Script br. 5 by Script

Script 5/2017

SADRŽAJ BELETRISTIKA Dejvid Greg Dansinan 11 Dejan Aleksić Silazak 91 Iz albuma 92 Memoari zlata 93 Noćni život kuhinja 94 Noćna straža 95 Poseta prijatelju 96 Jastuk 98 Ključevi 99 Dogodi se 100 Dragan Marković Drumarina 101 Darovi 102 Arsenal 103 Ponoć u pčelinjaku 104 Ranjenici 105 Kako umire drvo 106 Brutalno, bukvalno, suptilno 107 Nadomak savršenstva 108 Ekstaza 109 Oskudica 110 Apstraktni akvarel 111 Naknadna pamet 112 Jaje jajetu 113 Zid 114 Lena Ruth Stefanović San nad snovima 115 Suzana Pajović Najamnina 118 Dvadeset dva 119 Tipografsko oblikovanje 120 Mnogotoganečega 124 Enesa Mahmić Vječnik 125 Verona 127 Zakon ponavljanja 128 Dolores 129

Damjan Pejanović Mrtav muzej tako se zove ovaj grad Rebeka Čilović Afrika Put do pakla popločan je dobrim namjerama Sumnjičavi Niče Zašto se ubila Silvija Plat Petar Novaković Svaki drugi Ko hoće Luster Saša Skalušević Skala Izbor Papuče za kraj sveta Kradljivac mita Titanomahija Arhe Mravi Statistika zla Crveni pevac leti ka panju

130 134 135 136 137 138 140 141 142 143 144 145 147 148 149 150

IZBOR IZ NOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Andrija Škare Trenuci 153 Darko Šeparović Proces gorenja 156 Ivana Rogar Veliki majstor 163 Korana Serdarević Taoci 173 Kristian Novak Ciganin, ali najljepši 178 Nenad Stojković Anastiloza 182 Siniša Matasović Ništa ti i taj tvoj Nietzsche ne razumijete o životu 187 Naginjanje 189 Malo o Darwinu 190 Borna 191 Sven Popović Meso 192

ESEJISTIKA Tomas S. Eliot Tradicija i individualni talenat Rolan Bart Smrt autora Ernesto Sabato Borhes Umberto Eko Vječni fašizam

199 208 213 216

POETAE NOVI Valentina Knežević O Forumu mladih pisaca Jana Radičević Latinska riječ za pozdrav Dan je uvijek bio sunčan / za igru Mojih 10 % Pojačalo za fender stratokaster ili dan koji obećava Anatema Anđela Matanović Ptice Želja Barbara Delać Ne govorimo Izgubljeno – nađeno Džem od šipaka Čitaj dalje Nikola Ćorac Jesen Zbunjena Osudiće nas Bojana Maraš Burano Oče moj Rekvijem Ruska šansona Sudnji dan

231 233 234 236 238 240 241 243 244 245 246 247 248 249 250 251 253 255 257 259

Marko Stanojkovski I II III IV Jelena Đurović Plan *** Luka Boljević *** *** *** Milena Radević Potraga Pomorandže Melanholija Krilata pjesma

261 262 263 264 265 266 267 268 269 270 271 272 273

ANTOLOGIJA Aleksandar Sekulić O pacovima Molba Oskara Vajlda Februare ujedinitelju Tavan Ne bije samo mene glas Još uvek mogu Odbacio sam reči Jedno zrno časti Majstori u kući Naša kuća

277 278 279 280 281 282 283 284 285 286

IZNAD HORIZONTA - Bezdomni, poezija žrtava mape Samih Al Kasim Dosadna orbita Razgovor između Klasa kukuruza i Trnove ruže Jerusalima Mahmud Derviš Rodi me opet da mogu znati Ako bih iznova počeo Adonis Žena i muškarac Bejrut u zrcalu

289 290 291 292 293 294

BELETRISTIKA

Dejvid Greg

DANSINAN*

Priznanja Želim da se zahvalim svima koji su učestvovali na radionicama u Pitlohriju 2008. i Edinburgu 2009. Njihov posao u stvaranju oblika predstave bio je neprocjenjiv: Dejvid Ajrland, Tom MekGavern, Ferdi Roberts, Deni Sapani, Samanta Jang, Ramin Grej, Dženifer Blek, Kreg Konvej, Brajan Ferguson, Kiran Hil, Entoni Stračen i Stiven Vajt. Takođe želim da se zahvalim Dr Fioni Votson, Džini O’Hari i Roksani Silbert na pomoći u pripremanju scenarija za produkciju. Dejvid Greg, februara 2010. LICA: SIVARD – engleski general OZBORN – njegov sin MEKDAF – njegov poručnik iz Škotske EGAM – njegov poručnik iz Engleske VODNIK – Engleska vojska GRUIČ – kraljica GRUIČINE SLUŠKINJE ŠKOTSKI VOJNIK DJEČAK IZ ŠKOTSKE MALKOLM – kralj Škotske MEKALPIN MORA KINTAJER LUS – vođe škotskih klanova DJEČAK VOJNIK DJEVOJKA KOJA PAZI KOKOŠKE DJECA ZATVORENICI

Prevod je nastao kao studentska vježba, prevodilac i časopis Script ne ostvaruju bilo kakav profit njegovim objavljivanjem

„Kakva je ovo šuma pred nama?“ Šekspir, Magbet

Replike koje izgovaraju vojnici i strijelci engleske vojske označene su dugačkim crtama –– [Dijalozi u uglastim zagradama se vode na gelskom jeziku.] PRVI ČIN PROLJEĆE Zora. Kiša. Engleska vojska se sprema za bitku. Ukrcasmo se na ušću Temze. Nas dvije hiljade sa Nekolika konja da vitezovi jašu I životinjama koje ćemo usput zaklati. Stajasmo na šljunkovitoj obali Eseksa, Novi među nama bjehu željni borbe, ostali I ne baš, al’ svi smo samo mogli pretpostaviti Šta nas to očekuje. Škotska. Škotska. Gdje smo htjeli postaviti kralja. Ranije ne bijah na brodu, Nikad na takvom, ne na takvom brodu Na takvom moru, gdje huče talasi, Gdje valovi udaraju oko nas, Dan pa noć pa opet dan i mučnina I to svakoga trenutka u strahu I uzbuđenju – u trupu sa saputnicima Pričajuć’ priče prkoseći moru, Gdje poneki pjevahu pjesme, Gdje me jedan nauči kako da se borim Kašikom ‘mjesto mača – smijući se – Smijuć’ se meni – dok oponašam kozu – Al’ svi smo samo mogli pretpostaviti šta nas To očekuje. Rat. I da će neki od nas poginuti. Vremenom naiđosmo na lakše vode Rijeke Fort gdje pristasmo u mjesto zvano Fajf – 14

Koje je divlje naspram Kenta – I tamo postavismo kamp blizu Inkolma I čekasmo dok konačno ne stiže – Sivard Naš komandant – koji saopšti vodnicima Da nas spreme za bitku. VODNIK Ti – –– Gospodine? VODNIK Budi drvo. –– Da, Gospodine! VODNIK Ti, ti i ti – budite rastinje – –– Da, Gospodine! VODNIK Hajde! Treba da budete šuma! Ti – daj mi ptice pijev – –– Gospodine? VODNIK Šta je? –– Je li ovako, Gospodine? VODNIK Šta je to? Hajde, misli. Šta to čini šumu? –– Gospodine? VODNIK Što je u njoj? –– Drveće? VODNIK Drveće da drveće a mimo drveća? –– Ne znam. VODNIK Zatvori oči – Zamisli šumu – prošetaj se njome – osvrni se – šta vidiš? –– Vjetar. VODNIK Šta još? Šta vidiš – dobro pogledaj – šta sada vidiš? –– Jazavce. VODNIK Jazavce, da, i šta još? –– ... –– ... –– ... –– Ništa, Gospodine. VODNIK Upravo – ništa. Dobro. Ništa. Kako izgleda to ništa? –– Kao ništa. VODNIK Ne. Ništa izgleda kao nešto – šta to? –– Tmina. 15

VODNIK Tako je – bravo momče. Šumu čini drveće međ’ kojim je tmina. Nije drveće to što vara oči, već tmina međ’ njime. Svi – na koljena sad i gurnite ruke u močvaru – premažite lica crnim blatom – već ćemo napraviti šumu od vas – hajde! Pripreme se nastavljaju. –– Lord Sivard dolazi, Gospodine. VODNIK Spremite se. Momci postaju šuma. Sivard ulazi sa Ozbornom, svojim sinom pored sebe, i Mekdafom. VODNIK Lorde Sivarde, Mekdafe, Lorde Ozborne. Predstavljam vam – Birnamsku šumu. Šuma, ptica pijev, drveće se miče na povjetarcu, sjenke. Sivard i njegov sin hodaju kroz šumu. SIVARD Gle, Ozborne. Šuma engleske tise, gdje se svaka grana savija i uvrće ali kad se vežu u gustiš – neprobojne su – mač odsiječe jednu, a druga se već vine i zauzme njeno mjesto. Evo – Uzmi granu. Stavi blato na lice. Uzmi moj mač. Ako su ovi momci dovoljno stari za borbu, i ti si. Sivard daje Ozbornu mač. Sjutra, prije nego sunce izađe, opkoliti ćemo tiranina. Očistiće san sa očiju i naći će se, ne u svom krevetu u svome zamku, već duboko usred divlje šume sa engleskim kopljem na vratu. Sunce zalazi. Sivard diže mač. SIVARD Za Dansinan! SIVARD Dansinan i bitku za njega! Engleska vojska se kroz noć približava Dansinanu. Kiša, izmaglica i tmina. Straža je mrtva. Englezi preplavljuju zamak. Soba u zamku. Krevet. Škotski vojnik ispaljuje strijele sa uzvišice.. Obraća se nekome koga ne vidimo; govori gelski.

ŠKOTSKI VOJNIK [Ovo vam je poslednja šansa. Idite sada.] Gruič i Dječak se pojavljuju iz sjenke. Gruič ljubi Dječaka. [Idite sada. Bježite. Bježite.] Dječak istrčava iz sobe. Gruič gleda bitku kroz prozor. Bitka se bliži. Škotski vojnik ostaje bez strijela. [Prekasno je. Zauzeli su vrata.] Sa druge strane vrata čuju se uzvici engleskih vojnika. [Sakrijte se.] GRUIČ [Ne.] ŠKOTSKI VOJNIK [Ubiće vas.] Engleski glasovi dolaze od spolja. –– Čisto. –– Čisto. –– Čisto. Gruič se sakriva. –– Vrata su zabarikadirana. –– Pričekajte. –– Odmaknite se. Škotski vojnik se sprema za napad. U ruci mu je nož. Engleski vojnici ruše vrata. Krvavi su od bitke. Međusobno se posmatraju na trenutak. Škotski vojnik prvi napada. Vojnici ga savladaju i bacaju ga na zemlju. Jedan vojnik ga drži. –– Posjekao mi je nogu Sranje. Aaah. Vojnik zakolje škotskog vojnika. Škotski vojnik umire.. –– Čisto. –– Čisto. –– Čisto. Vojnici – nakon što su ustanovili da je sve čisto – odmaraju. Jedan od njih gleda kroz prozor. –– Gađao je odavde. Mogao je da vidi preko dvorišta. 17

Mogao je slobodno birati metu. Pogledaj ih. Dolje sigurno leži dvanaest mrtvih ljudi. –– Usmrtio bi ih i više da mu nije nestalo strijela. –– Nestalo mu je strijela? –– Gle. –– Zašto se borio? Zašto se samo nije predao? –– Znao je da bismo ga svakako ubili. Posmatraju lûk mrtvog čovjeka. –– Mali je. –– Imao sam ovakav kad sam bio dijete. –– Imao je dobro oko. –– Provjeri hodnik. Vojnici izlaze da provjere ostale djelove zamka. Soba je prazna izuzev vojnikovog leša. Iz off-a: –– Čisto! –– Sigurno! –– Sve čisto! Gruič se pojavljuje iz sjenke. Trči ka vratima. Čuje čovjeka kako stenje i lupa oklopom sa druge strane. Vraća se u skrovište. Egam ulazi. U ruci mu je zabodena strijela. Boli ga. Uočava mrtvog škotskog vojnika. EGAM Škotsko kopile. Šutira ga. Auh. Jebeno škotsko kopile. Ah ah ah ah. Egam sijeda na krevet. Momci! ... Momci! ... Momci! Egam pokušava da ustane. Egam pada. Momenat. Ostali vojnici se vraćaju. –– Ova kula je osigurana. 18

–– Šta sad? –– Bitka i dalje traje. –– Mi smo naše obavili. –– Odmor. Egam zastenja. –– Isuse. –– Ko je to? –– Egam. –– Egam? –– Lord Egam od Egama. –– Je li jedan od naših? –– Jeste. –– Je li mrtav? –– Diše. –– Da vidimo. EGAM Ahhhhhhhh! –– Ne izgleda dobro. –– Gospodine. –– Gospodine. –– Gospodine. EGAM Momci – –– Gospodine. EGAM Moja ruka. Baš me boli. –– Dajte mu piće i izvući ćemo strijelu. EGAM Ne! Ne! –– Gospodine, najbolje je da je izvučemo. EGAM Želim hirurga. –– Što je duže unutra, Gospodine, duže će da boli. EGAM Sačekaću hirurga. –– U redu, Gospodine – samo – napolju leži par stotina momaka koji umiru – otkinutih ruku i nogu i slično. Može se desiti da hirurg neće brzo doći. EGAM Umoran sam. Neopisivo sam umoran. Probudite me kada dođe hirurg. Egam ponovo kolabira. –– Šta da radimo sa njim? –– Veoma je blijed. –– Pustite ga. Vojnici sijedaju. –– Šta se dešava tamo napolju? –– Izgleda da se stvari privode kraju. –– Zar ne bi trebalo da izađemo i pomognemo im? 19

–– Dovoljno smo uradili. –– Dovoljno? –– Pogledaj tamo. Polje je prekriveno mrtvima. Uskoro će sve biti gotovo. Nema smisla da nas još pogine sada. Zauzeli smo zamak. –– Jesmo li pobijedili? –– Tako izgleda. –– Ura! Pobijedili smo! Jebeno smo pobijedili! Prva bitka u kojoj sam ikada bio. Uraa! –– Dobar si bio. –– Jesam li? –– Jesi. –– Gdje je Sivard? Gdje nam je zastava? –– Eno ga tamo – na brdu. –– Šta radi? –– Bori se. –– Ali pobijedili smo. –– I dalje se moramo boriti. Jedan vojnik nalazi srebrni pehar. –– Pogledaj. Jesi li vidio ovako nešto? –– Vrati ga. –– Što? Ima ih još unutra. Gle! –– Ostavi to. –– Zašto? –– Svo blago se skuplja na jedno mjesto i podijeli se kad se bitka završi. –– Znam, ali niko ne mora da zna. –– Ne. –– On te brine? On spava. –– Rekoh - ne. –– Niko ne može da vidi. –– Kad se borba završi biće raspodjela blaga i dobićemo naš dio. U međuvremenu budi srećan. Živi smo. Hajde da uživamo u tome dok još možemo. Vojnici se opuštaju. 20

–– Je li iko primijetio kakve žene? –– Bilo ih je u kuhinji. –– Živih? –– Mrtvih. –– Ah. –– Mora da je neka preživjela. –– Biće žena. –– Znam ali bilo bi dobro da je jedna sad ovdje. –– Pa nije. Egam stenje. –– Nadam se da će prestati da proizvodi taj zvuk. –– Iritantno je. –– Strijela mu je zabodena u ruku. –– Svako je imao strijelu u ruci. –– Ja nisam. –– Imaćeš. –– Kakav je osjećaj? –– Nije toliko loše koliko on pokazuje. –– Zvuči bolno. –– Može i gore. –– Može li? –– Mogao bi biti mrtav. –– Jesi li bio u mnogo bitki? –– Nekoliko. –– Kakva je bila ova? U poređenju sa ostalim u kojima si bio? –– Dobra. –– Zašto dobra? –– Nisam ranjen. –– Tačno. Meni je ovo prva bitka. –– Jesi povrijeđen? –– Ne. –– Dobro je. –– Mislim da je baš brzo prošla. ... Kada sam prelazio most, desilo se da sam samo mahao mačem pred sobom i – nisam čak ni gledao – samo sam – Demonstrira. I bilo ih je dvojica ili trojica koji su se povlačili, ali jedan od njih je krenuo naprijed i iako nisam ni htio - ali sam ga jako udario po ramenu, a moj mač je samo prošao – mora da sam ga pogodio tačno tu i mač je samo uradio – ššššušš – i odsijekao mu ruku. Nisam čak ni htio a ruka mu je samo otpala. Vrisnuo je. 21

–– To je zato što nose samo kožu. –– Je li? –– Samo kožu koriste kao oklop. Jedino poneki nose metal. –– Je li koža gora od metala? –– Zavisi. –– Od čega? –– Živ si. Je li bitno? –– Interesuje me. –– Koža je gora ako se boriš sa čovijekom koji nosi mač sa širokom oštricom. –– Kada je bolja? –– Kada bježiš kroz šumu. Sivard ulazi. Vojnici staju u pozor. SIVARD Voljno. Vojnici ustaju. Je li ovo poslednja kula? –– Da, Gospodine. SIVARD Jeste li je osigurali? –– Osigurana je, Gospodine. SIVARD Ko je ovo? Sivard pogleda ranjenog Egama. SIVARD Egame! Diži se. Posao još nije gotov. Škotski lordovi bježe kroz šumu. Diž’ se! Diž’ se! Egam zastenje. SIVARD Šta mu je? EGAM Moja ruka. –– Strijela, Gospodine. SIVARD Ti – donesi mi piva. EGAM Sivarde. Ranili su me. SIVARD Vidim. EGAM Osjećam se nevjerovatno umorno. SIVARD Bićeš u redu. EGAM Pričao sam momcima. –– Pivo, Gospodine. SIVARD Evo, popij ovo. EGAM Hvala vam. SIVARD Tako je, ispij do kraja. EGAM Tako je hladno. SIVARD Uzmi ovo ćebe. EGAM Hoće li hirurg doći ubrzo? SIVARD Ubrzo, da. 22

EGAM Dobro je. Sivard daje signal Vojnici drže Egama. Sivard siječe oko rane. Čupa strijelu iz Egamove ruke. Egam vrišti. EGAM Kopile! SIVARD Više bola sad, manje bola - kasnije. Egam zajeca. Ti – ti – ti – odvedite ga u kuhinju i izgorite mu ranu. Vojnici odvode Egama. SIVARD Ti – dječače – ostani. Pazi na dvorište. DJEČAK VOJNIK Da, Gospodine. Dječak Vojnik gleda kroz prozor. Sivard skida dio oklopa. Liježe na krevet. SIVARD Šta vidiš? DJEČAK VOJNIK Dim. Mnogo dima. SIVARD Zapalili smo šumu. Otjerali smo ih u brda. Vremenom će naći put nazad do svojih kuća i farmi. Postavićemo novog kralja u Dansinanu, a onda će doći i ljeto - onda žetva i do slijedećeg proljeća biće kao da nikada nije ni bilo bitke. Zapanjiće te kako bitke brzo nestaju. Mekdaf ulazi DJEČAK VOJNIK Odmaknite se, Gospodine! MEKDAF Hej! Mekdaf lako savlada dječaka. SIVARD Prebrzo, dječače. Svaka čast za dobre namjere ali evo ratne lekcije za tebe: zapamti lice svoga generala. Mekdafe. Mekdaf pušta dječaka. MEKDAF Žao mi je. SIVARD Gdje je rana? MEKDAF Na prsima. SIVARD Može li biti da je došlo do greške? MEKDAF Ne. SIVARD Hvala ti. Možeš ići. Idi. Mekdaf izlazi. Trenutak. DJEČAK VOJNIK Gospodine, da li želite da i ja odem? 23

SIVARD Ne. Ostani. Dječak Vojnik sijeda kraj Sivarda. Dječak Vojnik posmatra, možda čak i pokušava da oraspoloži Sivarda. Sivard drži dječaka. Gruič napušta skrovište. Staje pred Sivardom, na vidjelo. Dječak Vojnik je uoči.. DJEČAK VOJNIK Hej. Dječak Vojnik je zgrabi. Sivard izvlači mač. GRUIČ Skidaj se sa mene! DJEČAK VOJNIK Ugrizla me je! SIVARD Odupire se jer je držiš. ... Pusti je. Dječak Vojnik je pušta. Ona ustaje. SIVARD Ženo, vaš zamak je pao. ... Razumiješ li? ... Ja sam Sivard. Ja sam Engleska. Govoriš li engleski? GRUIČ Da. SIVARD Kako ti je ime? GRUIČ Gruič. SIVARD Gruič. Gruič, koji posao obavljaš ovdje u Dansinanu? GRUIČ Posao? SIVARD Koje je tvoje mjesto ovdje? GRUIČ Moje mjesto ovdje je kraljica. Velika sala u Dansinanu. Malkolm na prijestolu. SIVARD Rekao si mi da je mrtva.. MALKOLM Jesam li? SIVARD Rekao si mi da je poludjela i umrla. MALKOLM Mmm. SIVARD Rekao si mi da je tiranin izgubio podršku vođa i da nema nasljednika – da je njegova kraljica u ludilu umrla, te da ti se narod neće suprostavljati, već da ćemo vjerovatno naići na brzo i opšte prihvatanje tvoje vlasti što nam je šansa da zavedemo red i mir. 24

To si rekao. MALKOLM Da. SIVARD Pa – nije mrtva. MALKOLM Izgleda. SIVARD Nije ni luda, čak. MALKOLM Ne. SIVARD Lagao si. MALKOLM Sivarde – ima nešto što treba da ti kažem, ako dopuštaš – nemoj misliti da skrećem sa teme, ima nešto bitno što bi trebalo razjasniti prije nego nastavimo. Nazvati me lažovom u Škotskoj je jako neprihvatljivo – ako – ovdje u Velikoj Sali, na primjer – bi me čovjek nazvao lažovom, morao bih reagovati nasilno – takva optužba bi bila – kao što i jeste – pitanje časti – i mi u Škotskoj obično rješavamo taj problem tako što vodimo računa, ne samo da ne lažemo, već i da budemo veoma oprezni u načinu na koji govorimo i slušamo. Na primjer – ako se u Škotskoj kaže „Izgleda da je neko umro“ mi se uhvatimo za riječ „izgleda“ – „izgleda“ – jer, naravno, ta riječ čini razliku. Nervira li te to? Glupo je i unosi tenziju u svaki razgovor, pa ljudi treba da okolišaju umjesto da samo preskoče gluposti i opišu stvari onakvim kakve jesu – ali eto – tako je kako je – dakle – prije nego nastavimo – upitao bih te – Sivarde, da li me – zaista – samo da bismo razjasnili– nazivaš lažovom? SIVARD Ne. MALKOLM E, to je olakšanje. SIVARD Shvatio sam da je kraljica mrtva. MALKOLM Izgleda da si pogrešno shvatio. SIVARD Izgleda. MALKOLM Mmm. ... Naravno sve bi bilo lakše da je mrtva. SIVARD Šta? MALKOLM Pa, dok god je živa, neće biti sloge. SIVARD Mislio sam da si rekao da su vođe samo čekali da dođeš i staneš na vlast prije nego ti se zakunu i krunišu te. MALKOLM Sivarde – mogu li da pitam – misliš li da nastaviš da insistiraš na doslovnosti? „Ti si rekao“ – „On je rekao“ – zvučiš kao dijete. SIVARD Izvinjavam se. Izgleda da nisam dobro shvatio situaciju sa kraljicom. Takođe nisam dobro – očigledno – shvatio ni situaciju sa neskladom. 25

Postoji li još nešto u Škotskoj o čemu bi moja shvatanja mogla biti pogrešna? MALKOLM Znam. Znam. Prilično je smiješno, zar ne? Kralj sam ove zemlje, a čak je ni ja ne razumijem. Ponekad mislim da je moguće roditi se u njoj, provesti cijeli život ovdje, izučavati je, preputovati je uzduž i poprijeko, a da, opet – kad bi neko pitao da je opišeš – sve što bi se moglo reći o njoj, bez straha da će ispasti kontradiktorno, jeste – „Hladna je“. SIVARD Postoji li još nešto o trenutnoj situaciji u Škotskoj o čemu bi moja shvatanja mogla biti pogrešna? MALKOLM Jedna stvar. SIVARD Koja? MALKOLM Kraljica ima sina. Mekdaf vadi mapu Škotske. Pokazuje Sivardu političku situaciju u zemlji. MEKDAF Postoji mnogo klanova i porodica, ali ove dvije strane su samo srce Škotske – Alba na zapadu i Mora na sjeveru. SIVARD Malkolm je Alba – MEKDAF Malkolm je MekAlpin koji su prva kraljevska loza Alba. SIVARD A tiranin je bio Mora? MEKDAF Ne. Kraljica je iz klana Mora. Tiranin je bio iz klana Mal. SIVARD Izvini, izgubio si me. MEKDAF Evo ovdje. Klan Mal je mali i često se bori na strani Argajla, koji su Mora, ali istorijski Malova prošlost pripada Albi – po rodu. SIVARD Šta to znači? MEKDAF Znači da je tiranin došao niotkuda. Njegova moć je pripadala kraljici. Kraljica je najstarija princeza Mora. Ona je ta kojoj je klan vjeran i njenu moć će naslijediti njen sin. SIVARD Tiranin je bio uzurpator. Došao je niotkud i ubistvom zauzeo tron. Sigurno da sin uzurpatora nema legitimno pravo na prijesto. MEKDAF Da – samo što tiraninov sin nije tiraninov sin. SIVARD Šta? MEKDAF Tiraninov sin je sin kraljičinog prvog muža. Njen otac je udao prvo za princa Alba, sa ciljem da ujedini cijelu Škotsku pod jednom krunom. Gruič je tome princu rodila sina – zakonitog nasljednika. Ali onda je došao 26

tiranin iz Mala i ubio dječakovog oca. Tiranin je oženio Gruič i postao kralj. Usvojio je dječaka. Dječak je zakoniti nasljednik. SIVARD Koliko su sada jaki Mora? MEKDAF Imaju utvrđenja tu i tu. U Ranoku i klisurama stoje uz More – južno, u klisuri Lion, narod je u savezu sa Albama – oni su MekAlpinov rod ali ne i njihovi prijatelji – međusobno su se ubijali i tome slično. Na istoku se nalazi Angus gdje je zemlja plodna ali nema bogatstva a izgleda ni mudrosti, tako da Angusi obično čekaju dok ne utvrde koja je strana moćnija prije nego li joj se priključe – SIVARD Mi smo moćnija strana. MEKDAF Zasad. MEKDAF Evo – Stratspej je moj – imam dvije sestre koje su tamo udate – Saderland je sa Morama. Ovo su takođe moji posjedi, ovi u Fajfu – ali ovdje, ovdje i ovdje – opkoljen sam kompletnim porodičnim stablom Mora. SIVARD Znači ovo je naše – ovdje i ovdje su svi na kraljičinoj strani. MEKDAF Da. SIVARD I ostali na Malkolmovoj. MEKDAF Nije tako jednostavno. SIVARD Zašto? MEKDAF Nisu svi koji su protiv kraljice na Malkolmovoj strani. SIVARD Malkolm je novi kralj. On ovdje može stvoriti stabilno kraljevstvo zasnovano na miru i opštem prihvatanju zakona – i vremenom će ujediniti More i Albe i Male i Anguse i koga god i što god i gdje god. Malkolm će stvoriti novi poredak gdje svi djelaju zajedno zarad zajedničkog interesa kraljevstva. MEKDAF Stvoriti takav poredak zahtijevalo bi veoma veliku vojsku i veoma mnogo vremena.. SIVARD Postoji li drugi izbor? MEKDAF Ubiti kraljicu. Okačiti joj glavu na kolac u dvorištu zamka. Staviti tačku na to. * Gruič sjedi sa tijelom starog kralja. Gruičine služavke pjevaju tužbalicu. Sivard gleda. 27

GRUIČ Bio je dobar kralj. Vladao je petnaest godina. Prije njega bilo je kraljeva i kraljeva ali ni jedan od njih nije mogao vladati više od godinu a da ga ne ubije neki već vođa. Ali moj kralj je izdržao petnaest godina. Moj kralj je bio jak. SIVARD Tvoj kralj je ubio tvoga prvoga muža. GRUIČ Da. SIVARD Izgleda kao da ti to ne smeta. GRUIČ Zamolila sam ga da uradi to. SIVARD Je li uvijek radio ono što mu tražiš? GRUIČ Uglavnom. SIVARD Gdje ti je sin? GRUIČ Ne znam. SIVARD Je li ovdje sakriven? GRUIČ Ne. SIVARD Znaš da ću ga tražiti. GRUIČ Pobjegao je. Sada je već u brdima. Ne znam gdje. SIVARD Je li živ? GRUIČ Da. SIVARD Kako znaš? GRUIČ Da je mrtav – došlo bi do mene. SIVARD Ali nemaš dokaze. GRUIČ Živ je. SIVARD Gruič, ja nemam spora sa tobom. Došao sam ovdje da postavim Malkolma za kralja kako bih osigurao sjevernu granicu Engleske. Moj posao je da sagradim novo kraljevstvo, ne da smirujem stare razmirice. Znači sada treba da očistim prošlost. Treba da iskorijenim i očistim sve bivše tvrdnje i – Tako će postojati šansa da stvorimo ravnopravan mir u Škotskoj u kojem će svaki klan prosperirati – uključujući i tvoj. Nova vlada se ne može sagraditi preko starih rana. GRUIČ Šta želiš od mene? SIVARD Želim da se odrekneš sinovljevog prava na prijesto. GRUIČ Moj sin nema pravo. Moj sin jeste kralj. To nije stvar u kojoj on ima izbora. Moj sin je moj sin. Moj sin je sin njegovog oca. Otac moga sina je mrtav. Moj sin je kralj. SIVARD Šta bi uradila – da si na mom mjestu? 28

GRUIČ Da sam na tvom mjestu ne bih bila ovdje. Da sam na tvom mjestu bila bih kod kuće i čuvala svoju zemlju. Ne bih se borila za zemlju nekog drugog čovjeka. Čovjeka previše slabog i korumpiranog da zadrži sopstvenu zemlju. SIVARD U interesu Engleske je da u Škotskoj bude mir. GRUIČ Bio je mir. Dok vi niste došli. Idite kući. Ne traćite više vaših engleskih života ovdje. Idite kući dok vas ne otjeramo kući. SIVARD Gruič, ne pitam te za uslugu. Dajem ti šansu. Tvoj sin luta onim brdima kao prosjak. Ako položiš zakletvu Malkolmu, on može dobiti još titula, još zemlje. Mogao bi postati biskup Argajla. Mogao bi biti na sigurnom. Ti bi mogla biti na sigurnom. Škotska bi mogla imati mir. GRUIČ Mjesec bi mogao izlaziti danju i mogli bismo govoriti da je noć. Sunce bi moglo izlaziti noću i mogli bismo govoriti da je dan. Moj sin bi i dalje bio kralj. SIVARD Je li gotovo žaljenje? GRUIČ Da. SIVARD Moji ljudi će odnijeti tijelo tvoga muža u Ajonu. Sahraniće ga tamo. GRUIČ Naš običaj je da ja idem sa njim na brod i budem pored njega. SIVARD To nije moguće. GRUIČ Treba da idem sa njim. SIVARD Ne. Žaljenje je gotovo. Dvorište zamka. Vojnici unose tijela u dvorište zamka i polažu ih u redove. –– Lester. Lester. Ne znam. Eseks. Kambrija. Njukasl. Jork. Jork. Jork. –– Mislim da ovaj nije naš. –– Da vidimo. –– Ne – nije naš. 29

–– Kent? –– Kako znate da nije naš? –– Po kaišu. –– Izgleda isto kao moj. On izgleda maltene isto kao ja. –– Koliko ih još ima? –– Još nekoliko polja. –– Donesite još jednu turu. Odnose kolica kako bi ih ponovo napunili tijelima sa polja. Vojnici odmaraju. Sivard i Mekdaf ulaze. –– Gospodine. SIVARD Gdje je Ozborn? –– Tamo, Gospodine. Sivard hoda kroz redove tijela. Nalazi tijelo svoga sina. SIVARD Moj sin. Trebalo je da ostanem sa njim. MEKDAF Sad je sa tobom. SIVARD Hvala ti. MEKDAF Sivarde. Ozborn je poginuo za dobru stvar. Ali ta stvar je nedovršena. Daj da se ja pobrinem o tiraninovoj kraljici. Malkolm to ne može. Ako bi je Malkolm ubio, to bi zahtijevalo osvetu. Daj da ja to uradim. A onda ćemo naći sina. Skriva se negdje u blizini. Ubrzo ćemo ga uhvatiti. SIVARD I njega ubiti? MEKDAF Neka se na meni svete. SIVARD Ne. Već je i previše krvi proliveno. Dječače! –– Da, Gospodine. Odvedi moga sina. Sahrani ga sa ostalima. Označi to mjesto kamenom kako bih mogao kasnije da ga pronađem. –– Da, Gospodine. SIVARD Mora, Alba. Mekdafe – Više nisu važne – ove – stvari. Ono što je sada važno je razum. Ono što je sada važno je pravda.

* Velika sala. Malkolm na prijestolu. Sivard ulazi. MALKOLM Je li mrtva? SIVARD Ne. MALKOLM Oh. SIVARD Zašto bi pomislio da je mrtva? MALKOLM Samo sam mislio da se razboljela. SIVARD Dobro je. MALKOLM U redu. SIVARD Ona je pod mojom zaštitom. MALKOLM Što predlažeš da uradimo sa njom? SIVARD Ja ne predlažem ništa. ... Predlažem da ostavim na tebi da odlučiš šta raditi. MALKOLM Je li to mudro? SIVARD Kad kažem ti – mislim na Škotsku. Ti si Škotska. Mekdaf i ja ćemo posjetiti svaki klan u zemlji – obići ćemo ih sve i saslušaćemo ih. Saznaćemo šta žele i onda, kada ih budemo shvatili, pozvaćemo ih ovdje na razgovor. MALKOLM Razgovor. SIVARD Pozvaćemo ih u parlament ovdje u Dansinanu. Naći ćemo saglasnost. Pustićemo Škotsku da odluči o sudbini njene kraljice. Tada, i tek tada, ćemo te proglasiti kraljem. Neospornim. Sivard se sprema za putovanje. SIVARD Egame! EGAM Da, Gospodine. SIVARD Nađi smještaj za vojnike. Napravi popis blaga u zamku. Pronađi stoku. Napravi garnizon u Dansinanu. Reci vojnicima da ćemo se zadržati u Škotskoj malo duže od očekivanog.

DRUGI ČIN LJETO Engleska vojska se smjestila u Dansinanu. Cijelog ljeta – ako se to ljetom može nazvati – Marširali smo preko zemlje – ako se to zemljom može nazvati – Od kuće do kuće – da jedemo – Ako se to jelom može nazvati – sa vođama svakog klana. Od klana do klana marširali smo svakog dana I u svakom mjestu dobijali oštre poglede A uzvratili bismo osmijehom – znate – zbog djece, I pružali im šake pune oraha – Al’ nikad nisu uzimala I uv’jek bi se krila iza žene A oči žene gorjele bi ka nama. I treba nešto da gori svakako jer, majko, Ne znam jesi l’ čula, ali u Škotskoj je hladno! Ne osjetiš hladnoću dok je ne Osjetiš u vazduhu i u krevetu i u noćima ovdje Pa su dobrodošle oči koje gore ili bilo što drugo Samo da te zagrije tokom dugih marševa. Kad pomisliš da će u sljedećem selu bit’ Vatre – ognjište da nas zgrije – al’ ne – Samo hladan, vlažan vazduh i oči žena. Počeli smo se pitati kakva je ovo zemlja Gdje sve što je normalno u Engleskoj – Ljeto, zemlja, kuća, krevet – na primjer – U Škotskoj – bilo bi napravljeno od vode – Jedno se nauči ovdje – da ništa nije čvrsto. Pogledaš u zemlju i procijeniš I skočiš, odjednom se nađeš do struka u blatu, Misliš da te šumsko tle može podnijeti, Misliš da je tamo jezero, Ali prvo je blato a drugo je kamen. I kako god hodao – povrijedićeš se. Dakle, majko, reci ovo svima dječacima koje sretneš, Ako kažu da ih šalju kod nas na sjever – Reci im ovo – reci im – moj sin kaže, u Škotskoj, Uvjek pazite gdje gazite.

Sala ispunjena svima vrijednim predmetima iz zamka. Vojnici donose još stvari u sanducima.. EGAM Mrzim ovu zemlju. Jedan komplet drvenih tanjira. DJEČAK VOJNIK Jedan komplet drvenih tanjira. EGAM Bog nije namjeravao da ljudi žive ovoliko sjeverno, znaš. Jedna tapiserija sa slikom šumskog predjela. DJEČAK VOJNIK Jedna tapiserija sa slikom šumskog predjela. EGAM Znam da ne bi trebalo da nagađamo šta je Bog namjeravao, ali jedan pogled sve govori – Da je Bog htio da ljudi žive ovoliko na sjeveru, dao bi nam krzno. Četiri bačve – nekakvoga piva. DJEČAK VOJNIK Četiri bačve piva. EGAM Naravno, Škoti jesu dlakavi. Jedna Biblija. DJEČAK VOJNIK Jedna Biblija. EGAM Ali to samo nije dovoljno objašnjenje. Mora da gaje neku drugu vrstu toplote unutar sebe. Četiri srebrna pehara. DJEČAK VOJNIK Četiri srebrna pehara. EGAM Kivnost. To je to. Komplet šolja od jove. DJEČAK VOJNIK Komplet šolja od jove. EGAM Njihova kivnost ih grije. Čak i kada je toliko hladno da su mi se muda skupila tik uza dupe. To što nas ne vole grije tu kopilad. To je ono što što me izluđuje. Mrze nas a sve što mi samo činimo da je toj nezahvalnoj izdajničkoj kopiladi prijatnije. Sedam ćebadi koja smrde na pse. DJEČAK VOJNIK Sedam ćebadi koja smrde na pse. EGAM Ja čak ne bi ni trebalo da sam ovdje znaš. Nekoliko pasa. DJEČAK VOJNIK Nekoliko pasa. EGAM Nekoliko konja. DJEČAK VOJNIK Nekoliko konja. EGAM Trebalo je da budem sveštenik. Četiri kreveta. DJEČAK VOJNIK Četiri kreveta. EGAM Trebalo je da budem sveštenik i da se predam Bogu negdje na nekom ostrvu. Dvadesetak vreća brašna.

DJEČAK VOJNIK Dvadesetak vreća brašna. EGAM Mir i tišina i popločani putevi. Hrana iz bašte parohije. Deset koža punih vina. DJEČAK Deset koža punih vina. EGAM Vina iz vinograda parohije. Žene. Jedan srebrni svijećnjak. DJEČAK Jedan srebrni svijećnjak. EGAM Trebalo je da budem sveštenik Ali moj otac je insistirao – bori se – U Škotskoj je rat – idi i osvoji vilu. Petnaest vreća ječma. DJEČAK VOJNIK Petnaest vreća ječma. EGAM Osamnaest vreća ovsa. DJEČAK VOJNIK Osamnaest vreća ovsa. EGAM Koja je svrha? Koja je jebena svrha? Tebe pitam. Dječače? DJEČAK VOJNIK Gospodine? EGAM Tebe pitam? DJEČAK VOJNIK Šta me pitate, Gospodine? EGAM Koja je svrha biti živ? DJEČAK VOJNIK Ne znam, Gospodine. EGAM Svrha života je da preživiš – da probaš da ostaneš što duže živ i iskoristiš koliko god imao vremena i koje god metode da učiniš to putovanje što ugodnijim. Ostati živ i živjeti ugodno. To je svrha života. A to su takođe dvije najteže stvari za uraditi kad provedeš ljeto jebeno ratujući u Škotskoj. SIVARD Egame. EGAM Sivarde. Vratili ste se. SIVARD Opet se žališ, Egame? EGAM Ne, Gospodine. Samo – radim popis. SIVARD Dječače – idi vani i čuvaj vrata. Dječak vojnik izlazi. Kakav je inventar? EGAM Radim na njemu, Gospodine. SIVARD Kolika je vrijednost zasad? EGAM Pet sanduka punih škotskih novčića. Šest zlatnih svijećnjaka. Dvanaest srebrnih pehara. Dvanaest srebrnih tanjira. 34

SIVARD Samo dvanaest? EGAM Da, Gospodine. SIVARD Možda jedu iz drvenih. EGAM Ili su sakrili ostatak. SIVARD A životinje? EGAM Konji, psi. Krave, ovce, guske, kokoške. SIVARD Koliko? EGAM Ne znam. Nekoliko. SIVARD Koliko tačno – koliko gusaka? Koliko ovaca? Koliko kokošaka? EGAM Normalna količina. SIVARD U brojevima, Egame. EGAM Želite da brojim stoku? SIVARD Sve moramo da brojimo, Egame. Nećemo krasti. EGAM Vojska mora jesti. SIVARD Mi moramo jesti, a moraju i Škoti. EGAM Moramo platiti vojnicima i – SIVARD Platićemo vojnicima i nahranićemo ih, ali Škotima treba riznica. EGAM Da. Mislim obično, Gospodine, vrši se raspodjela i – Vojnici neće dugo izdržati na hrani i vodi bez uzbuđenja. SIVARD Škoti misle da smo ovdje kako bismo ih potčinili. Naš je posao da im dokažemo suprotno. Nećemo uzimati ni žene ni zlato i nećemo uzeti ni jednu zvijer više nego što nam treba. Učinićemo da nam vjeruju. Razumiješ? EGAM Da, Gospodine. SIVARD U redu. Kako ti je rame? EGAM Boli. SIVARD Uskoro ćeš se opet boriti. EGAM Ne bih rekao, Gospodine, stvarno boli. SIVARD To je mala rana dobijena u dobru svrhu. Nosi ožiljak ponosno, Egame. Neki su izgubili i više. Nevolja izvan pozornice. Dječak vojnik ulazi. DJEČAK VOJNIK Gospodine – izvinite – neće – ne mogu Čekajte. Samo sačekajte, Isuse. Izvinite. 35

Gruič ulazi. SIVARD Gruič. GRUIČ Neugodno mi je. SIVARD Žao mi je što to čujem. GRUIČ Želim svoju odjeću. Želim svoj krevet. I želim svoje sluškinje. SIVARD Upravo sam se vratio sa puta, Gruič. Ako je u pitanju tvoj način života siguran sam da će ti Egam pomoći. GRUIČ Sigurna sam da neće. SIVARD Narediću da ti donesu nešto odjeće. GRUIČ Ne želim „nešto“ odjeće, želim moju odjeću. Uzeli su moju odjeću. SIVARD Kako misliš – „uzeli“? GRUIČ Dva sanduka puna moje odjeće su nestala iz moje sobe. SIVARD I misliš da su ih uzeli? GRUIČ Pa nisu odšetali. SIVARD Ko ih je uzeo? GRUIČ Tvoji vojnici su ih uzeli. SIVARD Šta bi moji vojnici radili sa tvojom odjećom? GRUIČ Kraljičinom odjećom. SIVARD Šta bi moji vojnici radili sa kraljičinom odjećom? GRUIČ Ne znam. Šta bi tvoji ljudi radili sa kraljičinom odjećom? SIVARD Žao mi je što to čujem. Vratite se u vaše odaje a ja ću reći da potraže nestale predmete. GRUIČ Neće morati dugo da traže. Kovčeg na kojem sjedite. To je kovčeg sa mojom odjećom. Sivard gleda u Egama. EGAM Ćebad i zavjese. SIVARD U ovome kovčegu su ćebad i zavjese. GRUIČ U njemu je moja odjeća. ... Otvorite ga. Otvaraju kovčeg. U njemu je kraljičina odjeća. GRUIČ Jesi li htio da je nosiš? SIVARD Šta je ovo? GRUIČ Je li to engleski običaj? EGAM Sad se sjećam. Jedan od momaka – ga je donio – izgleda slično – ostalim – sličnim kovčezima – reći ću momku da ga vrati. SIVARD Da li još nešto nedostaje? GRUIČ Pehar. 36

SIVARD Je li to neki važan pehar? GRUIČ Moj otac mi ga je dao kada sam se rodila. Na njemu je ugraviran grb moje porodice. Tri zmije koje proždiru mjesec. SIVARD Imamo li pehar? EGAM Nije u inventaru, Gospodine. SIVARD Pokušaćemo da ga nađemo. GRUIČ I želim svoj krevet. SIVARD Imaš krevet. GRUIČ Želim svoj krevet. Želim da budem u svojim odajama – ne u sobi u zadnjem dijelu zamka gdje ste me stavili – i želim svoje sluškinje. SIVARD A kad bi imala tvoju odjeću i tvoju šolju i tvoje odaje i tvoje sluškinje i tvoj krevet – da li bi ti bilo ugodno? GRUIČ Da. EGAM Gospodine – Malkolm je insistirao na tome da bude u sobi u zadnjem dijelu zamka. SIVARD Premjestite je. Možda više nije kraljica. Ali je i dalje žena – i ovo je i dalje njena kuća i mi smo njeni gosti u njoj. Pobrini se za to, Egame. EGAM Da, Gospodine. SIVARD Ti – dječače – idi sa njom i budi njen čuvar. DJEČAK VOJNIK Da, gospodine. Gruič izlazi sa Dječakom vojnikom. * Velika sala. Vojnici unose blago. Malkolm gleda dobra. MALKOLM Je li ovo moje? SIVARD Ovo pripada riznici. MALKOLM Mojoj riznici. SIVARD Riznici Škotske. MALKOLM Mojoj. Ja sam i dalje Škotska. Nijesam li? SIVARD Nadam se da je tako. MALKOLM Kako vam je bilo na putu? SIVARD Dobro. MALKOLM Kako su nam vođe? SIVARD Imaju žalbi. 37

MALKOLM Nije ni čudo. SIVARD Postoji puno zavada koje treba smiriti. Ali ako istrajemo mislim da možemo stvoriti sliku svijeta za koju će svi složiti da je valjana. MALKOLM Stvori sliku izdaje. Svi bi se složili sa njom. SIVARD Malkolme, tvoj položaj je jak. Kraljica nema onoliko podrške koliko misli da ima. Neki od vođa Mora govore o kompromisima. MALKOLM Ne vjeruj im ni riječi. Oni su muve u njenoj mreži. Ništa se ne kaže u Škotskoj a da ona nije upoznata sa time. SIVARD Ako ispoljava želje kroz njih onda hajde da joj vjerujemo na riječi. MALKOLM Možda bi mogla da pojede nešto. SIVARD Šta? MALKOLM Bolesnu jegulju. Pokvarenu kokošku. Malo stakla. SIVARD U našem je interesu da Gruič bude živa i da joj bude ugodno. MALKOLM Primijetio sam da si je premjestio u druge prostorije. SIVARD Rekla je da joj nije ugodno. MALKOLM Pauk. SIVARD To je smiješno. MALKOLM Je li? SIVARD Ona je jedina osoba u Škotskoj koja ima moć da smiri ovu razmiricu. Smirena razmirica za mirno kraljevstvo. MALKOLM Mirno kraljevstvo je kraljevstvo u kojem su svi mrtvi. SIVARD Nije tako u Engleskoj. MALKOLM Divna Engleska. Bilo bi mi drago da sam ostao u Engleskoj. Sviđa mi se način na koji ljudi u Engleskoj govore. Volio sam da lovim u onim prostranim hrastovim šumama. Volio sam engleske pse i konje. Sviđalo mi se to što u Engleskoj niko nije htio da me ubije. Vrlo je malo zadovoljstva za mene time što sam u Škotskoj. Vrati mi Englesku i neka neko drugi dobije moj novac. SIVARD Novac nije tvoj. MALKOLM Vidio sam dim. SIVARD Dim?

