Script 01 by Script

Script 01/2015

SCRIPT Časopis studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Izdavač Studentski parlament Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Urednici Ðorđe Šćepović i Mirza Lekić Redakcija Ðorđe Šćepović, Mirza Lekić, Barbara Simović, Maja Ljiljanić, Teodora Kovačević, Dušan Vukotić, Jovana Vuković Adresa Ulica Vladike Petra I bb 81250 Cetinje, Crna Gora (Montenegro) E-mail: casopis_script@yahoo.com Telefon ++381 67 919 1682; ++381 67 679 700 Dizajn i kompjuterska priprema Milutin Marković Štampa IVPE Cetinje Tiraž 200

SADRŽAJ Riječ urednika ..................................................... 7 Dekanov pozdravni govor ................................... 9 BELETRISTIKA Vladimir Vojinović UŠKENBALI ................................................... 13 Stanka Stanojević POEZIJA OK(L)OPA ........................................ 19 FRONTALNIM MISLIMA (S)POJENO NEBO ...... 20 FAMOZNA „BUBA“ PRIPOVJEDAČA .............. 21 MRAČNA STRANA DUGE ............................... 22 * * * ............................................................... 24 TI .................................................................... 25 Ivana Vuković IRIS U ZEMLJI SUĐA ...................................... 26 ODSUTNOST .................................................. 33 Đorđe Šćepović PISMO KOJE NIKADA NEĆU POSLATI ........... 34 KAO ŠTO BIH MOLIO ZA SAN ....................... 36 MONAH ......................................................... 37 NEĐELJOM NE RADE APOTEKE ................... 38 ONA JE BESMRTNA ....................................... 39 TRIPUT RECI METROPOLA I NEĆE SE DESITI NIŠTA ................................ 41 Balša Poček TO SAM JA, BREHT! ....................................... 42 ESEJISTIKA Dušan Vukotić NEGATIVNI JUNAK ....................................... 57 Script 01/2015

Mirza Lekić OPONAŠANJE APOKALIPSE .......................... 60 POETAE NOVI Milo Bešović LJEPOTA IMA NJENO PORIJEKLO ................. 67 PANORAMA ................................................... 69 Mirza Lekić MLIJEKO - VODA - MED VINO ILI MILIJIN STARI DERVIŠ ................... 70 Maja Ljiljanić SLOBODANKA ............................................... 71 Dušan Vukotić BILA SI LJETO…............................................. 74 ZA BAMBINU ................................................. 75 Дамјан Пејановић БАШ-ШТЕТА ................................................. 76 ЗАНИМАЦИЈА .............................................. 77 ЗИД ......................................................... ...... 78 НИШТА ......................................................... 79 Jovana Vuković * * * ............................................................... 80 * * * ................................................................ 81 * * * ................................................................ 82 * * * ................................................................ 83 * * * ................................................................ 84 ANTOLOGIJA Barbara Simović NEPROLAZNI KRIK TIŠINE ........................... 89 Aleksandar Leso Ivanović PJESNIK ......................................................... 95 LJUDI I RIJEKA ............................................... 96 DALJINE ........................................................ 97 4

Script 01/2015

BRDA U SREMU ............................................. 98 KRADLJIVAC NEBA ........................................ 99 LJUDI SJENKE .............................................. 100 ŽALBA MRTVOM DRUGU ............................ 101 SLOMLJENOM OKNU .................................. 102 ROĐEN-DAN ................................................ 103 U SUTON ...................................................... 104 KARI ŠABANOVI .......................................... 105 POTONJA URA RADA TOMOVA ................... 106

Script 01/2015

RIJEČ UREDNIKA Poštovani čitaoci, Pred vama je prvi broj časopisa Script, časopisa studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ideja o osnivanju časopisa rođena je iz potrebe studenata da svoje umjetničko i stručno stvaralaštvo publikuju i na taj način podijele sa drugima, kao i da kroz svoj časopis afirmišu crnogorsku i svjetsku kulturnu baštinu. Prije svega, časopis Script ima za cilj afirmaciju samih studenata, kreativnih pojedinaca, koji ne dobijaju dovoljno prostora u drugim časopisima koji se bave umjetnošću i naukom ili je čak i u slučaju da ga dobiju taj prostor zaista mali. Sam časopis nije rezervisan isključivo za studente Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, naprotiv, otvoren je za sve studente i sve stvaraoce koji svoje radove žele da podijele sa nama. Iako je Fakultet za crnogorski jezik i književnost mlada, ali dugo sanjana i čekana institucija, u ovih godinu dana njenog postojanja desile su se mnoge značajne i kvalitetne aktivnosti, koje su uz svesrdnu I bezrezervnu podršku Dekana i profesora i njihove dobre saradnje sa samim studentima, možemo slobodno reći, već postale tradicija. Jedna od takvih aktivnosti je i književna tribina u organizaciji Crnogorskog akademskog književnog kluba, čije je osnivanje pokrenuto na inicijativu dr Vladimira Vojinovića sa željom da studenti upoznaju savremene crnogorske pisce i dobiju priliku da sa njima razgovaraju na razne teme iz oblasti književnosti i kulture. Kroz pomenutu tribinu prošli su mnogi značajni crnoScript 01/2015

gorski pisci, a sami studenti su imali priliku da kroz esejske radove sa njima podijele svoja zapažanja i poglede na književnost. U ovom prvom broju našeg Scripta u rubrici posvećenoj esejistici objavljena su dva eseja studenata FCJK nastala upravo u okviru književne tribine. Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost stvoreni su uslovi za bavljenje crnogorskom književnošću i crnogorskim jezikom koji su,iako nastali na geografski malom prostoru, itekako veliki i značajni. Časopis Script je samo nužna posljedica naših interesovanja i želje da se i van nastave bavimo jezikom i književnošću. Pozivamo sve vas koji svoje umjetničke ili stručne radove želite objaviti u časopisu Script da ih šaljete na e-mail: casopis_script@yahoo.com Nek nam je sa srećom! Đorđe Šćepović i Mirza Lekić, urednici

Script 01/2015

DEKANOV POZDRAVNI GOVOR Kad je osmoga septembra prošle godine zvanično počela nastavu prva generacija studenata na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, ocijenjeno je to kao praznični datum u montenegristici. Ostvaren je time san nekoliko generacija montenegrista koji su utirali put za taj događaj. Fakultet je osnovan na Cetinju, onđe đe mu je jedino i bilo mjesto, uz Državni arhiv, Narodni muzej, Nacionalnu biblioteku i druge institucije koje mu obezbjeđuju optimalno funkcionisanje. Već prva generacija studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pokazuje apsolutnu opravdanost njegova osnivanja. Filološki studijski programi, kakav je ovaj na Cetinju, nikad nijesu privlačili veliki broj studenata. Njihova odlika, praksa je to dosad bezbroj puta potvrdila, nikad nije bio kvantitet. A da Fakultet za crnogorski jezik i književnost ima kvalitetne studente pokazuje njihova incijativa za pokretanje svoga časopisa Script, i to svega nekoliko mjeseci po osnivanju. Očigledno je da su studenti u cetinjskome ambijentu uz ispunjenje redovnih obaveza našli podsticaj za kreativni rad. Nadam se da će imena studenata čiji tekstovi budu ispunjavali stranice ovoga časopisa jednoga dana ispunjavati i najbitnije strane crnogorske književnosti, montenegristike i slavistike. Neka pokretanje ovoga časopisa bude prva stepenica na putu njihova uspjeha! Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Script 01/2015

BELETRISTIKA

Ilustracija: Ă&#x2030;i Kaneko, Untitled

Vladimir Vojinović

UŠKENBALI

(Iz rukopisa neobjavljenoga romana)

Da su u to vrijeme, kad je Blok užurbano tovaren kamionima namještaja, na zemlji tražili materijalističko ovaploćenje zla, svi bi došli na njihovu adresu da se lično uvjere u to kako ništa ružnije, gadnije i zlostije na cijelome ovom svijetu nije moglo nastati od ta dva brata blizanca, Predraga i Nenada. Ko da ih je sam đavo pravio, pa se još u taj čin umiješao i narodni pričalac, što je sigurno i sam bio ružan ili sakat, i iz nekoga duboko skrivenoga kompleksa i inata morao da iz sebe izagna baš takva stvorenja. Od njih su i danju drugu đecu sklanjali. Za njih su žene po komšiluku pričale da kad ih đeca sretnu, ukućani i po mjesec dana ne spavaju od neobjašnjive vriske i mjesečarenja. Njihovim su nadimcima, kad su nesnosna od igre, plašili svoja čeda: Ha, eto ti Uškenbala... Ha, ha! I đeca bježe, ne osvrću se, a bilo ih je i takve da ih drugačije u stan nijesu mogli dovabiti. Uškenbali su, niko se više ne śeća kad tačno, useljeni u stan na trećem spratu sedmoga ulaza, u Van-Damovom djelu lamele. Opet su žene pričale da im je i tada bilo čudno to što je majka jednoga dječaka unijela povijenoga, a drugoga sestra. Pa im je brzo sve postalo jasno. Oca su u stan ubacili posljednjeg, ko zadnji komad namještaja, na kant. Jer, onako pijan sigurno ne bi ušao ravno. Prvih ga dana niko nije mogao viđeti, ali se onda više nije ni mogla, a sigurno i da nije ni šćela sakriti teška falinka – u Script 01/2015

Radenka nije bilo desne ruke. O glavi te čudne porodice sve se saznalo, bio je dugo predradnik na nekom gradilištu, a onda se jednom s ogromnoga krana otkači kanta s malterom i zakači ga odozgo nadolje, pa mu zato žena na tom mjestu na košuljama ušiva rukav. Dok najstarije dijete, ćerka, nije primakla polumaturi, niko u Bloku nije ni pomislio da bilo šta u vezi s porodicom Uškenbala može biti normalno. Jer, još dok su svi bili đeca, i dok se i Danka nevješto borila sa začecima žene u sebi, glas o njenoj satanski ružnoj braći dopro je i do najudaljenijih kuća u naseljima koja su Blok okruživala. Pa su im, kao da već nijesu bili dovoljno natovareni, na dušu počeli da kače sve što gođ ko po Bloku ne prizna kao svoj grijeh. Vezivali su ih za sitne krađe, za lomljenje parkovskoga mobilijara, za bog zna šta sve ne... Policija onda samo parkira plavobijelu „zastavu“ ispred njihovoga ulaza, ode gore do Radenka, popiju kafu i rakiju, i s porodicom se rastanu bez riječi o bilo kakvoj prijavi. Zato milicija Uškenbalima nikad nije bila mrska, niti su je se ikada, za razliku od starijih klupaša, bojali. Majku Uškenbala rijetko su viđali, i on njoj još rjeđe mislili, sve dok Danka nije počela da oblači crne helanke i veže majicu ispod grudi. Onda su se i na klupi śetili da ta iznenadna ljepota sigurno nije pala s neba, nego da je odnekud naslijeđena. I onda su i majku začekivali po suśednim balkonima, trotoarima, haustorima – ne bi li uhvatili trenutak njenoga radnog vihora i opazili crte lica. Ali koliko gođ da je Danka bila lijepa, i koliko gođ da je ličila na majku, opet im se u ovakvim ili onakvim snovima nikako nije mogla javiti a da uz nju, u paketu, nijesu išli i mali ružni 14

