne udovice koja bi plakala, i nekoliko pari dječice, koja bi zbunjeno gledala okolo kako svi plaču ili se smiju. To ju je dovodilo do jake neugode i valungi, a valunge su je podsjetile na bezklimakterij, koji gotovo da nije ni osjetila, pa nije bila sigurna je li ga uopće ikada i imala. Često je posjećivala doktora Zrpth-a u Velikoj Zgradi, da joj kaže o čemu se tu radi i što je s njenim bezklimakterijem, no još nikad nije došla na red; jednom tek što nije ušla, upravo se bio odnekud začuo njezin broj, koji je na drugom katu zgrade 73

Robert Marić - OBALA POSKOKA

bila izvadila šest mjeseci prije, i da će ući, no doktor Zrpth je smjesta morao nekamo otići, a što je inače bio čest slučaj u Velikoj Zgradi, obično su svi morali nekamo smjesta i hitno otići. Tako Bbbsh ni do današnjeg dana ne zna što je s njenim bezklimakterijem.

Mrh je, iznerviran, poskakivao leđima po krevetu i pravdao se da nije on kriv nego upravo ona, baba, koja mu je stalno prigovarala kad je spominjao ženidbu, a on joj govorio kako bi bilo lijepo, u slučaju da se dogodi posjet glasnonositelja s brzojavima sućuti, imati udovicu i slatku malu dječicu koja će zbunjeno gledati sve oko sebe kako plaču ili se smiju i pitat će trebaju li oni plakati ili se smijati, a onda će biti izbačeni vani na snijeg, nek se igraju, iako u ovom mjestugradiću-državici nikada nije padao snijeg, no već će se s nečim zabaviti, važno je da ne prisustvuju tom tužnom trenutku. Neka prave snješka ili tako nešto.

Ona je, onako urličući, navalila na njega, tvrdeći da laže i da je uvijek lagao, da je lagao i onda kad su mu roditelji otišli u neku daleku zemlju, a nije joj rekao, pa je ona nekoliko mjeseci još, nakon toga, pripremala ručak za čitavu obitelj. Tek kad je stiglo pismo iz neke daleke zemlje, doznala je da ih nema. A nitko nije uspio doznati kako su uopće uspjeli pobjeći odavde.

On se na to počeo smijati tako glasno, da ga je uhvatio kašalj, a sa svakim iskašljajem bi prdnuo drugim tonom, tako da je to bila prilično zanimljiva melodija, pa je to moglo zvučati otprilike ovako:

74

Robert Marić - OBALA POSKOKA

No, kazao joj je, sad će napokon moći odjenuti onaj svoj crni komplet koji je čuvala za neki specijalni sprovod. Nije ga htjela nositi ni na sastanke Užeg pododbora Udruga baba pakla.

Istina, mada je to samo njemu jednom nezgodom priznala, dok je bila pijana od preklise, kad bi legla spavati, svaku večer je maštala kako će ujutro grad zahvatiti epidemija neke neizlječive bolesti i svi će početi umirati, pa će ona s užitkom odjenuti svoj specijalni crni komplet i ići od pogreba do sprovoda, od sprovoda do pogreba, uživajući u ljepoti vlastita izričaja sućuti kako prema oboljelima tako i preminulima, te oboljelima koji će uskoro preminuti, ljepoti sklada svojeg kompleta s trenutkom pokopa, gotovo savršen sklad boje, kroja i atmosfere pogreba, pa i sprovoda. Divota jedna. Hhhh, uzdahnula je, žaleći za propuštenim trenutkom koji se vjerojatno nikada neće dogoditi...ili možda hoće...

Pogrebima se općenito pridavala velika važnost, oni su bili događaji od prvorazrednog značaja, odmah iza velikih fešta, a koji bi se jedva dočekali. To je bila prekrasna prilika da se stanovnici dotjeraju, prikažu novu garderobu, sretnu neke rođake koje nisu vidjeli od prošlog pogreba, ili fešte, razmijene iskustva o grbama, dajući jedni drugima komplimente kako su im lijepo izrasle od prošlog puta, kako im se sjaje

75

Robert Marić - OBALA POSKOKA

granulomi, popričaju i o drugim temama, načnu temu za idući pogreb. Dakako, to je otpadalo, ako je sljedeći pogreb bio sugovornikov. No, tada bi se tema razradila i raspravila s njegovom rodbinom, uz preklisu i veseli smijeh i pričanju o spolnom zlostavljanju djetinjstva i uspomena iz trauma djetinjstva od strane pokojnika, koji je zbog toga bio onako mrzak svima i pravo je čudo kako ga nisu požderali.

Uto je u sobu ušao teturajući glasnonositelj Lnth i navalio na Mrh-ovu babu Bbbsh, baš nekako manijački, nimfomanski čak, za svaku pohvalu.

Ona je sad još jače urliknula: - Mrhhhpmmmp!!! – no to je u ovom slučaju značilo nešto sasvim drugo, nešto u smislu: - Pa ovaj me hoće opalitiiii!!! - iako se moglo protumačiti i kao: - Pa ovaj me hoće dobro opalitiii!!!

Teško je doslovce prevađati jezik ovog mjesta-gradića-državice otkad je izgubio samoglasnike, jer su s vremenom riječi i glasovi, naglasci, pa i uzdasi, u istoj rečenici mogli imati više značenja, često i potpuno suprotnih, pa su samo oni koji su tu živjeli donekle mogli jedan drugog razumjeti, a za eventualne nesuglasice konzultirali su eminentne profesore prolingvistike i daktilobiolografije pri Velikoj Zgradi, koji bi im uglavnom sve pojasnili tako što bi im rekli da je jezik složen i da ta riječ može značiti ubit ću te, ali isto tako i kako ste mi danas. Dakako, i profesori su govorili nesamoglasničkim jezikom, pa bi se i njihova pojašnjenja shvaćala na različite načine, 76

Robert Marić - OBALA POSKOKA

čak toliko različite da je znalo biti i fizičkih nasrtaja na njih i njihovu imovinu, pa bi se probudili u Vrlo Važnoj Zgradi u krevetu i pitali gdje su i što se dogodilo, na što bi im službeno drski uposlenici uljudno okrenuli leđa i izašli iz sobe, a oni bi ponekad na tu reakciju dobili jak, često i krvav pneumotahikardijalni napadaj jetrenog sklopnika, što je rezultiralo hitnom amputacijom barem jedne noge, ako ne još i gore – apneutističkom grafoskopskom traheotopijom.

U suzama, što od plaća, što od smijeha, gomila baba pakla, koja se stvorila u trenu u kući pokojnog Mrh-a, zaključila je kako je Mrh bio dobar mrzak čovjek.

