Ale ''daj ' garu'' i drugi mazlumi banjalučki Napisao: Mersad Rajić S takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad. (Arsen Dedić) Ima jedan grad koji je im'o sve osobine prave čaršije i kojeg su njezini građani, voljeli, bar ja tako mislim, oni stari građani, birvaktilski. Taj grad još uvijek nosi staro ime, a još starije porijeklo, al' taj grad je im'o i tamnije strane, i poneke zapišane haustore, i prašnjave sokake, čaršinske mahale i njihove mahaljane, lijepo ozeljeneli park i nekakav mali vodoskok u njemu, i lijepo zeleno grmlje i nisko drveće, uokvireno cvijećem. Im'o je grad i vjerske objekte; džamije, crkve obe konfesije, a imali su i židovi svoj hram, a bogme i cigani svoj ''Veseli brijeg''. Im'o je grad i divne mirisne aleje i dva hotela, prodavnice, ''Na-mu'' i ''Ze-mu'', im'o je čaršiju i u njoj kafane, i gostione, i hanove, im'o je i podrume, ali uza sve to im'o je grad i svoje vlastite, gradske mazlume, lude i šerete. A koji to grad postoji a da nije imo, il' da nejma svoje mazlume, lude i šerete, reklo bi se garibe. A ovaj grad ih je oduvijek im'o, i imat će sve dok postoji. Ali, moj grad tog vakta je bila nekako specifična čaršija u pogledu ŠEHER 46 BANJA LUKA
njez'ni' ''lera'' ili ''šereta'',''gariba'' il' ''mazluma'', kako ih je moja majka Senija nazivala. A ''mazlum'' nije ništa drugo nego običan i bezopasan, usto i jako naivan insan, koji nije dav'o mnogo do, nama znani' svakodnevni' životni' obaveza, pa čak nisu držali mnogo do familijarni' odnosa. Nekako im je bilo sve svejedno na ovom dunjaleku. Nisu bili intereščije. Njihov dever im je bio ravan do mora. Svi su oni manje-više bili predmet blage zafrkancije, ismijavanja i neslani' šala u kojima su uvijek, na kraju, stradali ovi naivni i bezazleni mazlumi koji su imali narav blage umiljate ovce.Uza sve to, oni su bili dobroćudni duh jednoga grada, gradske sredine, koji se nikako ne smije zaborav'ti i treba ih ponekad i spomen'ti jer su bili drag' milje svakog grada pa i Banje Luke. Ustaljeni običaji nisu mašili ni banjalučku čaršiju. Uz akšam, svak bi se žurio da svrši započeti pos'o, privatnici da zatvore radnje i krenu kućama natovareni svojim zembiljima. U zembilju su nos'li sve potrepštine za slijedeći dan, ako osvanu živi. Taj trouglasti zembilj, bio je dio tog života, u nekog od kože, u nekog od običnog platna, al' u zembilj se znalo mnogo štošta utrpati. Tu bi stalo meso, ako ga je bilo, nešto povrća, vrući somuni iz pekare Mahmuta Buće, možda i sitni peksimeti od slatka tijesta da se obraduju djeca, a bogami je ponekad zembilj bio i prazan jer se nije ništa zaradilo. Utrpala bi se tu i našlo mjesta za sitnu hediju za čestitu kućen'cu, koja je, kako naš narod vjeruje i kazuje, kućni direk na kojem stoji cijela kuća i život u njoj. Moj otac, Sulejman Rajić - Suljo, bio je jedan od prvi' i poznatiji' kafedžija u Banjoj Luci. Uz druge poznate kafedžije i gostion'čare , ko što su bili Žabo, Esed, Alija Sarač i moj otac je tako, uz mnogo truda, rada i sati provedenih u kafani, hranio svoju peteročlanu familiju. Mnogi od današnji' Banjalučana se ne sjećaju, ali samo da napomenem