Script 01/2015

Uškenbali. Zato niko nikad iz društva s klupe nije ni doživio bilo kakvo uzbuđenje kad bi pokušao da zamisli kako izgledaju grudi ispod te svezane majice. Sve što su znali je da je svi jednako žele i da bi svi voljeli da je imaju, ali niko nije bio siguran i u to da bi bilo ko od njih i bio zadovoljan obavljenim ljubavnim poslom. Mržnja prema Uškenbalima rasla je iz godine u godinu. Iako je blizanci ničim nijesu zasluživali niti raspirivali. A s mržnjom, rasli su i Uškenbali. I to nesrazmjerno. Tri minuta stariji brat, Predrag, ostajao je niži; Nenad se polako izdizao. I tek kad je Miśa, koji im je i dao nadimke prvoga dana kad je opazio kako od njih mlađa komšijska đeca bježe, shvatio da bi mogli postati idealan kostim za njegovu novu biznis rolu, doveo ih je na klupu, ceremonijalno i zvanično kao da ih prima u golf klub. Svi su od muke ćutali. Samo je Mačak s divljenjem gledao u dva para ušiju, ko u neke džinovske leptire, s odebljim glavudžama i raznobojnim šarama na krilima, što su ih izvili bili uškenbalski sitni kapilari, vene i pokoja bradavica. Jebote, vikao je Mačak, ovo je savršeno. I onda, otrčao do podruma i vratio se s mini kamerom. Iz toga oduševljenja je nastao prvi blokovski treš horor, s Uškenbalima u glavnoj ulozi. Za taj film niko nije dao ni pare, niti je ijednom presnimljen s kasete na kasetu, ali je Mačku bio najdraži, kao pravi pravcati artistički prvijenac. Koji je, uzgred, nastao bez dinara utrošenoga na kostimografiju ili, preciznije, bez krađe sestrine šminke. Brzo su se Uškenbali otresli Miśe. Doduše, tu i tamo je obavio par poslića, zastrašio neke neplatiše njihovom grotesknom pojavom, ali su mu blizanci, čim su shvatili da ih zloupotrebljava, Script 01/2015

jasno stavili do znanja da ne žele probleme sa zakonom. Iako te noći niko nije shvatio što su se na klupi pojavili bez Miśe, od tada ih niko više nije zvao po nadimku. Taj strah od zakona, nije u Uškenbala bio neki silom ućerani strah, mada ih je Radenko, da ih odbije od Miśe, znao iz one zdrave ruke gađati i śekiricom. Nije to u svojoj biti ni bio strah. Više neki čudni inat prema okruženju – otpor prema aksiomu da loše društvo i socijalna bijeda neizostavno vuku u kriminal. Kao da su se dva blizanca uhvatili u polugu sa životom, da dokažu da i od njih takvih može postati makar jedan cio čovjek, i kao da nijednoga trenutka nijesu sumnjali da će zapravo oba i postati ljudi. Ali, taj put, to rvanje, prečesto je bilo neravnopravno, pa iako naoko brojniji od svijeta, blizanci su se s vremena na vrijeme ośećali kao usamljenici i siročad. I onda bi se samo, onako neodoljivo mrski, pribili plećima jedan uz drugoga i četvoronoške ili četvororukačke očekivali prve udarce. Na tome putu Miśa je bio i ponajmanja prepreka, jer su godine bile navikle Blok da za sve nedaće okrivi blizance. A njih dvojicu da sve te optužbe stojički trpe i da podnose poglede sumnje i nepovjerenja. I zato im je, iako su naoko postajali grublji i stariji od ostalih, bilo najljepše dok su na klupi, tamo đe bar izgrednika nikad nije falilo. Svi koji su znali teorijski osnov takvoga blokovskog magnetizma bili su uvjereni da ipak nije ničega posebnog u životima blizanaca što bi ih moglo spasiti od onih događajnih vrtloga, koji prije ili kasnije krenu da tutnje, i svijet klupaša okrenu naglavačke, pa se samo stane posmatrati hoće li se žrtva u svemu snaći i hoće li se na noge dočekati. 16

Script 01/2015

Uškenbali su već bili gotovi momci, neđe pri završetku srednje mašinske, kad su se te večeri iz grada vraćali nazad u Blok. U to vrijeme ulične sijalice još nijesu bile urasle u krošnje, pa je svjetlost u proljećnjim večerima bez vjetra bila jaka na blokovskim trotoarima. Blizanci su sporo koračali, svaki sa svojim mislima, oba se trudeći da prate one dvije sijenke pod sobom, kao dvije tuđe siluete, na kojima nema ni traga od njihovih ušnih bora. Najednom, čuli su škripu guma i stali kao ukopani. Pred njima se zaustavio Gazdin golf. Zadnja vrata su se otvorila a neko ispao na trotoar. Onda viđeše Gazdu kako izlazi, vadi nekakvu niklovanu revolverčinu i u dugim razmacima, pažljivo nišaneći kao da to čini s ogromne razdaljine, opaljuje u gmižućeg. Šest puta. Onda ih je pogledao, bez imalo uzbuđenja u očima, vratio se za volan i nastavio lagano da vozi. Nijedna od četiri noge, ruke, niti četiri uveta nijesu pozivala da se nastavi dalje. Gledali su unakaženo lice i ośećali kako im topla tekućina probija platno na dotrajalim patikama, sve dok odnekud s vrha zgrade nijesu čuli žensko zapomaganje. Milicija je i te večeri došla kod Radenka. Iako su svi znali da blizanci nijesu bili u stanju da naprave takav zločin, strpali su ih u maricu... I, nije im suđeno zato što su bili punoljetni i jer je zakon to dozvoljavao, niti im je suđeno zato što im je zločin smješten, pa ni zato što su bili toliko, do zla boga ružni, već zato što su ćutali kao mumije, i što niko za puna dva mjeseca ispitivanja u istražnome zatvoru od njih nije uspio da izvuče makar riječ. A onda, kad su ih iz istražnoga prebacili u spuške ćelije, da izdržavaju kaznu zbog Script 01/2015

prikrivanja dokaza i počinilaca, u pośetu im je redovno dolazio Gazda, nekad s Dankom pod rukom, a nekad grleći Radenka. Na klupi su sve vrijeme samo nagađali o tome šta se dogodilo ili šta se moglo dogoditi. I redovno su, po Gazdinoj želji, s velikim paketima hvatali autobuse za Spuž, ili iste takve vukli gore, do Radenkovoga stana. Dođe tako i dan uškenbalske slobode. Na klupi su se bile postrojile tri generacije klupaša. Autobus se zaustavi i viđeše dvije poznate figure koje nijesu krenule ni pravo kući, niti ka klupi, nego pravac u Gazdin lokal. Mačak je već bio tamo, sagnut iza šanka puštao gazdi na kamerinom displeju neki ucjenjivački video materijal. Njihov zadovoljni kez prekinula je dvoglava prilika. Gazda baci pogled na Śaka a ovaj odmah tri čaše spušti na šank i poče da sipa. Pozvali su ga vani. Nekolike gorile poustajaše iz separea a Gazda ih rukom umiri i iziđe. Mačak je zumirao kamerom ne bi li mogao s usana da čita riječi razgovora, ali se Gazda brzo vrati. Mjesec dana kasnije, blizanci su udali sestru. Onda su prodali stan i jednoga jutra nestali bez riječi. Da niko nije znao kad je i kuda Radenkova familija bez i najmanjega kucnja otišla iz zgrade. Od svih ukućana samo su još jednom viđeli Predraga, kad je s kolegama iz firme svratio do kvarta da na Pakinom stanu zamijene bravariju, i Radenka, u čitulji, iznad obavještenja da je pokojnik po ličnoj želji sahranjen na seoskome groblju, u krugu porodice.

Script 01/2015

Stanka Stanojević

POEZIJA OK(L)OPA Sve što zavolim izda , starost smrću ostatak zvijerima… Prokleto znam koliko dajem, predajem… Obezglavim, dok pakosno žongliraju sistola i dijastola u tijelu poezije. Mimikrijom mi praviš poslastice, drangulije i trista čudaželeći da odmah zavolim praznik iz šešira. Završen kućanski poslić, ogledanje pred put, slasti se još lijepe i laskaju i klize pod zubima, kasnije se javi bol i zvoni i ječi sama (bez mimikrije). Kad utiša, lako je obmanuti, osim u sjećanju koliko traje vječnost ispod rožnatih nanosa kornjačina oklopa. Script 01/2015

Stanka Stanojević

FRONTALNIM MISLIMA (S)POJENO NEBO Danas ne želim ukloniti čak ni bubu štetočinu koja pod ruku dođe... Danas razmišljam o blagodetima tajlandske masaže, kineske akupunkture, putovanja na Bora Bori i dalekim predjelima gdje bismo mogli biti srećni.... Danas nema nikog starijeg od mene da mi utjehom šapne – ludice, djevojčice... volim tvoje sne... Danas sjetom obavijaju sjećanja lipa, crni čaj i dvopek klistiraju trbuh uspomena. I nema savršenih osjećanja u trajanju... Ljepota neočekivanog prevrata nekog sjutra!

Script 01/2015

Stanka Stanojević

FAMOZNA „BUBA“ PRIPOVJEDAČA Probudim seni jedne linije na dlanu! Nalazim ih u kupaonici. Sistem ogledala je pao – desni klik i lijevi klik, mrtva trka. Ne otkucava ni princip jin i jang u sobi gdje pišem. Paranoja u trendu, rođenjem zadati tatuglasio je naslov članka tog jutra – (jer samo se jutrom budim). Ustati je, ipak, nemoguće, ekstremitite je skratio baš Franc K. Lutajući gen pronašao je kod svevremena, uredno i čitko ispisan! Što se desilo u priči, a što sam usnila – ne mogu spoznati na rubu prostora za pisanje sasvim malog formata. Dodirnem poetiku i odselim!

Script 01/2015

Stanka Stanojević

MRAČNA STRANA DUGE Sunčano i prazno bez promjene, zadržaće se… Krenuti iz čovjeka na put teška noćna mora… Nebohvat žuri izmicanjem u nepovrat, zbog pretjerane upotrebe unutrašnjih dekoracija. Vraća se poeziji god i roj. Stroj u opomeni i pljesku. Odšeta um i vrati se razgoropađen, pa zasjeda mojom glavom. Ako prođem ispod duge (prezirem kad telefonski poziv prekine t(okove)! sve mi želje pojede mjesto obroka… I ostanem na pučini sa morskom bolešću. U potrazi za oblikom, promašim slovo i latim se oblaka da me jezdi mračnom stranom … 22

Script 01/2015

Zaslijepi sjaj na situ kojem pripada zlatoâ&#x20AC;Ś

Script 01/2015

Stanka Stanojević

*** Sanjam u tijelu ribe sa krljuštima pod žrvnjem Sunca meljem sopstvena krvna zrnaca i pretvaram u pjenu. Sanjam u tijelu ribe pod čempresima proboden mjesec pušta srmu po vodostaju. Sanjam u tijelu ribe iz sopstvene glave rastačem harpune i budim se kao pjena po obalama.

Script 01/2015

Stanka Stanojević

TI Prešla sam put crnoj mački, onoj istoj od juče i nakjuče (uvijek je ista), ako će povjerovati. Inspiracijom te čekam, po ko zna koji put, na skrovitom mjestu Javne Tajne. I ne posvećujem se više polomljenim sitnicama (pjevanija što su se šminkala poetikom) sem mehaničkim potezima metlom. Dani, dani su... a vrijeme im neprijatelj. Zatisnem silikonom glavu, obojim se i promašim avangardu kao godišnje doba. Moje su stranice tad nedostupne, ljušte ih slojevi magle i humusa... Ponavljanje je maćeha, iako hodam bez cipela, nije po bontonu život izazvati na paradoks. Po zidovima plutaju ribe i istražuju svjetlosti. Izmigoljim nasuprot, dok u ćošku Tajne prazna stolica zasijeda o(če)kivanjem, i učaurim se u naslovu. Script 01/2015

Ivana Vuković

IRIS U ZEMLJI SUĐA U gostionici je te večeri bilo kao i obično. Stolovi su bili razbacani posvuda, a gazda Jokso je sjedio zavaljen u svoju pozlaćenu stolicu sa cvjetnim dekorom, koja je svakim pokretom pucketala od prekomjerne težine njegova napaćenog tijela. Žena ga je ostavila, ima deset dana. Ostavila je i djecu, Milu i Dragana. Mila je tek napunila pet godina, a Dragan duboko zašao u pubertet. Mila je bila djevojčica bistrog pogleda i velikih kestenjastih očiju. Majkin odlazak joj je teško pao. Pričalo se da je razlog odlaska Joksove žene drugi muškarac i njegova pretjerana konzumacija alkohola. Često se žalila seoskim ženama da ne može da istrpi Joksov smrad kad se vrati kući pijan, što od parenja, što od alkohola. A Jokso bi s velikim interesovanjem požudno posmatrao zaobljene ženske pozadine kako defiluju gostionicom. U drugom dijelu gostionice nalazio se ogroman šank, a pored njega vrata koja su mlatarala i ispuštala neprijatan zvuk koji je najavljivao kraj noćnih druženja. Međutim, te večeri gostionica je bila prazna. Za šankom je u pripitom stanju radio Joksov najvjerniji gostioničar, Izet, koji je pobjegao s Kosova i nastanio se u Plužine kako bi zaradio koju paru. On je bio čovjek niskog rasta i tamnog tena, s ogromnim biljegom nasred čela, poput trećeg oka koje stalno nadgleda situaciju u gostionici i stanje u kasi. Izetu je matematika bila jača strana. Koliko god da je bio pijan redovno je Joksu polagao račune, tako precizno i tačno. Rijetko kad bi krao, a i to 26

