HRVATSKA 2030 Neizvjesna ekonomska budućnost

HRVATSKA – 2030

Neizvjesna ekonomska budućnost

Hrvatsko društvo i njegova politička elita nisu, poput ostalih tranzicijskih zemalja, potpuno prihvatili tržišnu orijentaciju.

piše: dr. sc. Damir Novotny1

„Potrebe ljudi su sve veće. I to nisu samo neozbiljne i razmažene potrebe. Govorimo o dobrom životu za većinu, ne samo za dio feudalnu elitu kako je to bilo prije 150 godina. Danas želimo ljetni i zimski odmor. To nije pretjerano očekivanje, ali trenutno je izvan mogućnosti 80% ljudi SAD kao najuspješnijoj naciji na svijetu. Dakle, da bismo imali dug život, imali život u suprotnost džungli u kojoj je život bio kratak, gadan i surov, potrebno je najbolje od najboljeg što moderna znanost i tehnologija mogu pružiti“.

Paul Samuelson, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. g.

Ekonomski prostor suvremene Hrvatske je početkom 20. stoljeća, osobito središnji dio i Slavoniju, u institucionalnom okviru Austro-Ugarske monarhije, zahvatio prvi val industrijske revolucije. Nacionalni dohodak područja današnje Slavonije se 1910. godini kretao oko US$ 1.130 po cijenama iz 1990. godine, ili 53% bruto domaćeg proizvoda Austrije2. Kontinentalna Hrvatska je 2018. godine dosegnula US$ 14.370 po glavi stanovnika, oko 44% prosjeka Europske unije, ali tek 32% nacionalnog dohotka današnje Austrije. U protekom stoljeću se Hrvatska dakle, kao posljedica izlaska iz ekonomskog okvira Austro-Ugarske te serije političkih odluka i promjena ekonomskih sustava, sporije razvijala u odnosu na Austriju i ostale zemlje-nasljednice monarhije. Kratka epizoda vrlo snažnog razvoja 1970-ih temeljenog na politički upravljanoj ubrzanoj industrijalizaciji, kada se činilo da bi se Hrvatska mogla približiti razvijenoj Europi, nije bila dovoljna. Ratni događaji i tranzicijsko lutanje početkom 1990-ih godina u

1 Autor je profesor Visoke škole T&MC Group Edward Bernays 2 Schulze, M.S. (2007), ’Originsofcatch-upfailure: comparativeproductivitygrowthinthe

Habsburg Empire, 1870-1910’, European ReviewofEconomicHistory 11, pp.189-218.

razvojnom smislu su vratili nekoliko desetljeća unazad. Hrvatsko društvo i njegova politička elita nisu, poput ostalih tranzicijskih zemalja, potpuno prihvatili tržišnu orijentaciju ekonomskog sustava. Zadržani su brojni elementi neučinkovitog samoupravno socijalističkog sustava, s iznimno neučinkovitim javnim sektorom i klijentistički privatiziranim „ilirskim poduzećima“. Unatoč političkim deklaracijama, mješoviti ekonomski sustav s prevladavajućim državnim strukturama nije stvorio povoljno okruženje za ubrzavanje ekonomskog razvitka. Hrvatska se u protekla dva desetljeća brže razvijala od ostatka jugoistočne Europe, ali sporije od Slovenije i susjednih srednje-europskih država. Razlozi tri desetljeća (sekularne) stagnacije su brojni, ali bi se mogli sažeti u dvije skupine: nedovršena tranzicija prema tržišno orijentiranom ekonomskom sustavu i usporeni razvoj institucija.