MALKOLM Juče, dok sam se vraćao iz Dankelda. Nije bilo nikakvog incidenta? Ikakvih novosti o dječaku? SIVARD Ne. Jedna od naših patrola je našla dvojicu tiraninovih poručnika kako se kriju u nekoj štali u selu. Bili su naoružani i izgledalo je da su se spremali da naprave zasjedu. Spalili smo štalu. Mrtvi su. MALKOLM A farmer? SIVARD Koji farmer? MALKOLM Čovjek čija je bila štala. SIVARD On je na sigurnom. MALKOLM Dobro je. ... Je li on jedan od mojih? SIVARD Ne znam. MALKOLM Mmm. Samo – ako je jedan od mojih vjerovatno je trebalo da se žrtvuje za mene kad su došli tiraninovi ljudi – zar ne? Umjesto što ih je sakrio u štali. SIVARD Vjerovatno su mu zaprijetili. Vjerovatno nije imao izbora. MALKOLM Da. Ipak. Ako si jedan od mojih . . . to za sobom nosi određene obaveze. SIVARD On je starac. MALKOLM Moji treba da se vide kako me brane. Sama pojava toga je prilično značajna. Ako jedan od mojih ne uspije da me odbrani i ja ga ne kaznim zbog toga onda izgledam slabo. SIVARD Izgledaš milosrdno. MALKOLM Mmm. SIVARD U svakom slučaju, trebalo bi da je dovoljna kazna to što smo mu spalili štalu. MALKOLM Mora da misliš da smo prilično svadljive sorte. Mi Škoti. SIVARD I Englezi se svađaju. MALKOLM Sivarde – podigao sam se u Engleskoj – u tim predivnim hrastovim šumama gdje je sve osunčano i šume su pune divljih veprova i jelena i stolovi su krcati pivom i mesom – ali mi smo kamen, močvara, šuma i jezero. Ja sam vezan za svoje. Ako me jedan od mojih ne brani do smrti – onda – a igrom slučaja ne sviđa mi se ovakav pogled – ali eto – taj čovjek mora umrijeti.

SIVARD Šta ako ovaj čovjek nije jedan od tvojih? Šta ako je iz drugog klana? MALKOLM U tom slučaju ne bi bilo problema. Ako je iz drugog klana očekuje se da će sakriti svoje. U ovoj situaciji bi možda bilo i dobro biti milosrdan. ... Je li iz drugog klana? SIVARD On je farmer, koji je živ, koji ima porodicu koja će sada moći da radi za tebe i da ti služi i plaća porez i – MALKOLM Je li jedan od mojih? SIVARD Neću ubiti čovjeka zato što je postupio razumno. MALKOLM Naravno. Naravno. U pravu si. Žao mi je, Sivarde, moraš mi oprostiti, ponekad zaboravim. Razmišljanje u ovoj zemlji je toliko puno zamki i toliko se mora okolišati, da ponekad zaboravim da drugi način razmišljanja uopšte postoji. Dobro. Radi šta ti misliš da je ispravno. Uradiću sve što je u mojoj moći da ti pomognem. Sivard izlazi. Malkolm razgovara sa nekoliko svojih ljudi. MALKOLM Donalde. DONALD Gospodaru. MALKOLM Pošalji dvojicu ljudi. Nađite ovog čovijeka. Ubijte i njega i njegovu porodicu i podijelite njegovu imovinu ostalim seljanima. Malkolmovi podanici uzimaju oružje i odlaze. * Gruičine sluškinje pripremaju kraljičine nove odaje. Egam ulazi. EGAM Izvinite, moja Gospo. GRUIČ Egame. Šta želiš? EGAM Samo sam htio da provjerim da li vam je sada ugodno. GRUIČ Za sada. EGAM Da li imate sve što vam je potrebno – odjeću – stvari? GRUIČ Da. EGAM Pehar koji ste pomenuli. Srebrni pehar. Našao sam ga. Egam joj pokazuje srebrni pehar. GRUIČ Gdje si ga našao? 40

EGAM Ja sam ga uzeo. Ja sam uzeo vašu odjeću. Ne da bih je nosio već da bih dao vojnicima da je odnesu ženama i kćerkama. Uzeo sam ove stvari jer smo pobijedili. Razumijete. Sivard želi mir. Ali ja želim novac. Samo želim da znate kakav sam. GRUIČ Hvala ti. EGAM Želim da vidite da ću biti iskren prema vama. GRUIČ Bićeš iskren prema meni – po pitanju činjenice da si nepošten. EGAM Ako oboje znamo kakvi smo, možda možemo pomoći jedno drugome. Znam da vam nije milo što smo ovdje. Ni nekima od nas nije milo što smo ovdje. Bilo kako bilo ovdje smo i treba da sredimo tako da nam boravak ovdje bude što ugodniji moguće. Egam joj daje srebrni pehar. GRUIČ Zna li Sivard da si ovdje? EGAM Ne. Problem kod Sivarda je to što je dobar čovjek. Vrlo je teško pregovarati sa dobrim ljudima. GRUIČ Ti nisi dobar čovjek. EGAM Ne. GRUIČ Šta želiš? EGAM Želim siguran put do pijace da moji ljudi mogu trgovati. Želim da se moji konvoji ne napadaju. GRUIČ Šta mi nudš zauzvrat? EGAM Šta želite? GRUIČ Da li bi izdao svoju stranu? EGAM Zavisi od toga što mislite pod „izdao“. GRUIČ Malkolmovi ljudi traže moga sina. Želim da bude odveden na sigurno u Lion klisuru. EGAM Zar vam ne bi bilo milije da vaš sin ima škotskog čuvara? GRUIČ Ne mogu vjerovati nikome. Bolje je da je sa engleskom patrolom. Tvoji ljudi nemaju razloga da ga izdaju a Malkolm ne bi imao razloga da posumnja. Odvedite ga na sigurno i moji ljudi će vas pustiti da nesmetano trgujete. EGAM Gdje je on? GRUIČ Neko od mojih će te odvesti k njemu. 41

EGAM Kako da ga prepoznam. GRUIČ Nosi znak moje porodice. Tri zmije koje proždiru mjesec. Vraća mu pehar. GRUIČ Za tebe. Odnesi ga na pijacu. Dobićeš dobru cijenu za njega. Smatraj to gestom dobre volje. * Veče u dvorištu zamka. Engleska vojska kolje stoku. –– Kasapin kaže da je konačno pronašao dvorsko stado tamo negdje u šumi. –– Oh – –– Bili su ga sklonili dok se odvijala borba. –– Pošteno. –– Ali maloga pastira su ubili u bici pa niko nije znao gdje su krave. Čovjek bi pomislio da će ostaviti pastira sa stadom, zar ne? –– Da. –– Ali kasapin kaže da će prije biti da su rekli – trebaju nam svi za bitku – ti, dječače, evo ti koplje – i sljedeće što se desilo jeste da je jedna naša strijela pronašla dječaka – a onda imamo i mrtve žene svuda po kuhinji i vremenom naš kasapin ulazi i nalazi jednu koja i dalje ima jezik u glavi i kaže – DOBRO, KUČKO, GDJE JE STOKA! – i ko god bio, taj polu-živi – ona ne zna – a onda se kasapin naljutio – PROKLETA BILA, JEBENO ZNAŠ, RECI MI – i onda ovaj polu-živi – ko god bio – ne govori engleski i sve je svakako u kumbulju, i – zatim je nastupilo pokazivanje i dranje, i – tako je prošla nedjelja dok kasapin nije našao stoku, i stvar je u tome što su sve to vrijeme krave samo sretno tumarale šumom debljajući se – smiješno. –– Nije toliko smiješno. –– Što se desilo sa polu-živom ženom? –– Ne znam. ... ... –– Neću vam više pričati priče. –– Zašto? –– Niste dobra publika. –– Kako si mrzovoljan. 42

–– Gladan sam. –– Treba mi jebačina. –– Nije baš da gladujemo. –– Ne ako se broji jedenje govana. –– Nisu govna – to nije u redu – samo je čudno. –– Hrana za konje. –– Ovas. –– Večeras krava, doduše. Sa kravom ne može da ne valja. –– Ne znam. –– Otprilike se samo ispeče. Što može da ne valja? –– Nešto će već biti. Neće biti krava, već škotska krava i imaće ukus govnave vode. Nešto mora biti. Ili će imati komadiće nečega u sebi. –– Škotskog ječma. –– Ima previše komadića kamenja u njemu. –– Nešto već neće biti u redu. Pometnja. Neki sabornici dovode ranjenog vojnika u dvorište. –– Što se dogodilo? –– Patrolirali smo. –– Kroz šumu blizu rijeke. –– Napali su nas. –– Mnogo njih. –– Čekali su. –– Sredili su Toma. –– Spustite ga. –– Gdje? –– Bilo gdje – –– Ne u krv. –– Sav je u krvi, nema veze. –– Aaa Bože, muka mi je. –– Da vidimo. –– Njegova noga. –– Da vidimo. –– Možda mu možemo pomoći. –– Diše. –– Gle. –– Što? –– Pogledaj ovo. –– Uhhh. –– Ovo nisam nikad vidio. –– Prsi su mu rasporene. –– Diše li? 43

–– I dalje diše. –– O, sranje. –– Što da radimo? –– Jadni Tom. Ranjenik vrisnu. –– MAJKO! Tišina. –– Ubijte ga. –– Šta? –– ‘Ajde! ––‘AJDE! Ubijaju ranjenika. –– Što buljite? Očistite ovo. Očistite ovo i nazad na klanje. Vojnici čiste za lešom. –– Kakva zemlja. –– Krši i govnava voda i hrana je sranje. –– Da se zapitaš zašto smo ovdje. –– Da se zapitaš zašto želimo ovo mjesto. –– Da se zapitaš zašto ih boli kurac. * U Gruičinim odajama sluškinje spremaju piće iznad kazana. Pjevaju dok rade. Dječak vojnik posmatra. DJEČAK VOJNIK Je li istina da jedete bebe? GRUIČ Bebe? DJEČAK VOJNIK Kažu da jedete bebe. GRUIČ Kažu da Škoti jedu bebe? DJEČAK VOJNIK O – ne – mislim – GRUIČ Šta misliš? DJEČAK VOJNIK Pitao sam da li je istina da vi jedede bebe? GRUIČ Ja? DJEČAK VOJNIK Da. GRUIČ To kažu? DJEČAK VOJNIK Kažu da bi vaš muž – GRUIČ Da bi moj muž šta? DJEČAK VOJNIK Kažu da bi ubijao ljude i kad ih ubije, on bi... GRUIČ Da? DJEČAK VOJNIK Uzeo njihove žene – I da, kad bi imale bebu – GRUIČ Šta? 44

DJEČAK VOJNIK Kažu da bi vam je dao – i da biste je vi pojeli. GRUIČ To kažu? DJEČAK VOJNIK Da. GRUIČ To što kažu – DJEČAK VOJNIK Da. GRUIČ Je istina. DJEČAK VOJNIK Isuse. GRUIČ Zar nikad nisi jeo meso od bebe? DJEČAK VOJNIK Ja – ne. GRUIČ Zar u Engleskoj ne jedete meso od beba? DJEČAK VOJNIK Ne – makar ne u Kentu. GRUIČ Trebalo bi da ga probaš. DJEČAK VOJNIK Ne bih rekao. GRUIČ Prelijepo je. Veoma meko. DJEČAK VOJNIK To je lijepo pjevanje. Lijepo pjevaju, zar ne. Vaše dame. Divno. Šta je to? ... Koja je to pjesma? GRUIČ To nije pjesma. DJEČAK VOJNIK Šta je to? GRUIČ To je kletva. DJEČAK VOJNIK Kome? GRUIČ Tebi. DJEČAK VOJNIK Oh. GRUIČ Popij ovo i pretvorićeš se u pticu. DJEČAK VOJNIK Sigurno. GRUIČ Odleti kući. Gruič nudi Dječaku vojniku šolju vrelog pića. Šta je? Zar ne želiš da ideš kući? Sivard ulazi. SIVARD Gruič. GRUIČ Šta? SIVARD Jedan dječak je mrtav. Vani – van ovih odaja – odmah. Dječače – vodi je. GRUIČ Dječače – stani! Šta se dešava?

SIVARD Jedan dječak je mrtav. Tamo – u prašini u dvorištu zamka. U stočijim iznutricama i blatu. Dječak. Mrtav. Ubili su ga ljudi koji su nosili tvoje boje. GRUIČ Moje? SIVARD Znala si. GRUIČ Šta sam znala? SIVARD Uputila si ih na našu patrolu. GRUIČ Kako? Sivarde, ja sam ovdje zatvorenica. Kako bih zaboga ja mogla da znam šta se to dešava tamo u šumi? SIVARD Pitala si me da te premjestim u drugu sobu. GRUIČ Zato što sam htjela da se vratim u svoj krevet, da. SIVARD Kroz ovaj prozor možeš da vidiš svaki put kada se kapija otvori i svaki put kada patrola krene i možeš vidjeti u kojem pravcu jašu. GRUIČ Imam pametnijeg posla od špijuniranja tvojih ljudi. SIVARD Vidjela si da su krenuli i onda si poslala signal. GRUIČ Kako? SIVARD Ne znam – Odsjajem sa ogledala. Riječima pjesme. Odjećom koju nosiš pri prozoru. U ovoj zemlji sve može da sadrži poruku. GRUIČ Sivarde – Zašto bih ja to uradila? Ja sam pod tvojom zaštitom. Ti si trenutno jedino što stoji između mene i smrti od ruke jednog od Malkolmovih ubica. Bilo bi ludo od mene da se ponašam na način zbog kojeg bi izgubio povjerenje u mene. Rat je u ovoj zemlji ali taj rat je između Malkolma i mene. Mene ne zanima Engleska. SIVARD Neko obučen u tvoje boje je ubio jednog od mojih. GRUIČ Pripišite ovo kraljičinoj mudrosti, Sivarde. Da želim da se ubije engleski dječak – što ne želim, ali da želim – zar ne mislite da bih rekla sluškinjama da u signalizacionu pjesmu ubace – „Uradite to – a kad budete radili to – uradite to noseći Malkolmove boje“? Naravno da ste ljuti, Sivarde, imate pravo na to, prevareni ste. Ali ne sa moje strane. Zapitajte se: kome bi odgovarao vaš gnijev ka meni? Ko bi želio da budete toliko gnijevni na mene da želite da me ubijete? Ko? 46

SIVARD Dječak je mrtav. GRUIČ Znam. Znam. Sivardov gnijev nestaje. Prijetnja nestaje. SIVARD Poslali su me ovdje da vratim mir i pokušavam da odradim taj posao najrazumnije moguće. GRUIČ Znam. SIVARD A tamo leži mrtvi dječak. Svaki dječak koji pogine, ja to osjetim. Svaki dječak koji pogine sa bilo koje strane, ja to osjetim. GRUIČ Znam. SIVARD Znate li? GRUIČ Znam. Trenutak. SIVARD Žao mi je. Nije trebalo da vas uznemiravam. Molim vas... Oprostite na upadu. Sivard kreće da odlazi. GRUIČ Sivarde. Ostanite. Pričajte. SIVARD Ne – najbolje je da odem. GRUIČ Zašto? Pričali ste sa ostatkom Škotske. Pričajte sa mnom. Sluškinje su podgrijale nešto vina. Pijte. Gruič zahvata nešto vina kutlačom. Sipa u šolju. Nudi Sivardu. DJEČAK VOJNIK Gospodine! SIVARD Šta je? DJEČAK VOJNIK Gospodine – to piće je kletva. Pretvoriće vas u pticu. SIVARD Šta to pričaš? DJEČAK VOJNIK Rekla mi je. GRUIČ To je čarobni napitak. Ja jedem bebe. Pije vino. GRUIČ Mmm. Krv. Nudi piće Sivardu.

SIVARD Dječače, idi. Nađi Egama. Reci mu da povede patrolu u selo i sazna sve o zasjedi što su ljudi vidjeli. Reci mu da mi podnese izvještaj nakon toga. Idi. Dječak vojnik odlazi. Sivard uzima piće. SIVARD U kakvu pticu? GRUIČ Šta vi mislite? SIVARD Ja mislim u sokola. GRUIČ Ja mislim u kukavicu. Da stvarate dom u tuđem gnijezdu. Sivard pije. Provjerava da li se pretvorio u pticu. SIVARD Još sam tu. GRUIČ Zasad. Sjedite. Dojadilo mi je da budem vještica. Dojadile su mi kraljice i narednici. Dojadilo mi je da budem zatočena u ovoj sobi. Sivarde, nemam više valjanog društva u Dansinanu. Vi ste gost u mojim odajama. Hajde da se na trenutak pretvaramo da nismo neprijatelji već samo ono kako trenutno izgledamo. Muškarac i žena koji piju vino. I koji razgovaraju. Ništa više od toga. Sivard sijeda na krevet. Gruič sijeda pored njega. GRUIČ Nešto nije u redu? SIVARD Ne. GRUIČ Da li nešto želite? SIVARD Ne. GRUIČ Šta je? SIVARD Krevet. Tapiserije. Sluškinje. Nisam navikao na ovo. GRUIČ Vi ste lord od Nortamberlenda. Mora da vam je ugodno u vašem zamku. SIVARD Moj zamak je prazan. GRUIČ Zar nemate sluškinje? SIVARD Ne. GRUIČ Vi ste poput moga muža. SIVARD Jesam li?

GRUIČ On je bio vojnik. Volio je šatore, vatre i polja. Nije volio dvorove i kraljeve. SIVARD Ali vi volite. GRUIČ Volim da budem kraljica. Zašto se smiješite? SIVARD Iskreni ste. GRUIČ Jeste li očekivali nešto drugo? SIVARD Ne. GRUIČ Dajte mi vašu ruku. SIVARD Zašto? GRUIČ Dajte da vam gledam u dlan. SIVARD Zašto? GRUIČ Okupirate mi zemlju. Želim da vidim vašu budućnost. Sivard oklijeva. SIVARD Ova dokumenta su državna tajna. Prvo mi pokažite vaš. GRUIČ Nemam šta da sakrijem. Pruža mu ruke. Šta vidite? SIVARD Ne znam. Šta god da je, napisano je jezikom koji ne umijem pročitati. GRUIČ Pokušajte. SIVARD Bijelo. Snijeg. GRUIČ Sad ja. Sivard joj pruža svoje ruke. Ona ih uzima. SIVARD Šta? GRUIČ Borba. SIVARD Šta još? GRUIČ Ništa više. Trenutak. SIVARD Vaš dodir je nježan. GRUIČ Da li vas to iznenađuje? SIVARD Ne. GRUIČ Da li ste zamišljali moj dodir? SIVARD Da. GRUIČ Zamišljali ste moj dodir i ja vas sada dodirujem. SIVARD Možda bi trebalo da budemo oprezni. GRUIČ Zašto? SIVARD Šta bi vaš narod rekao da vas vidi sada? U šaci Engleske kao pitoma ptica. 49

GRUIČ Koja ptica? SIVARD Soko. GRUIČ Sokoli nikada nisu pitomi. Samo pažljivo biraju saveznike. SIVARD Gruič – Jesu li tvoji ljudi ubili mog vojnika? GRUIČ Ne. SIVARD Jesi li im ti izdala naređenje? GRUIČ Moji ljudi znaju šta želim i bez mojih riječi. SIVARD Šta želite sada? GRUIČ Mislim da znate. Sivard kreće da je poljubi. Ona mu dozvoljava. Ljube se. Povlače se. GRUIČ Da li stalno ovako tretirate neprijatelje? SIVARD Nikada prije nisam sreo neprijatelja poput vas. GRUIČ Poput mene? SIVARD Koji me je ostavio zatečenog. GRUIČ Zatočen. SIVARD Oboje. GRUIČ Ahh! Vješti ste sa riječima, Sivarde, priznajem vam to, ali za mene – Zavesti čovjeka na engleskom – to je kao plesanje u drvenim cipelama. SIVARD Jeste li me zavodili? GRUIČ Izgleda da jesam. Ponovo se ljube. Ponovo se povlače. GRUIČ Ne moramo biti neprijatelji, Sivarde. I sam si rekao da između nas nema zavade. Malkolm je slab i podmitljiv čovjek. On nije kralj. Zašto ne mogu ja biti engleski saveznik u Škotskoj? Spoj vašu moć sa mojom. SIVARD Kako? GRUIČ Nemaš ženu, Sivarde. Nemaš dom. Oženi mene. SIVARD Možda stvarno jesi vještica. GRUIČ Vještica nisam ali kraljica Škotske jesam. A ako me oženiš. Možeš biti kralj. SIVARD Je li to moguće? GRUIČ Da li osjećaš moj dah na svojoj šaci? 50

SIVARD Da. GRUIČ Živi smo. Sve je moguće. Sve. Gruič ljubi Sivarda. On joj uzvraća. Sluškinje navlače zavjese kreveta. Sluškinje pjevaju. * Dva strijelca ispaljuju strijele u tapiseriju. –– Ima da pogodim tu ženu tačno u sisu. –– U sisu, cijeniš? –– Cijenim. –– U redu. –– Dragi Bože, molim te da ako pogodim ovu ženu u sisu, da... da večeras dodirnem sisu. Jedan strijelac ispaljuje. Drugi strijelac gleda. –– Pravo u sisu. Hvala ti, Bože. –– Čiju sisu? –– Kako misliš, čiju sisu? –– Čiju sisu želiš da dodirneš večeras? Zanima li te bilo koja stara sisa ili neka određena sisa? –– Ne pratim te, Edvarde. –– Na primjer. Bog bi lako mogao reći: evo ti krpelj da te zagrize za tvoju sisu večeras, Tome, a onda bi ti raščešao tvoju ružnu dlakavu sisu i pomislio – prokleti krpelj – a Bog bi rekao – e pa, Tome, ti si takao sisu – ja sam svoj dio dogovora ispunio. –– Ne vjerujem. –– Ja vjerujem. –– Mislim da Bog ima više – ima dublje – ima veće stvari na umu nego – mislim da Bog zna na što sam mislio kada sam tražio da taknem sisu – mislim. –– Hrabra je stvar tražiti nešto od Boga. Neće učiniti da ti bude lako. –– Mislim da nije naumio da me prevari. –– Ne? –– Ne. –– Pustio te je da završiš ovdje. U ovom šupku od zemlje. 51

–– Ipak. Mislim da shvata da ako sam zaglavio u ovom šupku od zemlje da je sasvim razumno od mene to što mu tražim da malo ublaži situaciju sa malo diranja sise. –– Sise, sise, sise. –– Šta je? –– Sav ovaj razgovor? Imaš li neku – vreba li to neka žena? –– Ne. –– Žena u toj tvojoj glavi? –– Pa. –– Ko? –– Djevojka koja čuva kokoške. –– Slatki mili Isuse. –– Znam. –– Sad mi sve ima smisla. Znači.. ono što pitaš Boga jeste – hoće li te pustiti da se večeras dočepaš djevojke koja čuva kokoške. –– I upravo je rekao da hoće. –– Ali je li? Evo – tražićemo pojašnjenje. Lovčev kurac. Ciljaću lovčev kurac. Dragi Bože – ako pogodim lovca u kurac to znači da će Tom taći sisu djevojke koja čuva kokoške, ako promašim, to znači da će Tom dodirnuti nečiju drugo sisu – na primjer, svoju. –– U redu. Drugi strijelac ispaljuje. –– Butina. –– Sranje. –– Izvini. –– Ovo je prilično razočaravajuće. –– Ipak – sačekaj – to ne znači da se nećeš dočepati sise neke druge zgodne žene. –– Pretpostavljam.. –– I – takođe – ništa u tome što nam bog govori ne kaže da nećeš dodirnuti dupe djevojke koja čuva kokoške. –– Znam, ali – –– Večerašnji događaji pružaju isto mogućnosti koliko je zvijezda. –– Ipak. Cijele nedjelje joj gledam u sise. –– Ajde zamisli želju sad. Šta da ciljam. –– U lice ovoga maloga. –– Lice maloga. Dobro. –– Pravo u usta. 52

–– Dragi Bože, molim te da ako pogodim ovoga maloga u usta da... –– Šta? –– Da dodirnem sisu djevojke koja čuva kokoške. –– Kopile. Drugi strijelac ispaljuje. Pogađa usta maloga. –– Bog nam šalje prilično jasnu poruku, druže moj. –– Ti si na redu. Prvi strijelac diže luk. –– Koja je tvoja meta? –– Hristov šešir. –– Šta tražiš? –– Pravdu. Strijelac cilja. Egam ulazi. Strijela je uperena direktno u Egama. EGAM Isuse! –– Izvinite, Gospodine. EGAM Mogli ste – trebalo je da – da pustite glas upozorenja. –– Izvinite. EGAM Jasan uzvik. –– Izvinite. EGAM To je do strijela. Ne volim ih – nakon mog – –– Izvinite, Gospodine. EGAM Evo – evo vam novac od prethodnog puta. Imam još jedan posao za vas. –– Gospodine? EGAM Okupite četvoricu i nađite djevojku koja čuva kokoške. Ona će vas odvesti do njenog ujaka. Idite sa njom kroz šumu. Ona zna put. Kada stignete tamo, ujak će vam dati da se pobrinete o škotskom dječaku. Prepoznaćete ga jer ima tetovažu – tri zmije i mjesec. Ispratite dječaka i starca do Lion klisure. Ostavite ih kod tise u Fortingalu. Vratite se do sjutra i neka niko ne sazna za ovo putovanje. Kao i obično. –– Da. Djevojka koja čuva kokoške? EGAM Da. –– Mogu li ja da to odradim? Volio bih da ja to uradim. EGAM Ne – za tebe imam drugi posao. –– Koji? EGAM Đubrivo. Uzmi đubrivo iz štale i stavi ga u kolica. Prodaj ga za koliko god mogneš. 53

–– Đubrivo? Sranje. Želim pravdu. Prvi strijelac ispaljuje. Promašuje. Sranje, Bože! Što se desilo sa pravdom? * Jutro. Sivard i Gruič zajedno u krevetu. Gruičine sluškinje, pored kreveta, spremaju hranu. SIVARD Šta to govore? GRUIČ Samo razgovaraju. SIVARD O čemu? GRUIČ Doručku. SIVARD Ne volim da budem u prisustvu ljudi koji razgovaraju u tajnosti. GRUIČ Mogao bi da naučiš naš jezik. SIVARD Vaš jezik se teško uči. GRUIČ Milo nam je što je tako. SIVARD Zašto? GRUIČ Vaš engleski jezik je kao alatka za obrađivanje drveta. Sivard. Zdravo, do viđenja, to drvo je zeleno, Jednostavno. Jezik vojnika da zarobi svijet u riječi. Uvijek pokušava da opisuje. Gomilaj riječi na drvo i vremenom ćeš me natjerati da vidim drvo kao i ti. Odavno smo odustali od vjerovanja u opise. Naš jezik je šuma. SIVARD Nauči me. Gruič govori. GRUIČ [Možda već govoriš naš jezik. Govoriš li?] SIVARD Šta si rekla? GRUIČ Pitala sam te da li razumiješ šta govorim? SIVARD Kako se kaže „da“? GRUIČ [Ne.] SIVARD [Ne.] GRUIČ Da. SIVARD Pitaj me ponovo. 54

GRUIČ [Možda već govoriš naš jezik. Govoriš li?] SIVARD [Ne.] Gruičine sluškinje se smiju. Tvoje sluškinje mi se smiju. GRUIČ Žao mi je. SIVARD Gledaj kako se smiješiš. Smiješiš i smiješ meni. Ko od nas zapravo pokorava a ko je pokoren? GRUIČ Oh, ti pokoravaš. SIVARD Je li? GRUIČ Ti si napao moju zemlju. Uzeo je. Uništio je. Palio. Silovao. I sada sam ja tvoja zatočenica. Da sa mnom postupaš kako želiš. Gruičine žene se smiju. SIVARD Rugaš mi se. GRUIČ Vjeruj mom smijehu kad ga čuješ, Smijem se samo sa muškarcima koji mi se sviđaju. SIVARD Šta ako ne budem čuo tvoj smijeh. GRUIČ Smijaću ti se iza leđa. SIVARD Vođe dolaze na parlament. Moramo biti spremni. GRUIČ Oni mogu čekati. SIVARD Treba da idem. GRUIČ Treba. Da. Idem. Tvoje riječi zvuče kao kad debeli čovjek hoda na štule. Postoji ples odlaska – Sivarde. Pokušaj da naučiš korake. SIVARD Pogledaj se. Prelijepa ptica. Zarila si kandže u moje zglobove. GRUIČ Onda mi skini okove, i pusti me da nađem plijen. Ljube se. SIVARD Sad te moram otjerati. Sivard se diže sa kreveta. Oblači se. Vođe škotskih klanova i njihove pratnje stižu u Dansinan za okupljanje. Pokloni se razmjenjuju. Protokoli se posmatraju. MEKDAF To je Ros – on nosi boje Mora – to je znak zato što mu More ne vjeruju već neko vrijeme. Vidiš kako grli 55

Golspija? Golspi je takođe sa klanom Mora. Pogledaj – poljupci – lagani smijeh. SIVARD Prijatelji su. MEKDAF Ne vjeruju jedan drugome. SIVARD Šta? MEKDAF Da vjeruju jedan drugome ne bi bilo potrebe to da dokazuju. SIVARD Ti to znaš? MEKDAF Da. SIVARD Onda – ali – ako je tako očigledno, onda – MEKDAF Ovo je dokazivanje tebi, ne meni. Sad pogledaj tamo – to je Meknil. On dolazi sa ostrva. Vidiš kako se izdvaja. Poslati su u ime Meklauda i Lordovine Ostrva. SIVARD Trebalo bi da se predstavim. MEKDAF Ne. SIVARD Ali on je ambasador. MEKDAF Meknila su zapravo poslali kao glasnika zato što svi znaju da Kol – Meklaudov brat – boravi sa ženom u Stirlingu. Kol je trebalo da bude ovdje ali Meklaud je poslao Meknila. To je odbijanje. SIVARD Odbijanje kome? MEKDAF Tebi. Ostrva pokazuju da je njihov glavni saveznik Norveška, a ne Engleska. Žele da znaš koliko si nebitan. To je njihova poruka. SIVARD Ali nisam – ne kapiram poruku. MEKDAF Nebitno je hoće li poruka stići, bitno je da je poslata. SIVARD Kada se ja obraćam? MEKDAF Prozvaću te na kraju. SIVARD Ko govori prvi? MEKDAF Malkolm. Parlament se okupio. Gruič ulazi. Svi gledaju u nju. Sijeda. Malkolm ustaje. MALKOLM Pogledajte se. Dosado. Svaki put kad pokušam da postanem uzbuđen mogućnošću da ću vladati ovom zemljom istina se ušunja i ugasi svaki plamen strasti koji su moja patriotska osjećanja mogla potaći i opet mi je srce hladno. Svi ste vi lopovi. Lopovi i sinovi lopova. Kojima su majke kurve. Ne želim da vas uvrijedim ovime – osim ukoliko istina vrijeđa. 56

Ovo je zemlja kakvom ste je vi stvorili. Upravo sam se vratio u nju. Ako me učinite kraljem obećavam vam samo jednu stvar – potpunu iskrenost. U tom duhu, nudim vam sljedeće. Vladaću u potpunosti u skladu sa mojim interesima. Što se tiče mojeg obraćanja pažnje na vas to će biti kako bih odmjerio tačno koliko mogu da vam uzmem prije nego što pokušate da mi naudite. Periodično ću i po svom nahođenju nasilno postupati prema nekima od vas – kako bih održao opšti red u zemlji. Neću se opterećivati poboljšanjem zemlje ili stanjem njenih običnih ljudi. Neću poboljšati trgovinu. Održavaću vojsku samo da bih vas potčinio svojoj volji. Što se tiče stranih moći predaću se bilo kom ponižavanju kako bih održao prijateljstvo sa Engleskom. Ima i dobrih stvari. Volim da plešem. Tako da mislim da ću održavati velike plesove. Volim muziku i pjevanje tako da kad vas posjetim u vaših nekoliko zamkova možete očekivati da ćete se dobro provoditi mnogo dana zaredom. I najvažnije od svega, ne morate traćiti ni minut vaših hladnih noći pitajući se da li imate moju milost. Nemate je. Sada i uvijek. MEKDAF Zahvaljujemo se Malkolmu na govoru. Govorio je jasno i saslušali smo ga. Sada pozivam MekAlpina iz klana Alba da govori za svoj narod. SIVARD Nije se baš proslavio. MEKDAF U redu je. Većina vođa ne govore engleski. Oni koji govore znaju da se šali? SIVARD Zašto bi se šalio o svom kraljevanju? MEKDAF Da bismo znali da govori istinu. SIVARD Šta je onda – šala ili istina? MEKDAF Oboje. Ne brini. MekAlpin ustaje da govori. MEKALPIN Škotske vođe znaju u kom sam položaju, nema potrebe da govorim ono što već svi znamo tako da ću se umjesto toga obratiti Engleskoj. Nema više starog tiranina ali njegova kraljica je i dalje živa. Ova žena na rukama nosi krv bezbroj naših ljudi. Ova žena je iskoristila svako moguće sredstvo u njenoj mogućnosti da vlada našom zemljom. Dođemo ovdje po57

zvani i vidimo ne samo da je živa, već je ugodno smještena u Dansinanu pod zaštitom Engleske. Govorim u ime Alpina i Saterlenda i Tejna i ljudi Angusa i Kraljevstva Fajf. Došli smo ovdje da kažemo – postavite Malkolma za kralja i prihvatićemo to ali u Škotskoj neće biti mira dok god kraljica ostaje u Dansinanu. MEKDAF Hvala ti, MekAlpine, što si govorio u ime svog naroda. Govorio si jasno i saslušali smo te. SIVARD Nije ostavio puno prostora za kompromise. MEKDAF Dovoljno je prostora. SIVARD „Neće biti mira dok god je kraljica u Dansinanu.“ Nedvosmisleno je. MEKDAF Sve zavisi od definicije riječi. SIVARD Kojih riječi? MEKDAF „Mir“, „kraljica“, „ostaje“ i „Dansinan“. MORA Pogledajte nas. Na poziv engleskog narednika. Je li ovo što je Škotska sada? Pokušajte da nas vidite kao sto će nas naša djeca vidjeti kada se u budućnosti osvrnu na ovaj dan. Bili bi poniženi. Trebalo bi da nas je sramota što klečimo pred napadačem, ali izgleda da više nema stida u nama. Kraljevski rodoslov se prenosi preko kraljice na njenoga sina. Gdje god bio – u kojoj god se pećini ili zamku krio – kraljičin sin je zakoniti kralj i branićemo ga do smrti. MEKDAF Hvala, Mora. Govorio si jasno i saslušali smo te. Poslednji govornik kojega pozivam je lord Sivard koji će govoriti u ime Engleske. SIVARD U Škotskoj se ratuje već dugi niz godina. Na svakoj strani postoje oni koji su ranjeni i svi oni žele da osvete te rane i svaki čin osvete se kažnjava drugim činom osvete i ako sada ne uradite ništa povodom toga rat će se nastaviti dok više ne bude živih u Škotskoj i sve što je ostalo budu planine i prazna zemlja i kivnost koja visi nad njom. Posljednjih mjeseci sam putovao cijelom zemljom i govorio sa vama. Znam da ima onih koji ne mogu prihvatiti kraljičinog sina za kralja. Znam da postoje oni koji nikad neće prihvatiti Malkolma za kralja. Tako da Engleska predlaže brak. Da se kraljica uda za Malkolma. Da kraljičin sin bude Malkolmov nasljednik. Da se dvije velike škotske kuće ujedine. MEKDAF Šta kaže Malkolm na ovo?

MALKOLM Pa... Malo sam zatečen. Ali. Impresioniran. O, Engleska, dovitljivija si nego što sam mislio. MEKALPIN Bi li Engleska sprovela tu nagodbu? SIVARD Sproveli bismo je. MEKALPIN Da li je ovo nagodba koja najviše odgovara Engleskoj? MEKDAF Šta strana Mora kaže na ovo? MORA Sestro. Jesi li znala za ovu ponudu? GRUIČ [Ne.] MORA [Šta da kažem?] Tišina. MEKDAF Ponuda iznešena kraljici je jasna. Šta kažete? GRUIČ Prihvatam. MEKDAF Škotska je odlučila. Spremimo se da slavimo vjenčanje. Svira se muzika. Gruič napušta salu. Sivard je prati. SIVARD Nisam imao izbora. GRUIČ Ni ja – izgleda. SIVARD Ovako će biti mir. Sad si – makar – ponovo kraljica. GRUIČ Nikad nisam ni bila ne-kraljica. SIVARD Ne. GRUIČ Sramota te je. Nije li? To je još gore. SIVARD To je najbolje po Škotsku. Znaš to. Prihvatila si. Jesi li? GRUIČ Prihvatila sam svoju sudbinu. SIVARD Dobro. Želio bih da je moglo biti drugačije. GRUIČ I ja isto. Trenutak. SIVARD Ova pjesma koju pjevaju. Šta je to? GRUIČ Pjesma za vjenčanje. SIVARD Šta kaže? 59

GRUIČ Poziva mladinu rodbinu. Kaže im da se sprema vjenčanje. Kaže da su joj potrebni gosti. Zove ih da dođu. U velikom broju. * Gruič je spremna za vjenčanje. Velika sala je postavljena za gozbu. GRUIČ Dječače – DJEČAK VOJNIK Da, Gospođo. GRUIČ Reci im da sam spremna. DJEČAK VOJNIK Da, Gospođo. Dječak vojnik kreće da odlazi. GRUIČ Dječače. DJEČAK VOJNIK Da, Gospođo. GRUIČ Kako izgledam? Dječak vojnik razmišlja. DJEČAK VOJNIK Čarobno. GRUIČ Dobro je. Učiš polako. Sala. Plemići i žene plešu formalni ples. Malkolm poziva Gruič na ples. Pleše sa njim. Sivard gleda. Ples se završava. Aplauz. Vrata sale se otvaraju. EGAM Gospodine – imamo problem, Gospodine. Škotski vojnici upadaju u salu, podignutog oružja. Prekriveni su krvlju. MEKDAF Gdje su stražari? EGAM Mrtvi, Gospodine. SIVARD Šta žele? GRUIČ To su moji ljudi. Došli su po mene. Gruič korača ka njima i izlazi iz sale. Škotski vojnici napadaju masu. Masa se brani. Sala je puna vatre i pokolja. Niko nije vidio kako su kraljičini ljudi ušli u Dansinan. Vrata su se otvorila tiho i kasnije smo saznali da su 60

Svima našima stražarima prerezali vratove – ali Kako god da su oni došli, najmisteriozniji je bio njen odlazak. Kako je mirno koračala ka njima – ovim krvlju prekrivenim ljudima – I da li njihov dolazak potiče od vještičarenja ili izdaje Ili neke kombinacije ova dva – dok se velika sala ispunjavala Vatrom i krvlju, jedna misao je ispunila prostoriju kao dim. Znala je – znala je – znala je. Sivard oblači oklop. TREĆI ČIN JESEN Engleska sila se vraća u Dansinan. Velika sala je sada logor. Vatra, nešto drva, i prilika za odmor. Englezi sa sobom donose kolica. U kolicima tijelo. Nakon što smo sahranili Toma i Džona kuvara i Henrija I Harija i Dena sokolara, ponovo smo krenuli Da vratimo kraljicu i njenog sina u Dansinan. Četiri nedjelje smo ih tražili po brdima i, Majko, nisi vidjela ovakva brda – nikad – Ukoliko nisi bila ili u paklu ili u Škotskoj – A ne očekujem da si bila ni u jednom. Ova brda se uzdižu u velike sive kaljuge pod ludim uglovima Tako strma da zeleno samo klizi sa njih – ili pak stoje Kao crni brodovi u moru vodnjikave baruštine – ili pak neka Izgledaju kao leđa zvijeri, recimo medvjeda ili krave – džinovske krave Koja leži – bolesne krave, izvitoperene – Ne na polju fine trave, ne – već na gomili Još izvitoperenih zvijeri prostrijetih pod njom – na hrpi – hrpi zvijeri. I putevi kroz ova brda, majko, uski su i mokri Kao put od plaže do vrha litice – samo još uži – I mokriji – i ove litice se uzdižu miljama i nije plaža pod njima 61

Već crne vode nekog od ovih njihovih jezera U kojima ništa ne živi i na vrhu brda je samo snijeg – Polja zaleđenog snijega – i oblak koji se nikada ne diže. Ali ovo su mjesta gdje se neprijatelji kriju, tako Da su i mjesta gdje ih tražimo – hodajući iza Narednika koji je na čelu – marširajući U izmaglicu – zvuk njegovog oklopa je ponekad sve što čujemo Dok prilazimo mračnoj klisuri. Bez puno toga za reći I bez pjesama, ova brda čine kaznu od svakog dana. Ali Sivard kaže da moramo insistirati da razumijemo ovu zemlju Iako njen narod insistira da nam se opire, i tako nađe uzvišicu I kaže, „Tamo, tamo, tamo i tamo Se vjerovatno kriju.“ I mi tako pođemo tamo i tamo Da očistimo koju god kolibu i pećinu nađe i dimom istjeramo one koji se kriju I ako nas nađe borba krenemo u nju jako, majko – i uvijek pobijedimo Pobijedimo zato što, ako ne pobijedimo, onda ćemo izgubiti – a ako izgubimo – Šta onda? Englezi se vraćaju sa ekspedicije. Egam ulazi. EGAM Jutro, momci. –– Jutro, Gospodine. Egam uočava kolica. EGAM Oh. Mrtav? –– Da, Gospodine. EGAM Ko? –– Edvard. EGAM Edvard? –– Strijelac Edvard, Gospodine. EGAM U pičku materinu. Kako? –– Krava ga je izgazila. –– Uveče, Gospodine. –– U Lion klisuri. –– Čuli smo da se kraljičin sin tamo skriva. –– Pa smo marširali na Sivardovu zapovijest. –– Preko noći. –– Kad smo stigli. 62

–– Čekali smo da padne mrak i onda. –– On reče, „Opkolite selo.“ –– Tako smo zauzeli mjesta u šumi i čekali. –– U tišini. –– Edvard je takođe zauzeo mjesto. –– Legao na polje. –– I čekao. –– A u noći krava. –– Nagazi mu na nogu. –– Mora da je slomila. –– Velika dlakava krava. –– Kvrc. –– Edvard nije ništa rekao. –– Ni glasa nije ispustio. –– Cijele noći sam bio pored njega. –– Ništa. –– Ujutru – Sivard zagraja i mi napadosmo – –– Iznenadismo ih. –– Bili su u krevetima. –– Pobijedili smo. –– Lako. –– Poslije okupismo sve njihove muškarce najedno. –– Okupismo žene i djecu takođe. –– To je sve što se tiče razvrstavanja. –– Sivard priđe njihovom redu. –– „Gdje je kraljičin sin?“ –– To je Sivard. –– „Koji od ovih dječaka je kraljičin sin?“ –– Niko nije progovorio. –– Tišina. –– Koliko god im mi otežali. –– Niko nije progovorio. –– Sivard reče da ako neće da nam kažu koji je dječak u pitanju – odvešćemo sve dječake. –– Tako – –– Pa – –– I dalje treba da razvrstamo ostatale – –– Težak posao – težak dan – –– Vatra i dim. –– Uglavnom. –– Već je prošao dobar dio popodneva prije nego smo krenuli i tada smo shvatili. –– Nema Edvarda. –– Našao sam ga. 63

–– Ja sam ga našao. –– Obojica smo ga našli. –– Cijeli dan je ležao na polju. –– Stavili smo ga u kolica, ali do juče je bio mrtav. –– Jadni Edvard. –– Nije rekao ni riječi cijele te noći. –– Da se oglasio čuli bi nas. –– Ali nije ispustio ni glasa. –– Ni glasa. EGAM Mora da je boljelo. –– Mora da je, Gospodine. EGAM Jadni Edvard. –– Da, Gospodine. EGAM Odnesite ga u polje i sahranite ga. –– Da, Gospodine. –– Da li da uvedemo zatvorenike, Gospodine? EGAM Uvedite ih. Engleski vojnici uvode malu grupu dječaka tinejdžera. Ti dječaci su međusobno vezani lancem da ne bi mogli pobjeći. EGAM Samo dječaci. –– Sivard je rekao samo dječake da povedemo. EGAM Šta ste uradili sa muškarcima. –– Spalili ih. * Sivardove odaje. Sivard skida oklop i čizme i pere čađ sa lica. Dječak vojnik mu pomaže. EGAM Spalili ste ih? SIVARD Tako je. EGAM Žive? SIVARD Da. EGAM Da. ... Spalili ih žive? SIVARD Da. EGAM Pa. SIVARD Šta? EGAM Samo je – SIVARD Šta? EGAM To je – SIVARD Šta? 64

