Foto: Mirsad Filipović
Iskra teta Senije Piše: Radmila Karlaš
Senija Puškar (1939.-2020.) Ja zaboravljam lica, imena. Neki ljudi mi kažu, to je zato što si u mislima negdje drugdje. U nekom drugom svijetu. Moguće je. Ali nikada ne zaboravljam utiske. Oni se u meni baškare, dozrijevaju i onda, u nekom momentu, samo se izliju. U riječi. Obično ne ostane samo na tome, onom ispisanom, utisci imaju svoju misiju, čine moj život svrsishodnijim, bogatijim i ljepšim. Gotovo sam 12 Š E H E R
BANJA LUKA
sigurna da ću jednom kada krenem Preko Modre Rijeke ponijeti samo to. Utiske. I ponijeću u sebi, u onom dijelu gdje prebiva suština stvari, i nju, teta Seniju. Vidite, o njoj sam već pisala. Naime, u jedno predvečerje prije gotovo šest godina tetak me vozio prema Vrbanji, sa odrednicom; kuća teta Senije. Sjećam se da smo skrenuli u pogrešnu ulicu, strmu i na mahove nepristupačnu, dok na kraju nismo izbili opet nigdje. Izašla sam iz auta, okrećući se izgubljeno oko sebe i začula Popov glas. Je li moguće, pitala sam se, ali bilo je. Moj drugar Slobodan Popović, zvani Pop, baškario se na terasi jedne kafanice i vikao na sav glas; drugarice Radmila. Mi smo samoinicijativno odlučili da ostanemo drugovi i drugarice, izuzimajući se iz redova tobožnje gospode, prepuštajući tu gospodštinu poljima korova. E pa druže Pope, kad te već trefih, povikah i ja, znaš li gdje je ulica ta i ta. Posavjetova se Pop sa nekolicinom kafanskih drugara, pa povika. Drugarice Radmila, slušaj me dobro, aj tamo, pa lijevo, onda desno i nakon toga ne možeš mašiti. Slušam ga nestrpljivo, jer najveću nelagodu zapravo mi stvara pomisao da teta Senija stoji negdje na ulici i čeka me.