Rizici ostvarivanja optimistične vizije

Hrvatska je ulaskom u punopravno članstvo Europske unije 2013. godine prihvatila institucionalno nasljeđe jedne od najrazvijenih svjetskih regija. Početkom 2023. se očekuje ulazak u euro-područje, uži krug vrlo razvijenih europskih zemalja. Budući da nedvojbeno raspolaže značajnim razvojnim potencijalima (pri tome se ne radi samo o prirodnim potencijalima koji se danas koriste za neodrživi rast rentijerske ekonomije), scenarij ubrzavanja društvenog i ekonomskog razvitak u narednim godinama je potpuno realističan. Hrvatska bi u kontekstu ulaska u Europsku monetarnu uniju i šengenski prostor mogla ubrzano približiti svoj ekonomski sustav i uvjete poslovanja koji su prevladavajući u ovom monetarnom području, te stvoriti preduvjete za novi investicijski ciklus privatnog sektora. Osobito bi bilo nužno potpuno otvoriti prostor za međunarodna ulaganja koja bi ne samo proširila nove tehnologije na hrvatski ekonomski prostor (kako se to počelo događati početkom 20. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj i kako se to danas događa u Sloveniji), već bi također utjecala na stvaranje novih i konkurentnih ekonomskih struktura. Hrvatska otvorena prema međunarodnim ulagačima i disruptivnim tehnologijama koje omogućavaju širenje četvrte industrijske revolucije te utječu na razvoj suvremenog ekonomskog i društvenog sustava (u literaturi se to označava kao kapitalizam 4.0) bi mogla biti optimistična vizija za 2030. godinu. Međutim, rizici ostvarivanja ove vizije nisu malobrojni i nikako se ne bi smjeli podcijeniti.

Potrebe su sve veće

Samuelson je bio potpuno u pravu: ljudske potrebe su sve veće. Zadaća javne politike je stvaranje općih, institucionalnih uvjeta za stvaranje novih vrijednosti koje će osigurati zadovoljavanje rastućih ljudskih potreba. U drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća opća sposobnost svjetskih nacionalnih ekonomija u zadovoljavanju potreba svojih stanovnika nedvojbeno je narasla. Životni standard je rastao najbrže

u povijesti čovječanstva. Kroz tek nekoliko desetljeća, siromašne azijske zemlje su svoj nacionalni dohodak višestruko povećale. Bruto domaći proizvod Kine je 1990. iznosio US$ 318 po glavi stanovnika. Kineski bruto domaći proizvod po stanovniku je 2019. godine dosegnuoUS$10.261. Životni standard u Kini se u trideset godina povećao trideset puta. SAD su od 1990. do 2019. godine utrostručile svoj nacionalni dohodak te dostigle iznimno visokih US$ 65.300 po stanovniku. SAD je tako ostala najrazvijenija svjetska regija. Europska unija je također ostvarila snažan rast u proteklim desetljećima. Neke europske zemlje su se brže, neke sporije razvijale, ali je rast općenito bio snažan. Irska je primjerice svoj BDP-a po glavi stanovnika od 1990. do 2019. godine povećala nevjerojatnih šest puta. Hrvatska se s ovom europskom zemljom često kulturološki uspoređuje, ali razlike su doista ogromne. Irska je društvenim konsenzusom u vrlo kratkom razdoblju stvorila uvjete za ekonomski razvoj bez presedana u krugu zapadnih zemalja. Hrvatski nacionalni dohodak, dakle vrijednost koja se može rasporediti na zadovoljavanja privatnih i javnih potreba u protekla tri desetljeća povećao se oko četiri puta, od $ 3.950 u 1991. godini na $14.900 u 2019. godini. Zasigurno nedovoljno u odnosnu na očekivanja i potrebe građana.

