Tajni putevi - Katarina Mich

Katarina Mich Tajanstveni putevi Emma Bourne nervozno se vrpoljila na sjedalici. U njenim zelenim očima nazirala se sjena tuge.

Tuţno je uzdahnula, a zatim pogledala u lice neznanca koji je stajao nasuprot nje i netremice je promatrao. Osjetila je kako joj se lice zaţarilo, kada su im se pogledi susreli.

Imala je osjećaj kao da njegove prodorne ledeno plave oči dopiru do samog dna njene duše.

Našla se u neprilici. I pored neugodnosti, morala je priznati da pred sobom ima najljepšeg muškarca kojeg je vidjela. Pogledom je kliznula preko njegovih širokih ramena, a zatim prema dugim vitkim nogama. Dobro skrojeno odijelo stajalo mu je kao saliveno. Samouvjeren osmjeh koji mu je titrao na usnama, odavao je njegovu sigurnost. Prinijela je ruku usnama i prigušeno se nakašljala.

Pokušala je ne obraćati pozornost na njega, ali je njegovo prisustvo u njoj budito neku čudnu mješavinu osjećaja. Zatvorila je oči, i sebi je jasno mogla predočiti njegovo lice. Tamna, kratko ošišana crna kosa, uokvirivata je njegove skladne linije. Četvrtasta brada jasno je govorila o čvrstoći njegovog karaktera. Pune senzualne usne, izvijene u samouvjeren osmjeh koji nije dopirao do njegovih očiju, kao da je bio jasan pokazatelj njegove nadmoći. Nije znala zašto, ali joj se činile da cijela njegova pojava odiše opasnošću. Zatresla je glavom i pokušala se skoncentrirati na oporuku koja će uskoro biti pročitana. To ju je podsjetilo na nedavnu očevu smrt i ona je krišom obrisala nekoliko suza koje su joj kliznule niz lice.

Znala je da je otac sve njoj ostavio, i da je čitanje oporuke samo formalnost koja će joj oduzeti nekoliko sati dragocjenog vremena. Trebala je napraviti još toliko toga, ali joj u posljednje vrijeme ništa nije polazilo za rukom. Kao da se sve urotilto protiv nje. Zar smrt oca nije bio dovoljan udarac? Ne, nego početak njene stranputice. Sve je došto tako iznenada, i ona je bila potpuno nespremna.

– UĎite – na zvuk njoj dobro poznatog glasa, naglo je ustala i krenula u ured. Sjela je nasuprot odvjetnika, koji je bio njihov dugogodišnji kućni prijatelj. Kad je neznanac sjeo do nje, oprezno se okrenula prema njemu. Što on radi ovdje? Stranac na čitanju njene oporuke. Ništa joj nije bito jasno. Moţda je bio samo jedan od mnogobrojnih ljudi koji su pazili da sve bude onako kako je on ţelio. Sumnjičavo ga je odmjerila. On se nikako nije ovdje uklapao, osjećala je to. Pokušavata je ne obraćati paţnju na njega, ali je to bilo skoro nemoguće. Okrenula se prema advokatu. Pokušala se skoncentrrrati na njegov glas, na ono što je on govorio. Sve ono što je do tog trenutka čula, bilo joj je sasvim poznato.

Nakon uobičajenog uvoda kojeg je odvjetnik čitao jednoličnim glasom, za nju je nastao pravi šok. Gotovo da nije mogla vjerovati u ono što je čula. Riječi koje je netom izgovorio, odjekivale su joj u glavi poput jeke. Pokušala je ustati, ali je taj njen napor ostao samo na pokušaju. „Moja će kćer dobiti svoju polovicu poduzeća, samo uz uvjet da se uda za Victora Rodgersa i da njihov brak potraje najmanje deset godina. U protivnom će …”

Emma je kriknula. Oči su joj se raširile od nevjerice. Naglo je ustala, a zatim ponovo sjela. Ovaj put joj je to uspjelo, barem djelomično. Njeno je lice odraţavalo uţas i nevjericu. Ukočeno je pogledala odvjetnika.

– To ne moţe biti istina. Ja ću pronaći način da dokaţem da je moj otac bio prevaren, On nije bio čovjek koji bi ţrtvovao svoju kći i upropastio joj ţivot zbog interesa. Ne vidim u tome nikakve logike. Ja ovog čovjeka uopće ne poznajem. Znala sam oca koji je bio dobar čovjek, ali on? – prezrivo ga je pogledala.

– On je sigurno ucjenjivao mog oca, ali ne znam zbog kojeg razloga – iz njenih je usana izišla prava bujica riječi. Okrenula se prema neznancu i pogledala ga s mrţnjom. Učinilo joj se da je vidjela trijumf u njegovim očima. To ju je jos više razljutilo. Došla je do iskušenje da ga udari i da izbriše njegov podrugljiv osmjeh s lica.

U tom trenutku nije mogla vladati svojim osjećajima. Orkan bijesa harao je u njoj. Jednostavno, nije se mogia snaći u toj novonastaloj situaciji. Bila je sigurna u istinitost svojih riječi. Njen je otac bio prevaren, i to na najokrutniji i najnemilosrdniji način. U pitanju je bila ona i njen ţivot. Otac ju je oboţavao, i nikada joj ovako nešto ne bi napravio. U to je bila potpuno sigurna. On je bio čovjek koji je vjerovao u ljubav, a ovo? Na što je ovo trebalo sličiti? Ona se trebala udati za njega da bi zadrţala ono što je već bilo njeno? Nije li to suludo do krajnjih granica? Ovo nije bila njegova volja, to nikako.

– Ja nikoga nisam ucjenjivao – hladno je rekao.

– I ja sam ovim zatečen, ništa manje nego Vi. Čini mi se da je Vaš otac pogriješio. Ne znam kakve je imao namjere, ali mu je ova ideja suluda. Ni ja ne ţelim ispuniti njegove uvjete. Stalo mi je do poduzeća, ali ne toliko da bih… – nije dovršio rečenicu.

Ono nedorečeno ostalo je visjeti u zraku, ali je Emma kristatno jasno shvatila što joj je ţelio reći.

Naravno da se pravdao. Nije valjda toliko lud da prizna da je kriv. Ali pogledao je u nju kao da je gubava, s visine, i s omalovaţavanjem.

– Molim vas – odvjetnik ih je upozorio.

– Dopuststite mi da završim.

Emma je klimnula glavom. Bila je bijesna, a to je bila blaga riječ za ono što je osjećala. Iskakala je iz koţe na sve moguće načine. „… njen dio biti darovan u dobrotvorne svrhe. Brak se mora sklopiti u vremenskom razdoblju od godine dana, a samo u izvanrednim uvjetirna dvije godine.”

Emma je ukočeno sjedila. I da je htjela, nije mogla prozboriti ni riječi. Ostatak oporuke se odnosio na uobičajene smjernice za ţivot. Još je godinu dana imala prihod, a onda, ako se ne uda za Victora, mora se snalaziti sama. Tijelo joj se treslo kao u groznici. Njeno je blijedo lice odraţavalo svu borbu koja se odvijala u njoj iako se svojski trudila da se pribere, to joj nije potazilo za rukom.

Reagirala je onako kako se osjećala, a to je vrlo rijetko radila u svom dvadesetogodišnjem ţivotu.

Ali nije mogla drugačije. Ova je oporuka bila poput ruţnog sna. Mit o njenom oboţavanom ocu, u tom se trenutku srušio do temelja. Cijeli je svoj ţivot mislila da je on voli, a sada je posumnjala u to.

– Ne razumijem – podigla je pogled i upiljila ga u odvjetnika.

– Ni ja, ali nije na meni da o tome odlučujem. Ja sam samo tu da bih uradio ono što mi zakon nalaţe. Ţao mi je, Emma, ali poznajući tvoga oca, on ovo nije uradio bez valjanog razloga. On je nešto znao, nešto što vi tek trebate otkriti. Znaš da je bio čovjek koji je gledao daleko u budućnost.

Ako je ovako postupio, onda je to napravio za tvoje dobro.

– Bio je prisiljen – ogorčeno je rekla.

– Ne. Tu mogućnost isključi. Previše dobro ga poznajem da bih vjerovao u to. On je imao nekakve skrivene namjere koje mi sada ne moţemo dokučiti, ali će vrijeme pokazati što se doista krije. Iza pvih riječi prstima je lupnuo po oporuci.

– Nema se što kriti osim moje propasti.

– Sve u ţivotu ima svoju cijenu. Ti ipak imaš mogućnost izbora. Znam da nije jednostavno donijeti nikakvu odluku, ali pred sobom imaš cijelu godinu. Ono što nam u početku izgleda nevjerojatno i crnje od ugljena, ne mora značiti da će biti na kraju. Ţivot je tako nepredvidiv. Molim te, ne prenagljuj. Dobro razmisli o svemu. Nijedna odluka donijeta naprečac nije dobra. Trebaš biti razborita i pametna. Tvoj je ţivot sada u tvojim rukama. Trenutno su ti u ruci škare kojim ćeš krojiti svoju sudbinu i ne smiješ sebi dozvoliti taj luksuz da pogriješiš. Ako ti ikada zatreba pomoć, ti znaš da mi se uvijek moţeš obratiti. Ti si mi poput kćeri, ne zaboravi to. Kako god postupila, ja ću biti uz tebe, i imat ćeš moju podršku.

– Hvala ti – prošaputala je zahvalno, a oči su joj se napunile suzama.

Doista mu je u tom trenutku bila zahvalna. Njegove su joj riječi bile prava utjeha. Dokazale su joj da nije sama na svijetu i da još uvijek ima netko tko se brine za nju. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, ona postavi pitanje o kojem je toliko toga ovisilo. Samo to joj je bilo na umu u posljednjih nekoliko trenutaka.

– Postoji li način da se očeva oporuka proglasi nevaţećom? – dok je pitala, u glasu joj se nazirao maleni tračak nade.

Nakon Davidovih riječi, bila je donekle smirenija i trezvenija. Ipak, ţeljela je ispitati svemogućnosti, te pronaći način da vrati ono što je bilo njeno, ali bez ispunjanja očeve oporuke.

– Ne. Iako je oporuka sastavljena u bolnici, postoje svjedoci kojt će potvrditi da je tvoj otac bio pri zdravoj pameti kada me je pozvao, Obavio je sve potrebne preglede, i ustanovljeno je da je bio pri zdravoj pameti, ako hoćeš da ti tako objasnim. Nitko nije bio pored njega tko bi ga mogao prisiljavati. Svoj naum je ostvario, a razlog zbog kojeg je to napravio, poneo je sa sobom u grob.

Ovo je bila samo njegova posljednja ţelja – njegov glas je bio pun sumnje, kao da nisam nije mogao vjerovati u ono što je govorio, a nije imao razloga da ne vjeruje.

On je to najbolje znao. Iako su bili dugogodišnji prijatelji, on se prvi pobunio pri sastavljanju oporuke. Ipak, morao je obaviti svoj posao za koji je bio plaćen, ali se čovjek u njemu zgraţao zbog ove nepravde koja je nanesena Emmi. Znao je dobro kao će ona reagirati. Ovo je bila sasvim zdrava reakcija puna nevjerice. Znao je da u ovom trenutku sumnja u sve i svašta, a to joj nikao nije mogao zamjeriti.

– Sumnjam u to – suho je rekla i ustala. Victoru je uputila jedan pogled pun mrţnje i prijezira.

Netremice ju je gledao u oči. Emma nije u njima pronašla ni tračak krivnje, ali je jako dobro znala da izgled često vara. Nju ništa nije moglo razuvjeriti. Ona je bila sigurna da je on kriv, ali je obećala sama sebi da će saznati pravi razlog zbog kojeg je njen otac napravio tako čudnu oporuku. On nije bio osoba na koju su drugi mogli utjecati, ali okolnosti često znaju promijeniti ljude. Da je pogled mogao ubiti, on bi na mjestu ostao mrtav. U to nije bilo nikakve sumnje. Nakon što je napustila ured, krenula je prema kući. Prelijepa vila koju je ona oboţavala i koja joj je tako nedostajala u posljednjih nekoliko godina, trenutno je bila njeno jedino utočište. Ušla je u nju, a zatim odloţila ključeve i torbicu. Skinula se i odmah krenula pod tuš. Ţeljela je na taj način barem donekle ublaţiti napetost. Dok se tuširala, mišli su joj odlutale nekoliko mjeseci unatrag.

Bila je poput većine djevojaka i ni u čemu se nije razlikovala od njih. Škola i izlasci bili su sastavni dio njenog ţivota. Najveći joj je problem bio izabrati odjeću za izlazak, a sada, kad se toga sjetila, tuţan osmjeh razlio joj se po licu. Ta joj se bezbriţnost činila tako dalekom, kao da i nije bila dio njenog ţivota, nego nečijeg drugog. Činilo joj se kao da su ti dani samo prošlost koja se nikada više neće vratiti. Ţalila je za tim danima, i nikako se nije mogla pomiriti s ovim načinom ţivota, i ovom neizvjesnošću koja je harala u njoj nakon pročitane oporuke.

Od ranog je djetinjstva imala sve. Iako joj je majka umrla prilikom poroda, otac se trudio da ona što manje osjeti njen nedostatak. To mu je dobrim dijelom i usptjevalo, ali je ipak u njoj bila praznina koja je vapila za majkom. Vrlo raho je shvatila što je ţivot. Odmah nakon školovanja se preselila u drugi grad u potrazi za samostalnošću. Oca je vrlo rijetko viĎala, ali su redovno bili u kontaktu. Vijest o njegovoj automobilskoj nesreći potpuno ju je shrvala. Odmah je doputovala, ali

prekasno. Nakon nesreće je razgovarala s njim, i činilo joj se da je sve u redu s njim, ali se prevarila. Došlo je do nekih komplikacija, i on je pao u komu. Ipak je uspio napisati oporuku. Kao da je predosjetio da bi mogao umrijeti. Izdahnuo je samo nekoliko minuta prije njenog dolaska. Bila je potpuno izgubljena i shrvana bolom. Tek je u tim najteţim trenutcima shvatita koliko je čovjek u nesreći sam. Ako se sreća i mogla podijeliti s nekim bliskim, tuga nije. Ona je bila samo njena, teret s kojim se morala nositi sama.

Izišla je iz kade i kritički se promotrila u ogledalu. Kapljice vode bljeskale su poput dragulja na njenoj blijedoj koţi. Iako nije bila odveć visoka, tijelo joj je bito vitko i skladno graĎeno. Uzan struk naglašavao je blagu zaobljenost njenih bokova i duge skladne noge. Bujne grudi, prebujne za njen ukus, ponekad su u njoj izazivale blagi nagovještaj iskompleksiranosti, ali se pokušavala ne obazirati na njega. Lice joj je bilo blijedo i ponešto izduţeno zbog patnje koju je proţivjela u pošljednjih nekoliko tjedana. Koša je bila crna kao ugljen, a oči neobične zelene boje. Neuobičajeno duge trepavice i lijepo izvijene obrve, bile su najljepše na njenom srcolikom licu, mada nije mogla biti nezadovoljna ni svojim punim usnama i lijepo oblikovanom nosu. Sve u svemu, bila je zadovoljna svoji izgledom, ali se to za ţivot nije moglo reći. Obrisala se, a zatim se odjenula.

Krenula je prema dnevnom boravku. Spremila je lagan ručak i sjela. Bezvoljno je gurala hranu po tanjuru. Što je više razmišljala o očevoj oporuci, to joj je ona izgledala sve čudnija. Nikako nije mogla dbkučiti pravi razlog zbog kojeg joj je on to napravio. Osjetila je krivnju. U posljednjih nekoliko godina vrlo je malo znala o očevu ţivotu, gotovo ništa. Toliko joj se pitanja vrzmalo po glavi, ali ona ni na jedan nije znala odgovor. Što je Victor značio njenom ocu? Da li je oporuka sastavljena zbog povjerenja kojeg je imao u njega, ili…? Znala je da su bili suvlasnici, i ništa više.

Ako je njen otac zapao u teškoće, onda je i Victor. Ma koliko god ţeljela pronaći opravdanje, sve je svodilo na to da je bio ucijenjen. Zvono na ulaznim vratima ju je trgnulo iz razmišljanja. Bezvoljno je ustala. Nije bila raspoloţen za društvo. Ţeljela je biti sama i u miru razmisliti o svemu, ali je bilo očito da joj to nije suĎeno. Nije uopće znala tko bi mbgao doći njoj u posjet?

– Vi! – rekla je iznenadeno kada je otvorila vrata. Širom otvorenih očiju gledala je u Victora, Lice mu je bilo smrknuto, a pogled tvrd i hladan.

