Užasi holokausta i genocida
Sa zlom se ne pregovara
Piše: Edin OSMANČEVIĆ Danas, 27. januara 2020, godine, tačno 75 godina kasnije, kad nižem ove riječi i kad moje misli idu žrtvama holokausta, genocida, ratnih zločina, kao i onima koji su na današnji dan 1945. godine oslobođeni iz zloglasnog nacistističkog logora u Aušvicu. Pokušavam da se, bar za trenutak, stavim u situaciju Jevreja i užasa holokausta. Pokušavam da se zamislim u vremenu kada bih nosio traku oko ruke, ŠEHER 16 BANJA LUKA
kada bi mi bila preko noći „otrgnuta“ osnovna ljudska prava na život i rad, kada bih bio tretiran kao „ljudska nesorta“. Kada bi nasilno od mene odvajali moje najmilije. Kada bi bili strpavani u geto i na kraju ubijani plinom ili spaljivani u krematorijima. Siguran sam da su inicijatori obilježavanja ovog dana, u stvari, i željeli da se zapitamo da li dovoljno radimo na tome da se zlo ne ponovi i može li se sa zlom uopće razgovarati. Holokausti, genocidi, ratni zločini, silovanja, koncentracioni logori, bijele trake i sve te ratne grozote, ponavljaju se tamo i onda kada zlo vlada. Borba dobra i zla, za razliku od naših života, vječna je; bilo gdje u svijetu da se desi, zlo ima svoju genezu. Ono čeka trenutak da naivni i ravnodušni ušute a budale i topovi progovore. Ali, kada se to zlo već i desi, u toj našoj nemoći da mu se suprostavimo, gotovo je nestvarno da krvnik ima snage pogledati u vlastito lice prezimajući krivnju i odgovornost. 75 godina nakon Aušvica, u Jad Vašemu, međunarodnom memo-