Zašto živimo lošije od drugih

Nacionalne ekonomije se, dakle, različitim brzinom razvijaju i povećavaju razinu nacionalnog blagostanja. Zbog toga se stanovnici neke zemlje često s pravom pitaju: zašto mi živimo lošije od stanovnika drugih zemalja? Zašto je naš životni standard niži? Iako se ovim pitanjem ekonomisti bave desetljećima, posebno koncem prošlog stoljeća nakon što smo vidjeli snažan rast blagostanja u Kini, odgovor je zapravo jednostavan: blagostanje ovisi o razini produktivnosti neke nacionalne ekonomije, odnosno sposobnosti proizvodnje dobara i usluga koje konzumiraju njeni stanovnici i stanovnici drugih zemalja s kojima ta zemlja ima trgovinske odnose. Produktivnost (ili proizvodnost) možemo jednostavno definirati kao količinu roba koje može proizvesti jedinica rada kao jednog od činitelja procesa proizvodnje. Stanovnici zemalja koje mogu proizvesti više roba i usluga u jedinici vremena bolje žive od stanovnika zemalja u kojima se proizvodi manje. Stopa rasta produktivnosti u pravilu povećava ukupni nacionalnih dohodak i individualne dohotke onih koji sudjeluju u raspodjeli novostvorene vrijednosti. Pitanje produktivnosti je jedno od najvažnijih ekonomskih načela koje objašnjava kako djeluje neka nacionalna ekonomija u cjelini. Globalna produktivnost u proteklim desetljećima je u dinamičnom rastu. Neki istraživači, koji ovakav razvoj promatraju kroz dioptriju rasta dohodovnih nejednakosti (koje su najveće u komunističkoj Kini), rast globalnog blagostanja relativiziraju. Ipak, potpuno je nedvojbeno da danas ljudi mnogih zemalja bolje žive nego što su živjeli prije 50 ili 100 godina. Unatoč (ili možda upravo zbog toga) učestalih

ekonomskih kriza, vjerojatno nikada u povijesti prilike za ubrzavanje ekonomskog rasta i povećavanje općeg blagostanja nisu bile povoljnije. Pa tako i za Hrvatsku.

Nerazvijene institucije uzrok stagnacije

Možemo se, dakako, zapitati zašto je rast produktivnosti nacionalnih ekonomija nejednak i što na to utječe? Zašto hrvatska ekonomija u protekla tri desetljeća nije rasla istom dinamikom kao i ostale tranzicijske zemlje ili kao naizgled usporediva Irska? Najčešće se hrvatskom javnom diskursu učestalo kao uzročnik usporenog rasta navode ratna događanja iz 1990-tih i borba za samostalnost. Iako su ratne štete bile znatne, nikako ne smijemo, posebno ne nakon više od dva desetljeća od okončanja rata, u ovim okolnostima pronalaziti uzroke stagnacije. Zašto Hrvatska nije u protekla tri tranzicijska desetljeća oslobodila svoje razvojne potencijale? Nekada smo vjerovali kako su prirodni resursi važni za nacionalno blagostanje. Neke vrlo razvijene zemlje, poput tradicionalne Švicarske ili suvremene Irske, kao što nam je vrlo dobro poznato, ne raspolažu ogromnim prirodnim potencijalima ali postižu vrlo visoku razinu produktivnosti svojih gospodarstava. S druge strane postoje države koje raspolažu s vrijednim prirodnim potencijalima, ali su njihovi stanovnici vrlo siromašni. Vrlo često se kao primjer spominje Venezuela, južnoamerička država izuzetno bogata naftom čiji građani žive vrlo loše, često na rubu gladi. Ako prirodni resursi nisu dovoljni za povećavanje produktivnosti i ekonomski razvitak, što je potrebno? Ovo su pitanje istraživali Daron Acemoğlu, američki ekonomist armensko-turskog porijekla i profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology i britanski ekonomist James Robinson, profesor na Sveučilištu u Chicagu. Njih su dvojica zapazili velike razlike u razvijenosti između gradova sa sjeverne, američke, i južne, meksičke strane rijeke Rio Grande. Prosječan dohodak kućanstava u američkom gradu Nogales, savezna država Arizona, se kreće oko $ 30.000 godišnje. Njegovi građani, većinom porijeklom iz Meksika, su relativno dobro obrazovani. Većima ima završenu srednju školu. Zdravstveni i socijalni sustav su učinkoviti, javne usluge su kvalitetne, sigurnost relativno visoka, demokratska kultura je razvijena. Na južnoj strani granice, u gradu Nogalesu, meksička savezna država Sonora, stanje je neusporedivo lošije. Iako je Sonora razvijenija u odnosu na ostale federalne jedinice u Meksiku, prosječan godišnji dohodak kućanstva ne prelazi $10.000. Većina odraslih ima samo osnovno školsko obrazovanje, mnogi mladi uopće ne pohađaju školu. Nezaposlenost je visoka, komunalna infrastruktura je iznimno loša, jednako kao i zdravstveni sustav. Meksički Nogales je desetljećima bio pod upravom korumpiranih političara Institucionalne revolucionarne stranke, nastale u vrijeme Meksičke revolucije. Institucionalna revoluciona stranka, koja je vladala do 2000. godine južnim Nogalesom i cijelim Meksikom, tijekom svoje vladavine stvarala je institucije koje su pogodovale korumpiranim političarima i kriminalnim klanovima, nikako ne običnim i vrijednim ljudima. Ovakav institucionalni okvir Acemoğlu i Robinson nazivaju ekstraktnim, iscrpljujućim. Ovi su autori utvrdili