Script 01/2015

što ukrade je bio znak da mu fali duvana i jeftinog pelinkovca. Vrata pored šanka su najavljivala neke potpuno nove odaje i dimenzije svijesti. Koliko god da je gostionica bila mjesto kojim je vladala bahatost, blud, primitivizam i nekontrolisanost, toliko se ulaskom na vrata pored šanka mogla osjetiti potpuna produhovljenost i mir. Ta vrata najavljivala su prostor kojim odiše red, kontrola i rad i koji se ni u kom slučaju ne može pretvoriti u ono što je sama gostionica. To je bila mala kuhinja u kojoj su se pripremala najukusnija jela u cijelom kraju. Kuvar Miko bi često izmišljao nove recepte i unosio dinamiku u posao. U ćošku kuhinje se nalazila sudopera za kojom je često stajala peračica suđa, Iris. Bila je siroče od devetnaest godina, pobjeglo iz Trebinja jer nije moglo da istrpi grozne uslove u domu, koji je svakim danom tonuo u propast pred njenim očima. Ona i kuvar Miko se znaju iz Trebinja i samo jedan telefonski poziv je bio dovoljan da Iris dođe u Plužine. Bila je djevojka čudnog izgleda. Uvijek bi nosila pregaču uprljanu raznim masnim supstancama Mikovih jela, a ispod nje dugu crnu haljinu koja je otkrivala nedefinisanost njenog tijela. Crna kosa pokupljena u rep, vijorila bi magično dok bi glancala suđe. Rijetko je pričala, a i kad bi to činila sagovornik nikad ne bi znao što mu je rekla jer je na čudan način analizirala stanje stvari i najčešće je bila odsutna. Seljani je nijesu voljeli jer nije mogla da im pruži onu vrstu razonode koju su oni željno iščekivali. Jedina osoba s kojom se slagala je kuvar Miko i s njim je dijelila radni prostor i razmjenjivala mišljenje o perfektnoj uglancanosti opranog suđa i upečatljivom ukusu jela. Jokso bi je često kritikovao zbog masnih fleka na njenoj Script 01/2015

pregači. ali ona je smatrala da je tako bolje. Mislila je da će time kuhinja biti bar malo uprljana i nedolična kao što je bila gostionica. Imala je pravo na pauzu od pola sata i koristila je tako što bi odlazila na livadu pored gostionice i uživala u miru koji joj je pružao zeleni krajolik Plužina. Često su je misli vodile u djetinjstvo kojeg se nerado sjeća. Bolni ožiljci ispijali su njeno tijelo kao komarci željni tuđe krvi i tuđeg mesa. Osim pranja suđa, ova pauza je bila jedina dragocjena stvar kojoj se iskreno radovala. Smatrala je da ima nešto u pokretima koji sačinjavaju čin pranja suđa. Svakim pokretom osjetila bi da skida masne taloge tereta sa sebe. Nije voljela da pere čaše od alkohola. Nije joj prijao jak miris žestokih pića i smatrala je da je strašno neukusno da žena pere bljuvotine seoskih pijanih budala. Svaka uprljana čaša je nosila neku energiju koja bi se pretvarala u zlo i mučila njeno slabašno biće. Najviše je voljela da pere tepsije, podjednako i one okrugle i četvrtaste. Nekako joj je prijala težina tepsija i količina masti koja se protezala čitavom površinom. Voljela je da miče tvrdokorne naslage i često koristila nokte u tu svrhu. Mislila je da će tako prodrijeti ispod površine tepsije i načiniti rupu u kojoj bi stvorila potpuno novi svijet. Kad bi Jokso ušao u kuhinju, osjetila bi nemir jer je znala da će je ponovo kinjiti zbog masnih fleka na njenoj pregači. Bila je uporna u tome da se njena pregača ne pere jer nije imala drugu, a smatrala je da se ova ne može osušiti tako brzo. Joksu i dalje nije bilo jasno zašto joj je uopšte bila i potrebna ova masna krpara, koja ga je tako iritirala i svaka fleka je izazivala kod njega takvu vrstu bijesa da je često pravio skandale kad bi napuštao kuhinju. Ona bi u tim trenucima bila potpuno spokojna jer 28

Script 01/2015

bi pregača još uvijek stajala na njoj, tako prljava i ogavna. Iris bi uvijek posljednja napuštala gostionicu jer bi joj često ostajala hrpa neopranog suđa koje je morala oprati. U toj gomili su preovladavale čaše, jer kako se noć polako spuštala tako bi gostionica postajala svratište alkoholičara, koji su kao pušteni s lanca lokali domaću rakiju što bi je Jokso svake godine vrhunski pripremio. Oduvijek joj je ukus rakije bio odvratan. Podsjećao ju je na gorak miris izopačene crkotine. Nije htjela da razmišlja o odvratnosti čina pranja uprljanih čaša od rakije, već je zamišljala da miriše najljepši cvijet lavande i uživa u vodi bistrog potoka. Kad bi se završio najodvratniji dio njenog dana, Iris bi odlazila na spavanje. Nije bila od onih ljudi koji mnogo spavaju. Nekoliko sati sna bilo joj je sasvim dovoljno da prikupi energiju za novi dan. Spavala je u pregači i crnoj haljini. Bojala se da joj bezobrazni Jokso ne ukrade uprljanu pregaču za koju se toliko dugo borila. Uživala je u mirisima hrane što je kuvar Miko svako dnevno pripremao. Pregača bi ih tako fino upila i ispuštala raznovrsne mirise koji bi je uspavali. Svakim pokretom je ispuštala novi opojni takt i to joj je mnogo prijalo. Međutim, te večeri nije mogla da zaspi. Hrkanje koje je dopiralo iz Izetove sobe podsjećalo ju je na rušenje zidova u domu. To je bio tako bolan period za nju. Sama pomisao na dom izazivala je neopisivu nelagodu i patnju. Da joj je u tom trenutku bila tepsija pri ruci, sigurno bi završila na Izetovoj glavi. Znala je da ne može da se bori protiv tog iritantnog zvuka koji je okupirao čitavu gostionicu pa je odlučila da napusti sobu. Stepenice koje su vodile do izlaza iz gostionice bile su trošne. Napukle, stare drvene Script 01/2015

stepenice nagovještavale su potpuni krah Joksove karijere. Uostalom svaka propast počinje od stepenica. U zavisnosti od količine napuklih mjesta i jačine zvuka škripe stepeništa može se uvidjeti rok trajanja neke životne priče. Iris je toga bila svjesna i znala je da neće dugo ostati u ovoj gostionici na koju se tek bila svikla. Svaki stepenik je imao svoju priču. Željela je da posljednji od njih nosi njenu energiju i stoga je odlučila da zakrpi svako napuklo mjesto na njemu i da kad bude glancala stepenište posebno obrati pažnju na svoj, posljednji stepenik. Tako ponosna izašla je na svjež vazduh koji je obavio njenu siluetu duboko u noć. Veče je provela gledajući u zvijezde i praveći razne oblike od njih. Jedan oblik je imao Izetovu veliku glavu dok je drugi imao Joksov krik koji je opominje da skine pregaču. U tom trenutku je toliko bila srećna i ispunjena da je njen smijeh okupio čitavo nebesko prostranstvo u kojem je beskrajno uživala. Međutim, oblik u kojem je oslikala svoju pregaču je konačno uspavao. Zaspala je na livadi, pod zvjezdanim sjajem i oblikom pregače. Ujutro ju je probudio Joksov hrapavi glas. Opomenuo je da nije dobro oprala njegovu dragocjenu čašu iz Beča. Toliko je pridavao značaj toj baroknoj čaši da je Iris preživljavala strašne traume zbog nje. Brzo je ustala i potrčala do stražnjih vrata gostionice. Kuhinju je uništio sjaj barokne čaše iz Beča. Imala je takvu želju da je slomi i da ostacima izbode Joksovu veliku zadnjicu koja je zauzimala čitavu gostionicu. Namjerno je ostavila čašu neopranu i sklonila je na vidno mjesto. Kuvar Miko se uspavao i nije došao tačno na vrijeme u kuhinju. Iris, omamljena od zvjezdanih oblika i predivne noći nije bila u stanju da se posveti pra30

Script 01/2015

nju suđa. Izašla je na vazduh i otišla do žbuna s kupinama. Jela je kupine tako halapljivo i slasno da se sva umrljala od intenzivne boje i oporog ukusa. Uprljala je i pregaču i odlučila da u nju natrpa što više kupina. Vratila se u kuhinju i ispustila je kupine na pod. Zatim ih je svom snagom gazila i trudila se da što više uprlja kuhinjski pod. Jarka boja je obojila čitavu prostoriju i uprljala baroknu čašu iz Beča. Njeno lice je poprimilo izgled kupine. Upalila je tranzistor koji je stajao na prozoru prekriven prašinom. Skakala je u ritmu muzike koja je dopirala iz tranzistora, koji krči i ispušta vijugave melodije. Uživala je u uprljanoj prostoriji i konačno osjetila slobodu. Osjetila je da ovo vrijedi i da se treba što više boriti za uprljanost prostorija. Njenu euforiju prekinuo je Jokso koji je čuo buku što je dopirala iz kuhinje. Bio je zgrožen izgledom prostorije, a pogotovo izgledom dragocjene čaše. Onako razjaren počeo je da juri Iris oko stola. Ona se glasno smijala i njihala u ritmu muzike, ne pridavajući značaj njegovoj pohoti i bijesu. Jurnjava je trajala nekoliko minuta dok se Jokso nije skliznuo i pao na obojeni pod. Sav umrljan od kupinovog soka izgledao je kao veliki, masni nilski konj. Svi gosti iz gostionice prišli su do vrata kuhinje da vide što se zbiva. Iris se tako slatko smijala nad gazdinom sudbinom. Smijali su se i svi prisutni upirući prstom u jadnog Joksa. Odjednom se niotkuda pojavio Izet koji je fasciniran prizorom predložio da se svi bace na pod i uvaljaju u intenzivnu boju kupine. To su i učinili. Iris je bila oduševljena scenom bluda koja je nastupila u kuhinji. Konačno je ispunila svoj cilj. Uprljala je kuhinju i dovela seljane u zabranjenu zonu gostionice. Onako uprljana i ispunjena napustila je gostionicu i opijeno tumarala livadama. Script 01/2015

Ivana Vuković

ODSUTNOST Ritam. Simfonija. Ritam prati simfoniju. Simfonija prati ritam. Ježim se odsutnosti. Odsutnost se ježi mene. Doručak. Maslac, džem i hljeb od prekjuče. Klasika. Mali princ više nije kao nekad. Gubim nit. Gubim smisao. Kaplje voda. Svaka kapljica je tako čujna. Mozak mi pulsira. Bježim. Izlazim na ulicu. Čekam tramvaj. Kasnim. Brojim svaku česticu prašine na tramvajskoj stanici. Stigla sam do pola stakla. Desetka je tu. Nema mjesta. Pravim ga. Osjećam se tako sama. Neko me doziva. Ne čujem. Izlazim. Ostavljam za sobom maglu. Kancelarija. Tako destruktivno mjesto. Ponovo se poteže priča o globalnom zagrijavanju. Hvatam bilješke. One su besmislene. Mjesto je besmisleno. Treba mi kafa. Vruća, gorka kafa sa talogom od pola prsta. Bljuvotina. Uživanje zabranjeno. Dostupno za privilegovane. Dnevni red na stolu. Okrenuti par brojeva! Komunikacija jednaka nuli. Napisati tekst o ekološkim dešavanjima! Koncentracija isključena. Naručiti nešto za jelo! Bez apetita. Dan upropašten. Već dugo je tako. Uzimam sliku. Ona je tu. Tako nježna i čedna. Cijepam je. Nestaje. Šetam hodnicima. Vrti mi se u glavi. Treba mi vazduh. Peti sprat i divan pogled. Most se gubi u daljini. Smiruje me. Plavetnilo. Oblak u obliku dima. Cigarete. Pitam prolaznika ima li koju. Maler. Sve je više zdravog života. Napuštam ovu ukletu zgradu. Slims je u mojim rukama. Zelenilo. Sjedim na klupi na kojoj smo sjedile zajedno. Urezana slova. Bol. Šetnja. Tjeram crne misli. Bacam opušak i idem u pozna32