Gledao ju je ravno u oči. Iz njegovih je isijavala ljutnja za koji ona nije mogla pronaći razlog. Zaštd se ljutio? Zar ovo nije bio djelo koje je njemu išlo u prilog, a ne njoj? Ona je bila ta koja bi mogla ostati bez svega, a radije i to, nego da se uda za njega. Na samu tu pomisao, osjetila je jezu kao nikada do tog trenutka. Zašto je došao? Nakon svega, on je imao hrabrosti pokucati na njena vrata.

Kako mu nije jasno da ona ne ţeli ni čudi za njega, a kamoli ga pustiti u kuću?

– Što ţelite? – kruto je upitala.

– Ţelim ući – mirno je rekao.

Emma je jako dobro znala da se iza njegove prividne mirnoće krije opasnost. I dalje je stajala pred njim. Nije imala namjeru pustiti ga unutra, a on sigurno nije bilo lud da ne bi mogao shvatiti da je nepoţeljan.

– Ne dolazi u obzir! S kojim se pravom tako ponašate? Ovo je privatno vlasništvo i jasam ta koja će odrediti tko će ući, a tko ne – pjenila se od bijesa.

Ne njeno iznenadenje, on ju je uhvatio za ruku i odmaknuo. Ušao je u kuću i zatvorio vrata.

Ponašao se kao da je ona uljez, a ne on. To je bilo nevjerojatno. Što to on sebi umišlja?

– Ţelim nešto razjasniti, a to ne mogu vani. Pošto si tako tvrdoglava, nisam imao izbora. Svidjelo se to tebi, ili ne, ja ću ti reći ono zbog čega sam došao – rekao je, i ne obazirući se na nju, sigurnim je korakom krenula prema dnevnom boravku.

Bilo je očito da on jako dobro poznaje njenu kuću, ali to mu nije davalo pravo da se tako ponaša.

Nevoljko je krenula za njim, a zatim je sjela nasuprot njega. Tek je u tom trenutku postata svjesna koliko je oskudno odjevena. Ogrtač što ga je prebacila preko tijela, bio je toliko tanak da je isticao svaku njenu oblinu. Još više se skupila, ali je bila sigurna da s tim nije ništa postigla, samo je privukla njegovu pozornost. Pogledala ga je u oči, a zatim je spustila pogled.Osjetila je kako joj je

tijelo zadrhtalo, ali se nadala da on to nije primijetio. Ona ga ni u kojem slučaju nije smjela podcijeniti. Što ţelite? – upitala je nakon poduţe šutnje.

– Victor, zovi me Victor.

Emma je klimnula glavom, a zatim je pogledala u njegove ruke.

– U uredu mi nisi dala priliku da se branim, a i ja sam bio iznenaĎen onim što sam čuo.

– Ne vjerujem.

– Nije me briga hoćeš li mi vjerovati. Ja sam ti došao reći istinu. Ovo mi djeluje tako nestvarno i ja se u potpunosti slaţem s tobom. Ne vrijedi ţrtvovati sreću zbog poduzeća, mada moram priznati, meni to ne bi teško palo – rekao je uz jedva primjetan osmjeh, a zatim je jednim pogledom obuhvatio cijelu njenu figuru.

U tom se trenutku ponašao kao muškarac koji je samo jedno imao na umu. Odmjeravao je njeno tijelo kao što se odmjerava roba koja se kupuje. Zar ona na neki način to i nije bila? Bila je roba kojom se trgovalo, bila je sredstvo preko kojeg je netko pokušao ostvariti svoj cilj. Ne, to nikako neće dozvoliti. Ona je imala svoj ponos koji joj je bio vaţniji od sveg bogatstva na ovome svijetu.

– Spojili bi ugodno s korisnim, i po prvi put nakon čitanja oporuke, mislim da je tvoj otac znao što radi, Ja imam trideset i pet godina, i došlo je vrijeme da zasnujem obitelj, a s druge strane, ti bi imala zaštitu i bila bi materijalno osigurana – riječi je popratio jedva primjetnim osmjehom.

Gledala ga je s nevjericom. O čemu on to priča? Ona je trebala biti samo sredstvo preko kojeg bi on došao do potomaka, a što je bilo s njom i njenim osjećajima? To nikoga nije zanimalo. Njoj ne treba zaštita ni materijalna sigurnost.

– Što? Ne dolazi u obzir! Tvoje me mišljenje ne zanima. Da vjetar ne ide tebi u jedro, ti sigurno ne bi predloţio brak osobi koju ne poznaješ. Ja nisam glupa, a ni naivna. Dobro vidim kamo me sve ovo vodi, ali, ja sam ta koja će odlučivati o svom ţivotu. Ako misliš da mi je toliko stalo do te polovice poduzeća, varaš se. Brak s tobom? – Emma je napravila gadljivu grimasu i na samu pomisao da je on dotakne.

Iako je bio lijep, njoj to ništa nije značilo. Ona ga je mrzila iz dna duše, mrzila kao nikoga do sada. Ponaša se kao pravo nevinašce, ali se ona nije dala zavarati. Bio je vuk u janjećoj koţi i nije ga smjela podcijeniti. Naišla je na dostojnog protivnika, ali je to nije obeshrabrilo. Znala je da on gleda u svemu svoj interes, isto kao što svi činimo kada nešto planiramo. Njemu ovo i nije bila loša kombinacija. On bi dobio nasljednika, pored sebe bi imao mladu i lijepu ţenu, a poduzeće bi u cijelosti ostalo u obitelji.

– Što rneni nedostaje pa praviš takvo lice?

– O ukusima se ne raspravlja, a uz to smo i potpuni stranci rekla je hladno.

– Moţemo se bolje upoznati. Trebaš samo pokazati malo dobre volje. Zašto ne bismo pokušali?

Ništa ne moţemo izgubiti – rekao je uz osmjeh.

– Molim! – zgranuto ga je pogledala. Činilo joj se kao da on nije bio pri zdravoj pameti. Počeo je doista govoriti gluposti. Jedno je bilo čuti to iz usta odvjetnika, a sasvim drugo iz njegovih. Kakvo je on to mišljenje imao o njoj? Ona to ne bi učinila ni za što na svijetu.

– To ne dolazi u obzir. Zar si zbog toga došao?

– Ne znam zašto sam došao. Da budem iskren, mislio sam da ti nakon onih riječi dugujem objašnjenje, a uz to nisam ţelio da me optuţuješ za nešto u čemu ja nisam sudjelovao. Što bih ja dobio s tim? Ništa, ali ti moţeš izgubiti.

– Ne zanima me – odmahnula je rukom.

– Ti si me unaprijed osudila.

– Da, ali s razlogom. Molim te, poštedi me svoje savjesti. Ne ţelim se prepirati s tobom. Ovo je ipak previše. Toliko se toga dogodilo u posljednje vrijeme, da mi je sve izmaklo kontrolt. Nisam sposobna trezveno razmišljati. Treba mi mir, a ja ga nemam.

– Nisi se trebala mučiti i odrţati mi cijeli govor. Jednostavno si trebala reći da odem i ja bih to učinio. Ja nisam ljubitelj nikakvih predstava.

Te su njegove riječi pokrenule lavinu bijesa u njoj. Imala je osjećaj kao da joj se on ruga. Ona nije izvodila nikakvu predstavu. On je bio glumac, a ona samo nijemi promatrač u cijeloj ovoj situacijj. Oošao je vidjeti koliko bi uspjeha imao kod nje. Pohlepa je veoma gadna stvar, a kod njega je ona dominirala. Zar ova predstava i nije izvedena zbog novca, bolje rečeno, zbog polovine poduzeća koji je pripadao njoj, ali će se i to uskoro promijeniti.

– Van! – kriknula je i prstom pokazala prema vratima.

Na njeno iznenaĎenje, kad je ustao, krenuo je prema njoj. Skočila je kao oparena, ali nije mogla pobjeći njegovu čvrstom stiskti. Spustio je usne na njene, i na njeno iznenaĎenje, u njegovu se zagrljaju osjećala tako čudno. Do tada potpuno nepoznati osjećaji, preplavili su joj tijelo. Ali to nisu bili neprijatni osjećaji, nego… Nije više razmišljala. Nesvjesna onog što radi, pčela mu je odgovarati na poljupce.

Victor nije bio prvi muškarac koji ju je poljubio, ali je bio prvi koji je pokrenuo do tada skrivenu lavinu u njoj. Njegove su je ruke počele lagano milovati. Promrmljala je od ugode. Svaki ju je dodir pekao poput ţeravice, sve više povećavajući vrelinu njenog tijela. Victor se naglo odmakao. Šokirano ga je gledala. Bili joj je potrebno nekoliko trenutaka dok je uvidjela kako se je lakomisleno ponašala. Ponijela se kao prava prostitutka. Nije bila sposobna misliti, tijelo joj je reagiralo onako kako je ţeljelo, kao da ono s mozgom nije bilo jedna cjelina.

– Mrzim te! – kriknula je bijesno.

– Vjerujem da me tvoj um mrzi, ali tijelo sigurno nije. DoviĎenja, Emma. Sada uviĎam da je tvoj otac vidio ono što mi tek trebamo otkriti – rekao je odlazeći.

Nakon što je otišao, nemoćno je klonula. Mogla je očekivati izdaju od bilo koga, ali ne i od vlastitog tijela. Kao da se ono otrgnulo od mozga i do njega nisu dopirale nikakve naredbe. Bijesno je udarila šakom u naslon sofe. Izdao ju je otac, njeno tijelo, ţivot,… Postoji li još nešto što bi je moglo izdati? Naglo je ustala i krenula prema sobi. Uzela je kofer i spakirala nekoliko neophodnih sitnica. Bijesno ga je zatvorila i krenula prema automobilu. Bijeg je bio jedini način da je puste na miru. Više nije imala snage za borbu. Morala se pomiriti s porazom. Nije joj bilo ni na kraj pameti da spašava svoje nasljedstvo.

Cijena koju bi morala platiti za to je previsoka, a ona nije bila osoba koja bi za novac prodala i dušu. Da li je to istina? Ni sama nije znala što da misli. Bila je svjesna da zavarava samu sebe, da bjeţi samo od Victora, jer on je bio previše opasan za nju. Kad se sjetila kako je njeno tijelo reagiralo na njegovu blizinu, zapljusne je val srama. Bila je tako bijesna na sebe. Pokušala je pronaći opravdanje, ali joj se sve činilo besmisleno. Ona je bila pod psihičkim pritiskom, i to je bilo jedino objašnjenje. Bila je sigurna da ga mrzi, ali nije mogla poreći da je on fascinantno lijep.

Da su se upoznali u drugim okolnostima, zasigurno bi se iskra koja je planula izmeĎu njih, pretvorila u nešto mnogo veće i ljepše. A ovako? Ona ga mrzi iz dna duše, uvjeravala je samu sebe.

Iako se trudio da joj dokaţe svoju nevinost, ona mu ni u jednom trenutku nije povjerovala. Laţna slatkorječivost i dokaz njegove nadmoći, samo su je još više uvjerili da je on pleo mreţu oko nje, ali iz kojeg razloga? Odmahnula je rukom i upalila automobil. Bilo joj je vaţno da pobjegne što dalje od ovog prokletog grada. Dok je vozila, pokušala se skoncentrirati na put pred sobom. Pokreti su joj bili mehanički i boljela su je leĎa. Napetost u njoj nije popuštala. Činilo joj se da raste iz trenutka u trenutak, a ona ju je svojim mislima još više povećavala. Čim je došla u stan, graciozno se izvila da barem donekle ublaţi bol u svojim mišićima. Sjela je i počela masirati listove, ali joj ni to nije pomoglo. Trebala se najprije riješiti napetosti u sebi, a za to je postojao samo jedan način. Posegnula je za telefonskom slušalicom, a zatim je počela birati broje svoje najbolje prijateljice Tine. Nakon što joj je ona obećala da će doći, osjetila je ogromno olakšanje. Ako je na svijetu postojala osoba koja ju je mogla razumjeti, onda je to ona. Biia je tako otvorena, svestrana i uvijek spremna pomoći kada je to netko zahtijevao od nje. Bila je tako velikog srca, a razumijevanje koje je pokazivala prema svima, bilo je zadivljujuće veliko.

Samo pola sata nakon poziva, Tina je pozvonila na vratima. Čim ih je Emma otvorila, poletjela joj je u zagrljaj. Krupne suze počele su joj se kotrljati niz lice, a jecaji su joj potresli tijelo. Nije se mogla suzdrţati. Činilo joj se da se sve ono što je u posljednje vrijeme nakupila u sebi, topi u rijeku suza koju je potaknula Tina.

– Emma, tako mi je ţao – ona ju je uhvatila za ruku i povela prema sofi. Jednim pogledom svojih tamnih očiju obuhvatila je cijelu njenu figuru. Zabrinuto je sjela do nje, a zatim joj je ohrabrujuće stisnula ruku. Ona je bila osoba koja je razumjela j bez riječi, koja je znala pruţiti utjehu.

– Ne mogu više – Emma je slomljeno prošaputala.

– Znam da ti je teško, ali moraš ţivjeti. Nesreće se dogaĎaju, a to nas samo podsjeća koliko je ţivot kratak, i koiiko trebamo uţivati u njemu. Ne smiješ se predati i prepustiti tuzi – njeno je lice bilo ozbiljno i puno suosjećanja.

– Da, ali kako? – Emmine su krupne oči pogledale u Tinu.

– Vrijeme će zaliječiti rane. Nije lako izgubiti blisku osobu. Normalno je da te boli – tješila ju je.

– Nije samo to u pitanju – pogledala ju je uplakanim očima.

– Nego? – Tina ju je začudeno pogledala, Emma joj je ispričala sve, ne izostavljajući ni najmanju pojedinost. Dok je govorila, promatrala je kako njeno lice mijenja boju. Nije je prekidala, i Emma joj je bila zahvalna na tome. Kad je napokon bila gotova, osjetila je ogromno olakšanje. Ovo joj je doista trebalo. Nekome se morala povjeriti, a činilo joj se da samo nju ima, i da je ona bila jedina koja ju je bila spremna slušati bez ikakvih zadnjih primisli. Ona nije bila osoba koja bi nečiju bol i slabost iskoristila kao oruţje. Bila je tu da pomogne, bila joj je jedini melem za ranu koja je još uvijek bila svjeţa.

– Što da radim? – upitala je muklo.

– Ne znam ni ja. Bilo što da ti kaţem, čini mi se da nema smisla. Ovo je nevjerojatno. Kako ti je otac to mogao napraviti? – upitala je ogorčeno.

– Kako? – ponovila je Emma, a zatim je slegnula ramenima.

– I mene to čudi – dok je govorila, pozorno je promatrala Tinino ljutito lice. Oči su joj sjale kao munje, a duga valovita kosa zatresla bi se pri svakom pokretu glave. Nije bila izrazito lijepa, ali je imala prekrasnu dušu. Bila je osoba kojoj se trebalo diviti. Posjedovala je nešto neobično, nešto što je privlačilo mladiće poput magneta. Otvorenost i komunikativnost, bili su njeni glavni aduti. Čak i u ovo vrijeme bilo je ljudi koji su znali prepoznati ljepotu duše, a njena je duša bliještila poputsunca.

– Sigurno nije mislio ništa loše. Po tvom opisu, čini mi se da je lijep kao Apolon, a i tvoja me reakcija iznenaĎuje. Ako je točno ono što si opisala, mogu mu jedino čestitati. Napokon se počeo topiti led oko tebe. Do sada si bila neosvojiva, ali se radujem što je napokon netko pronašao put do tvog srca. Zidovi nekad neosvojive tvrĎave više nisu onako kruti i čvrsti – pokušala se nasmiješiti dok je govorila.

– Molim! – Emma se zagrcnula.

– Ti nisi pri sebi. Ja ga mrzim. Čini mi se da si pobrkala ta dva tako različita osjećaja. Čudi me da se to tebi dogodilo. Umjesto očekivanog savjeta, ti mi pričaš prave bajke. Tina, odavno sam ih prerasla. Hoćeš li napokon prestati u svakoj muškoj osobi traţiti mog budućeg muţa? Ti uvijek vidiš ono što ne postoji – ljutito je rekla.

– Nisi u pravu. Ja vidim ono što je očito, ali ti to isto ne ţeliš vidjeti. Ma koliko se trudila, nikada ti neće uspjeti pobijediti tijelo. Ljubav je poput prirodne sile, ne moţeš je prevariti, i u tome je sve njena draţ. Uzalud se kriješ iza zavjese mrţnje. Izdalo te je ono u što si najviše vjerovala. Tako to uvijek biva. Zavjesa mrţnje je prozirna u tvojem slučaju. Samo si bijesna na situaciju, ali i na ono što nisi očekivala, a ne na njega.

