Čardak ni na nebu ni na zemlji

Jusin Vrbas

Piše: Ozren Tinjić

PRIČA PRVA

Jusu, koji je nedavno zagazio u osmu deceniju života, poznajem skoro dvije decenije, koliko obitavam u Švedskoj. Srećemo se gotovo svakodnevno vozeći se na biciklima, ponekada rano ujutro, a ponekada u kasnim popodnevnim satima. Za Jusu nije bitno kakvo je vrijeme, pa ”makar i ćuskije s neba padale”, jer, kako veli, on mora svakodnevno odvoziti svojih desetak kilometara. Osim onog kurtoaznog pozdrava kada se sretnemo, u prolazu, na par minuta, znalo se dogoditi da se malo odmorimo na klupi. Ukratko protabirimo dnevnopolitička događanja, pokoji sportski susret, dotaknemo se vremenskih (ne)prilika, i to bi, ukratko, bilo sve.

Ovog ranog martovskog i vedrog jutra, zamijetih Jusu kako pokunjeno sjedi na klupi u našem kvartu. Kao da su mu sve lađe potonule i, začudo, bez bicikla! -Šta to bi, Juso? - znatiželjno ga pitam, - pa ne padaju ćuskije!? Gdje je bicikl? -Ma ne pitaj me. Dojadio mi i bicikl i ova Švedska. Doduše, ni koljena više nisu tako čvrsta, kičma se savila a i sve mi se nešto zgutilo. Ustvari, sve ove godine ja samo zavaravam sebe, a, bogami, i sve oko mene. Vozikam ovaj svoj bicikl samo da pobjegnem. Ali, više ne znam od koga i čega! Svake godine, nekako baš u ovo vrijeme, početkom proljeća, sa svojom hanumom planiram kada ćemo i kako u Banju Luku. Godine čine svoje, više nisam za autobusa a avionom se baš ne usudim. Odem dole, ostanem pola godine. A sve isto kao i ovdje. Masa nepoznatog svijeta, a moj Peti kvart se sasvim izmijenio. Divljački izgradio. Nema više ni mojih jarana. Komšije, moji parnjaci iz ”potoka”, poumirale ili zamijenili kuće i odselili u Sarajevo, Travnik, Bihać… Poslije nekoliko dana sve mi dosadi. Učmalo. Potom se vratim u Švedsku, svoju rezervnu domovinu, ”da prezimim” i opet sve isto. Ja sam ti, brate, k`o onaj čardak ni na nebu ni na zemlji! Djeca i unučad, svi se sobom zabavili. Jedni od jutra do sutra rade, drugi idu u škole, došle prve cure i prvi momci i sve ono što neminovno prati mladost. Nas starih kao da i nema. Ma, nema veze, samo da mi je još jednom do Bosne otići, one naše have nadisati, Vrbasa se nagledati i dušu ispustiti, tužno mi besjedi Juso.

Ostajem zbunjen i zatečen, inače ne navikao ovim i ovakvim izljevima gorčine i tuge. I, ni manje ni više, vapajem za domovinom, ili, još bolje rečeno, svojim sokakom, kućom i nekim dragim ljudima kojih više nema ili su negdje daleko. Ipak, kada nekoga srećete skoro svakog dana i spontano steknete o njemu određeno mišljenje, a potom neočekivano čujete ovakav monolog, ne ostavlja vas ravnodušnim. Preostalo mi je jedino da nastavim svojim putem, `nako, da i ja sâm sebe malo zavaravam. U ovom gradu je rođen Ozren

PRIČA DRUGA

Nakon deceniju i po, sticajem tužnih okolnosti, ponovo sam se obreo u rodnoj Tuzli. Osjeti se proljeće a okolna brda pobijelila od silnog behara. Divota. Međutim, vremena imam malo, tek nekoliko sati do polaska noćnog autobusa za Zagreb. Opet, dovoljno da barem nakratko provedem vrijeme sa rijetkom preostalom rodbinom a potom je slijedila kratka šetnja sa dragim prijateljem, Nedimom Alićem, koji je nakon rata zamijenio imovinu i tako, kako ima običaj reći, zamijenio Vrbas sa Jalom! Šta se može, kako naši stari znaju

Tuzlanski trg

reći: Sila boga ne moli! Sjećam se njegovih sinova još iz vremena dok su bili osnovci. Danas odrasli ljudi. -Stariji je u Njemačkoj. Diplomirao je stomatologiju u Sarajevu. Bezuspješno je tražio posao ovdje u Tuzli, Banjaluci, Zvorniku, ma gdje nije. Ali nije odustajao. ”Visio” je na internetu, tražio i tražio i, poput one narodne kako i ”ćorava koka nabode zrno” , pronađe posao u Njemačkoj! Prijavi se, ode, proba i ostane, ponosno mi priča Nedim i nastavlja: -Hebo te, ja se ne bi’ usudio u njegovim godinama. Ali, vidim, prekipilo mu, postao je nervozan, pun mu k..... hohštaplera, bâbinih i tatinih sinova, amidžica i daidžica,veza i vezica. Prelomilo se nešto u njemu. Huja ga uhvatila. Veli mi jednog jutra, dok kafendišemo, kako je sit Bosne i ide kruh potražiti u Evropi jer ovdje za njega nema hajra. Baš kao i njegovoj raji koja je otišla trbuhom za kruhom. Nije želio ni nama biti više na teret, a valja nam odškolovati i onog mlađeg. Danas radi u svojoj struci. Zubar, pripravnik u privatnoj ordinaciji. Eto, neki dan mi ponosno javlja kako mu je šef svojevoljno uplatio 800 eura za tečaj radiologije! I ono najvažnije, već ”priprema teren” za brata koji takođe studira stomatologiju - sa smješkom dodaje Nedim.

SUMMA SUMMARUM

Imao sam, svojedobno, običaj da, kada me dolje oni rijetki Banjalučani upitaju kako je ovdje u Švedskoj, odgovorim: ”Stomak pun a duša prazna!” Oni mi, uglas, odgovaraju kako je tamo obratno! Sada se sve to promijenilo. Baš kao u ove dvije kratke priče. Kao isti novčić sa dva lica. Svako od njih želi ići tamo gdje je bolje, ili barem tako misli. Obadva Bosanci koji čeznu za nečim. Jedan na početku, a drugi na zamaku života. Razumljivo. U BiH danas obitava oko 650 hiljada (!) nezaposlenih, mahom mladih ljudi. Pritom još oko 200 hiljada danas ih radi ”na crno”! Zato me i ne iznenađuje priča o Aliću junioru. A takvih je, nažalost, u našoj zemlji još mnogo. Razumijem i Jusu. Sve se nekako svodi na onu staru priču: Čovjek, kad je mlad, fale mu pare, a kada ostari i ima para, on bi da je mlađi! I hajd` ti sad udovolji ljudima, a baka sa kolačima odavno je prošla. Summa summarum, našu Bosnu, nesumnjivo očekuje sudbina zemlje staraca, umirućih, dok nam mladost, pamet, znanje i vještina bježi glavom bez obzira. Dobro su stari latini znali reći: Ubi bene, ibi patria! (Tamo gdje mi je dobro, tu mi je domovina!)

Svakodnevno prijavljivanje za odlazak iz Banjaluke

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året