Script 01/2015

tom pravcu. Dolazim do Ništice. Razvrat. Treba mi rakija. Dunja. Tako masna od eteričnih ulja. Nije kao nekad. Kao kad smo je pile zajedno. Blokada. Prolazim pored njenog stana. Zgrada svježe ofarbana ali i dalje stoji naljepnica s mapom Kube. Zamišljam. Ali, ona nije tu. Sve je nestalo gdje je i počelo. Ponoć. Žurim kući gdje me čeka gola tišina. Škripa. Ponovo sam zaboravila da promijenim bravu. Osjećam glad. Nezasitu glad! Tost. Jedino mi on preostaje. Drhtim dok ga gutam halapljivo i glupavo. Jabuka je blizu. Mala, trula jabuka. Serija. Moja omiljena serija na TV-u. Uzimam nož i jabuku i selim se na kauč. Buka. Iritira me svaki suvišan šum. Gulim jabuku. Krv. Trulež. Nož oštri odsutnost. Odsutnost se oštri nožem.

Script 01/2015

Đorđe Šćepović

PISMO KOJE NIKADA NEĆU POSLATI Isidora, moja je biografija sasvim tužna kao i ovo srce prašnjavo i zaboravljeno na koje ni preplaćena spremačica više ne obraća pažnju, u mojim źenicama ugasila se vatra skončaću samoubistvenim činom voleći glumicu narodnog teatra, u fioci mog radnog stola stanuje tvoja fotografija, par neposlatih pisama, i tijelo ranjenog jutra ostavljenog da iskrvari i tako plati za sva zla nanesena meni, tebi i drugim ranoraniocima, a već śutra kad kreneš u večernju šetnju prići ću ti i šapnuti tugu ti na uvo, preturam po džepovima izlizanih pantalona uzaludno tražeći predvečerje, čujem slutnju, čujem sovu, ja ležim u duševnoj bolnici i čitam Kamija dok ti glumiš u nekom „Oblomovu“,

Script 01/2015

iznajmio sam stan na periferiji grada u kom bismo mogli bezgrešno začeti novu patnju, ja bih mogao pisati koješta a ti bi glumila i dalje na pozornici montiranoj od usnulih nada, na stolu ćeš naći oproštajno pismo, odmah zatim čućeš zvono telefona, ljekari će reći „prerezane vene“, ti ne budi luda i ne vjeruj njima, i tijelo kad nađu neće naći mene, ja biću u hladnim plavim zidovima, u prozoru, vratima, u uglu plafona, pogledaj kroz prozor iznajmljenog stana reci i suśedima nek i oni vide vješala, mržnju, ljude koji vrište i raščupanog odbjeglog ludaka kako s Mersoom k gubilištu ide.

Script 01/2015

Đorđe Šćepović

KAO ŠTO BIH MOLIO ZA SAN Mnogi ne znaju da je Dan opasniji od Noći ali jeste kad vam kažem eto recimo dok prolazite noću kroz neku usnulu četvrt možete govoriti sami sa sobom pokušavati da sustignete svoju sjenku češati se tamo đe vas zasvrbi a da to niko ne primijeti a danju složićete se... I zato molim za Mrak k’o što bih molio za vazduh Mnogi takođe ne znaju da je Noćna Subota opasnija od Noćnog Utorka ali jeste kad vam kažem eto recimo Utorkom i vi jednoruki i vi jednonogi Možete gotovo neopaženo proći centrom grada i mi dvoruki i dvonogi prljavi i poderani a da se pritom niko ne naruga a Subotom složićete se… I zato molim za Noćni Utorak k’o što bih molio za hljeb mnogi ne znaju da su ljudi opasniji od nikotina ali jesu kad vam kažem i zato molim za cigaretu k’o što bih molio za San. 36

Script 01/2015

Đorđe Šćepović

MONAH Riječi dvije u grlu monaha Žena i Bog koju li će izgovoriti Otisak vjetra u kosi monaha u bradi nagovještaj spasa kome se ispovijediti kad od monaha ni traga ni glasa U vjetru nagovještaj praha i ponoćna molitva duga ko je ubio dobrog monaha Žena, savjest il’ riječ druga.

Script 01/2015

Đorđe Šćepović

NEĐELJOM NE RADE APOTEKE Neđelja je dan kada pada kiša kada su gradski trgovi pusti neđeljom ne rade apoteke trafike knjižare biblioteke zatvorene i natpis na vratima – Ne radimo neđeljom neđeljom odlazimo u crkvu molimo se ispovijedamo poneđeljkom je zaobilazimo neđeljom ne rade berbernice neđeljom su prodavci kokica i bižuterije mrzovoljni i neđeljom umiru ljudi danas je neđelja pogrebnici rade.

Script 01/2015

Đorđe Šćepović

ONA JE BESMRTNA Ona će stići u svakom slučaju ona će stići večernjim vozom autobusom avionom u krajnjem slučaju uzeće taksi ali će stići i nikog neće mimoići ni mene ni vas navodno besmrtne ona će banuti odjednom neće se najaviti ni pismom ni telefonom ni telegramom prosto će doći ona će ući kroz vrata prozor u krajnjem slučaju kroz ključaonu ali će ući ne pokušavajte je izbaciti jer neće vam poći za rukom

Script 01/2015

ona će urlati urlati i urlati ona će uzimati uzimati i uzimati uši će naše parati i parati i parati a ja i vi ćemo je ogovarati i bojažljivo za njom lajati ali ona se neće osvrnuti ona će stići ona će stići ona je besmrtna ta besmrtna Smrt.

Script 01/2015

Đorđe Šćepović

TRIPUT RECI METROPOLA I NEĆE SE DESITI NIŠTA Triput reci metropola, i neće se desiti ništa, možda očekuješ čudo, al’ ništa od toga, u najboljem slučaju, polomićeš taj tvoj provincijski jezik zaparaćeš svoje palanačke uši metropola i buka metroa, opet uzalud izgovaraš, nema te, u tom velegradu, nema te u metrou, ti u lokalnoj birtiji ispijaš pivo i čekaš konjska kola da te vrate kući metropola i metropolske kurve, fratri psihopate i ponoćni šetači, sve je to Tamo, i sve to nikad neće biti tvoje, metropola i žena koja žuri, dim iz fabrika, brza hrana, i prośak bez ruke, tebe se ne tiču, ti si sasvim mali, i sasvim daleko metropola i oblakoderi, i let samoubice s tridesetog sprata, nijesu tvoja briga, nijesu tvoja savjest al’ smrt je tvoja, koliko i njihova, triput reci, i eto čuda

Script 01/2015

Balša Poček

TO SAM JA, BREHT! LICA: Breht Otac – stariji gospodin Brat – mlad, fizički razvijen Žena – zanosna plavuša (Breht izlazi na scenu, gleda ka publici i počinje da recituje. Na sceni se nalaze samo sto i stolica.) Breht: Zaista, živim u mračno vrijeme! Bezazlena riječ je glupa. Bezbrižno čelo Znak je neosjetljivosti. Onaj ko se smije Samo još nije primio Užasnu vijest. Kakvo je to vrijeme u koje je Razgovor o drveću gotovo zločin Zato što podrazumjeva ćutanje o tolikim zlodjelima! Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje Koji su u nevolji? Istina: još zarađujem za život. Ali vjerujte mi: pukim slučajem. Ništa Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem. Slučajno sam pošteđen. Ako me napusti sreća, Biću izgubljen. Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta! Ali kako da jedem i pijem Kad ono što pojedem otimam gladnome, A čaša vode koju popijem nedostaje žednome? 42

Script 01/2015

A ipak jedem i pijem. Volio bih i da sam mudar. U starostavnim knjigama piše šta je mudro: Ne miješati se u spor u svijetu i svoj kratki vijek Proživjeti bez straha. Održati se i bez nasilja, Zlo uzvraćati dobrim, Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati – Smatra se mudrim. Ja sve to ne mogu: Zaista, živim u mračno vrijeme! Breht (obraća se publici): Događaj koji mi se desio naveo me je da ramišljam o pravdi. A šta se zapravo desilo – jednog jutra sam... Ne, ne, ne... Prvo ću da vam ispričam nešto o pravdi. Ne, ne, ne... Prvo ću da vam se predstavim. Moje ime je Bertolt Breht. Možete me oslovljavati i samo sa Breht. Prijatelji me zovu tako. Molim vas zovite me tako. Prvi put sam se susreo sa pravdom, ili nepravdom, kako hoćete, kada sam imao 16 godina. U jeku Prvog svjetskog rata, mene je potresla stvar lične prirode. (Na scenu izlazi Otac, korača brzim hodom ka Brehtu i udara mu snažan šamar.) Otac (maše prstom ka Brehtu): Sledeći put kada budeš rekao bratu da je idiot, pas, debil, pička, šiptar, četnik, lopov, ubica, sisa, moron…(nastavlja sa nabrajanjem ružnih riječi u nedogled), ima da dobiješ i dva šamara! (odlazi)

Script 01/2015

Breht: Siguran sam da je bilo i ljepših načina da se upoznam sa pravdom. Međutim, dobio sam što sam zaslužio i naučio sam da više ne koristim tu odvratnu riječ. Hajde sada da analiziramo pravdu. Da je raščlanimo. Koji su nam sve sastojci potrebni za jednu dobru pravdu. Da vidimo... Prvo nam je potrebno djelo. Loše djelo. Ne, ne, ne... Prvo nam je potrebna misao o lošem djelu. Da, misao ili namjera. Zatim ide samo djelo...loše, naravno. Jer, da nije loše, onda ne bi mogli da ubacimo sledeći sastojak bez kojeg dobra pravda ne može da postoji, a to je – kazna. Mislim, mogli bi pričati i o dobrom djelu, pa bi onda sada rekli nagrada... ali to nije ona stara, dobra pravda o kojoj želimo da pričamo, već... Ne, ne, ne... Budimo iskreni – željni smo kazne. Ne treba da se osjećamo loše zbog toga. Nismo mi krivi. Ni ja, Breht, a ni vi... Krivi su oni što su je zaslužili. Da, to je ona stara dobra pravda kojoj se radujem. I, mislimo da je to u redu? Da vam kažem – nije! Kladim se da se niko od vas nije zapitao zašto sam rekao mom mlađem bratu... (Otac za trenutak izađe na scenu i ljutito pogleda Brehta) Breht: Tu odvratnu riječ. Mislite da sam to uradio iz zlobe? Da sam zao, to mislite? Ne tražim ni da me volite, ni da me mrzite, pa, ipak, da mislite da sam zao… (vadi kubansku cigaru i pali je) Dakle, što je bio razlog? Imao sam jednu naviku, imam je i sad – da ponekad zapalim. Ponekad samo. Ništa strašno. 44

Script 01/2015

(Brat krijući gleda šta Breht radi, zatim odlazi sa scene i opet izlazi na nju, ovaj put zajedno sa Ocem. Stoje sa strane i gledaju Brehta. Breht sijeda na stolicu i okreće sa ka njima.) Breht: Bio sam u Holivudu pred njihovom čuvenom komisijom! Ispitivali su me o Komunističkoj partiji! Znate li šta sam im rekao? Ništa! Mislite da je Breht prošpijao nekog svog druga? Brata? Nije. Brat: Nikad se nećeš popraviti! Niko te ne može puno popraviti, ako sam sebe ne popraviš! Nikad nećeš naučiti! Breht (okreće se ka publici): Nije istina. Naučio sam da se ne mogu uvijek distancirati od emocija. I to je nešto. (Na scenu izlazi Žena, staje pored Brehta.) Žena (publici): To ne znači da ni prije nije imao emocije. Naprotiv, imao ih je možda i previše. Breht je u modi! Vole ga svi! (Breht ustaje sa stolice i počinje strasno da se ljubi sa Ženom. U pozadini se čuje vesela muzika. Otac i Brat im prilaze i svi počinju međusobno da se grle. U jednom trenutku, dok su u zagrljaju Breht i Otac, Brat i Žena iz zagrljaja počinju da se strasno ljube. Muzika staje. Breht ih gleda zbunjeno.)