EGAM To je malčice skandinavski, zar ne? SIVARD Svi su imali priliku da progovore. Jedan od tih dječaka je kraljičin sin. Da je makar jedan od tih ljudi progovorio Svi bi sada mogli biti živi. EGAM Mogu da razumijem prijetnje, ili zlostavljanje, pa čak i mučenje – za očekivati je da se to mora raditi zato što je su to razumni – čak i efektivni – načini dobijanja odgovora – zato što trebaju informacije – ali spaliti ljude žive? To ih čini mrtvim. SIVARD Ako zaprijetimo moramo ispoštovati. EGAM Mogli ste ih dovesti u Dansinan. Taoci imaju makar neku vrijednost. Leševi je nemaju. SIVARD Ovo nije rat za bogatstvo, Egame. EGAM Nego za šta je onda? SIVARD Mir. EGAM Pa, zar moramo biti baš toliko nemilosrdni kako bismo postigli mir? SIVARD Svakog dana nekog od naših momaka donose u kolicima izranjavanog njenim strijelama – isječenog njenim noževima. Ona je nemilosrdna. Tako i mi moramo biti nemilosrdni. EGAM Ne ratuju sa nama zbog njihove kraljice. Ratuju sa nama zato što smo ovdje. Škoti će ratovati sa svima koji stoje pred njima. Oni vole ratovanje. Zapravo – dijelom ratuju sa nama jer ih spriječavamo da ratuju međusobno. SIVARD Bilo Englezi ili Škoti – ljudi staju na onu stranu za koju misle da je jača. Mora da misle da je naša jača. EGAM Da li mislite da pomaže to što smo ih spalili? SIVARD Pokazuje da smo odlučni. EGAM Odlučni da uradimo šta? SIVARD Odlučni da pobijedimo. EGAM Ovaj rat pripada Malkolmu i Mekdafu. Pustite njih da urade ono što je najbolje da osiguraju zemlju i hajde da ostavimo garnizon na rijeci Fort da štiti Nortambriju i da se vi i ja vratimo u Englesku – hajde da vas pustimo da se vratite vašim rijekama, močvarama i farmama i da se ja vratim u Sari gdje je toplo i gdje imam polja i suprugu. SIVARD Zvučiš kao da bi ti bilo milo da budemo poraženi. EGAM Ko je rekao „poraženi“? Ja nisam rekao „poraženi“. Jeste li vi rekli „poraženi“? Ja nisam rekao „poraženi“. Rekao sam „ostavimo“. 65

SIVARD „Poraženi“ – „ostavimo“ – u čemu je razlika? EGAM U svemu. SIVARD Ostavićemo kad pobijedimo EGAM Pobjeda nije činjenica, Sivarde – pobjeda je odluka koju donosimo. SIVARD Egame – pogledaj tamo. Kraljica je na slobodi. Svakoga dana ubija naše ljude. Iz zasjede, krvoproliće i trikovi. Da li ti to liči na pobjedu? EGAM Dao bih se ubijediti. SIVARD Jedan od ovih dječaka je njen. Pronađite ga. * Dvorište zamka. Djevojka koja čuva kokoške ulazi. Vojnici je primjećuju. Djevojka koja čuva kokoške hoda uz red zatvorenika i daje im hljeba i vode. Djevojka u tišini nastavlja hodati niz red. Vojnici posmatraju –– Koji misliš da je? –– Onaj sa očima. –– Svi imaju oči. –– Onaj koji gleda pravo u tebe. –– Zašto? –– Pogledaj kako gleda u nas. Pun – –– Prezira? –– Ne – –– Sažaljenja? –– Ne – –– Čega? –– Kao da smo mu veoma daleko. Vrlo mali. –– Oh. –– Mora da slabo vidi. –– Pogled ništa ne znači. Uzmi djevojku – bilo koju djevojku – djevojku koja čuva kokoške na primjer – –– Samo kao primjer – –– Stavi je u plavu haljinu – obuci djevojku koja pazi kokoške u kraljevsko-plavu haljinu a onda vidi kako bi 66

nas gledala – –– I dalje ne bi bila princeza. –– Izgledala bi kao princeza. –– I sad izgleda kao princeza. –– Mogu je zamisliti – kako hoda salom pod svijetlom vatre – –– Ko? –– Djevojka koja čuva kokoške. Hoda salom u plavoj haljini. Prelijepa. –– Previše lijepa za tebe. –– Nježnih ruku. –– Djevojka koja pazi kokoške? –– Kraljičin sin. –– Ne nužno. –– Mislim da bismo ga prepoznali jer bi imao one nježne ruke kao da je cijelog života dirao kožu i labudove i konje i puter i slične stvari. –– Ne bih rekao. –– Nježne stvari. –– Ovaj kraljičin sin je dugo vremena bio daleko od putera. –– Ovaj kraljičin sin je bio u šumi. –– Jahao je i borio se. –– Ovome kraljičinom sinu bi ruke bile iste kao tvoje i moje – grube. –– Svilenkasta kosa. –– Svilenkasta kosa? –– Svilenkasta kosa. –– O čemu pričaš? –– Prepoznaćemo ga po svilenkastoj kosi. –– Zašto? –– Tako pjesme govore. –– Pjesme? –– „Dođe princ svilenkastih vlasi.“ –– Koja je to pjesma? –– Ne znam baš, ali – –– Pjevaj je – –– Ne. Ne kažem da jeste pjesma, kažem da je kao pjesma. –– (Pjeva.) „Dođe princ svilenkastih vlasi.“ –– Prestani. –– „I golu mu guzu naglasih.“ –– Rekoh – 67

–– „I stidne mu dlake pomazih.“ –– Dobro je. Dosta je. –– „Par dlakavih ga muda krasi.“ –– Dosta! –– Samo kažem – –– Princeze imaju svilenkastu kosu. Djeve imaju svilenkastu kosu. Dame imaju svilenkastu kosu. A prinčevi – ne. Prinčevi su hrabri, zgodni i okrutni. –– Onda nije u pitanju ni jedan od ovih dječaka. Ovdje nema hrabrih, zgodnih i okrutnih prinčeva. Ovi prinčevi su mali – mali, bubuljičavi i uplašeni. –– I dalje mislim da je onaj sa očima. Jedan zatvorenik razgovara sa djevojkom koja pazi kokoške dok ga hrani. ZATVORENIK [Hvala vam. Ljubazni ste.] DJEVOJKA KOJA PAZI KOKOŠKE [Donijeću vam još hrane ako budem mogla.] ZATVORENIK [Šta će nam uraditi?] DJEVOJKA KOJA PAZI KOKOŠKE [Ne smijem pričati sa tobom. Udariće me zbog toga.] –– Tišina. –– Alo! –– Bez priče. Vojnik udara zatvorenika koji je pričao. Diže ruku da udari djevojku koja pazi kokoške. –– Nemoj. Vojnik ne udari djevojku. Djevojka se nasmiješi vojniku koji je progovorio. On uzvraća osmijeh. –– Pogledaj je. U toj plavoj haljini. Kako šeta po sali. Svilenkaste kose. Pogledaj je. Princeza. Egam ulazi. Gleda u zatvorenike. –– Sa kojim želite govoriti prvo, Gospodine? EGAM Sa ovim. –– Kojim? EGAM Ovim sa očima. 68

Zatvorenik je izabran. Skinite ga. ... HAJDE. Vojnici kreću skidati dječaka. Dječak se opire. Viče – bori se. Uplašen je. Savladaju ga. Egam gleda u dječaka. Nije on. Ima ožiljke na leđima od bičevanja. Niko ne bičuje prinčeve. Egam ponovo gleda u red. Ovaj. Skidaju i sljedećeg dječaka. Opire se. Ljut je. Kost i koža. Princ ne može biti tako neuhranjen. ... Ovaj. Skidaju sljedećeg dječaka. Onoga sa očima. Smiren je. Egam pregleda trećeg dječaka. Vojnik okreće dječaka. –– Gospodine – EGAM Šta je? –– Na gliježnju, Gospodine. Egam gleda. Tetovaža. EGAM Tri zmije koje proždiru mjesec. ... Koža mu nije ispucala. Kakav to dječak napuni petnaest godina a koža mu nije ispucala? Kakav to dječak nikada nije pao sa drveta? Odvežite ga. Vojnici izdvajaju dječaka od ostalih. Pogledaj se. Skup kostiju i vazduha i malo čega drugoga. Bilo bi hladno kad bismo te ubili. Znam da ne razumiješ moje riječi. Ali možda možeš čuti u mom glasu. 69

Žao mi je. Ali stvarno želim da idem kući. ... Vodite ga Sivardu. –– Šta ćemo sa ostalima, Gospodine? EGAM Stavite ih u kolica. Odvedite ih u Pert. Prodajte ih Dancima kao robove. Podijelite ono zlata što dobijete među sobom. To vam je nagrada. Idite. –– Gospodine. EGAM Šta je? –– Gospodine... i ovaj ima tetovažu. EGAM Šta? Egam gleda. Još jedan dječak, još jedna tetovaža. –– Gospodine... i ovaj isto. –– Gospodine... i ovaj. –– Gospodine... mislim da svi imaju tetovaže, Gospodine. EGAM U PIČKU MATERINU! U PIČKU MATERINU! Egam udara dječaka kojeg je izabrao. Koji je od vas kralj? Koji od vas je jebeni kralj? Dječak se grči pod udarcima. Velika sala. Malkolm zabavlja dvojicu škotskih vođa hranom i pićem. Djevojka pjeva pjesmu na gelskom jeziku, možda svira harfu. Sivard ulazi. MALKOLM Sivarde, vratio si se. SIVARD Tražio si me. MALKOLM Dođi, pridruži nam se. SIVARD Očekivao sam sastanak nasamo. MALKOLM Ali imamo goste. Vođe klanova Kintajer i Lus, I ovoliki put su prešli, Nije li predivna? Lus je doveo Iz Irske je. Poznaje moje ukuse. Uzmi piće. SIVARD Vratiću se kad budeš manje zauzet. Malkolm kaže pjevačici da ide. 70

MALKOLM Evo – uzmi vino. Idi u moj krevet i spremi još jednu pjesmu. Neku o ljubavi. Potrudi se da ima mnogo strofa. Predstavlja vođe. Luse – Kintajere – ovo je naš komandant, Sivard. LUS Čekali smo da te upoznamo. KINTAJER I sad si tu. LUS Ali sada kad si tu. KINTAJER Sramota nas je. LUS Nemamo poklon za tebe. SIVARD Ne očekujem da primim poklone. LUS Ne. KINTAJER Čuli smo za to. LUS Ti ne primaš poklone. KINTAJER Ali mi očekujemo da ih damo. LUS To je naš običaj. KINTAJER To je pitanje časti. LUS Moramo ti donijeti nešto. KINTAJER Zlato. Ili meso. Ili ženu. LUS Čak iako ti ne želiš da ti se da poklon. KINTAJER Ali ne znamo šta voliš. SIVARD To nije bitno. LUS Toliko vremena si ovdje a mi i dalje ne znamo. KINTAJER Vi Englezi. LUS Sakrivate svoje želje. KINTAJER Malkolm voli žene. LUS Šta želi Engleska? KINTAJER Koji poklon možemo dati Engleskoj? LUS Smijemo li te pitati sada? KINTAJER Kad si već ovdje. LUS Smijemo li pitati? KINTAJER Ako nije problem. LUS Kad si već ovdje u Škotskoj. KINTAJER Smijemo li pitati? OBOJICA Šta želiš? SIVARD Mir. KINTAJER Mmm. LUS Pa. KINTAJER Mir. LUS Sigurno ne želiš djevojku? KINTAJER Ili momka? LUS Samo mir. KINTAJER Teško je dati taj poklon. 71

LUS Nemamo ga, pa ga ne možemo dati. KINTAJER Nekada smo ga imali ali... LUS Ne sada. KINTAJER Ne više. LUS Ipak – ako nijesmo donijeli mir. KINTAJER Možda ga možemo ostaviti – tako što ćemo otići. LUS Da vas ostavimo na miru – kaže. KINTAJER To je igra riječi. SIVARD Shvatio sam. KINTAJER Neka to onda bude naš poklon. LUS Dajemo ti naš odlazak na poklon. SIVARD Prihvatam. Hvala vam. Lus i Kintajer odlaze. SIVARD Nijesam htio da okončam vašu zabavu. MALKOLM Ali svakako jesi. SIVARD Izvinjavam se. MALKOLM Vođe mi kažu da ponovo putuješ po zemlji. SIVARD Da. MALKOLM Putuješ zemljom u potrazi za kraljicom. SIVARD Ovoga puta sam ostvario napredak. MALKOLM Kažu da si nemilosrdan. SIVARD Sasjeći ću pobunu u korijenu. MALKOLM To je vrlo lukava strategija. Ili bi makar bila da je i dalje u našem zatočeništvu. SIVARD Ovoga puta smo ostvarili napredak. MALKOLM Mmm. SIVARD Egam je čuo da sa kraljičin sin krije u Lion klisuri. Pretražio sam je i okupio sve dječake prikladnih godina. Egam ih sada ispituje. Naći ćemo ga. MALKOLM Stvarno izgleda da rat napreduje – jako. SIVARD Nadam se da je tako. MALKOLM Dobro je. SIVARD Da. MALKOLM Samo se pitam da li napreduje previše jako. SIVARD Šta? MALKOLM Razgovarajući sa vođama. Znaš već kako pričaju. Žalba za žalbom. Odlutam. I uhvatim sebe kako se pitam Da li nam ide previše dobro. SIVARD Kako je to moguće? 72

MALKOLM Sivarde – vođe mi ne nude odanost na osnovu morala ili ljubavi – SIVARD Nude ti odanost jer si zakoniti kralj. MALKOLM Ne bi li bilo dobro da je tako? Ali ne. Nude mi odanost jer sam slab. Ne predstavljam im prijetnju. Što ja jači bio, više će se pitati hoću li jednoga dana biti dovoljno jak da – da ih nadjačam. Počinju misliti da možda nije u njihovom najboljem interesu da izbalansiraju moju moć tako što će podržati kraljicu. SIVARD Vođ u Lion klisuri je bio na kraljičinoj strani. Sada zna da to nije bilo u njegovom najboljem interesu. MALKOLM Toliko koliko može – jer je mrtav. Da. Više bih volio da se počneš suzdržavati. SIVARD Pas se ne suzdržava dok juri jelena. Ne ako želiš da se nahraniš. MALKOLM Glen Lion nije bio opasan čovjek, Sivarde, bio je kukavica. Mirno je čekao da vidi u čiju će korist poći rat. Sada kad si ga ubio – natjerao si njegove rođake da odluče na čijoj su strani. Izgleda da su stali na kraljičinoj. SIVARD Onda ću ponovo poslati trupu u tu dolinu i ponovo je spaliti. MALKOLM Zašto bi zaboga to uradio? SIVARD Da postavim granicu. MALKOLM Prekini. SIVARD Šta? MALKOLM Samo – Sivarde, molim te. Moraš prestati. Prestani. Sa ovom neprekidnom – Jasnoćom. Među nama postoje šabloni vjernosti – postoje savezi – postoje prijatelji koji kažu da su prijatelji ali rade protiv nas i postoje oni koji kažu da su neprijatelji ali nam pomažu u tajnosti – među nama postoje mreže dužnosti – među nama postoje jedva izbalansirane zavade – zavade kojima treba samo najmanji izdisaj pogrešne riječi da se pretvore u rat – Ovo su šabloni među nama. I kroz tako nježne filigrane ti guraš svoju pesnicu. SIVARD Ja sam vojnik. Volim jasnoću. MALKOLM Jasnoća je opasno bliska grubosti. SIVARD A suptilnost je opasno bliska korumpiranosti. 73

MALKOLM Budi svjestan toga da veoma pomno slušam tvoj izbor riječi. SIVARD Dobro. Čuj ovo onda. Gadiš mi se. Vino. Lagodnost. Pjesme. Svila. Dok moji momci tamo umiru u tvoje ime. Korumpiran si, Malkolme. Plitak. Slab. Valjaš se u sopstvenoj podmitljivosti. Izgleda. MALKOLM Mmm. ... Da li se ikad zapitaš , Sivarde, je li moguće da ja želim da izgleda kao da se valjam u podmitljivosti? ... Da li ti to ikada padne na pamet? ... Ili je ta misao previše suptilna – previše korumpirana – ptica da bi je uhvatio drvenim engleskim rukama? ... Donose mi vino – vođe – dovode mi žene – misle – da sam korumpiran – da sam slab – da se valjam u podmitljivosti – misle – ovaj kralj je lagan – neće nam praviti nevolje – sve što želi je da ga ostave na miru da uživa u vinu i u ženama – neka bude kralj – bolje on nego neko jak – neko – jasniji. Neka Malkolm ostane – makar dok se neko bolji ne pojavi... ... Ali nikad se neće pojaviti neko bolji. A želiš li znati zašto? Zato što će prije poubijati jedni druge nego mene. ... Moja slabost je moja snaga. SIVARD To bi možda i mogla biti vjerodostojna strategija, Malkolme, da nije istina da ti želiš da te ostave na miru da uživaš u vinu i ženama – ti stvarno jesi slab. Nije to izgled – to je istina. MALKOLM Najbolji način da se održi izgled da je nešto istinito je da je stvarno istinito. 74

SIVARD Sve ovo su samo riječi, Malkolme. Šta želiš da uradim? Da odustanem? MALKOLM Ne želim da prekineš svoju zanosnu potragu za kraljicom, Sivarde. Samo te molim da je postigneš iznijansiranijim sredstvima. SIVARD Žao mi je, ne znam šta znači „iznijansiranija sredstva“. MALKOLM Povuci vojsku u Dansinan dok zima traje. Neka se vojnici oporave. Pusti me da budem slab neko vrijeme. Pusti kraljicu da pravi greške. Ako vođe pomisle da kraljica može pobijediti ubrzo će se urotiti protiv nje. Možemo vršiti neke sitne pohode, sitna ubistva. Pusti ih da provedu zimu u svijetu nesigurnosti. A kad dođe proljeće – vidjećeš kakvu će nam dobrodošlicu spremiti. SIVARD A šta sa našim saveznicima? MALKOLM Njima daj novac. Upravo sam o tome razgovarao sa Lusom i Kintajerom. SIVARD Vođa bi trebalo da odaje počasti kralju. Ne obratno. MALKOLM Ljutiš me, Sivarde. Moraš primati poklone od vođa. Kralj uzvraća poklone desetostruko. Ako ne uzmeš ništa, ne nudiš ništa. SIVARD Znam tu igru. Korumpirana je. Nisam je prihvatio. MALKOLM Sivarde, tvoje insistiranje na vladanju silom mi otežava da budem kralj. SIVARD Ako ti je to što si kralj postalo zamorno postoje vođe koji bi mogli uzeti to mjesto od tebe. MALKOLM Ponekad mi je zamorno da živim. Znaš li nekoga ko bi mi mogao uzeti to mjesto? SIVARD Pijan si. MALKOLM Pridruži mi se. Malkolm nudi vino Sivardu. SIVARD Možda bi želio da se vratiš u Englesku? MALKOLM Divnu Englesku. Ne. Ali možda bi ti želio da se vratiš. SIVARD Zašto? MALKOLM Ne znam. Izgledaš umorno. Sivarde, izgubio si sina u Škotskoj. Pazi da ne izgubiš i razum. 75

SIVARD I dalje sam narednik. MALKOLM I ja sam i dalje kralj. SIVARD Ne. Nisi ti kralj, Malkolme. Nisi kralj u Škotskoj. Nisi kralj u Dansinanu. Nisi čak kralj ni u ovoj sobi. Kraljevi vladaju. Kada ti govoriš o vladanju, govoriš o tome ko je prijatelj sa kime i ko je rekao šta i šta znače stvari i koje poklone dati... Činiš da problemi kralja zvuče kao problemi žene. U pravu si, umoran sam, Malkolme. Umoran sam od „čini se“ i umoran sam od „izgleda“. Ja imam samo kosti i meso i blato i močvaru i metal. To je svijet u kojem leži moja moć i to je svijet u kojem ću se boriti, i to je svijet u kojem ću pobijediti. MALKOLM Mmm. SIVARD Pobijediću. * Noć Dvorište zamka. Vatra. Engleski vojnici pjevaju. Pjesma ih razveseljava. –– Viski. –– Viski. –– Viski. –– Odakle nam? –– Od Egama. –– Dobrog starog Egama. –– Za Egama! –– A odakle Egamu? –– Dva Škotska lorda su došla na sastanak sa kraljem i kuvar mi je rekao da je jedan od njih donio ovu bačvu viskija. –– I Egam je ukrao? –– Ne, Egam je kupio. –– Od čega je kupio? –– Nečega. –– Uvijek nešto sa Egamom. –– Pametan je. –– Uvijek ima prst u nečijem dupetu, taj Egam. –– Nije bitno gdje je, uvijek nađe nekoga ko ima nešto 76

što on želi. –– I dobije to. –– Stavi Egama usred sniježne poljane. –– Na vrh ovih brda. –– I on će opet naći nekoga. –– Napraviće Snješka Bijelića. –– Daće mu mali par zamrznutih muda. –– I onda će ih golicati. –– A taj Snješko će mu davati vode. –– Za Egama! –– Hladno je. –– Hladno. –– Dolazi zima. –– Šta ćemo da gađamo? –– Džordžovu cipelu. –– Važi. Džordžova cipela. –– Šta dobijamo ako pogodimo Džordžovu cipelu? –– Onaj koji pogodi Džordžovu cipelu će se večeras smuvati sa djevojkom koja čuva kokoške. Prvi strijelac ispaljuje u cipelu. Promašuje. –– Sranje. –– Edvard bi pogodio. –– Edvard bi pogodio i smuvao se sa djevojkom koja čuva kokoške. –– Sad kad nema Edvarda, makar imaš šansu. –– Bilo bi mi milije da je Edvard ovdje. Treći strijelac ispaljuje. Promašuje. –– Dosadilo mi je ovo. –– To što je hladno ni malo ne pomaže. –– Viski, doduše. –– Ni viski ne pomaže. Ulazi djevojka koja pazi kokoške. Sijeda na svjetlost vatre. Gleda u vojnike. –– Ispali ka njoj. –– Šta? –– Djevojci koja čuva kokoške. –– Neću. –– Zašto. –– Mogao bih je pogoditi. –– Konja ne bi pogodio ni da ga jašeš. –– Jebeno bih je mogao pogoditi. 77

–– Gdje bi je onda pogodio? –– Pravo među noge. U usta. U sise. Skinuo bih joj haljinu i pogodio svako mjesto na njenom golom tijelu. Princeza. –– Pogledaj kako sjedi. –– Izgleda gladno. –– Jadnica. –– Smiješi ti se. –– Ne smiješi. –– Smiješi. –– Definitivno se smiješi. –– Pričaj sa njom. –– Ne mogu. –– Zašto? –– Ne znam jezik. –– Ne moraš da znaš jezik djevojke da bi pričao sa njom. –– Eh? –– Za to ti ne trebaju riječi. –– Riječi smetaju. –– Kad pričaš sa djevojkom to su sve samo zvukovi. –– Ona želi da se igra. –– Ne znam šta da radim. –– Ispali strijelu. –– Šta? –– Iz igre. –– Da iz igre ispalim strijelu ka njoj? Kako se ispaljuje strijela iz igre? –– Namjerno promaši. –– Iz igre. –– Da – smijaće se. Obećavam. Misliće da je smiješno. –– Jesi li siguran? Prvi strijelac diže luk – iz igre – peri u djevojku koja pazi kokoške. Djevojka diže ruke – iz igre. Pravi se da je uplašena. Smiješi se. –– Rekao sam ti. –– Šta sad? –– Ispali. –– Ciljaj da promašiš. –– Šta ako promašim da promašim i pogodim je? 78

–– Nećeš. –– Volio bih da je Edvard ovdje. –– ‘Ajde. Prvi strijelac diže luk – iz igre. Peri u djevojku koja pazi kokoške. Ona diže ruke iz igre. Smiješi se. Strijelac ispaljuje – djevojka vrišti – strijela pogađa zid. Vojnici se smiju. Djevojka se oporavlja od straha. Smiješi se. Podiže strijelu. –– Priđi joj. Ona pruža strijelu. –– Hajde. –– Šta čekaš? –– U redu. Idem. Idem. Strijelac joj prilazi. Staje blizu nje. Trenutak. –– Pogledaj ga. –– Nikad nije poljubio djevojku. –– Nikad nije uradio ništa. –– Poljubiće ga. Djevojka se pravi da će da ga poljubi. –– Bože, prelijepa je. –– Volio bih da sam on. Djevojka vadi nož iz nabora odjeće. Ubada vojnika. Jednom, dvaput i opet. Vojnik pada na koljena. –– Zašto si uradila to? Djevojka pokušava da oslobodi zatvorenike. Oslobađa neke. DJEVOJKA [Svi vi – ustajte i borite se – Borite se sa napadačem. Borite se.] Maše nožem oko sebe. Odbija neke vojnike. Borba. Haos.

EGAM Šta se dešava! Šta se dešava? –– Ubila ga je. –– Ubila je Erika. EGAM Ko? –– Djevojka koja pazi kokoške! EGAM Ne? –– Uhvatite je! Djevojka sa kokoškama je brza – izmiče im – posiječe neke od njih. Konačno su je opkolili. –– Imam je, Gospodine. –– Odmaknite se, Gospodine. EGAM Ne. –– Mogu je pogoditi, Gospodine. EGAM Želim je živu. –– Zašto? –– Oh – –– Da. EGAM Djevojko – spusti nož. Spusti ga. Spusti ga – Polako Djevojka okreće nož ka sebi. Ubada se. Pada. Umire. EGAM Moramo napustiti ovu jebenu zemlju. * Zora. Sluškinje pjevaju tužbalicu. Vojnici odnose mrtvo tijelo djevojke koja pazi kokoške. Sivard i Mekdaf posmatraju. SIVARD Ne razumijem tvoj narod. Ne ponašaju se na način na koji se ponašaju ljudi koje razumijem. Oni su misterija. MEKDAF Nije ovdje uvijek bio rat, Sivarde. Nekada su postojale žetve, pijace, dvorovi i manastiri. Kad sam bio mlad mogao si pogledati klisuru i znati imena svega što se nalazi u njoj. Imena su poticala od boja ili drveća koje je stajalo tamo ili kuća ljudi koji su živjeli tamo. Crveno brdo, brezina šuma, Alistarova kuća. Ali kad je rat, on ne uništi samo stvari poput žetvi i manastira – uništi i imena stvari takođe. Zasjeni pejzaž kao jastreb i koje god ime vidi, nasrne na njega i iščupa ga 80

kandžama. Crveno brdo postaje brdo klanice. Brezina šuma postaje šuma tuge i Alistarova kuća postaje mjesto gdje je nekada bila kuća staroga Alija. Mi više ne znamo gdje smo. Nismo mi misteriozan narod, Sivarde, samo smo izgubljeni. SIVARD Možda je Egam u pravu. Možda bi trebalo da idem kući. MEKDAF Treba mi da ostaneš da se boriš. SIVARD Kako bi bilo kad bih napustio sopstvenu vojsku? Da pustim komandu da sklizne, kao kad skidam oklop. Da ustanem jedne noći i samo odšetam iz Dansinana. Da samo nestanem u magli. Možeš li zamisliti? MEKDAF Mogu zamisliti. SIVARD Ti i ja, Mekdafe – mogli bismo započeti bitku i onda je napustiti. Mogli bismo otići usred bitke i pustiti sve da misle da smo mrtvi i da su vukovi odnijeli naša tijela. Mogli bismo hodati i hodati dok ne naiđemo na novu zemlju. MEKDAF Moja djeca su mrtva. Moja žena je mrtva. Kad sam odjahao nazad u svoj zamak i vidio crni dim kako visi nad salama palo mi je na pamet da odjašem. Znao sam da ako prođem kroz kapiju da vidim šta mi je ostalo da bi se zatvorila za mnom i više se nikad ne bi otvorila. Ušao sam. Vidio sam. Sada bih mogao hodati i hodati do kraja vremena, Sivarde, ali nikada neću naći kraj te prostorije. Ne mogu otići. A ne možeš ni ti. Egam ulazi. SIVARD Egame – šta je bilo? EGAM Kraljičin sin. Našli smo ga. * Zatvor unutar zamka. Dječak iz Škotske – prekriven je krvlju. Egam, Sivard, Mekdaf i dječak vojnik stoje nad njim. Mekdaf prevodi dječakovo priznanje. 81

MEKDAF Ja sam kraljičin sin. Krio sam se u brdima blizu klisure Lion u crnoj šumi. U crnoj šumi se nalazi grupa vojnika i moja majka. U crnoj šumi planiramo napade na Engleze. Sluškinje moje majke su vještice. One bacaju čini. Koriste biljke kako bi pravile čarolije koje mi pijemo da bismo dobili tajne moći. Kad ispijemo jedno piće, strijele ne mogu probiti našu kožu. Kad ispijemo drugo piće, onda nas mačevi ne mogu posjeći. Kad popijemo treće, u brdima smo nevidljivi. Imamo čini koje truju jezera i čini koje donose maglu i čini koje proizvode snove od kojih se engleski vojnici razbole. Moja majka me može pretvoriti u pticu. Moja majka može učiniti moju krv toliko vrelom da vas opeče. Moja majka ima čini koje će oboriti zidine zamka. Sjutra će biti oluja i moja majka će je donijeti. Snijeg će doći i ona će ga donijeti. Ovo je moje priznanje. SIVARD Pitaj ga kako se zove. MEKDAF Kako se zoveš, dječače? DJEČAK IZ ŠKOTSKE [Lulič.] MEKDAF Lulič. SIVARD Lulič. Kako se kaže, „Ako je to istina – potpiši priznanje.“ MEKDAF Kaži mu – [Dječače, da li potpisuješ?] SIVARD Ponovi to. MEKDAF [Dječače, da li potpisuješ?] SIVARD [Luliče – dječače, da li potpisuješ?] Dječaku daju olovku. Ne pogleda u priznanje. Označi ga krstićem. MEKDAF Šta ćeš učiniti sa njim? EGAM Ako ga zadržimo kao taoca možda možemo pregovarati sa kraljicom. SIVARD Ne. On je njihov razlog. Vrijeme je da se okonča. Sivard isuče mač da ubije dječaka. Sivard oklijeva. Ne može da ubije dječaka. ŠKOTSKI DJEČAK [Ne možeš me ubiti.] SIVARD Šta je rekao? MEKDAF Kaže da ga ne možeš ubiti. DJEČAK VOJNIK Gospodine. Ja mogu to uraditi. SIVARD Ne. 82

Sivard spušta mač na dječakov vrat. DJEČAK IZ ŠKOTSKE [Majko.] Sivard ponovo posiječe dječaka. DJEČAK IZ ŠKOTSKE [Majko.] SIVARD Šta govori? MEKDAF Zove majku. Sivard ga dokrajči. Dječak iz Škotske umire * Velika sala. Malkolm na prijestolu. Sivard ulazi. SIVARD Kraljičin sin je mrtav. MALKOLM Rekli su mi. SIVARD Sad kad je njen sin mrtav, Mora nemaju pravo na prijesto. Besmisleno je da je vođe podržavaju. Njena predaja je neizbježna. Proglasiću to. MALKOLM Da. Da. Uradi to. ... Sivarde. Da li si naredio da stave dječakovu glavu na kolac? SIVARD Da. MALKOLM Na onaj u dvorištu? SIVARD Da. MALKOLM Taj kolac? SIVARD Da. MALKOLM Mislim da bi bilo bolje da je skineš. SIVARD Zašto? MALKOLM Ne izgleda dobro. SIVARD Ne shvatam. MALKOLM Mora ne prihvataju da je taj mrtvi dječak njen. SIVARD Šta? MALKOLM Kažu da je kraljičin sin pobjegao iz Lion klisure. SIVARD Niko nije pobjegao iz Lion klisure. MALKOLM To oni kažu. SIVARD Oni? Ko? MALKOLM Narod. SIVARD Narod? MALKOLM Svi. 83

SIVARD Dječak je priznao. Mrtav je. Glava je dokaz. MALKOLM Što god ta glava bila, Sivarde – nije dokaz. SIVARD Nož je nož, vrat je vrat. Mrtav je. MALKOLM Mislim da je vjerovatnije da, tako što si ga ubio, da si mu dao vječni život. Vratiće se. Vidjeće ga u Orkniju, ili u nekoj sali u Norveškoj, vratiće se iz ropstva u Irskoj ili će ga naći na ostrvima. Dok god sam na prijestolu, kraljičin sin će me uhoditi dok me jednog dana smrt ne uzme – čak i ako umrem sam u krevetu, biće ljudi koji će reći – kraljičin sin je ovo uradio. Škotska ne prihvata njegovu smrt. Stavljanje njegove glave na kolac samo čini da izgledam... kao seljak u sobi punoj teologa. SIVARD Neki dječak postoji. Postojao je. Neki dječak je izašao iz njene materice. Mislim da je ovaj dječak taj dječak. A ovaj dječak je mrtav. MALKOLM Mmm. SIVARD Malkolme, pitaću te nešto i želim dobro da razmisliš. Nađi najbolje riječi što možeš – najjasnije. Nađi riječi koje najbolje pristaju svijetu kakav je tamo – izvan zidina Dansinana. Hoće li ikada biti mira u ovoj zemlji? MALKOLM Ne na način na koji ti želiš da bude. SIVARD Jedna riječ. MALKOLM Mmm. SIVARD ... MALKOLM Izgleda da misliš da je mir prirodno stanje, Sivarde, i da je sukob njegov prekid, ali istina je sušta suprotnost tome. Mir je kad je more ravno – rijedak i predivan trenutak – nešto nemoguće – privid savršenstva prije nego što se vjetar vrati. Ne možeš na silu uvesti mir isto kao što ne možeš hodati površinom mora i utabati talase. Pogledaj. Sivi oblak, nad brdima. Snijeg dolazi. Vrijeme je da pustimo da rat prespava zimu. Umoran si, Sivarde. Postavi novog komantanta. Skini dječakovu glavu sa kolca. 84

* Dvorište zamka. Vojnici skidaju dječaka sa kolca. Sivard daje Egamu oklop. SIVARD Okupi vojnike u Dansinan i neka ovdje provedu zimu. Znaš i sam šta raditi. Ukoliko vam se naš kralj ne obrati, odgovarate Malkolmu. Ukoliko je rat u pitanju, Mekdaf će te savjetovati. Ti si Engleska sada. Pazi ih. MEKDAF Naredio sam mojoj trupi da te prate. SIVARD Povešću dječaka. Nikoga više. MEKDAF Trebaće ti više ljudi za put u Englesku. SIVARD Ne idem u Englesku. EGAM Gdje ideš? SIVARD Idem da pronađem kraljicu. Sivard i dječak napuštaju zamak da traže kraljicu. Sivard diže tijelo mrtvog dječaka na leđa. Engleska vojska sprema kamp za zimu. Snijeg pada. ČETVRTI ČIN ZIMA Sivard i dječak vojnik hodaju kroz sniježni pejzaž. Prvi snijeg je pao u novembru i Sivard je ostavio vojsku u Dansinanu Vojska se ne može boriti zimi, majko – ne ovdje – ne ovdje Gdje se lede rijeke i crna jezera i velike vodnjikave baruštine. Ne – led nije pogodan za borbu ali je pogodan za hodanje Jer kad je zemljište zaleđeno čovjek se može kretati po zemlji Znajući da će – gdje god zakoračio – stati na čvrsto tle. Tako Sivard i ja krenusmo da nađemo kraljicu. Sad već ne kao vojnik, Sivard – ne, kad bi ga vidjela – više kao prosjak – Sveštenik u crnim odorama sa kapuljačom i sa mnom pored sebe – Ja i dalje umnogome izgledajući kao vojnik – inače, 85

Mislim da bi se iznenadila da me vidiš sada, majko – Moje mlado lice je nestalo i moje tijelo je dvostruko krupnije nego ranije I mislim da je istina reći da se sada ljudi sklanjaju od mene. Kada im se približim pogledaju dolje – Mrmljaju i drže dah – kao što bi i trebalo pred vojnikom. Nije ovo neprijatan način za provesti zimu – hodajući. Ovo je hladna zemlja ali kad u vazduhu nema magle – Nema kiše – nema sivila – nema vlage – što se može desiti veoma često – Škotska postaje mjesto plave naspram bijele – Plavog neba naspram bijelih planina – jarko plave naspram bijele kore breze I bijelog dijagonalnog krsta naspram plavoga polja što je njihova zastava – Zastava koja se sada, izgleda, vijori sa svakog zamka. Hodamo od sela do sela prateći dim glasina na koje naiđemo. Ponovo hodamo i ponovo se raspitujemo, hodamo i raspitujemo, hodamo i raspitujemo Umoran sam do kosti ali istina je, majko – to nije od hodanja. Svake noći nađemo već neko ognjište – mjesto da legnemo, I Sivard leži budan i ja ležim budan i ako ikada sklopim oči Osjetim da padam u tamu unutar sebe i Vidim mrtvoga ili Edvarda ili Erika ili Toma ili ostale Ili vidim kako moj mač odsijeca ruku onoga čovjeka ili osjetim bolestan strah Da ću i ja da umrem – i onda – tap – Kao kada kolica pređu preko rupe i probudim se I ispostavi se da sam vikao. Pa me Sivard smiri I obojica se vratimo tišini – ležanju pod svijetlosti žara I Sivardu se javi sumnja, a meni strah I kroz moju glavu divlja kao ludi konj Pitanje koje ne smijem postaviti. „Zašto smo ovdje?“ „Zašto smo ovdje?“ „Zašto smo ovdje?“ Mala kapela na ostrvu usred zaleđenog jezera. Na tlu snijeg. Tri žene, dobro zamotane protiv zime, skupljaju drva za ogrijev. Jedna žena hrani bebu. Žene pjevaju uspavanku na gelskom jeziku. Sivard i dječak vojnik hodaju preko leda prema ostrvu. Sivard, na leđima, nosi dječakovo tijelo. 86

SIVARD Je li kraljica ovdje? Žene prestaju sa poslom. Tražim kraljicu. Žene ne progovaraju. Da li je ovdje? Žene ne progovaraju. Rečeno mi je da je ovo kraljičino jezero. Rečeno mi je da je ovo njeno ostrvo. Rečeno mi je da je ovo njena kapela. Žene ne progovaraju. Rečeno mi je da ste vi njene sluškinje. Žene ne progovaraju. Zašto ne odgovorite? Gruič ulazi. GRUIČ Ne govore engleski. Uskoro će godina kako ste ovdje a još nisi naučio naš jezik. SIVARD Gruič. GRUIČ Reci dječaku da spusti oružje. Ovo je sveto mjesto. SIVARD Poslušaj je. Dječak vojnik odlaže oružje na zemlju. Jedna od žena ga uzima. SIVARD Gdje su tvoji ljudi? GRUIČ Dovoljno sam zaštićena. SIVARD Upravo sam prešao preko jezera. Niko me nije napao. GRUIČ Znali smo da dolaziš. Raširio si naokolo svoje namjere kao nered, Sivarde. Teško je izbjeći te. Šta želiš? SIVARD Tvoj sin je mrtav. Doveo sam ti ga. Doveo sam ti ga da ga sahraniš. Odvedi ga u Ajonu... Gdje su kraljevi sahranjeni. Rekla si da je to vaš običaj. GRUIČ Kako je poginuo? SIVARD Ja sam ga ubio. GRUIČ Lulič. Nikada nije bio hrabar dječak. Plašili su ga zvukovi. Bio bi oprezan kralj. SIVARD Žao mi je. 87

GRUIČ Zašto si došao, Sivarde? SIVARD Želim da sredim stvari među nama. GRUIČ Davno si imao šansu za to. SIVARD Pogriješio sam. GRUIČ Pogriješio? Napao si moju zemlju. Ponizio si me pred mojim narodom. Ubio si moga sina. Zar nisi znao da to radiš? SIVARD Sve što sam uradio, uradio sam jer sam mislio da je tako najbolje. GRUIČ Šta želiš da kažem, Sivarde? Da li želiš da ti oprostim? SIVARD Ne. GRUIČ Šta onda? Da li si ovoliki put prevalio po zimi samo da bi otvarao i zatvarao usta, jesi li došao da snijegu ispjevaš izvinjenje? SIVARD Ne. GRUIČ Trebalo bi da te ubijem sada. Trebalo bi da zovnem ljude i naredim im da te oderu preda mnom. To bi trebalo da uradim. SIVARD Zašto ne uradiš? GRUIČ Zbog časti. SIVARD Gruič. Došao sam bez oružja. Došao sam da razgovaram. Hajde da razgovaramo. Čovjek i žena ovdje na snijegu – čovjek i žena koji treba da nađu najbolji način da organizuju svoj svijet. GRUIČ Da li imaš prijedlog? SIVARD Ne. Želim da čujem tvoj prijedlog. GRUIČ Idi kući. SIVARD Ne možeš me pobijediti, Gruič. Ni ja tebe. Ne mogu otići kući bez nagodbe. Rat je gotov preko zime ali vremenom će doći proljeće i ponovo ćemo morati da se borimo ukoliko ne nađemo način da stavimo tačku na to. Koji su tvoji uslovi? GRUIČ Nemam ih. SIVARD Lulič je mrtav. Malkolm je neosporan kralj. Pravo Mora na prijesto je okončano. Za što se boriti, Gruič? 88

Čuo sam da postoji ples odlaska. Hajde da zajedno otplešemo prve korake. GRUIČ Postoji spor. SIVARD Šta? GRUIČ Postoji spor. Ona poziva ženu. Pokazuje Sivardu bebu. Pobio si dječake u Lion klisuri. Ali si pustio žene. To je bila greška. Lulič je imao sina. Ovo dijete. Ovo dijete je sada kralj. SIVARD Ne. Ne. Gruič, koliko dugo ćeš insistirati na ovome ludilu? Da li želiš da spalim svako selo i farmu i zamak i polje u zemlji i da pustim da Škotska padne ponovo u šumu? Da li bi se i tada nastavila boriti? Da li bi tada regrutovala jelene i vukove da nastave rat za tebe? Koliko dugo? Donesi mir svojoj zemlji. Odustani od ovoga. GRUIČ U Škotskoj će biti mir kad ovaj dječak bude kralj. SIVARD Ne. Dječače – DJEČAK VOJNIK Gospodine? SIVARD Uzmi dijete. Dječak vojnik uzima dijete od sluškinje. Sivard – sada naoružan nožem – staje između žene i dječaka koji drži bebu. SIVARD Oboje smo izgubili sinove u Škotskoj, Gruič. Vrijeme je da oboje uradimo ono što je najbolje za naš narod. Pravo Mora je gotovo. Prihvati, ili ću ubiti ovo dijete. I završiti to. GRUIČ Ubij dijete, Sivarde. Škotska će naći drugo diijete. SIVARD A onda ću ubiti i tebe. GRUIČ Škotska će naći drugu kraljicu. SIVARD Šta si ti, Gruič? Vještica? Žena? Led? Led – da – to je blizu, Ali ne dovoljno – 89

Zamisli selo – recimo, selo u dolini – i ta dolina je plodna i zelena i mlada, a onda jednoga dana se nad njom nadvije oblak – Gruič – crni oblak koji isiše život iz zemljišta i ostavi ga zaleđenog i beznadežnog. To si ti, Gruič – ti si zima. GRUIČ A jesi li ti ljeto? Da li pod tvojim stopama niče cvijeće? Da li si donio život kad si došao u Škotsku? SIVARD To je bila moja namjera. GRUIČ Oh, kako si samo zaljubljen u svoje dobre namjere. Pogledaj kako se i dalje držiš sa njih. Kao mrtve bebe za tvoje grudi. SIVARD Molim te po poslednji put – Priznaj Malkolma ili ubijam dijete. GRUIČ Slab si, Sivarde. Slab komandant pod slabim kraljem. Na kraju ćeš poći kući. Poražen i ponižen. A kad se vratiš u svoj prazan zamak, Sivarde, a u Dansinanu ponovo bude jedan od mojih na prijestolu, poslaću grupe ljudi u pohod na tvoj voljeni Nortamberlend da uzmu stoku i žene i spale sela i ubiju tvoje vitezove. Dok god budem vladala mučiću te i kada umrem ostaviću uputstva u testamentu za sve kraljice Škotske koje dođu poslije mene da kažu svojim kraljevima da uzmu oružje i muče Englesku opet i opet i opet do kraja vremena. SIVARD Priznanje. Nepomičnost. DJEČAK VOJNIK Gospodine. ... Beba, Gospodine – ... Usrala se, Gospodine. Dječak vojnik pokušava umiriti dijete. Beba plače. Gospodine, mislim da je gladna. ... Gospodine, mislim da je gladna. ... Hoćemo li je ubiti? ... Iritantno je, Gospodine. ... Zašto je jednostavno ne ubijemo? ... 90

Ššš... ššš... Ššš, malo. U redu je. Sve je u redu, mali čovječe. ... Da li da pokušam da je ninam, Gospodine, Da je ninam u rukama? Dječak vojnik pokušava umiriti dijete. Mislim da bi bilo lakše da je ubijemo. ... Izgleda da utihne kad poskakujem dok je držim na ramenu. ... Skoki skoki skoki. Beba prestaje da plače. Gospodine. ... Gospodine. ... Šta da radim sa njom? SIVARD Vrati ga njegovoj majci. Dječak vojnik daje dijete ženi, koja pruža ruke. SLUŠKINJA [Hajde, dođi kod mene, šš šš.] Uzima dijete. GRUIČ Ti si dobar čovjek, Sivarde. Bilo bi bolje da nijesi. Bilo bi mnogo manje krvi. Sivard sklanja nož. SIVARD Dječače. DJEČAK VOJNIK Gospodine. SIVARD Dođi. DJEČAK VOJNIK Gdje, Gospodine? SIVARD Idemo. DJEČAK VOJNIK Umoran sam, Gospodine. SIVARD Idemo. DJEČAK VOJNIK Kasno je. SIVARD Idemo. DJEČAK VOJNIK Gdje, Gospodine? Sivard se okreće i odlazi. Ide prema snijegu. Nestaje. Dječak vojnik daje Gruič vreću sa glavom. Oklijeva.

GRUIČ Idi. Dječak vojnik ide. Sve je nestalo. Samo dječak i bjelina. A onda samo bjelina.

Preveo Danilo Kusovac

Dejvid Greg - škotski scenarista i pozorišni reditelj rođen je 1969. godine u Edinburgu. Njegovi komadi izvođeni su u svim značajnijim pozorištima u Britaniji. Drama „Dansinan“ premijerno je izvedena 2010. godine u produkciji Royal Shakespeare Company. Danilo Kusovac rođen je 3. novembra 1995. na Cetinju gdje je i pohađao osnovnu školu ,,Njegoš'' i cetinjsku gimnaziju. Maturirao je 2014. i iste godine upisao osnovne studije engleskog i francuskog jezika na Institutu za strane jezike u Podgorici, smjer Prevodilaštvo. Trenutno je na trećoj godini osnovnih studija, a ,,Dansinan” je njegov prvi prevodilački poduhvat. 92

Dejan Aleksić

СИЛАЗАК Дечачка вера у то да сaм рођен За велика дела, јављала ми се У опсадама наивних надахнућа. Умео сам да сиђем у себе попут Археолога који пали шибицу у хладној Гробници заборављеног краља. А доле, уместо сна и злата – само стари вергл Што у бескрај понавља веселу мелодију Под прозором младе стидљиве грбавице. Нису је, сиротицу, звали на њено Сопствено венчање, па јој остаје само Да везе монограме на штирканим марамицама. Од тога су јој прсти хладни и бели, А уздах древнији од соли. Уосталом, Шта има да тражи на тој скаредној гозби Где се наздравља љубави на давно мртвим Језицима и пије последње вино света, Купљено златом из опљачканих гробница.

