Naši Ukrajinci

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Ukrajinci su se u Bosnu i Hercegovinu počeli doseljavati nakon Berlinskog kongresa 1878., i austro-ugarske okupacije Bosne. Doseljavali su se iz oblasti koje su u to vrijeme takođe bile dijelom Monarhije, a to su dijelovi Galicije (iz današnje Poljske), Bukovine i Zakarpatija (danas dijelovi Ukrajine). Bili su potaknuti na doseljavanje određenim povlasticama, a u skladu sa tada proklamovanom austrijskom politikom naseljavanja slabo naseljenih područja Bosne i Hercegovine. Uz Ukrajince, tada se u Bosnu doseljavaju i drugi narodi Austro-Ugasrskog carstva. Poljaci, Česi, Italijani, Mađari i Nijemci.

Ukrajinci u Bosni i Hercegovini uglavnom se naseljavaju u današnjim opštinama i gradovima: Prnjavor, Derventa, Laktaši, Srbac, Bosanska Gradiška, Prijedor (Kozarac) i Banja Luka. Ukrajinci su se u novoj domovini uglavnom bavili poljoprivredom. Za razliku od domaćeg stanovništva, Ukrajinci su imali naprednije načine i metode kultivizacije zemlje. Sobom su donijeli i željezni plug, što im je omogućavalo dublje oranje i bolju pripremu oranica. Donijeli su i mnoge do tada nepoznate poljoprivredne kulture, kao što su raž, heljda, krompir, hmelj i druge. Počinju se baviti baštovanstvom, što je domaćem stanovništvu takođe uglavnom bilo nepoznato, kao i bavljenje pčelarstvom, pripremanje stočne hrane i slično.

Na popisima, Ukrajinci su se izjašnjavali kao grkokatolici, Rusini, Malorusi i Ukrajinci. Naši Ukrajinci po vjerskom opredjeljenju 98% su grkokatolici. (Ukratko, po obredu su praktično pravoslavci, ali za razliku od pravoslavaca koji imaju svoje vjerske poglavare, grkokatolici su zadržali jedinstvo sa katoličkom crkvom, odnosno prihvataju papu kao svog vrhovnog vjerskog poglavara.) Dva procenta Ukrajinaca u našoj zemlji su pravoslavci, dok je broj katolika neznatan. (Postoji znatna razlika u procentima, kada je riječ o vjerskomo predjeljenju Ukrajinaca kod nas i u samoj Ukrajini.)

Na prvom austrijskom popisu stanovnika iz 1885. godine,u Bosni i Hercegovini je živjelo 163 grkokatolika, da bi dvadesetpet godina kasnije, na popisu iz 1910., taj broj iznosio 8136. U Vrbaskoj banovini, na popisu iz 1931, broj grkokatolika je 8915.

Nakon Drugog svjetskog rata, i stradanja svih naroda, pa i Ukrajinaca, njihov broj u BiH, na prvom održanom popisu (1948.) u novoj Jugoslaviji iznosio je 7883 Rusina. Od tada brojnost ovog naroda u laganom je padu, pa je 1971., popisano 5331 Ukrajinac i 141 Rusin, da bi na posljednjem popisu iz jugoslovenskog perioda, 1991. broj pripadnika ovog naroda u BiH iznosio 3929 Ukrajinaca i 133 Rusina, mada se smatra da je bio veći i da je stvarna cifra iznosila oko 7500 duša.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, 1992., zbog straha, prijetnji, nasilne mobilizacije, odvođenja u logore, rušenja ukrajinskih sakralnih objekata u Prnjavoru i Staroj Dubravi, jedan dio Ukrajinaca, posebno mlađi dio populacije, napustio je svoje domove u Bosni i Hercegovini i

emigrirao u Kanadu, Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapadne Evrope, pa se ukupna populacija pripadnika ove zajednice, koja je u Jugoslaviji, ali i danas, imala status nacionalne manjine, prepolovio. Po popisu stanovnika Bosne i Hercegovine iz 2013., kao Ukrajinci izjasnilo se 2197 osoba.