– Ja se ne krijem. Ja njega doista mrzim. Ne znam što je svim ljudima oko mene. Kao da su svi poludjeli. Vidite ono čega nema, i očito sam jedina ja koja je slijepa.

Tina se tajanstveno osmjehnula. Njene su oči poprimile sanjalacki izraz. Ona je u svemu traţila nešto romantično i nesvakidašnje, a Emmina je priča raspirila njenu bujnu maštu. Sigurno ju je u svojim maštanjima već vidjela sretno udanu za Victora.

– Došla si u napast da mu se prepusttš, a zato si i pobjegla. Ti znaš da je napast gadna kao prhut.

Ne vidiš je, a ona je tu, uvijek prisutna. Neće ti dati mira. Nikada nisam mislila da si ti kukavica, a sada si me potpuno razočarala. Bijeg nije nikakvo rješenje. Ma koliko ti negirala, ako ti je suĎeno, na kraju ćeš ipak popustiti. Ljubav nas čini slabima, ali biti slab prema onom koga voliš, nije ništa loše.

Zapamti jedno, tijelo je hram što ga je Bog stvorio za ljubav – rekla je glasom u kojem se osjećalo likovanje.

– To nije sudbina, nego zamisao mog oca. On je sve ovo pokrenuo, on je bio kamenčić koji je pokrenuo lavinu koja je nastala iza njegove smrti. Sve je ovo tako zbrkano, i bojim se čak i razmišljati o tome. Samo ţelim da je ovo ruţan san iz kojeg ću se jednog dana probuditi. Izdao me je moj otac kojeg sam oboţavala – kao da ni sama nije mogla vjerovati u riječi koje je izgovorila.

– Hoćeš li mi nešto iskreno reći – Tina ju je upitala.

– Zar sam ikada bila neiskrena prema tebi? – sumnjičavo ju je odmjerila.

– Nisi – riječi je popratila odmahivanjem glave.

– Što ţeliš? – bojala se njenog pitanja, ali to nije htjela pokazati.

– Saznati kako si se doista osjećala u njegovu zagrljaju. Zanima me i najmanja pojedinost – njen lukav osmijeh kao da ju je izazivao.

– Kako sam se osjećala? – Emma se zamišljeno upitala.

– Čudno. Svaki atom mog tijela reagirao je na njegovo prisustvo. Potpuno sam izgubila vlast nad sobom. U prvom sam se trenutku pokušala oduprijeti, a umjesto da ga odgurnem, ja sam mu počela odgovarati na poljupce. Ne mogu se točno sjetiti svega. Kao da se jedan dio onog što sam doţivjela izgubio u magli – oči su joj zasjale kad se sjetila tih trenutaka.

– Izgubila si se ti, a ne jedan dio osjećaja. Sigurno si se u jednom trenutku prizemljila i odgurnula ga.

– Ne. On je prvi odustao. Sumnjam da je nešto osjetio prema meni. Sigurno mi je ţelio pokazati svoju nadmoć. Bio je ljutit zbog svega onog što sam mu izgovorila u sudnici i to je bio njegov način osvete. Ponašao se kao i svi lijepi muškarci. Umišljen je i misli da je neodoljiv. Čak je rekao da ne bi imao ništa protiv toga da ispunimo uvjete očevog testamenta. Čini mi se da on nije sasvim normalan – rekla je ljutito.

Tinin glasan smijeh natjerao ju je da je pogleda. Ona je grcala od smijeha, i nikada je nije čula na taj način.

– Što je smiješno?

– Ti. Tvoja je priča tako prozirna. U nju ne bi povjerovalo ni malo dijete. Ona mu se prepustila iz mrţnje – kao da se rugala njenim osjećajima.

Emma je Ijutito pogleda. Tinine su je riječi povrijedile.

– Ljubav je jedina stvar koja – se ne kupuje. Tvoj je otac došao do zaključka da ste vi stvoreni jedno za drugo, a čini mi se da je bio u pravu. Oporukom vam je ţelio otvoriti oči – rekla je veselo, ignorirajući njenu ljutnju i negiranje.

– Zamisli samo koliko trebaš imati povjerenja u nekoga da bi mu povjerio ţivot svog djeteta. Zar ti to ne govori sve? Tvoje su misli upućene na ucjenu, ali griješiš. Jednog ćeš dana uvidjeti koliko sam u pravu, a taj je dan puno bliţi nego što ti misliš. Trenutno se nalaziš u labirintu, a poznavajući te, sigurna sam da ćeš pronaći pravi izlaz. Dobro došla u svijet zaljubljenih. Amor, Bog ljubavi, napokon je usmjerio strelicu i prema tvom srcu. Ne podcjenjuj posljednju ţelju svojeg oca. On poznaje Victora, poznaje ga bolje nego što slutiš. Samo vas dobro poznaje, samo to – bila je oduševljena pričom koju je čula.

– Nepopravljivi si romantičar – rekla je Emma i prasnula u smijeh.

U posljednje je vrijeme zaboravila koliko osmjeh moţe biti ljekovit. Pritisnuta tugom, nije mislila ni na što. Čak se prestala radovati i malenim stvarima koje su bile neizostavan dio njenog ţivota.

Ostatak razgovora je prošao u neobaveznom ćakulanju. Više nisu spominjali Victora, a ni oporuku. Emma je doznala sve ono što se dogadalo dok je bila odsutna. Tina je bila prava enciklopedija podataka, i voljela je znati sve što se dogaĎa oko nje. Uz nju je zaboravila na stvarnost i počela je aktivno sudjelovati u razgovoru. Zahvaljivala je Bogu što ima nekog poput nje.

Bila je pravi biser čija je cijena neprestano rasla. Tek se u nevolji poznaju prijatelji, a ona je na tom području i pokazala veličinu svoje ljudskosti. Oči su joj se napunile suzama, po tko zna koji put u posljednje vrijeme, ali ovaj put zbog sreće što ima nekog poput nje.

Od tog su dana prošla tri mjeseca i Emma se ponovo uključila u ţivotnu svakodnevnicu. Ţeljela je ne mislitj na prošlost, ali to je bilo tako teško. Ignorirala je sve pozive iz poduzeća, čak ni izvještaje nije otvarala. Što se nje ticalo, ona se pomirila s tim da je izvršenje očeve oporuke nemoguće. Uvjeti koje joj je on postavio, bili su nemogući, a njoj je njena sreća bila vaţnije od novca. Trudila se da ovu godinu iskoristi u pronalaţenju odgovarajućeg posla, tako da ne ostane bez sredstava za ţivot kada proĎe vrijeme koje joj je preostalo do ispunjanja oporuke. Ako je Victor pomislio da će ona samo bespomoćno sjediti, i čekati nekakav dar s neba, grdno se prevario. On nije ţeljela ţrtvovati sebe zbog novca. Bila je spremna na sve samo da ostane onakva kakva je i bila.

Taj je dan bio vedar i sunčan. Početak jeseni bio je iznimno topao i sunce ju je naprosto mamilo vani. Obukla je laganu trenerku i krenula prema izlazu iz grada. Popela se na malu uzvisinu i sjela na kamen. Zatvorila je oči i osmjehnula se. U posljednja se tri mjeseca potpuno promijenila. Više joj izlasci nisu značili ništa. Kao da je u ovom kratko vremenu odrasla. Shvatila je da ţivot nije ono što je zamišljala. Kao i sve, i on ima svoje lice i naličje, a ona je upoznala jedno i, drugo. Bila je potpuno nepripremljena na tragediju koja joj se dogodila, jer ju je otac za vrijeme svog ţivota pokušao zaštititi od svega. Otvorila je oči i duboko uzdahnula. lako je jesen počela, još uvijek je sve bilo zeleno i odisalo je ţivim bojama. Sve ju je u tom trenutku podsjećalo na ljudsku prolaznost. Od smrti njenog oca, shvatila je da ţivot nije ništa drugo nego svijeća na vjetru, koja se moţe ugasiti svakog trenutka. Došavši do te spoznaje, trebala se trgnuti i udisati ţivot punim plućima, ali nije mogla.

U njoj su bile nevidljive kočnice koje su je sputavale. Sve se više povlačila u osamu, i samo je tako mogla biti sigurna da neće biti povrijeĎena. Više nije vjerovala ljudima, nikomu osim Tini.

Ona je bila jedina koja ju je razumjela, ali ne u potpunosti. Uvijek joj je proturječila kada je u pitanju bila očeva oporuka, a u ostalom su se slagale kao i uvijek. Diskretno ju je upozoravala da joj vrijeme prolazi i da bi trebala nešto učiniti po tom pitanju. Samo je gubila vrijeme, pomislila je u sebi. Ona je bila tvrdoglava do beskraja, a to joj nitko u ovoj situaciji nije ni mogao zamieriti.

Prvenstveno je štitila sebe, jer to nitko drugi nije ni mogao. Bila je oslonjena sama na sebe, bila je sama kao nikada u svojem ţivotu, ali se i na to trebala naviknuti. Još je neko vrijeme ostala tu uţivajući u prekrasnoj panorami, a zatim je nevoljko ustala i krenula prema gradu.

Kad je ušla u stan, nakon samo nekoliko trenutaka, oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Zastala je u pola pokreta, a zatim krenula prema njima. Bila je sigurna da je Tina, i zato je ostala zaprepaštena kada je otvorila vrata.

– Ti! – uzviknula je.

– Što ţeliš? – upitala je hladno. Počela ju je hvatati panika. Victor je bio posljednja osoba koju je očekivala. Ona se uljuljala u svoj prividan mir, i bila je sigurna da ga nikada više neće vidjeti, barem ne u svojem stanu. Ona je odustala od svega, a to moţe i on, ili…

– Upozoriti te da se ne moţeš tako djetinjasto ponašati. Ti si još uvijek vlasnica poduzeća, a ja bez tvoje suglasnosti…

– Ne podsjećaj me na to prekinula ga je.

– Ono za mene ne postoji, a tako će biti i ubuduce. Ne ţelim se boriti oko nečega što ću izgubiti.

Zašto bih se trudila? – nije vidjela razloga da to učini. Što se prije pomiri s gubitkom, to će lakše podnijeti dan koji će neminovno uslijediti.

Victor je mirno ušao, a zatim se okrenuo prema njoj. Nakon što ju je promatrao nekoliko trenutaka, s odobravanjem je klimnuo glavom. Emma je ignorirala taj njegov pokret i povela ga prema dnevnom boravku. Skuhala je kavu, i sjela nasuprot njega. Ţeljela je biti samouvjerena i sigurna u sebe, ali je bila svjesna da u trenerki izgleda kao nedozrela djevojčica. Pokušala je ne misliti na to. Grčevito je obuhvatila šalicu i prinijela je usnama. Otpila je gutljaj vrele i mirišljave tekućine i pogiedata ga direktno u oči. Ono što je vidjela, na trenutak ju je zapanjilo. Njeţnost je izvirala iz njegovog pogleda, beskrajna njeţnost kakvu još nikada nigdje nije vidjela.

– Zašto bjeţiš od mene? – upitao ju je dubokim glasom.

Ja ne bjeţim od nikoga. Ne laskaj sebi. Ti mi ne značiš ništa – dok je govorila, pokušala je prikriti drhtanje glasa. Odloţila je šalicu, a zatim prebacila nogu preko noge. Jezikom je ovlaţila suhe usne, a taj ju je pokret podsjetio na ono što se dogodilo izmeĎu njih. Zatresla je glavom da odagna te misli, koje joj već mjesecima ne daju mira. On je bio tu, a ona je ţeljela da nestane, da ga jednostavno ne bude. Čak ni mrţnja nije bila dovoljna da zatomi ono što je njeno tijelo osjećalo.

– Kako drugačije da protumačim tvoje ponašanje? Nestala si odmah nakon našeg susreta.

– Ja se ne trebam nikome opravdavati, a najmanje tebi. Ja nisam pobjegla, jednostavno sam otišla.

– To mogu donekle shvatiti, ali ne mogu ignoriranje svih mojih telegrama izvješća.

– Zar ti to jasno ne govori da te ne ţelim u svom ţivotu?

– Što sam ti ja učinio? – iznenaĎeno je upitao.

– Ništa.

– Zašto me onda mrziš?

– Ne mrzim te, ali ne ţelim misliti na prošlošt. To je dio ţivota kojeg ţelim ostaviti onamo gdje i pripada, sa svim onim što se dogodilo. Lagano se okrećem prema budućnosti, a budi siguran da se ti ne nalaziš u njoj – zajedljivo je rekla.

– Ja u ništa nisam siguran. Predobro poznajem ţene, a reakcije tvog tijela je sve, samo ne mrţnja.

Onako se ne porvaša ţena koja mrzi. Neke stvari moraš najprije raščistiti sama sa sobom, a ja ti u tome ne mogu pomoći.

– Ja ne spadam u kategoriju ţena koje ti dobro poznaješ. Ne moţeš kroz njih gledati mene – rekla je s neskrivenom dozom ljubomore koja je i nju iznenadila.

– Sigurno misliš da si ti nešto posebno.

– Ne mislim, ali me ni tvoje mišljenje ne zanima.

– Emma, ne moţeš poreći ono što se dogodilo izmeĎu nas – rekao je blagim glasom i obuhvatio njenu ruku. Zaustavila je dah. Njeno je tijelo reagiralo isto kao i prošli put. Samo jedan bezazlen dodir bio je dovoljan da kroz njene vene poteče uţarena lava. Ustao je i privukao je u zagrljaj.

Njegovi su vješti prsti znalački istraţivali njeno tijelo. Bez sumnje, bio je dobar poznavaoc ţena.

Slabašno se pokušala oduprijeti, ali je to još više raspirilo njegovu strast. Ona je bila izazov kojem nije mogao odoljeti. Po svim pravilima zakona trebala je biti njegova, a to se najvjerojatnije nikada neće dogoditi. Njen otpor je ţelio slomiti, njeno srce zarobiti, a ona se opirala.

– Tko si ti? – malo ju je odmakao od sebe.

– Uţivaš u mom zagrljaju, a ne ţeliš imati ništa sa mnom. Ne razumijem te – šaputao je.

Emmina ruka naglo poleti i ošamari ga. Iznenadeno se trgnuo. Rukom je prešao preko lica, gdje se nazirao crveni trag, a zatim ju je još čvršće privukao k sebi. Ljubio ju je divljački, posjednički, kao da joj je ţelio pokazati da je on taj koji odreduje pravila, ali on nije znao da se ona odlučila boriti svim silama protiv onog što je osjećala prema njemu. Snaţno ga je odgurnula od sebe, a zatim ustuknula.

– Ne razumijem ni ja tebe, miješaš posao sa zadovoljstvom, a to se nikada ne radi. Što ţeliš od mene? – preplašeno ga je upitala.

Nije se osjećala nimalo ugodno u njegovu društvu. Bila je sama u stanu s potpunim strancem, Nije sebi htjela priznati, ali je u podsvijesti znala da se ne treba bojati njega, nego sebe. On se nije razlikovao od ostalih muškaraca. Od ţena je ţelio samo jedno, a ona mu to nije namjeravala dati.

Većina njih su samo dječaci koji izgledaju odraslo, a svojom hladnom vanjštinom vješto kriju ranjivost koju nose u sebi.

– Ono što ţelim od tebe, to ću i dobiti.

– Hoćeš li? – podrugljivo ga je upitala.

– Budi sigurna da hoću. Kad nešto ţelim, onda ne biram sredstva da do toga i doĎem kruto je rekao.

– A što ţeliš od mene? Poduzeće mog oca?

– Nisi u pravu. Ostavština tvog oca nema nikakve veze s onim što ja osjećam. Ja nisam nikakav lovac na miraz. Imam sasvim dovoljno za sebe. Meni će moja polovica ostati, a hoće li tebi tvoja?

Previše gubiš zbog svoje tvrdoglavosti – kao da ju je ţelio urazumiti, ali muškarci nisu razmišljali na način na koji to čine ţene, a to je bila jedna od najvećih razlika izmedu ta dva spola.

– Ako nisi lovac na miraz, onda si sigurno lovac na osamljene duše. Ako misliš da sam ja jedna od njih, varaš se – rukom je napravila neodreĎen pokret.