MRH JE BIO DOBAR MRZAK ČOVJEK Mrh je inače bio jako dobar čovjek i nitko ga u mjestu-gradiću-državici nije mogao ne voljeti.

Bio je drag kako ga se god gledalo, u svakom trenutku spreman svakome pomoći tko god to zatraži, iako nitko nikada od njega nije to zatražio.

Dobričina.

Upravo zato su ga i mrzili svi u gradu, jer ako je bio tako dobar, nešto tu nije bilo kako treba, ne može čovjek biti tako dobar a da nije sumnjiv. Prevladalo je mišljenje da je teški nepsihički bolesnik kojega treba izbjegavati, a ako se pak približi, onda mu barem zapeti nogu, pa ga dobro izgristi, pojesti do kraja. Ili, sve da i nije bio toliko omražen, ipak su ga morali mrziti, jer nitko ne može biti tako dobar i omiljen, a da ne bude omražen.

77

Robert Marić - OBALA POSKOKA

I dok se Gdrdh zamorio od ovog pustog razmišljanja o Mrh-u, uhvatio je misli nekih baba pakla koje su se znojile i proklinjale ovu naopaku godinu i ljeto koje ne prestaje i pričale o tome kako je sunce nemilosrdno peklo.

KAKO JE SUNCE NEMILOSRDNO PEKLO Netipično za ovo doba godine, sunce je pržilo tako jako da koža odmah izgori i postane crvena, zapravo više ružičasta, pa onda dođu prilično veliki plikovi, da bi zatim opečenog počeo gušiti suh kašalj, koji kasnije prestane naglo kako je i počeo, no to nije bilo baš veselo za opečenoga, jer bi nakon prestajanja kašlja počeo kopniti tako naglo, da je već do navečer – ako je početak kopnjenja, dakako, počeo ujutro – bio drugi čovjek, toliko drugi, da ga ni ukućani ne bi prepoznali i pitali bi se tko im je to zasjeo za večeru i govori da mu se ne jede i da mora malo prileći i da ga hvata umor. Kopnio bi brže od bilo kojeg kopna.

Bilo je slučajeva kad bi ukućani opečenog izbacili van i izvikali se na njega neka bude sretan što ga nisu još i prijavili u Veliku Važnu Zgradu. A oni razumniji bi znali i skočiti na njega, grizući ga gdje uhvate - po vratu, nogama, rukama, kompletnom prepečenom tijelu - predlažući da ga spale na obali i naprave veliku feštu uz prodaju jela i pića po popularnim cijenama.

No ipak su s vremenom zaključili da ti strani mršavci nisu nikakvi uljezi, nego rođeni 78

Robert Marić - OBALA POSKOKA

bratovi, muževi, pa i ženove, ali su dobili opekline, pa su porumenjeli, oplikovljeli i kašljali i smršavili i okopnili poput kopna na obali mora, pa ih, dakle - ovo dakle je Gdrdh-u užasno smetalo i išlo na živčane mrijesnice i bio je siguran da će ga, dakle, izbaciti iz glave i jezika i rječnika, da ga više ne vidi i ne čuje - više nisu tjerali iz kuće. Istina, malo čudno su ih gledali, ali ionako bi do ujutro izdahnuli, pa bi i ukućani odahnuli, jer tko će se navikavati na te mršavce, koji ne mogu jesti, onako izgoreni, a ionako ih podsjećaju na strance, na uljeze, pa ma kako oni bili njihovi domaći, oci, bratovi, sestrove, materove, tetkove...

Sunce je, dakle, neuobičajeno pržilo kao uostalom uvijek u ovo doba godine, pa su se stanovnici bili pomalo privikavali, jer sve je manje bilo grintanja kako evo ove godine peče kao nikada prije, a svi su znali da je peklo svake godine u ovo doba, neuobičajeno za ovo doba godine.

Sva ova razmišljanja dovela su Starješinskog Zajedničara Gdrdh-a na rub simpatičkog hipertalamusa i svakako, svakako je bilo potrebno dozvati neke šaljive i lijepe misli.

Možda o tome kako je Tpmgh bio jak.

79

Robert Marić - OBALA POSKOKA

KAKO JE TPMGH BIO JAK Tpmgh je bio toliko jak da je mogao jednim udarcem šakom oboriti prvog dinosaura koji bi mu naišao. Dakako, nikada ni jedan nije naišao, jer se pričalo da su izumrli. Ali to nije poljuljalo Tpmghovo samopouzdanje, šetao je obalom i udarao svakoga na koga bi naletio. Sreo je i bivšeg polubrata od rođene polumajke, Btrhk-a koji mu se obratio potpuno ljubazno, pitavši ga kako je i kako mu snaga, a on ga je tako snažno udario, da je Brthk odletio u more, gdje je počeo plivati i polako nestajati, a gomila baba pakla i ostalih okupila se na obali gotovo prije nego je i upao u more i počela komentirati i smijati se u graktajima njegovom grotesknom plivanju; a neki su uspoređivali njegov stil nestajanja organa i udova s legendarnim Hmns-om Brbch-om Prsth-om, za kojega se znalo da se pokazao neusporediv u plivanju u vunenoj soli i izgaranju u njoj, čak toliko da se to s vremenom pretvorilo u pravo remek-djelo umiranja. Eto, takvi trebaju ovom mjestu-gradiću-državici, a ne ovakvi sluzojedni nesposobnjakovići, pogledajte ga samo kako se pokušava spasiti, kako zove upomoć. Svakakvih ljudi ima u ovom našem lijepom mjestu-gradićudržavici. Tko je uopće ovaj Brthk? Kako ga nismo prije primijetili?

Uto je i neki motorist, sudionik rugleta, uletio u more vunene soli i pao ravno na sad već ostatak kose Brthk-a, što je izazvalo toliko smijeha da se čitava obala tresla od vesela poskakanja i presavijanja gledatelja: – Hhhhhmmmpphhhh!!!

80

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Donosile su se i sjedalice iz kuća za starije babe pakla i ostale starije koji nisu pripadali ovoj grupaciji, ali stariji i nemoćni su se ovdje oduvijek poštovali gotovo do razine svetinje, ma koliko godina imali.

Mali Trph je doskakutao, noseći sjedalicu svojemu djedu Trphhh-u, ponudivši ga da sjedne. Čim je stari Trphhh pokušao sjesti, mali Trph mu je izmaknuo sjedalicu i stari je pao u more vunene soli, što je izazvalo još glasniji smijeh duž čitave obale, a od brojnih poskoka mladih, pa i starijih koji su bili u snazi, činilo se da će se obala prosjesti.