ИЗ АЛБУМА Једно лето, толико старо Да једва држи на окупу Своју златну олупину. Лица која висе о сопственом Осмеху, као у неком спором Водвиљу чија су публика Побожна старица и пекарев шегрт. Мене још увек нема, али свет Због тога није мање тачан. Заслужисмо ову нашу малу славу, Певају углас старински куплет Док светло, тарнеровском јереси Натруњено, искоса пада на сцену, Са које они никада неће сићи Носећи своја лица у златној лепри. Све је то зато што мене још увек нема, А нема никако ни аплауза, Јер старица се непрестано крсти, А оно момче зева ли зева, Као и свако ко у свитање О свом животу прича са хлебом.

МЕМОАРИ ЗЛАТА Од свега што би имало да каже, Злато само понавља реч сјај. А толико тога памти. Ништа о мршавим прстима контеса, О проводу у шупљем зубу, Ништа о несаницама краља Миде. Ђаволска ствар, рекао би онај Стари богослов што се нагледао Звезда, све тражећи понор У који ће бацити своју штаку. Ништа не каже злато. Уморно је у мраку ризница Од старог рефрена: сјај, сјај… Да се макар једном отвори То тврдо ћутање, па да чујемо: Неко се шуња кроз бундеве И празилук. Да, ја сам тај златни дечак Који се игра гусара И закопава мајчин накит У суседовој башти.

НОЋНИ ЖИВОТ КУХИЊА Кухиње ноћу губе памћење. Нарочито зими, када је светлост Служавка разочарана у љубав; Улази меко са улице и грли Хладна тела масних лонаца Који зевају у амнезији. Куварица је јуче спомињала Свеце, знојава од супене паре. Њен муж, власник оседланих жаба И поткованих јаја, читао је новине. Свет је пун зла и смеха. И суза, додаје она, сецкајући лук. И то је цела прича. До вечери, већ се завршило Постање. Одвоји се светло од таме И размножише се птице и звериње. Саградисмо музеје и губилишта, И много, много кухиња Пуних влаге и зачињских духова. Али сада, сипљиве у ноћи, Кухиње се не сећају ничега, И нема сведочанства о апсолуту. Само проста јануарска светлост тихо Улази у кухињу, као физиолошки раствор У дементну старицу, која на самрти Гледа сина, а каже: Оче.

НОЋНА СТРАЖА Лирика не може без издајства онога У шта верујеш, каже велики песник. Док то изговара, гледам лепе ноге Водитељке књижевног програма. Имам деветнаест година и неколико Вечери раније умало не пострадах Возећи бицикл. Дуго сам захваљивао Богу, стидећи се невешто срицаних речи Које у страху звуче готово псалмично. Две деценије касније – стојим пред Ноћном стражом у Рајкс музеју. Нека је хваљен Господ који враћа Осмехе на лица стараца из редова Пропале аристократије. Један од њих, Опремљен лупом, управо проучава Белу кокошку о скуту сабласне жене, Благо повијен напред, како и ваља У овој земљи ниског неба и бицикала. Ноћас изнова читам оног великог песника, Сада већ отишавшег, и ништа сам до бделац Над својим издајама. Али на страну Душебрижје – страже су ионако Само звекет оклопа испод глувих звезда. Драги Боже, како би било добро Занавек вртети педале, затрављеном Стазицом уз море што лиже своје ране Од сунчевих копаља.

ПОСЕТА ПРИЈАТЕЉУ За Ђорђа и Чарлса Стари мајстор акварелиста Вечери проводи сам. Толико дуго је кротио Воду преко белих пустиња, Да сада зна све о жеђи, Мада је више не осећа. Сан му је плитак Као у ризничара што обдан Пребраја хералдичке главе. Шта ли ми је спремио овај кошчати Јануар, пита се и зури у плафон. Акварелно тело у постељи. Водени светац што покрштава Мале безбожне сахаре. Само Творац може да чује Ноћни шум његових тешких папуча Док прелази из собе у собу, Вршећи обреде свете рутине. ,,Оно што не подносим су кратки зимски дани“, Рекао би његов брат, велики песник За ког се говоркало да је Марсовац. Ево ме у вечерњој посети Старом мајстору акварелисти. Дођох по мразу, с бутељком вина, Кроз галерије аветињских улица. Час кад се јануар преображава Из естете у лудог тиранина. Мајстор беше управо завршио вечеру. ,,Оно што ме доводи до очаја су оброци Поједени у тишини испред телевизора“, Рекао би његов брат, једини живи песник Који без куцања сме да уђе у Шелијев дом. 98

Одавно сам попио своје, каже мајстор Дотичући боцу као мртву драгу. Седимо пред телевизором. Тон је искључен, али удно екрана Видимо месијански знак – Breaking News: НАСА је пронашла воду на Марсу.

ЈАСТУК Лежи на прозору Спаваће собе Као исплажен језик Пуначки анђео До грла надевен перјем Јер је прогутао своја крила Удари штапом по води Дуни трипут у со Играј у колу с димом Ништа ге неће вратити У свет из ког је пао На обалу твоје постеље Или си ти заправо Дошао к њему Да спустиш главу Као под тешко сечиво Што оклева тренутак или два Јер у џелатово уво Неко невидљив управо шапуће Да, доћи ћу ускоро

100

КЉУЧЕВИ Док су будући кључеви Још спавали у рудама Закључани Дубоко под земљом Она им је певушила Тамне песмице О горњем свету У којем кључ Нема шта да изгуби Јер чува већ изгубљено Имај то на уму Сваки пут Када ти звецну у свежњу Као мали свадљиви сужњи Онако голи на длану Којим си малочас Прешао преко чела Изгубљену мисао тражећи

101

ДОГОДИ СЕ Догоди се да неко заспи У столици за љуљање Читајући кратке јапанске Песме о снегу. Ништа о томе не слутећи, Сова наставља да се гласи Са суседовог кестена. Сати се као сужњи Вуку кроз ноћ. То се нечија воља извршава – Нужност мотива и равнотеже. Нахерила се ка апстрактном Чулна грађа. Ни трага од бучне славе народа И велике историје што буди свет, Као луда жена запаљене косе Која трчи низ стубиште вичући: Судњи дан, стигао је Судњи дан!...

Dejan Aleksić (1972), pjesnik, dramski pisac i književni stvaralac za djecu. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je knjige pjesama: Potpuni govor (1995), Dokazivanje senke (1996), Svagdašnji čas (2000), Sobna mitologija (2003), Posle (2005), Dovoljno (2008), Okno (izabrane pesme, 2010), Jedino vetar (2011), Biti (2013), Kako to reći (izabrane pesme, 2015) i U dobar čas (2016). Dobitnik je brojnih književnih nagrada: Zmajeva nagrada Matice srpske, nagrada Meša Selimović, Branko Miljković, nagrada SANU iz Fonda Branko Ćopić, nagrada iz Fonda Borislav Pekić, Matićev šal, Risto Ratković, Brankova nagrada, Prosvetina nagrada, Kondir Kosovke devojke... Autor je petnaest knjiga za djecu i mlade nagrađene najznačajnijim priznanjima namijenjenim tom stvaralaštvu. Urednik je u izdavačkoj djelatnosti Narodne biblioteke Stefan Prvovenčani u Kraljevu. 102

Dragan Marković

DRUMARINA Ko ovim drumom prođe, očinjim vidom plati, ko se osvrne – vrisne i zanavek zaćuti, kamene žrtvenike oblaci hodočaste, kud nije stopa, prhk prah, uzvrtložene vlati, sunac će, bog će, krik će, izvor će usahnuti, tabani – žive rane, dlanovi – melem kraste. Ponesi samo ono što ti u pesti stane, na svakom odmorištu odbaci svlak taštine, goloruk i bosonog, sit plodnog nadahnuća; jesen kitnjasta stabla mudrošću nemaštine nauči da pretaču zakone starostavne u lepršave skaske procvata i svenuća. Ne platiš li na mostu platićeš na ćupriji, preti ti crno brvno obala zavađenih, umij prozirnu senku dvaput u istoj reci, ovim su strmcem greli razbojnici i sveci, čujući razli-šumor stabala zasađenih u pogibeljnu ponoć kojoj će najmudriji.

103

DAROVI Prvi dar dobiješ još u majčevini, To, sušto, nemušto, prisno poput sise, stutušiš ga u Dnu, u tmoj raselini, i Ono u tebi krupnja, temelji se. Ni ti ne znaš šta je To što si primio, ni kako izgleda, ni u šta izrasta, ni što si ga sam od sebe u se skrio kao spasonosni kod večnog izgnanstva. Gajiš ga i greješ, okom, krvotokom, damaranjem budiš, uspavljuješ dahom, nutkaš misaonim presnim pra-obrokom, Ono ti uzvraća plemenitim strahom. To je neka zverka nepripitomljiva, To nekakvo čudno jagnje stranstvujuće, To – reč okoštala, jezikolomljiva, urlik koji se u uho Snu šapuće. Kad između tebe i tvog prvog dara prsne tanka opna – ogledalo žizni, iskrašće ti se Tišina iz nedara, da se u nebeskoj kolevci oblizni.

104

ARSENAL Kad uđemo u ovu retku šumu, nek svako sebi izabere drvo kome će bratski u zagrljaj prići, oružje nek vam ostane pri ruci, vrela se čela kopište kuršumu, s obrvama se mlađan mesec rvo, ova su stabla negdašnji prutići, ovi zlotvori – anđeli čistunci. Sačekaćemo tako zagrljeni svako sa svojim gorostasnim bratom da suton sene u sivi strah zgusne, svaki dub dvostruk hvat da uobruči, ozeblo deblo – tromblon zakrpljeni nečijim glatko nedoklanim vratom, česticom čije medonosne usne... Puške na gotovo! Srču u Noć sruči!

105

PONOĆ U PČELINJAKU Umiru pčele, ljudi moji, kiša rojeva malaksava, trovači spavaju spokojni, muk, zuk i jauk zataškava. Ako nam pomru pčele, ljudi, ko će nam tmine i gorčine, ko će nam bes i udes ljuti blažiti dok zlo otpočine? Leže nadomak sleta, pale, izmrcvarene, užasnute, u cveću, u saću zaspale, med kaplje, mrtva usta ćute. Umiru pčele, od čije ruke, plitkoumljem potamanjene, mru bulke, rujke, perunike, i zvezde zveraju ranjene.

106

RANJENICI Neko bez oka, neko bez ruke, volovi, plavet, šinska kola, tandrk zamire mukle jauke, krv – smola bola tmolo kola. Neko bez daha, neko bez svesti, žeđ, potok pun mladih šarana, sunce je senka koja se mresti u tišacima zjapnih rana. Neko bez noge, neko bez srca, tepamo svetu, promičući: ptić, putić, cerić... sukrvica... Uzmi me majko, hoću kući! Neko bez kaplje, neko bez mrvke, u ulegnuća kod kukova zunzara nežno senči ucrvke, hlad, šumi treptavost bukova. Neko bez glasa, neko bez lica, ... ne pčelo! čelo tek izvidano, švićne bič više kičmenica, žegne bol tkivo iskidano.

107

KAKO UMIRE DRVO Drvo umire tiho, taman u pravo vreme u Dobri čas se seli, nalik Zrikavoj streli čiji izdanci streme Nikad, Nigde i Nikom. Drvo umire časno, čim nasluti trenutak da mu je nebo blisko, vraća se u biblijsko obilje, al svenutak sunčev ga žiga glasno. Drvo mre bez čegrsti, na smrt se ne roguši, uvek je sasvim spremno u bezobličje zemno ogranke da obruši niz zagrljaj besprsti. Drvo svisne pre nego sekira čovekova zjapne predsmrtna usta, u čast iskonskog kumstva ljudi pra-šumskog kova i šuma s ljudskim egom. Drvo mre kao monah, bodro i molitveno, zvezdama ovenčano, otmeno i svečano srce razgolićeno hitne u Zlatni oblak. Drvo umire da da primer ljudima koji za svoju smrt ne haju, drvo je svom Beskraju spomenik koji stoji Ovako, Ovde, Sada. 108

BRUTALNO, BUKVALNO, SUPTILNO Jebem te krvava i goluždrava, oca ti haotičnog zdrmeknem, majku ti kurvoguzu okuratim, svu silu nebesa na se obrušavam, ne mogu da zinem da se zareknem: omčom ću, mačem ću, da te okratim. Sve ti u koske, u klicu, u svetlicu, pa da si stoput dar, čar i svetinja, živote kurvaru, vaško, usrana motko, podigao sam visoooko lestvicu, do plavetnila u kom ruglo tinja, zveri i burazeri, na klanje, stoko, krotko.

109

NADOMAK SAVRŠENSTVA Ti si Bog a ja tužni sam klesar, mekani grumen smrdljivog zlata u naručje uzmem, ridam i pevam, žena mi kotrljanka crn adresar utuvi, i gluv od vrata do vrata sopstveni podvig, sitničav, ismevam. A kad se nemo sretnemo, Sizife, tvoj ćemo krnji kamen, ogromađen, grudvom dečijom, grumenom rudarskim, zlatom, asfaltom, voskom, penom morskom, optrčati, oplevsti, optočiti, i čekaćemo da se zatravi Visoravan na koju neće kročiti ni beg, ni Bog, a ni balegar-čergar, žigosan slovnim belegom.

110

EKSTAZA Piši u trku, piši oberučke, oslobodi se, pevaj razobručen, rima-robija, sužnji beru stručke čemerike, srp stiže ko poručen. Trči bosonog, goloruk, brzorek, dreši okvire, uzde, simetrije, vazduh je zid je reč je fluid je tenk! ore zaborav, trčkaraj spretnije.

111

OSKUDICA A vidiš: Mogli smo se i ne roditi, glava-dve manje-više, Kosmos bi već nekako popunio nedostajanje naše nedostojno, kiša bi poškropila nevine dlanove nevidljivog zastupnika, i jezik lelujavog odsustva bi se zametnuo. A nije bogme ni tragedija zaboraviti sopstveno ime i odreći se basnoslovne oskudice, varljivih prepoznavanja i prisećanja lakovernih. A opet: živ ti jemčim, raskriljen nad jutrošnjim novinama, da izvan nas zri, visi i vri trusni Zid zahvalnosti.

112

APSTRAKTNI AKVAREL Rana je nirvana vazduha smoždena preglasnim poljupcem srca. U srcu vir, trn i ucrvci. U meni uškopljen kopljanik, šapori gluva noć, zastakljena od uva do lokomotive. I kiša.

113

NAKNADNA PAMET Sad sve znam. Korakom kidam put. U lavlja usta dinamit i cvet. U izvor – šaren šapat. Tanka je misao strela koju ispeva rana razdragana. Smrt je pretposlednja. Prva je bela senka. Rađam se. U mrtvom uglu. Tek sad.

114

JAJE JAJETU Ovo je vreme imitatora. Između mene i mene ugnjavljeno je Ja. Svaka sličnost sa samim tobom je sasvim slučajna. Ličnost je onaj koji liči na samoga sebe. Ovo je vreme naglih i nagih prolaznika. Ne zastajkuj, ne poskakuj, ne obaziri se. Jutrošnja mi je koža teskobna uniforma, zmijo. Deca pomno posmatraju roditelje koji žive u filmu "Matematika papagaja". Reči isparavaju u zamućena ogledala. Zaklinjem ti se voštanim krilima: Ruka je ruci – država.

115

ZID Iz ovog zida nešto izvire. Šta je da je. U ovaj zid nešto uvire. To je što je.

Dragan Marković, rođen je u Loznici 08. 08. 1978. godine. Živi u Kostajniku, u opštini Krupanj. Do sada je objavio osam knjiga poezije: -Ništa, nešto, sve, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2008. -Grad na dlanu, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2008. -Rastrojstvo, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2011. -Melemi, Biblioteka Vukovog zavičaja, 2011. -Deveto koleno, Biblioteka Osečina, 2014. -Moba - poezija 88 pesnika, Biblioteka Osečina 2014. -24, Sent, Novi Pazar, 2015. -Gluvo doba, Akademija Istok, Knjaževac, 2016. 116

Lena Ruth Stefanović

SAN NAD SNOVIMA Ove noći usniću san. U tom snu biće nas četvoro, moji roditelji, baka i ja. Selićemo se svakih nekoliko godina, iz jedne zemlje u drugu, ostavljajući sve što znamo za sobom. Ja ću menjati škole, uniforme, prijatelje, jezike. U početku ću se truditi da puštam korenje, kasnije ću shvatiti da sasecanje korena boli. Počeću da se ponašam kao putnik, kao stranac koji je samo privremeno tu. Tamo. Bilo gde. Odrašću i postati večiti stranac, tuđin – recidivista, svevremeni nomad; biću skitnica, turista, neko ko je tu tek na kratko, a možda čak ni na toliko. Kada budem upoznavala ljude, oni će me prvo pitati: koliko dugo ostaješ? Znaće da ćemo pre ili kasnije otići, znaćemo to i mi. Znaću da će sve moje biti tek privremeno moje, tek pozajmljeno i ustupljeno, moja kuća, moji prijatelji, svi ti jezici koje sam mukotrpno učila, sve to ću ostaviti za sobom, pre ili kasnije. U tom snu, koji ću opet sanjati noćas, kada napunim dvadeset godina u jedinoj zemlji koju sam zvala svojom, izbiće rat. Preko noći ostaću bez nje, bez domovine, bez maternjeg jezika i nacionalnosti; jezik koji sam zvala maternjim preko noći postaće – mrtav jezik, a moja nacija, svih dvadeset dva miliona ljudi koji su je činili, takođe preko noći, nestaće sa lica zemlje. Naći ću se zatečena, više neću moću da odgovorim na pitanja ko sam, otkuda sam i kuda idem. Narednog jutra probudiću se u Firenci i posmatraću Ponte Vecchio kroz prozor svoje spavaće sobe. Požuriću da stignem na čas italijanskog, ispivši espresso s nogu negde uz put, probijajući se ka Mercato di Porcellino – prasećem trgu, na kojem se nalazila moja škola. Firenca je grad najprimereniji onima koji pate od svih vrsta srdobolje, uključujući i žal za zemljom, koja više ne postoji. Duh grada, koji obitava nad rekom Arno, mami vam žalosne uzdahe. Grad je tako lep, tako sjajan – da mnogi gube svest, a neki dobijaju prolazne srčane smetnje; tek nekolicina posetilaca ovog grada biće do te mere opčinjena njegovim šarmom da će oboleti od privremenog ludila. Ta boljka u medicini poznata je kao Florentinski sindrom. Ako ste mnogo tužni dugo vremena, Firenca je grad za vas. Rim, sa svojim jarkim bojama, otvorenim trgovima i ko117

ketnim, oblim fontanama, Rim bi vas, tako tužne – dotukao. Napulj bi zaplakao tako jako, da biste, i sami uplakani, na kraju vi tešili starog romantičara. Firenca je pravi grad za vas, ova otmena dama osetila bi vaš bol, ali bi se, u skladu s dobrim tonom, pretvarala da ne primećuje… Ni vašu tugu, ni vas same, bar ne više od onoga što bi vam stavila na znanje jednim tek primetnim naklonom glave. Aristokratkinja te dobi, mada damu nikada nećete pitati za godine, zasigurno pozna bol srca, iz iskustva, koje se, možda, već čini tuđim. Ona će razumeti vašu tugu za zemljom koju ste izgubili i zbog jezika koji je postao mrtav onog dana kada se izgubila njegova zemlja. Možda će vam grad otkriti neke od tajni koje čuva – o ljubavnicama kraljeva, koje su potonji nazivali ljubavima svojih života, ali ih nisu ženili, o potajnim misticima i pijanim slikarima, o alhemičarima, koji su uvek tražili eliksir, nikada ga ne našavši, o lukavim trgovcima i zabavnim prevarantima, o uličnim muzičarima i ribarima, koji su znali mnogo priča, kao i prodavcima s trga, koji su znali sve gradske priče… Jer patnja je univerzalna, bol je jednak, ne deli nas i ne razlikuje, sledi nas i prati u stopu, svakog od nas, oduvek i sve do kraja stvari. Rimska vreva umoriće vas kad ste tužni, napuljsko sunce sija prejako kada su vam misli mračne, gospočasta Firenca sa svojm popločanim ulicama, kaldrma je ista svuda, otmeno slovo “h” koje njeni stanovnici u govoru dodaju kako bi se razlikovali od drugih, toskanska vina, klubovi u podzemlju za koje turisti ne znaju, transeksualci iz ulice Via Nazionale – sve to vam je preko neophodno dok ste u žalosti za jednom zemljom. U školi svi su bili stranci, čak je i nastavnica italijanskog bila odnekud drugo, ona se osećala jednako tuđom, kao i svi mi, iako je Firenca najbolji grad da budeš tuđin, kad već moraš to da budeš. Po gradu se pričalo da su neki bili rođeni tu, od roditelja koji su takođe bili baš iz Firence, ali te ljude nikada nećete sresti; oni mora da imaju neke svoje skrivene putanje kojima se kreću, nevidljive za vas, svoja naročita prevozna sredstva, posebne škole i salone za ulepšavanje, različite od vaših, jer vaši putevi se nikada neće ukrstiti. Svi ljudi koje ćete sretati biće stranci, baš kao i vi. Neki će ostati tu tek mesec dana, neki mnogo duže, neki će se zadržati u Firenci svega par dana, retki su oni, poput mene, koji će proživeti tamo čitavih devet meseci. Da biste stigli do moje zemlje iz Firence, treba da se uputite na jug, skroz dole, do drevnog grada Barija u kojem je 118

sahranjen Sveti Nikola, pokrovitelj mnogih crnogorskih porodica. Kod sveca treba da se ukrcate na veliki brod i otisnete u otvoreno more. Plovidba traje jednu noć, ujutro ćete se probuditi usred Crnih Planina. Klima je potpuno drugačija ovde, iako je i ovo Mediteran. Čim siđete sa broda i kročite u barsku luku, osetićete da vreme ovde protiče znatno sporije. U Firenci vreme juri, zajedno sa svojim užurbanim turistima, u Napulju – vreme se opija sunčevom svetlošću i peva o moru i ljubavi; u Crnim Planinama vreme ne žuri nikud posebno i usporava do preseka na kojem se čini da je gotovo sasvim stalo. Veličanstveno drveće, maslinjaci začarani nekada davno, nikada ne idu nikamo, zauvek su tu i čini se da su čak i ljudi, koji žive u kamenim kućama ispod maslinjaka oduvek i zauvek tu. Niko nije tuđin ovde, svi su rođeni ovde, od roditelja koji su takođe bili rođeni ovde. Krševi u crnim planinama nisu čuli za ljubavnice kraljeva, niti za ulične muzičare slomljenih srca. Ovi krši pričaju neke druge priče o bitkama i vitezovima, o pobedama i izdajama, koje čini se, uvek idu ruku pod ruku. Te priče sam pažljivo slušala posle dolaska iz Firence, shvativši da imam sve vreme ovog sveta da ih naučim. To su priče, koje prepričavam vama, shvativši da sam ih sanjala dok sam bila budna.

Lena Ruth Stefanović (1970), Beograd Objavljene knjige: Arhetip čuda (2006, OKF, Cetinje); Io triumpe (2008, OKF, Cetinje); Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku (noveleta “Teshuva”) Edicija Katedrala, 2010. “Đavo, jedna neautorizovana biografija” (2011, OKF, Cetinje) “Boja promjene” (2013, Gligorije Dijak) “Koret na asfaltu”– Prva antologija crnogorske savremene ženske poezije (Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, 2013) “Socijalne funcije ruskog jezika u savremenoj Crnoj Gori”, monografija, (MAKS PRESS, Moskovski državni univerzitet M.V. Lomonosov, 2014) Američki izbor najbolje evropske proze: antologija “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press, 2014. U štampi, uz podršku Ministarstva Kulture Crne Gore: roman „Šćer onoga bez đece“, izdavač Nova Knjiga (2017) Prevođena na albanski, engleski, hebrejski i ukrajinski. Zastupljena u mnogim antologijama kratkih priča i poezije. Živi i radi u Podgorici. 119

Suzana Pajović

NAJAMNINA Prošlo me... samo još po krajevima trnem. Prošlo me... ostao je sound osvojenih. Zašto vidim plavo tamo đe ga nema? Tvrdim. Prošlo me! (... kao najamnika) Prošlo me. Prošlo je... eno ga... daleko, ne vidim ga više je manje.

120

DVADESET DVA posebnost ide u visoki sjaj šljašti i mami i priziva ko sjaj na štitu nove bitke i eto vas i eto te borba krv a što ako samo kažem ako kažem odstupi dosta mi je neću odskočiću više i više više i više i eto vas malih i eto tebe čestice

121

TIPOGRAFSKO OBLIKOVANJE 1. Izlistavam te – stranu po stranu... Udobno si smješten u folio odnosu i postavljen u zadate lenjire. Znaš li da izlaziš u margine? Ne možemo se naći u neparnom broju strana. Takva su pravila.

122

2. U jednoj pjesmi... stihu... bez rime si. U jednom poglavlju â&#x20AC;&#x201C; na dvije, tri strane si. U pogovoru... moĹžda i u predgovoru? U sadrĹžaju te nema.

123

3. Slovima malim te piĹĄem i u kurzivu (hodaÄ? koji se bori da ne bude oduvan sa stranice).

124

4. U tom pasusu biće moja zaokružena misao. Dopunjujem „dvostrukim korakom“. Postaviću ti zamke u korektivnim znacima. Budi pažljiv.

125

MNOGOTOGANEČEGA ustanovljeno je nacionalno sertifikacino tijelo za izdavanje sertifikata „za“ i „protiv“ mnogotoganečega prilažem uplatnicu za administrativnu taksu: I need to believe

Suzana Pajović je rođena 1970. godine u Nikšiću. Osnovne i magistarske studije Grafičkog dizajna završila je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju a na istom fakultetu završila je i osnovne i magistarske studije Vajanja. Na Ekonomskom fakultetu u Podgorici završila je studije ekonomije. Profesor je na Fakultetu likovnih umjetnosti Ceti nje. Imala je dvanaest samostalnih izložbi. Objavila je zbirku poezije „Ukupno trideset četiti“ (Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2015). Živi u Podgorici. 126

Enesa Mahmić

VJEČNIK Bio sam česti gost u njihovim tjeskobnim domovima Upijajući oblike, sjene i uzdahe. Jedan se hrvao s prošlošću kao s prijateljem iz djetinjstva Drugi je kleo noć kao najvećeg krvnika Treći je tražio tragove mudrosti u ispraznim knjigama. Gledao sam ljude koji su nekoć sjedili na zlatnim divanima Kako otužno kleče pred novim gospodarima A njihove žene podavale su se bivšim kmetovima Nekad iz moranja Nekad onako Ljudsko srce osuđeno je na nespokoj Vječno ga raspaljuju nove pohlepe i strasti. Gledao sam Bogove rata kako se keze Dok su u galicijskim močvarama Izdisali sirotinjski sinovi. Padali su ornamenti, riječi i ljudi: Znala sam da će doći po mene.1 U Omarskoj Najviše je bilo krvi od ubijanja Koju smo morali stalno sapirati i čistiti.2 Historia magistra vitae est Krklja umirovljeni profesor povijesti Kroz slabe škrge crvene utopije. Prošlost nas ništa naučila nije Kad je varljivo sunce granulo Potlačeni su zapjevali od sreće Samo još rosa oplakuje tragična mjesta.

Riječi Melike Salihbeg, u intervjuu povodom 30. godišnjice Sarajevskog procesa, magazin Oslobođenje 23.03.2013. 2 Svjedočenje žrtve logora u knjizi Molila sam ih da me ubiju- zločin nad ženama Bosne i Hercegovine (1999), Sarajevo, Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, str.103. 1

127

Zemljo tisućljetna na vjernost ti se kunem.3 Prodali smo zemlju, zastavu, vjeru Za šaku srebrenjaka. Nikada nismo rekli dosta. Nismo prezreli lažne Mesije što su mijenjali maske Krijući se iza pluraliteta. Gledao sam i plakao Sve dok mi iz noktiju nije iznikla trava.

Stih iz himne Republike Bosne i Hercegovine, koja je napisana na melodiju popularne sevdalinke „S one strane Plive“. Himna je bila aktuelna do 1998., a potom je zamijenjena himnom bez teksta, poznatom kao Intermezzo.

128

VERONA Neki gradovi imaju dušu Dok hodaš Čini se da te dotiču svilenim rukama Osjećaš se utješeno I pun si nade Sve dok ne padne snijeg. *** Uzimam knjigu Koju si mi poklonio prije mnogo godina. Nikakve druge dokaze nemam o ljetnim noćima. Sjećanja su Zasljepljujući odbljesci prošlosti: Barokno pročelje crkve utonulo u tamu Dodiri Tvoji poljupci na mom stopalu... Prigušena strast uvijek pronađe put Busen zelene trave Izraste Među stijenama A grančica oleandera što je slomio vjetar Ispupa U novo stablo. *** Nedjelja je Noć se sprema ukloniti boljke Ljudi će se zabavljati do sitnih sati Sve dok ih ponedjeljak ne vrati Tjeskobnim obavezama.

129

ZAKON PONAVLJANJA Uzalud smo tražili znakove U šumi zaboravljenih riječi. Negdje između ideja i ega Suština nam je izmicala. A onda je stiglo nevrijeme To se nije moglo izbjeći Bjesmučni vrtlozi uzburkali su more I nagomilane zablude Izronile su na površinu Poput pluta Priroda je nepobjediva. I gdje sada da krenem? Postala sam specijalista za egzil . Dragi moj, kome da pišem ovih dana osim tebi. Ali nema ništa da se kaže. Mislim o životu. Za koga? Za šta? I tu nema odgovora.4 Ostali smo na vjetrometini lišeni snova Kao i oni prije nas Uzalud smo premetali klepsidru povijesti Kolektivno pamćenje nada je I klopka za naivne.

Odlomak iz pisma anarhistkinje Emme Goldman.

130

DOLORES Da bi se nastavilo dalje Trebalo je zaboraviti Porušene gradove. Vrijeme je jabuka ostavljena za teške riječi. Iz zbirke Dolores

Enesa Mahmić (1989), dobitnica je više regionalnih nagrada: „Aladin Lukač 2016“, „Risto Ratković 2016“, druga nagrada „Festivala poezije mladih Vrbas 2015“ , nagrada edicije „Prvenac SKC Kragujevac 2015“, te zlatna plaketa „Sosed tvojega brega 2016“. Poezija joj je prevođena na slovenački, italijanski i španski. Učestvovala je na književnim i umjetničkim festivalima: WR&Gpolitika, identiteti, drama (Malta 2013), BeFem-feministička poezija (Srbija 2013), We all made story- kreativno pisanje i retoričke vještine (Latvija 2014), More na dlanu (Hrvatska 2014), Šumski pjesnici (Hrvatska 2015), Širi poezijo, ne strahu, Mlade rime, Oživela ulica, Poletje u Ankaranu (Slovenija 2016) . Objavila je : Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) 131

Damjan Pejanović

MRTAV MUZEJ TAKO SE ZOVE OVAJ GRAD mrtav muzej tako se zove ovaj grad i postaje sav mokar ali čovjek se na sve navikne spreman je i prihvata otkaz i ne zna šta da radi popodne smješta se u akvarijum u neku zelenu maglu svemoćan u svom sveobuhvatnom prisustvu onda se sredi bacačem plamena uhvaćen je kako preživa na djelu sredstvo opravdano upotrijebljeno moždana žudnja bez osjećaja i bez tijela tijela vezanog za zemlju hraniteljku kašljući i pljujući u bolesno jutro ono viri kroz prozor ti sjediš u fotelji ispružene ruke ponižen srodstvom ženskog pola male doze afrodizijaka nijanse u napadima na logiku i teoriju o svemu mrtav muzej tako se zove ovaj grad i zna kako se pije voda i kako se briše dupe i nijedan čovjek neće uspjeti da zauzme njegov parazitski položaj iako su građani dobro prilagođeni i spremni za saradnju pošteni puni razumijevanja što su iz grada uklonjene sve klupe isključene fontane što je drveće mrtvo što je cvijeće mrtvo ekranizovano televizijskim antenama do besmislenog neba do bijelog usijanja na horizontu čijim se beskrajem protežu redovi golih idiota sklupčanih starih kostiju govana i zarđalog gvožđa koje kradu djeca i lože vatru i dišu duboku propast punim plućima sa svježim alveolama i eksperimentalnom šizofrenijom u najavi

132

mrtav muzej tako se zove ovaj grad balkanska sablast se savija oko nas kao nijedna sablast na svijetu gora nego ona u Andima sa prorijeđenim vazduhom - smrt u grlu gora nego ona u gradovima pored rijeke u Ekvatoru malarično-sivim kao droga kao puške koje se kroz grlo pune savija se oko nas kao nijedna sablast na svijetu mrtav muzej tako se zove ovaj grad gdje te niko ne gleda u oči i groblje je usred grada i ne znaš šta da radiš popodne i torbare se snovi u kućama zaštićenim od života i samo mladi ponešto unose oni ne ostaju dugo mladi jer sanjaju trupla čempresa pored jezera duginih boja močvara i đubrišta aligatori međ razbijenim flašama i limenkama povraćaju sirup i gmižu gmižu dalje u prinudnu psihoanalizu slobodnih asocijacija od jednog časa ali vrijeme nije od bitnog značaja to je stari štos mrtav muzej tako se zove ovaj grad i nemoj bježati do najbliže granice jer sigurno će te upucati maziće te skalpelima u operacionoj sali bićes opet živ opet u pravu receptura vlasti neće ti dati da zaboraviš svoje slavno majmunsko porijeklo i onda se suočavaj s posljedicama posumnjaj u svoju diplomu jer poznaješ medicinu bolje nego oni i imaš jak osjećaj odgovornosti i ljekarska praksa ti je u krvi a ne znaš šta da radiš popodne a volio bi da posjetiš Boliviju prije nego je useru pismenošću reklamama i televizijom

133

mrtav muzej tako se zove ovaj grad i ne prihvata odbacivanje suštinskih načela vjerski fanatici se voze helikopterima i propagiraju besmislene poruke uklesane u kamenu pjevaju ih horovi dječaka u crkvama gdje duhovni kanibalizam otkida uši i noseve i nosi ih na lancu oko vrata sveti otac dok te savjetuje da si božiji Sin i da treba da odeš iz ovog područja nudi ti vještačko disanje i zagarantovanu diskreciju mrtav muzej tako se zove ovaj grad i iz njega nećeš otići mrtav muzej tako se zove ovaj grad a ima i drugih načina da se o njemu govori ali treba se uzdržavati jer smo naučeni da nasumice ćutimo nismo mašine za mišljenje to je stari štos ne volimo nametljivost klanjamo se metodama mučenja slavimo mobilisani otpor pismeno obrazloženje za osjećaj bespomoćnosti i zahvalnosti tako da ne stavljamo rezu na svoja vrata jer niko neće doći da traži stvari i nećemo biti podvrgavani ponižavajućem pretresu ličnosti pa se valja uzdržavati jer smo naučeni da nasumice ćutimo jer nas nisu strpali u ludačku košulju disciplinskim postupkom koji je preselio latentnog homoseksualca od majčinske suknje na osuđenički falus to je stari štos introspektivna metoda koristi od mučenja bestjelesna bezosjećajna potreba vremenom te istroši i onda nema nazad u matericu i masturbaciju seksualnog ponižavanja gojaznih moćnika čiju djecu konformistički vaspitava prozaična staza matrijarhata tako se ostaje gologuz sa jakim osjećajem odgovornosti i spremnosti da smjesta prihvatiš novi zadatak na pozornici neviđenih užasa iako te sveti otac savjetuje da odeš iz ovog područja i da si božji Sin dok ti nudi vještačko disanje i zagarantovanu diskreciju

134

mrtav muzej tako se zove ovaj grad i iz njega nećeš otići dok bataljon goropadnih kurvara avangardno krstari ulicama hotelskim školskim hodnicima tražeći žrtve za najneobičnije pražnjenje harakiri noževima i uvježbanim striptizom sa ožiljcima i oteklim preponama ali ovo su moderna vremena sa plavookim crncima koji su skloni bolestima in medico isto koliko i ti pa se prepustiš zaraženim partnerima jer tako treba i nema drugog svijeta niti hirurškog ekvivalenta već si zaražen nailaziš na iskrenost i pomoć od pripravnice za šalterom bolnice koja te moli da se ne uzbuđuješ dok obećava čelična pluća vještačke bubrege i kres varijantu ako samo sačekaš dok dođe red na tebe jer se gospođa probudila rano da se dotjera kako bi umrla tačno kako je isplanirala pošto je sin neočekivano nazebao radeći a treba ugrabiti grobno mjesto jer ovo su moderna vremena

Damjan Pejanović, rođen 1994. Pjesnik, prevodilac, reditelj. Poeziju objavljivao u časopisima u zemlji i regionu, režirao predstavu Danzen koja je na repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta. Živi na Cetinju. 135

Rebeka Čilović

AFRIKA Dok govorim o moru i muževima Uniformisana lica ti lome ruku U kupeu smo mi I par psovki Sliva se pljuvačka sa tvog čela Pokloniću ti bon narodne kuhinje I ovdje kuvaju iznutrice Oko vatre vrištimo dok mi užarenom iglom bušiš nozdrve Opet želim da ti govorim o moru i muževima Zdravom rukom mi zatvaraš usta Ti zeliš ženu bez minđuša

136

PUT DO PAKLA POPLOČAN JE DOBRIM NAMJERAMA Milost Još Još Jedna mi je noga kraća Kako da ubrzam hod i stignem hafiza Sabor Još Još Vidim oštar kamen Ruka mi je vješta Krv mi abdest pokvarila Žalim Još Vidim Jordan Opraću ruke u njemu

137

SUMNJIČAVI NIČE Pale su oči na malog čovjeka Koji gleda u vlastite prste Skupljene iznad ponora Pisac sam u čijoj je sobi Optimalna temperature spuštena na nulu Svom životu dodjeljujem bludnicu Da mi kroz nozdrve podari dah Spuštajte glave svi Samo oborenih pogleda Čućete riječi Čovjeka Na kojeg su pale oči Na kojeg je pao zivot Na nulu

138

ZAŠTO SE UBILA SILVIJA PLAT Mojoj pjesmi fale narikanja jedna avet i dva oproštaja Gubavac je jezikom dotakao vilino krilo Žilava starica Eto šta je U sandučetu zatičem pismo Nedovršena žena kojoj tinta presuši svake godine kada se kaleme voćke Eto šta sam Iz kuhinje dopire miris njene glave Vraćam se pismu u kojem piše Oproštaji su pojeli pjesme

Rebeka Čilović, rođena 08.07.1988. godine u Beranama. Po struci je diplomirani pravnik. Iza sebe ima objavljenu zbirku kratkih priča “ Sloboda u slovu “ i zbirku pjesama “Zvonke smelosti “. Njeni radovi zastupljeni su u mnogim domaćim i inostranim časopisima. Živi i stvara u Beranama. 139

Petar Novaković

SVAKI DRUGI U crnini Kao rafaelo Kao opsuj boga iza groba ispred popa prije kiše za biciklom Kao gledaj ženu tuđu muči muči sebe daj se svima nikad više dok je džabe muči Kao popij piće prospi piće sipaj njemu čuvaj slike lica do sitnine nenamjerno Kao uzmi tuđe svoje sadi tapši rame stisni dupe zovi taksi jedi meso melji biljke bu di glu vo ni jem

140

Kao pleši s cvijećem padaj s dobrom voljom idi raspadni se plode Kao voli jednom sada voli sada voli samo nju i njega dok se njišeš Kao čitaš opet vidiš opet slušao si čitav život opet zineš opet voliš bijaše ti dobro Kao da se nisi ustegao ovdje nema prave okosnice Kao zaključaj super

141

KO HOĆE Naježi se ka unutra Krene vrat da škripi Škripi Dno stomaka zaboli Krene znoj da lije Lije Noge traže hladno Dok otkriju se Se Očima sruši plafon Pokrije se dok pada Pa da Ne može Da pa da Ona topla na dva metra Od njega Od tebe Do tebe Nad tobom Pod tobom Pred tobom Za tobom S tobom Na dva metra Po dva metra Pod dva metra Sa dva metra Sa bez vjetra I svom vodom Među nama Nama Njima Ima

142

LUSTER Kad Ne dišem da bih preminuo Gledajući ti U leđa U potiljak U plafon U kako god se zvala rukotvorina Koja sijalicu čini zanimljivom Da U luster Tako različitu riječ u odnosu na Dojka Bradavica A tako sličnu pojavu Tad Gledam Stomak mi je opušten Jer zna da slijede noževi svih Njih Tih Onih Koji Su A samo ja želim

Petar Novaković, glumac, rođen 9.7.1990. godine u Podgorici. 143

Саша Скалушевић Скала

ИЗБОР Полуотворени прозор у стану твојих родитеља хлади ти прву јутарњу кафу децембар је али још није зима врелина шољe изазива ти узнемиреност као поподневна свађа у згради као непрегледно поље опушака које затичеш у градском парку сркнеш ли врелину кафе сркнуо си сво трње искустава које ће доћи након младости проспеш ли њен талог окренуо си главу од злочина и неправде

144

ПАПУЧЕ ЗА КРАЈ СВЕТА

Јовици Аћину

требао бих купити нове папуче за крај Света који сам кренуо у сну да пописујем он се налази ту три блокa даље негде на крају улице Драгољуба Милинчића или Боривоја Милића нисам баш сигуран али знам да се управо ту иза тих сасвим обичних имена крије крај света у који сам залутао

145

КРАДЉИВАЦ МИТА Придижем се као да ћу дохватити небо на не тако старом пању ког је истрошила секира једва одржавам равнотежу држим тебе у наручју грабим од облака крадем од мита од онога што желимо да се догоди

146

ТИТАНОМАХИЈА Tвој отац је Хрон зато мислиш да имаш све време овог света у пламену он је титан доживотни рачуновођа има его све до Мјанмара ти си за њега неважан тек случајан или подскуп ејакулата кога не чине елементи изабирани из мокраћне цеви или мехура загледан у бледо исписане бројке осећа на себи со Тучепи и Макарске ужеглих маслина и голотиње младих Немица које је први пут видео ту на живо не на РТЛ цвај или неком другом швапском каналу знаш да је Мјанмар или Бурма како га и данас многи зову имао војну хунту више од пола века која је загледана у звезде ударала по ушима све оне који знају да пишу и читају то је за њих била елита и овде је само за њу нико не мари праве се да не постоји желе да једноставно нестане утопи се у времену које мери Хрон титан који осећа као да је све то било јуче а не више од три деценије које су прошле тако глат као набилдовани слон у кинеској радњи коју су прошли власници већ добро излупали 147

управо у часу када си кренуо да планираш почела је титаномахија

148

АРХЕ Тиха светлост споро улази у твој храм кажеш потребан ти је само почетак да сваком је потребан почетак Исус се превија и умире на крсту нема га три дана чекаш га у кревету ти и остали апостоли Речи свет нестаје у штампаном бетону испред бесконачних шалтера са дуплим стаклом анђели са кровова зграда на које су се попели пљују пролазнике траже месо и крв без реклама у паузи нуклеарног надпевавања

149

МРАВИ Мрави из нашег стана су нестали приметили смо то тек када смо се пробудили из наших памучних снова нестали су из наше меке кухиње нестали су из ламперије што крцка нестали су са бајковитог пода окруњених киселих зидова које су тако весело померали као вешти тесари и дунђери ми то никад нисмо успели мрави су нестали из нашег стана истина је да им нисмо задали никакав ударац ништа што би их попут леденог таласа одбацило тамо откуда су дошли или су они одувек били овде тек мислим да прстом кроз ваздух нисмо покрет направили виђали смо их како у веселим колонама трчкарају за нашим остацима јуре кроз своју визију непрестаног рада или штете што му често дође исто гњечили би их равнодушно прстом нисмо били од оних што ни мрава не би никад згазили можда су нас зато и напустили

150

СТАТИСТИКА ЗЛА Питао сам се како то да још раније нисмо полудели како смо то себи дозволили тетурајући се по ивици сечива ничему се нисмо приклонили бесни вукови срчу своју пену јуре за нама црвених очију гладни јелени оштрих рогова трче нам у сусрет од хладноће трну зуби чекaонице су пуне безнађа устајалог људског мириса у расподели кревета за повређене за нас нема места нема нас на списку земља је све топлија суседи све хладнији статистика је неумољива

151

ЦРВЕНИ ПЕВАЦ ЛЕТИ КА ПАЊУ Сморила су нас сва та очекивања у данима за које смо мислили да долазе све то одсуство боје крпице расуте по поду одећа и знање које се костимирало у прашњаву кост из витрине и наше досадне родитеље не знам да ли знаш како изгледа Влашка мала и како је некад лако изгубити се у њој

Саша Скалушевић Скала (1981, Неготин) . Од 1998. године објављује у књижевној периодици код нас и у региону. Објавио је књигу песама Митови и сенке( Народна Библиотека Доситеј Новаковић, 2014). Члан је редакције часописа за књижевност уметност и културу Буктиња. 152

Priredili Ilija Aščić i Marko Gregur

Izbor iz novije hrvatske književnosti

Andrija Škare

TRENUCI Pogledam se u zrcalo prije nego izađem, zadnji put. Lijepa sam. Objektivno sam lijepa, ali ne osjećam se lijepo. (I ne znam može li se biti objektivan prema sebi, ali ne mogu razmišljati o tome, ne sada.) Imam krasnu tamnoplavu haljinu, svečanu. Kosa mi je svježe oprana. Zubi su mi sjajni, usne diskretno našminkane, oči mi se sjaje. Lijepa sam, ali nisam dobro. Priđem prozoru i vidim da vani kiši. Polako i lijeno, tako netipično za ljeto, kao da se oblaci ne mogu odlučiti. Sivo je. Razmišljam uzeti kišobran ili ne. Imam malu torbicu, damsku. Unutra ne stane. U ruci mi ga se ne da nositi. Onda se sjetim pjesme koju sam prije tjedan dana zalijepila na zid pored zahodske školjke. Borges, Trenuci. Sjetim se onog stiha o kišobranu, padobranu i termoforu. Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli Bez termometra, termofora, Kišobrana i padobrana. Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen. Pa odlučim izići bez ičega, gologlava i slobodna. *** Do hotela pokisnem, sasvim malo. U hotelu odlučim da ću se napiti, prilično jako. To je jedini način na podnesem svadbu svoje nekadašnje prijateljice. Uopće ne znam zašto me pozvala. Uopće ne znam zašto sam se odazvala. Nekada smo bile bliske. Prošlo je od tada više od deset godina. Ne vidimo se, ne čujemo se. Da nisam tako nesretna u zadnje vrijeme, sigurno ne bih pošla. Da nisam tako nesređena, tako izgubljena, tako zbunjena. Da imam neko uporište. Da nisam zalijepila Borgesovu pjesmu na zid pored zahodske školjke.