I ti si na svoj način osamljena, isto kao i ja. Kroz moj je ţivot prošlo bezbroj ţena, ali prema nijednoj nisam osjetio ovakvu divlju strast. Ţelim te kao nijednu ţenu do sada, a ta mi je ţelja postala opsesija. Imaš tako privlačno lice i tijelo boginje, koje je kao stvoreno za uţitke – gledao je u nju, ali je bila sigurna da je ne vidi. Zjenice su mu bile ukočene, a oči su mu sjale. Ako njeno tijelo nije slušalo razum, nije ni njegovo. To joj je na neki način bilo drago, ali ju je i plašilo. Oboje su bili robovi osjećaja, oboje su im se pokušali oduprijeti, ali joj se činilo kao da je to uzaludan pokušaj. Što bi se dogodilo da su se njih dvoje sreli ranije, bez oporuke koja je djelovala na njihove ţivote poput bombe? Sigurno bi to bila ljubav koja bi ih oboje zahvatila, a ovako…? Ona je bila preponosna da bi popustila, a on je bio nemoćan u borbi u kojoj je očito sudjelovao sam.

– U pravu si, ali ovo je moje tijelo, a čini mi se da si to zaboravio. Ponašaš se prema meni kao da sam ja tvoje vlasništvo. Zbog toga nisi ni trebao dolaziti. Ništa mi nisi rekao što već ne znam. Te sam riječi čula bezbroj puta ali se nikada nisam obazirala na njih. Ţelje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Mrzim te, i to se nikada neće promijeniti.

– Mrziš me? – iznenaĎeno je podigao obrvu.

– Mrţnja je jako uzbudljiv osjećaj. Da si mi rekla da prema meni ne osjećaš ništa, to bi me pogodilo, ali… – zagonetno se nasmiješio.

Tog se trenutka ponovo oglasilo zvono. Victorovo se tijelo napelo. Upitno ju je pogledao. Emma je ustala i otvorila vrata. Dobro je znala da je Tina. Uvela ju je u dnevni boravak, a zatim upoznala s Victorom. Nije joj promakao Tinin očaran pogled. Gledala je u njega kao u neko boţanstvo. Gotovo da je koketirala s njim bez ikakvog srama, što joj nikako nije bilo svojstveno.

– I ja bih popila kavu – okrenula se prema Emmi.

Ona je jako dobro znala da Tini ne treba kava, nego je ţeljela dobiti malo na vremenu. Znala je što slijedi iza ovakvog ponašanja. Krenula je u kuhinju i skuhala kavu. Namjerno se zadrţala nekoliko minut duţe nego što je bilo potrebno. Osjetila je ţalac ljubomore. Razni prizori nizali su joj se pred očima. Bila je ljuta na Tinu, ali nije ţeljela da ona to primijeti. Skupljala je hrabrost da krene u dnevni boravak. Uzela je posluţavnik i napokon se odvaţila. Pravila se kao da ne primjećuje koliko je Tina bila blizu Victora. Ponašali su se kao da se godtnama poznaju. Nitko nije obraćao pozornost na nju. Nakašljala se, a zatim je stavila posluţavnik na stol. Sjela je nasuprot njih i pogledala u Tinu. Ona joj se osmjehnula.

– Već si se vratila? – začudeno je upitala.

Emma ništa nije rekla. Samo je klimnula glavom. Osjećala se kao višak, a očito je to i bila.

– Vrijeme je da poĎem. Očekujem te u ponedjeljak u poduzeću. Ako ne doĎeš… – nije dovršio rečenicu. Njegpve je riječi mogla shvatiti kao prijetnju, ali i kao obećanje.

– Što će se dogoditi? – radoznalo je upitala.

– Doći ću po tebe, a ako bude trebalo, primijenit ću i silu. Ne podnosim neodgovornost. Dok ne proĎe ova godina, ti imaš obavezu, a poslije radi što hoćeš. Ustao je i pozdravio se sa Tinom.

Krenuo je prema izlazu. Emma je pošla za njim. Pred vratima se okrenuo i promatrao je nekoliko trenutaka.

– Prestani bjeţati. Izbjegavanjem se problem neće riješiti. Počinjem sumnjati u riječi tvog oca.

Zamišljao sam te potpuno drugačije, ne što se tiče izgleda, nego karaktera. Ti samo oteţavaš ionako tešku situaciju. Pokušavam pronaći opravdanje za tvoje postupke, ali mi to teško polazi za rukom.

Ne mogu te shvatiti. Olako odbacuješ ono u što je tvoj otac uloţio svoj ţivot. Zar ti uspomena na njega tako malo znači? On te oboţavao. Bila si os oko koje se vrtio cijeli njegov svijet, i zbog tebe se nije ni oţenio. Bojao se da bi te netko mogao krivo pogledati, a to ne bi mogao podnijeti. Od ničega, naši su očevi stvorili pravo malo carstvo. Zašto ti je vaţniji inat od svega? Moţeš me mrziti, ali moraš biti svjesna da bi nam brak oboma dobro došao – rekao je tiho.

Emma se zamislila nad njegovim riječima. Na neki način je bio u pravu, barem što se tiče njenog oca, ali se ona nikako nije ţeljela vezati za čovjeka kakav je Victor. Ni za što na svijetu nije bila spremna staviti sebi omču oko vrata. To bi bilo ravno samoubojstvu. Brak iz interesa, ironično je pomislila. To se nije uklapalo u njene snove. Ona je ţeljela sve ono što i ostale djevojke. Ni u čemu se nije razlikovala od njih. Ţeljela je dio svojih snova i ostvariti, a to na ovaj način nikada neće uspjeti.

– Brak ne dolazi u obzir – odlučno je rekla.

– Spremna sam preuzeti svoje obveze, ali uz uvjet da mi se ti ne pribliţavaš. Ne podnosim tvoju blizinu – svoju je ljutnju iskalila na njemu.

Vidjela je kako je naglo problijedio. Okrenuo se na peti i bez pozdrava izišao vani. Emma je dobro znala što mu se dogodilo. Nije mogao prihvatiti njeno odbijanje. Njegov je krhki muški ego bio duboko povrijeĎen. Bilo joj je ţao što se tako bezobzirno ponijela prema njemu, ali se nije mogla kontrolirati. On je sebi previše dozvoljavao. Ponašao se kao da je ona njegova mlada sestra koju treba naučiti pameti. Podcjenjivao ju je, a samo zbog toga što ona nije ţeljela sudjelovati u cirkusu kojeg su sami stvorili.

– Otišao je? – upitala je Tina kad se vratila.

– Napokon sam ga se riješila – jetko je rekla i sjela.

– Ti nisi normalna. Ili si luda, ili si slijepa pa ne vidiš kako on dobro izgleda. Moram ti priznati da sam ja ostala bez daha, i nikako se ne mogu sloţiti s tobom. On čak nije ni dosadan. Uz njega bi mi ţivot bio poput pravog sna – oduševljeno je pričala.

– Šteta što ti nisi na mom mjestu. Sigurno bi sve bilo drugačije – ljubomorno je primijetila.

– Emma! – uzviknula je Tina. Ja nemam nikakvih namjera prema njemu. Samo sarn ti ţeljela otvoriti oči, a u tome sam i uspjela. Ljubomorna si, a gdje ima ljubomore, ima i ljubavi.

– Nisam ljubomorna – porekla je Emma.

– Moraš dobro otvoriti oči. Nemoj pogriješiti. IzmeĎu vas postoji skoro opipljiva privlačnost. Ti se uporno trudiš da ne vidiš ono što je tako očito. Opusti se i prepusti tijeku dogaĎaja. Ponašaj se onako kako se osjećaš. Slušaj srce i nećeš pogriješiti. Ne misli samo na danas, misli i na sutra. Ti si navikla na lagodan ţivot, a njega se je tako teško odreći. „Imao, pa ne imao.” To je uobičajena kletva u našem narodu, a ta ti rečenica moţe mnogo toga reći. Iza takvih se riječi kriju prave drame, tragedije… Ljudi za novac prodaju i dušu, a ti nećeš ni da se potrudiš da spasiš ono što je tvoje.

– Nije to tako jednostavno – prošaputala je Emma.

– Nije? Što ima jednostavnije od prepuštanja osjećajima?

– Ne razumiješ. Moţda bih i ja tako razmišljala da sam na tvom mjestu. Ti tu vidiš spoj ugodnog s korisnim, a ja svoju propast. Shvati me, ne mogu pristati na ugovoreni brak. Moţda moje tijelo reagira na njegovu blizinu, ali to ne znači da sam zaljubljena u njega. Poljubac moţe pokrenuti svijet, ali to je samo poljubac. Fizička privlačnost nam garantira lijepe noći, a što je s danima? Oni su ti koji trebaju biti lijepi. Moţda bi nam početak i mogao biti lijep, ali deset godina? To je ipak previše. Uz njega bih provela svoju najljepšu mladost, a poslije bi mi bilo prekasno za novi početak.

Ja to ne ţelim. Ni trenutak se nisam dvoumila, a mislim da i neću – napokon je rekla sve ono što joj je leţalo na srcu.

– Nema sreće bez boli. Uvijek nešto trebaš ţrtvovati da bi doţivjela sreću, a ti ćeš ţrtvovati samo svoju slobodu. Što ti ona znači? Ništa, jednog će ti dana i ona dosaditi – uporno ju je uvjeravala da promijeni mišljenje, a vjerovala je da to čini u najboljoj namjeri.

– Zašto ne prihvatiš izazov? Rizik je sastavni dio ţivota. Zašto ne staviš sve na kocku i učiniš odlučujući korak? To bi vam uvelike olakšalo – rekla je uz osmjeh.

– A što ti misliš, da je on lud od ljubavi za mnom? Ne, ni u kom slučaju – rekla je ogorčeno.

– Kako si samo naivna? Vrlo lako je voljeti osobu koju ne poznaješ dovoljno, ali je teško voljeti nekoga koga predobro poznaješ. Svi mi imamo bezbroj mana, ali se one u početku ne vide, ili ih mi ne ţelimo vidjeti. Vremenom se čovjek promijeni, a njegove mane postaju sve izraţenije. Čudim se da tako malo poznaješ ţivot, Pruţila ti se prilika i iskoristi je. Ona se moţda nikada neće ponoviti.

Ti si ţena, a svaka ţena ima ubojito oruţje, svoj izgled. Iskoristi ga. Sa takvim licem i tijelom od svakog muškarca moţeš napraviti roba, ali ne pretjeruj. Ne odbijaj ga, pruţi mu barem malo nade.

On je ponosna osoba, i sve ima svojih granica do kojih se moţe ići. Ničeg previše nije dobro.

Koliko nije dobro odmah popustiti, isto tako nije dobro ni odugovlačiti – Tina ju je savjetovala, kao da ima cijeli jedan ţivot iza sebe.

– Kako si ti čudna? Što je s tobom. Ti me uporno tjeraš da idem glavom kroz zid, a ja to ne ţelim.

– Zar cijeli ţivot nije takav? Da si podnijela nesreće onoliko koliko i ja, drugačije bi razmišljala.

– Nema smisla da raspravljamo o tome.

– U pravu si. I ja moram krenuti na posao.

Tina je ustala, a zatim se graciozno izvila. Nakon što je otišla, Emma je počela razmišljati o Tininim i Victorovim riječima. Na neki način, oboje su imali pravo, ali je i ona. Nije ţeljela donositi nikakvu ishitrenu odluku. Vrijeme je još uvijek na njenoj strani. Toliko toga se moglo promijeniti do vremena koje joj je po oporuci istjecalo. Toga su svi bili svjesni. Ipak, on je imao pravo. Ljutio se na nju, ali s razlogom. Ona je još uvijek bila vlasnica polovice poduzeća, a to je značilo i odgovornost koju ona nije prihvatila. Začahurila se u svojoj boli, i sve prepustila rijeci vremena.

Tako nije mogla. Trebala se boriti kao što je njen otac činio cijeli ţivot, Imala je uzor, ali ona kao da je sve zaboravila zbog oporuke koja je bila kao grom iz vedrog neba.

Njen je otac imao razloge, a ona nije imala pravo da ga razočara. Vjerovao joj je, i ako je oporuka bila napravljena bez prisile, ona će sigurno otkriti razlog zbog kojeg je odlučio svoje jedino dijete dati u ruke Victoru. Sumnjala je da mu je poduzeće bilo na prvom mjestu. Znao je da ona nije gramziva, i da ima svoje ideale koje ne bj prodala ni za kakvo bogatstvo. On je bio pametan, izuzetno pametan, i svaki potez koji je napravio, imao je pokriće u prošlosti i budućnosti, svaki osim oporuke. Ona je još uvijek bila obavijena velom tajne, a jednog dana, kada taj veo spadne, ona će sagledati istinu onakvu kakvu je on vidio. Imala je pravo na sreću, ali nije imala pravo da prokocka ono što je on cijeli ţivot stvarao. Kako da to dvoje nekako spoji? Činilo joj se da je to nemoguće, barem u ovom trenutku.

Victor je uvijek dolazio ranije na posao. On ništa nije ostavljao za zadnji trenutak. Uvijek je volio biti u toku, i samo je u rijetkom prilikama sebi mogao priuštiti kratkotrajan odmor. Zbog posjete Emmi, nije uspio dovršiti sve obveze i zato je već od rane zore svojski prionuo na posao.

Nakon smrti njegovog partnera, morao je preuzeti i njegov dio posla.

Odloţio je spise i zamišljeno pogledao u neodredeno točku. Tijelo mu je bilo napeto, što se u posljednje vrijeme često dogadalo. Od čitanja one čudne oporuke, više nije imao mira. Brinula ga je budućnost poduzeća, a i Emmina tvrdoglavost. Iako je imala tijelo ţene, još uvijek je bila nezrelo dijete kome je ponos bio iznad svega. Bila je tako neukrotiva i prepuna iznenaĎenja, kao dţungla.

Nikada nije znao što da očekuje od nje. Reagirala je uvijek onako kako se osjećala, a on je bio zabrinut za nju. Često je s njenim ocem pričao o njoj, i uvijek je mislio da on sve preuveličava, ali kad ju je upoznao, shvatio je da je slušao samo istinu. Kad mu je njen otac prvi put pokazao njenu sliku, osjetio je tako neobicnu magnetsku privlačnost. Dugo ju je vremena gledao. Nije mogao odvojiti pogled od nje. Bila je najljepša ţena koju je vidio, ali nije bilo samo to u pitanju. Ona je zračila nečin neobičnim, nečim što on nije mogao dokučiti. I sad se ţivo sjećao njihovog razgovora.

– Ona je vrjednija od svih dragulja – rekao je njen otac uz zagonetan i tajanstven osmjeh.

– Još uvijek je tako mlada i bojim se za nju. Njoj je potreban netko tko će je voditi kroz ţivot, uostalom kao i svim ţenama. Postoji samo jedna osoba na ovom svijetu kojoj bih je mogao povjeriti.

– A to je ? – upitao je napeto.

– Ti – otvoreno je rekao, Nije se obazirao na njegov iznenaĎeni pogled, a ni na to što mu je slika ispala iz ruke. Leţerno se sagnuo i podigao je.

– Ona je tako tvrdoglava, materijal kojeg treba oblikovati, a to bi samo ti mogao.

Laskalo mu je povjerenje koje mu je ukazao, ali je ipak mislio da tu neće biti ničeg. Iako je Emma bila ţena koja je mogla usrećiti svakog muškarca, on se nije previše nadao. Oporuka mu je svezala ruke i postigla je sasvim suprotan efekt od onog kojeg je trebala. I sam je bio šokiran kad je čuo posljednju ţelju svog partnera, a sada mu nije preostalo ništa drugo nego da bude oprezan i da opravda njegovo povjerenje. To je mogao na samo jedan način, ignorirati je i lagano graditi put do njenog srca. Mislio je o njihovu posljednjem susretu. Iako se ona trudila da mu otvoreno pokaţe mrţnju, njeno ju je tijelo izdalo, i to u je davalo nadu. Pogledao je na sat i namrštio se. Bio je siguran da ona neće doći i zato je i bio napet. Bio je potpuno nemoćan bez njene suradnje, i ona se trudila da radi sve onako kako ne treba.

– Dobro jutro – na zvuk njenog glasa, naglo se trgnuo.

Bio je toliko zamišljen da uopće nije ni čuo kucanje i otvaranje vrata. IznenaĎeno je podigao pogled i ostao bez daha. Bila je obučena u kostim strogih linija, ali to ni u kom slučaju nije umanjivalo njenu ţenstvenost. Sumorna siva boja kostima samo je naglašavala njenu neobičnu boju očiju, blijedu put i crnu kosu. Ustao je i progutao knedlu. Kao nikada do sada, osjećao se zbunjen kao školarac.

– Dobro jutro – rekao je neobičnim glasom.

Pogledala ga je, a zatim je sigurnim korakom krenula prema stolu njenog oca. Sjela je, a zatim počela otvarati ladice. Oči su joj se napunile suzama kada je odvojila nekoliko očevih sitnica.