I Hmns Brbch Prsth je došao na obalu, pun sebe, uživajući kako ga hvale i govorio im nek dobro pogledaju kako su svi ti što su upali u more smotani. A pogledajte tek starog Trphhh-aaa, pa kako to radiš rukama, sram te bilo, ne sramoti rodbinu ni ove ljude ovdje koji su se skupili i ostavili svoje obveze da bi te vidjeli. Nogama, nogama malo radi. Taaakooo!

Gomila je na te riječi, legende ovog mjestagradića-državice počela negodovati i uuukati starome Trphhh-u, a onda bacati kamenje prema njemu. No, nisu ga pogodili, jer je iznimno brzo bio progutan od radioaktivne vunene soli, a on im se rugao i smijao, hhhhh, niste me pogodiliiii, ne možete me pogoditiiii.

A daljnje poboljšanje raspoloženja Gdrdh-u je, dok je sad imao i treću britvu, ovu u ustima, a na podu se nalazio nečiji nos, poboljšala misao na komični mjesno-gradićno-državični ruglet.

81

Robert Marić - OBALA POSKOKA

MJESNO-GRADIĆNO-DRŽAVIČNI RUGLET Ruglet se igrao 24 sata, čitavog dana i noći.

A bila je zanimljiva igra, svi su je voljeli, tim više što je mogao svatko sudjelovati, od najmlađih do najstarijih. Igrači su podijeljeni u tri skupine, jedni su u automobilima, drugi na motociklima, a treći pješaci ili ako baš žele, mogu voziti bicikl, računaju se u istu grupu.

Igra se tako da ovi u autima voze, a voze i oni na motociklima uzduž glavne ceste, ali i po sporednim ulicama, pa i samom obalom, bez ograničenja.

Pješaci i biciklisti, pa i majke s djecom u kolicima, hodaju krajem ceste i uličica, ali često i sredinom, kako bi izbjegli lokve i fekalno blato.

Oni u automobilima moraju voziti maksimalnom brzinom, baš kao i motoristi, inače će biti ili isključeni ili pregaženi od ovih koji voze maksimalnom brzinom.

I onda ovi koji voze maksimalno, gaze pješake, bicikliste i majke s kolicima i djecom, a ako ih promaše, udaraju u najbliži automobil ili motocikl koji ne vozi dovoljno brzo.

Dežurne ekipe iz Velike Zgrade tu i tamo pokupe pregažene i stradale s motocikla ili automobila, ali moraju to izvesti pažljivo, jer igra se ne prekida, pa se često dogodi da i oni budu pregaženi.

Tu uskaču i dobrovoljni skupljači krvi, koji je kupe dok je još svježa, pune u boce i nose na Odjel svježe krvi u Veliku Zgradu, kako bi je dali onima kojima je potrebna, koji su dovedeni na liječenje i oporavak od neke bolesti ili zdravlja ili 82

Robert Marić - OBALA POSKOKA

rugleta. Jer bilo je i takvih koji su pucali od zdravlja, pa su i oni sudjelovali u rugletu, svojim oružjima, puškama i pištoljima, pucajući po automobilima, motociklima i pješacima. Baš nekako zdravo pucali. Pristojno pucali, jer pristojnost je bila jako važna.

Hh, hh, hhhh, smijao se Zajedničar Gdrdh, a tek ono, hhhh, smijao se do suza toliko da nije više ni gledao gdje i što brije i koja britva što radi, dok je komad smartensovog ligamenta bio na podu do komada prepucija i bubrežne nadstahvice, a tek ono onda, bilo je smiješno za krepati, kad se sjeti kako Swnth nije dobio suglasnost za kolica.

KAKO SWNTH NIJE DOBIO SUGLASNOST ZA KOLICA Swnth je iz čista mira, banalnom pogreškom pedikerskog terapeuta završio u kolicima, pošto mu je terapeut Blhnth odstranio zdravi potkožnjak ispod lijevog kičmenog hvata, a trebao je bolesnu viseću izraslinu pod desnim nožnim kažiprstom.

I jednog jutra, odmah po povratku iz Velike Važne Zgrade, glasnonositelj Lnth mu je donio Rješenje Zajednice o srdačnom protjeru, po kojemu se morao smjesta odseliti, jer nije dobio suglasnost susjeda za ulaženje kolicima u zgradu, pošto je to znalo biti jako bezobrazno za vidjeti, neukusno i gotovo iritantno, pa je mogao i sebe ugroziti, ako nekome toliko zasmetaju ta njegova kolica, koja još i škripe, da s potpunim pravom 83

Robert Marić - OBALA POSKOKA

navali na njega i počne ga udarati nogama u grudi, šakama u glavu, a zatim skočiti i gristi ga do krajnjih granica nesvijesti i lebdenja duše iznad tijela.

Svima bi to smetalo, složili su se jednoglasno, i protjerali ga. Zapravo, nisu ga oni ni protjerali, samo mu nisu dali suglasnost za kolica, pa je on slobodno mogao, što se njih tiče, ulaziti i izlaziti u zgradu, ali bez kolica. Mogao je puzati, skakutati na rukama, na glavi, kako god hoće, samo bez upotrebe kolica.

Obližnje babe pakla su se smijale do ekstatičnog ludila, gledajući smrknutog Swnth-a kako čita Rješenje.

I teturajući glasnonositelj Lnth se smijao kao lud, a onda su mu se pridružili i susjedi, dobacujući razne duhovite upadice i ispadice - a bilo je i dobacivanja raznih duhovitih predmeta, od kamenja do starog namještaja - dok je Swnth puzao iz zgrade, pokušavajući se dočepati fekaloslojne ulice i stopirati nekog sudionika rugleta, da ga usput prebaci do najbliže rodbine na samom kraju mjesta-gradića-državice, ako ga i oni prihvate, jer njima nisu smetala kolica, nego on. Ali ipak su mu jednom prilikom bili rekli neka im se samo obrati ako mu bude nešto trebalo, ako bude u nevolji, da mu se mogu rugati i naslađivati se.

Mrtmh, koji je sve to ipak nekako sažaljivo promatrao, u pozadini glavene kosti, na samoj granici izlaza iz moždanog centra za unutarnje i vanjske glasove, načuo je kako mu misao neke poznate osobe govori kako to nije u redu što se smiju Swnth-u i da nešto odmah poduzme da to 84

Robert Marić - OBALA POSKOKA

spriječi. Prišao mu je pognute glave, tiho ga opaučio nogom u glavu, zatim skočio dolje i ugrizao ga za vrat. Na to su i ostali počeli udarati Swntha i gristi za vrat, iako nisu znali zašto, jer nisu čuli tu misao koju je čuo Mrtmh, ali pretpostavljali su da on već ima debele razloge za to. A da i nema, svejedno.