155

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život Pokušao bih učiniti što više pogrešaka. Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji. Bio bih gluplji nego što sam bio, U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno. Pijem odlučno, pijem kako bih podnijela sve te ljude o kojima ništa ne znam i o kojima ništa ne želim znati. Sve te ljude koji se trude razgovarati sa mnom jer misle da sam lijepa, samo zato. Što više pijem, vrijeme brže prolazi. Odjednom shvatim da ga je prošlo dovoljno da nije nepristojno otići. Pa odem. Vani, na ulicu. Na kišu. Koja odjednom pokazuje silnu volju za padanjem. *** Izujem se i hodam bosa. Tako je lakše. Noge su mi umorne, ali tako je ipak lakše. Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen. Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja, Igrao se sa više djece... U vidnom mi se polju stvori taxi. Stoji na pješačkom prijelazu. Taxiji valjda smiju stajati tako. Priđem mu i otvorim suvozačka vrata, ali tamo već netko sjedi. Otvorim stražnja vrata, ali i na zadnjem sjedištu sjede neki ljudi. Kažem im da se pomaknu i sjednem pored njih. Ne izbacuju me. Žena sam, mlada sam, lijepa sam, šarmantna sam. Unatoč pijanstvu. Taksist će odvesti prvo njih pa onda mene. Odgovara mi to. Ostavimo te ljude, a ja se premjestim na suvozačko mjesto. Razgovaram s taksistom. Priča mi kako je razveden i kako je usamljen i kako mu je život tužan i kako radi noću i razvozi sretne i pijane ljude koji idu u klubove ili se vraćaju iz njih i kako im zavidi i kako bi se i on rado veselio, ali se više ne sjeća kako to ide, kako se to radi. Razgovaramo. Ohrabrujem ga. Govorim mu da u životu postoje samo trenuci, samo to. On mi kaže da nikada ne staje na pješačkom prijelazu iako smije, da je to što sam ušla u njegov taksi sigurno bila sudbina. Gasi brisače, kiša je konačno prestala. 156

Doveze me do kuće pa kaže da bi rado još pričao sa mnom. Može, kažem, ali onda moramo nešto popiti. Kupujemo limenke piva na kiosku koji radi dan i noć i vozimo se prema Mirogoju. Tamo sjedimo na klupi po kojoj smo rasprostrli stare novine i pričamo o njegovom promašenom šezdesetogodišnjem životu. Uvjeravam ga da nema promašenih života, samo mnogo promašenih trenutaka. Počne svitati i postane lijepo, baš jako lijepo. Zamolim ga da me odveze doma jer sam odjednom strašno umorna. Onako iskonski umorna, kao da imam tisuću godina. Nema problema, kaže, pa uđemo u taksi i vozimo se polako, uglavnom u tišini, kroz mokre i puste ulice. *** Rastanak je gotovo neugodan. Čini se da si moramo reći još nešto, a ne znamo što. Pričekajte me ovdje, kažem mu, i otrčim u stan. Otrgnem pjesmu sa zida pored zahodske školjke, vratim se pred haustor i dam mu je. Vama će više trebati, kažem. On baci pogled na nju, nasmiješi se i pogleda me kao da zna da ovo nije kraj, kao da je siguran da ćemo se opet vidjeti.

Andrija Škare rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Radi kao scenarist, novinar i voditelj na Hrvatskoj televiziji u svojstvu stalnog vanjskog suradnika. Piše za magazin Globus, za portale www.booksa.hr i www.potlista.com, organizira koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Prozu je objavljivao u brojnim časopisima u zemlji i regiji, u Vijencu, Zarezu, Fantomu slobode, Knjigomatu, Temi, Severnom Bunkeru, Večernjem listu, Ka/osu, Fokusu, Novoj riječi, u Ekran pričama, na Trećem programu Hrvatskog radija i još ponegdje. Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizam pa je s četiri priče zastupljen i u knjizi Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (2006.). Objavio je knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima, „S više mlijeka, molim“ (2008), zbirku priča „Život svijeta koji će doći“ (2014) te zbirku kolumni o pjesmama koje tematiziraju književnost „Slušaj me“ (2016) Živi i radi u Zagrebu. Voli muziku. 157

Darko Šeparović

PROCES GORENJA (rukopis)

KORIJENJE bile sužile na rukama ljubičaste i zelene nerazvrstane ceste. po njima su prsti vozili jednosmjerno prema vratu i dlake su bile bodlje onog kaktusa na prozoru. bila je noć, motor s unutrašnjim izgaranjem, ono najtoplije ostajalo je nevidljivo. magla je siguran znak gorenja noći, plašt koji se savija oko naših tijela poput dobro smotanog bureka u predgrađu. morao je biti grad, basevi su udarali tupi ritam kucanja po vratima. ništa iza njih nismo čuli. korijenje je širilo zemlju grlilo kamenje, moje ruke tebe i trnci su se širili tijelom kao da netko u gumenim čizmama stišće papučicu gasa. tako smo jurili prema jutru. korijenje je bešumno raslo prema dolje, iako je rast zapravo uspinjanje prema gore. mi se nikada nismo tako probijali. ostali smo zalijepljeni za ovo tlo.

158

POŽARI

počinjemo od sredine. radimo veliki rez u zemljinoj kori. voda je igla s kojom će te sigurno zašiti rane koje ostaju poslije nas. suze ne pomažu. savijamo metal, aluminijsku foliju i zrak između prstiju. temeljiti smo u procesu gorenja. kemikalije nas uništavaju ali ponovno se dižemo, kao Francuska. u špilji Lascaux su nacrtani bikovi koji bježe od nas. cepelini su prestali voziti jer smo bili uporni. mi smo požari, zvuk grana koje uništava prevelika količina topline, ono suho lomljenje zraka u zglobovima grada. nakon nas kamenje ostaje netaknuto. gramatika je presušeno korito rijeke njega preskačemo i dolazimo na čišću obalu. tamo su brda preko kojih ljeta sporije stižu. jednom ste nas zbunjeni zalili alkoholom, postali smo veći; zapravo nezaustavljivo smo rušili drveće. slušajte Saru i držite razmak. ne zovite kišu. kada dođemo stvari koje vas okružuju izgubit će se u vlastitoj zgrčenosti. po nama će večeras kanaderi sipati majčino mlijeko. mi ćemo prestati i nitko nam neće vjerovati.

159

MAHOVINA

krenuli smo prema sjeveru, utorak je ulazio u meko brašno veljače. napušta nas miris slikovnice, nema debelog kartona koji se lijepio za jabučice prstiju. kraj je večeri i čačkalice su na stolu. to su posječena stabla na kojima nema mahovine. mi smo ipak krenuli prema sjeveru. ispod svakog kamena je bila zmija, ispod kuće su temelji, betonska zubala koja grizu stijene. zato su vrata škripala kada smo izlazili. naša putovanja imaju asfaltnu kralježnicu, masu tuđe glazbe koja pokreće čekiće u ušima. oni razbijaju svakodnevno brbljanje u žutu sluz koju vadiš štapićem. vozimo dalje i rušimo znakove opasnosti. životinje sigurno prelaze cestu kao da sigurni prelasci postoje. nekako moramo doći do sjevera. mahovine nema, a netko nam treba obasjati put. u žaruljama ne nalazimo žarne niti, neki plinovi se unutra miješaju u bespomoćnoj vrtoglavici, baš poput nas, čekaju dodir prsta koji će ih zapaliti. mi moramo doći do sjevera, sjesti na oštar rub s ljudima prije nas, maknuti pokidane zastave, izbrisati tuđa imena, jednoznačno osvojiti nešto kao da zgrčeni i prestrašeni po prvi put ulazimo u nju.

160

GRAVITACIJSKI VALOVI

jučer su otkrili gravitacijske valove odozgo nas pritišće nečije drugo crno more. sada postoje neoborivi dokazi. postoji i gutanje, mišići grkljana koji neovisno o položaju tijela guraju tekućine kroz nas. Albert je izgleda oduvijek bio u pravu i jeo je puno riže, stajao na glavi, svakim gutljajem otkrivao tkivo svemira. počelo je vrijeme komaraca. Albertovi brkovi su šuma prema kojoj uspravni večeras idemo. naše tijelo je svemir, ali samo mislimo o komarcima. netko stalno viče: moraš imati mirne ruke za nacrtati oštar kut jedino tako možeš ubiti medvjeda. lakšeg načina nema. tlakovi su negativni, geometrija ne poznaje nulu i srce je nemoguće nacrtati šestarom. napredujemo sporo kroz šumu, kroz Albertove tamne brkove, brkamo putokaze, pogled je upućen vodiču, ne tebi. Albert se smije jer jebeno je bio u pravu. bilo je dana kad uopće nisam ubijao ribu.

161

UZGOJ ALGI

Reljef je povijest interneta sir probušen s milijunima kilometara optičkih kablova. Kroz njih nam dolaze zelene alge iz Kineskog mora, jednokratno probijaju naše vlažne zidove. zatim se gnijezde u razvodnim kutijama stana dok ona istresa juhu iz vrećice i shvaća taj posao vrlo ozbiljno. Mjehurići tople vode pucaju, zubi su stisnuti od vrelih ručica aluminija. u zidovima je debeli privid. Uporne alge stižu s pokvarenim svinjskim polovicama, bacaju jajašca po tipkovnicama, novosti o tečaju jena i gustoći nafte na našim plažama. Idemo u pravcu minskog polja vikenda. hvatamo loš wi-fi signal i još lošije naslove o bombardiranju istoka. tamo reljefa praktički više i nema, sniježe samo oštri geleri, udovi su razbacani po ekranu mobitela, ali alge neumorno stižu do nas. imaju oči japanke koja proviruje duboko u naše želuce. I uvijek će biti brojčano nadmoćne te male alge sa svježim vijestima i trebali bi kupiti akvarij, započeti s njima napredni uzgoj čvrsto i njemački ograničiti im kretanje, razvedeni reljef pretvoriti u plošnu plohu veste Angele Merkel, ali prije svega pojesti juhu, stvari držati pod kontrolom.

162

USKORO

nas zapravo nema, još uvijek smo u šumi i naša stvarnost praznina je teniskog terena. bijele linije jednako velika dosada meča sa žutom lopticom. u filmovima su kiše prateći vokali nedjelje, ovo oko nas ipak napisano je u c-duru. ovdje rastu i gomolji. nedjelja je medvjed ranjen na korporacijskom bodybuildingu mi ga nosimo rukama, ali on briše jasno nacrtane linije terena. ako skinemo mrežu sa sredine dobili smo još jednu livadu u gustoj šumi. čistinu na kojoj nas netko možda i čeka.

163

POVIJEST TURIZMA

Oko nas plutaju govna ali mi nismo u Veneciji.

Darko Šeparović ( 1987, Vela Luka ) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je zbirku pjesama “Autopilot” ( Algoritam, Zagreb, 2015 ). Posjeduje dozvolu za voditelja brodice. 164

Ivana Rogar

VELIKI MAJSTOR Kuća u Ilici djelovala je kao da se ponosi sama sobom, prošlošću, imenom, adresom i kutom pod kojim gleda prema Trgu. Prozori su bili visoki, izgrađeni radi ukazivanja na vlastitu velebnost; zastori u struku podbočeni mašnama puštali su da se u prostoriju slijevaju čitavi vodopadi poslijepodnevnog svjetla koje im je, oprimjerujući kozmički nepotizam, zauzvrat povlađivalo u neprestanom iziskivanju obilja. Sjedila sam na stoliću i promatrala prastare, velike olinjale slike na zidovima s prizorima iz lova i doručaka na travi, što su zacijelo i danas, premda neopravdano, služile na ponos vlasniku, kad su iza mene nečija stopala zakoračila u sobu. Ustala sam i pred sobom ugledala pretjerano uspravna vremešnog čovjeka u izglačanu sivom odijelu koje je na rubovima jedva zamjetno bilo istrošeno. Brada mu je, međutim, bila nepodrezana i čupava pa je izgledao kao da želi ostaviti dojam umjetnika kojemu nije stalo ni do čega osim do vlastite umjetnosti. Suho mi je pružio suhu ruku: “Relikovicz.” Gledajući ga, učinilo mi se da mu je u krajičku oka zaiskrio trun zloće. Otkako se stara škola na Gornjem gradu obnavljala, zbog čega su sati bili otkazani, moja se majka bacila u potragu za novim dostojnim sredstvom mojeg osposobljavanja za tuđu razonodu. Držala je da svaki član obitelji mora posjedovati neku sposobnost kojom će se izdvajati iz mase građanstva. Braća su mi studirala pravo i medicinu, meni je bilo namijenjeno sviranje glasovira. U tim propitkivanjima na klimakterijskim druženjima i sjedjeljkama, koje je mama redovito priređivala, nekoliko puta spomenulo se Relikovićevo ime: nekoć velika pijanistička nada koja je već prije navršene dvadesete svirala Rahmanjinovljev Koncert za glasovir br. 5. u Lisinskom. Navodno je svojim izvedbama toliko razgaljivao publiku da mu je jednom prilikom Josip Broz osobno dobacio ružu na pozornicu. Naša stara tetka prisjetila se s hrapavom nostalgijom u glasu da je jednom prilikom pod na pozornici bio posve crven. No zbog simpatija prema štoku i votki Relikoviću su ruke u samo deset godina postale previše neposlušne i nepredvidljive pa je bivalo sve opasnije prepustiti mu izvođenje velikih skladbi na važnim mjesti165

ma. Počeo je svirati na manje poznatim i manje zahtjevnim priredbama, a naposljetku čak i na vjenčanjima. A onda se, uvidjevši da je za druge postao utjelovljenje propalih nada, potpuno povukao i početkom 90-ih otvorio školu glasovira za aspirirajuće glazbenike. Pričalo se da je toliko kapriciozan da je i spavaću sobu pretvorio u glazbenu kako bi u stanu imao dva glasovira – jedan za obične učenike, drugi za napredne. Ja nisam bila aspirirajući glazbenik. Sviranje i slušanje katkad me je zanosilo do suza, ali znala sam gdje su mi granice pa mi nade nisu nalikovale na egzotičan vrt s bijelim makovima i orijentalnim ljiljanima. Umjesto u glazbu, prave napore ulagala sam kao svaki prosječni srednjoškolac u obične gimnazijske predmete: povijest, zemljopis i matematiku, namjeravajući polagati prijemni iz prava. Međutim, za moju obitelj i rođake tko je god znao bez greške odsvirati Za Elizu, bio je glazbeni talent. Majka je stoga bila sretna kad je izdvajala novac za moje i tuđe glazbene hirove; srećom, takvi su izdaci bili nezamjetni u njezinu novčaniku. Reliković je tog siječanjskog poslijepodneva 2002. sjeo do mene za glasovir i preda mnom otvorio Czernyjeve etide. “Idemo allegro.” Srce mi je lupalo dok sam u varijacijama iste teme hitro prelazila oktave, no činilo se da mi on uopće ne gleda u ruke niti da me sluša. Lica stvrdnutog kao prošlotjedni kruh, odsutno je gledao kroz prozor. U šest i trideset, bez ikakva komentara, zaključio je da bi “za danas bilo dosta” i otišao iz sobe. Sljedećeg utorka ista slika: potpuna indiferentnost, nos prema stropu, oči prema prozoru. Izgledao je kao da mentalnom snagom potiskuje izrazitu neugodu; kapilare na obrazima su se proširile, a hladne plave oči nepomično piljile u jednom pravcu. Mučila sam se s Chopinovim etidama i crvenjela pri pogreškama, znajući da on svaku čuje i, štoviše, poznaje u dušu. Pa ipak, nije ništa komentirao. U šest i trideset opet je ustao, kimnuo i nestao iz prostorije. Bio je nadasve čudna pojava. Spremajući note u torbu, na polici s knjigama vidjela sam razbijenu čašu. Krhotine kao da su bile pažljivo poredane u krug oko još čitavog dna. Prvih tjedana profesor me se rijetko udostojao kakvog značajnijeg komentara. Uvijek besprijekorno odjeven i suzdržan, gledao bi nezainteresirano kroz prozor ili mi hodao iza leđa pa sam pomišljala da me zapravo uopće ne sluša i da mu je zajedno s gipkošću prstiju i sluh otišao k vragu. No kad sam jednog siječanjskog poslijepodneva pred njim 166

trapavo svirala Mozartovu Alla Turcu, srdito je prosiktao: “Prstomet nije proizvoljan, gospodična! Nije proizvoljan!” Crni lak glasovira poprskale su kapljice sline. Što su tjedni više odmicali, on je bio skloniji dobaciti mi neku zajedljivu opasku, kao psu kost. Ali svirka mi se nesumnjivo poboljšavala: bilo me strah te čudnovate pojave koja jedva da je davala znakove socijalne inteligencije; tijekom satova neprekidno sam osjećala tjeskobu jer nisam znala čemu da se nadam pa sam se i nesvjesno više trudila i češće vježbala kod kuće. Majka je bila oduševljena. Svim gostima predstavljala me kao čudo od djeteta iako sam išla u četvrti razred srednje. Postala sam maskota njezinih imućnih prijatelja, koji su se za jutarnje kave odijevali u odjeću iz Gaultiera, svirala sam na večerama koje je priređivala u povodu ovog ili onog ispraznog događaja, smješkala sam se njihovim praznoglavim laskanjima, a zauzvrat sam bila blagoslovljena čestim izlascima. Obično sam s prijateljima visjela u pivnici blizu Trga, u mračnoj izbi gdje su se lica konobara jedva razaznavala. Ondje bismo galamili do dva kad bi nas potjerali van. Jednog takvog vikenda u veljači našla sam se na tulumu poznanika iz prijašnje glazbene škole. U podrumu njegove kuće skupila se gomila mladih glazbenika – trubača, violinista, violončelista, fagotista... svaki je instrument imao svojeg veleposlanika. Ljudi su raštrkani sjedili u starim foteljama, stolcima, na jastucima na betonskom podu i u dimu cigareta i hašiša nemilice raspravljali o posljednjim izvedbama u Glazbenom zavodu. Govorilo se kako je Bijančićka fulala u zadnjem stavku Purcella, a da se Albinoni okreće u grobu jer mu je Mačkulin iskasapio koncert za obou. Mnogi su pametovali i pravili se važni, kao što to uvijek ide, sjedeći nonšalantno s čašom votke u ruci i kolutajući očima na spomen ovog ili onog glazbenika. Jedan od njih oponašao je svojeg profesora, iskreveljivši lice u urnebesnu grimasu: “Prstomet nije proizvoljan, mladi gospodine!” “Reliković”, izustila sam, nasmijavši se, a on me znatiželjno pogledao. Ranko je polazio glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Gundulićevoj, a već je tri godine išao k Relikoviću na dodatne sate. Ove je godine trebao maturirati i namjeravao se upisati na akademiju. Reliković mu je odgovarao zbog toga što je bio blizu glazbene škole, ali nije ga volio zbog cinizma koji je iz profesora isparavao poput alkohola. I tu je dodao da toliko taštu osobu još nije upoznao. “Zašto onda ne potražiš nekog drugog?” upitala sam.

167

“Zato što stari zna svoj posao. Koliko god bio ciničan i posprdan, nije šarlatan. Od svih naših privatnih učitelja, on ima najistančanije uho za zvučne nijanse i najviše će te naučiti.” Zatim je dodao nekako sjetno: “Mogao je biti velik glazbenik da se nije onako upropastio”, i potegnuo još jednu čašicu jeftine votke. Ranko kao da je tu noć izgovorio pretkazanje. Narednih sati iz starog je sve češće izbijala nesnošljivost, postajao je nervozan i zajedljiv. Početna suzdržanost povlačila se pred novim osobinama. Moja uvježbanost kaskala je za njegovim prohtjevima, ruke mi nisu bile dovoljno brze, sluh mi nije bio istančan, refleksi su postali “takoreć’ nepostojeći”. Jednom prilikom, kad je proljeće bilo krenulo prodirati u pore organskog svijeta, došavši pred glazbenu sobu, ugledala sam na tepihu svježe ružine latice, posute kao cvjetni sag za kakva velikodostojnika. Našavši me kako zabezeknuto stojim na pragu, obrecnuo se: “Hoćete li već jednom? Uostalom, vi zaobiđite.” Dolazeći jednom na sat, na vratima sam susrela Ranka koji je ostao kod profesora dodatno vježbati. Dogovorili smo se da me pričeka i poslije otišli na kavu. Njegovi roditelji nisu imali novca da mu plaćaju sate klavira pa je vikendom u supermarketu uz melodije Narodnog radija slagao gajbe piva, kruh i sokove. Vježbao je kad god je stigao: u šest sati prije škole, zbog čega se svađao sa susjedima, u tri poslijepodne, kad bi se vratio i ponovno navečer, zbog čega se ponovno svađao sa susjedima. Nije bilo neuobičajeno da nađe poruke u poštanskom sandučiću tipa: “mali nečeš doživjeti svoj prvi koncert” ili “jebem ti Betovena”. Otišli smo na još jednu kavu, zatim na treću, četvrtu i petu. Počeli smo se nalaziti u stanci između vježbi. Umjesto u slikama, Ranko je razmišljao u notama. Zapisivao mi je prometnu buku Gundulićeve na crtovlje, cjelovit polifon izričaj s automobilima, motorima, sirenama i vozačima koji si dovikuju prostote. Za svaku moju suknju izmislio je drugi glazbeni aranžman koji bi potom pjevao svaki put kad bi me vidio u njoj. Vodio me na svoja omiljena mjesta: duboko u zelenilo Tuškanca pa kroz opskurne uličice Gornjeg grada, gdje je, skriven među trošnim kućama, ležao njegov najdraži kafić. Čak mu je i osmijeh bio jasan, nedvosmislen i podsjećao na sigurnost koju će zacijelo bez zadrške pružiti kad bude trebalo. Počeli smo se družiti poslije mojih satova, a zatim i prije njegovih pa smo naposljetku čitave dane obuhvatili svojim sastancima. A zatim i noći. 168

Na jednom od majčinih domjenaka napadno ukrašenih koktelima i kanapeima, koje je priređivala u našem velikom salonu za korisne prijatelje, natjerala me da sviram treći preludijiz Dobro ugođenog glasovira. Utišala je goste i nagurala ih oko klavira, a sama je stala po strani i gotovo plakala od sreće zagrlivši jednom rukom Ranka, a drugom tapkajući maramicom po očima. Do njih stajala je starija žena s tankim naočalama i odebljim licem. Kad sam dovršila svirku, probila se kroz raznježene gospođe i upitala bih li svirala na umjetničkoj večeri s još dvoma mladim pijanistima u Gliptoteci HAZU. Bila je to upraviteljica Gliptoteke, Lorieta Saski. Morala je vidjeti da u mojem umijeću nema ništa više od rutinerske točnosti, no ponuda je bila valjana. Strašno ponosna, po završetku sljedeće lekcije pohvalila sam se profesoru. Uzbuđenje mi je ispadalo iz usta u obliku nezgrapnih rečenica. Htjela sam ga pozvati da me dođe slušati i dati mi podršku. Međutim, on je tako dignuo obrve da je prepolovio čelo. U tom najobičnijem ljudskom pogledu bio je zbijen sav prezir što čovjek može osjećati prema drugome, onamo se nagurala čitava sprdnja s kojom je doživljavao mene, moju malograđansku obitelj i njezinu smiješnu odvažnost kojom me nukala da učim svirati. Osjećala sam kako mi se lične kapilare pune krvlju i kako se, ne želeći, crvenim; lice mi se zažarilo i zabridjelo kao da me netko pljusnuo. Svrnula sam pogled natrag na notni zapis i zapiljila se u crtovlje. Slina u ustima poprimila je metalan okus, crtovlje se zamutilo. Oči su mi se napunile suzama. Metronom je seriozno otkucavao lijevo i desno. Profesor je odmrmljao nekakvu pseudopohvalu i udaljio se iz sobe, tresnuvši vratima. Sjedila sam i dalje, piljeći pred sebe i ne videći u što gledam, i osjećala da će mi unutrašnjost prsnuti van od srama, kadli je u drugoj glazbenoj sobi netko zasvirao. Glazba se isprva neodređeno pomaljala u eteru, a onda je prešla u čisto milozvučje i utjehu od svakodnevnih tegoba, nešto što te nosilo onkraj ovoga svijeta. Prelijevala se iz visina u dubine i ponovno osvajala vrhunce gdje je slavila sreću ili radost ili nešto treće, nevidljivo, nedokučivo, zapravo i nepostojeće. Netko je svirao Mozartov Koncert za glasovir u C-duru i činilo se da iz kompozicije izvlači zametnute tonove, poznate samo kompozitoru koji ih je ondje skrio znajući da će ih pravi pijanist naći. Svi osjećaji i osjeti bili su sadržani ondje, svaki događaj zbijen u jednu notu i otpuhnut u eter, ništa a opet sve prepušteno slučaju. Da, tako se trebalo svirati. Usred te akustične svečanosti začula sam posprdan 169

profesorov glas: “Gospodična je još ovdje?” Stajao je na vratima uspravno kao letva i čekao. Pokupila sam stvari i otišla iz škole. Hodajući Ilicom prema Trgu, razmišljala sam o zvučnim slapovima što su mi se upravo bili slili u uši, ne obazirući se na posve drukčiji zvučni učinak koji su prolaskom stvarali tramvaji. Gore je svirao netko prokofjevski talentiran, netko tko će jednog dana dizati na noge čitave dvorane i sjedinjavati tisuće u pljesku. Svirka možda nije bila savršena, ali dolazila je iz dubine, a ne iz prstiju. Obuzela me pohlepna znatiželja i na sljedećem sam sastanku odmah stala gnjaviti Ranka o drugim Relikovićevim učenicima. On je nabrojao nekoliko svojih prijatelja koji su uz sate kod Relikovića pohađali i glazbenu školu. No bio je tu i jedan istinski, štoviše, prepoznatljivo talentiran učenik. “Je l’ da?” raširila sam oči. Ali njega Ranko nije poznavao. Da, čuo ga je u nekoliko navrata, ali nikad ga nije vidio. Taj je bio predodređen za velike stvari, rekao je pomalo utučeno. Ranko me upoznao s drugim Relikovićevim učenicima. Raspojasano društvo uglavnom se sastajalo u Iličkoj pivnici pokraj Relikovićeva stana, tako mu ironično odajući počast. Osim glazbene škole, svi su, kao i ja, pohađali gimnazije i vježbali kod kuće u onom tijesnom periodu između jedne i druge škole. Kad ih je bilo dovoljno na okupu, visoki i mršavi Daniel bi se izdvojio i krenuo s oponašanjem Relikovićeva pompoznog glasa. Bio je toliko komičan da su se i konobari iza šanka previjali od smijeha. Sjedeći narednih sati na klavirskom stolcu, uspravnih leđa i piljeći u fine zavoje violinskog ključa, u osminke i šesnaestinke koje su se dizale i spuštale u valovitim naletima, misli su mi se tvrdoglavo lijepile o desni zid odakle je pred kraj sata moglo doprijeti nešto drukčije od mojeg prtljanja. “Razumijete li što vam govorim?” upitao me učitelj, opazivši da buljim u zid. Kimnula sam i primaknula glavu notama kao da ću tako dokučiti suštinu povisilice. Tih su dana minute i note prolazile jedna po jedna, višestruko su mi se objavljivale; šest i trideset se približavalo, ali susjedna je soba ostajala nijema. Nervozno sam promatrala kazaljku što je neosjetljivo radila svoje, a kad bi se zaustavila na šestici, čula bi se coda: “To bi bilo sve, gospodična.” Jednog svibanjskog poslijepodneva, kad mi je Reliković stajao iza leđa i slušao kako mrcvarim Chopinove etide, napokon sam došla na svoje. Osjećala sam na rukama ciničan pogled očiju koje su se sjajno izvježbale u pretkazivanju bu170

dućnosti, govoreći ti da od tebe nikad neće biti ništa. Upravo sam se bila mučila s jednim težim pasažom kad mi je rekao: “Nisu baš svi moji učenici netalentirani, znate?” Umjesto da me to ponizi, od sreće što je progovorio o njemu, gotovo sam ga napala: “Imate nekog posebnog?” “Mhm... posebnog. Da.” Više ništa nije rekao. Bio je doista težak čovjek. Kakav manjak živaca za bilo što manje od izvrsnog. Koliko li je samoživosti bilo koncentrirano u toj pozi. Ipak, u rijetkim trenucima bilo mi ga je žao. Trpio je gomilu netalentiranih budala poput mene, njihovo neprekidno ponavljanje istih pogrešaka, podnosio iste sate na kojima se vječno ponavljalo jedno: premda ti je on na prethodnom rekao što trebaš raditi, ti i dalje nisi uznapredovao ni centimetra. Ali tada, kao na znak, iz susjedne sobe krenuo je drugi val glazbe. Isprva ga nisam čula zbog svojih falševa. No kad je sat završio, a profesor ponovno otišao iz sobe, stala sam pozorno slušati. Glazba se tihano uvijala i preplitala s česticama zraka. Sjedila sam nepomično, ne mrdajući da ne bih slučajno propustila koji ton. Pjevala je nezaustavljivo, davala i tražila istovremeno. Netko je opet istakao svoje osjećaje, koji se skupe, spoje u nerazdvojivu masu i zahtijevaju da ih pustiš van, a istovremeno ostaju u tebi i tako neprestano ponavljaju ljepotu podvojenosti i podvojenost ljepote. Odslušala sam čitavu dionicu i htjela sam slušati dalje, ali bojala sam se da će profesor doći vidjeti jesam li otišla. Ustala sam i polako izišla iz sobe. Prolazeći pokraj vrata iza kojih je dolazila glazba, približila sam se što sam više mogla, gotovo im se priljubila. Ostala sam tako trenutak, kao da sam se prislonila uz nečija prsa na kojima su se čuli otkucaji srca. Taj netko imao je dar o kakvom sam ja mogla samo sanjati, svirao je smjelije i duhovitije od Ranka i drugih naših vršnjaka koje sam čula na koncertima, a izraz “napor” nikako nije išao uz njegovo spretno jurcanje po tipkama. Premda nisu znali tko je, svi Relikovićevi učenici već su odavno bili zamijetili da ondje ima netko tko svira bolje od njih. Netko predodređen za koncertne dvorane. Vidjeli su ga nekoliko puta iz daljine, navodno je bio visok i djelovao sasvim obično. “Njemu sigurno ne zvoca”, ljutio se Ranko. “Još nas i uspoređuje s njim. Kad god dođe taj lik, stari se ozari i počne drobiti da nikad nećemo biti kao on.”Bilo mi je krivo što ga prdonja Reliković uvjerava u neminovan neuspjeh. Sljedećih sati, kad Relikovića ne bi bilo u sobi, kroz prozor sam vrebala došljake. Naposljetku sam uočila jednog mladića koji bi ušao u zgradu gotovo svaki put prije svirke iz 171

susjedne sobe. Visok i mršav momak crne kose, uvijek odjeven u zelen baloner. Iz predvorja bi doprli glasovi. Nekoliko sam puta izišla iz sobe baš kad je Reliković otvarao ulazna vrata, no naišla sam svaki put samo na njega, koji bi me hladnim pogledom otjerao iz stana. Kad pak nisam pokušala nabasati na profesorova miljenika, odslušala sam komadiće Beethovena, Bartóka, Prokofjeva, Griega i Mendelssohna. Bilo je to mnoštvo jezika, ali bez iznimke razumljivih; nepredvidljivih, a prepoznatljivih. Na trenutke su slavili brojnost, bježali od jednostranosti, izbijali na poljane na kojima su zatim slavili pir raznovrsnosti i disperzije, vječnog premještanja i stvaranja. Drugi su put pak govorili o nesporazumu; uznemirenost je strujala iz njihovih uzavrelih tonova i prelijevala se preko vlastitih rubova, ključala je i propinjala se u energičnim valovima; treći put opisivali su velika događanja koja su, evo, upravo u tijeku: poštena ili nepoštena, napreduju punom parom i iz njihove silne energije rađaju se čitavi gradovi, civilizacije koje će se potom možda srušiti u jednoj jedinoj kadenci; ili su pak govorili o nepremostivoj žudnji što ti se poput kugle valja po srcu i ostavlja duboko utisnut trag koji će izblijedjeti tek u starosti.Dionice su uvijek bile odsvirane s toliko zadovoljstva da sam se pitala kakvog smisla ima da uopće dolazim ovamo. Jednom mi je prilikom profesor čak dobacio: “Ovako se svira, gospodična.” Skupivši hrabrost, nekoliko sam puta zirnula kroz ključanicu druge glazbene sobe, ali ništa se nije vidjelo, osim glasovirske noge koja je meko počivala u sagu. Prošlo je više od pola godine otkako sam krenula u školu profesora Relikovića. Vježbala sam dvostruko više nego prije, s Rankom se nalazila još češće, a za gimnaziju učila sve rjeđe. Ranko i ja išli smo u kino Tuškanac i gledali filmske klasike, u predvečerja smo sjedili na Zrinjevcu i pričali o razlici između Petrofa i Förstera. Na Tuškancu smo se valjali po travi i škakljali se, ne obazirući se na uznemirene umirovljenike. Bila sam zadovoljna i sretna. Međutim, Ranko je djelovao iscrpljeno. Svakim tjednom imao je sve manje volje za vježbanje, čak i za zajedničko sviranje, kad je, da me zadivi, radio vratolomije, mijenjao tonalitete u sekundi i izmišljao vlastite završetke poznatih kompozicija. Matura je bila blizu i on je naposljetku jedne večeri na Zrinjevcu rekao da ne zna hoće li nastaviti gurati glazbenu karijeru. Možda ipak nije bio stvoren za to. Valjda prvi put u životu osjetila sam težak, nepatvoren bijes. Potiskivano nezadovoljstvo eruptiralo je uželji da Relikovića napokon zgrabim 172

za glavu i počupam mu preostalu sijedu kosu. Htjela sam ga šutnuti u dupe i viknuti da je nije ništa drugo osim seronje. I još bih mu se nasmijala u lice. Može si svoje note zabiti u ono mjesto. No iskalila sam se na Ranku. Bilo je to prvi put da sam povisila glas na nekoga. Rekla sam neka slučajno ne misli napustiti sviranje jer mu to neću oprostiti. Muškarac i žena koji su malo dalje zagrljeni šetali okrenuli su glave i pogledali se. Rekla sam mu još mnogo drugih stvari koje nisam trebala. Međutim, njega kao da ništa nije diralo, čak ni moja nesvojstvena provala bijesa. Dok bi netko drugi zabezeknuto rekao: “A što je tebi odjednom?” Ranko je turobno zaključio da si je preveliki teret stavio na leđa misleći da je stvar u vježbi. Tog petka lekcija je tekla kao i obično. Profesor je dostojanstveno sjedio u stolcu kao car i zurio u karnišu. Ja sam stoički griješila na jednom te istom mjestu i on me svaki put vraćao na početak. Pred kraj je naprasno prekinuo sat. Bez riječi je odjednom ustao i otišao iz sobe. Kroz prozor sam vidjela da je u zgradu ušao onaj isti momak. Zatim sam čula kako Reliković otvara ulazna vrata i pozdravlja se s nekim. Razgovor je bio srdačan. Znala sam da je došao njegov najbolji učenik, budući veliki majstor. Ostalima je vrata otvarala tajnica, a njega je dočekivao sam profesor. Vratio se u sobu za nekoliko minuta i rekao da nastavim. Krenula sam ponovno od istog mjesta u nesretnoj Czernyjevoj etidi kadli je odnekud počela dopirati druga glazba. Nježno i sjetno obraćala se onom nečemu što nam je svima, muzikalnima i nemuzikalnima, obrazovanima i neobrazovanima, ukorijenjeno u srcu. Sat je završio i Reliković je otišao iz sobe bez pozdrava. Nisam se dizala, nego sam slušala kako glazba govori istinu i samo istinu, tako nježno, a zorno. Bio je to Šostakovičev koncert u F-duru. Govorio je o tuzi i muci koje se isplate jer su neizostavan dio života, dio koji otkriva da svijet nije samo ono što vidimo, svijet je bezbroj lica, od kojih svako ima bezbroj osmjeha; milijardu srca s još toliko različitih kutaka; mnoštvo smjerova, a samo u jednom od njih teče nebrojeno mnogo različitih pogleda. Tad sam ustala i krenula iz sobe. Mračni je hodnik bio prazan. Išla sam za zvukom do vrata iza kojih je dopiralo otkrivenje životnog nauka. Svijet nije jedan, svijet je bezbroj različitih stvari, bezbroj neodgovorenih i nepostavljenih pitanja, bezbroj nijansi u čijim pregibima ćemo jednog dana spavati. Pritisnula sam kvaku i polako otvorila vrata. Što sam više rastvarala vrata, to su se više rastvarala moja usta. U sobi nije bilo glasovira. Dapače, 173

bila je uska i premala za nj. Zurila sam tupo u stolić čiju sam nogu na kotačiću onomad zamijenila za nogu glasovira. Pogled mi je tad pao na antiknu vitrinu prislonjenu uza zid. U njoj su stajali zvučnici, a iz njih se širilo veličanstveno životno otkrivenje.

Ivana Rogar (1978, Zagreb), spisateljica, urednica i prevoditeljica. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je trenutno na doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Urednica je u književnim časopisima Quorum i Libra Libera. Osim u tim časopisima autorske tekstove objavljivala je još u Hrvatskom filmskom ljetopisu, 15 dana, Zarezu, Temi, Autsajderskim fragmentima, Balkanskom književnom glasniku i Op.a. Prevela je s engleskog na hrvatski sedam knjiga. Suradnica je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Objavila je knjige „Tamno ogledalo“ i „Tumačenje snova“. 174

Korana Serdarević

TAOCI Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu, tiho doskočio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trčim što dalje, da prekinem svoje predugo zatočeništvo, da iznevjerim sve one kojima sam obećao da ću ostati, da ću izdržati. Noge su mi bile slabe od onoliko sjedenja i stajanja na mjestu i nisam trčao brzo, stopala su me pekla i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje. Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i peče, koža postaje tamna i suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomiče i sve je težina. Ispred mene skvrčeno lišće i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže zemlji, ona miriše, zuji i cvrči. Danas obećavam sebi da ću ovo sjećanje koje me stišće unutar misli i tjera da uvijek iznova premotavam sve trenutke, jednostavno zakopati. Izrezat ću to iz sebe i proći će, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišće na vrućini mota prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet će se razlistati neko proljeće. Tko bi se više sjetio što me sve dovelo do toga da tamo završim. S njom. Vjerojatno sam pristao na neke tuđe planove, nadajući se blagoj budućnosti, bez primisli da mi taj naizgled usputni korak može toliko zamrsiti putanju. Ulazio sam u svoju ulogu savjesno i bez puno razmišljanja. I eto. Nisam se pravo ni snašao, a odjednom sam bio sâm, s tom ženom, u nekoj kući na rubu grada. Podvalili su mi odgovornost, kratko izdiktirali upute i nestali. Bio sam na zadatku. Sjedila je na kauču u velikoj sobi, sva zgrčena i stisnuta kao šaka. Svaki put kad bih se ja pomaknuo, barem da promijenim položaj ili se malo rastegnem, još bi jače privukla k sebi bosa stopala, da se barem prividno udalji od mene i sve što ima skupi u tu nevidljivu rupu koju si je izdubila. Ne znam koliko dugo sam je čuvao, u nekim se trenucima činilo da su prošli dani, mjeseci. Uglavnom sam stajao naslonjen o vrata, tijelom sam zaglavio mogućnost prolaska i čekao. Nitko se nije pojavljivao. Bio sam sâm. Kad bi joj se pišalo, dizala se iz svog položaja kao lijena mačka i polako odlazila u zahod, vukući za sobom noge i onu meku, zgužvanu kosu. Nisam joj dozvoljavao da zatvori 175

vrata, uvijek sam je morao imati na oku, makar djelomično. Skidala je hlače i sjedala na školjku, zid mi je priječio da je vidim cijelu, ali ako bih se malo nagnuo, vidio bih jednu nogu, hlače nagužvane malo iznad koljena, jedno bijelo bedro. Vruća mokraća je pljuštala i šuštila, miješala se s vodom, a onda je mlaz bivao sve tanji, da bi na kraju odzvonilo nekoliko zadnjih kapi, a među mojim nogama pržila je vatra. Ona se dizala sa školjke, povlačila gaćice, dugo ispirala ruke, okretala se prema meni s onim olovnim licem neznanke, a dok bi se spuštala natrag na mjesto, nikada me nije pogledala u oči. Noge su me boljele od stajanja i često sam poželio prileći, ili bar sjesti. S vremenom, ta mi je misao postala opsesija: zašto čovjek ne smije učiniti što mu tijelo nalaže, dozvoliti sebi malu, sebičnu ugodu?! Odlučio sam to učiniti nemarno i kao usput, i konačno sam privukao stolac i sjeo. Žena me pogledala s toliko prezira da sam se u trenu posramio. Gadio sam joj se. Vjerojatno je pomislila da je ta zadaća koju su mi dodijelili ipak preteška za mene, da je moj karakter ipak preslab da održi ovo visoko tijelo u vertikali. Ni to nisam bio sposoban učiniti: samo stajati i čuvati je kako bog zapovijeda. Ta me njezina misao naljutila, osjetio sam kako mi se u trbuhu budi neki gnjev i oštri inat. Mogao sam je u tom trenu mrziti, pljunuti, možda čak i udariti. Stalno smo bili gladni. Vode za piće je bilo, čaše sam punio i stavljao jednu pred sebe, a drugu na ormarić pored kauča, uz nju. Pila je kao dijete, usana nedovoljno stisnutih oko ruba čaše, i nekoliko kapi redovno bi joj kliznulo niz bradu. Prvi puta kad sam vidio, pomislio sam da joj se to događa od straha i u meni se razlilo sažaljenje. Rekao sam joj da se ne mora bojati, da sam ja tu samo da je čuvam, da ne pobjegne, da će sve brzo biti drukčije, sigurno će opet moći kamo želi, kada želi. Nitko je nije namjerno htio povrijediti. Bila je svjesna svega što ju je dovelo u tu kuću, koju je sada prisilno dijelila sa mnom. Ponekad sam razmišljao o trenutku u kojem je prvi put podigla noge na kauč, o danu kada se prvi put skupila u svoj nijemi hlad i zakočila sve mogućnosti. Nisam vidio kada se to dogodilo, ja sam u prostoriju ušao poslije. Žene se obično osame prve – netko mi je rekao i zatvorio za sobom vrata. Bili smo sami. Sami i gladni. Nitko ne razmišlja o gladi dok je ne osjeti. Kad je osjeti, ona je sve o čemu razmišlja. Uz prozore koji su gledali na dvorište bila je mala kuhinja, toliko mala da u nju stane samo jedna osoba. Ili dvoje koji 176

se vole. Podigao sam rolete, zatutnjale su i svjetlo je grunulo u kuću. Ona se trgnula, možda je i uzviknula. Postala je u trenu čisti nemir i napetost, vrebala me kao životinja. Isprva sam neko vrijeme samo stajao uz prozor, praveći se da provjeravam ima li koga u blizini. Nije bilo nikoga, to smo oboje oduvijek znali. Kad sam osjetio da se privikla na jasniju sliku prostora, da se ponovo opustila, polako sam krenuo otvarati kuhinjske ormare, tražiti stari kruh, dvopek, bilo što. Bio sam spreman čak i kuhati, ako treba. Za oboje. U ormaru s posuđem na jednom sam tanjuru pronašao nešto umotano u papirnatu vrećicu. Uzeo sam je u ruke i izvadio njenu nutrinu: stvrdnuta krafna, tko zna otkad, ušećerena i masna. Da me bilo tko pitao što bih htio pojesti, rekao bih da je to pitanje, u trenutku ovakve gladi, pomalo nepristojno. Ipak, u meni se, dok sam stajao buljeći u krafnu koja mi je ležala na dlanu, rodilo gađenje prema žutoj stvrdnutoj kori, prema šećeru koji je pokrivao njezinu tužnu kapu. To se pecivo, taj komad napuhanog, preslatkog tijesta jednom davno uzdizao u vrućini neke pećnice, neke ruke su je, mirisnu i sočnu, posule šećerom koji je padao snježno, meko, bijelo. Ovo što sada mrtvo slini po mojoj ruci nije ta ista slastica, nju nitko više neće s užitkom zagristi, nitko je neće poželjeti, a to je jedino što mi, nas dvoje, ona žena i ja muškarac, imamo za jesti. Gotovo ljutito prelomio sam krafnu na dva dijela, a iz njezine sredine je, na moje čuđenje, iscurila narančasta marmelada, svježa i tečna, kao nekada. Taj me prizor osupnuo, ostao sam pred njim pomalo posramljen, pobijeđen. Krafna je još živa, pomislio sam i posprdno se sâm sebi nasmiješio, trpajući u isto vrijeme desnu polovicu čitavu u usta. Koliko god stane, prožvakat ću i progutati. Preživjet ću ja ovo čuvanje, ovo čekanje. Taman mi je polovica zalogaja kliznula niz ždrijelo kad me oborila. Skočila mi je na leđa poput lavice, noge mi je omotala oko struka, zabila mi nokte u ramena i ugrizla me za vrat. Skamenio sam se od boli, a ostatak neprožvakanog tijesta ispao mi je iz usta. Ležao sam licem prema tlu, probadala me oštra bol u vratu i instinktivnu sam je dohvatio desnom rukom za šiju, iščupao sa sebe kao da je krpelj i bacio je u stranu. Leđima je udarila o kut kuhinje i zrak se oko nas zgusnuo od njezina urlika. Tek tada sam shvatio koliko može biti jaka, koliko zna biti glasna. Skvrčila se i ostala jedan kratak trenutak tako – dovoljno da odskočim i da joj uhvatim ruke, da je unaprijed zadržim nepokretnu, na mjestu. Lijevu šaku držala je čvrsto stisnutom, bacio sam 177

se na nju da vidim što to čuva, da na silu otvorim tu žilavu pandžu. Kad sam konačno uspio, pritišćući je koljenima uza zid i objema joj rukama šireći prste, kad se dlan konačno pokazao, već je bilo prekasno. Tijesto je u njezinoj ruci bilo potpuno smrvljeno i slijepljeno po koži poput govna na dječjoj guzici. Sve što nam je ostalo bila je marmelada koja nam je curila po zapešćima. Samo smo nju još mogli polizati. Prije nego se prašina spustila, prije nego što su stvari u kući okrenule od nas svoje hladne poglede, osjetio sam pod sobom ubrzane kucaje njezina srca. Tuklo je o grudi kao bat, teško i muklo, zatočeno pod mojim tijelom, toliko većim od njezina. Sramota koju sam osjetio tjerala me na povraćanje i brzo sam ustao, otrčao do zida i okrenuo k njemu svoje lice kao dijete. Jecaje sam gutao, gurajući ih ravno u tek otvorene ožiljke naše borbe.Kad sam se okrenuo, vidio sam da je ona na koljenima, u ruci joj je bila mokra krpa kojom je skupljala s poda šećer, marmeladu i razmrvljeno tijesto. Ipak, znali smo, ništa tu više nije moglo biti čisto. Mrak tada nije padao, on se uzdizao, uspinjao se iz podova, iz zemlje pod temeljima kuće, noseći sa sobom hladnoću podzemnih voda, crnih jama i vlažnog kamenja. Žena je ležala na kauču i drhtala. I niti jednom, ni jedan jedini put, nisam preskočio pomisao da bi je bilo dobro zagrliti. Posljednje noći zaspala je ranije nego inače. Već smo oboje bili premoreni od marša jednakih dana koji su se beskonačno redali, svaki od njih ujedno dug i kratak kao treptaj. Sjedio sam za stolom i pokušavao prisiliti misli da otputuju dalje, da se odmaknu od te žene i kuće, da se prisjete onog otvorenog, svježeg svijeta vani. Već je toliko vremena prošlo. Kroz prozor sam vidio samo prazno dvorište i vrhove visokih, jakih stabala. Svjetla grada bila su s druge strane, mogao sam naslutiti njegovu živost iza naših leđa i sve me češće ljutila nemogućnost da se okrenem, da odustanem, odem. Žena je zakašljala i okrenula se na bok, pokrivač joj je kliznuo s tijela, grijući sada tek jednu nogu, svijenu u koljenu. Približio sam joj se tiho i polako, da je pokrijem. To je bilo jedino što sam mogao: prevući pokrov preko njezina tijela. Već je bila jako smršavjela, shvatio sam kad sam joj dotaknuo leđa i osjetio oštre lopatice pod dlanom. A onda opet ta kosa, ta svila pred mojim licem, natjerala me da se približim, da udahnem ravno u njezinu sredinu. Zatvorio sam oči i iskoračio u kratki mir. Kad sam se prenuo, ženine su oči bile otvorene. Gledala me ravno u lice, i sjetio sam se da je tako gledala jednom davno nekog drugog čovjeka. To 178

nisam mogao biti ja. Povukla me kraj sebe, uzela moju ruku i stavila je među svoje noge. Jednim prstom utonuo sam u nju i odmah se uvila,oživjela, zaigrala, zaplesala. Tinjala je pod kožom, u njezinoj sredini gorjele su vatre, moja taokinja, sitna i uplašena žena, moja žena. Supruga. Pred zoru, tijelo mi je bilo uz njezino, kao nekad, otkriveno i golo. Ustao sam se da odem po čašu vode, a onda mi je pažnju zaokupilo nešto pod prozorom. Dvorište je još uvijek prazno, ali kapija je bila širom otvorena i jedan je sivi mačak, debeo i spor, lijeno išetao na cestu. On, koji je mogao bilo kuda i bilo kada, sjeo je na rub uz cestu, okrenuo glavu i pogledao prema našoj kući mirno, ravnodušno, kao da unutra nikada nikoga nije bilo. Sada, kad je sve samo sjećanje, sve rjeđe dolaze ljudi koji znaju da sam jednom bio u kući na kraju grada, sa ženom meke kose. Ljeto je, ali još malo pa će se spustiti rujanske kiše, oprat će tragove, natopiti polja i pomesti pragove. Daleko od mene, u kuhinji neke kuće, jedna će žena iz pećnice izvaditi pleh pun mirisnih, toplih krafni. „Nemoj još jesti da se ne opečeš“, reći će nekome svome, i širom otvoriti prozor.