Svoju nacionalnu i kulturnu samosvojnost, Ukrajinci su njegovali i čuvali u svojim porodicama, crkvama, organizacijama i kulturnoumjetničkim društvima. Pa je recimo tako, upravo kod tokom rata porušene ukrajinske crkve, nekoliko godina ranije, dakle 1990. godine, podignut najveći centar Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini, Kulturno-duhovni centar. I danas se u ovom Centru izvode zabavni, ali i edukativni programi, kao i kursevi ukrajinskog jezika. U kompleksu je smještena i biblioteka sa knjigama na ukrajinskom i ukrajinske literature, kao i ukrajinski etno-monografski-istorijski muzej, u kome su smještene i alatke koje su Ukrajinci donijeli sobom prilikom dolaska u Bosnu i Hercegovinu.

Povodom obilježavanja stogodišnjice ukrajinskog prosvjetiteljstva u Bosni i Hercegovini, u Lišnji, kod Prnjavora, 2008., podignut je spomenik prvoj ukrajinskoj čitaonici i školi na Balkanu.

A, pošto su moji roditelji kao prosvjetni radnici dugo radili u Potočanima kod Prnjavora, bili su nastavnici brojnim generacijama djece iz ukrajinskih porodica, kod kojih smo bili i u gostima, na njihovim slavljima i praznicima. Sa tom djecom sam se igrao i družio, a koja su se razlikovala od nas tek po malo svjetlijoj puti i uglavnom plavoj kosi, kao i po nešto drugačijim prezimenima, nama možda neobičnim, od kojih i danas pamtim brojna: Kuleško, Figurek, Nalesnik, Mazurkijevič, Slobođan, Derenj, Bobrek, Somborski, Pitka, Bojko...

Ukrajinci u Banjaluci borave barem od 1910., kada je i osnovana parohija grkokatoličke crkve koja se protezala od Banjaluke, pa sve do Bosanske Gradiške. U našem gradu, ukrajinska parohija 1930., otkupila je zemljište u današnjoj Srpskoj ulici (Fra Grge Martića), preko puta hotela Talija, u blizini centra grada, u kojoj su podigli i osveštali svoju malu crkvu 1931. Tokom savezničkog bombardovanja Banjaluke 1944., crkva je nažalost porušena. Od 1998., počela je obnova i glavni građevinski radovi na crkvi Hrista Carja, ili Plavoj crkvi, kako su je prozvali građani, završeni su 2010., pa je tako ovaj hram izrastao u jedan od simbola Banjaluke.

Danas u Banjaluci živi 408 osoba koji su se na popisu 2013., izjasnili kao Ukrajinci. Radi se pretežno o starijim osobama, pa je tako i rad KPUU „Taras Ševčenko“ poprilično utihnuo. Pa ipak, Ukrajinci u Bosni i Hercegovini, u svojim porodicama i svojim crkvama, kao i u brojnim udruženjima i kulturnoumjetničkim društvima, njeguju svoj jezik, svoje pjesme, svoje igre i običaje i čine kamen u mozaiku bogatstva različitosti u Bosni I Hercegovini.

Za kraj bih pomenuo nekoliko veoma bitnih i zanimljivih podataka, danas slabo poznatih. Naime, tokom oslobađanja Beograda, u oktobru 1944., pa i kasnije na Sremskom frontu, učestvovao je veliki broj crvenoarmejaca, oficira i vojnilka, a ogromnu većinu, njih čak preko 80% činili su pripadnici ukrajinskog naroda.

I kada pjevamo pjesmu o legendarnom komandantu Savi, poginulom na Sutjesci, mi u stvari pjevamo ne našu partizansku, narodnu pjesmu, već kopiju pjesme o Crvenom komandiru, ukrajinskom legendarnom junaku iz Oktobarske revolucije.

Takođe, moram pomenuti danas gotovo nepoznat podatak, da je svega 79 pripadnika mirovnih snaga iz reda ukrajinskog 240. Specijalnog bataljona, izvuklo nekoliko hiljada Bošnjaka iz enklave Žepa, nakon pada Srebrenice u julu 1995., i spasilo ih gotovo sigurne smrti.

Ukrajinci su mirni, marljivi i čestiti ljudi, ukrajinski narod je iskren i prijateljski svim narodima u Bosni i Hercegovini, a ovaj naš tekst u Šeheru, neka bude i molitva za prestanak agresije i što skoriji mir u Ukrajini.