Dok su ga udarali i grizli, složili su se da nije u redu smijati mu se, pa su prestali sa smijehom, i ozbiljnim licima nastavili s udaranjem i ugrizima i skokovima oko njega, jer pristojnost je bila jako važna.

PRISTOJNOST JE BILA JAKO VAŽNA Da, da, brijući se još uvijek, razmišljao je naš Zajedničar Gdrdh, iako ne bi neispravno bilo ni razmišljajući, brijao se još uvijek naš Zajedničar Gdrdh – puno se važnosti pridavalo pristojnosti općenito.

Nakon svih tih godina rada na eksploataciji dragocjene soli, koja je odmah otpremana u državna skladišta i tamo čuvana u najsigurnijim trezorima, sve dok znanstvenici ne otkriju čemu bi ona zapravo služila, pa će onda vlada to prodavati po iznimno visokoj cijeni, tvornica je propala, a stanovnici ostali bez posla. To je bio šok sa sve.

Nisu znali što će dalje. Zaboravili su se ponašati drugačije od ustajanja i putovanja u tvornicu.

Nisu ni mogli znati kako se ponašati u tom slučaju, jer nitko nije ni pomišljao da će biti narušena ta idila rada i dolaženja doma umorni i 85

Robert Marić - OBALA POSKOKA

gladni, pa na spavanje, i tako pedesetak i više godina; jer obično se radilo do smrti, iako je postojala mogućnost, pri staračkoj iznemoglosti, da se odustane i ode u nekakvu mirovinu. No to je bila sramota za obitelj i sve prijatelje, a o široj zajednici da se i ne govori. Nitko nije podnosio one koji su odustali zbog bolesti ili starosti, ili bolesti u starosti.

Uglavnom se puno vodilo računa o sramoti, odnosno, o onesramoćenju, pogotovu kad se radilo o autoritetu ili nekom do koga vam i nije baš stalo, ali znate da vam može trebati u građenju karijere preko leševa, ili građenju kuće preko drugih kuća, ili građenju sebe kao veličine u očima zavidnih stanovnika, koji bi vas najradije požderali od zavisti, ali eno ih, nek se sami požderu.

Jednom zgodom je tako Starješinski zajedničar Brkljh došao u goste obitelji Krmph, a s ciljem da vidi pristaju li na plaćanje mjesečne rente njemu osobno, a on zauzvrat obećava da će čim nahrupe stranci, a to je samo pitanje vremena, dakako, nikako pitanje prostora, dakle, pristaju li na plaćanje, a on će im zaposliti sina. I baš u tom trenutku je domaćica kuće ili kućanica doma, svejedno, trebala promijeniti bocu s kisikom djedu svoga muža, koji je izdisao na krevetu - ne muž, nego njegov djed, muž je odavno izdahnuo kao jedan od junaka tvornice Vusol, jedan od onih koji nisu prestali raditi do smrti, a za dobro čitavog društva, društvanca Starješinskog Zajedničara - no kad je ugledala Zajedničara, bilo joj je jako neugodno zbog te situacije i rekla mu da im oprosti na toj groznoj sceni i što taj starac baš sad umire i treba mu 86

Robert Marić - OBALA POSKOKA

nova boca s kisikom i još jednom joj je jako neugodno, oprostite i zalupila vratima, bez da je promijenila bocu starom umirućem, koji je i umro bez kisika, a Starješinski Zajedničar je rekao da ništa za to, događa se, izdišu ljudi, uglavnom kad nemaju kisika, nego, što ste odlučili o mojem prijedlogu podmićivanja mene i to. Ona se smješkala i rekla da će sve plaćati, što god treba, samo vi maloga zaposlite za recepcionera, kako ste i obećali. Dakako, tvrdio je Starješinski Zajedničar Brkljh, a sad mali predujam, znate kako to ide i...i je li ono vaš djed još stenje iz sobe? Ona se zacrvenjela i bilo joj je još neugodnije nego prije pet minuta, otišla je u sobu i tako se izderala na djeda, da mu više nije palo na pamet ni disati, a o stenjanju da se ne govori. Kako te nije sram stenjati dok je gospodin tamo i...

Starješinski zajedničar je uzeo predujam i rekao da žuri u susjedstvo, također po predujam, jer će i njima zaposliti sina čim im netko iz kuće rodi, iako tu žive samo dva stara brata od po devedesetak godina, a ne zna se ni žive li, no oni tvrde da žive, pa se tako i vode u Starješinskoj sobi pri Vrlo Važnoj Zgradi.

A iznad mjesta-gradića-državice skupljali su se prekrasni ljubičasti oblaci.

87

Robert Marić - OBALA POSKOKA

LJUBIČASTI OBLACI Nije bilo pravila kada i odakle će se pojaviti.

Znalo se samo da bi oblaci došli, stvorili se, i zahvatili čitavu kuću, čitavu obitelj, jedno prezime, više prezimena vezanih za to jedno prezime, pa je išlo i dalje od same kuće, dokle god je sezala loza te obitelji, bilo kakva poveznica među njima. I svi u kući i prezimenu bi u kratkom vremenu potpuno izgubili razum, a neki od njih bi napravili samoubojstvo, ili ubili majku, oca, sina, bilo koga. I u još kraćem vremenu, nakon što bi većina skončala u Velikoj Zgradi i tamo joj se izgubio svaki trag, čitava obitelj bi bila zaboravljena od svih. Nestali.

I nitko nije znao kada će se na njegov dom spustiti ti zanimljivi ljubičasti oblaci.

A Zajedničar Gdrdh, sad je već mahao s po dvije britve u svakoj ruci i pod ispod nogu bio je zavidno krvav.

I...i što se događa s tim vremenom, kao da se poremetilo, kao da se i sam poremećaj vremena poremetio, toliko je to izgledalo poremećeno.

Kako samo brzo prolazi!

KAKO SAMO BRZO PROLAZI TO VRIJEME Gdrdh je nedavno pitao i pomoćnike na sjednici zna li netko od njih što je ovo s vremenom, na što mu je Klklh odgovorio da je nezapamćeno vruće, da se vrijeme poremetilo evo ima već i tisuću godina, a on se izderao na njega 88

Robert Marić - OBALA POSKOKA

da ne to vrijeme nego vrijeme koje prolazi, koje prolazi sve brže, čini li se i njima da je vrijeme počelo prolaziti sve brže. Onda je opet Klklh odgovorio da je istina da vrijeme prolazi, pa je čas vruće, a čas nije, pošto je neuobičajeno vruće za ovo doba god...