Script 01/2015

Breht: Brat si mi! (publici) Brat mi je! Žena (prestaje i okreće se ka publici): Brat mu je! Brat: Pa šta ako sam mu brat? (Brat i Žena trčeći izlaze sa scene, držeći se ruke.) Breht (publici): Ne buljite tako romantično! (Ocu) Gdje je tu pravda? Otac: Sine, moraš da se vratiš kući. Breht (Okreće se ka publici i počinje sa recitovanjem): U gradove sam došao u vrijeme nereda Kad je u njima vladala glad. Među ljude sam došao u vrijeme buna I zajedno sa njima sam se bunio. Tako je proteklo vrijeme Koje mi je bilo dato na zemlji. Jeo sam između bitaka, Legao sam na počinak među ubice. Ljubav sam vodio nemarno, A prirodu gledao bez strpljenja. Tako je proteklo vrijeme Koje mi je bilo dato na zemlji. Putevi su u moje vrijeme vodili u močvare. Govor me je odavao dželatu. Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci, Nadao sam se, sjedjeli bezbjednije da mene nije. Tako mi je proteklo vrijeme 46

Script 01/2015

Koje mi je bilo dato na zemlji. Snage su bile slabe. Cilj je Ležao veoma daleko. Bio je jasno vidljiv, premda za mene Gotovo nedostižan. Tako je proteklo vrijeme Koje mi je bilo dato na zemlji. Breht (publici): Htio sam da moja kuća bude i vaša kuća. Zbog toga su mi je spalili. To je pravda? Nisam siguran gdje je moja kuća sada… Otac: Tamo gdje je Njemačka! Breht: Tamo je Hitler! Otac: Tamo gdje je Amerika! Breht: Tamo je Holivud! Na crnoj listi sam. Otac: Uvjek ćeš biti na nečijoj crnoj listi. Breht: Ova planeta je moja kuća i ovi ljudi su moji drugovi, moje drugarice, moja braća i moje sestre! (pokazuje na publiku) Zar to nije pravda? (Na scenu izlazi Brat)

Script 01/2015

Brat (publici): Ne zna istinu. (Brehtu) Zahvali se svom miljeniku Staljinu! Zbog takvih kao što je on, ljudi mrze takve kao što si ti. Breht: Nisam mogao znati. Brat: Sada znaš. (odlazi) Breht (publici): Ali, ovo je 21. vijek. Otac: A ti si Bertolt Breht, veliki sin Njemačke! Breht: Ja sam sin pravde! Čitav život sam posvetio pravdi! Otac: Ti si moj sin! Breht: Ja sam sin svijeta! Ja sam bio njihov sin! (pokazuje na publiku) A pogledaj ih sada! Oni su 21. vijek! Klasne podjele nikad nisu bile veće. Dok jedni se bogate, drugi umiru od gladi. Otac: Tako je bilo uvjek! Breht: A gdje je napredak, gdje je progres? (Na scenu izlazi Žena.) 48

Script 01/2015

Žena (publici): Život je previše kratak da bi ga posvetili drugima. Brinite o sebi. Breht: Gdje ti je hrabrost? (publici) Nemojte se toliko plašiti smrti koliko neodgovarajućeg života. (Na scenu izlazi Brat, staje pored Žene i grli je.) Brat (publici): Biti dobar znači biti najbolji za sebe! Breht: Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar. Žena: Pa da završimo kao ti? Da nam spale knjige? Da nas protjeraju iz zemlje? Možda si nas stvorio, ali nećemo dozvoliti da nas unište zbog tebe! Brat: Vrati se odakle si došao! Nastavi da kukaš oko par šamara i žene koja te ostavila… Ali, prije toga, pogledaj se u ogledalo, i zapitaj se zašto je to tako! Možda nisu samo drugi krivi za tvoju nepravdu! Ti i tvoji lijevi promašaji! Otac: Dosta je! Ostavite ga na miru! (publici) Sva ova zemlja je bila njegov dom. Imao je najbolje namjere. (Brat i Žena izlaze sa scene.)

Script 01/2015

Breht (publici): Nisu me uvjek svi shvatali. Mnogi su me kritikovali. Vidite, pojam pravde je složen i komplikovan. Ne doživljavaju ga svi isto. Dao sam sve od sebe da ga pojednostavim i da ga približim ljudima. Vama. Na taj način sam se borio za vas, a vi to niste cijenili kako treba. To je činjenica. Vi ste 21. vijek i ne izgledate baš najbolje. Ličite na zvijeri. Ni ovi prije vas nisu bili bolji, ali to nije izgovor. S pravom sam pitao gdje su napredak i progres. Ja sam makar pokušao, a vi? Otac (publici): Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio. Volio je pravdu. Pisao je i pričao je o njoj koliko je mogao. Za njega je sada kasno, ali za vas… (Odlazi) Breht (recituje): Vi što ćete izroniti iz potopa U kome smo mi potonuli, Spomenite se, Kad budete govorili o našim slabostima, I mračnog ovog vremena Kome ste umakli. Jer mi smo išli, mjenjajući zemlje češće no cipele, Kroz ratove klasa, očajni Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo. A znamo i sami: Mržnja, čak i prema podlosti, Unakažava crte lica. Gnijev, čak i onaj zbog nepravde, Čini glas promuklim. Ah, mi Što htjedosmo da pripremimo tlo za ljubaznost, Sami nismo mogli biti ljubazni. Ali vi, kad najzad dođe vrijeme 50

Script 01/2015

Da čojvek čovjeku bude drug, Spomenite nas se S trpeljivošću. (Na scenu izlazi Žena, ovoga puta obučena kao medicinska sestra. Prilazi Brehtu.) Breht (publici, na ivici suza): Uradite nešto da ovaj svijet ne bude ovakav. Pogledajte se. Pogledajte druge. Uradite nešto, molim vas… Žena: Opet Vi! S kim pričate ovaj put? Breht: Bježite od mene! Žena (uzima ga pod ruku): Hajde, hajde… Sada idemo po vašu terapiju… Breht: Neću nikakvu terapiju, ostavite me na miru! Žena: Morate, ako mislite da prestanete… Breht: Šta da prestanem? Žena: Da pričate sa nevidljivim ljudima! Breht: Nisu to nevidljivi ljudi, to je efekat začudnosti! Script 01/2015

(Na scenu izlazi Otac, obučen kao doktor.) Otac: Hebefrena šizofrenija, draga moja. Šta je, opet vidi publiku? Žena: Da, doktore. Nema promjena. Otac (Brehtu, pokazuje na publiku): S kim pričate? Tamo nema nikoga! Sve je prazno… Priviđa Vam se…ovo ovdje je stvarnost! Breht: Oni su moji prijatelji! Vidim ih jasno kao što vidim i vas ovdje! Posmatraju nas i kad je već tako, treba nešto da nauče od nas! Otac: Ne ostaje nam ništa drugo sem da povećamo terapiju i da se nadamo najboljem. Breht (viče): Ne treba mi nikakva terapija, maknite se od mene! (Na scenu izlazi Brat, obučen kao medicinski brat.) Brat: Opet problemi sa njim, doktore? Otac: Da. Sine, molim te pomogni joj da ga odvede da primi terapiju.

Script 01/2015

Brat: U redu, doktore. (hvata Brehta pod ruku, Brehtu) Uvijek neki problemi sa tobom! (Brat i Žena na silu odvode Brehta sa scene. Breht se opire.) Breht: Šta to radite? Pustite me! To sam ja, Breht! Pustite me! Borim se za pravdu! Recite nešto! Mislio sam da ste mi prijatelji! To sam ja, Breht! (odvode ga) Otac (Kreće ka izlazu. Prije nego što izađe, zastane i okrene se ka publici): Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline! (odlazi) (Kraj.)

Script 01/2015

ESEJISTIKA

Ilustracija: Gilbert Garcin, On the road

Dušan Vukotić

NEGATIVNI JUNAK

Negativni junak zajedno sa pozitivnim junakom dijeli istu osobinu. U djelima postoje pozitivan i negativan lik koji se znatno razlikuju od pozitivnog i negativnog junaka. Osnovna i najveća razlika nalazi se u samom imenu (osobini) ,,junak“ koji nadilazi (potiskuje) segment pozitivnog i negativnog i u prvi plan stavlja njegovu osnovnu funkciju, a to jeste glavni nosilac priče. Lik i junak se znatno razlikuju, jer lika posmatramo kroz osobine dobrog i lošeg i njegov glavni cilj jeste zapravo pravljenje granice između dobrih i loših osobina, to jeste dobrih i loših postupaka. Junak (kao što sam i ,,rekao“) ima za cilj da na svojim ,,leđima“ iznese priču do samog kraja i da tu priču kao takvu završi, pronađe određeni kraj (bio on loš ili dobar za njega), ostavljajući nam prostor da opravdamo njegove postupke i da iz tih istih postupaka izvučemo određenu pouku koju on sve vrijeme nosi. Mi smo u stalnom odnosu sa junakom i pratimo njegov život (ili određeni dio) iz različitih uglova (dogadjaja, ośećanja,misli)i u mogućnosti smo da sagledamo njegov drugi dio i razumijemo ga bio on loš ili dobar junak, jer sve se uglavnom svodi na to da je junak. Lika najčešće ne razumijemo, jer nijesmo toliko dobro upoznati sa njegovom prošlošću i sa njegovim postupcima i zato se prema njemu stvara određeni ośećaj gadosti i prezira. Lik predstavlja masovni dio u djelu i on nije ograničen kao individua, već kao prepreka koju treba preskočiti i Script 01/2015

ostaviti za sobom, često i poniziti, jer se na ljestvici nalazi na samom dnu...Nasuprot njemu negativni junak nalazi se na samom vrhu ljestvice, možda iz razloga što je opravdan (argumentovan činjenicom negativca), postao je takav zbog određenih okolnosti ali u sebi nosi određeni bol nepravde... Negativni junak nastaje iz negativnog lika i može se definisati kao pobjednik među njima, lik koji je uspio da skrene pažnju na sebe i shvati svoj dio negativnosti i nauči živjeti sa njim, često koristeći taj dio kao sredstvo za rješavanje svojih problema, jer njegove ruke su odavno uprljane i uzaludno ih je prati, postati dobar je suviše dug proces i apsurdno je traćiti vrijeme na to. Pravi primjer pobjede negativnog junaka nad negativnim likovima i njihovim osnovnim razlikama jeste film ,,Dobar, loš, zao“ u kojem se najbolje može sagledati i viđeti razlika između njih. Loš i zao predstavljaju negativne likove koji su poraženi od glavnog junaka. Ako analiziramo osobine ,,dobrog“ viđećemo da njegov nadimak nema nikakve sličnosti sa njegovim karakterom, možda, štaviše ima i ironičan segment. On je kao i loš i zao zaslijepljen krajnjim ishodom i spreman je da uradi sve samo da se dočepa zlata, ali je takođe svjestan okolnosti i svojih mogućnosti, kao i mogućnosti svojih suparnika, zato mu je i nametnut nadimak ,,dobar“, jer on je zapravo takav ,,dobar negativac“, najbolji u svom poslu. Ono što je zanimljivo kod ovakvog tipa junaka jeste upravo to spajanje nespojivog, što nam najčešće privlači pažnju i usko nas povezuje sa njima, možda je ljudskoj svijesti najprivlačnija suprotnost. Negativni junak je dosta realniji od pozitivnog, jer je spreman na bilo šta, ne bojeći se konačnog cilja, samo da dođe do željenog rezultata. 58