Uredno ih je spakirala, a zatim je bespomoćno pogledala pred sebe. Bilo joj je dovoljno neugodno i bez Victorovog prodornog pogleda. lako se trudila da ne gleda u njegovu pravcu, ipak ga je pratila krajičkom oka. Iznenada se okrenula prema njemu i pogledala ga direktno u oči.

– Što ja trebam raditi? – upitala je hladno.

– Uskoro ćeš saznati. Strpi se samo malo – rekao je i ponovo obratio pozornost na spise pred sobom.

– Moţeš otići popiti kavu dok ja ovo završim.

Ne dvoumeći se, ona je ustala i hitrim korakom izišla. Ovo će joj vrijeme dobro doći da se pribere. Iako je u ured ušla s čvrstom odlukom da bude hladna, čitn je ušla, nije ostalo ništa od te odluke. Ma koliko god se trudila da ga mrzi, njeno je srce govorito sasvim suprotno. Zašto i najjednostavnija stvar u ţivotu mora biti tako komplicirana? Ušla je u kantinu i naručila kavu. Sjela je za najudaljeniji stol u kutu s kojeg je imala odličan pogled. Lagano je ispijala kavu, pokušavajući ne misliti ni na što. Uskoro je došao i Victor. Pomno je pratila kretnje njegovog gracioznog tijela.

Kroz nju je prostrujala čudna toplina. Spustila je pogled i snaţno se ugrizla za usnu, Pred očima joj je lebdjelo njegovo lice. Imao je tako neodoljiv osmjeh. Ni njegove oči više nisu bile onako hladne, kao da se čudna toplina kradomice uvukla u njih. Hvatala je samu sebe da razmišlja na način na koji nije trebala. To joj je bilo čudno.

– Je li slobodno? – upitao je i zastao.

– Naravno – jedva je prošaputala. Nervozno je grčila prste koji su bili vlaţni od znoja, što je bilo neuobičajeno za ovo doba godina.

– Zbog čega sam došla ovamo? – upitala ga je kad je sjeo. Učinilo joj se da su mu oči vragolasto zasjale iskrice nečeg njoj potpuno nepoznatog kao da su zrcale iz njih.

– Zbog mene sigurni nisi – rekao je ono što je najmanje očekivala i široko se osmjehnuo.

– Jesi li siguran u to? – podrugljivo ga je upitala.

– Dobrim dijelom. Zar bih trebao misliti drugačije? – humorom je razbijao napetost koja je još uvijek vladala izmedu njih.

– A što ako sam odlučila da bi mi se isplatilo potruditi se oko tebe? Mislim da bih mogla otrpjeti, barem neko vrijeme, tvoje dodire. To bi mi se višestruko vratilo. Materijalno bih bila osigurana cijeli ţivot, a zauzvrat bih trebala prodati svoje tijelo. Bila bih skupa prostitutka, ali s blagoslovom svog oca. Nije li to suludo? Moram se prodati za ono što mi zakonski pripada. Mogla sam očekivati sve, ali ne i ovo. Što ti misliš o tome? – lagano je lupkala po stolu prstima desne ruke. Šokirano ju je promatrao. Bio je potpuno zbunjen. Nije očekivao da će mu ona otvoreno reći ono što misli. Bila je mlada i neiskvarena, a ove su rečenice to i dokazivale. Da, nju je samo trebalo oblikovati po svom ukusu, a to je bio izazov kojem nikada ne bi odolio. Zar nije bio fasciniran njenom slikom?

To su bili ništavni osjećaji u usporedbi s ovim što je osjećao dok ju je gledao nasuprot sebe.

– Što ja mislim? Ne znam. Ja te ne prisiljavam ni na što, osim na ovo što moraš uraditi. Umoran sam od ove igre mačke i miša. Ja ti ţelim pomoći, a ti si sve to pogrešno shvatila. Ako t osjećamo nešto jedno prema drugom, ti se upornio trudiš da to ubiješ. Ti nisi središte mog svijeta, a ni jedina ţena na ovom svijetu. Ne laskaj sebi – pokušao se kontrolirati.

Znao je da govori besmislice, ali to je bio jedini način da je prizemlji – Ako me ţeliš mrziti, mrzi – rekao je i ustao.

Krenula je za njim. Osjećala je gorak okus poraza u ustima, ali neka. To joj je i trebalo. Ona ga je prva izazvala, a on joj je samo uzvratio istom mjerom. Ostatak dana, komuniciranje za njih se svelo na nekoliko šturih rečenica. Emma je nestrpljivo gledala na sat. Dan joj je bio dug kao vječnost.

Nikako se nije mogla skoncentrirati na posao. Brojke su joj igrale pred očima, pretvarajući se u bezličnu masu. Cijelo je vrijeme provela nad spisima, ali ništa nije uradila. Samo je odsutno buljila u njih.

– S obzirom na učinak, mogla si slobodno i ne dolaziti.

– Što očekuješ od mene? – planula je.

– Da se potrudiš.

– To i radim.

– Da, vidio sam. Uporno se trudiš da ništa ne napraviš. Tvoj mi je otac rekao da si upućena i cijeli posao i da si veći dio svog slobodnog vremena provela ovdje. Ako ne ţeliš raditi, reci mi.

Ništa drugo i nisam očekivao od razmaţene osobe kakva si ti. Tebi je jedino vaţno ono što ti osjećaš. Za druge te nije ni briga. Sebična si i puna sebe. Uzdigla si se na nepostojeći oltar i na sve gledaš s visine.

– Tko? Ja? Ti nisi normalan! Kako se usuduješ?

– Istina uvijek boli. To je tako očito. Da sam rekao laţ, ti bi bila mirna i samo bi se nasmiješila.

Predobro te poznajem.

– A što misliš da sam ja? – ustala je i došla do njegovog stola.

Spustila je ruke na njega i pogledala ga u oči. Iako se trudio da izgleda ozbiljno, lice mu je treperilo od osmjeha. Nemoćno je klonula. On se samo poigravao s njom. Nasjela je na njegov izazov. Naglo se okrenula i izišla iz ureda. U ušima joj je odzvanjao njegov glasan smijeh. Sišla je do parkirališta i ušla u auto. Bijesno je udarila šakom po volanu. Ispala je prava budala. U tom ga je trenutku neograničeno mrzila. Vjerovala je da će naići na probleme, ali nije mislila da će postati predmet njegove poruge. Dolazila je u iskušenje da sve napusti, ali nije samo iz obzira prema

radnicima koji su ovisili o poduzeću. Upalila je automobil i uz škripu gurna je napustila parking.

Morala je na nečemu iskaliti svoj bijes. Čim je došla kući, obukla je trenerku i pošla na trim stazu. Okrutno je iscrpljivala tijelo, kao da je ono bilo krivo za poraz koji joj se dogodio. Vrativši se kući, spremila je laganu večeru i pošla u krevet, Osjećala je umor i bol u mišićima, ali nikako nije mogla ustati. Neprestano je preispitivala sve ono štose dogodilo toga dana. – Osjećala je golemu mrţnju u sebi, toliko veliku da je nije mogla kontrolirati. Sama pomisao da će ga u idućih devet mjeseci viĎati gotovo svakodnevno, dovodila ju je do ludila. Ustala je i sebi ulila čašu mlijeka. Nadala se da će joj ono pomoći da zaspi, ali nije.

Svaki joj je nerv treperio od umora, ali su oči bile širom otvorene. Bila je tako rastresena i nemoćna da se odupre bujici koja ju je neprestano nosila u nevolje. Sve bi bilo u red da nije bilo one proklete oporuke. Ona ju je potpuno sputata i izbacila iz takta. Još uvijek nije mogla dokučiti što je njen otac htio. Bilo je i drugih načina da zaštiti poduzeće. Ako je toliko imao povjerenja u Victora, njemu je mogao prepustiti voĎenje, ili bilo što drugo, samo nije smio postupiti onako kako je postupio.

Razmišljala je do pred samo jutro. Noć je bila beskrajna. Činilo joj se da je svaka minuta bila duţa od godine. Osjećala je čudnu prazninu i osamljenost, kao da je njen ţivot zalutao čudnom stazom bespuća.

Mjeseci su prolazili, a Emma se još uvijek nije naviknula na Victorovu blizinu. Od onog dana ponašali su se suzdrţano i hladno. Ignorirali su jedno drugo, iako su oboje bili svjesni prisutnosti onog drugog. Emma se oblačila neupadljivo i ni s čim ga nije ţeljela izazvati. Ţeljela je sačuvati krhki mir koji je vladao, iako je bila svjesna da se iskra koja je tinjala izmedu njih moţe svakog trenutka pretvoriti u buktinju. Primijetila je da je on u posljednje vrijeme čudno promatra. Nije se obazirala na to. Još samo dva mjeseca i ističe godina koju je njen otac odredio za vjenčanje. Ta je mogućnost odavno odbačena, i već je mjesecima nitko nije ni spominjao. Emma je bila mirna, barem što se toga tiče, iako je ponekad mislila da će Victor, kad se jednog dana oţeni, nekog istinski usrećiti. Potpuno je promijenila mišljenje o njemu. Više nije mislila da je umišljeni snob, a on je to u posljednjih nekoliko mjeseci i dokazao. Prema njoj se ponašao s dostojanstvom. Drţao ju je na distanci, i više je nijednom nije ni pokušao poljubiti. Vodili su dva ţivota kojt su samo bili usporedni, i koji se ni u jednoj točci nisu dodirivali.

– Emma – zovnuo ju je tihim glasom.

– Molim – podigla je pogled i čudno ga pogledala.

Nije navikla da joj se obraća tako njeţnim tonom.

– Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? Zastala je u pola pokreta, Sva su njena čula zvonila na uzbunu. Kada je on bio u pitanju, oprez nikada nije bio naodmet. Odmaknula je pramen kose s lica, a zatim je ruku poloţila na stol. Pomno ga je promotrila. Oprez joj je bio na vrhuncu.

– Ne znam. Bilo bi suludo kada bih rekla da hoću, ne znajući o čemu se radi. Odgovoriti ti mogu tek onda kada čujem što zahtijevaš od mene – iako se u njoj odvijala prava borba, glas jpj je bio miran.

– Hoćeš li izići sa mnom na večeru?

– Na večeru? – iznenaĎeno je upitala.

– Naravno, ako nisi zauzeta – rekao je i ustao.

– Nisam – rekla je istog trena i ugrizla se za jezik.

Cijelo je vrijeme ţeljela biti oprezna, a sad joj je jezik bio brţi od misli. Osjetila je kako joj tijelo preplavljuje val vrućine. Pokušala je okrenuti glavu da on ne vidi njeno zajapureni lice, ali je shvatila da to nema smisla. Njegovu pronicavu pogledu nešto takvo sigurno nije moglo promaći.

– Samo večera. Obećajem ti. Molim te – došao je do nje i prekriţio ruke. Emma je klimnula glavom, a zatim je nastavila s radom. Pokušala se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, ali joj to nije polazilo za rukom.

Odustala je i krenuta kući. Odmah je počela s pripremama. Dugo je vremena leţala u kadi u nadi da će se opustiti, ali joj to nije pomoglo. U petnaest do osam, bila je gotova. Obukla je dugu zelenu haljinu koja se pripijala uz njeno tijelo, ističući zamamne obline. U njoj su joj oči došle do punog izraţaja. Od nakita je nosila samo tanku ogrlicu, a kosu je pustila da slobodna pada niz leda.

Diskretno se našminkala samo da istakne ono najljepše na licu. Bila je tako uzbuĎena. Već mjesecima nije izišla. Potpuno se posvetila poslu, a kada uskoro prestane raditi, nije znala što će s toliko stobodnog vremena. Točno u osam, oglasilo se zvono. Otvorila je vrata i prasnula u smijeh.

Victorovo je lice bilo skriveno iza ogromnog buketa crvenih ruţa. Prihvatila ih je i odnijela u kuhinju. Nedugo zatim, bili su u autu. Nakon kratke voţnje, zaustavili su se pred elitnim restoranom. Čim su ušli, mnogi su se pogledi zaustavili na njima. U nekima je bilo zavisti, a u nekima divljenja: Victor ju je ohrabrujuće uhvatio za ruku. Značajno ju je pogledao. Konobar ih je odveo za rezervirani stol i Emma je sjela. Kad je naručio šampanjac, ona se zagrcnula.

– Ti znaš da ja ne pijem alkohol – rekla je tiho.

– Znam, ali večeras napravi izuzetak.

– Zbog čega?

– Večeras je točno deset mjeseci da sam te sreo.

– To je bio lijep susret rekla je vragolasto.

– Sigurno će ti dugo ostati u sjećanju.

– Ono što ruţno počne, ne mora tako završiti. Nadam se da će tako biti i kod nas.

– Što znače te tvoje riječi?

– Mora da si slijepa kad nisi primijetila što osjećam prema tebi – dok je govorio, uhvatio ju je za ruku.

– Što osjećaš? – upitala je i povukla ruku.

– Još uvijek ne znam. Ovo je nešto posebno. Samo ti mogu reći da nisam ravnodušan prema tebi, daleko od toga. I sam sam zatečen, ako će ti to išta pomoći.

– I što očekuješ nakon tih riječi?

– Kod tebe se nikada ne zna. Zbog toga sam te sve ovo vrijeme i drţao na rastojanju.

– Ne ţelim nikakve zagonetke. Otvoreno mi reci što ţeliš od mene malo je povisila glas.

I sama je bila iznenaĎena u kojem je smjeru krenuo njihov razgovor. Da je znala da će se ovako ponašati, ne bi joj bilo ni na kraj pameti da iziĎe s njim. Mislila je … ni sama nije znala što je mislila. On sigurno nije ţelio nju, nego njeno poduzeće. U to je bila potpuno sigurna. Samo ju je zanimalo na koji će način pokušati ostvariti svoju zamisao.

– Ţelim ti pomoći – uvjerljivo je rekao.

– U čemu? – upitala je, iako je dobro znala odgovor.

– Da zadrţiš ono što je tvoje.

– A što će biti ako ja to neću?

– Razmisli. Mislio sam da si to već odavno učinila. Previše toga stavljaš na kocku. Znam da ni ti nisi ravnodušna prema meni, a zato se stalno i pitam: u čemu je problem?

U tom je trenutku došao konobar. Ulio je u čaše šampanjac, a zatim je primio narudţbu. Nakon što se diskretno udaljio, njihov se razgovor nastavio.

– U nama. Ono što osjećaš prema meni nije dovoljno da bi se na tome zasnovao brak. Sve što se gradi na lošim temeljima, jednog se dana sruši. Toga moramo oboje biti svjesni. Za brak je potrebno više od ono što osjećamo. Uloţimo sebe, a dobivamo mrvice. To je suludo, zar ne? – upitala ga je.

Da bi prikrila nervozu, uzela je čašu i otpila gutljaj šampanjca. Ruke su joj lagano drhtale.

Trebalo joj je mnogo hrabrosti da izrekne ono što je upravo rekla. Nije mogla prihvatiti njegovu ponudu, ako je to ponuda i bila. Zasnovana je iz drugih razloga, a ona je jako dobro znala kakvi su to razlozi. Nije mogla zavaravati sebe. Iako je u posljednje vrijeme shvatila ono što u početku nikako nije ţeljela priznati, da ga voli, ipak se nije ţeljela vezati za njega. Ţivot s njim bio bi pravi pakao. On nikada ne bi bio samo njen. Ako bi i posjedovala njegovo tijelo, dušu sigurno ne bi.

– Ne ţelim kvariti ovu veče. Zar ne moţemo večeras zaboraviti na sve i zabaviti se onako kako to svi mladi rade? Opusti se. To je sve što traţim od tebe.

– Idem u toalet – rekla je i ustala.

To je uradila samo da dobije na vremenu. Morala se pribrati. Naboj što se osjećao izmeĎu njih, postajao se sve opipljiviji. Bilo bi tako lijepo kad bi mu se mogla prepustiti, ali… Rukom je snaţno protrljala čelo. O čemu ona to razmišlja? Znala je da mora odbaciti te misli. To su samo snovi koji nikada ne smiju postati stvarnost. Uvijek su joj govorila da izmeĎu ljubavi i mrţnje postoji tanka samo granica i da često zalutamo u sasvim suprotno od onog što smo mislili. To se i njoj dogodilo.

Pobrkala je ta dva pojma i zamijenila ih. Uskoro se vratila. Izbjegavala je Victorov pogled. Sjela je i uzela čašu u ruke. Prinijela ju je usnama i otpila gutljaj. Imao je tako neprijatan okus. Nikada nije znala zašto ga ljudi oboţavaju.

– Što je ovo? – iznenaĎeno je pogledala u dno čaše.