Na ovo je Gdrdh-u ispala jedna od britvi, nije mogao znati koja, jer se sjetio kako se bio naljutio na tog Klklh-a i ljubazno ga zamolio da se izbaci kroz prozor, a u nedjelju dođe na veliku feštu, i neka ne zaboravi, jer fešta je u njegovu čast.

Pomoćnik Ptmh je nakon toga rekao da mu se počelo događati da se probudi u petak, misleći kako je još uvijek srijeda, ali bi mu rekli da je već petak i da je jučer, u četvrtak, bio na svečanoj večeri sa Starješinskim Zajedničarom.

Ali on je svaku večer bio na svečanoj večeri sa Starješinskim Zajedničarom, pa ga je to još više bunilo.

A onda se počelo događati da se Ptmh probudi i ne stigne ni leći, kako brzo mu dan proleti, nego se opet probudi, ali u drugom danu, a samo se sjećao što je radio, ali većine se nije ni sjećao. Vrijeme je toliko ubrzavalo, da su se neki budili svaki treći, pa peti dan, bez da bi se sjećali jesu li uopće legli. Recimo, probude se u ponedjeljak, i taman da će ustati, kad se probude u četvrtak. A bilo je i suprotnih slučajeva, kad bi neki legli u ponedjeljak, pa bi odmah legli i u srijedu...pa u sljedeći ponedjeljak, a bez da su se morali buditi i ustajati.

89

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Ovo je dodatno iznerviralo i zbunilo Zajedničara Gdrdh-a, pa je počeo skakati do plafona i natrag, do plafona i natrag, do plafona, do plafona...samo do plafona bez natrag, kako je vrijeme ubrzavalo, nastavljajući s maestralnim brijanjem. Opet mu je trebalo nešto veselije, nešto da pokuša izaciti doslovno sve misli iz glave.

Tada se, tko zna zašto, umjesto nečeg veselog, sjeti tužnog događaja kada je Kprpph nakon izlaganja nekakvih gluposti o psima i ljudima netragom nestao, a bio je to zapravo jedan potpuno običan završetak dana.

OBIČAN ZAVRŠETAK DANA Ništa toga lijepog dana nije upućivalo da bi to mogao biti neuobičajen dan. Sve je bilo normalno, nitko ni slutio nije da bi se moglo dogoditi nešto strašno.

Dan je doista prošao mirno i ništa strašno nije se dogodilo, a Kprpph je ležao zavezan u nekom lijepom krevetu i prije nego je upao u komu, pomislio kako se danas doista ništa strašno nije dogodilo, a sve je upućivalo na jedan miran i običan dan u kojemu bi se moglo dogoditi nešto strašno.

Jedino je bio predložio gospodinu Starješinskom Zajedničaru (što nikako ne može biti strašno) da bi bilo pametno zabraniti šetnju psima onom stazom uz more, a ako ne psima, onda barem ljudima, jer po toj stazi psi samo seru, što i ne smeta njihovim vlasnicima, ili bi trebalo 90

Robert Marić - OBALA POSKOKA

zabraniti psima, ako ne ljudima, jer tu šetaju i drugi ljudi, koji nemaju pse, pa tim ljudima smetaju izmeti pasa, ili ako se zabrani šetnja psima, ljudima koji nemaju pse neće više smetati pasji izmet, a ako se netko od njih i pokaki, to neće biti tako strašno; a ako se zabrani šetnja ljudima, tada opet neće smetati pasji izmet nikome, jer ljudi neće smjeti šetati, pa ni oni s psima, pa neće srati ni psi, ni ljudi. A kad bi se zabranilo...

U tom trenu je u sobi 201 već sve bilo spremno za njegov prihvat, pa su mu dežurni dežurnici svezali ruke, noge i vilicu, a zatim ga smjestili u krevet u sobi 201, namijenjenoj istraživanju nerazumljivih gluposti.

A Kprpph je počeo razmišljati kako je sve upućivalo na jedan miran dan i...

Ali Gdrdh se malo opet oraspoložio pomislivši na onaj dan kad je obznanjen pronalazak patuljastog karkučara.

PRONALAZAK PATULJASTOG KARKUČARA Upravo na Dan obilježavanja Međunarodnog dana utopljenika u malim i srednjim potocima, dogodilo se nešto jako dobro. Nije bilo malo veselje u malom mozgu Smtrh-a kad je otkrio u okolici negdašnjeg Vusola kako raste patuljasti karkučar, čuvena ljekovita biljka, treba li to i napominjati.

Odmah je otrčao pomoćnom doušniku tajnikovog pomoćnika glasonogovornikova tajnika za brze kontakte pri uredu Starješinskog Zajedničara 91

Robert Marić - OBALA POSKOKA

svoje ulice kojega nije bilo, pa je otrčao njegovu tajniku koji je bio bolestan te ga uputio na njegova pomoćnika, ali je izrazio iskrenu sumnju da će ga primiti, jer upravo priprema novi turistički prospekt svoje ulice.

No, Smtrh je pomoćniku Zajedničarova tajnika Mrph-u zaprijetio da će ga prijaviti da je jučer jeo žutu salatu, a bio je četvrti ponedjeljak u četvrtom mjesecu, a kako dobri stari običaji i tradicija, pa i vjera nalažu, tog dana jesti žutu salatu, još ako je kristalna, ne da je grijeh, ne da je bogohuljenje, već nema riječi za tako nešto okvalificirati, a pogotovu riječi bez samoglasnika.

Mrph se branio šutnjom i arlaukao da nije ni primirisao salatu. No Smtrh je tvrdio da ga je vidio jučer kad je prolazio pokraj njegova prozora i pokušavao zaobići jednog poginulog motorista u fekalnoj lokvi, nagazivši usput na neku svježe utabanu nogu u ulici.

Mrph je požutio u licu, pa i naličju, zamolio Smtrh-a da zaboravi to što je vidio, a on će mu isposlovati nekoliko prijema kod Starješinskog Zajedničara ili građevnu dozvolu na nekom krovu krova, ili što god hoće, bio je zaboravio da je jučer baš četvrti ponedjeljak u četvrtom mjesecu drugog kvartalnog sekstanta, taj sveti dan, kada svi jedu usoljena crijevca i pjevaju svečane pjesme u znak Velikog blagdana Neprotumačenog.

