Enisa Osmančević-Ćurić:
BUKOVI I TIHACI Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu. Nastavak iz prošlog broja Ne sjećam se ničega iz rodne kuće. Samo pamtim potočić bistre vode koja se pušila kao ljudski dah na velikoj hladnoći. I oticala kroz dvorište iznad savršeno poredanih oblutaka na dnu. Za tu vodu vezan je događaj od kojeg počinje moje sjećanje. Imala sam nepune tri godine. Kao sve djevojčice bila sam mala čistunica. A zašto i ne bih stalno nešto prala kad je u potočiću topla voda. Jednog dana mi se učinilo da je naš konj za ljuljanje prljav. Bio je bijel, imao je grivu od prave dlake. Kako sam tako malena mogla znati da je preko drvene konstrukcije gips? Zanesena igrom kasno sam primijetila da se konj počinje smanjivati, tanjiti, nestajati u mojim rukama pod vodom. Ja sam mu, zabezeknuta, uplašeno i zbunjeno tepala: – Konjo, konjo, šta ti je... šta ti je... To su prve suze koje pamtim. Ražalostila sam i brata, ali batine nisam dobila. Moj dobri otac je imao lijepu osobinu koju sam, ne naslijedila, već sam je svjesno usvojila. Njegovo pravilo je bilo da se već učinjena šteta ničim ne može popraviti, a najmanje štapom. Od tog događaja počinje i moje svjesno razmišljanje o životu i njegovim vrijednostima. Shvatila sam da je svaka imitacija prevara, i što je vjernija – ostavlja veće razočarenje. Moj konj je bio tako sličan pravom, živom, a istopio se za tren. Iza njega je ostao samo mutan trag i osjećaj podvale. Tek mnogo kasnije, od profesora umjetnosti saznala sam da za tu pojavu u svijetu i živ48 Š E H E R
BANJA LUKA
otu postoji i naziv, a to je – kič. Ali, moj brat i ja nismo dugo tugovali. Uzjahali smo pritke i poskakujući u ritmu galopa uzvikivali: – Điha, ihha, ihha! Kad smo, tako jašući, obišli cijelo naselje, uvjerila sam se da je taj konj mnogo življi, stvarniji. On može biti boje koje god hoćeš, i može ići kuda god zaželiš. Njega ti niko ne može uzeti ni uništiti, jer uvijek se lako nađe neki prut. Nisam ni znala da je to otkriće, ta moja svijest bila je prvi koračić u svijet imaginacije i mašte, u svijet umjetnosti.
Već sam ispričala svoja prva važna otkrića, a nisam vam se još predstavila. Možda se poznajemo iz neke knjige ili čitanke, sa nekog susreta u školi. Ali, kako je namjera ove priče da se još bolje upoznamo, red je da kažem svoje ime. Ja sam: Osoba sa mnogo lijepih osjećanja i želja, prijatelj, drug. „Kakvo hvalisanje!“, pomislićete. Ali, ja sam samo prepisala iz velikog Klaićevog Rječnika stranih riječi i izraza šta moje ime Enisa znači prevedeno sa arapskog na naš jezik. Da znate da mi baš nije bilo lako kada sam to saznala. Dobiti već drugog dana života ime koje toliko obavezuje. Pa sam sjela i dugo se preispitivala. I znate li ko me je spasio? Vi, djeco! Sjetila sam se koliko je bilo lijepih susreta u školama u mnogim gradovima i radosti koju sam vidjela u vašim očima kada bismo se ponovo sreli. Na nekom poetskom času, uz moje i vaše prve pjesme.