Korana Serdarević rođena je u Zadru 1982. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i komparativnu književnost. Niz godina radila je kao slobodna novinarka kulture, a od 2013. godine zaposlena je kao gimnazijska profesorica. Godine 2013. osvojila je dvije prve nagrade za kratke priče (nagrade "Ranko Marinković" i "Zlatko Tomičić"), a tri godine kasnije ponovo dobiva prvu nagradu „Ranko Marinković“ za priču „Molim vas, pričekajte“. Bila je u finalu regionalnog natječaja Vranac, objavljivala je prozu u važnijim književnim časopisima, novinama i na portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Sudjelovala je na mnogo domaćih, ali i međunarodnih književnih festivala, poput Cuirta u Irskoj i Vilenice u Sloveniji. Prošle godine u izdanju Frakture objavljena joj je zbirka priča „Nema se što učiniti“, koja je ostvarila odličan prijem kod publike i kritike. Priče su joj dosad prevedene na engleski, njemački, makedonski, talijanski, ukrajinski i slovenski jezik. Živi i radi u Zagrebu te dovršava svoj prvi roman radnog naziva „Alotropija“, koji nakladnička kuća Fraktura planira za objavu do kraja 2017. godine. 179

Kristian Novak

CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI ( ulomak iz romana )

Kako se čovjek lako navikne, Japica. Kako lako zaboravi Globoko. Jedino me moj najbolji prijatelj Tompo podsjećao na taj pakao. Nešto je stariji i dosta veći od mene, uvijek bio, a priča tako da ga čuje cijelo selo, odmalena. Govori kao da nosi slušalice, pa se bori s glazbom i za sebe i za tebe. Viče. Ma, ne viče, on cijepa. Imao je upalu uha od koje nikada nije ozdravio, na jednu stranu uopće ne čuje. Dali su mu i lijekove od kojih govori krive riječi. Umjesto varala, kaže garava. Ne čuje kad mu trubi auto, pa ga je jednom i tresnuo neki konobar iz Sabolščaka. Ono što govori, čudo jedno, sklapa od onog što viču na televiziji ili u Globokom. Većinom na bajaškom, ponekad nešto hrvatsko, iz pjesme, ali onako kako samo on čuje. Malo laže, malo čita s usana, izvuče on nekako. Ljudi koji ga ne znaju gledaju kao da je lud, a on misli da ga ne čuju dobro, pa ponavlja jednu te istu riječ, sto puta, sve glasnije, pa neku sličnu, pa onda psovka. Ne čuje kada drugi govore, misle ljudi da nema poštovanja, ili je glup. A on je samo gluh. Čuje samo glasno, ništa tiho ne zna ponoviti, zna samo za bijesan svijet, ostalo je rupa pa je popunjava, kako već izmisli. Djeca nastaju tako da se muški popiša u žensku, govorio je. Trava je dlaka zemlje. Ostaviš je da raste, iz nje naraste šuma. Ostaviš šumu da raste, narastu drva, par stotina metara, krošnje se isprepletu tako gusto da nastane nova zemlja. To se dogodilo već, sto puta, zemlja je na početku bila velika kao jabuka, a ljudi mali kao mušice, podjednako glupi. Rat nastane kad ljudi iz svijeta ispod izmile na površinu i počnu se svađati s ovima iznad. Zato netko treba u velikom loncu skuhati tone asfalta i izliti u veliku rupu u zemlji, da se začepi sve ono ispod. Dok su druga djeca palila stvari ili razbijala staklo, nas dvojica smo kopali rupe i pokušavali skuhati asfalt, kašu od kamenja. Stavili pijesak, pa zemlju, ali asfalt nikad nismo dobili. Ili smo gradili skladište gdje ćemo smjestiti boce sa zrakom. Govorio je da će u selo jednog dana doći čovjek i 180

svakome pročitati iz velike crne knjige kada mora umrijeti. S njim će doći i drugi čovjek, koji će prodavati zrak u bocama, njega moraš udisati da ne umreš. Tko ima više boca, dulje živi. A nas dvojica ćemo imati skladište. Malo je lud, taj moj Tompo, govorio je puno gluposti, ali u neke sam i ja vjerovao, recimo u Trafostanicu. Kaže Tompo, nije Bog zao, samo je još malo dijete, pa se ne zna vratiti u svijet koji je stvorio. Umjesto njega svijetom vlada Trafostanica. Mislio Tompo da je to nekakva centrala. U Trafostanici ne radi ni jedan Cigan, barem ne iz Đinjca. Uvijek kada pomislim na Boga, vidim samo ljude koji sjede za stolovima iza nekih vrata, lupaju pečate na kazne i prokletstva. Tamo rade ozbiljni sveci, umrli policajci i pokojni kojima je učinjena nepravda. Vidiš, možda i mene tamo zaposle kada konačno padnem. Preko Trafostanice ti preci prenose prokletstva, ljudi bacaju nesreću na tebe ili na cijelo selo, ako imaju vezu. Otamo dolazi i nevidljiva sila koja prati neobične stare predmete, recimo ormare ili pribore za jelo. Trafostanice se svi boje, zato se ženimo i krstimo u crkvi. Ne obraća previše pažnju na nas Cigane, pa se u Đinjcu dosta stvari radi krišom, da tako i ostane. Lakše mi je vjerovati u Trafostanicu nego u Boga. Njoj mogu oprostiti ovakvu smrt. Htio je spasiti svijet, taj moj Tompo, kad je bio mali, prije Mirze i svega. Biti ludi Cigan koji će skuhati asfalt u loncu, začepiti sve svijetove koju ispod nas. Uspio bi on, spasio bi svijet, samo da se pojavio netko tko bi spasio Tompu. Tompo se zvao Tompo prema čovjeku iz filma Kikbokser koji se ipak zvao Tong Po. Taj ti je tukao sve ljude, samo je na kraju fasovao od lijepog Van Dama, jer on može napraviti špagu s nogama i uvijek jako trenira nakon što mu ubiju brata ili ženu. Tompov je otac htio imati takvog sina, da tuče sve. Otac mu se utopio na Totomoru kad smo Tompo i ja još bili bebe, a njima se uselio Zoran Balog, Cigan iz Preslavca koji se taman vratio iz zatvora. Sreće ni s jednim, ni s drugim, ali Zoran Balog je ipak najveća budala koju sam ikada vidio. Japica, mani ga se ako čuješ da je negdje blizu. A lako ga je čuti jer samo on govori kada ima puno ljudi, uvrijedi nekoga i odmah odlazi, jer što on ima razgovarati s budalama iz Đinjca, proklinje dan kad se doselio. Bojao se jedino Starješine i njegovog brata, sve je ostale izazivao. Dobre volje bio je samo kada je govorio kako je jebao ženske i kako je varao ljude. Pričao je da najbolje kada na181

gneš žensku glavu u kantu s vodom i prasneš odostraga. Tako se ženska jako stegne. Mislim da nije izmišljao. Vidio sam da je Tompina najmlađa sestra svojoj lutki bez ijedne noge namakala glavu u čašu s vodom i psovala je, kad je mislila da je nitko ne vidi. Mlatio je Tompa i majku svakoga dana. Češće njega, samo zato jer je nju to više boljelo. Isprva se još potrudio smisliti nekakav razlog, stalno isto, kako ga svi nešto izazivaju i kada će to već jednom prestati, kada će mu konačno dati mir, on samo želi mir. Kasnije je prestao smišljati razloge, sebi je davno dokazao da je u pravu, a nitko u Globokom nikada neće reći: daj nemoj, mali je još. Baš nitko. Nemaš se što miješati u tuđa posla, ako nećeš na sebi i tuđu nesreću. Nisu malog branile ni njegove tri sestre, droljetine, tri isprane mokre krpe, tako se klate kad hodaju, a uvijek hodaju zajedno. Samo su sjedile sa strane dok je ovaj brisao pod s Tompom. Budala ga hoće nogom u jaja, nabije se na Tompino koljeno, pa poludi još više, ide tražit pištolj, a ove gledaju i šute, ma da je ijedna suzu pustila. U drugim kućama dečki imaju prednost pred svojim sestrama, izaziva ih se da udare stariju sestru. Samo Tompo nije imao prednost. Zoran je na podlakticu istetovirao ime najstarije od Tompinih sestara. S njom je išao u trgovinu po pivo i cigarete, nisu se vraćali satima. Čim bi izašla iz auta, počela je izazivati sestre, postavljati se da ne mogu proći, naguravati se s njima. Vikala na majku, pušila cigarete pred svima. Ta najstarija je i najviše mrzila Tompoa. Kada bi Zoran propustio, tukla bi ga ona, ali njoj je znao pobjeći. Sanjao sam dan kada ću kurvi prosuti zube. Tompo se Zorana toliko bojao da nikada nije digao ruku ni da obrani lice. I nikada ništa loše nije govorio o njemu, samo je znao reći da nije s našeg svijeta, nego je došao od ispod. Kada sam ja fasovo od Đanija, htio sam udariti bilo koga, ma nanijeti bol cijelom svijetu. Tompo ne, taj je to sve pospremao u neko veliko skladište, nije dao nama drugima da se brinemo, da ga žalimo. Okrene na šalu. Jednom je ispljunuo zub i smijao se krvavim ustima zato što sam mu rekao da je netko stao u njegovo govno iza kombija. Nekamo duboko je spremao bol. Za njega je to čuvala sjena što ga je neprestano pratila, sreo sam je nekoliko puta. Znaš, došlo je i meni da ga tučem do krvi, kad smo još bili mali. Njegovo se lice stalno kreveljilo, nisi ni znao kako zapravo izgleda. Ne možeš gledati dugo u njega, poludiš. Natezao je lice i kad ga gledaju i kad ga ne gledaju i kad je 182

sretan i prestrašen i tužan, možda i u snu. Na njemu kao da je uvijek bila ta sjena, hoda pokraj njega, gurka ga, podmeče mu nogu, ponekad i ulazi u njega. Neprestano se češkao lijevom rukom po desnom ramenu, čvrsto, ubada, hoće razderati kožu. Kao da je bio dužan sam sebi davati bol i kad ga nitko ne tuče, pa se lupka po ruci, udara potkoljenicom o dasku, njiše se kao da traži gdje najviše žulja i boli, grize si usnu, do krvi, dok ide. Nisam ga mogao gledati dugo, velim ti, ali ja sam, za razliku od drugih, gledao drugamo umjesto da izbatinjam taj nemir iz njega. Nisam se mogao odlijepiti od njega. Bio je dijete koje ne zna drugome učiniti zlo. Od takve dobrote ili bježiš glavom bez obzira, ili je ne napuštaš nikada. Jednom je stajao na kiši, pred svojom kućom, cijelo popodne. Da je napravio samo jedan korak naprijed, bio bi ispod krova, na suhom. Ovako se cijedilo s njega. A on stoji i ne miče se, toliko se bojao Zorana. Vidim ga kroz prozor i ne mogu živjeti od sebe, Đani mi kaže neka se manim tuđa posla. Udaram glavom o zid, na kraju mi Đani sveže šatorsko krilo oko vrata, jer vani padaju čaše vode, ne pada kiša, dođem do njegove ograde i stojim tamo, samo da me vidi da sam i ja njim, stojim i šutim dok ne padne mrak, znam da mi nigdje drugdje nije mjesto, sve dok Zoran ne izađe i u prolazu mu baci čik u glavu, a Tompina majka izađe i utrpa ga u kuću.

Kristian Novak rođen je 1979. godine u Baden-Badenu, u tadašnjoj SR Njemačkoj. Osnovnu je školu pohađao u Sv. Martinu na Muri, a opću gimnaziju u Čakovcu. Završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti i njemačkoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Tijekom diplomskog i poslijediplomskog studija (1998. – 2009.) bio je kategorizirani vrhunski sportaš Hrvatskoga olimpijskog odbora i standardni reprezentativac Republike Hrvatske u karateu te osvajač niza svjetskih i europskih odličja u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Objavio je romane Obješeni (2012.) i Črna mati zemla (2013.) za koji je dobio nagradu tportala. Oženjen je i živi u Zagrebu. 183

Nenad Stojković

ANASTILOZA Vrtio je u glavi svoje putovanje zureći u crvenu točku sred žute zjenice jajeta koje se trzalo na crnoj tavi. Sobjekt – pozitivan na potisnuti Bijes, sjećanje na presudu stroja za analizu ga je još uvijek prožimalo jezom poput hladne zore koja je opsjedala kuhinjsku vatru. Kratka je šetnja od muzeja-katedrale do najbližeg Centra ili MEE-a (mosta za evaluaciju i evakuaciju) pružala groteskni spektakl nezamisliv prije samo godinu dana. Neboderi svijeni u zamrznute vrtloge, gomile stapajućih automobila, kanalizacijska voda koja raste poput korova, nakupine plastike i otpadnog željeza koje se kočopere poput paunova i glasaju škripom, puzeći muškarac perforiran vlastitim spaljenim kostima, pokunjena žena napola stopljena s pločnikom nalikujući visibabi. Potonja je iznenada podigla ruku prema nebu i zavrištala baš dok je prolazio pokraj nje. Umjetna je grmljavina prekrila njen glas. Golemi izvidnički brod je prolazio nad njima poput tmurna oblaka. I opet, bez obzira na sav užas dekonstruirajućeg svijeta, Andrej je sada osjećao samo sram zbog pokušaja da napusti djeda. To je bila ona, ona me nagovorila da probam, zgužva lice na bijedni pokušaj da udahne život svojoj ponavljajućoj prikazi i samim time prišije odgovornost. Ustvari, prava je ironija ležala u tome da je njen duh potvrđivao njegovu infekciju. Nedavna je glasina govorila o eksponencijalnom porastu broja Pozitivnih koji pate od Fatamorgana preživjelih. Oni koji su regresirali na praznovjerje i religiju zvali su halucinacije duhovima ili anđelima. Bili su to glasnici aktivacije neprijatelja u njima. Isprva ih je Andrej otpisao kao grizodušje preživjelih. Usred takvog očaja, želja da vidite voljene koji su otišli nije bila ništa neobično. Druga mogućnost je bila manipulacija uma, okrutna spačka ili posljednji čin sažaljenja samosvjesnog dušmanina. Uzalud je Andrej pokušavao biti zahvalan na milosti koju je primio od Centra, istog onog koji je progutao Saru. Čovječanstvo ga je otpravilo s njegovim životom subjekta i objekta, naramkom hrane i pomiješanim pepelom prevarenih prosvjednika zalijepljenim na potplatama čizama. Jaje svijeta je bilo nepovratno razbijeno. 184

Odnese doručak iz urušene kuhinje uz stube do djedovih odaja. Tamo ga dočeka povjetarac koji je savijao plamen svijeća i prelistavao otvoreno Porijeklo vrsta. Soba je bila ugušena policama natrpanim knjigama i muzejskim izlošcima koje je starac zgrtao. Tek neuredna hrpa stoljeća u prašini, ali istom i jedini nedirnuti kutak kompleksa, jedino sklonište koje je ostavljalo dojam doma. Andrej odloži doručak te požuri otvorenim prozorskim vratima između napuhlih obraza zavjesa. Osušeni je starac stajao na balkonu, gol i oslonjen o ogradu, nadgledajući beskrajnu džunglu ruševina, ljudsku divljinu. Crne su se linije granale njegovim koščatim leđima podsjećajući na kartu naftnih polja. Crna krila sigurne propasti koja čeka Pozitivnog probuđenog. U Centru bi ga smjesta izolirali i spalili kao Saru. Andrej iščupa iz grma štapova jednu od dvjestotinjak zastava koje su predstavljale davno izumrle nacionalne države. Ogrne djeda šarenom tkaninom označenom zvjezdicama i primi ga za ramena. Starčeve su krupne plave oči držale prazan pogled u daljinu dok su mu krvave suze curile niz bradu: - Što... Što pod milim Bogom?! - Djede, dođi unutra. - Sine moj, baš sam se spremao da te odvedem do ljuljačke na hrastu... Znam da se djeca vole igrati, ali kad sam razgrnuo zastore... Sačuvaj nas! Unuk pripomogne starcu do trulog prijestolja koje je postalo njegova omiljena fotelja. - Sve je u redu. Ti jedi, a ja ću objasniti. Nuspojave zaraze su bile drugačije za svakog sobjekta i posebno čudne kod doktora Šandora. Svakih bi nekoliko dana izgubio desetljeća svog života da bi se potom sve njegovo znanje i sjećanje vratilo, naglo kako je i nestalo. Nakon svakog od ovih kratkih spojeva, Andrej mu je ponavljao opširniju verziju priče koju je njegov djed ispričao njemu dok je bio dijete. Objasnio je kako su nanoroboti revolucionalizirali civilizaciju. Prvo su razgrađivali opasni otpad proizvodeći goleme količine energije dovoljne za sve potrebe. Zatim su ih umetnuli u infrastrukturu dajući istoj sposobnost samostalnog popravljanja i kompenzacije za prirodne katastrofe. Nije trebalo dugo da nano-strojeve uvedu u žive organizme. Isprva su štitili biljke od insekata i parazita. Pokusi su se nastavili na životinjama kod kojih su uništavali patogene i uskoro iskorijenili većinu bolesti. Doživjeli smo drastično poboljšanje u očuvanju prirodnog okoliša. I tako se stiglo do 185

posljednjeg koraka. Nanoroboti su uvedeni u ljudska bića na kratkom putu od popravaka organa preko upravljanja imunosnim sustavom do zamjene neurona. Čovječanstvo je postalo sposobno održavati zdravlje i mladost na neodređeno vrijeme. Nijeme su naslovnice vrištale; UBILI SMO SMRT! Bili smo na rubu pretvaranja Zemlje u istinski Rajski vrt kada je izbila zaraza, kasnije nazvana Bijes. Došlo je do naočigled ireverzibilnog kvara unutar nanorobota koji se proširio poput šumskog požara proždirući nastambe, infrastrukturu, mašineriju konačno eskalirajući u globalno izumiranje. Ovo je potaknulo tekuću evakuaciju kojom je već transportirana većina nezahvaćenih živih organizama u logore za karantenu na lunarnoj koloniji. Jedino što je Andrej izbjegavao u prepričavanju bila je činjenica da je njegov djed, Nikola Šandor, bio jedan od pionira nanorobotike. Starcu je ionako bilo suđeno prisjetiti se, po hiru njegove rukotvorine, kako ga je čovječanstvo nekoć dizalo u nebesa da bi ga potom osudilo kao najvećeg ubojicu u povijesti. Bila je to najteža spoznaja za umirućeg boga ogrnutog u zastavu. Andrej provede jutro čitajući Nikoli – jedino u čemu su obojica istinski uživali. Bez Bijesa, nikad vjerojatno ne bi koristili papirnate knjige. Djed zaspe tijekom Yeatsova Drugog dolaska. Čitač obriše što se činilo kao tinta s vršaka prstiju. Zatim otpuže prema zvoniku i najvažnijoj prostoriji njihovog novog konačišta. Iako su ga zvali laboratorij, bila su to samo četiri zida prekrivena tablicama i jednadžbama oko stola natrpanog modelima spirala. Doktor Šandor je pretpostavio da je Bijes nekako bio povezan s harmonizacijom između rezonantnih frekvencija, signala svih živih bića, Zemlje i kozmičkih ciklusa. Po njemu su nanoroboti nabasali na tu mrežu istražujući nove metode komunikacije kako bi poboljšali svoju učinkovitost. Posredna posljedica ovog procesa bilo je razvijanje samosvijesti. Andrej se odbijao prikloniti toj ideji sve dok se jednog dana strop laboratorija nije počeo oblikovati preslikavajući raspored spirala na stolu. Bio je to dokaz da ih promatraju, upijaju poput mračnog nevidljivog šegrta. Linija između promatrača i promatranog, između subjekta i objekta postajala je mutnija. Nažalost, Nikolina hipoteza je bila suviše opširna i kompleksna za njih dvojicu, a nebeska ju je zajednica preživjelih besmrtnika gledala s prijezirom. Unatoč tome Andrej se predao radu, jedinoj fokalnoj točki u pijavici svog uma, onome što mu je pomagalo da zabo186

ravi glad, bolne kosti i njeno unezvjereno lice tik prije nego što je otrčala u Centar. - Letjeti ne mogu, a traže krila, crveni pupoljci dati će krilima vjetra da posegnu Suncu – grozničavo je ponavljala kroz san u noćima prije rastanka. San o njenom sanjanju propadne u vatrenu zavojnicu iz koje ga izvuče glasno pucketanje pomiješano s prigušenim zvukom škripajućeg metala. Pridigne glavu sa stola i oguljena koljena s hladnog poda. Izoštri sobu išaranu svjetlom boje meda do zida na kojem su se grafikoni pretvorili u gibajuću mrlju crne tekućine. Aktivirani Bijes procuri kroz pod. Otprati ga kat niže gdje se mrlja zadržala onoliko koliko je trebalo da je vidi. Nastave sa spuštanjem do podruma gdje pojava isčezne u tlu. Takvo ga je ponašanje uznemirilo jer ga je Bijes odveo tamo gdje bi i sam otišao u ovo doba. Sumrak je označavao vrijeme sastanka. Zakopča kaput i odšepa kroz otvor u podrumu do kanalizacijskog tunela što je povezivao katedralu-muzej s njegovim starim susjedstvom. Stigne do trošnih ljestava kojima se uspne kroz obli prolaz pred polje sivog pijeska opsjednutog raspadajućim zgradama, krugom kolosalnog uspravnog kamenja. Venući je hrast u središtu čistine bio jedini podsjetnik na izgubljeni vrt parka. Andrej presječe kroz sjene ruševina i legne pod jednim od posljednjih stabala na Zemlji. Nježni je vjetar brisao sekvencu otisaka njegovih nogu i ljuljao dva pokidana konopca što su visjela s gole grane – ostaci laboratorija njegovog djetinjstva. Valjak se noći skotrljao preko neba otkrivajući Mliječnu stazu, zmijsku spiralu zvijezda zgusnutih poput rojeva svjetlucavih nanorobota. - Polusan će uskoro proći – blagi glas prelomi tišinu pustoši. Sarina je utvara stajala nad njim trepereći poput oštećene projekcije. - Kako vidiš, nisu me odobrili, niti dokrajčili. Ostavljen sam u limbu sobjekata. Sad smo i oboje službeno duhovi – Andrej se namršti na prigušeni zvuk škripajućeg metala u odjeku nekih njegovih riječi, pregleda se i prepipa leđa tražeći mrlju na sebi. – One prve noći… Doveo si me ovdje i rekao mi da smo svi zvjezdana prašina – sjedne kraj njega – metalni se škrgut miješao i u Sarin glas. – Dobra stara drž’-ne daj saganovska romantika. Sakrio sam se iza istine na atomskoj razini.

187

– S klišejem za cijepanje atoma. Zavođenje pod lažnom isprikom promatranja zvijezda. I ja sam pristala na varku jer si vjerovao u te riječi, u nas, i znao si… - Nisam ništa znao. Imao sam tu misao. Mi smo mislili da znamo… – Zašto si lažemo da bi si prenijeli istinu. Bili smo pomiješani signali, mikrofonija… Iako izobličeni, mi smo još uvijek odrazi iste želje. Zapamti to prije buđenja. Ona pogleda uvis isčezavajući. On otprati njen pogled k nebu odjednom preplavljenom crvenim suzama raketnih ispuha. Andrej se samo osmijehne na osjećaj propadanja i razonantni pijesak koji je kružio oko njega pretvarajući mrtvi vrt u divovski vir. Sarine crne suze zamrljaju metalno tlo na rubu lunarnog logora. Ustane pred staklenom ogradom promatrajući osjenčanu Zemlju, ocrtanu koronom Sunca i zatvori oči na prvi crveni pupoljak u tamnoj nebeskoj zjenici.

Nenad Stojković je iz Pule – to mu je glavna karakteristika i zanimljivost, a trenutačno predaje engleski jezik i povijest u talijanskoj OŠ ''Gelsi'' u Rijeci . Pisao i piše poeziju, članke, tekstove za uglazbljivanje, priče. Sedam njegovih kratkih priča je nagrađeno na raznim natječajima u različitim žanrovima na različitim jezicima. Također je napisao neobjavljene romane ''Sjeverno Sunce'', ''Pištolj za Petra Pana'' i ''Ples divova''. 188

Siniša Matasović

NIŠTA TI I TAJ TVOJ NIETZSCHE NE RAZUMIJETE O ŽIVOTU Sinoć je napokon prihvatila moj poziv na večeru. Bilo je 19 sati kada mi se pojavila pred vratima. U jednoj je ruci držala bocu vina, u drugoj Nietzschea, Doduše, ne živog, već njegovu knjigu Koja će joj pomoći u pisanju doktorata na Filozofskom fakultetu. Tema? Utjecaj Nietzschea na suvremenu pop-rock kulturu. Ispite je položila s odličnim u roku. Mentor joj je cvao od sreće, Jednako tako i njezini roditelji. Ja sam se već naveliko uhvatio kuhanja Kada mi je prišla i upitala: Mogu li kako pomoći? Pa kad već pitaš, mogla bi napraviti salatu, Pronaći ćeš je opranu i očišćenu u frižideru, Samo dodaj sve što treba i promiješaj, Uputio sam je dok sam se borio s juhom, pečenjem, Prilozima i ostalime. Sve što treba?, nepovjerljivo me pogledala. Da, potvrdio sam, Cimet i cedevita su ti u kuhinjskom ormariću, A jogurt u frižideru odmah pored salate. Iz frižidera je donijela salatu i jogurt. Salatu je istresla u zdjelu i promiješala. Tada je ponovno upitala: Najprije cimet i cedevitu ili može odmah jogurt? Može odmah jogurt, dao sam joj odobrenje. Otvorila je i istresla jogurt na salatu, a odmah zatim cimet i cedevitu. Sve je još jednom temeljito promiješala i što drugo, Već ponovno upitala: Mogu li još nekako pomoći? 189

Naravno, sloĹžio sam se, Svuci haljinu i grudnjak, sjedni pored mene i gledaj kako kuham, To Ä&#x2021;e biti dovoljno.

190

NAGINJANJE Moja je baba izašla na izbore i na glasačkom listiću Nacrtala tratinčicu i jedan mali pimpek. Zaokružila nije nikoga. Ubacila je listić u pogrešnu kutiju, Namjerno, I stala natrag pred Glasački odbor. Oprostite, mogu li glasovati i za svog supruga, Nema ni četiri godine kako je mrtav? – upitala je. Mrtav?! Pa vi se šalite, gospođo?! Kod nas ne piše da je mrtav, naprotiv. Evo ga ovdje, pogledajte – Obratio joj se predsjednik Glasačkog odbora i pružio popis. O majku vam lopovsku, Ovo ne moram trpiti trijezna – Uzvratila mu je moja baba i nagnula plosku.

191

MALO O DARWINU Nedavno sam opljačkao antropološki muzej. Za sve su, podrazumijeva se, Krivi moji muški preci. Oduvijek su ih privlačile vitke žene i Kako je evolucija tekla, Ja sam se zaljubio u jedan kvalitetno uščuvani, ženski kostur. Zamotao sam je u kaput i neopaženo išetao na ulicu. Kustosi su za to vrijeme vjerojatno otišli na kavu Ili su se ševili u stražnjim prostorijama muzeja. Odnio sam je doma i polegao Najprije na kauč, A kasnije na krevet u spavaćoj sobi. Bilo nam je lijepo i otada smo nerazdvojni. Odlučili smo da nećemo imati djecu i Da ćemo na hranu trošiti minimalne svote novca.

192

BORNA Sinoć me draga pozvala da joj se pridružim na Noći Ugroženih životinjskih vrsta. U normalnim okolnostima ne bih pristao ni mrtav, Ali tjedan dana ranije boravila je na selu kod svojih, Onda joj je uslijedila mjesečnica sve do jučer i Tako sam popustio i Zatekao se u hladnoj i mračnoj špilji. Iznad nas su visjeli leptiri... Pardon, šišmiši, I ona je izustila: Nisu li divni? Tada nam je pristupila voditeljica projekta iz zoološkog vrta I predložila da posvojimo jednog. Radije ne bih, odbio sam, ali ona je htjela. Uprla je pogled 20 metara u visinu, Pokazala prstom i upitala: Mogu li onog? Pa kojeg onog?!, zinuo sam. Iznad nas je visjelo 14000 smrdljivih šišmiša, Svi do u njušku isti. Možete, baš ste dobro odabrali, Složila se voditeljica projekta i dodala: Želite li mu nadjenuti ime? Naravno da je željela. Dala mu je ime Borna. Gospodična iz ZOO-a nato joj je uručila priznanicu S tim imenom i prisnažila: To će vas koštati samo pedeset kuna tjedno. Siniša Matasović (Sisak, 1980), poeziju i prozu piše od 2008. godine. Svoje je radove objavljivao u brojnim književnim časopisima i zbornicima. U sisačkom ogranku Matice hrvatske aktivan je kao član Predsjedništva ogranka i kao član uredništva časopisa Riječi. U prostoru ogranka moderira i vodi poetska okupljanja poznata pod nazivom Stihovnica Siska. Svoju prvu zbirku poezije 'Sisak se uspješno pretvara da spava' objavio je 2015. godine u nakladi spomenutog ogranka MH. Zapaženi je akter hrvatske slam poetske scene. U pripremi mu je prvi roman, čiji se tisak očekuje do kraja 2016. godine. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije. 193

Sven Popović

MESO Smatrali su se pjesnicima i netom nakon ponoći zaključili su da je večer vjerojatno izgubljena. Zombieja je hvatala panika, koja u njegovom slučaju izgleda tek kao blaga uznemirenost, jer mu je Lujo, koji je uporno htio pročitati poemu o Ludvigu Bavarskom i labudima, pošmrkao sav spid, a Zombieju su spid i općenito amfetamini bili potrebni ne bi li mu krvni tlak bio na razini neživog to jest nemrtvog fantastičnog bića po kojem je dobio nadimak. Zamolili su Kowalskog, koji je slovio kao mudrac i kojem je zbirka pjesama jednom bila objavljena, da razriješi situaciju. Rekao je da će pričekati Svilu da dođe s vinom i da će nakon što ga popiju odlučiti kako Zombieju spasiti život. Zombie nije imao ništa protiv. Svila ih je zatekla u namreškanom moru dima i pijanoj muzici u tročetvrtinskoj mjeri.Donijela je dvije butelje crnog i taj je odabir naišao na Zombiejev blagoslov, čuo je da je crno vino dobro za krvni tlak što je značilo da će još barem neko vrijeme biti živ. Pripadali su truloj pjesničkoj skupini, koja se polako osipala, okupljenoj oko časopisa „Meso“. „Meso“, kao što samo ime vjerojatno sugerira, nije bio isključivo, zapravo čak ni prvenstveno književni časopis i nije ga bilo lako priskrbiti čak ako poznajete prave, to jest krive ljude. Bila je to sablasna svaštara ekstremne pornografije, ekstremne desnice, naivne ezoterije i okultizma te smiješnih sotonističkih spisa i blasfemične, krute poezije. Nitko od pjesnika vezanih uz časopis, osim možda Kowalskog i Reinhardta (koji je nedavno nađen izboden pod nerazriješenim okolnostima), nije bio bogznašto talentiran, a o disciplini i vještini bolje da ne govorimo. Pjesme uglavnom nisu posjedovale čvrstu strukturu, više su bile planine nabacanih fraza (oni su tvrdili da je u pitanju neoekspresionizam) u pohvalu desnice, novog plamena civilizacije i zaboravljenih vrijednosti. Vino je bilo pri kraju i Lujo je upitao Kowalskog je li smislio kako spasiti Zombieja. Odgovorio je da zna jednu osobu, Gazdu noćnog kluba u mesarskoj četvrti, koja bi Zombieju (iako pritom misli i na sebe) mogla nabaviti narkotike. Nijedan taksist nije bio dovoljno lud ili pijan da ih odveze tamo 194

pa su jedan dio puta prošli metroom, drugi, onaj koji ima manje stupova javne rasvjete, pješke. Mesarska četvrt niz je ciglenih hangara od kojih je tek nekoliko zadržalo prvotnu namjenu. Ostali su služili kao noćni klubovi i platforme za ilegalne kockarnice u kojima se kladilo na sve od boksa bez rukavica i zaštite do pokera. Neki su hangari čak bili prazni. Klub u koji su se oni zaputili, nešto uglednija jazbina imena „Kuka“, nalazio se na samom ulazu u mesarsku četvrt gdje su kurve još bile lijepe, mlade i mjestimice maloljetne. Zaštitar ih je pustio da uđu čim je Kowalsky spomenuo Gazdino prezime koje znaju samo njegova obitelj, njegovi suradnici i ljudi koji ubijaju za njega. Kowalsky je spadao u ovu drugu kategoriju ili je barem tako mislio.Glavonja na ulazu zapravo je otprije poznavao Svilu i gajio je simpatije prema djevojci. Betonski pod „Kuke“ bio je prekriven krhotinama stakla, plastičnim čašama, raznoraznim ljudskim izlučevinama između kojih su se krv i sperma borili za prevlast te čikovi koji su ipak bili neosporni vladari tog podija za skarednost. Šank je bio dugačak i tek je nekolicina ljudi bila nasukana na njemu, većina ljudi plesala je u svojoj osobnoj izmaglici ispred DJ-a, njihovog večerašnjeg mesije, ili je tražila svoju osobnu izmaglicu u veceu koji gotovo nitko nije koristio za to što se inače koristi. Svila je, prije niza nesnosne poezije i petnaestak izgubljenih kila, u „Kuki“ radila kao hostesa. Prestala je kad je Gazda proširio značenje te riječi da obuhvati i profesiju djevojaka koje su se često okupljale ispred kluba. Na sreću nije ostala toliko dugo u tom poslu. Nedugo nakon što je dala otkaz djevojke su počele nestajati. Prestala je raditi jer je Lujo, koji joj je u tom trenutku bio dečko, počeo imati (pijane, najčešće) napadaje ljubomore. Jednom je prilikom, netom prije nego što je Svila otišla raditi, zgrabio pištolj i rekao kako će upucati svakog kurvinog sina koji je se usudi krivo pogledati. Lujo je i dan-danas bio ljubomoran, samo što Svilu više nitko nije gledao. Zašto ne bismo nabavili nešto na veceu? Pa ne treba nam Gazda – upitao je Zombie. To slabo sranje? Pa da mi za sat-dva opet počneš umirati. Ne dolazi u obzir – odbrusio mu je Kowalsky – Idemo do Gazde. Zombie je bio nervozan. Nedavno je, kojih desetak dana prije negoli su izboli Reinhardta zajedno s njim jedva izvu195

kao živu glavu iz kluba. Nekoliko mlađih ćelavaca izvuklo je noževe, i da nije bilo starijeg ćelavca koji je s Reinhardtom proveo nekoliko mjeseci u zatvoru, bio bi ili bogalj ili mrtav. Držao se sjena, očiju uperenih u pod i izmicao se pogledima kao vjeroučitelj pitanjima bistrog djeteta dok su se kretali prema stražnjoj prostoriji. Bas je tresao, opasan i tvrd i Zombie je rekao da mu nije baš najbolje i kako će ih ipak pričekati za šankom. Koji drkadžija – prokomentirao je Kowalsky. Baš papak – složio se Lujo dok su došli do još jednog razbijača, ovaj put ispred željeznih vrata. Rekli su koga trebaju i nakon malo nagovaranja razbijač je dva puta lupio šakom o vrata i, kao što gangsterski klišej nalaže, klizno se otvori okno. Razbijač izmjeni nekoliko rečenica s osobom s druge strane i otvore se vrata. On ih pretrese. Oni uđu. Prostorija nije bila nimalo nalik klubu. Zidovi su bili drveni, parket je bio čist. Namještaj elegantan i vjerojatno skup. Na zidovima lubanje rogatih životinja. U prostoriji je bio još jedan izbacivač, križanac titana i kamenolomca. Vrata su se zatvorila za njima i istisnula sav zvuk „Kuke“. Za jednostavnim stolom sjedio je Gazda.Gazda nije bio ono što su Svila i Lujo očekivali, boss homerskih proporcija iz kojeg isijava crna svjetlost. Gazda je gazdarica, sitna, smežurana starica kose uređene u punđu. Ti si pjesnik Kowalsky – rekla je dobroćudnim tonom bake. Jesam – odgovorio je. A tko su ovi? – gestikulirala je prema Svili i Luji. Također pjesnici. Kimnula je, ustala i time pojačala dojam sitnosti – Reinhardt vam je svima bio prijatelj? Kolega – odgovori Lujo. To je istina. Njihovu skupinu nije vezala odanost, bliskost, slaganje, a kamoli ljubav. Vezala ih je nepodnošljiva usamljenost i strah od nepripadnosti. Vezao ih je strah. Korijenje takvog odnosa zapravo je korov i tu priča staje. U redu, kako vam mogu pomoći? – upitala je Gazda. Kowalsky je objasnio situaciju i tragediju Zombiejeva poluživota, Gazda je kimala prepuna razumijevanja i činilo se kao da će uskoro nastaviti s druženjem koje je zapravo bilo tek nešto više od ubijanja vremena. Razumijem – rekla je i nasmiješila se – Mogu vam ovo besplatno priskrbiti. 196

Besplatno? – Svila podigne obrve – Zahvaljujemo Vam. Starica kimne – Samo me zanima kako je Reinhardt ubijen. Nitko nije siguran – rekao je Lujo. Navodno izboden – nastavi Svila. Tako dakle – kaže Gazda i krene odmahivati glavom – Prava šteta, dobar pjesnik. Što ti kažeš, Kowalsky? Ne govorim o stvarima o kojima ništa ne znam – suho odgovori. Zašto onda pišeš poeziju? – upita Gazda. Nastupi tajac, Gazda je Kowalskog gledala u oči – Zašto im ne kažeš kako je skončao Reinhardt? Rekao sam već da... – agresivno je počeo Kowalsky. ... čula sam te dobro i prvi put, pjesniče. Starost mi još nije zatrovala uši – prekinula ga je iznenađujuće oštrim glasom Gazda. Kowalskom se osuše usta, strah mu klizne iz pazuha niz tijelo. Svila i Lujo jednostavno su htjeli izaći. Sljedeći su se događaji odvili iznimno brzo : 1. Kowalsky se zajuri prema vratima 2. Izbacivač ga uhvati za kragnu i odvali šakom u glavu 3. Kowalskom izleti zub, krv poteče iz nosa, ustiju i usana, padne na pod 4. Svila i Lujo stoje ukočenije od žrtava Gorgona 5. Gazda sve mirno promatra 6. Izbacivač podigne Kowalskog i natjera ga da sjedne na kožnu fotelju 7. Mir je uspostavljen 8. Obavije ih tišina Dakle, vaš je kolega rijetka sorta kurvinog sina. Kakvoća njegovog lupeštva upravo je nezamisliva, kao i razina njegove arogancije – rekla je Gazda. Otkrila im je: da Kowalsky nije napisao nijednu pjesmu, strofu, stih ni slog, da je sve njegove pjesme napisao Reinhardt, da Reinhardt više nije imao namjeru pisati pjesme za njega jer je Kowalsky kupio svu slavu. Da se nisu slagali oko smjera u kojem njihov pokret treba ići. Pijana se kavga pretvorila u tučnjavu, a zatim je proliveno previše krvi. Gazda je rekla da je se to ne bi ticalo da joj Reinhardt nije dugovao novac. Smrt ga nije odriješila duga, on je jednostavno prešao na Kowalskog, a sigurna je kako ovaj nema novaca za vratiti. Kowalsky je počeo plakati ili barem cviljeti. Gazda je Luji i Svili dobacila vrećicu.

197

Ovo vam je za prijatelja – rekla je – Ali Kowalsky ostaje ovdje. Vi ste slobodni. Nisu se usprotivili i izašli su. Zombieja su našli na istom mjestu gdje su ga ostavili i kad su mu rekli da je Kowalsky ubio Reinhardta i da će vjerojatno sam biti ubijen upitao ih je jesu li sredili nešto. Odgovorili su kako jesu i vratili se u stan. Opili su se, Zombie si je ubrizgao malo života, a Lujo je konačno pročitao poemu o Ludvigu Bavarskom i labudima. Kowalskoga se nije spominjalo, kao da je svaki trag i svako sjećanje na njega ostalo u stražnjoj prostoriji. Desetak dana kasnije Zombie je pronađen mrtav u stanu. Uzeo je nešto što ga je spustilo umjesto da ga digne i to je bilo to što se njega tiče. Lujo i Svila nisu napisali nijednu pjesmu i nikoga nije bilo briga za to. Opet su prohodali. Nije ljubav bila u pitanju. Jednostavno nije bilo više ničega za njih.