– Emma, udaj se za mene – rekao je on svečano.

– Što radi prsten u mom šampanjcu? Ti stvarno imaš dara da zapanjiš ljude. Moram ti priznati da si originalan. Još za ovakvo nešto nisam čula.

– Nisam ni ja čuo odgovor na moje pitanje.

Emma ga je pogledala u oči. Našla se u nedoumici. Njeno je srce vrištalo: DA, ali ne i razum.

– Ţelim ti pomoći. Što ima lošeg u tome? – pokušao je opravdati svoj postupak.

Ni nakon tih riječi ona nije ništa razumjela. Zašto ţeli biti romantičan, a govori da joj ţeli samo pomoći. Nakon stanke od nekoliko minuta, on joj reče: – Ako ti to ne odgovara, imam sasvim drugi prijedlog. Zašto se ne bi vjenčali, a da taj brak bude samo na papiru? Razmišljao sam o tome. To bi bilo idealno rješenje. IzmeĎu nas se ništa neće promijeniti. Ti ţivi svoj ţivot, a ja ću svoj. Ovo smatraj kao poslovni dogovor koji će oboma odgovarati. Emma je šokirano gledala u njega. Dobro je čula svaku njegovu riječ, ali to nije bilo ono što je ţeljela. Da je samo rekao da je voli, to bi promijenilo sve, ali ovako? On je to smatrao poslovnim dogovorom. Njegove su riječi uništile ovu prekrasnu večer. Uspjela se nekako sabrati, a zatim je upitala.

– A što ti dobivaš tim dogovorom? – jedva je hvatala zrak.

– Vrijeme će pokazati što ću ja dobiti. Ja nisam od onih ljudi koji srljaju. Svaki moj potez je dobro promišljan. Znam da ćeš ti sve pogrešno shvatiti, ali ja nisam bezosjećajan onoliko koliko ti rnisliš. Ovim ću potezom opravdati povjerenje koje mi je ukazao tvoj otac, a i ti ćeš biti materijalno zbrinuta – objasnio joj je.

– Zar ti nisi rekao da je vrijeme da zasnuješ obitelj? – dok je govorila, izvadila je prsten iz šampanjca i nervozno se poigravala s njim.

Nije mogla ne primijetiti koliko je bio lijep. Bio je tako čudne i neobične izrade. Upiljila je pogled u prelijep smaragd. Imala je osijećaj kao da joj se on ruga. Naglo ga je ispustila, a zatim gurnula prema njemu. – I? – upitno ju je pogledao.

– Što ti misliš? Ne moraš mi odmah odgovoriti. Znam da to nije tako jednostavno. Ma koliko se trudila da izgledaš hladno, ti to nisi. U dubini duše si još uvijek nezrela djevojčica koja čeka svog princa na bijelom konju. Emma, to su samo snovi. Oni se toliko razlikuju od stvarnosti. Ako to ne shvaćaš sada, jednog će te dana ţivot primorati da ih se odrekneš – ubrzano je rekao. Nije znala što da mu odgovori. Koliko je ţeljela reći – ne, isto je toliko ţeljela reći da. Postajala je sve nervoznija.

Nije mogla prihvatiti ulogu koju joj on dodjeljuje. Sporedna uloga nije bila za nju. Ona je ţeljela sve, ili ništa. Bilo bi lijepo imati ga pored sebe, ali on nikada neće biti ono što ona ţeli.

– Ne znam – neodreĎeno je rekla.

– To što traţiš od mene, to je tako… – slegnula je ramenima.

Suze su joj zasjale u očima. Okrenula je glavu. Bilo joj je tako teško u tom trenutku. Sve bi dala da je sada Tina pored nje. Ona se sama nije mogla nositi s onim što joj on predlaţe. Bio joj je potreban savjet, a bila je tako sama.

– Nemaš mnogo vremena za razmišIjanje. Zašto ti je toliko teško odlučiti se? Tvoje me ponašanje navodi da o sebi mislim sve najgore. Emma – on se nagnuo prema njoj i pričekao je dok se ona okrene.

– Pa udati se za mene slgurno nije toliko strašno. Mnoge bi dale sve da su na tvom mjestu.

– Ja nisam jedna od njih – prkosno je rekla.

– Znam to jako dobro, ali isto tako znam o čemu razmišljaš. Nemaš mnogo vremena. Najdalje do kraja večere, očekujem odgovor. Ma kakav god on bio, ja ga ţelim čuti – glas mu je bio oštar poput ţileta.

– Ucjenjuješ me – gorko je rekla.

– Na prijevaru si me izveo van, a sada mi postavljaš ultimatume. To je najgore što si mogao učiniti. Ja ih ne podnosim, isto kao što ne podnosim ni tebe. Lice mu se izobličilo. Oči su mu opasno zasjale. Usne su mu bile stisnute u tanku liniju. Bilo je očito da u njemu bijesni pravi orkan.

Emma je bila sretna što su na javnom mjestu, inače…

– Prestani me izazivati. Počela si prelaziti sve granice moje strpljivosti. Ja ti ţelim pomoći, a ti se ponašaš prema meni kao da sam silovatelj. Zašto, Emma? – upitao je čudnim glasom.

– Ne znam. Kad sam s tobom, čini mi se da ti iz mene izvlačiš sve ono najgore. Nikada se ovako nisam ponašala, a nikada i nisam bila u ovakvoj situaciji. U posljednje sam vrijeme pod pritiskom.

Iznenada sam ubačena u središte nevolja. Pokušavam pronaći ravnoteţu, ali bezuspješno, a ti mi samo oteţavaš – iskreno je rekla.

– Nemoj me krivo shvatiti. Ja ti ţelim pomoći. U tebi postoji nešto sto druge ţene ne posjeduju.

Ako ne moţemo ništa drugo, budimo prijatelji. Moraš shvatiti da ti od mene ne prijeti nikakva opasnost. Sklopimo primirje – rekao je i uputio joj jedan od svojih najljepših osmjeha.

– I to ti je teško uraditi – bochuo ju je.

– Nije.

– Napokon – odahnuo je.

U tom je trenutku stigla večera. Nakon nje razgovarali su o poslu. Činilo joj se kao da je večer naprosto proletjela. Ako se u ničemu nisu slagali, jesu kada je u pitanju bila dobrobit poduzeća. Kad su krenuli prema kući, on još uvijek od nje nije traţio odgovor. To ju je donekle umirilo. Šutke ju je doveo do kuće i izišao iz auta. Stao je pred nju i lagano prstima prešao preko njenog lica. Emma je ustuknula. U verbalnom se razgovoru mogla bez problema boriti s njim, ali kada bi je dotaknuo, potpuno bi izgubila glavu.

– Hoćeš li popiti kavu? – izletjelo joj je, Ugrizla se za usnu. Dobro je znala kako on moţe protumačiti taj njen poziv, ali povratka nije bilo.

– Vrlo rado – rekao je veselo.

Ušli su u kuću, a zatim se Emma otišla presvući. Skuhala je kavu, iako je znala da je nijedno od njih dvoje neće popiti. Kad je ušla, zbunjeno mu se osmjehnula.

– Moţemo li pronaći nekakvo rješenje? – iznenada je upitao.

– Reci mi ako je greška u meni.

– Ne znam zašto toliko insistiraš. Tebi bi trebalo biti drago ako ja ne pristanem. Ti ne znaš kakva sam ja osoba, a brak je ipak obveza.

– Ja se nikada nisam bojao obveza.

– Ali zato jesam ja – rekla je i sjela.

– To je samo potpis. Sve će ostalo ostati isto, onako kako je i bilo – uzeo je šalicu i otpio gutljaj kave.

– Sumnjam u to.

– Tako si tvrdoglava. U svemu što ja kaţem, traţiš nešto što ne postoji – odloţio je šalicu i pogledao je u oči. Nije skidao pogled s nje.

– Što si odlučila? – Ništa.

Victor je ustao i sjeo do nje. Na licu mu se odraţavala odlučnost. Njeţno joj je obuhvatio lice i okrenuo ga prema sebi.

– Tako si lijepa, gotovo nestvarna. Kad bi nas dvoje imali djecu, sigurno bi bila boţanstvena.

– Djecu? – šokirano se odmaknula.

– Ne boj se. To sam samo tako rekao. Sumnjičavo ga je odmjerila. Nije bila sposobna razmišljati.

U njegovoj se blizini ponašala tako neuobičajeno. Naglo ju je privukao k sebi i spustio svoje usne na njene. Nije se opirala. Njegove su ruke znalački straţivale njeno tijelo. Dah mu je postao ubrzan.

U početku, pokreti su mu bili puni opreza, a kako je vrijeme odmicalo, postajali su sve slobodniji.

Emma je zaječala od ugode. Srce joj je ubrzano zalupalo. U njegovu je zagrljaju bila ono što doista i jest, podatna i ranjiva ţena puna ljubavi, Činilo joj se da dobiva krila. Lebdjela je daleko od stvarnosti. Uz njega se osjećala posebnom. On je iz nje izvlačio osjećaje za koje ona nije ni znala da postoje, i u tom je trenutku bila njihov rob. Robovala je osjećajima, robovala je njemu, i samo je on bio gospodar njenog tijela, njenih osjećaja, a ne ona, kako bi trebalo biti.

– Toliko te ţelim – prošaputao je muklo.

– Ţeliš me? – upitala je, a onda su njegove riječi doprle do njene svijesti. Ţelio ju je. To je u ovom trenutku najmanje ţeljela čuti. Za nju su ovi osjećaji bili tako posebni, preuzvišeni i jedinstveni, a on je prema njoj osjećao samo ţelju. Naglo ga je odgurnula.

– Što se dogada? – u čudu je upitao. Nervozno je rukom prošao kroz svoju gustu kosu. Ustao je i počeo hodati. Zvuk njegovih koraka išao joj je na ţivce. On je bio isti kao i svi muškarci. Mislio je samo na sebe. U ove je trenutke uloţio tijelo, ali ne i dušu. Ona je ostala nedirnuta. Postoji toliko ţelja, ali je samo jedna prava ljubav. A ovo što on osjeća, to sigurno ntje.

– Pozvala sam te samo na kavu – rekla je drhtavim gtasom.

Svim se silama trudila da se prizemlji. Da on nije rekao „ţelim te”, tko zna koliko bi daleko otišti. Ona je znala da bi išli do kraja. I te kako je bila spremna na ovo, ali je on pokvario samo s nekoliko riječi. Razbio je čar tog trenutka, i sve je otišlo u nepovrat.

– Ne podnosim nikakvo nasilje. Victor je prasnuo u grohotan smijeh. Dugo se smijao, nikako se nije mogao zaustaviti.

– I ti ovo zoveš nasiljem? Ne mogu vjerovati – dok je govorio, rukom je posegnuou dţep.

Izvadio je prsten i njeţno joj uzeo ruku.

– Ovo je trenutak da odlučiš o mojoj ponudi. Hoćeš li se udati za mene? Ja ne ţelim izgubiti tako prelijepog partnera – objašnjavao je.

– Sutra ću ti odgovoriti – hladno je rekla, ignorirajući njegov pokret. Razočarano je pustio njenu ruku, a zatirn se okrenuo. Da nije znala što on osjeća, u ovom bi trenutku doista pomislila da mu je ţao. Pogledao je na sat, a zatim se ponovo osmjehnuo.

– Do ponoći je samo pet minuta. Toliko mogu pričekati – rekao je s dozom trijumfa u glasu.

– Ne dolazi u obzir: – Zašto? – osmjeh mu je naglo splasnuo.

– Ne dok ne čujem objašnjenje. Zašto toliko ţeliš ovaj brak? Tvoje mi je ponašanje čudno.

– DoĎi – on ju je uhvatio za ruku i poveo prema predvorju.

Zaustavio se pred ogromnim ogledalom, a zatim je stao iza nje. Bilo je vidljivo koliko je napet.

– Pogledaj se. Zar bi netko tebe oţenio iz interesa?

– Ne zanima me što bi netko uradio. Zanimaš me ti. Nešto se krije iza tvoje upornosti, nešto što ja još uvijek ne mogu dokučiti?

– Da, krije se muškarac koji te ludo ţeli. Ti ne shvaćaš ono što je tako očito. Na koji način da ti pokaţem da mi je stalo do tebe? Tvoja mi je blizina tako prijatna. Jedina si ţena uz koju mi pomisao na brak ne izaziva gnušanje.

– Rekao si da ţeliš samo brak na papiru.

– Da, rekao sam i stojim iza toga. Nikada te neću prisiljavati ni na što. Ti ćeš postavljati pravila.

Ono što ti ne ţeliš, neće se ni dogoditi – odmaknuo se od nje i okrenuo joj leĎa.

U odrazu je promatrala njegovu vitku figuru.

– Dobro, udat ću se za tebe, ali samo formalno – naglo je donijela odluku koja je iznenadila i nju samu. Okrenuo se na peti, a oči su mu čudno zasjale.

– Formalno? – upitao je kruto.

– Da, To je uvjet. Ako ti ne odgovara, ja tu ništa ne mogu. Nije mi bito lako odlučiti se, ali je ipak prevladao zdrav razum. Kad bolje razmislim, ipak se isplati ţrtvovati za poduzeće – glumila je hladnoću.

Namjerno je izgovorila tih nekoliko rečenica. Ţeljela je da i on osjeti barem djelić onoga što je ona osjećala nakon njegove ponude. Povrijedio ju je. Brak na papiru, ironično je pomislila. Zar takav brak postoji? To je bila samo farsa. Vrijem će pokazati što on ţeli od nje. Rekao je da će svatko pd njih ţivjeti svoj ţivot. Što je mislio pod tim? Njegov joj je prijedlog sličio sklapanju poslovnog ugovora, a to je doista i bio. Na samu pomisao da će on izlaziti, u njoj se probudila nesnosna ljubomora. Još uvijek nije znala zašto je pristala. Brak na papiru moţe postojati samo kod ljudi gdje je ljubav nestala, gdje se istrošila, a kod njih nije bio takav slučaj.

– Sutra ćemo se dogovoriti o pojedinostima – hladno je rekao i otišao bez pozdrava. Snaţno je zalupio vratima. Na taj je način ţelio iskaliti svoj bijes. „Što mu je sada?” – začuĎeno se upitala.

Toliko ju je salijetao da pristane, a kad je to učinila, pobjegao je ključajući od bijesa. S mukom se pomaknula, a zatim je pošla na spavanje. Cijelo je vrijeme razmišljala o Victoru i njihovoj čudnoj vezi, i još čudnijem braku. Pristala je, a to joj je bila podsvjesna ţelja. Valjda je mislila da će on drugačije reagirati, a to bi sve promijenilo. Iako je tvrdio da poznaje ţene, bio je potpuna neznalica. Da joj samo rekao da je voli, sve bi bilo drugačije. Od nje bi napravio najsretniju ţenu na svijetu, ali te čarobne riječi nikada neće čuti iz njegovih usta. To je bila porazna činjenica s kojom se trebala pomiriti. Što je ţeljela postići svojim pristankom? Bila je tako osamljena, tako ţeljna njegove ljubavi, a on joj je predlagao poslovni brak. Je li u njoj probudio inat, ili se je uhvatila za posljednju slamku nade? Toliko je pitanja postavljala samoj sebi, ali se samo mučila s njima.

Razdirale su je sumnje, a to tako nije trebalo biti. Imala je lijep ţivot, ali od tog ţivota nije bilo ni traga. Kako da bude uz njega, a da ne pokaţe svoju ljubav? Teško je to bilo i zamisliti, a kako li će tek biti teško provesti u djelo? Zaspala je pred samo jutro. Bila je izmučena sumnjama, što nije bilo ni čudno. *** Kad je budilica zazvonila, učinilo joj se da nije ni spavala. Bila je potpuno iscrpljena i neispavana. Ono malo što je odspavala, i nije mogla nazvati snom. To je bio samo košmar, produljenje stvarnosti. Dok se spremala na posao, razmišljala je o Victoru. Nije znala koko će se ponašati kada ga sretne u uredu. Kako je ovaj ţivot čudan? Često nas odvede onim putem kojim najmanje ţelimo. Da joj je netko prije deset mjeseci rekao da će se udati za njega, mislila bi da je to nemoguće.

– Dobro jutro rekla je Victoru kad je ušla u ured.

Nije ga ni pogledala. Pognute je glave krenula prema svom stolu i sjela. Odmah je počela raditi.

Victor je ustao i nadvio se nad nju.

– Kako moja sretna mlada? – upitao je podrugljivo.

– Mlada jesam, ali sretna… odmahnula je glavom.