Veliki blagdan Neprotumačeni se slavio svake godine već stotinama godina, i nitko nije znao zašto baš tada slave uz usoljena crijevca i svečane pjesme, ali se slavilo i svima je bilo drago što se slavi taj sveti dan, pa makar i Neprotumačen, a mjesto-gradić-državica bi bio 92

Robert Marić - OBALA POSKOKA

okićen duž čitave obale najljepšim radioaktivnim komadima otpada. Ali žuta salata na taj dan!

Nezamislivo i strogo kažnjivo. A ove godine se poklopio zajedno s Danom obilježavanja Međunarodnog dana utopljenika u malim i srednjim potocima, pa je bilo još sljavljeničkije slavlje, a pjesma se orila iz svake kuće, iz svake lokve, svakog nabijenog atoma.

Mrph je uz veliku pompu najavljen i uveden u prostorije Starješinskog Zajedničara, te mu radosno priopćio da je pronašao visokovrijednog patuljastog karkučara.

Ovaj mu je, pod utjecajem prvoklasne, nepatvorene, slavljeničke preklise, veselo čestitao i odmah ga odlikovao s par ordena, koje je netko odavno bio pronašao u zapuštenom skladištu Vusola, na kojemu je pisalo «Hvala ti, neznani radniče! Budalo nad budalama!», pa su zaključili da bi ih bilo lijepo dijeliti građanima, iako nisu znali od kada su. Jasno je da se radilo o radniku, ali nije se znalo kojim radnicima su se uručivali.

No, orden je orden, a kad ih ima već toliko da ne znaju što bi s njima i gdje, davat će ga stanovništvu nek se veseli. Napunio mu je i jednu veliku plastičnu vrećicu, ne, ne jednu, dvije do vrha, neka podijeli doma svima koga nađe i odlikuje ih. Smtrh je bio presretan, iako nije znao kamo će ih više stavljati, jer su ga odlikovali već u par navrata, nije se više ni sjećao kojim sve povodima.

Sutradan su svi stanovnici pohitali brati patuljastog karkučura. Nabrali su pun kamion tog dragulja među ljekovitim biljem i odmah poslali vladinoj Komisiji za ljekovito bilje, koja je svu 93

Robert Marić - OBALA POSKOKA

količinu bez riječi otkupila i poslala im obilat ček.

Svi su bili veseli, iako se još nije znalo što liječi patuljasti karkučar i liječi li on bilo što, ali ljekovito bilje takve snage moralo je biti vrlo ljekovito, kad je već ljekovito. Vladina komisija je svu količinu karkučara spremila u skladište i rekla da će jednom njeni stručnjaci ispitati biljku i obavijestiti javnost o revolucionarnom otkriću čim postane revolucionarno.

KAKO JE STARJEŠINSKI ZAJEDNIČAR GDRDH POSTAO BEZBRIŽAN Ponovno je Gdrdh, baš nekako opet zadovoljan ovim danom, pjevušio onu ariju iz nepostojeće opere, pogledao se u ogledalu – ipak se, uz pedeset manjih i većih posjekotina, komad uha na podu, četvrtinu nosa u umivaoniku i sve ostalo razbacano okolo, obrijao maestralno kako mu i priliči, baš kao i svaki put. I dok je brisao krv s lica, tijela, duha... ugledao je dlake u nosu. Bile su baš dvije nezgodne, i pitao se kad su prije izrasle, a prekjučer ih je rezao i čupao. Još njih podrezati i... I odjednom ga više nije bilo briga ni za što. Snažno je osjetio kako ništa više ne osjeća, ni krv koja mu je tekla iz nosnice i stapala se s ostalom koja je tekla iz svih obrijanih posjekotina.

Odjednom nitko tko nije to doživio, nije mogao znati što on zapravo sad osjeća, tugu ili veselje, ravnodušnost možda, jer takav dojam je odavao, nekako kao da mu nije ni do čega, ali s pozitivnim stavom.

94

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Uto je u prostoriju ponovno doskakutala supruga Prkha, skinula suknju, ponovno digla dasku na prozoru i sjela na rub i...i arlauknula tako jako da se to ne da opisati, ni urliknuti, pa nema potrebe ni opisivati, a još manje sad tu urlikati.

Poskočila je s ruba prozora, šokirana, osjećajući kako joj poigrava tetrijebova eustahija na gležnju lijeve noge. Opet poskočila, ali sad na njega i počela ga gristi za vrat, za noge, za nos...

Udarila u smijeh. Hhhhhsssss! Skakala do plafona i natrag, do plafona i natrag, do plaf... Vojjinnng!

Ali on je bio smireniji nego ikada i gledao tu ženu kako urliče ili što li je već radila, kako li se to zvalo što je radila otvorenih usta i razrogačenih očiju, i jesu li to uopće bila otvorena usta i razrogačene oči i...i jesu li to uopće usta i oči i...i je li to uopće žena i... Imao je baš onaj izraz lica kakav će imati uglavnom svi stanovnici ovog mjesta-gradića-državice kad u njega stupe prvi strani gosti.

Gospođa Prkha mu je iščupala duboko zarivene škare iz nosnice: - Vidjela sam to u jednom filmu, to ide kroz nos. Vidi ga, biljka od čovjeka! Čovjek karkučar lobotomac.

Treba li reći da je ona sve ovo izgovorila bez samoglasnika i da je to zvučalo u izvornom originalu: Hbrbbbmmmbggghtrccc!!!

I dok je gospođa Prhk-a padala u trans čas od smijeha, čas od plača, polako se udaljila do prozora s podignutom daskom i, ne znajući, odlepršala nekamo dolje. Nekamo dolje dalje. Dalje dolje.

95

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Očevici kažu da je viđena kako pokušava nekamo odletjeti s jatom tetrijeba pismoletitelja.

A Gdrdh-u je bilo sve ravno, ne može ravnije, čak i iskrivljeno ogledalo je bilo savršeno ravno... Barem se tako činilo. Ništa ga nije moglo potresti ni razveseliti, pa ni sva ljepota mjesnogradićno-državičnog rugleta.

Sutradan je na obali priređena velika fešta sa spaljivanjem i pečenim sluzojedima i litrama i litrama brašnaste preklise, odmah do bivše tvornice Vusol.

DAN SVEČANIH ZVIJEZDA Tu i tamo poneku lopticu koja bi pala, prvi je primijetio Mrph, dok je uobičajeno sjedio na krovu svoje stare kuće i promatrao nešto u daljini, a što, nikad nije razjašnjeno. Balkonske babe pakla, koje su ga redovito promatrale dok je promatrao to nešto u daljini, dale su izjavu za javnost u kojoj su tvrdile da ni on nije znao što promatra i da ga je to odmaralo.