Script 01/2015

Negativni junaci su sebični, ali ne i nepošteni, oni jednostavno vole sebe, što je ako se dobro analizira u neku ruku i opravdano, jer ako ste okruženi ljudima sličnog karaktera ne ostaje vam ništa drugo osim da se borite. Često pozitivni junaci čine loša djela, ali njih ne posmatramo kao negativne, upravo zbog njihovog ośećaja i svjesnosti situacije. Raskoljnikov iz „Zločina i kazne“ je po svemu sudeći pozitivan junak, on jeste izvršio ubistvo, ali se zbog tog ubistva i kaje i zapada u određenu krizu, svjestan svoje greške i slabosti, da dalje ne može biti sve kao i prije. Negativni junak se nikad ne kaje, nema ośećaj krivice, a ako ga i pośeduje to je duboko skriveno u njemu i nemoguće je doprijeti do tog dijela njegove ličnosti. Jednostavno, on smatra da to tako mora, opšti zakon jačeg koji manjeg gura ispod sebe i nema nikakve potrebe za kajanjem. Negativni likovi su najčešće zatvoreni za bilo kakav vid emocija i njihove emocije su usmjerene samo ka pobjedi i za razliku od pozitivnih junaka koji smatraju da na svijetu postoje dobri ljudi, negativni junaci negiraju tu činjencu, vješto se držeći teorije najjačeg. Negativni junak ne ostvaruje značajnije odnose sa drugim likovima, on je u velikoj mjeri komunikativan, ali i asocijalan. On upoznaje druge ljude, jer mu je to prijeko potrebno za ostvarivanje svojih planova, ali drugim ljudima ne dozvoljava da upoznaju njegovu ličnost koju najčešće lažira. Ono što je interesantno kod ovakvih junaka jeste ośećaj koji ih sve vrijeme prati, a to jeste ośećaj umora, ośećaj da ne mogu više živjeti takvim životom, da su željni promjene, ali taj ośećaj se teško može primijetiti i oni ga uvijek iznova i iznova pobjeđuju. Script 01/2015

Mirza Lekić

OPONAŠANJE APOKALIPSE Stvaranje predstava o završetku svijeta staro je koliko i samo čovjekovo poimanje svijeta. Apstraktno doživljavanje zakonitosti svijeta kojega je svjestan čovjek počinje razmišljanjem o njegovom kraju na način što poentiranjem života u eshatološkom smislu uobličava svijet u strukturu koja ima početak i kraj. Ono što je prije početka i poslije kraja svijeta predstava je o tome koja postoji kao misao, ali ne i iskustvo. Na taj način, umjetnost kao vještina oponašanja može da stvara nove početke i nove krajeve, čak i da omogućava njihovo proživljavanje. Pravljenje kalendara sa krajnjim datumima, prikazivanje dolaska novih božanstava u obliku ovozemaljskih naroda ili vanzemaljskih stvorenja, kao i mitovi o potopu arhetipske su predstave o kraju svijeta. Biblijsko otkrovenje ili apokalipsa upućuju na dolazak Božijeg kraljevstva, odnosno božanske vladavine. Ponovno javljanje Boga i završetak postojećeg svijeta na dan koji će biti sudnji, krajnji. Apokalipsa doživljena kroz prirodnu katastrofu izbrisala je mnoge drevne gradove i kulture starih civilizacija. Gradove koji se dižu prema nebu i narode čiji vladari se poistovjećuju sa bogovima zadesili su zemljotresi, požari, vulkani i poplave kao kazna ili opomena za nemoralna htjenja i potrebe, kao otkrovenja Onoga prema kome su se ogriješili. U savremenoj viziji apokalipse svijetom će zavladati vanzemaljci kao intelektualno nadmoćnija bića, kuga će zbrisati ljudski rod, a zavladaće 60

Script 01/2015

zombiji ili će vjestacka inteligencija zamijeniti ljudski um i podrediti čovjeka robotu. Takođe, sukobi velikih civilizacija, ratovi između jakih sila, sudari religija, kolonijalna osvajanja, zatim zamjene ekonomskih sistema i ideološko-politička previranja, sve su pojave koje umjetnost vidi i oponaša kao znake apokalipse. Reklo bi se da su predstave apokalipse u umjetnosti na neki način odraz stanja vrijednosti i duha vremena u kojem one nastaju. Religijsko tumačenje apokalipse kao otkrovenja Boga metaforično navodi na promjenu, to jeste prijelaz iz jednog stanja u drugo. Spoznavanjem sopstvenog bitka u mijenjanju sebe čovjek stalno proživljava apokalipse kao krajeve novih početaka, umjetničkim predstavljanjem apokalpse pokušava da sagleda suštinu postojanja kroz cjelinu umjetničkog djela. Apokaliptično otkrivanje Boga, apokalipsa prijelaza iz jednog stanja u drugo, dešava se na nivou pojedinog čovjeka jednako kao na nivou cjelokupnoga čovječanstva. Sve proživljava apokalipsu. U tom smislu apokalipsa mikrokosmosa dovodi do opšte apokalipse makrokosmosa. Uz to, ako vjerujemo u Boga kao vrhovnu životnu silu, kao silu dobra koja upravlja ovim prelascima, onda bi stanje nakon apokalipse kao dolaska Bozijeg kraljevstva, bozanske vladavine, trebalo da bude stanje bolje od stanja prije apokalipse. Međutim, ako se izgubila vjera u Boga, kao u silu dobra koja stvara ali nije stvorena, onda se apokalipsa javlja kao smaknuće svijeta, kao kraj svijeta nakon kojeg ostaje ništavilo i nepostojanje. Zapravo, apokalipsa više nije dolazak Božijeg kraljevstva, vec njegov odlazak. Apokalipsa same apokalipse. Script 01/2015

Ova ljudska potreba za stvaranjem predstava o konačnom kraju nastaje kao potreba za davanjem smisla postojanju svijeta i ljudskom bivstvovanju u njemu.Oponašanje sudnjega dana u umjetnosti teži da pokaže pravu prirodu i svrhu onoga sto će u umjetnički stvorenom apokaliptičnom činu nestati, a samim tim zadobiti neki novi zivot, sa neke druge strane ili u nekoj drugoj apokalipsi. Čeka se sudnji dan da Onaj koji je pravedan sudi o našim djelima, stavi na vagu naše duše, da saznamo kakvi smo i koja ja naša suština. Može li se o apokalipsi govoriti kao određenom trenutku u vremenu koje ce doći? Nijesmo li i sami svjedoci nekoliko apokalpsa, nijesmo li neke od njih sami proživjeli i doživjeli? Apokalipsa traje sada i ođe. Apokalipsa danas. I juče je bila apokalipsa danas. I śutra će biti. Danas. Apokalipsa se iščekuje na kraju postojećeg i najavi predstojećeg, kao katarza koje smo željni.

Script 01/2015

POETAE NOVI

Ilustracija: Mišo Joskić

Milo Bešović

LJEPOTA IMA NJENO PORIJEKLO Ljepota ima njeno porijeklo, povijeno u korijenu. Bilje je umjelo da pjeva. I sve što je nekad postajalo u prirodi, postojalo je zbog nje i uzimalo nju za sebe samu između dana i jutra boga i grešnika između njegovog sina i sina njegovog vječitog naslednika. Zemlja je obećavala, pamtim, mada obećati ne može, da će doći i ponovo roditi djecu, posve srećnu. Pričati, sa sobom, sa svima, zaboraviti činjenicu, da riječi njenih plaši se grlo, nadati se, u sunce u vjetar.

Script 01/2015

Jedno je drvo umjelo da ćuti i postalo Ona u poljima tenkova, trske, duvana, dišući kroz listove na površinu, u prostor, sa razlogom,da budem srećan i da sreću donesem njoj.

Script 01/2015

Milo Bešović

PANORAMA Zorom te budim, dovoljno te nema. Došapni gradu vjetar, svakoj cigli i pločniku, pred samim početkom, na kraju, na istoku. Zamisli, ulice se vijore, kroz otvoren prozor, uz kafu, na bijelom trotoaru. Bog je umro tamo, juče, srećan, u zagrljaju.

Script 01/2015

MLIJEKO U oblik što doji spiralno tonem i tu bivam vrtlog da isploviti mogu Otvorena usta čekaju na red prije vode da okuse bjeline čar Zadojen puštam materinsko vrelo spreman da čelom dignem se u vis Novi će čovjek dobiti svoj svijet

VODA ILI SUNČEV MORSKI ODBLJESAK Lomi se talas niz lika odraz Na gledanje dugo čeka vjeran demon Kamenje crno lomi se od Sunca Padam unazad u spržen gležanj Ruke pružam mokre, čitkije od knjige

MED ILI ČETIRI LATICE CRVENOGA MAKA Tegoba saznanja luči śetan žal i nasrće tupo na život blagi U spas žuri prgav pčelinji roj Ujedi su bolni kao i strpljenje vječni krug i sladak krik

VINO ILI MILIJIN STARI DERVIŠ Na smrt osmijeh derviša opijeno ćuti A krvave ga oči vode u trans i ples Grožđe mirisno zanosi na put Ramena đe čuvaju krilati meleci Ašik u zaboravu bekrija je pijan Duša kosmos u tajnoj ruži kruga Allah huk mrtvog derviša dah Mirza Lekić 70

Script 01/2015

Maja Ljiljanić

SLOBODANKA Stoji ispred crkve i gleda na malo ribarsko naselje, na usku uličicu koja vodi do mosta na kojem je napravila svoje prve korake. Pred očima punim tuge nižu joj se slike. Brod koji je rijekom Karatunom prevozio stanovnike, đevojke koje su pjesmom dočekivale ribare, očeve i muževe da se vrate kući. Taj stari most s kojeg su skakali najhrabriji muškarci i zelena ograda preko koje bi se često naginjala kako bi viđela svoj lik u vodi. Kao da i sada vidi đeda Dušana sa slamenim šeširom ispred velike, kamene kuće, kako pije hladnu vodu iz bijele kante. Oduvijek je znala da će joj ovo malo, mirno selo nedostajati. Teško napušta groblje, kao da i sama sluti da je to njen posljednji dolazak u rodno mjesto. Sporim koracima došetala je do kuće. Otvorivši vrata ugledala je na zidu crno-bijelu fotografiju svojih roditelja. Rijetko ih je pominjala. Svog oca se śećala s ponosom. Otišao je da radi u Ameriku kao rudar, ali se nakon vijesti o ratu ukrcao na brod Medun i krenuo kući. Često bi govorila da je Brankovo srce izdržalo hladne vode okeana, ali ne i bol za rano preminulim sinom Balšom. Njen najstariji, tada šesnaestogodišnji, brat Balša zaronio je u vode Karatune i udavio se sputan vrbama. Nedugo nakon te tragedije, udavila se i njena mala sestra nepažnjom svoje majke. O majki Jovanki rijetko je govorila. U njenom glasu bilo je poštovanja ali i ogorčenosti. Djetinjstvo je pamtila po služenju jednoj podgoričkoj porodici, dok je njena sestra obavljala isti posao kilometrima dalje. Jedva je čeScript 01/2015

kala trenutak kad će viđeti nju, svoju braću, čak i majku koja bi dolazila po njen teško zarađeni novac, ne imavši potrebu da zagrli svoje trinaestogodišnje dijete. Jovankin grob nikad nije obišla. Težak život zamijenila je težim. Grubi zid bunara povređivao je njena mala, bosa stopala dok se spremala da se preda hladnoj vodi. U tamu je gurala bol, bol za preminulima sinom i ćerkom. U tamu su je gurali svi gubici, sva loša sreća s kojom se do tada hrabro nosila. Ali nije to uradila. U životu je održala velika ljubav prema svom mužu, ljubav prema plavim očima. Na jednoj od radnih akcija po završetku Drugog svjetskog rata krupnom mladiću iz krševite Markovine, za oko je zapala lijepa, vrijedna đevojka s glasom slavuja. Zbog te ljubavi prećutala je razne nepravde. Priśećala se svojih promrzlih prstiju, minđusa koje je nosila kao uspomenu na brata a koje su završile u ognjištu, jer je njen svekar smatrao da joj nijesu potrebne, žara koji je svake noći iz tog istog ognjišta vadila mašicama kako bi ga svekru i gostima prinijela da upale cigarete... I tako satima... Najteže joj je padalo neprihvatanje svoje teške svekrve, koja se zbog neke povrede glave često gubila. Ali o njoj je uvijek lijepo govorila. O svima. Tako je bila vaspitana. Ka tami je gurnula smrt jednogodišnjih ćerke i sina, ali nije prestala da se bori. Dobila je Draganu, Milenu, Zorana i Mariju. Vodu je svakog dana donosila s Garač planine. Napunila bi veliko burilo, stavila ga na leđa i vratila se kući. Tako je i rodila svog sina jedinca, noseći teško burilo na leđima. Hladne zidove i krevete od slame 1959. godine zamijenila je mala, topla kuća na Cetinju. Život u gradu bio je lakši, ali to nije umanjilo njen trud i rad. Uskoro je otkrila da boluje 72