Podigla je pogled i rukom načinila neodreĎen pokret. Dovoljno je bilo da ga pogleda, pa da se u njoj počne kovitlati prava oluja. Snaţno je stisnula rub stola, a zatim je i ona ustala.

– Ne ţelim se prepirati. To mi nije ni na kraj pameti. Vrijeme je da se ponašamo kao odrasli ljudi. Ne ţeliš mi pruţiti priliku, i ja sam nemoćan. Me koliko se trudila, ne moţeš zanemariti te snaţne osjećaje koji te opsjedaju. Prestani bjeţati. Krajnje je vrijeme da se suočiš s onim što nas očekuje. Moramo cijeniti ono što imamo, a ne sanjati. Danas ćemo dogovoriti sve u svezi vjenčanj – njegov je glas bio tako opasno miran.

– Danas? – kruto je upitala.

Nemamo vremena na pretek – energično je rekao.

– Slaţem se s tobom – dok je govorila, pomistita je da njih dvoje izgledaju kao dva robota.

Oboje su se trudili da izgledaju što hladnije. Krili su svoju dušu, bojeći se da je onaj drugi ne povrijedi. Dok je izlagao svoje planove, ona ga je promatrala. Činilo joj se da je ona cijelo vrijeme bila u zabludi. Kao što je on rekao, nije mu dala priliku. Već je pri prvom susretu odlučila da ga mrzi, i cijelo se vrijeme trudila da se toga pridrţava. Dolazila je u iskušenje da zarije ruku u njegovu kosu, da se pripije uz hjegovo tijelo, i da još jednom osjeti buĎenje ţene u sebi. Dok je razmišljala, osmjeh joj je lebdio na usnama. Da, sad joj je bilo jasno zašto je pristala. Ona ga je voljela, voljela više od svega. Iako je svoje osjećaje krila od njega, nije ih mogla vječno skrivati od sebe. Tome je jednom morao doći kraj. Ţeljela ga je za sebe, a ako je brak na papiru jedini način da mu bude u blizini, ona nije imala ništa protiv. U podsvijesti se nadala da će jednog dana i on shvatiti, da ono što osjeća prema njoj, nije samo fizička ţelja.

– Hej! – njeţno ju je dotaknuo.

– Kamo si odlutala? Pocrvenjela je kao bulka.

– O čemu si razmišljala? – uporno je ţelio zadovoljiti svoju radoznalost. Čudno ju je pogledao.

Oči su mu sličile na dva uska proreza. Kao da je svu svoju snagu skupljao u ta dva prekrasna ogledala duše, trudeći se da sazna ono što mu ona nije ţeljela reći.

– Mogu li barem svoje misli zadrţati za sebe, ili i njih trebam podijeliti s tobom? – rekla je mnogo grublje nego što je namjeravala.

Već se donekle pribrala, iako je još uvijek osjećala nelagodu, ili nešto drugo, to nije znala. Bila je potpuno izbačena iztakta.

– A što si ti to podijelila sa mnom?

– Isto što i ti sa mnom.

– Ovo nas nikamo neće odvesti – rekao je.

– Hoće, ravno u brak. Čini mi se da se sve svodi na to. Ţeli te toliko ţena, a ti ţeniš onu koja je nerado pristala na brak. Zar to nije ironija sudbine? Ţivot nam jbš jednom pokazuje da smo mi samo pijuni u rukama sudbine, i da nismo ti koji odlučuju o onome što će sedogoditi.

– Da, to se moţe i tako opisati, ali što se igra bliţi kraju, pijuni dobivaju na vrijednosti. Postaju pravo blago. Ni u kom ih slučaju ne treba podcjenjivati – govorio je, dovršivši ono što je ona trebala reći.

– Sudbina se poigrava s nama. To je tako očito. Od ţivota mi je napravila pravu zbrku. Bojim se da će mi ţivot postajati sve zamršeniji i da nikada neću moći isplivati iz ţivog pijeska u kojeg tonem. Previše sam zaglibila u njega.

Dok je govorila nije skidala pogled s njegovih grudi.

Gledala je u njihovo ravnomjerno dizanje i spuštanje. Bilo bi dobro kada bi i ţivot bio ravnomjeran, a ne ovako krivudav i pun zamki. Ljubav je tako jednostavan osjećaj, ali ga mi kompliciramo. Postajemo ţrtve onda kada ne bi trebali, i to sopstvene ţrtve.

– Kakvo razmišljanje? Urnjesto da kujemo planove za vjenčanje, mi se ponašamo kao dva očajnika u bezizlaznoj situaciji. Te tvoje sumorne misli i na mene djeluju. Ako si toliko uvjerena da si pogriješila, još uvijek se moţeš predomisliti. Rekao sam ti da te ja neću prisiljavati ni na što.

Prisilna ljubav ne postoji. Sila moţe izazvati samo mrţnju, a meni nije cilj da me mrziš – lice mu je bilo poput maske. Nijedan se mišić na njemu nije pomaknuo, samo je nervozno grčenje ruku odavalo njegovu unutarnju borbu. Emrna je bila sigurna da on nije mislio ono što je rekao. Njegove su riječi bile rezultat ljutnje, u to je bila potpuno sigurna.

– Što je tebi u cilju? – upitala je nakon poduţe šutnje.

– Da se barem jednom ponašamo kao odrasli ljudi.

– Nego kako se ponašamo? Da nismo odrasli, ne bi ni mislili na vjenčanje. Djeca to ne rade. Zar nisam u pravu?

– Emma se pokušala našaliti, samo da ublaţi napetost koja je bila tako opipljiva.

On je bio u pravu. Doista su se ponašali kao djeca. Osim, kada je bio posao u pitanju, nisu mogli progovoriti nijednu rečenicu a da se ne posvaĎaju. Victor je slegnuo ramenima. Njegove je prekrasne oči prekrio veo tuge. To se ni u kom slučaju nije uklapalo u sliku koju je on ţelio stvoriti

o sebi, Ponekad su sitnice rječito pokazivale da se iza njegova oklopa hladnoće krije osoba koja je bila ranjivija mnogo više nego što je htio pokazati. Nije mogla razumjeti njegovo ponašanje, a sigurno nije ni on njeno.

– Doista je vrijeme da se dogovorimo o detatjima – rekao je odsutno. Uskoro su kovali planove, potpuno zaboravivši na nesuglasice.

Nesnosna vrućina koja je vladala tih dana, kao da je iz Emme izvukla i posljednji atom snage.

Obilno se znojila, a nije znala da li je to od vremena, ili nervoze koje se ugnijezdila u njoj.

Vjenčanje se bliţilo vrtoglavom brzinom, a ona još uvijek nije mogla shvatiti da je to stvarnost. Kad god bi pogledala u Victora, činilo joj se da se sa svakim trenutkom sve više udaljavaju jedno od drugog. Na neki način, to joj je j odgovaralo, ali je i poljuljalo njenu ţensku samouvjerenost. Počela je sumnjati u sebe. PretpostavIjala je da je izgubio svako zanimanje za nju kao za ţenu, akoga je ikad i imao.

Ništa nije znala o njegovom privatnom ţivotu. Noćima nije mogla spavati. Njena bujna mašta predočavala joj je poraţavajuće slike. Često ga je zamišljala u društvu fatalnih ţena i u tim je trenutcima njena odluka da se uda, dolazila u ozbiljnu kušnju. Toliko je puta ţeljela odustati, ali nije imala hrabrosti za to. Imala je bsjećaj da se prema njoj ponaša kao prema nekom bezvrijednom predmetu, a to nije mogla podnijeti. U tim je besanim noćima spoznala sav uţas budućnosti.

Odškrinula je vrata pakla, a bila je sigurna da će joj se ona širom otvoriti kada se uda. Iako se ţestoko opirala, Victor je insistirao da vjenčanje bude raskošno, onako kako i priliči čovjeku koji je na njegovu poloţaju, a nije ţelio ni razočarati roditelje. Za razliku od njega, ona nije imala koga razočarati, osim sebe.

– Ako je to sporazum izmeĎu nas dvoje, to nitko ne mora znati. Zašto da damo ljudima materijala da nas ogovaraju? Ionako već kruţe gtasine. Dovoljno im je to što si ti suvlasnik poduzeća i što će našim vjenčanjem ono postati jedna cjelina, pa da oni odmah pomisle da je to brak iz računa – rekao joj je jednom prilikom, pokušavajući je uvjeriti da njegov plan doista ima smisla.

– Ali… kad te vide – zagonetno se nasmiješio.

– Njihovo će ogovaranje sigurno prestati.

– Kad me vide… – ponovila je Emma.

– … sigurno će primjetiti da nešto izmeĎu nas nije u redu. Ma koliko mi ţeljeli, naša su lica kao otvorene knjige. Svaki se osjećaj odraţava na njemu, a ljudi nisu slijepi.

– Emma, oni to ne smiju prirnijetiti. Ako ćeš izigravati ţrtvenicu, onda je bolje da sve otkaţemo.

Barem taj dan glumi. To ti sigurno neće biti teško. Pomisli samo na svog oca. On bi sigurno bio sretan kada bi znao da si ispunila ono što je očekivao od tebe. Moţeš isto tako shvatiti i kao borbu za ono što je tvoje. Polovica poduzeća je tvoja, a zašto bi ga prepustila nekoj dobrotvornoj ustanovi? Priznajem, to je humano djelo, ali isto tako znam da ti nijedna ustanova ne bi pomogla kada bi se našla u bezizlaznoj situaciji. Ti si previše ponosna da bi potraţila pomoć, a oni ti je neće ponuditi. Misli na sebe, jer ako ti to ne uradiš, nitko neće. Razmisli, pa ćeš vidjeti da sam u pravu.

Previše si odrasla da bi se zanosila snovima. U današnje vrijeme, oni su nepotreban luksuz. Oni te samo mogu uništiti, jer se ništa u ţivotu ne odvija onako kako mi ţelimo. Snovi nas samo sputavaju i prikazuju nam stvarnost mnogo gorom nego što je.

Emma je bez daha slušala njegove riječi. Njemu je bilo lako reći da se ona odrekne snova, ali ona to nikako nije mogla. Zar je san o vjenčanju iz ljubavi nerealan? Po svemu sudeći, za njega ješt. On je imao cilj u ţivotu i radio je sve da ga oštvari. A što je bio njen cilj? Nije ţeljela ni misliti na to.

Bojala se vjenčanja. Sve je ukazivalo na to da će njihov brak biti sve ono što nije ţeljela, a po njegovu se ponašanju dalo naslutiti da će se on pridrţavati sporazuma. To ju je toliko boljelo u bacalo u očaj. Ona to nije ţeljela. Ona ga je voljela. O nekom mu je trenutcima to ţeljela reći, ali ju je rijegovo hladno ponašanje odvraćalo od toga. Nije se ţeljela poniţavati, a ni izvrgnuti njegovoj poruzi. Kad bi on znao da ga ona voli, u svojim bi rukama imao moćno oruţje, koje bi jednog dana

upotrijebio protiv nje. Emma se ravnala prema njemu. Ponašala se onako kako se on ponašao. Na njegovu je hladnoću odgovarala hladnoćom, jer joj ništa drugo nije ni preostalo. Ona nije bila osoba bez veličine i ponosa. Ne moţe sebi priuštiti taj luksuz da ga moli za mrvice ljubavi koje bi joj on pruţio. Victor bi se samo nasladio njenim tijelom, a to bi u njoj budilo poniţavajuće osjećaje.

U njegovim bi očima bila samo skupa prostitutka, ali se ona nije ţeljela prodati na takav način.

Ponekad se nadala da će sve biti u redu, a već bi idućeg dana shvatila da su to samo neostvareni snovi. Obrisala je znoj s čela i prišla telefonu. Pozvala je Tinu. Ona je bila jedina osoba kojoj se mogla povjeriti, i koja će je, bez sumnje, u potpunosti razumjeti, samo ako ne bude u svom čudnom romantičnom raspoloţenju. Ona je tako hrabra. I pored svih nedaća, nije prihvaćala poraz. Uvijek je uljepšavala stvarnost i to joj je sigurno pdmoglo da opstane i sačuva svoj vedar duh. Nakon što je Tina s oduševljenjem prihvatila njenu ponudu za dolazak, Emmi je laknulo. Ako je ona i ne utješi, sigurno će joj pomoći da prebrodi ovih nekoliko dana što je preostalo do vjenčanja. I bila je u pravu.

Tina ju je toliko zaokupila i ispunjavala je svaki njen slobodan trenutak. Na neki način, zauzela je Victorovo mjesto, jer da je situacije bila drugačija, on bi trebao biti na njenom mjestu. Ali ona tu ništa nije mogla. Morala se pomiriti s onim što će uslijediti. Barem je u nečem bila zadovoljna.

Njena će udaja raniti mnoga ţenska srca djevojaka koje su opsjedale Victora, ali je ipak bila svjesna da će ona imati njegovo prezime, a one njega. To je značilo da će ona na kraju ipak biti gubitnik, a to je i bila od samog početka. Morala se prepustrti rijeci ţivota, a ipak se nadala da će je ona jednog dana odvesti do mirnog zaljeva. *** Tmurno nebo, tako neuobičajeno za ovo doba godine, Emmi je bilo znakovito. To ju je još više oneraspoloţilo. Teška omara spustila se nad grad. Čak joj je i disanje postalo teško, kao da joj je ponestajalo zraka. Izrazito blijedo lice s krupnim graškama znoja, odavalo je sav njen unutarnji nemir. „Kad griješim, onda grdno griješim” – pomislila je samoprijekorno. „Udajem se, a osjećam se kao da idem na stratište.”

Na njenom licu nije bilo ni traga sreće koja je danas trebala ostaviti pečat na njemu. Do sada je većim dijelom bila zadovoljna svojim ţivotom, a sumnjala je da će biti s budućnošću. Bila je potpuno obeshrabrena. Predala se prije vremena. Njena borba doista nije imala smisla. Nije se mogla boriti za ono što nikada nije posjedovala, a moţda nikada i neće.

– Prekrasna si – Tina ju je trgnula iz razmišljanja.

Na te njene riječi, pogledala se u ogledalo. Morala je priznati, bez laţne skromnosti, da je Tina bila u pravu. Nikada ovako dobro nije izgledala, a ni lošije se osjećala. Oko njenog su se izgieda potrudili najbolji stručnjaci u ovom gradu. Irnala je sve što se novcem moglo kupiti, ali ljubav tu nije spadala. Uzela je maramicu i obrisala se, pazeći da ne pokvari savršenu šminku. Bljedilo lica naglašavalo je čudnu boju njenih očiju, crnu kosu i crvene usne. Kosa joj je bila podignuta i u nju su vješte frizerske ruke uplele svjeţe cvijeće. To je bilo uraĎeno s toliko vještine, da im je Emma morala odati priznanje. Duga vjenčanica dosezala je do poda i poput druge koţe, pripijata se uz njeno tijelo. Naglašavala joj je vitku figuru, koja je izgledala još krhkije nakon nekoliko izgubljenih kilograma. Tuţno se osmjehnula, a zatim se odmakla od ogledala. Za svih je izgledala savršeno, ali nitko nije mogao zaviriti u njenu dušu da vidi ono što se doista dogaĎa u njoj. Nitko nije znao za njene strahove i dvojbe, nitko osim Tine. Ona je neprestano bila u njenoj blizini i hrabrila je.

– Emma, glavu gore – rekla je glumeći strogost.

– Sigurno i on nešto osjeća prema tebi. Da nije tako, on te ne bi ţenio. U to budi uvjerena. Ja ne vidim nikakav interes zbog kojeg bi se odlučio na ovakav korak. Vi ste oboje ludi. Umirete od ljubavi, a to ne ţelite pokazati. Zašto se ti udaješ za njega? – upitala ju je uz osmjeh.

– Ti jako dobro znaš zašto.

– Znam, voliš ga. Dugo si vremena to poricala, ali si se urazumila. Kakav bi on zaključak donio na osnovu tvog ponašanja? – nastavila je s pitanjima.

– Da ga mrzim rekla je Emma.

– Ali, Tina! Otkud mu ideja da mi predloţi brak na papiru? Da me voli, to bi mi sigurno otvoreno rekao.

– Boţe! – podigla je pogled prema stropu. – Pomozi mi! – zavapila je.

– A koji to brak nije na papiru? Ni sama ne znam kako da urazumim ove dvije budale. Muče se bez potrebe. Kako moţeš biti toliko slijepa pored zdravih očiju? On te je tako romantično zaprosio, a ti si sve uprskala. Što mu je drugo preostalo? On te voli, a na taj te način ţeli zadrţati za sebe. To bi i slijepcu bilo jasno, ali ne i tebi. Ti se uporno trudiš da radiš sve onako kako ne treba. Zašto se ne ponašaš normalno? Ja te poznajem bolje od svih, a ako mu ti ne kaţeš ono što osjećaš, ja ću to učiniti – reklaje ljutito.