Loptice su postajale sve gušće, u padu puštajući za sobom tragove dima. Sad ih se moglo i namirisati.

Lagano su padale i zgušnjavale se sve do večeri.

Iz Vrlo Velike Važne Zgrade donesena je Uredba o obveznom sudjelovanju svih stanovnika, pa i onih nepokretnih na velikoj fešti promatranja lijepih padajućih zvjezdica, uzduž čitave obale, ma kako im bilo tijesno, pa neki morali upadati i u more, pa i utopiti se, pa i otopiti se u vunenoj soli, 96

Robert Marić - OBALA POSKOKA

uz, dakako, bogatu ponudu ukusnih pečenih sluzojeda i litre i litre i litre brašnaste preklise uz popularne cijene i izvlačenje lutrije – pečeni sluzojedi i litra preklise.

A kad smo kod sluzojeda – razmišljao je ravnodušni, sad bivši Zajedničar Gdrdh - treba napomenuti da nikada nisu bili tako ukusni, pa Mnth nije mogao izdržati a da ne pita kuhara Slnth-a čiji su mu to sluzojedi, ovako svježi i ukusni. Slnth ga je upitno pogledao i upitao ga zar ne zna da je jutros preminuo stari Vrth. To su njegovi, tko bi rekao, a izgledao je tako žilav.

Svi mještani-građani-državičani su se okupili, pa i oni izgoreni na umoru, i oni umoreni na izgoru, i gledali kako sve gušće i veće užarene loptice padaju i pogađaju ih u glave i oni padaju od tog pogađanja u glave.

U tu čast zasvirala je i gradska glazba novu mjesno-gradsko-državičku himnu koju je sklepao specijalno za tu priliku novoutemeljeni Starješinski Zajedničar Zrph, a posvetio ju je svojoj pokojnoj ženi, koju je pogodila vatrena loptica dok su ih promatrali prije dva sata.

Tada su se loptice počele pretvarati u malo veće loptice, a te malo veće u malo puno veće loptice, pa te malo puno veće u sitne gromade, pa sitne gromade u malo veće gromade, pa gromade u gromadetine koje su se počele pretvarati u komade od sto metara, pa od kilometra...

Veselje je još trajalo. Sve se treslo i svi su pjevali gradsku himnu, koja se čula sve tiše i tiše, očito iz razloga jer je više nije imao tko pjevati. No, svi su bili zadovolji i sretni što su imali čast vidjeti

97

Robert Marić - OBALA POSKOKA

te male zvijezde koje baš nekako svečano izgledaju.

Starješinski Zajedničar Zrph, gledajući veselo stanovništvo, ozareno baš kao da su napokon nahrupili stranci u mjesto-grad-državicu, toliko se naježio od sreće i razdraganosti, da je odlučio po kratkom postupku taj dan proglasiti Danom mjesta-grada-državice koji će se slaviti svake godine u ovo doba, a nebo će već nekako ukrasiti zvijezdama.

Nebo se zažarilo i velika fešta je dosezala svoj vrhunac. A Mrh-ova baba Bbbsh stajala je na samom kraju obale u onom svojem specijalnom crnom kompletu, poskoknula nekoliko puta i smiješila se zadovoljno...

- kraj - kraj? -

98

Robert Marić - OBALA POSKOKA

POGOVOR

Nadpojedinačno - protivno ništavilu i nitkovstvu “Početak Europe su, kaže Weber, Termopili, gdje je malena vojska od nekoliko ljudi zaustavila perzijskog kolosa i pala, ali je grčka sloboda obranjena.(…)

Ono što se danas dogaða, obrnuti su Termopili. Pretežna većina čovječanstva bi, da samo može za kakav dobar novac, za puki i goli život, bio on ma kako sramotno ropstvo, prodala slavu slobode. Zajedno sa svojom, naravno i slobodu drugih. Ako se čovjekov život odvoji od fiksne točke, raspada se i kržlja. U onom trenutku povijesti kada je europski čovjek izdao svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode došao je aparat.

Na mjesto termopilske egzistencije došao je nitko.

Današnji činovnički i tehnokratski aparat, vlast i rad i privatni život, ili potpuna preobrazba načina života aparatom, mogu se razumjeti samo ako čovjek zna da su nastali po cijenu izdaje slobode i da je ta prodaja slobode stoljećima tekla i teče, i ako zna da je protiv toga sada već, i na Istoku i na Zapadu podjednako, veliki dio čovječanstva prestao protestirati. U nitkovstvu čovjek je prisiljen iz dana u dan napuštati sve više svoj biološki bitak, a s tim se nitkovstvom sada već i zadovoljno miri.

Onaj tko za ono više od života daje život, slobodan je, tko to ne čini, isprva je rob, zatim nitko.”

Béla Hamvas

Čitatelj Obale, kada je već stigao do pogovora, riješio se usput, pouzdano znamo, svake konvencije o tekstu, piscu i čitatelju. Stoga neće doživjeti neobičnim ni poduži citat Béle Hamvasa u tekstu koji bi trebao poslužiti kao pogovor.

Pogovor pak, posljednja zapisana riječ u koricama 99

Robert Marić - OBALA POSKOKA

nečijega djela, dramatična je stvar: pisac nas, nakon njegova i samo njemu znana napora stvaranja – pušta staviti punctum na svijet u kojemu je boravio sam samcat i o kome – osim onoga što je djelom rekao – ne može ništa više reći. Uzda se u nas, pred- i po- govarače kao u svojevrsne pre-govarače s publikom. Nezahvalna zadaća!

Zato sam, pišući pogovor Obali poskoka, potražila oslonac pod kabanicom umnosti Béle Hamvasa, jednoga – kažu – od najumnijih Europljana 20. stoljeća. Pomislila sam da zapravo nakon Hamvaseva ekspozea “o pravu na sramotu protestiranja protiv totalnog nitkovstva”, (A tko bi imao više prava tako govoriti od jednoga uznika totalitarnog sustava!), o Robertovu djelu ništa više ne treba ni reći. Čak i poveznica sudbina dvojice autora ima izvjesnu simboliku (erudit – sustav ga isključuje – on i s margina uspijeva stvarati i nazivati stvari njihovim pravim imenom).

Ipak, pogovorna simbolika bez subjekta, nije dovoljna. Ne ni za pisca ovih dubina, niti za prijatelja. Čitajući Obalu, Čitatelju, ne dajte se uloviti u piščeve mreže prvih slojeva značenja! Zapravo, ovoga pisca, i inače tako čitajte – ništa nije onakvim kakvim vam pisac pokazuje u prvoj slici.