da demokracija i razvoj institucija imaju značajan i snažan pozitivan učinak na rast BDP-a. Ideje o važnosti institucija koje su Acemoğlu, kojeg novinari i ekonomisti opisuju kao centrista i jednog od najcitiranijih ekonomskih istraživača, i Robinson iznijeli u svojoj čuvenoj knjizi „Zašto nacije ne uspijevaju“, jednako su dobro prihvaćene od konzervativnih i liberalnih ekonomista. Njihov dugogodišnji suradnik Simon Johnson sugerira da njihova „poanta nije samo u tome kako stvari mogu postati užasne kad vlada izađe iz kolosijeka (desna točka), već da su također zabrinuti oko toga kako se moćni ljudi bore za kontrolu nad državom i na drugi način se natječu u ostvarivanju utjecaja na ostatak društva (lijeva perspektiva)“3 . Ova dva istraživača su uvjerena u nužnost pronalaženja odgovarajuće ravnoteže između poticanja kreativnosti, napornog rada i poduzetničkog preuzimanja rizika te stvaranja kvalitetnih javnih usluga (kapitalizam 4.0).

Ekonomske odluke ne smiju se nametati s vrha

Stagnacija hrvatskog gospodarstva u protekla tri desetljeća se zasigurno može povezati s nalazima Acemoğlua i Robinsona. Hrvatsko društvo je, sve do ulaska u članstvo EU-a, prihvaćalo zamrzavanje demokratskog i institucionalnog razvitka te određenu razinu postojanja iscrpljujućih institucija te opće neučinkovitosti javnog sektora. Ulaskom u punopravno članstvo EU i očekivano članstvo EMU razvojne se perspektive Hrvatske mijenjaju. Slom centralno-planskog u Istočnoj Europi i samoupravno-socijalističkog sustava u Jugoslaviji početkom 1990-tih je pokazao da se ekonomske odluke ne mogu nametati odozgora, iz političke sfere. Ekonomije u zemljama pod sovjetskim utjecajem su svoje ekonomije temeljile na pretpostavci da su vladini dužnosnici u najboljoj poziciji raspodijeliti oskudne ekonomske resurse i osigurati opće blagostanje. Jugoslavenski sustav je pokušao decentralizirati prema poduzećima (ipak u granicama marksističke ideologije), ali tako organizirana „ilirska ekonomija“ nije bila uspješna. Manjkovi produktivnosti su se pokrivali vanjskim zaduživanjem. Prijelaz ovih zemalja s neuspješnim ekonomijama, uključujući i Hrvatsku, početkom 1990-ih se općenito smatra najvećim transformacijskim projektom u povijesti. Većina tih zemalja je prihvatila u kratkom roku tržišnu demokraciju i počela razvijati uključujuće institucije. Ili kako je znao govoriti u to vrijeme američki ekonomist Jeffrey Sachs, jedan od arhitekata ovog projekta u istočnoj Europi, „tranzicijski potok je potrebno preskočiti u jednog koraku, ili padate u vodu“. Hrvatska to nije učinila, nije dovršila tranziciju prema tržišno orijentiranom ekonomskom sustavu. Te zaostatke danas u Hrvatskoj nazivamo strukturnim problemima i zazivamo „strukturne reforme“. Međutim, tek malobrojni zapravo razumiju da je provođenje reformi povezano sa stvaranjem novog suglasja oko društveno-ekonomskog sustava. Hoće li Hrvatska zadržati