– Tina! Ne budi luda! – Emma je bila zaprepaštena.

– To mi ne moţeš uraditi.

– Ne budi sigurna u to. Ţelim vam otvoriti oči, a kako mi se čini, bez moje pomoći to neće ići.

Imaš sedmicu dana da mu priznaš, a onda ja stupam na scenu – rekla je s čudnom dozom odlučnosti.

– Zašto mi to radiš?

– Ţelim da budeš sretna. To mi je jedino vaţno. Ne mogu te takvu gledati. Umireš iznutra, a da toga nisi ni svjesna. Uništavaš samu sebe, ali i Victora. Ako ga voliš. Onda ga voli.

– To nije tako jednostavno.

– Naravno da nije. Ti si postala pravi stručnjak od jednostavnih stvari raditi komplicirane.

Moram ti priznati da to radiš sa zadivljujućim uspjehom. To od tebe nisam očekivala. Svi smo mi ponosni, ali kada je ljubav u pitanju, ponosa nema, ne smije ga biti. On je najmanje vaţan – rukom je snaţno gestikulirala.

Oči su joj čudno sjale, kao da se unaprijed radovala onom što će za sedmicu dana uraditi. Emma je dobro znala da njeno upozorenje mora shvatiti ozbiljno. Ona je uvijek radila onako kako je mislila da je najbolje. Morat će upozoriti Victora. To je bilo jedino rješenje. Potrudit će se da to učini već idućeg dana, jer bi se njenih sedam dana vrlo lako moglo skratiti na dva, ili manje dana.

Kod Tine se nikada ne zna.

– Što bi ti uradila da si na mom mjestu?

– Što bih uradila? Kakvo pitanje. Odmah bi mu se bacila u zagrljaj i privila se uz njega kao bršljan. Upotrijebila bih svoje moćno ţenško oruţje, i on bi mi stajao pod nogama. Nimalo ne poznaješ mušku psihu. Svi su oni veliki, jer im imponira da drugi tako misle, ali su u ţenskim rukama manji od makova zrna. Bog te je nagradio ljepotom, a ti je iskoristi. Nemoj dozvoliti da on mora traţiti utjehu kod drugih ţena. Ako ga budeš uporno odbijala, to će ti se dogoditi. Moraš gledati i malo dalje od nosa. On će potraţiti ono što mu ti ne daješ, a kad ga na taj način izgubiš, onda ne dolazi plakati na mom ramenu. Ja ti ga neću podmetnuti. Radi onako kako ti ja kaţem, i nećeš pogriješiti.

– Ti nisi normalna – Emma je ljutito rekla.

– Ja se ne moram toliko poniţavati.

– Pa onda nemoj. Ja te ne mogu prisiliti na to. Da sam ja na Victorovu mjestu… – nije dovršila rečenicu.

Vragolast osmjeh zatitrao joj je na usnama.

– Što bi učinila? – upitala je Emma radoznalo.

– Upotrijebi malo tu svoju maštu. Ja ti neću reći – prasnula je u grohotan smijeh.

Uskoro joj se pridruţila i Emma. Zvuk njihova smijeha odzvanjao je prostorijom. Pogledale su se u oči i Emma je klimnula glavom. Tina se zadovoljno nasmiješila. Dobro je znala da će je Emma poslušati. Pogledala je na sat, a onda je krenula prema njoj.

– Vrijeme je, Zapamti ono što sam ti rekla, i razmisli o mojim riječima. Vidjet ćeš da sam u pravu.

Uhvatila ju je pod ruku, a zatim su izišli.

Kad je ušla u crkvu, Emmi osmijeh nije silazio s usana. S ponosom je pogledala u Victora.

Uhvatio ju je za ruku i ohrabrujuće stisnuo. Dirnula ju je ta njegova gesta. Oči su joj se napunile suzama. Odlučila je da će se svim sredstvima boriti za njega. Kad je razmislila, shvatila je da Tina ima pravo. Ne moţe se tako jednostavno odreći Victora. On je bio vrijedan svake njegove ţrtve.

Odlučila je da će mu još večeras poktoniti svoje tijelo, a srce je već odavno posjedovao. Pogledala ga je u oči. Vrijeme je stalo za nju. Ţeljela mu je pogledom reći ono što u tom trenutku nije mogla riječima. Sama ceremonija vjenčanja, bila je poput sna. Emma nije bila svjesna ničeg osim Victorove blizine. Kad je izgovarala zakletvu, izgovaralo ju je sa srcem. Doista se mislila pridrţavati tih riječi. Tad joj je još nešto postalo kristalno jasno. Da je Victor htio samo brak na papiru, on se ne bi vjenčao u crkvi. Srce joj je ubrzano zakucalo. Sva sreća da se na vrijeme osvijestila i uvidjela ono što je bilo tako očito. Da nije bilo Tine… Draga Tina. Ona će joj vječno biti zahvalna. Pa ako i bude odbijena, ništa nije izgubila. Te su joj misli uvelike podigle nivo raspoloţenja, i u tom je trenutku bila sigurna da se ne razlikuje od ostalih djevojaka koje se nalaze pred oltarom. Moţda ju je još uvijek nagrizao maleni crvić sumnje, ali ona nije dozvolila da joj pokvari raspoloţenje. Veličanstvena svečanost koja je uslijedila, uvjerila je Emmu da je do sada doista bila slijepa. Nakon što su njih dvoje otvorili ples, čuo se oduševljeni pljesak. Uskoro su im se pridruţili i ostali parovi.

– Tako si predivna šapnuo joj je Victor na uho.

Nasmiješila se, lagano se poigravajući njegovom kosom na zatiljku. Dah mu je postao ubrzan.

– IzluĎuješ me – nastavio je šaputati, – Zar to nisam radila cijelo vrijeme?

– Da, ali… Ovo je nešto posebno. Moram ti odati priznanje: savršeno glumiš. Da ne znam što osjećaš prema meni, i ja bih se dao zavarati, – Znaš što osjećam prema tebi? – iznenaĎeno je upitala.

Otkad je donijela odluku da će mu priznati ono što osjeća prema njemu, bila je tako nestrpljiva i uzbuĎena. Čak joj ni njegova primjedba nije pokvarila raspoloţenje. Njena je neizvjesnost bila neznatna, što se za njega ne bi moglo reći.

– Da, mrziš me – tuţno je rekao.

– Oh – uhvatila se za grudi.

– Što ti je? – preplašeno je upitao.

– Boli me – glumila je.

– Trebam svjeţeg zraka. Ovdje je tako zagušljivo. Molim te, odvedi me vani – rekla je panično.

Ona je doista poslušala njegov savjet i glumila je, ali ne ono što joj je on preporučio. Victor je vješto provlačio izmedu parova. Emma ga je pratila u stopu. Nije mogla sakriti trijumf u svojim očima. Pogledom je okruţila po sali, i uskoro se susrela s Tininim pogledom. Ona joj je jedva primjetnim znakom dala podršku. Izveo ju je na terasu i odveo do najudaljenijeg kuta, Okrenuo se prema njoj. lako je bio polumrak, nije joj promakao njegov zabrinuti pogled.

– Tako mi je loše – došla je do njega i obgrlila ga oko struka. Podigla je glavu i potraţila njegove usne. Nekoliko je trenutaka šokirano stajao, a zatim je muklo zaječao. Još čvršće ju je privukao k sebi. Osjećala je svaki mišić njegovog napetog tijela. Počeo joj je odgovarati na poljupce. U početku sa strahom, a kasnije su oni postali posesivniji i zahtjevniji. U njegovu se zagrljaju topila od miline. Osjećala se kao led na suncu. Bilo je tako veličanstveno biti pripijena uz njegovo tijelo.

Srce joj je udaralo toliko snaţno, i činilo joj se da je toliko nabreklo u grudima, da je jedva hvatala zrak.

– Što mi to radiš? – očajno je upitao.

– Zar nisi rekao da trebam glumiti? – Emma je uzbuĎeno rekla.

Još uvijek je stajala čvrsto pripijena uz njega. Njegovo joj je ponašanje probudilo nadu, i činilo joj se da je Tina bila u pravu.

– Ne razumnijem te. Da si nešto pila od alkohola, imao bi opravdanje za tvoje postupke, ali ovako? Ako sam ti rekao da glumiš, to si trebala pred publikom, a ne ovdje gdje nikoga nema.

Ovdje sam izišla da bude što uvjerljivije. Moţeš li zamisliti kako će se naš izlazak protumačiti?

Ludi od ljubavi i ţelje – tako će glasiti šaputanja. Što misliš koliko su oni u pravu? – iskušavala ga je.

– Vidjet ćemo – neodreĎeno je rekao, – A što je s tvojom bolešću? – iznĎnada je upitao.

– Još uvijek je prisutna. Moţda mi već sutra bude bolje. Što ti misliš? – vragolasto ga je upitala.

Nije znao što da joj odgovori. Bio je potpuno zbunjen, kao nikada do tada. Nada, nevjerica i toliko toga se nakupilo u njemu. Toliko ju je ţelio, kao nijednu ţenu do sada.

– Idemo – rekla je i uhvatila ga pod ruku.

– Jesi li ti svjesna onog što mi radiš? – muklo ju je upitao.

Zastala je. Jezikom je obliznula suhe usne.

– Ako me ovako nastaviš izazivati, neću moći garantirati za svoje postupke. Odškrineš mi vrata raja, a zatim ih naglo zatvoriš. Igraš se s mojim strpljenjem i opasno si došla do granice. Dolazim u iskušenje da… – zastao je i slobodnom rukom prošao kroz kosu.

– Nije vrijeme za njih – pokušala je biti hladna.

Kad se nakon nekog vremena odmarala, nakon nekoliko plesova, prišla joj je njena svekrva.

Sjela je dio nje i uhvatilaje za ruku. Dodir joj je bio blag i pun ljubavi. Emma je nije dobro poznavala. Susrela ju je nekoliko puta, a i to su bili samo kratkotrajni susreti.

– Emma, hvala ti – rekla je tihim glasom.

– Na čemu? – u čudu je upitala.

– Što si usrećila Victora.

Emma je uzdahnula. Bilo je očito da one ne naslućuje istinu, a ona joj nije htjela razbiti iluziju koju je stvorila o njihovom braku.

– Pruţila sam mu samo mrvicu od svega onog što nas očekuje. I ja sam sretna – rekla je mirno.

– Ne sumnjam u to. Ljubav zrači iz svakog vašeg pokreta. Vi ste dva tijela, ali jedna duša. Još nikada nije bio ovoliko sretan, ali ipak osjećam da ga nešto muči. Proći će – odmahnula je rukom.

Još su neko vrijeme neobavezno razgovarali, a zatim mu je ona dala do znanja da je osamljena.

– Nadam se da ću uskoro u naručju drţati unuka – rekla je zavjerenički i ustala. Emma ju je ispratila pogledom, a zatinn je potraţila Victora.

Susreo je njen pogled, a zatim joj je nakon završenog plesa prišao. Ustala je i krenuli su prema podiju. Nije više ţeljela čekati čim su taktovi laganog sentiša odjeknuli prostorijom, ona se pripila uz njega.

– Victore, volim te – rekla je u iednom dahu.

Tijelo mu se ukočilo. Šokirano je zastao.

– Što si rekla?

– Volim te – ponovila je odlučno.

Na njeno iznenaĎenje, on ju je obuhvatio oko struka i zavrtio oko sebe. Taj je pokret popratio širokim osmjehom. Kad ju je napokon pustio, učinilo joj se da su mu se oči napunile suzama.

– Ne mogu vjerovati. Tako sarn sretan. Zar me uistinu voliš? – šaputao je zaneseno.

Klimnula je glavom.

– Emma, moja Emma. Zar je to moguće? Mislio sam da me mrziš. Nisam očekivao ovako nagli preokret Ne mogu ti opisati koliko mi znači tvoje priznanje. Ti si jedina ţena koja je u stanju od mene napraviti roba, ali sretnog roba. Volio sam te i prije nego što sam te upoznao. Čim mi je tvoj otac pokazao tvoju sliku, više nisam pogledao nijednu ţenu. Znam da ti to zvuči nevjerojatno, ali je istina. Umirao sam od ţelje da te upoznam, i tvoj je otac to znao. Zato je i sastavio onu čudnu oporuku. Imao je toliko povjerenja u mene, da mi je povjerio svoje vlastito dijete. Radio sam sve da

se udaš za mene, doslovce sve. Ţelio sam te pod svaku cijenu, ali se ni u snu nisam nadao da i ti mene voliš. Boţe, tako sam sretan, Ovoliko sreće odjednom, … Mogu ti samo obećati da se nikada nećeš pokajati što si se udala za mene. Što bi ljudi rekli kada bih sada iz sveg glasa viknuo da te volim?

– Da si lud – uzvratila je.

– Da se nisi usudio. Veći dokaz od ovog vjenčanja ne treba.

– U pravu si. Zar ne misliš da je vrijeme da napustimo svečanost? To nam nitko neće zamjeriti – dok je govorio, šeretski joj je namignuo.

Uskoro su se oprostili od svih i otišli. Emmi je bilo tako neugodno, ali je ubrzo zaboravila na sve. Čim mu se u osami njegovog stana predala u potpunosti, nakon samog ljubavnog čina, on ju je šokirano pogledao.

– Ti si nevina. Ne rnogu vjerovati.

– Više nisam, Zašto se čudiš? Moj mi je otac uvijek govorio: „Sačuvaj čast za” čovjeka koji će je zasluţiti.” Uvijek sam u podsvijesti znala da je on u pravu.

– Da. U pravu je. Ti ne znaš koliko mi to znači.

– Znači i meni. Ţeljela sam posebnoj osobi pokloniti nešto posebno, da jednom, kada nekome pripadnem, to učinim dušom i tijelom. Volim te, Victore. Tvoja sam zauvijek. Iako sam posljednjih mjeseci ţivjela u zabludi, a i ti si, sada je i tome kraj. Sve je to iza nas.

– Da, napokon si mi otvorila vrata raja.

– To zahvali Tini i svojoj tnajcr. Oni su vidjeli ono što ja nisam. *** Dvije godine nakon njihova vjenčanja, Emma je rodila djevojčicu. Bila je tako presretna. Ona je bila dragulj u kruni njihove ljubavi, koja je iz dana u dan postajala sve snaţnija. Ona nikada nije mogla ni pretpostaviti da moţe toliko voljeti, ali joj je ţivot, na svu sreću, dokazao suprotno.

Oglasilo se zvono na ulaznim vratim. Kad ih je otvorila, iznenaĎeno je uzviknula: – Tina! Otkud ti? – začudeno je upitaia.

– Zar si me se mislila tako olako riješiti?

– Ne, ali… – Emjna je prasnula u smijeh.

– Tako si debela – rekla je, odmjeravajući njenu krupnu figuru. Bila je pri samom kraju trudnoće, i zato je Emma nije ni očekivala, Nakon svadbe, Tinu su zaposlili u njihovu poduzeću, a ona se prije godinu dana udala.

– Došla sam vidjeti… Ne znam kako da je nazovem, dijete ijubavi, ili dijete poslovnog sporazuma – rekla je uz širokosmjeh.

– Upravo je Victor kod nje.

– Zar te ne zabrinjava što on toliko paţnje poklanja drugoj ţenskoj osobi – vragolasto je upitala.

– Ne. To je dio sporazuma – u šali je uzvratila Emma.

– Tko to spominje sporazum? – upitao je Victor iza njihovih leĎa.

Došao je do njih, i obje ih zagrlio.

– Ti uvijek nepogrešivo vidiš ono što treba. Zato sam te i primio na posao – rekao je Tini u šali.

– A ti? – okrenuo se prema Emmi.

– Pred svjedokom ću ti izjaviti ljubav. Voljet ću te dok sam ţiv, i umrijet ću s tvojim imenom na usnama rekao je ozbiljno.

– Onaj tko kaţe da ljubav nije vječna, taj se vara. Vi ste očiti dokaz – rekla je Tina. Emma je pogledala u Victora. Razumjeli su se bez riječi. One su u ovakvim trenutcima bile suvišne. Ljubav koju su osjećali jedno prema drugom, doista je vječna. Oni su bili jedni od rijetkih koji su je u potpunosti upoznali, a ipak će do kraja ţivota istraţivati njenu veličanstvenu moć.

Za vidjeti dugu, moraš proći kišu, a oni su je prošli.

Sada uţivaju u veličanstvenoj ljepoti bračnog ţivota, jer ništa ne narušava njihov bračni sklad.

KRAJ