RAZGOVORI
BROJ 15
DJECI JE POTREBNA SLOBODA IGRE O igranju videoigrica Strah roditelja je toliko jak da se prvo boje da će se djetetu dogoditi nešto loše, npr. prehladit će se ili pasti. A onaj drugi strah - još teži strah je od neuspjeha. Neka djeca su lišena SAMO igre, ako ona nije edukativna. Roditelji se toliko trude odgojiti uspješnu djecu da ih podvrgavaju kojekakvim metodama koje potiču darovitost, upisuju ih (još u vrtićkoj dobi) na niz slobodnih aktivnosti, a onda ni to nije dovoljno nego i oni sami preuzimaju uloge učitelja ili trenera. Pa se onda i ta igra vani (jer svi znaju da je važno igrati se vani!) pretvori u mjesto za učenje. Kupuju se igračke koje su edukativne, a onda se dijete radije igra kutijom. Traže se vrhunska igrališta, s najnovijim igralima, a onda dijete kopa zemlju granom ili se igra u pijesku. To je dokaz da je djeci potrebna slobodna igra, a ne neprestano učenje. Kad krenu u školu, uče ono što moraju, a ne ono što žele. I tu su ponovno zakinuti za otkrivanje svijeta kako oni sami žele. Dakle, vrlo je bitno pustiti ih da se vani igraju slobodno.
Svi će se složiti oko tvrdnje da je djeci potrebna igra. No, ponekad im je to zabranjeno. Često čujemo „vani je prehladno“, „pada kiša“, „puše vjetar“, „nemoj trčati“, „pazi da ne padneš“, „uprljat ćeš se“ i sl. Nadzor roditelja predškolske djece uz uputu PAZI i NEMOJ je konstantan. Taj strah toliko eskalira da zdravu školsku djecu roditelji voze u školu (zbog straha od prometa, zločestih ljudi, kiše ili zbog udaljenosti koja je tolika da bi djeca morala petnaest minuta hodati!).
Djeci je potrebna sloboda, trčanje, padovi, poderane hlače, razbijeno koljeno…To je način na koji uče. U užurbanom svijetu puno je lakše učiniti nešto umjesto djeteta ili mu pokazati kako da to učini, nego strpljivo čekati da istraži i uspije sam. Kad su manji, onda je to npr. lov na skakavca, a kad su stariji pisanje zadaće. U oba primjera dijete mora pokušavati, truditi se, tražiti rješenje, čak i doživjeti neuspjeh jer će onda više cijeniti sebe kad uspije.
Ovaj uvod nas usmjerava prema razumijevanju ključnog pitanja: „ZAŠTO ŠKOLSKA DJECA TOLIKO VOLE VIDEOIGRE?“ Ona sloboda, koja im je uskraćena u vrtićkoj dobi, potrebna im je za vrijeme njihova odrastanja. Neotkrivene stazice, kopanje rovova, snalaženje u pustolovini s prijateljima, uspjeh ili neuspjeh u 13