Script 01/2015

od karcinoma dojke. Bolest je bila jaka, ali njena želja za životom bila je jača. Nakon tri operacije, doktor joj je saopštio da nema nade ali ona se nije predala. Bivala je sve bolje i pobijedila je tu užasnu bolest. Od tog dana nije skidala osmijeh s lica. I svi bi je pamtili po tome. Bila je stroga majka, ali tako je morala. Bila je i najbolja baka na svijetu, bar je svakog dana imala priliku da čuje to od svoje sedmoro unučadi. A ljubav prema Krstu bila je sve veća. I tako s rukom u ruci, godinama. Oprostila se od svoje sestre i braće. Oprostila se od mnogo ljudi koje je voljela. Ali tog 22. februara s njim je otišao i dio nje. Više nije mogla da ga drži za ruku. Zauzela bi mjesto u njegovoj fotelji i gledala. Odsutno bi gledala ka svojoj bašti, priśećajući se svega, priśećajući se uspomena, priśećajući se plavih očiju. I srce bi počelo da je izdaje. Na vratima je bila njena najmlađa unuka. Poljubila je, obrisala joj suze, rekla joj da je voli i da treba da krenu. Ostavljajući za sobom svoju rodnu kuću i bolne uspomene, shvatila je da nije pogriješila ni kao ćerka, ni kao žena, ni kao majka, ni kao baka. I to je jedino bilo bitno. Njen se osmijeh nikad neće ugasiti.

Script 01/2015

Dušan Vukotić

BILA SI LJETO… U zadimljenom WCu mislio sam na tebe Voda na kičmi me podśeća na ljeto Ti si ljeto, ljeto si koje ne prolazi Kiša si u ljetu , ti si klas u ljetu koji su seoski klinci ukrali iz komšijske bašte Peku ga na žaru i raduju mu se Oči mi se sklapaju Zarobio sam te među trepavice Ti nijesi tu, ljeto još nije došlo, a ti si ljeto… Više te nemam, i sve to znam u zadimljenom WCu dok Me voda na kičmi śeca na ljeto…

Script 01/2015

Dušan Vukotić

ZA BAMBINU Pričam ti jer znam da voliš da me slušaš Glupiram se, slatko te lažem Govorim ti da si ružna… ma gluposti pričam Da li imaš neprospavane noći, u kojima misliš Da li taj na koga misliš misli na tebe? Ja ih imam. Śecam se nas, dok šetasmo, znala si mi staviti ruku u džep I tako je ugrijati… Znala si da me slatko ljubiš i još slađe nasmiješ Pišem ti pjesmu…eeej!? Tebi je pišem, tebi koja si moj život i moja smrt Moje nebo i moje more A ja, ja ne znam ni da plivam ni da letim… Śetis li se nekad mene kako gledam beskraj u tvojim očima I kako slušam tišinu s tvojih usana Pričam ti jer znam da voliš da me slušaš, Ali ne znam zašto ti baš ovo pričam Zašto mi je srce otvorena knjiga za tebe? Opet ne znam,ali znam da želim biti s tobom kad budu padale sive kiše I kad se nebom prolije duga I kad sunce bude milovalo tvoje obraze, jer u tebi imam i ženu i druga, pričam ti ovo jer znam da ćeš razumjeti… Script 01/2015

Дамјан Пејановић

БАШ-ШТЕТА Под покривачима је топло и загушљиво ноћи цвокћу језицима свијетле лампе Здалека старачки неки кишобран да прилегнем да одспавам прекувани пиринач хладна пилетина познаници стижу увијек прошле ноћи не задржавају се ако се јаве заузет сам Зашто ми дајете бројеве телефона? Напољу тихо Гурају се облаци кишиће ускоро - науспут изгледа да нико не остаје жедан - на крају свијет се увијек наставља баш штета

Script 01/2015

Дамјан Пејановић

ЗАНИМАЦИЈА Одскора имам нову занимацију Крцате канте просипам по поду Савијен слажем имена, слијежем раменима. Често у говору остајем недоречен. Мучнина ми исправи кољена Одведе ме до тоалета Имам пуна уста поломљених гласова.

Script 01/2015

Дамјан Пејановић

ЗИД Од зида узимам главу са свим њеним описима Скидам је стављам, скидам Одлазим у кревет Дижем се Скидам је стављам, скидам

Script 01/2015

Дамјан Пејановић

НИШТА Често вјетар без даљине отворених уста - Одакле долазиш? Ништа! Каткад вјетар... -Успут, одакле долазиш? Ништа! Уским мостовима дубоким сутонима куда и ја. Ништа.

Script 01/2015

Jovana Vuković

*** I jednom ako odem, nekad, Život me odvede na drugu stranu, Tiho u noći u nekoj kafani Ja ću pričati o ljubavi našoj I vinom liječiti staru ranu. Sjećaću se onih srećnih dana, Rukavom brisati suzno oko Poželjet da me ribe neke Odvuku u more duboko, duboko. I možda ću tek krajičkom oka, Dok konobar bude punio času, Prekorno pogledat u svirača I opsovat ga što svira pjesmu našu.

Script 01/2015

Jovana Vuković

*** Kažeš ima vremena, živjeti treba, Biće dobro kad vrijeme dođe. A meni se čini vremena nema Sreća neće ni doći, a već će da prođe. Čekaj, samo strpljenje je važno, A čekati je odavno sve teže. Čekanje je uzaludno,lažno Osjećanje da nas još nešto veže. A odavno ni tebe, ni mene, A bješe dana i vremena dosta. Od svega sto se ljubavlju zvaše, Od svega toga čekanje osta.

Script 01/2015

Jovana Vuković

*** Koračam gradom, ulicama pustim, Iza svakog ugla očekujem tebe. Gdje li te sakrio oblak gusti? Da li i tvoje srce sad zebe? Padaju kiše, brzo će zima, Tražim razlog da nastavim da dišem. Vuku me sjećanja, previše živa, Da iako tužna o sreći pišem. A onda negdje na granici uma Zapisti starih sjećanja lokomotiva, Tad shvatim da je tako moralo, S velikim ljubavima to tako biva. Opet se vraćam u prvobitno stanje Al’ svakog puta sve teže i teže. Iako te kraj mene sve manje, Još se za tebe srce veže...

Script 01/2015

Jovana Vuković

*** Noćas je grad tako lijep, Noćas ceste pjesme poju, Noćas ćemo nebo i ja Otvoriti dušu svoju. Skinućemo s ledja breme, Pokidati baš sve žice. Voljećemo ko što vole Pjesnici i lutalice. Ja ću nebu otkrit tajnu Zbog koje mi duša vene, Što ljubavi one prave Nema i za mene. I pjevaću iz sveg glasa, U pjesmama tražit spas. Moji snovi, pjesme moje Jedino su sjećanje na nas.

Script 01/2015

Jovana Vuković

*** Ovo je pjesma o tebi, Pišem je, a ne znam da pišem. Vežem niti tanke, ne vrijedi, Opet svaku riječ obrišem. Ovo je pjesma o tebi I ja je pjevati ne znam Osjetićes kad vjetrovi utihnu U tihoj noći da nijesi sam. I tad ćes znati da te ima Svakoga trena u pjesmama mojim I da se talasa i bura strašnih Nimalo ljubavi ja ne bojim.

Script 01/2015

ANTOLOGIJA

Ilustracija: Gilbert Garcin, The temptation

Barbara Simović

NEPROLAZNI KRIK TIŠINE Povodom 50 godina od smrti Aleksandra Lesa Ivanovića

Smatra se da čovjek veoma dugo može misliti a da se pri tome ne služi nikakvim unutrašnjim govorom i da se ono što tako jasno ośećamo ne zgušnjava ni u kakvu smislenu cjelinu. Onog momenta kad naša svijest dobije materijalni oblik u vidu riječi otvara se put nastanku poezije. Tako, stavljen u poziciju da mora istrajati u vremenu čiji savremenik nije bio, Leso Ivanović traži način da iz tog okruženja transcedira i biva stavljen pred vrata umjetnosti. Vrijednoj umjetnosti prethodi ideja koja nastaje uvijek kao proizvod posebne ustrojenosti duha i neobičnog pogleda na stvarnost, a oni svoje korijene nalaze u iskustvu, dugom lancu doživljaja koji su se udružili u jednu cjelinu. Zbog toga je za razumijevanje umjetničkog opusa Aleksandra Lesa Ivanovića potrebno upoznati se sa biografskim podacima, kojih, nažalost i nemamo mnogo. Rođen je 21. novembra 1911. godine na Cetinju, a umro je 13. oktobra 1965. godine u istome gradu, iz kojega je, kako kažu, rijetko kad izlazio. Uprkos ogromnom likovnom daru kojem su svjedočili mnogi, zbog nemaštine koja ga je pratila cijeloga života, nakon završene Gimnazije, bio je spriječen da upiše Akademiju likovnih umjetnosti. Nastavljajući porodičnu tradiciju, Leso Ivanović i sam postaje činovnik, te stupa u državnu službu, primoran na to, kako kaže, lošim materijalnim stanjem. Kako sam o ovome bilježi: Ova Script 01/2015

nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao književnika. Posljednju deceniju svoga života proveo je radeći kao lektor u Pobjedi, i to vrlo cijenjen, jer, kako o njemu bilježi Čedo Vuković “znalo se da je tekst čist i pouzdan ako Lesova olovka prođe kroz njega“. U poeziji se oprobao vrlo mlad, pa mu kao osamnaestogodišnjaku u časopisu Venac objavljuju prvu pjesmu sa imenom U suton, dok jedna od njegovih posljednjih književnih tvorevina nosi naslov Kradljivac neba. Tvrdnji da je Leso čovjek-pjesnik koji se izjednačava sa svojim stihovima ide u prilog i to što su na pismo prijatelju, napisano dva dana pred samu njegovu smrt, mnogi gledali kao na umjetničku tvorevinu. U pismu on saopštava: Dolazi jesen, pa zima... sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja... Možeš misliti kako će to biti zanmiljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo... Uistinu, onaj koji je na sopstveni život gledao kao na circulus vitiosus iz kojeg se neminovno rađa poseban duh, nije mogao biti ništa drugo do pjesnik, pa sve i da za sobom nije ostavio ni jedan zapisani stih. A u ličnosti Lesa Ivanovića istovremeno leži pjesnik sopstvenoga života i čo90