3 SimonJohnson, TheKochbrothers, theCatoinstituteandWhy Nations Fail”,https:// economix.blogs.nytimes.com/2012/03/08/

sustav u kojem veliki dio odluka o alokaciji oskudnih ekonomskih resursa donose političari ili će se većina odluka donositi putem tržišnih mehanizama.

Koncept oskudice

Poput kućanstva, društvo se suočava s brojnim odlukama. Svako društvo mora pronaći način odlučivanja o tome koji će se poslovi raditi i tko će ih raditi. Ne mogu se svi baviti jednom djelatnošću (primjerice turizmom i rentiranjem). Niti je moguće proizvoditi sve (kako to zagovaraju ekonomski nacionalisti i samozvani suverenisti). Neki su ljudi potrebni za proizvodnju hrane, drugi za industrijsku proizvodnju, a treći za programiranje digitalnih aplikacija. Društvo mora odlučiti kako alocirati ekonomske potencijale. Kao što svaki član kućanstva ne može dobiti sve što želi, svaki pojedinac u društvu ne može postići najviši životni standard kojem bi mogao težiti. Koncept oskudice je vrlo dobro poznato ekonomsko načelo koje je postalo središnje mjesto rasprava ekonomista u 20. stoljeću. Odluke o tome tko će se voziti u skupocjenim automobilima a tko u javnom prijevozu, ne mogu donositi političari. Demokratizacija procesa donošenja odluka o alokaciji oskudnih resursa i tržišna organizacija ekonomskih aktivnosti, uz snažne institucije i kvalitetne javne usluge, su se teorijski i empirijski dokazali kao najuspješniji koncepti za povećavanje produktivnosti i rasta općeg blagostanja. Hrvatska nije, za razliku od ostalih europskih tranzicijskih zemalja, uspostavila funkcionirajući sustav tržišne alokacije oskudnih ekonomskih resursa. Domaći kreatori javne politike su sve do ulaska u EU i preuzimanja europskog institucionalnog nasljeđa u 2013. godini potpuno zanemarivali koncept oskudice (poznatijeg pod sintagmom „ne postoji besplatan ručak“) te su stvorili neodrživi politički orijentiran sustav alokacije. Strukturne reforme, koje su preduvjet ubrzavanja ekonomskog rasta i povećavanja produktivnosti, u suštini znače odustajanje od političke alokacije. Međutim, mnogi bi pri tome ostali bez „besplatnog ručka“. Dovršavanje tranzicije će zasigurno dobiti protivnike u starim „tranzicijskim gubitnicima“ ali i brojnim novostvorenim korisnicima političke raspodjele. Upravo u ovome vidimo razloge neprovođenja reformi u društvenom i ekonomskom sustavu i velike rizike za ostvarivanje pozitivnog scenarija u viziji Hrvatska 2030. Umjesto brzog približavanja prosperitetnim europskim nacijama u stvaranju Europe za „nove generacije“, Hrvatska bi zbog nataloženih unutrašnjih neproduktivnih struktura, naviklih na „besplatne ručkove“, mogla nastaviti stagnirati i u narednom desetljeću. Možemo se samo nadati da će u hrvatskom društvu prevladati europski konvergencijski trendovi koji će otvoriti prostor za novi ciklus snažnog društveno -ekonomskog. Ili će ostati samo mala europska „zemlja za veliki godišnji odmor“.