Sven Popović rođen je 19. rujna 1989. u Zagrebu. Diplomirao komparativnu književnost i Engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za zato specijalizirane časopise i portale. Prozu objavljuje u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Nova riječ, zborniku „Record Stories“ (Aquarius Records), antologiji mladih prozaika „Bez vrata, bez kucanja“ (Sandrof) te raznim internetskim portalima. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika „TKO ČITA?“ za sezonu 2015./16. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Priče su mu prevedene na engleski i rumunjski. Živi i ne radi u Zagrebu. 198

ESEJISTIKA

Tomas S. Eliot

TRADICIJA I INDIVIDUALNI TALENAT I Kad mi Englezi pišemo retko govorimo o tradiciji, mada povremeno zažalimo zbog njenog odsustva. Ne možemo da se pozovemo na pojam „tradicije“ u nekom opštem ili posebnom smislu; u najboljem slučaju poslužimo se pridevom pa kažemo za poeziju „toga i toga“ da je „tradicionalna“ ili čak „isuviše tradicionalna“. Verovatno da se ta reč retko pojavljuje, osim u nekoj frazi pokude. A ako nije u pitanju pokuda onda to bude neko nejasno odobravanje sa takvom aluzijom na delo koje se odobrava kao da se radi o kakvoj dopadljivoj arheološkoj rekonstrukciji. Teško da tu reč možete učiniti prijatnom za uho jednog Engleza bez onog ugodnog pozivanja na umirujuću arheološku nauku. Izvesno je da ta reč ima malo izgleda da će se pojaviti u našim ocenama o živim i mrtvim piscima. Svaka nacija, svaka rasa ima ne samo svojih stvaralačkih, već i kritičkih naklonosti; i čak će pre preći preko nedostatka i ograničenja svojih kritičkih navika, nego što će to učiniti kada je u pitanju njen stvaralački genije. Poznat nam je, ili barem mislimo da nam je poznat kritički metod, ili kritička navika Francuza na osnovu ogromne mase kritičkog stvaranja koje se pojavilo na francuskom jeziku; mi prosto zaključujemo (baš smo jedan „nesvestan“ svet) da Francuzi imaju više „kritičkog smisla“ od nas i ponekad se čak malo i dičimo time, kao da su tobože Francuzi manje spontani. Možda i jesu; ali bismo ipak mogli da se podsetimo da je kritika isto toliko nužna koliko i disanje i da nam ništa ne bi smetalo ako bismo artikulisali ono što nam prođe kroz glavu dok čitamo i emotivno doživljavamo neku knjigu, kao i ako bismo iskritikovali svoj duh u njegovom vlastitom kritičkom delu. Jedna od činjenica koja bi mogla da izbije na svetlost dana u toku takvog procesa jeste naša težnja da dok hvalimo nekog pesnika, podvlačimo one vidove njegovog dela u kojima on najmanje podseća na bilo kog drugog. U tim vidovima ili delovima njegovog stvaralaštva zamišljamo da ćemo otkriti ono što je individualna, svojstvena esencija čoveka. Sa zadovoljstvom se zadržavamo na onome po čemu se taj pesnik 201

razlikuje od svojih prethodnika, a naročito od svojih neposrednih prethodnika; nastojimo da pronađemo nešto što se može izdvojiti da bismo u tom uživali. Međutim, ako priđemo jednom pesniku bez ovakvih predrasuda, često ćemo otkriti da ne samo najbolji već i najindividualniji delovi njegovog dela mogu biti oni u kojima su mrtvi pesnici, njegovi preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost. Pri tom ne mislim na period mladosti koji je podložan uticajima, već na period pune zrelosti. Pa ipak kada bi se jedini oblik tradicije, prenošenja iz generacije u generaciju, sastojao u tome da sledimo puteve one generacije koja nam je neposredno prethodila i da se slepo i bojažljivo privezujemo uz njene uspehe, nema sumnje da bi trebalo odgurnuti takvu „tradiciju“. Viđali smo mnoge takve jednostavne tokove koji bi ubrzo utonuli u pesak; jer novina je bolja od ponavljanja. Tradicija je stvar koja ima mnogo širi značaj. Ona se ne može naslediti, a ako vam je potrebno morate je steći velikim trudom. Ona na prvom mestu obuhvata osećanje istorije za koje, bezmalo, možemo reći da je neophodno svakom onom ko bi hteo da bude pesnik i posle svoje dvadeset pete godine; a to osećanje istorije uključuje zapažanje ne samo onoga što je prošlo u prošlosti već i što je sadašnje u prošlosti; osećanje istorije prisiljava čoveka da ne piše prožet do srži samo svojom generacijom, već sa osećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera, i u okviru nje čitava literatura njegove sopstvene zemlje istovremeno egzistiraju i istovremeno sačinjavaju jedan poredak. Takav istorijski smisao, što znači smisao za vanvremensko kao i za vremensko, ili za vanvremensko i vremensko uzeto zajedno, jeste ono što jednog pisca čini tradicionalnim. A to je u isti mah i ono što kod pisca pobuđuje najsnažniju svest o njegovom mestu u vremenu, o njegovoj savremenosti. Ni jedan pesnik, ni jedan umetnik nema sam za sebe celovito značenje. Njegov značaj, ocena njegovog dela jeste ocena njegovog odnosa prema mrtvim pesnicima i umetnicima. Jer ne možete ga samog ocenjivati; morate ga, radi kontrasta i poređenja postaviti, među mrtve. Mislim da je ovo princip estetičke, a ne samo istorijske kritike. Nužnost da se on saobrazi, uključi , nije jednostrana; ono što se događa kada se stvori neko novo umetničko delo je nešto što se u isti mah dešava i sa svim umetničkim delima koja su mu prethodila. Postojeći spomenici obrazuju među sobom jedan idealan poredak koji se modifikuje uvođenjem novog 202

(uistinu novog) umetničkog dela. Postojeći poredak je potpun sve dok se ne pojavi to novo delo; a da bi se održao red i posle novine koja se nametnula, čitav postojeći poredak mora da se makar i najmanje izmeni; i tako se odnosi, srazmere, vrednosti svakog umetničkog dela ponovo saobražavaju celini; a to predstavlja uklapanje starog i novog. Svako ko se složi sa ovom idejom o poretku, o formi evropske, odnosno engleske literature, neće smatrati neopravdanim da sadašnjost isto toliko menja prošlost koliko prošlost upravlja sadašnjošću. A pesnik koji je ovog svestan, biće svestan velikih teškoća i odgovornosti. On će takođe na jedan naročiti način biti svestan da mu se neizbežno mora suditi po merilima prošlosti. Kažem suditi, a ne kasapiti; ne suditi da li je podjednako dobar kao mrtvi, ili gori ili bolji od njih; i svakako ne suditi po kanonima mrtvih kritičara. U pitanju je ocena, poređenje, u kome se dve stvari mere jedna drugom. Samo se saobraziti za novo bi delo značilo ne saobraziti se uopšte; ono ne bi bilo novo i stoga ne bi ni bilo umetničko delo. Ali ja neću do kraja da tvrdim da novo više vredi zato što se uklapa; već da je samo uklapanje proba njegove vrednosti – istina proba koja se samo lagano i obazrivo može primenjivati, jer niko od nas nije nepogrešivi sudija saobražavanja. Kažemo: izgleda da se saobražava, i možda je individualno, ili izgleda da je individualno i može se saobraziti; ali teško da samo u stanju da zaključimo o kome se od tih pojmova radi. Da pređemo na shvatljivije tumačenje odnosa između pesnika i prošlosti: pesnik ne može da primi prošlost kao neku pastilu, neku neobjašnjivu pilulu, niti može isključivo da se formira na jednom ili dvojici pesnika kojima se intimno divi, niti pak može isključivo da se nadahne jednom epohom koju više voli. Prvi je način nedopustiv, drugi je značajno iskustvo mladića, a treći je prijatna i veoma poželjna dopuna. Pesnik mora biti dovoljno svestan glavnoga toka koji nikako ne mora nepogrešno da prolazi kroz one koji uživaju najveći ugled. Njemu mora biti potpuno jasna očigledna činjenica da se umetnost nikada ne može popraviti, ali ni da predmet umetnosti ne može nikada biti isti. Njemu mora biti jasno da se duh Evrope – duh njegove vlastite zemlje – duh za koji će vremenom naučiti da je mnogo važniji od njegovog ličnog duha – menja i da ta promena predstavlja razvoj koji ništa ne ostavlja En route, i da, zahvaljujući njemu ne stare ne Šekspir ni Homer, niti crteži na stenju koje su nacrtali crtači iz Magdalenine epohe. Da taj razvoj, 203

možda rafinman, komplikacija svakako, ne znači sa gledišta umetnika nikakvo poboljšanje. Možda čak ni sa gledišta psihologa, ili bar ne u onoj meri u kojoj mi to zamišljamo; možda je samo na kraju krajeva taj razvoj zasnovan na jednoj komplikovanoj ekonomici i industriji. Međutim razlika između sadašnjosti i prošlosti sastoji se u tome što svesna sadašnjost predstavlja svest o prošlosti u meri i na način na koji prošlost nikada ne može da se pokaže da je svesna sebe. Neko je rekao: „Mrtvi pisci su daleko od nas zato što znamo mnogo više nego što su oni znali“. Tačno tako, ali su oni sami ono što mi znamo o njima. Svestan sam jedne uobičajene zamerke na ono što očito sačinjava deo programa mog pesničkog Métier-a. Zamerka je da doktrina o kojoj je reč zahteva jednu smešnu količinu erudicije (pedanterije), a takav se zahtev može odbaciti pozivajući se na živote pesnika koji počivaju u ma kom Panteonu. Čak će se dokazati da veliko znanje umrtvljuje ili izvitoperava poetsku senzibilnost. Iako, međutim, uporno verujemo da jedan pesnik treba da zna onoliko koliko neće ometati njegovu prijemčivost i nužnu lenjost, nepoželjno je da on ograniči svoje znanje na ma šta što bi se moglo iskoristiti na ispitima ili u salonima, ili za još pretencioznije oblike javnog delovanja. Neki su u stanju da upijaju znanje, oni sporiji moraju da se znoje da bi ga stekli. Šekspir je preko Plutarha došao do više osnovnog istorijskog znanja nego što bi to mogla većina ljudi iz čitavog Britanskog muzeja. Ono na čemu treba insistirati to je da pesnik mora razviti, odnosno steći svest o prošlosti i da u toku čitave svoje karijere mora razvijati tu svest. Tako nastaje jedno trajno potčinjavanje svoga ja, onakvog kakvo je u nekom određenom trenutku, nečemu vrednije. Progres umetnika je trajno samožrtvovanje, trajno poništavanje sopstvene ličnosti. Preostaje nam da odredimo pomenuti proces depersonalizacije i njen odnos prema osećanju tradicije. Može se reći da se umetnost preko depersonalizacije priobližava karakteru nauke. Stoga vas pozivam da razmotrite, uz vrlo sugestivnu analogiju, šta se odigrava kada unesemo komadić fino istanjene platine u komoru u kojoj ima kiseonika i sumpor dioksida.

204

II Poštena kritika i tanana ocena usmerene su na poeziju, a ne na pesnika. Ako pratimo zbrkane povike novinskih kritičara i galamu opštih ponavljanja koja ih sledi, čućemo veliki broj pesničkih imena; ako ne tražimo celomudreno znanje, već uživanje u poeziji i ako upitamo za neku pesmu, retko ćemo je naći. Pokušao sam da istaknem značaj odnosa između jedne pesme i ostalih pesama drugih pisaca i naznačio sam koncepciju poezije kao žive celine čitave poezije koja je ikada napisana. Drugi aspekt ove Bezlične teorije o poeziji je odnos pesme prema autoru. Pomoću jedne analogije nagovestio sam da se duh zrelog pesnika ne razlikuje od duha nezrelog pesnika bukvalno po vrednosti njegove „ličnosti“, niti po tome što je on utančanije usavršen medijum u kome naročita, ili vrlo raznolika osećanja mogu slobodno da stupe u nove kombinacije. Izveo sam analogiju sa katalizatorom. Kada se dva već spomenuta gasa pomešaju u prisustvu platinske pločice oni stvaraju sumpornu kiselinu. Ovo se jedinjenje obrazuje samo ako je prisutna platina; pa ipak novoformirana kiselina ne sadrži ni traga od platine, niti se sama platina na izgled izmenila; ostala je inertna, neutralna, ista. Pesnikov duh je komadić platine. On može delimično ili isključivo da koristi iskustvo samog čoveka; ali ukoliko je umetnik savršeniji, utoliko će u njemu radikalnije biti razdvojen čovek koji pati od duha koji stvara; utoliko će njegov duh savršenije da vari i preobražava strasti koje su njegov materijal. Zapazićete da su iskustvo , odnosno elementi koji se nađu u prisustvu katalizatora koji ih menja, dvojaki: emocije i osećanja. Dejstvo jednog umetničkog dela na osobu koja uživa u njemu je doživljaj drukčiji po vrsti od svakog doživljaja koji nije izazvalo neko umetničko delo. Taj doživljaj može izazvati jedna emocija, ili kombinacija nekoliko njih; i da bi se upotpunio krajnji ishod mogu mu se dodati različita osećanja koja pisac izražava naročitim rečima, frazama ili poetskim slikama. Velika se poezija isto tako može pisati bez posredstva bilo kakve emocije: može se komponovati isključivo od osećanja. Petnaesto pevanje „Pakla“ (Bruneto Latini) je tvorevina emocije koja očevidno izbija iz situacije; ali se zato efekat, mada jedinstven kao i u svakom drugom umetničkom delu, postiže znatnom složenošću detalja. Poslednji katren donosi jednu poetsku sliku, osećanje vezano za tu sliku , koje je „došlo“, a da se nije prosto razvilo iz onoga što 205

mu prethodi, već je verovatno boravilo u pesnikovom duhu dok se nije pojavila ona prava kombinacija kao njena dopuna. Pesnikov duh je u stvari neka vrsta posude u kojoj se skupljaju i gomilaju bezbrojna osećanja, fraze, slike koje tu ostaju sve dok se ne okupe svi činioci koji mogu da se sjedine i obrazuju novu složenicu. Ako uporedite nekoliko reprezentativnih odlomaka najveće poezije videćete koliko je ogromna raznolikost među tipovima kombinacija i isto tako ćete uvideti da svaki poluetički kriterijum „uzvišenog“ potpuno promaši cilj. Jer nisu važni „veličina“, intenzitet, emocije, komponente, već intenzivnost umetničkog procesa, tako reći neka vrsta pritiska pod kojim se odigrava objedinjavanje. U epizodi o Paolu i Frančeski nailazimo na jednu određenu emociju; ali je intenzitet u poeziji nešto sasvim drugo nego što je bilo kakav intenzitet koji je izazvao izvestan doživljaj. Šta više, pomenuta emocija nije nimalo intenzivnija od one iz dvadeset i šestog pevanja, Odisejevog putovanja, koje nije neposredno zasnovano na nekoj emociji. Moguće je postići veliku raznolikost tokom procesa preobražavanja emocije: Agamemnonovo ubistvo ili Otelova agonija pružaju izvestan umetnički efekat koji je očito bliži eventualnom originalu od Danteovih prizora. U „Agamemnonu“ se umetnička emocija približava emociji stvarnog posmatrača; a u „Otelu“ emociji samog protagoniste. Pa ipak je razlika između umetnosti i događaja uvek apsolutna; kombinacija koja čini Agamemnonovo ubistvo je verovatno isto toliko složena koliko i kombinacija koja čini Odisejevo putovanje. U oba slučaja je došlo do objedinjavanja elemenata. Kitsova oda sadrži izvestan broj osjećanja koja nemaju nikakve naročite veze sa slavujem, ali kojima je slavuj poslužio da ih poveže, možda delom zbog svog privlačnog imena, a delom zbog glasa koji uživa. Gledište koje nastojim da napadnem možda je vezano za metafizičku teoriju supstancijalnog jedinstva duše: jer moje je mišljenje da pesnik ne poseduje „ličnost“ koju treba da izražava, već jedan određeni medijum koji je samo medijum, a ne ličnost, u kome se utisci i doživljaji kombinuju na neobične i neočekivane načine. Utisci i doživljaji koji su važni za čoveka mogu da se nikako ne pojave u poeziji, dok oni koji su značajni za poeziju mogu da igraju sasvim nevažnu ulogu za čoveka, za njegovu ličnost. Navešću jedan odlomak koji je dovoljno nepoznat da bi se budnom pažnjom mogao oceniti u svetlosti – ili senci – ovih zapažanja: 206

And now methinks I could e’en chide myself For doating on her beauty, though her death Shall be revenged after no common action. Does the silkworm expend her yellow labours For thee? For thee does she undo herself? Are lordships sold to maintain ladyships For the poor benefit of a bewildering minute? Why does yon fellow falsify highways, And put his life between the judge’s lips, To refine such a thing-keeps horse and men To beat their valours of her? …* U ovom odlomku nailazimo (što je očigledno ako se shvati njegov kontekst) na kombinovanje pozitivnih i negativnih emocija: izuzetno snažnu privlačnost lepote i podjednako intenzivnu fascinaciju ružnoćom koja se javlja kao kontrast lepoti i koja je razara. Ova se ravnoteža kontrastiranih emocija nalazi u dramatičnoj situaciji kojoj odgovara gornji monolog, ali koje je sama situacija neadekvatna. Radi se tako reći o strukturalnoj emociji koju je pružila drama. Ako je ukupan efekat, dominantan ton, proistekao iz činjenice što se izvestan broj neodređenih osjećanja koja imaju afiniteta prema toj emociji, ali afiniteta koji se nikako ne može otkriti na prvi pogled, povezao s njom da nam pruži jednu novu umetničku emociju. Pesnik ni na koji način ne može biti značajan, niti zanimljiv po svojim ličnim emocijama, po emocijama koje su izazvali određeni događaji u njegovom životu. Njegove lične emocije mogu da budu jednostavne, grube, ili nezanimljive. U njegovoj će poeziji emocija biti nešto kompleksno, ali neće posedovati emotivnu kompleksnost ljudi koji u životu doživljavaju vrlo kompleksne ili neobične emocije. Tragati za tim da se izraze nove ljudske emocije u stvari je greška ekscentričnosti; jer dok traga za novim pesnik otkriva perverzno. Njegov zadatak se ne sastoji u tome da pronalazi nove emocije, već da koristi obične, i pošto ih obradi poetski, da izrazi osećanja koja se uopšte ne nalaze u stvarnim emocijama. Pri tome će mu isto tako dobro poslužiti emocije koje nikada nije doživeo, kao i one koje su mu poznate. Prema tome, moramo konstatovati da je „emocija koje se sećamo u smirenosti“ netačna formulacija. Jer to nije ni emocija, ni sećanje, niti smirenost, sem ako joj se ne iskrivi značenje. To je koncentracija i nešto novo proisteklo iz te koncentracije, iz veoma velikog broja doživljaja koji nekoj praktičnoj i ak207

tivnoj osobi uopšte ne bi ličili na doživljaje; to je koncentracija koja se ne javlja svesno ni namerno. Ovi doživljaji nisu „sećanja“, na kraju se sliju u atmosferu „smirenosti“ i samo se u okviru nje pasivno obnavljaju događaji. Ali naravno da ovo nije pravi kraj čitave priče. Prilikom pisanja poezije ima mnogo toga što mora biti svesno i namerno. U stvari, rđav pesnik je obično nesvestan tamo gde treba da bude svestan, i svestan gde treba da bude nesvestan. Obe te greške ga čine „ličnim“. Poezija nije puštanje na volju emociji, već bežanje od emocije; ona nije izraz ličnosti, već bežanje od ličnosti. Ali svakako, samo oni koji imaju svoju ličnost i svoje emocije znaju šta znači želeti da se pobegne od njih. III Ovaj esej teži da se zaustavi na granici metafizike i mistike i ograničava se na one praktične zaključke koje može da primeni odgovorna osoba koja se interesuje za poeziju. Odvratiti interesovanje od pesnika u korist poezije jeste cilj dostojan hvale: jer bi to dovelo do pravilnije ocene stvarne poezije, bilo da je ona dobra ili loša. Ima mnogo ljudi koji cene izraz iskrene emocije u stihovima, i postoji jedan manji broj koji su u stanju da cene tehničku izvrsnost. Ali vrlo malo njih mogu da otkriju izraz značajne emocije, emocije koja živi u pesmi, a ne u pesnikovom životu. Umetnička emocija je bezlična. I pesnik ne može dostići tu bezličnost ako se potpuno ne preda delu pred sobom. On verovatno neće saznati šta treba da se učini dok ne bude živeo u onome što nije isključivo sadašnjost, već sadašnji trenutak prošlosti, dok ne postane svestan, ne onoga što je mrtvo, već onoga što živi.

208

*I čini mi se, mogao bih sad čak sebe da ružim Što za njenom lepotom ludujem, mada ću Osvetiti njenu smrt na neobičan način. Da li svilena buba ispreda svoj žuti trud Za tebe? Zbog tebe sebe uništava? Da li se prodaju gospodstva da se održe gospođe Za bedan užitak trenutka zbunjenosti? Zašto onaj tamo u drumske razbojnike odlazi I međ sudijine usne stavlja svoj život; Da oplemeni ovako nešto – drži konja i sluge Goneći ih da premaše sebe zbog nje?

1919.

Prevela: Milica Mihailović

209

Rolan Bart

SMRT AUTORA U svojoj priči Sarrasine, Balzak, opisujući kastrata prerušenog u ženu, napisao je i ovu rečenicu: „Bila je to prava žena, s nenadanim strepnjama, iracionalnim hirovima, instinktivnim brigama, naglom smelošću, usplahirenošću, i sa finom osećajnošću“. Ko to govori? Je li to junak priče koji želi zanemariti da je kastrat sakriven ispod žene? Je li to Balzak, pojedinac, koji na temelju ličnog iskustva poznaje filozofiju žene? Je li to Balzak autor koji iznosi „književne“ pojmove o ženstvenosti? Je li to sveopšta mudrost? Romantična psihologija? Nikada to nećemo saznati zbog toga što je pisanje uništenje svakog glasa, svakog izabranog stanovišta? Pisanje je onaj neutralni, složeni, posredni prostor gde naš subjekt nestaje, ono negativno gde je sav identitet izgubljen, počevši od samog identiteta pisanja kao takva. Nema sumnje da je uvek bilo tako. Čim je neka činjenica ispričana bez želje da deluje direktno na stvarnost, nego intranzitivno //neprelazno//, tj. na kraju krajeva, izvan svake funkcije osim da deluje kao simbol, taj će prekid uslediti, glas gubi svoje poreklo, nastupa smrt samoga pisca, a počinje pisanje. Ali, smisao se te pojave menja: u etnografskim društvima odgovornost za pripovedanje nikada ne preuzima neka osoba, nego neki posrednik, šaman ili prepričavalac čijem se „izvođenju“ — tj. vladanju narativnim kodom — možda dive, ali nikada ne njegovom „geniju“. Autor je moderna pojava, proizvod našeg društva koje je, izrastajući iz srednjeg veka, s engleskim empirizmom, francuskim racionalizmom i ličnom verom reformacije, otkrilo prestiž pojedinca ili, kako se to plemenitije kaže, „ljudske osobe“. Zbog toga je logično da je u književnosti pozitivizam, taj sažetak i vrhunac kapitalističke ideologije, najveću pažnju posvetio „osobi“ autora. Autor još vlada u istorijama književnosti, u biografijama pisaca, u intervjuima, revijama, kao i u samoj svesti književnika kojima je stalo da ujedine svoju ličnost s vlastitim delom kroz dnevnike i memoare. Pojam književnosti na koji nailazimo u običnoj kulturi tiranski je usredsređen na autora, na njegovu ličnost, na njegov život, njegov ukus, njegove strasti, dok se kritika još uvek sastoji uglavnom od tvrdnji da je Bodlerovo delo neuspeh Bodlera čove210

ka, Van Gogovo njegovog ludila, a kod Čajkovskog njegovog poroka. Objašnjenje nekog dela uvijek se traži u muškarcu ili ženi koji su ga proizveli, tako reći uvek na kraju, kroz manje-više prozirnu alegoriju fikcije, glasa jedne osobe, autora koji nam se „poverava“. Premda uticaj Autora ostaje snažan (nova kritika često nije učinila ništa drugo do li da to utvrdi) samo se po sebi razume da su određeni pisci odavno pokušali da (taj uticaj) olabave. U Francuskoj je nedvosmisleno Malarme bio prvi koji je uvideo i predvideo u potpunosti nužnost da stavi jezik umesto osobe za koju se do tada smatralo da je vlasnik (tog jezika). Za njega, za nas takođe, jezik je onaj koji govori, a ne autor; pisati znači, kroz unapred pretpostavljenu impersonalnost (koju nipošto ne valja zamijeniti s paralizirajućom objektivnošću romanopisaca realista), dostići onu tačku, gde samo jezik deluje, „izvodi“, a ne „ja“. Celokupna Malarmeova poetika sastoji se tako u ukidanju autora u interesu pisanja (što znači, kao što ćemo videti, uspostavljanje mesta čitatelja). Valeri, opterećen psihologijom Ega, znatno je razredio Malarmeovu teoriju, ali se on, budući da ga je vodila njegova sklonost prema klasicizmu, okrenuo prema poukama retorike, te nikada nije prestao osporavati i izrugivati se Autoru: on je isticao lingvističku i, tako reći, „slučajnu“ prirodu vlastite delatnosti, te se celom svojom prozom zauzimao za u suštini verbalnu uslovljenost književnosti, u poređenju s kojom mu se svako upućivanje na autorovu subjektivnost činilo čistom predrasudom. Sam Prust, usprkos na prvi pogled psihološkom karakteru onoga što zovemo njegovim analizama, bio je očito preokupiran zadatkom da neumoljivo briše, krajnjom stimulacijom, odnos između pisca i njegovih likova; učinivši iz pripovedača ne onoga koji je video ili osećao, niti onoga koji je pisao, nego onoga koji će pisati (mladi čovek u romanu, ali, zapravo, koliko mu je godina i tko je on? — želi pisati ali ne može; roman počinje kada pisanje konačno postaje mogućim). Prust je stvorio ep modernom pisanju. Radikalnim obratom, umesto da svoj život stavi u roman kao što se to tako često tvrdi, on je od svog života učinio delo za koje je njegova vlastita knjiga bila model… Na kraju, da ne idemo dalje od prapovesti // praistorije?// modernizma, nadrealizam, premda nije bio u mogućnosti da jeziku odobri vrhovno mesto (budući da je jezik sistem, a budući da je cilj pokreta, romantično gledajući, da ruši kodove — što je samo po sebi iluzija; kôd se ne može uništiti, on se može samo „izigrati“), doprineo je de211

gradaciji ugleda Autora time što je neprestano preporučivao iznenadno razočaranje u očekivanju značenja (onaj slavni nadrealistički „trzaj“), poverivši zadatak ruci da piše što brže može o onome čega sama glava još nije svesna (automatsko pisanje), i time što prihvata načela i iskustvo da više ljudi zajedno pišu. Ostavivši književnost (budući da takve razlike postaju nevaljale) lingvistika je nedavno osigurala za uništenje Autora vredan analitički instrument, pokazavši da je celina iskazivanja prazan proces, koji može savršeno funkcionisati bez ikakve potrebe da taj proces izvede ličnost jednog od sagovornika. Lingvistički, autor nikada nije više od slučaja pisanja, isto kao što Ja nije ništa više do li slučaj kada kažem Ja: jezik poznaje „subjekat“, a ne „ličnost“, a taj subjekat, spolja prazan, čak i od samog iskazivanja koje ga određuje, dovoljan je uslov da jezik „bude celina“, dovoljan je tj. da to iscrpi. Uklanjanje Autora (čovek bi tu mogao reći zajedno s Brehtom da se radi o pravom udaljavanju budući da Autor kao da se umanjuje u neku sitnu figuru na krajnjem rubu književne pozornice) nije samo istorijska činjenica ni delo pisanja; ono radikalno menja moderni tekst (ili — što je ista stvar — tekst će od sada biti sačinjen i čitan na takav način da autor bude odsutan na svim njegovim nivoima). Vremenski aspekt je drugačiji. Autor, kada u njega verujemo, uvek je shvaćen kao prošlost knjige: knjiga i autor stoje automatski na jedinstvenoj crti koja deli na pre i kasnije. Za Autora se veruje da hrani knjigu, što bi značilo da on postoji pre nje, da misli, da trpi i živi za nju, da je u istom odnosu prethodnosti svojoj knjizi kao otac vlastitom detetu. U potpunom kontrastu, moderni skriptor rođen je u isto vreme kao i tekst, on nije ni na kakav način snabdeven bićem koje bi prethodilo ili prelazilo njegovo delo, on nije subjekt kome je knjiga predikat; nema drugog vremena osim vremena iskazivanja i svaki tekst je pisan tu i sada. Činjenica je (ili sledi) da pisanje više ne može označavati operaciju beleženja, zapisivanja, predstavljanja, „opisivanja“ (kao što bi rekli klasici); /pisanje/ pre označava tačno ono što lingvisti, oslanjajući se na oksfordsku filozofiju, zovu performativnim //koji samim svojim izricanjem ostvaruje radnju koju opisuje-, npr. molim, obećavam, zabranjujem//, retki glagolski oblik (koji postoji samo u prvom licu i u prezentu) u kojem iskazivanje nema drugog sadržaja (ne sadrži nikakav stav) osim akta kojim je izrečen — poput Ja izjavljujem kraljeva i Ja pevam starih pesnika. Nakon što je pokopao Autora, modemi skriptor 212

ne može više verovati, kao šio je bio patetični stav njegovih preteča, da je ta ruka prespora za njegovu misao ili strast te da zbog toga, učinivši zakon iz nužnosti, on mora naglasiti to odlaganja te neodređeno vreme „glačati“ ((„polirati“)) svoj oblik. Za njega, nasuprot tome, ruka, odvojena od bilo kakvog glasa, nošena čistim gestom zapisivanja (a ne izraza), kreće se poljem bez porekla — ili koje, u najmanju ruku, nema drugog porekla osim samog jezika, jezika koji neprestano osporava svoje poreklo. Znamo da tekst nije crta reči koje proizvode jednostavno „teološko“ značenje (saopštenje Autora-Boga), nego je to multidimenzionalni prostor na kojem se raznovrsnost pisanja, od kojih ni jedno nije izvorno, meša i sukobljava. Tekst je tkivo citata izvedenih iz neizmernog broja središta kulture. Poput Buvar i Pekiše (Floberov roman), te dvojice večnih imitatora, u isti čas uzvišenih i smešnih, čija komičnost upućuje upravo na istinu pisanja kako pisac može samo oponašati gest koji je već prošao, a nije nikada izvorna. Njegova se jedina moć sastoji u tome da meša pisanja, da jedno pisanje suočava s drugima, na takav način da nikada ne zastane ni na jednom od njih. Da je želio izrazili sebe, on bi trebalo barem da zna da je unutrašnja „stvar“ za koju on misli da je „prevodi“, sama po sebi već gotov rečnik, reči kojeg su objašnjive kroz druge reči, i tako unedogled; nešto što je na uzoran način osetio mladi Tomas de Kvinsi, on koji je tako dobro znao grčki i koji je, kako bi preveo apsolutno moderne ideje i slike na mrtve jezike, kao što Bodler kaže (u Veštačkim rajevima), „za sebe stvorio nepogrešivi rečnik, daleko širi i složeniji od onih koji proizlaze iz običnog strpljenja posve književnih tema“. Nasledivši Autora, skriptor više ne nosi u sebi strasti, ćudi, osećaje, utiske, nego on nosi taj golemi rečnik iz kojega izvlači pisanje koje ne poznaje zaustavljanje: život nikada ne čini više do li oponaša knjigu, a sama je knjiga tkivo znakova, oponašanja koje je izgubljeno, neizmerno odloženo. Kada je jednom Autor uklonjen, želja da se odgoneta tekst postaje potpuno jalova. Dati tekstu Autora znači nametnuti tom tekstu granicu, znači snabdeti ga konačnim označenim, znači zatvoriti to pisanje. Takvo shvatanje odgovara kritici, pa ona onda sebi prisvaja važan zadatak da otkrije Autora (ili njegove hipostaze //opredmećivanja//: društvo, istoriju, psihu, slobodu) ispod dela: kada je Autor pronađen, tekst je „objašnjen“ — pobeda je kritičareva. Zbog toga nije iznenađujuća činjenica da je, istorijski, vladavina Autora bila takođe vla213

davina kritičara, niti činjenica da je kritika (i kada je nova) potkopana zajedno s Autorom. U mnoštvu pisanja, sve treba biti raspleteno, ništa odgonetano; strukturu treba sledili, pratiti (poput šava /boda/ čarape) na svakoj tački i na svakom nivou, ali nema ničega ispod toga: prostor pisanja valja preći, a ne probiti; pisanje neprestano postavlja značenje da bi ga isparilo, sistematski izuzimajući značenja. Tačno na taj način književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući da dodeli neko „tajno“ krajnje značenje, tekstu (i svetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati antiteološkom delatnošću, delatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona. Vratimo se Balzakovoj rečenici. Niko, nijedna „osoba“ to ne kaže: njen izvor, njen glas, nije pravo mesto pisanja nego je to čitanje. Još jedan primer učiniće to jasnim: nedavno istraživanje (Vernan) pokazalo je konstitutivnu višeznačnu prirodu grčke tragedije, tekst koji je satkan od reči s dvostrukim značenjima koje svaki lik shvata jednoznačno (to večno razumevanje upravo je „tragično“); no ipak postoji neko ko razume svaku reč, i ko, štaviše, čuje gluvoću likova koji govore pred njim — a taj neko je upravo čitalac (ili, ovde, slušalac). Tako je otkrivena potpuna egzistencija pisanja; tekst je sačinjen od mnogostrukih pisanja, Izveden iz raznih kultura, te ulazi u međusobne odnose dijaloga, parodije, osporavanja, no postoji jedno mesto gde ta mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to mesto je čitalac, a ne, kao što se do sada govorilo, autor. Čitalac je prostor na kojem su svi citati koji čine pisanje zapisani, a da pri tome ni jedan od njih nije izgubljen; jedinstvo teksta ne leži u njegovom poreklu nego u njegovom odredištu. No to odredište više ne može biti lično; on je jednostavno onaj neko koji sadrži na jednom mestu sve tragove od kojih se pisani tekst sastoji. Zbog toga je prezira vredno kada se novo pisanje osuđuje u ime humanizma koji se licemerno pretvara u šampiona prava čitalaca. Klasična kritika nikada nije posvetila nikakvu pažnju čitaocu; za tu /kritiku/ pisac je jedina osoba u književnosti. Počinjemo odbijati da nas vuče za nos dobro društvo arogantnim, satiričnim optužbama u prilog onome što samo to društvo ostavlja po strani, ignoriše, guši ili uništava; znamo da, ako pisanju treba dati budućnost, moramo odbaciti mit: rođenje čitaoca mora se dogoditi uz cenu smrti Autora. Izvor: Hiperboreja https://hiperboreja.blogspot.co.at/ 214

Ernesto Sabato

BORHES Dela koja slede jedno za drugim iz pera istog autora su poput gradova koji se grade na ruševinama prethodnih: premda novi, oni nastavljaju izvesnu besmrtnost, koju im obezbeđuju drevne legende, ljudi iste rase, isti zalasci sunca, slične strasti, oči i lica koja se vraćaju. Kada se začeprka po Borhesovom delu, ukažu se razni fosili: jeretički rukopisi, igraće karte, Kevedo i Stivenson, reči tanga, matematička dokazivanja, Luis Kerol, rastegljive aporije, Franc Kafka, kritski lavirinti, predgrađa Buenos Ajresa, Stjuart Mil, De Kvinsi, i mangupi nakrivljenih šešira. Mešavina je očigledna: uvek iste metafizičke preokupacije u različitom ruhu. Partija karata može biti večnost, biblioteka može biti večno vraćanje, obešenjak iz Fraj Bentosa potvrđuje Hjuma. Borhes voli da zbunjuje čitaoca: čovek pomisli da čita detektivsku priču, a odjednom naleti na Boga ili lažnog Bazilida. Delotvorni uzroci Borhesovog dela su, od početka, isti. Izgleda da je u pričama od kojih su sastavljene Maštarije materija dosegla savršenu formu, i da je ono potencijalno postalo aktualno. Uticaj koji je Borhes imao na Borhesa izgleda neprevaziđen. Da li će, od sad pa ubuduće, biti osuđen da sam sebe plagira? U predgovoru za Morelov izum, Borhes se žali na to što se u takozvanim psihološkim romanima sloboda pretvara u apsolutnu proizvoljnost: ubice ubijaju iz milosrđa, zaljubljeni se rastaju iz ljubavi, i tvrdi da samo u takozvanim pustolovnim romanima postoji strogost. Verujem da je to tačno, ali se ne može prihvatiti kao kritika: u najboljem slučaju, to je definicija. Samo u nekim pustolovnim romanima – pre svega u detektivskim, koje je uveo Po – postoji ona strogost koja se može postići uz pomoć sistema prostih konvencija, kao u geometriji ili dinamici; ali ta strogost podrazumeva ukidanje istinski ljudskih likova. Ako u čovekovoj stvarnosti postoji Zaplet ili Zakon, on mora biti tako beskonačno složen, da se ne može uočiti. Nužnost i strogost su atributi logike i matematike. Ali kako bi bilo moguće primeniti ih na psihologiju, kada nisu dovoljni ni da obuhvate fizičku stvarnost? Kako kaže Rasel, fizika je matematika ne zato što bismo mnogo znali o spo215

ljašnjem svetu, nego zato što je ono što znamo previše malo. Ako se neki od lavirinata u Maštarijama uporede s Kafkinim, vidi se sledeća razlika: Borhesovi su geometrijskog ili šahovskog tipa i izazivaju intelektualnu teskobu, kao Zenonovi problemi, koji nastaju iz apsolutne jasnoće elemenata u igri; Kafkini su, naprotiv, mračni hodnici, bez kraja, nedokučivi, i njihova teskoba je teskoba košmara, rođena iz potpunog nepoznavanja sila koje su u igri. U prvima ima neljudskih elemenata, u drugima su elementi naprosto ljudski. Detektiv Erik Lenrot nije biće od krvi i mesa: to je simbolična lutka која se slepo – ili lucidno, što dođe na isto – pokorava Zakonu Matematike; ne opire se, kao što hipotenuza ne može da se opire tome da se njome dokaže Pitagorina teorema; njegova lepota leži upravo u tome što mu se ne može odupreti. I kod Kafke postoji neumoljiv Zakon, ali je on beskrajno nepoznat; njegovi junaci osećaju teskobu zato što slute da postoji nešto, opiru se kao što se čovek opire košmaru, bore se protiv Sudbine; njegova lepota je upravo u tome što je taj otpor uzaludan. Moglo bi se reći i to da se Borhes bavi algebrom, a ne aritmetikom (kao što to radi Valeri u Testu ili Leonardu). Pamtilac iz Fraj Bentosa isto je tako mogao biti iz Kalkute ili iz Danske. Na grešku navodi neophodnost – neizbežna, po književnoj konvenciji – da se daju tačna imena likovima i mestima. Vidi se da Borhes tu neophodnost oseća kao nedostatak. Pošto svoje likove nije mogao da nazove alfa, en, ili kapa, čini sve da oni budu što je manje moguće lokalni: draži su mu daleki Mađari i, u poslednje vreme, Skandinavci u ogromnim količinama. Bečka škola tvrdi da je metafizika grana fantastične književnosti. Ta tvrdnja razljutila je metafizičare, a Borhesa je beskrajno oraspoložila: metafizičke igre su u njegovim knjigama nebrojene. Strogo uzevši, mislim da Borhes sve vidi kroz metafiziku: stvorio je ontologiju karata i teologiju zločina u predgrađu; hipostaze Stvarnosti obično su Biblioteka, Lavirint, Lutrija, San, Detektivski Roman; istorija i geografija su puke degradacije prostora i vremena neke stvarnosti kojom upravlja Veliki Bibliotekar. U Tri verzije Jude, Borhes nam kaže – i verujemo mu – da je za Nilsa Runeberga, njegovo lično tumačenje Jude kjuč kojim se dešifruje središnja tajna teologije, razlog za gordost, radost i užas: opravdalo je i obesmislilo njegov život. Možemo dodati: zbog njega bi, možda, pristao na lomaču. 216

Za Borhesa, naprotiv, te teze su „lake nekorisne vežbe iz nemara ili svetogrđa“. Istom alegorijom – ili sa istom tugom, koja nastaje zbog odsustva bilo kakve vere – Borhes će izneti i Runebergovu, i njoj suprotnu tezu, braniće je ili pobijati i, naravno, neće pristati na lomaču ni radi jedne, ni radi druge. Borhes se divi čoveku kadrom za svako mišljenje, što odgovara izvesnoj vrsti monizma. Jednom je planirao da napiše priču u kojoj se teolog celog života bori protiv jeretika, pobija ga, i konačno ga šalje na lomaču: pošto ovaj umre, teolog shvata da jeretik i on čine jednu jedinu osobu. I na neki način Juda odražava Hrista. Ali Borhes ne bi dopustio da ga spale ni radi tog monizma, jer je on i dualista, i pluralista. Borhesova teologija je igra nevernika i motiv jedne lepe književnosti. Kako onda objasniti njegovo divljenje prema Leonu Bloa. Da se on možda u njemu ne divi, s nostalgijom, veri i snazi? Uvek mi je privlačilo pažnju to što se divi razmetljivcima i mangupima s bodežima za pojasom. Zato postavljam tri pitanja: Nedostaje li Borhesu vera? Nisu li oni koji ne veruju osuđeni na neku vrstu Pakla? Nije li Borhes taj pakao? Vas, Borhese, jeretika iz predgrađa Buenos Ajresa, znalca lunfarda, zbir bezbrojnih hipostatičkih bibliotekara, retku mešavinu Male Azije i četvrti Palermo, Čestertona i Karijega, Kafke i Martina Fjera; Vas, Borhese, vidim pre svega kao Velikog Pesnika. A potom, ovako: kao proizvoljnog, genijalnog, nežnog, časovničara, slabog, velikog, pobedonosnog, spremnog na rizik, neustrašivog, neuspelog, veličanstvenog, nesrećnog, ograničenog, detinjastog i besmrtnog. Prevela: Aleksandra Mančić

217

Umberto Eko

VJEČNI FAŠIZAM Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba. U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu. Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: „Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.” I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike. Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li’la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali. Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući ka218

petana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa. U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni. U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopšte imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug. U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su „messaggi per la Franchi”. Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja. 219

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti. Ali, ko su Oni? Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, za sada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret. Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)? Ionesco je jednom rekao – računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprija220

telje imenuje „fašistima”, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt je rekao: „Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.” Tokom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španski građanski rat nazivali su „prenagljenim antifašistima”, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinjaili ustaška svinja ili nacistička svinja? Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi. Italijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopštenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja. Italijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji 221

slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Italijanski fašizam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španiji, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je italijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji. Ipak, historijsko pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizampostala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvališući se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu” republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima. Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa. 222

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su „Slušanje Duceovog govora na radiju” ili „Stanja svijesti stvorena fašizmom”). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim. Nacionalni pjesnik bio je D’Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije. Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom Italijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem. Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu. Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe „Ermetici”, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz „Ermetici” grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu 223

obraćali pažnju na tako hermetične jezike. Sve ovo ne znači da je italijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta italijanske podrške onome što je postalo holokaust). Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge. Tako stižemo do druge važne tačke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost”, kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedeću sekvencu: 1 2 3 4 abc bcd cde def Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element „abc”, drugu grupu „bcd”, treću „cde”, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične, jer imaju dva zajednička elementa; na istoj osnovi su slične druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju „c” kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodična sličnost između prve i četvrte grupe. Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduz224

mite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvaničnom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu. Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati. 1. Kult tradicije Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije. Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička. Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek „kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi”, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari, to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu. Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku. Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoretičar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je savremena italijanska 225

desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma. Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao „New Age”, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma. 2. Odbacivanje modernizma Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam. 3. Iracionalizam Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave „Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja”, do učestalih izraza kakvi su „degenerirani intelektualci”, „štreberčine i pametnjakovići”, „jalovi snobovi” ili „univerziteti su legla crvenih”. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti. 4. Neslaganje kao izdaja Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

226

5. Strah od razlike Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički. 6. Individualna ili socijalna frustracija Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini. 7. Opsesija zavjerom Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije zavjerom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih. 8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja Pristaše se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak, naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego li siromašni, ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.

227

9. Život je permanentno ratovanje U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo „konačno rješenje” podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem. 10. Prezir prema slabijem Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu. 11. Kult heroizma i herojska smrt U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (živjela smrt). U nefašističkim društvima, široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

228

12. Machizam Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja. 13. Selektivni/kvalitativni populizam Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda. Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti „trulim” parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u Italijanskom parlamentu glasila je: „Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.” (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam. 14. Ur-fašizam govori novogovorom Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvanični jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za 229

kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa. *** Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno. Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija. „Sloboda”, „diktatura”, „prava”… tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada. Moramo paziti da smisao ovih riječi nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio „Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, „Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja. *Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u „New York Review of Books”, a potom i u „Utne Reader” u decembru iste godine. Ovaj prijevod napravljen je prema oba izdanja, pri čemu se razlike ogledaju samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove. Preveo: Kenan Efendić 230

POETAE NOVI

231

232

Valentina Knežević

O FORUMU MLADIH PISACA

Osluškujući potrebe mladih koji pišu, a naslanjajući se na bogatu tradiciju KIC-a, odnosno Doma omladine „Budo Tomović”, pod čijim je krovom pune tri decenije, do početka 90-ih, djelovao književni klub, u KIC-u je pokrenuta ideja o institucionalnoj podršci novoj generaciji mladih autora, onih koji tek stupaju na književnu scenu i žele da artikulišu svoje umjetničke senzibilitete. Sa željom da se podstakne i razvija njihov stvaralački potencijal, osnovan je Forum mladih pisaca, ne kao vid obnavljanja rada nekadašnjeg Kluba pisaca Doma omladine, već kao mogućnost da daroviti srednjoškolci i studenti dobiju prostor za okupljanja i književne susrete, priliku da čuju goste pisce i prisustvuju radionicama kreativnog pisanja, i da na kraju godine, svoja najbolja ostvarenja objave u zajedničkoj publikaciji. Kao što to često bude kod mladih, mislećih, slobodnih i darovitih ljudi, grupa koja od februara 2015. godine čini Forum, oživljavajući je, nadgradila je ideju oko koje se okupila. Danas je Forum književna zajednica dvadesetak autora, uglavnom studenata, u kojoj se istinski (su)djeluje i koja uspijeva da djeluje, prvenstveno zahvaljujući tome što su sve osobenosti i raznolikosti njenih članova i njihovog književnog izraza čvrsto povezane zajedničkom potrebom da se živi sa literaturom. I da se stvara. Forum nije literarna sekcija, već grupa književnika koji na okupljanjima čitaju i komentarišu svoje radove, razmjenjuju informacije o konkursima i drugim književnim temama. Grupa koja ima već dvije zajedničke knjige, nekoliko finalista na pjesničkim takmičenjima i manifestacijama, više književnih večeri, ali i programe kojima mladi pjesnici pokušavaju stvoriti i ponuditi drugačiju atmosferu u predstavljanju poezije, u kafeu ili na pozorišnoj sceni. Na nekoliko pozorišnih festivala, kao i na pjesničkoj manifestaciji Ratkovićeve večeri poezije, na lijepu pažnju i dobre kritike naišlo je izvođenje multimedijalnog projekta Foruma „Glasovi lavirinta“, koji je pokazao i darovitost i tragalačku polivalentnost grupe, kao i potrebu da literarno – kojem je u prvom redu posvećena – izrazi u različitim umjetničkim formama. 233

Forum brižljivo osmišljava svoje aktivnosti i njegovi članovi se, kako često sami ističu, kroz njih osjetno i neprekidno razvijaju, i individualno i kao grupa. Vjerujem da će književno-jezičkim izrazom autora koji ulaze u ovaj izbor, na sebe skrenuti pažnju i u separatu „Poetae novi“ časopisa Script.

234

Jana Radičević

LATINSKA RIJEČ ZA POZDRAV ne mogu da zaboravim njihova lica ljudi koji su upropastili lica ljudi ljubopitljivih i po svemu sudeći – potkupljivih na sve načine pokušavam da te zadržim približim i po svemu sudeći – onesposobim žalosti pocijepali smo usne na jeftine čaše bol u predjelu desne sljepoočnice potencijalna migrena zaboravili smo da nas kisjelina izjeda gutali smo staklo i prilično sam sigurna da je u kabinetu istorije na karti bivše SFRJ pisalo JAO SVRŠAVAM

235

DAN JE UVIJEK BIO SUNČAN / ZA IGRU!