Riječ je o piscu Kirki – nema prepreke i varke koju neće upotrijebiti protiv vas, istodobno vas mameći.

U dubini svoga stvaralačkog otoka krije blaga, ali ne zavaravajte se – rijetki će stići do pravih vrijednosti.

Robert Marić u jednome djelu provest će vas galerijom svih stvarnih, životnih apsurda – ničega 100

Robert Marić - OBALA POSKOKA

neće nedostajati. Ni jedan njegov lik, situacija ili čin nisu smiješni, humoristični. Oni su groteska, grč, katatoni vrisak kojega samo naslućujete, povremeno osvijetljeni svetkovinama vatri koje ne obavljaju do kraja svoju katarzičnu svrhu. U dubini djela je psihoza male sredine, ustajala, nemoćna se pročistiti, pa glibi u “nitkovstvo: indolenciju – prešućivanje – ušutkavanje”! Mala sredina je globalan fenomen – pisac joj doskače pružajući joj zrcalnu sliku kanalima globalnih komunikacija. Dakako, i sebe pritom zahvaća, ali samo nadpojedinačno. No, svejedno je ulovljen i to priznaje. Čitatelju, knjiga koju čitate prešutljiva je da ne bi bila opasna! Ona vrije bez ključanja. Ako ste, čitajući je, čuli ikakav zvuk, zavedeni ste. Vratite se i čitajte je do potpune tišine.

Onda stanite govoriti o bližnjemu kao da po prvi put učite samoglasnike.

Vesna Stanković Benak

101

Robert Marić - OBALA POSKOKA

ROBERT MARIĆ (Rođen 21.12.1958. u Splitu, živi u Kaštelima)

BIBLIOGRAFIJA LUDI ŠETAČI (1988.), proza; DNEVNIK OČAJNIKA (1994.), humoristički roman; ATEIST SAM, BOG MI JE SVJEDOK (1997.), zbirka aforizama; NOVI DNEVNIK OČAJNIKA (2002.), audio CD izabranih humorističkih zapisa; objavljivanih na Radio-Splitu, tekstove govori glumac HNK Split, Ilija Zovko; DALMATINKO (2003.), knjiga za djecu; BEZ KOLESTEROLA (2003.), humoristični roman; PRAZNINE (2003.), roman; EL DOTORES (2004.), satirični roman.

DNEVNIK OČAJNIKA, drugo, dopunjeno izdanje (2005.)

******

102

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Kratke priče objavio je u Večernjem listu, Nedjeljnoj Dalmaciji, Omladinskoj Iskri, Književnoj riječi, BKG-u... te u časopisu za kulturu i umjetnost Mogućnosti djelove proze iz LUDIH ŠETAČA. Kazališna jednočinka KAD PROPLAČU KURJE OČI u izvođenju Kazališne grupe Marijani iz Ploča igrana je u Splitu, Pločama, Kninu...

Radio-drame: KITILI SMO TETU JELKU (glume Arijana Čulina i Ilija Zovko), POVRATAK DIOKLECIJANA (zajedničko djelo s Mladenom Vukovićem, koji je dramu i režirao, a glume Josip Genda, Ilija Zovko, Franko Strmotić, Arijana Čulina i Trpimir Jurkić), monodrama ZONA OČAJNIKA (glumi Ilija Zovko, redovite kolumne nedjeljom NOVI DNEVNIK OČAJNIKA, te brojni skečevi objavljivani i objavljuju se na Radio-Splitu, Radio-Kaštelima, Zagrebu II...

Objavio je tzv. Poster-aforizme, čiji je kasnije veći dio uvrstio u knjigu ATEIST SAM...

Osamnaest godina je glavni urednik satiričnog godišnjaka MAŠKADUR, koji izlazi u dane Poklada, urednik je i web stranice poklade.com, a zastupljen je i na brojnim internetskim stranicama (buka.hr, lupiga.com, VladimirKreca.com, Zamirnet.hr, kolaps.org, poezijaonline.com, ETNA, ekologija.hr, Imotski.hr, prozaonline.com, donstalens.com, ...)

103

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Dugi niz godina, sve do smrti Tonča Keruma i prestanka izlaženja lista, bio je zamjenik glavnog urednika BEREKINA. Nekoliko godina je uređivao hunorstički podlistak RAŠPE u TROGIRSKOM GLASNIKU. Također je bio urednik humora i satire u ugaslom PREDAHU. Humorističke tekstove i aforizme objavljuje već tridesetak godina. Redovne kolumne dugi niz godina imao je u Slobodnoj Dalmaciji i u Večernjem listu. Objavljivao i objavljuje u gotovo svim hrvatskim tiskovinama (osim već navedenih Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista, Omladinska iskra, Berekin, Nasciturus, Maškadur, Predah, Žulj, Potepuh, Čvorak, Erotika-humor...). Neki tekstovi prevedeni su mu na makedonski i slovenski...

Posebno književno priznanje na 11. Raosovim danima 2004. za monodramu TIHA NOĆ (uvrštena u Raosov zbornik 1).

Druge nagrade na 13. Raosovim danima 2006. za monodramu 16 SLIKA IZ ŽIVOTA (uvrštena u Raosov zbornik 2) Posebno priznanje za aforizme dvije godine za redom (2001., 2002.,) na Festivalu humora i satire Slavonski Brod.

104

Robert Marić - OBALA POSKOKA

Samostalne izložbe umjetničke fotografije imao u Splitu, Dubrovniku i Bruxellesu...

II. nagrada za kolekciju fotografija Zeleni sni, 1988. u Splitu.

Fotografijama je također zastupljen na brojnim internetskim portalima...

Web: www.robertmaric.com E-mail: robert.maric@st.t-com.hr 105

SADRŽAJ: PREDGOVOR......................................................5 OBALA POSKOKA..............................................11 POGOVOR: Nadpojedinačno – protivno ništavilu i nitkovstvu................................................... 99 BIBLIOGRAFIJA..............................................102

ROBERT MARIĆ OBALA POSKOKA Urednik Danijel Gunjača Izdavač LIBRO d.o.o.

Pula, Kandlerova 3 Tel/fax: 052/502-209; 052/224-215 www.naklada-libro.net Fotografije i dizajn omota Robert Marić Tisak NOVA TISKARA Galižana (Pula) CIP – Katalogizacija u publikaciji Sveučillišna knjižnica u Puli UDK 821.163.42-31 MARIĆ, Robert Obala poskoka/Robert Marić. – 1. izd. – Pula : Libro, 2007.

ISBN 978-953-6966-20-2 ISBN 978-953-6966-20-2