Script 01/2015

vjek svojih stihova, koji pjesme ne tvori sam, već u saradnji sa čitaocima. Upravo u tome leži veličina cetinjskoga predstavnika intimističke lirike. Ne postoji čovjek kojem su ośećanja tuge, patnje, prolaznosti ili oskudice u potpunosti strana, pa tako, znajući da svi veliki pjesnici postoje dok god postoje potencijalni primaoci, možemo sa sigurnošću tvrditi da je Leso Ivanović i kao pjesnik i kao ličnost postao svevremen. Po mišljenju Romana Ingardena, metafizičko se javlja i u životu, mada nejasno, dok nas u umjetnosti ono prekriljuje i to u koncentrisanom i prečišćenom vidu. U poeziji Lesa Ivanovića dolazi upravo do spajanja filozofskog i umjetničkog koje uspostavlja takav odnos koji ne zastaje niti se prekida u jednoj tački, nego se spaja u jednu jedinstvenu cjelinu, koja se tek tada, kao takva, smiruje i zaokružuje. Na taj način nastaju Lesove pjesme; zagledan u sebe, u druge, u lišće ili dim cigarete, on ispisuje stihove tuge, śete i jada izazvane ośećanjem prolaznosti i nemogućnosti da išta promijeni. Pjesnik nikad nije srećan, ili bar ne onoliko koliko je potrebno da kao i svaki drugi čovjek mirno i spokojno živi – njegova jedina sreća leži u svijesti i svjesnosti o čovjekovoj praiskonskoj nesreći. O pjesniku Leso Ivanović piše stihove: „njega je svuda manje no tamo gdje ga vide a najmanje ga ima u njemu samom.“ Ogoljen do te mjere da sebe predaje vremenu Pjesnikovo biće ostaje da ćuti tišinu stihova čiji se krik neosporno čuje i danas. Leso Ivanović bio je pjesnik kojem nije bilo potrebno da „uči gledati“, kako je to za sebe govorio Rilke, jer, čini se, njegova je zagledanost, duboko ukorijenjena: Script 01/2015

„Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova.“ (Jutra jugova) Tugu koju nosi sa sobom i smatra je čak i naslijeđenom, Leso Ivanović traži u svemu, pa i u istorijskim velikanima. Tako o Njegošu u elegiji Vizija piše: „A svaka boja i šum večernji nagovijesti Svu tugu jedne mladosti bez zdravlja I svu skrivenu i vječnu ljepotu Života što ga polako ostavlja. Tolike tajne ovoga svijeta bijela A tako mali broj dana. Ne muči njega svijest o smrti tijela, Već ga muči smrt svijesti, tako rana.“ Kad čovjek postane sasvim siguran da iz svog skučenog vidokruga sa sigurnošću ništa ne može tvrditi, a tako ni reći do kraja javlja se ośećaj nemoći koji Lesu Ivanoviću služi kao motiv za spajanje duhovnog i predmetnog i tako nastaje većina njegovih pjesama sa naglašenom upitnošću. Na taj način on piše pjesmu Slomljenom oknu: „Slomljeno okno iz tankog rama, u tebi vidim, dok slazi tama, krajičak puta i golo polje. A kad se malo zagledam bolje, da li to vidim i sebe sama?“ 92

Script 01/2015

Najizrazitiju ulogu u stvaranju Ivanovićevih pjesama zauzima grad pod Lovćenom, njegova vječita inspiracija. Cetinje u pjesnikovim očima ispunjeno je bojama jeseni, što on, kao izuzetan esteta, utkiva u svoje pjesme, pa se sa pravom može govoriti o izraženoj likovnosti stihova. Deceniju nakon objavljivanja zbirke Stihovi (1950), izlazi Čapur u kršu zbirka koja naslov nosi po istoimenoj pjesmi. U njoj se prožimaju različitosti i udaljenosti života, a pjesnik to najbolje potvrđuje stihom zavičaj je daljina najboljnija u kojem je jasno izrazio stav o svom ukorijenjenom položaju. No, ipak, to ne umanjuje njegovu zadivljenost i zaokupiranost Crnom Gorom, svojim gradom kroz čije se polje, kako sam piše, može zakoračiti „pravo u vječnost“. Da je pjesnik izražene emocionalnosti i ośećaja za ritam najbolje potvrđuje pjesma koju su nazvali antologijskom, Kari šabanovi, posvećenoj śećanju na njegovo djetinjstvo. Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... napisao je o sebi Leso Ivanović. No, njegova se pjesnička preośetljivost na stvarnost ogleda i u podatku da je o svojoj smrti govorio da će se desiti u neđelju ili trineastog u mjesecu, što se, najzad, i obistinilo. Smrt je zaista čovjekov najbolji saveznik, pa je jedan od velikana crnogorske poezije svoju slavu stekao tek pošto je zauvijek zaklopio oči. Istina, Leso Ivanović nije objavio mnogo, da bi obimom svog stvaralaštva privlačio čitalačke mase, niti je, kao što to znamo, bio nametljiv, da bi od njegovih životnih dogodovština mogli praviti kakve legende. Ipak, jačinom svog izraza i širinom koju njegova poezija pruža, ovaj tihi cetinjski pjesnik decenijama priScript 01/2015

vlači pažnju kako čitalaca tako i proučavalaca ne samo književnosti, nego umjetnosti uopšte. Tako je sa pravom rečeno da je o Lesu Ivanoviću više zapisano nego što je on sam pisao. Svako dobro umjetničko djelo od stvaraoca zahtijeva vječnost, a Leso Ivanović je svom djelu dao, prije svega, glas, koji i danas, pedeset godina nakon njegove smrti, pjeva prostranim daljinama oko nas i u nama.

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

PJESNIK Pjesnik je oštećeni primjerak čovjeka stvorenog da mirno i spokojno živi I Jesenjin je bio u srcu pun leleka što je pjesnik a ne orač na njivi. Pjesnik svud ostaje a ipak dalje ide za maglom, za daljinom, za oblačića pramom, njega je svuda manje no tamo gdje ga vide a najmanje ga ima u njemu samom.

1960. godina

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

LJUDI I RIJEKA Sve je to isto cijelog vijeka: žive i umiru ljudi, i teče ispod mosta rijeka, i smjenjuju se žega i studi. I zure ljudi u vodu što protiče, u vir duboki od predaka gledan, i ponavljaju stare, znane priče i umiru jedan po jedan. I tako se tu prazno, tupo traje, i do spasenja odatle nema staze: rijeka teče, o teče i ostaje, a ljudi stoje, o stoje i odlaze.

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

DALJINE I ode čovjek, spokojno, mirno ode, i raskine sve niti rodnog kraja! i ne zna tugu drumova koji vode iz siromašnih, ukletih zavičaja!

Nekad vas i ja proklinjah, brda siva, i pitah sebe: drum uz strane bijeli: istrgnut konac moje čežnje nije li što se u modru daljinu ušiva. I želju njivljah u duge noćne sate da rodnog kuta ostavim toplo krilo i odem nekud u strane nepoznate, ne bi li tamo i meni bolje bilo. Al’ kad se trudan u rodno vratih polje sa prvog svoga sanjanog putoloma, nikada više ne saznah za što bolje od dragog mira i sreće što sam doma. Ja i sad gledam sa čežnjom vrh planine nad kojim nebo u sjajan luk se svija, jer ljudskom srcu bolne su sve daljine, al’ zavičaj je daljina najbolnija. -Pobjeda - Cetinje - 1952. godina Kasnije je skraćena i preimenovana u pjesmu Poruka daljinama -

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

BRDA U SREMU Ravnicom sremskom voz me nosi u rodni krš daleki pa čas su polja sva u rosi čas ljuti kamen neki. To zov se meni rodni priču to putem snim o njemu pa zato jutros brda niču po tihom, ravnom Sremu.

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

KRADLJIVAC NEBA Svoj plijen mogu da pokažem spremno, sve što prisvojih, nebo, bješe tvoje, o sve je to nebesko, ništa zemno: visine plave, svjetlost i boje. Već, davno, krišom, očima ih pijem, Al’ vratiću ti i njih onog trena kad usnim sleđen, ugašenih zjena, sužanjstva kad ih oslobodim nijem. Ne upiši mi u krivicu bitnu Ako ti tada sav dug ne izbrojim, i ne pitaj me bar za parčad sitnu: neka se plave u pjesmama mojim.

Pjesma je dorađena

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

LJUDI SJENKE Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a oči nikada ne opaze na njih ni njinu radost ili muku. Ima ćutljivih patnika na svijetu što se samo umorno i gorko nasmiješe na ljude kad se o njih teško ogriješe i suminu ih nevini, nalik cvijetu. I ima ljudi usamljenih i bonih, sa obrazima upalim i žutim, što ne čuje im se ni smijeha ni plača, što žive kao samotna i divlja drača, ali s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikoga ne ogrebe I da nijednom nikoga ne ubodu do samo svoje rođeno srce i sebe. Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta, kad tiho prođu u mimogredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta. I žive oni tako, nečujni i neveseli, i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati, i tek kad umru, slomljeni i uveli, objave crni posmrtni plakati da su i oni sa nama živjeli. 100

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

ŽALBA MRTVOM DRUGU Dragoj sjeni književnika Nikole-Punje Lopičića

Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta, dok jablan drhti od noći stravljen. A niko ne zna ni koja cesta do tebe vodi na grob zatravljen. Zahuje kroz noć kao da kore vjetrovi s juga ko fijuk biča; o tebi s tužnim prizvukom zbore mećave zimske iz tvojih priča.

Usamljen rodnim prolazim gradom, u sjenci kuća, kraj niskog žbunja, i samo mi se pridruže kradom umukli tvoji koraci, Punja. Sa mnom druguje jedino munja, vjetar i kiša i magla siva. Zaboravili su davno, Punja, i tebe mrtva i mene živa.

Script 01/2015

101

Aleksandar Leso Ivanović

SLOMLJENOM OKNU Slomljeno okno sa pola stakla, ko li te razbi, šta ti je bilo? Je li te ruka kamenom takla, il’ dok si odsjaj daljine pilo zalupi vjetar kroz prozorsko krilo? Ko li ti uze odbljeske dana, nebo i kuću u granju skritu? Ko li ti ubi u letu pticu i slomi grane jablanu vitu? Da neko ko te po sudbi svoji Skrhano tvoje komađe spoji, Da li bi sliku još krila staru Ta sitna parčad na trotoaru? Slomljeno okno iz tankog rama, U tebi vidim, dok slazi tama, Krajičak puta i golo polje. A kad se malo zagledam bolje, Da li to vidim i sebe sama?

102

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

ROĐEN-DAN Danas mi je majko, rođen-dan, Za ovu šaku nesrećnih godina, od kojih ni jedna ne bi moja, bio sam dobar i bio zao: po gradu krišom uzdisao za postrijeljanim dragim psima, prosjaku mnogi dinar dao; O, majko, majko, ja sam krao i rukom istom kazivao oblake bijele drugovima... No čudni, čudni i sve drukčiji ja bio sam vješti, stari krijumčar bolova teških i svega i svja... Za osamnaest, za pustih godina, od kojih ni jedna ne bi moja, s mnogog sam, svoga dobra plakao; život je kraj mene svuda vreo, a ja ga prstom nijesam takao. Danas mi je majko rođen-dan, Pa dobro, nek mi je srećno: Osamnaest se godina ovo U nevrat mutni izgubilo; osamnaest me, dome moj, gromova ubilo. Zapisi, Cetinje, 1930. godine Script 01/2015

103

Aleksandar Leso Ivanović

U SUTON Tiho prve tame po pučini brode, nemirno se more rasipa i pjeni Jato bijelih ptica letnu preko vode, i krik im se rasu duboko u meni... Već pun mjesec šeće iznad crnih gora Ko krvavi vitez jedne pale čete... Dok seoce ćuti na obali mora, puno kobne trave i jezive sjete. Nijemo veče silazi vrh zaspalih vala kao da se crne pripremaju hajke dok jablani šume, visoko kraj žala jednu tužnu povijest iz prastare bajke... Objavljeno u „Vencu“ – Beograd, 1926. godine

104

Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

KARI ŠABANOVI Sjećanje me lakom tugom ovi: ... veče slazi i miriše lipa. Kroz sumrak se čuje kolska škripa, -s puta idu kari Šabanovi. Mi u susret otrčimo k njima, a kari nas vrate srećne kući i sivom nas džadom truckajući o pređenim šapću drumovima ... ... Mili dani, moji sni nestali, kao da ste vi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko. Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa: davno više ne čuje se škripa niti idu kari šabanovi.

Script 01/2015

105

Aleksandar Leso Ivanović

POTONJA URA RADA TOMOVA Poželje- mrući mlad na rodnoj ploči: sve drugo nek’ prežaljeno bude, al’ da je samo da ostanu oči, zagledane u svijet i u ljude. Posljednji treptaj vida ispuni sjeta: svaka je smrt po jedna propast svijeta.

106

Script 01/2015

CIP - Каталогизација у публикацији Национална библиотека Црне Горе, Цетиње ISSN 2337-0491 = Script COBISS.CG-ID 27408912