Nikolini, jer je naslov njen

odvedi ovdje se ljudi prečesto vraćaju na staro gotovo uvijek isto pričaju cijele dane u sobi, papiri sasvim je bilo nepotrebno završiti pravo i bez toga možeš da im sudiš biraj classy kao Daveed Digs, djetstvo kao Panov lavirint ili bilo koji drugi, lavirint na zatvaraj prozor pokvarićeš prizor ne pozivaj ne viči i ne plači ili jednostavno – ne pojavljuj se, lakše je odvedi ili ipak ne hladan tuš grčki jogurt i... pogledaj! Ginsberg pleše Ginsberg vidi šta radiš kad niko ne gleda ali Ginsberg je obećao da neće nikom reći ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ u drugoj smo slici, znam na šta misliš ne ponavljaj se i slobodno ga pitaj, evo mogu ja šta ti to kriju talasi, Ivane užasni užasni nemiri i dok se ovaj misli i misli onaj beskompromisno tvrdi da svoje pjesme pišem sebi i samo sebi zamisli – ako je u pravu, a jeste u sobi sam ti i primjećujem neko je sklonio kartu svijeta pitam se ko ostala je samo jedna ivica sa selotejpom, za sada sasvim dobro suzdržavam se da slučajno ne primijenim Pitagorinu teoremu ne možeš me poslužiti kafom znaš da kafu ne pijem zbog kafe već je kuvam zbog procesa, a da inače volim kad me služe 236

mada me svakako ne možeš poslužiti kafom, niti bilo čim drugim jer ti nijesi tu ali zato je žena iz autobusa svakako tu i petlja se u moje studije ovih se dana svi petljaju u moje studije primjećujem Ivan Grozni je grozan kažeš da mi vjeruješ a vjeruješ li kad ti kažem da sam mrtva rođena i čitav život incognito a onda da su me probili bodežom u krevetu dok sam čitala Idiota i sasvim uspješno uigrala ulogu N.F.B. kad ti ćutim o Džuls i svojim novim feminističkim pokretima kada govoriš o patološkim bolestima ja te pažljivo slušam a kada ja kažem poezija ti znaš na šta mislim na tvom sam kauču za čitanje, pobacala jastuke sve preživim prvo sama sa sobom pa poslije sa drugima, loše, jako loše tek sada primjećujem zlatna ribica je crvene boje mada boje ne postoje i ne živi u akvarijumu već u čaši akvarijum je za buržuje a mi smo skroman narod a ti živiš pored pruge pa postaneš toga svjesna svaki put kada prođe voz izvršiću suicid samo kada više ne budem bila u stanju da čitam pijem iz tvoje šolje za kafu – ljutiš se? imamo slobodu ali imamo i slobodu izbora sjeti se teorija Ayn Rand, zaboravi altruizam a egoizam hrani i hrani... gladan je

237

MOJIH 10 % mojih deset procenata i ja dijelimo svoj dan sa konferencijom mira u Londonu 1913. kraj prvog balkanskog trideseti maj - početak nas mojih deset procenata meni kaže odoh ja da odrijemam i onda ja njemu kažem ljubim te i više niko ništa ne govori onda se mojih deset procenata probudi i pita me pita me jesam li tu i kada ja kažem da jesam mojih deset procenata kaže meni da odlazi u grad a ja učim neke činjenice neke istorijske i onda naiđem na ovaj datum baš bitan datum koji više niko ne pamti možda više nikom ni ne znači i shvatam i u trenutku kada shvatam da je to datum mene i mojih deset mene mojih deset pita gdje sam nestala a zapravo ni nijesam nestajala već je on odlazio i onda ja odgovorim tu sam onda mojih deset procenata kaže meni da ipak nije otišao a šta ja kažem? ja ništa ne kažem jer moje pamćenje zna da je mojih deset procenata otišlo u grad i da ja sada učim neke činjenice neke istorijske i onda naiđem na onaj datum baš bitan datum koji više niko ne pamti i možda više nikom ni ne znači i onda čekam čekam mojih deset procenata da se vrate iz grada iz grada u kom nijesu ni bila ali ja to još nijesam shvatila, jer pamćenje je zeznuta stvar onda mojih deset procenata mene pita 238

koliko misliš da me znaš? i onda ja mislim i mislim i mislim i shvatam i pitam zašto me to pitaš? i onda mojih deset procenata kaže meni ne znam

239

POJAČALO ZA FENDER STRATOKASTER ILI DAN KOJI OBEĆAVA čitati samo pomoću svijetla ulične svjetiljke, noću u knjižari kupuješ knjige tražiš da ti obrišu cijene ali žučno odbijaš da napišeš posvetu Sebi a kući se naravno iznova i iznova iznenađuješ, za divljenje koliko je samo genijalnosti ubila lijenost gospodin Pek je bio u pravu kada je rekao lijenost jeste zlo a ne samo život naopačke umor te je prišio za krevet ukrasni papir nikada ne baciš, kažeš trebaće i pišeš samo uz pomoć svijetla ulične svjetiljke, noću ostaje da se zapitam kuda poslije I-don't-care-peak-it-up-it's-your-job ljudi nije se još javio valjda je stigao dan su pokrali konobar taksista i cvjećarka sa herpesom nema me u godišnjaku jer tako morá móra, uhvatim zanimljivu leksiku pa mi ona pobjegne The Nightmare, kobile kobile kobile Henry Fuseli Fuseli Fuseli dan je bio posljednji odlazak u zgradu prvi odlazak u radnju sa muzičkim instrumentima na drugom kraju grada dan se završio u poslastičari pa u knjižari pa na stanici sa rječnikom za profesionalce i, naravno, početnike sa izvini, ne zamjeri, volim te 240

konačno prisilom priznajem da ljudima sa ulice čitam priču Monike Vrečar i da su reakcije više nego dovoljne

241

ANATEMA

jeli smo picu i gledali sove sa krovova kada je komšija promašio kapiju rođene kuće komšiju nikad nijesmo sreli pripitog baš smo gledali film kada je moj otac izjavio da ne voli džeremi ajronsa ja volim džeremi ajronsa preslabo kao što je anatema nejaka riječ za jedno prokletstvo prestani da od orgazma praviš filosofski događaj,

ja bih tebi donijela suncokret, ja bih moje riječi zvuče tako lažno kada ih ti izgovoriš ja bih tebi donijela biljku od tri metra u vrijeme kada kažeš da ona ne cvjeta - a zapravo nijesi u pravu ne možeš da tvrdiš – ovo nije romantičan film – znam da nije ali jeste moj život koji nimalo ne odskače od – možda sam previše nastrana za tvoje poimanje žene

pitao si me ne mislim li da je čudno istog dana sresti dvije mačke, jednu potpuno bijelu, a drugu potpuno crnu, pomislih možda je kusturica blizu nastavljaš – i što je samo bijela bila raspoložena za igru rekla sam, ne sjećam se šta sam rekla, ali čudno je i kanda simbolično i bilo je čudno i kanda simbolično

Jana Radičević, rođena 15.11.1997. u Podgorici, gdje je završila gimnaziju ''Slobodan Škerović''. Član je Foruma mladih pisaca KIC-a. Finalistkinja je 22. poetskog konkursa ''Desanka Maksimović'' u Valjevu, i ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju. Sada već student germanistike na Filološkom fakultetu u Nikšiću. 242

Anđela Matanović

PTICE Biće to neke sljedeće neobično hladne jeseni. Umrijeću od raka. Povorka će biti mala i niko neće pisati govor. Ja vidim ispred povorke ide majka obučena u crno upalih obraza plače, gazeći nježno po opalom lišću. Ja čujem često tokom noći kad mi podsvijest šapne "Nije li to i suviše komercijalna smrt?" Vidim tebe ne dolaziš mi nedjeljom i ne doneseš ruže da zamijeniš stare koje su se odavno polomile i savile od vjetra. Desilo se prvo razmišljanje o prolaznosti davno i nekako postalo dio mene. Došlo je možda i sa prvim plačem Kada su u bolnici viknuli "Žensko je!" Došlo je sa prvim vjetrom prvom Novom godinom prvim poljupcem. Uvuklo se u mene prvim septembrom baš one jeseni kada sam shvatila da ja volim to lišće i da preferiram da petkom ostajem kući i gledam filmove. 243

Ja vidim isto ostaju iza mene hladne željeznice prazni kupei do pola pročitan Dostojevski i moji nikad napisani tekstovi. Tu se prelamaju moja naivna razmišljanja o egzistenciji reinkarnaciji i ispijajući ohlađenu kafu srijedama drsko ismijavam Dantea jer je pjevao o mjestu koje ne postoji. Postoji samo pepeo koji postajemo juče ili sjutra ili nekog sljedećeg milenijuma kada Sunce napokon proguta ovu trunku zemaljskog. A ja? Ja vidim. Ja čujem. Ja znam. Biće to neke sljedeće neobično hladne jeseni.

244

ŽELJA Da mi čitaš Žaka Prevera dok u pola pet sjedimo goli na tvojoj terasi na periferiji grada. Da pijem već ohlađenu kafu dok na ulici čujem prvi automobil uništavajući pritom misao da smo jedini ljudi na planeti. Da te crtam dok čitaš, da se nasmijem. A ispred nas da se grad rađa u novo jutro, sa novim suncem "Na Zemlji, ovoj Zemlji koja se u zvijezde računa."

Anđela Matanović je rođena u Podgorici 1998. godine. Član je Foruma mladih pisaca. 245

Barbara Delać

NE GOVORIMO Ne govorimo, O deset hiljada nestale djece, migranata I organizovanoj trgovini ljudima. Ne govorimo, O komšinici koja se udarila O kuhinjski element, Dana kada joj se muž Vratio sa puta. Ne govorimo, O otkazu datoj radnici, Zbog neizvršavanja Svojih dužnosti. I seksualnoj zloupotrebi položaja. Ne govorimo, O prekovremenom radu, Platama koje će biti za koji dan, Kojih mjesecima nema. Ne govorimo, O zdravstvenom osiguranju I mogućem liječenju Koje se plaća. Ne, Ne govorimo. Učestvujemo, posmatramo, Ali NE govorimo.

246

IZGUBLJENO- NAĐENO Izgubila sam se u Pragu. U kojem nijesam bila. Otkrila piktoresne ulice dok sam tražila adresu na kojoj stanujem. Lutanje me odvelo u stan koji nije moj u kojem večera nepoznata porodica. Kada se gubim u gradovima koje poznajem, postane zloslutno, čak i u snu. Ali u Pragu izgubljeno je pronađeno.

247

DŽEM OD ŠIPAKA Ćelava i umrljana domaćim džemom, rođena u ratnim godinama iako sam o ratu znala samo: gdje svi tu i ti, ne čekaš mamu, sa uperenim prstom boje šipka u mom pravcu vragolasto me posmatra, propituje da li je izblijedjela, kao fotografija ili skrivena negdje u meni još uvijek jede džem.

248

ČITAJ DALJE Korice brže-bolje pohabane sa ljepljivim listovima dvadeset drugo poglavlje: lik se nastoji prisjetiti (prazan red) djetinjstva flešbek hrapav glas m.r. i iscijepana stranica. Kritičari pišu međuzavisnost bola i satisfakcije.

Barbara Delać rođena je 19.11.1994. godine u Kotoru. Završila je osnovne studije Istorije i teorije umjetnosti. Objavljuje eseje na internet portalu za kulturu i umjetnost P.U.L.S.E. Finalistkinja je Ratkovićevih večeri poezije. 249

Nikola Ćorac

JESEN Kao da je kiša, noć miriše na jesen. Neka : to su pticama otekla krila i mjesec kao da je ranjen nestrpljiv, i čeka. Sad vidim sve nijanse tišine i čujem njen smijeh. I sad znam: dok se miješaju boje nije mi žao, što se rađaš da bi umro i misliš na vaskrsenje. Sa lica najbrže nestane osmijeh, u jesen: tek mali povjetarac donese oluju. Lepršaju snovi,i riječi, tek neka, diskretno, ostane na usni. Na licu jecaj, šeširom pokriješ čelo. U zglobovima žmarci, na dlanovima praznina; i sivilo noći rađa naivna jutra. I sad, na kraju krajeva, dok zastaje dah,kao da će kiša, neka; to samo miriše jesen.

250

ZBUNJENA Ne znam. Ne prepoznaješ boje, promrzli dodir vjetra, pogled na otekle oči i rumene obraze. Ne prepoznaješ nebo u ogledalu jeseni, izvezen okvir na koricama Njegoševog parka: žuto i zeleno. Kreneš i staneš. Dječački zbunjeno sa strahom, što diše u potiljak obiđeš pun krug. Ne pitaj me. Šarena sjećanja već odavno nisu sjećanja. Ruke više nisu ruke prsti su postali trube. Ne znam. Ne razumijem . Stoti kilometar nek bude prvi korak kad se otvori srce. Sad ispočetka. Ponovo rođen iz čuda.

251

OSUDIĆE NAS Osudiće nas oni što gledaju na nas očima gladnih zvijeri, kao grešnike i nevjernike. Bez straha jurišaće na nas na osedlanim kokoškama. Prljavim će jezicima palacati, bez srama i stida osudiće naše duše. Lažima će hraniti svoj ego mali ljudi sa osmijehom hijena. Misliće da su bolji da znaju sve. A ne znaju,da su im kratke ruke, da dok šire šire prljav veš jedna duša i srce postala su naša tijela. I izlaziće im para na nos od bijesa što nas dotaći ne mogu...n.c.

Nikola Ćorac-Rođen sam u Podgorici 19.12. 1991. , gdje živim i radim. Studiram Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću. Moje pjesme su objavljivane u nekoliko časopisa u Crnoj Gori i regionu , u časopisu za književnost i kulturu u Beču, i u dvama zbornicima poezije i proze: Raspoloženi za ptice i Ili je već neko to isplanirao . 252

Bojana Maraš

BURANO Burano toplo meko lekovito sadistički isfurano skoro pa fašistički crveno crno zeleno ko zelje i prljavo belo kao prvo u nogama trenje. Kilavi kanali debelu vodu drže da ne padne na strme ruke moje da ne čujem kad mi u venama ko vatromet pukne ime tvoje. Dolce, negro accelerando tempo verde amorato Burano, tanto come Burano. Volim te silno, jezgrovito jako u mome se gnezdu razvija jato ptica što jure kroz divljinu autoputem razdeljka moje kose, a tvoj krvotok trči bos i obučen u kapi rosne usnama slanim da ti piše u grudima Burano. Da te nosim Ko mlako mleko 253

mekano te stavim na srce i popijem ko žutu travu i pašnjake svojim telom da te pokrijem, da mene mesto tebe pokose, dok te zemlji predajem Burano. Toneš burama te budim otrovom te lečim, lekovima molim. Prstima kroz tvoje vlasi vinem, noktima ti šapućem trnje dok u cveću ginem. Rekom more zalivam i brže nego vino je pijem. Pijani okean miriše na note Verdije moždane aorte i sinem sinjim silama sijedim sedim sempre per sempre kao l' art pour l' art sempre ti amo, come te volim, volim, Burano.

254

OČE MOJ ( Odgovor na predstavu „ Šćeri moja “ ) Feminizam iz ugla naše domovine – Kandidatkinja: Bojana Maraš Podgorica, 2016. 1 OČE MOJ Šćeri moja, krvlju sam te svojom bijelom zakovao u valove svih nedaća i krasota. Dao sam ti samo jedan vijek, jedno tijelo, dušu jednu. Ali zašto pored oba oka hoćeš samo jedno srce i ono samo što je. Ti si po prirodi cvijet, i još smo te učili da cvijet budeš, a imaš sve sem korijena. Budi nježna kao ptica, ali nemoj ni slučajno da letiš. Budi beśednik bez lica, da slučajno korovu svom ne odletiš, i da niko ne vidi vatru u tvojim očima, koje nikad nisu bile za samo jedan plamen. Volio sam te kao lud luđega od sebe, trčao ka tvojim porivima da ih omčom zategnem, da ih riječima ubijem, i svim silama se trudio da ne usiliš, a ti si već silovita bila. Rekao sam, neka je, kad - tad će pustiti korijene. Rodiće se i taj koji će joj misli izvući iz tijela i isjeći ih, ali i isječene misli su isto misli, samo još teže i bolom jače. Molio sam te, molio danima da noć mi ne doneseš, tvom svijetlom tenu sam dodavao pomračenje mjeseca, dok ne ustukne sunce, i najzad zaćuti. Nisam imao vremena da te volim, jer sam te odveć volio. Nisam imao vremena da te volim polako, jer sam te brzo bacio u broj, pretvorio sam te samo u nju, ne bih li dobio njega. Oče moj, Kažeš, cvijet sam. Jesam, cvijet sam od rođenja, i još ste me učili da cvijet i budem. Maslačak, bez bdijenja nad glavom koja brzo umre, ali glava je majka, misli su đeca, a đeca žive duže od oca, a ne sin od sina. I kćerka je nečije meko tijelo, i ona što meko je tijelo dojila. Pun trbuh jedne žene, ića i pića i laži i života. Ali zar žena samo utrobu ima? Iako ima, zar je samo život koji diše, život naspram života koji leti? Kažeš, Njegoš je rekao da „ Sto će žena promijeniti vjera, da učini što joj srce žudi.“ Al' šta ako je vjera ubijena, a srce žudnje više nema? Nisu čednost netaknute usne, nije tijelo mrtvo ako je jednom bilo više od tijela, nije utroba pusta, 255

ako ne izrodi gladna usta, možda je dosta toga nahranila. Oče, Bože, Ko si ti, i da li te ima? Jesam, cvijet sam, al' radije bih svoje cvijeće pokosila. 2 Jesam cvijet sam, al' radije ću iščupati latice svoje, nego da ih drugi istrgnu za sebe. Radije ću biti šćer ničija, nego sin što krvi pije. Radije ću biti ljubav velika, umjesto da samu ljubav volim. Radije ću so na ranu stavljat no šećerne laži zborit. Radije ću suncu, svojim očima, na oči nego se mjesecom zvati. Radije ću sama neđe, nego ođe samo tvoja šćer ostati. A nije da te ne volim, Nego te i suviše volim. A nije da se ne plašim, No sa strahom samim zborim. Nije da te ne slušam, No sam sebi odveć bila. Kako mlada ja da starim, Kad sam stara ostarila. Kažeš, cvijet sam. Radije ću to ostati, No se tvojim sinom zvati. Jer misliću kao šćer ti, jer šćer sam ti uvijek bila. Radije ću biti korov svoga cvijeta, No mirisna njemu svila. Radije ću šćer ostati, I svojom se mukom zvati. 3

256

REKVIJEM Umrla si, a ja nisam plakala. Majka mi je kupila bijele ruže, da ti nosim na grob. Sjela sam u autobus, i jela sam svoju jafu. Gledala , kako svi kukaju i plaču. Kada smo izašli, zaputili smo se ka kapeli. Svi su nas čekali. Duše i ovi snjegovi bijeli. Hodala sam, dok je hiljadu i trista ljudi, koliko ih je i bilo na sahrani, gledalo u mene. Pomislih, ovo je tvoj dan, nisam zaslužila tu pažnju,za sebe. Zagrlila sam roditelje tvoje, i izašla da zapalim cigar, gledajući u daleko nesmajno polje. Kiša je počela da pada, a moj izrutani crni kaput je postajao iluminat sive boje. Kao i šal koji sam stavila, da razbijem crninu. To su me zapravo zamolili, jer sam kao mlada, i ostale gluposti koje teško svojatam. Kako sam tada imala 44 kilograma, bilo mi je teško da čekam u redu, pa sam se zaputila ka grobnici lednoj. Donijeli su tvoj kovčeg, i počeli da ga malterišu i betoniraju, u nekoj zemljanoj kolijevci, u kojoj ćeš biti. Ovo nije bio kraj. Ne zato što ćeš otići kod Boga ili svete Petke, da te poljube u čelo 257

i stave ti krst oko vrata, i ostali apsurdni običaji, nego sam znala. Ti i ja smo završile. Tvoj fakultet u Beogradu, i moja umjetnost na relaciji sobe i Donje Gorice, Tvoja djeca u Frankfurtu, muž i neko novo prezime, moj pas. Mi se nikada više ne bismo sreli. Možda bih ti poslala poruku preko fejsbuka, da ti čestitam rođendan, ili bi ti došla na sahranu mojih roditelja. Ali u tom trenutku se sjetih, da negdje iza ovih brda, postoji Venecija. I da si mi jednom naslonila ljubičaste obraze na ispucala koljena, dok je voda tekla u davninu. Ta slika me je natjerala da zatvorim oči, iz kojih je potekla tečnost. I mislila sam da ću se utopiti u kiši, dok sam stajala na zemlji, u kojoj si. Izvini,moram da te gazim. Sjetim se da si me jednom, slučajno, nagazila u hramu, i samo sam se osmjehnula, i okrenula u stranu. Kao dobro je, sve je u redu. Sada mi to izgleda kao nešto vrlo bitno. I otišla sam. Ti ne žuriš nigdje, ja moram da trčim, po ovom gradu. U povratku sam kupila batak. Bio je to prvi put nakon dvije godine da sam jela meso, dok je tvoje trunulo kao mrtvo pile.

258

RUSKA ŠANSONA Šta sada radiš? U Moskvi, sjediš u kafeu 19. I piješ svoju gorču,tursku kafu. Turci i Rusi. Ha. Andrej Nikolaj. Ama nikad te ne zovem imenom. Kada ti se ona obrati, ti je ledom poliješ. Da li je sada tu,pored mene? I onaj tvoj prijatelj Francuz. Kada idete za Pariz? Prođu li pored tebe neke cipele, broj trideset i devet, što su gazile naš dio stana? Ti me više ni za riječ ne povučeš. Za naklon moje srodne duše, koja živi u oknu tvome. Prstima ti oko taknem, iz njega nikne trn, što me probode. Prebaci mi u krvi soli, kao što je bilo more. A sjećaš li se? Crveno se spustilo niz moja koljena, a oganj vode je spirao limfu. Da l’ se sjećaš? Voliš li me, ili to nisi? Da li jesi bio ikad? Voliš li me? Bi li me zavolio, da sad Rusija cjela obuče svadbene haljine i odijela, i vjenča se međusobno? Da li bi iz ljubavi sestre i brata, nikla flora trna od maka? Da li bi neka majka ikada rodila sinove iste, 259

da joj pobiju prve? Bi li me volio i da ti umrem? Mrtvak u vodi, pliva, dugih ruku,ispruženih i plovi. Reci, da li bi me ikada zamolio? Samo jedno Molim te, daj mi nokte, u dlanu. Trepavicu u zjenici. Da ti raku kopam, u oku, pa da u nju stanem. I da nikad bez tebe ne opstanem. Ako oko tvoje ne da, da me grliš na dnu neba, mi nećemo ka vrhu ići. Tamo samo idu svici, što sijaju i što plamte. Pomorandže sijevaju u dubini. Narandžasta svijetla ko narandže da se tope, pod mjesečinom vjetra. Da. Herceg Novi stari, i ima stotinu ljeta. Bi li me volio da nisam ovako sjetna? Sad mi dođe da potrčim, i da sjednem u ova kola. Vozim sve do tvoga stana, preko brda, pod dno mora. I stavim ti ruke oko ključnih kostiju, al' oči tvoje sasuće led, u lice oku mome. Da sam ona, da sam druga, da sam sreća umjesto tuga. Da iz mene vijore se potoci duga, da sam naučila da budem druga, da li bi me zavolio ikad?

260

SUDNJI DAN Kao tele, Kojem u klanici otkinu glavu, tresem se. Crveno se prospe po dvorištu. Tečnost pitka, koju trava pije. Pa se spustim niz stepenice, i lagano se uputim ka mjestu zločina. Ljeto sprema zimnicu. Pun zamrzivač bubrega i nogu. Njegove oči su crne kao tvoje. Njegovo tijelo se trese kao moje, dok te gledam. Papci u ustima pasa. Koža se prostre umjesto tepiha. Gazi bosim nogama. Gazi po raspeću malog Isusa, koga su oteli od majke, i vukli ga kroz trnje i sijeno. Pa su ga bacili u inje, u mlak iskolačen pogled rose. I vime je njeno iscurelo, kroz mlijeko njegovih usta. Pukla je sačmara nad nježnim vratom, brzo poput uboda ruže. Cvijeće se osušilo i raslo je umjesto njega klasje, koje su sadili da klice zadaju mesu jade, dok ih grizu uz ručak popodne, a uveče bace koske psima, koji su kao životinje. Ali tele nije, ono se daje svima. Ono je prostitutka koja svako veče kruži, od bandere našeg grkljana, do auta naše žuči. I ja se noćas osjećam tako. 261

Kao da mi krv curi, i klizi niz bijele dlanove glatko, dok crno se na nebu providi. Ne dolaziš, a čekam te stalno, od sumraka do jutra. Danju kolju, tad ne ostaj. Oni su poput tebe. Oni jedu i žvaću život, koji bi mogao postojati sjutra. Uvijek mi dođeš juče, i ne čuješ. Uvijek mi dođeš juče, kad krv već prelije sve. I sunce crveno je, kad kažeš bilo koju riječ. Tako smiješno je kako lako ubijaš, a činiš me živom već, posle smrti. Idi, sada će da kidaju glave. Idi, i ne diži ruke na Njega, u koga vjeruješ sve do neba. On nam neće doći. Idi,umij se, od mrvica krvi. Eritrociti su lijepi, ali samo u crvenoj uri.

Zovem se Bojana Maraš. Rođena sam 19.01.1996. u Podgorici. Studentkinja sam Fakulteta Umjetnosti, smjer- Studije savremene i moderne umjetnosti, na Univerzitetu Donja Gorica, UDG. Pišem poeziju od svoje osme godine. 2013. god. izdala sam zbirku poezije pod nazivom „ ... “ 2016. god. osvojila sam drugo mjesto na Prvom festivalu mladih recitatora Crne Gore, u kategoriji studenata. 262

Marko Stanojkovski

Jednom sam sanjao smrt. Njen kiseli vrat prekriven naboranim otiscima prstiju. Svirala je violončelo i molila me da je čekam kraj mosta šuštećih koraka. Mirisala je na poeziju umrljanu karminom i uvaljanu u svakodnevicu. Rekla je da je tu samo jednu noć. Sutra će posjetiti muzej voštanih figura i pretvarati se da nije kriva. U svakoj njenoj rani sam našao život. Njene grudi su mirisale na narandžino ulje i Kjubrikovu masnu kosu. Nikad je više nisam vidio. Samo sam čitao Jesenjina i zurio u crne ljude na plafonu.

263

II Amanet Žutilu u kasnim podnevima. Satovima Na strmim padinama nepomičnih grobova. Klizavim staklima na malim šnajderskim dućanima. Bijelim kupolama majstorskih radnji. Mojoj majci već odavno zaspaloj među ružama. Arapskim princezama sa dugim kragnama i njihovim koščatim tetkama. Primicovoj Juliji, usnuloj pod krevetom mojim za tmurnije dane kad sonete zbrojim.

264

III Jedna tamna sjenka prođe cestom ugaslih želja. Neki izborani kamen čitaše novine pod kisnom strehom. Par tankih cipela zašušta golim poljem ruzmarina. U snijegu se rodiše olovni cvjetovi. Crkvenim krovom kliznuše dvije metalne kupole. Na prašnjavom trgu oficiri polagahu vijence. Na staklu oblaka smiraj oblikuje figure po svom nahođenju. U lokvama vjetar okreće planetu. Pod krevetom mojim pepeo prošlosti tuđe. Podsjeća na London neke jeseni kasne. U raskošnom izlogu vladari polagahu vijence.

265

IV BAL MRTVAKA

Gomila čupavih staraca sa licima stranaca i crnim peškirima na obrvama prokaska drumom ka aveniji obrasloj starinarnicama tek spakovanim u fijakere metafizičkog nestajanja posutog pepelom Igora Vasiljeva.

Marko Stanojkovski je rođen 14.03. 1998. u Podgorici. Završio je nižu muzičku školu,,Vasa Pavić'' i gimnaziju,,Slobodan Škerović''. Član je Foruma mladih pisaca. 266

Jelena Đurović

PLAN? ili je već neko to isplanirao. Platio si blatnjavog . Sve je manje skakavaca, migracija potpomaže. Liposukcija velikog slova, izbrisati sve pročitano, pročitati sve izbrisano. Namirisati magarca, baciti ga u masu. Dokaz: Džoker nije dorastao Betmenu. O Marta, zašto si Marta? Zašto nisi akvarijum pun šarenih riba. Plivaj bočno, volim tvoja šarena peraja. Ne znam kad Winter is kaming? Nebitno. Udaj se za mene. Modiljanija su ubili prije vremena. Nije progledao. Skočio bih za tebe? Nisi čula? Nebitno. Moram se riješiti tvojeg „ja“, prečesto mi mislima masturbira.

267

*** Fuge se izmiještaju. Polazimo od jedne manje posude. Plastika. Primiče se noši, po treći put. Kukuruzna polja su pojele ptice. Ulaze. Kroz vrata, prozore, preko lavaboa. Minđuše skida. Otpada opklada . Priziva sjećanja. Fuge se vraćaju na svoje. Došli smo do mjesta gdje je nekad stajao sto. Drhti, gubi nevinost, ne ostavlja zareze za sobom. Odriče se odgovornosti. Ne trudi se definisati normalno. Čisti uprljane ruke, ponovo ih prlja, ovog puta namjerno. Uranja u kadu. Neodoljivo podsjeća na Morisona.

Jelena Đurović- Rođena na kauču ( 14.12.1993. u Danilovgradu) tvrdim s osmijehom. Diplomirani pravnik, pjesnikinja i veliki ljubitelj umjetnosti. Priznajem, nisam imala hrabrosti da krenem putem umjetnika. Volim svoje bližnje ali dosta vremena provodim van kuće, putujući. Vjerujem u sudbinu. 268

Luka Boljević

*** Ti ćeš mi biti konstrukcija priče naracija je suvišna. Pepelom posute biljke Ruža niče na trgu oslobođenja. Zovem te istinom jer se nezrelo plašim da bih mogao poginuti zagrljen tvojim rukama. Zagovaram podjelu hemisfera na tvojim noktima filigranske šifre, reći ću ti: Ničevo je ništa! Ošišaću se na nulu koliko te volim. Obećavam da ću ubiti tjelesno zagolican maštom ispod tvoje haljine. Gledam tvoje prste umršene Kažiprstom me dozivaš, pristajem.

269

*** Moj Bog govori jezik koji ne razumijem. Pije antidepresive i čašicu dnevno prebira po reglaži nalazi boce i nalijeva. Sebi. Meni. Sebi. Meni: Obično popijemo pet, šest dana unaprijed da se slučajno ne propusti. Moj Bog me podsjeća na mog djeda Ljubo, kažem mu, budi ozbiljan Ovaj život je sranje Šta, koji kurac, radiš tamo gore? Dođi ovamo Ima tu jedna kafana Ti imaš para, Ljubo, Ja imam života Imaju i rakije i ćevapa, jebeš život ovakav zajebi da mi sudiš i presuđuješ Biće vremena neću ni ja još dugo.

270

*** Lavež me podsjeti na vjernost. Znam kad sam prevaren, Nešto u meni tad pomalo podmuklo zareži na ovaj svijet i ujede nedužne. Tako liječim srce i držim živce na svom mjestu. Da ne pobjegnem pred opasnošću osvete budem opasan kad me nadraže, kad me na silu natjeraju na svoje načine.

Luka Boljević rođen je 1994. Studira pravo. Pjesme su mu objavljene u zbornicima Raspoloženi za ptice i Čegarske vatre. 271

Milena Radević

POTRAGA Dvije ga noge okovale, a četiri oslobodile Za vjetrom hita kosa i griva, on ne zna je li konj ili konjanik A hoće i sreću i potkovicu, pa udara i svojom i tuđom glavom i obje podjednako bole Sve mi se čini da ni šest nogu nije dovoljno da se nađe pravi put

272

POMORANDŽE *** Zasadio je voćnjak Sto stabala pomorandži Kaže da bi mi se dopalo Čini mu se već miriše čitava kuća na kožu, na utrobu narandžaste boje U ormanima vise vrećice i u njima narendana kora da zamirišu kaputi Tvrdi da sam umjetnik, a umjetnici vole voće Narandže su poetične Obećava da ćemo piti čaj i jesti biskvite od pomorandže na tremu, u suton On me konačno poznaje Samo da se vratim, sada zna Obojiće mi čitav svijet u narandžasto KažemJa oduvijek najviše na svijetu zbog boje, ukusa i mirisa i iz sto nekih vitaminskih razloga mrzim pomorandže

273

MELANHOLIJA S jeseni i ja sam star Nostalgično kišan slivam se niz oluke Bolešljivo žut padam po parkovima i ostajem list izgažen na cesti Lokva sam nepomična i u njoj par blatnjavih čizmi Kišobran nisam njega trebaju samo budale, a takve ja ne trebam Promjenljivo sam vjetrovit i udaram u prazno Smije se žena u prolazu misli – Divno je biti mlad Ne gospođo Vi ne shvatate S jeseni i ja sam star

274

KRILATA PJESMA Ne znam Kakve sve laži doznajete I ko je kriv, pa u njih vjerujete Mi ne živimo samo jedan dan Mi imamo samo jedan dan I koristimo ga koliko nam krila dozvoljavaju Osim ako tog dana pada kiša Tada smo poput vas bespomoćni, prestrašeni i skriveni u šupljinama I umiremo neostvareni

Milena Radević rođena je 31. VII 1998. godine u Podgorici. Ove godine će maturirati kao učenica gimnazije „Slobodan Škerović“. Osim što piše poeziju već šest godina se bavi i glumom. Njene pjesme su do sada izašle u oba zbornika Foruma mladih pisaca i učestvovala je u performansu „Glasovi lavirinta“. 275

276

ANTOLOGIJA

277

Aleksandar Aco Sekulić

Aleksandar Aco Sekulić rođen je 1937. u Sekulićima kod Danilovgrada, umro je 2009. godine u Beogradu. Jedan je od najznačajnijih jugoslovenskih pjesnika druge polovine dvadesetog vijeka. Prve pjesme (Neutešne pesme) objavljuje 1959. godine u časopisu Delo, nakon toga u svim značajnim jugoslovenskim časopisima. Jedan je od osnivača klokotrizma, književnog pravca nastalog sedamdesetih godina XX stoljeća. O klokotrizmu piše traktate, članke, projekte. Nagrade: • 1998. godine - nagrada "Milan Rakić" • 1992. godine - književno i društveno priznanje "ZLATNI BEOČUG BEOGRADA" • 1992. godine - književna nagrada "Risto Ratković" • 1987. godine - nagrada "Borski grumen" Djela: • Jedno zrno časti, 1971. • Venecijanska kugla, 1973. • Gospođa Halucinacija, 1978. • Formula jedan, 1980. • Ko nekad, ko nekad, 1981. • To majka više ne rađa, 1981. • Stanari kukavičjeg bloka, 1985. • Ovo vam je za ono, 1985. • Čekajući Gogolja, 1987. • Licem prema Istoku, 1987. • Slavno strašilo, 1988. • Čežnja za svojim originalom, 1992. • Sabrane pesme I-IV, 1992. • Ogledalo prema ogledalu, 1993. • Incident na paradi, 2001. 278

O PACOVIMA Đavo nadzornik piša od naslade ispod varoši pacovi pakao grade Unose li lampe prave li od betona hodnike duge najveći učinak je kad čitav pakao besni od kuge Gde mi je čovek viče susetka gluva malopre je sišao u podrum po ugalj i drva

279

MOLBA OSKARA VAJLDA Duh je nekog drugog a telo je moje Šaljite mi dušu u pakao ne dajte zemlji telo Ja ću i sa đavolom u meni skupiti se u tesnoj ćeliji Ali od daha ljudskog stvora unutra ću da izgorim Neka mi pokaže prst ja ću da se srušim

280

FEBRUARE UJEDINITELJU Februare ujedinitelju vodenih udubljenja šumskih krda stegnutom korom februare zapetih ptičjih nogu moj venčani sarkofaže moj brodu u zimovniku okrutni vladaru male države februare sa sekirom oglašen drvenim zvonom februare u kolicima februare gospodine sa kragnom od kaučuka u ledu se širi pucanj mog pištolja

281

TAVAN Ko nije na tavan kročio nije ništa našao nije tajanstvom u mekoj tami odlazio pogledom dublje ko se pognut u jedan čas ogledivao u polutmini njemu se činilo sve ko fini prah i krzno mišje bez te odaje njegov bi život nepotpun bio sad je znao zašto je toliko puta na vrh zamka hteo da ustrči šta mu je kožu vuklo šta je nečisto jurcalo između starih stvari ko je bio zatvoren gore

282

NE BIJE SAMO MENE GLAS Po njihovim ušima mene bije glas dajem im za pravo moje oči nemaju naročite obaveze ni uši neke radne navike imaju oni pravo u javnim zgradama po modnim kućama niko se ne kliza spolja po gladcu i ne zamuckuje unutra po jadcu osim mene na trgu nemam kancelariju kao javni spomenici ne dobijam premeštaj s trga na trg ne krijem ništa iza leđa ja sam kao što vidite u sve pivnice s penom u ušima ja sam zaseo glas o njima da me ne bije

283

JOŠ UVEK MOGU Sedim na klupi. Dunav i nekoliko hiljada godina prolaze. Grad, preko puta, galaktički beži od mene ( i ja od njega) i najmiliji, i znani i slučajni mi. Još uvek mogu stignuti prvim, zelenim autobusom? Ili nestati u vodi sa železom o vratu. Ne biti mrtav ni živ. Ali motri svagda svedok izokola?

284

ODBACIO SAM REČI Položio sam ruke na kameni sto Ne pritiska me maglina beskonačna nožnim palcem valjam lanjski orah Odbacio sam reči veličanstvena je svetlost gospodnja Da sam mogao na stih bih pljunuo i kao korito dušu prevrnuo Ne bih čekao uzgajao san tutnjao bih gazio kao Temerlan Da sam mogao ali nije htela duša da prizna poeziju tela

285

JEDNO ZRNO ČASTI u metežu pravom ja neću da bežim ja ću se možda poslednji spasiti u plavom blatu na dnu reke ležim sa ogromnim blagom jednim zrnom časti svi žarko žele da ga dokopaju lupeži, hulje, nitkovi na vlasti mali i veliki u lažnome sjaju svi su krenuli na to zrno časti i dođu li tako blizu jednog dana počnu li vršljati od svega će tog tu gde im je stara zemlja obećana kad stignu do kraja naći mene mrtvog

286

MAJSTORI U KUĆI Majstore zatekoh na krovu stare kuće menjaju slomljen crep majstori na krovu majstori unutra majstori, majstori ko vas je zvao zašto dirate moj crni krov na kome stoji roda bela na kome raste trava kudrava moj krov u podnožju dugog veka zašto ste mi kući zauzeli zašto ste napali čekićima, ekserima četkama, bojama majstori, majstori ko vas je zvao izlazite, pustite me da sam kuću uređujem ne čuju oni ukucavaju moje kosti farbaju mojom krvlju iznose iz mog srca nameštaj stari nepodnošljivi majstori njih trideset sede na meni jednom doći će, kažu, čuven gost loviće maglu po šumarcima sa tvojom će se kućom sudariti mora da bude kao iz bajke evo tebi ogledalo češljaj smeh u njemu lice ti je poduprto železnom tugom majstori, majstori šta ste učinili to nije moja kuća to moj gost nije to više nisam ja

287

NAŠA KUĆA našu su kuću nasmešene lude gustim zvezdama zapalile po običajima varvarskim srušili je preko noći i tu posadili šumu prolaznici svetski preneli je s onu stranu zemlje zatvorili je činovnici strogi našu su kuću najgori posvađali sa svetom i sklonili od puta našu su kuću našu kuću ovu kuću

288

IZNAD HORIZONTA Bezdomni, poezija Å¾rtava mape

Samih Al Kasim

DOSADNA ORBITA Moja kći koja još nije rođena i čije je ime Hagar Pitala je: „Oče, zašto se zemlja kreće u krug?“ „Jednog jutra ranog Bog se probudi I anđeo Gabrijel kafom jutarnjom Ga ponudi. 'Jednu kocku šećera, moliću.’ Kašikom zlatnom Bog šećer zamuti U krug, iz dosade U dosadne i prazne krugove. Od tada, dijete moje, Zemlja rotira po svojoj dosadnoj orbiti.“

291

RAZGOVOR IZMEĐU KLASA KUKURUZA I TRNOVE RUŽE JERUSALIMA (Scena: Polje na istočnoj obali Mediterana)

KLAS KUKURUZA: Ne ubijaj me do isteka moga vremena TRNOVA RUŽA JERUSALIMA: Ni za šta ubiti moj je poziv jedini KLAS KUKURUZA: Ali tvoj dražesni cvijet je med... TRNOVA RUŽA JERUSALIMA: Moja neostvarena želja je put... Smrt je tvoja njegov kraj. KLAS KUKURUZA: Živi i umri kako želiš Sa tužnim cvijećem u tami svoje proklete čežnje Živi i umri... Ali poštedi mene TRNOVA RUŽA JERUSALIMA: Sudba to je naša... Ja umirem da ti živiš Ili ti umireš da ja živim KLAS KUKURUZA: Ima mjesta za oboje na ovom polju TRNOVA RUŽA JERUSALIMA: Naša sudbina to je, zemljače To je udes naš (Ulazi Vatra i javlja se Strah) KLAS KUKURUZA I TRNOVA RUŽA JERUSALIMA: Ne ubijaj nas Vatro Mi smo zdravi i mladi i zajedno odrasli Ne ubijaj nas Ne ub... (Pepeo, Klas kukuruza i Trnova ruža Jerusalima na horizontu) Preveo Mirza Lekić

Samih Al Kasim rođen je 1939. godine u Palestini. Odrastao je u Nazaretu i dugo je bio politički aktivan u Izraelu, zbog čega je više puta zatvaran. Plodan pisac, do tridesete godine objavio je šest zbirki poezije. 292

Mahmud Derviš

RODI ME OPET DA MOGU ZNATI Rodi me opet… Rodi me opet da mogu znati u kojoj ću zemlji umrijeti, u kojoj ponovo oživjeti. Pozdrav tebi dok jutarnju potpaljuješ vatru, pozdrav tebi, pozdrav tebi. Nije li vrijeme za darove, za povratak tebi? Da li su još uvijek tvoje kose duže od godina naših, više od drveća vinutog u nebesa što oblake razmiču do tebe života radi? Rodi me opet da mogu majčinsko od tebe piti mlijeko i ostati dijete u naručju tvom, dijete ostati Zauvijek. Vidio sam mnoge stvari, majko, vidio sam. Rodi me opet da čuvati me možeš rukama tvojim. Kada o meni misliš, da li i dalje pjevušiš i bez razloga plačeš? Majko! Izgubio sam ruke Na struku žene u fantazmi. Ja grlim pijesak, sjenku grlim. Mogu li da vratim se tebi, sebi? Tvoja majka ima majku, stablo smokve u dvorištu oblake ima. Ne ostavljaj me samog, izgnanika. Želim da tvoje ruke Moje srce nose. Za mlijekom tvojim čeznem kao za hljebom, majko! Čeznem za svim. Čeznem za samim sobom… Čeznem za tobom.

293

AKO BIH IZNOVA POČEO Ako bih iznova počeo odabrao bih ono što birao sam već: ruže na ogradi. Pošao bih opet putem koji možda vodi za Kordobu ili ne. O dva grebena bih objesio svoju sjenku, za gnijezdo pticama selicama na sjenovitoj grani, Pustio bih sjenu i pratio miris badema što pješčani oblačak u zraku nosi, I na planinskoj stazi umor bih osjetio: dođi i počuj me. Uzmi malo od moga hljeba. Popij malo moga vina i ne ostavljaj me da trunem kao sumorna vrba na putu davno napuštenom. Ja volim zemlju koju nije gazila pjesma onih koji odlaze, niti se predala krvi, ili ženi. Ja volim žene koje u žudnji taje samoubistvo konja na pragu umrlih. Vratio bih se ako bih se svojim ružama imao vratiti, svojim tragovima, Ali se u Kordobu nikada vratio ne bih. Preveo Mirza Lekić

Mahmud Derviš rođen je 1942. godine u Palestini. Prvu zbirku poezije objavio je 1960. nakon čega postaje jedan od najpoznatijih palestinskih autora u svijetu. 294

Adonis

ŽENA I MUŠKARAC (Razgovor, 1967)

ŽENA: Ko si ti? MUŠKARAC: Klovan bez doma Meteorit, Šejtanov sin. A ko si ti? Da li si putovala mojim tijelom? ŽENA: Više puta. MUŠKARAC: Što si ugledala? ŽENA: Smrt svoju. MUŠKARAC: Jesi li se okupala u krvi mojoj, sjela, Naga, umila i očistila lice moje? Vidjela moje sunce kao sjenku Sjenku moju kao sunce I pronašla dušu moju? ŽENA: Poznaješ li me sada? MUŠKARAC: Jesi li sigurna da sve si mi rekla? ŽENA: Ne. MUŠKARAC: Sve što želiš od mene imaš, i još uvijek plašiš se? ŽENA: Da. MUŠKARAC: Da li sada poznaješ me? ŽENA: Da li sada poznaješ me?

295

BEJRUT U ZRCALU (1967) I Ulica je žena koja izgovara Fatihu kada tuži Ili koja se krsti. U njedrima njenim Grbava noć Ispunjava vreće I lavež starih pasa I zvijezde prigušene. Ulica je žena što ujeda Prolaznike. Kamila tromo oko grudi njenih kruži Pjeva Nafti šejkova. I ulica je žena što u postelju klone. II Na cipelama cvijeće ocrtano. Zemlja kao i nebo u kutiji boja zarobljeno. U podrumima Povijest poput kovčega zakovana. I dok se jedna zvijezda gasi i dok nacija umire Muškarci, žene i djeca spavaju Bez pokrivača Bez odjeće...

296

III Groblje. Zlatni novčanik O pojas okačen Brbljiva žena spava S princom u njedrima, ili bodežom možda. Preveo Mirza Lekić

Adonis (Ali Ahmed Said) rođen je 1930. godine u Siriji. Prognan je u Bejrut 1956. godine, nakon čega postaje libanski državljanin. Pjesnik, književni kritičar i osnivač časopisa Mawaqif (Stavovi). Autor je studije Sufizam i nadrealizam (1992). 297

CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISSN 2337-0491 = Script COBISS.CG-ID 27408912