Jačanje izvoza – strateška odrednica Ante Gavranović

Jačanje izvoza – strateška odrednica

piše: Ante Gavranović

Najnoviji podaci o stanju hrvatskoga izvoza govore da postulat o značenju izvoza za gospodarstvo nismo prihvatili, o čemu svjedoči podatak da 85 posto hrvatskih tvrtki posluje isključivo na domaćem tržištu. Isto tako, 28 posto ukupnoga hrvatskog izvoza ostvaruje 100 najvećih izvoznika. Dodajmo tome i činjenicu da su 52 tvrtke među 100 najvećih izvoznika u vlasništvu stranih kompanija. Podatak da nam je za svaki euro izvoza potreban 1,4 eura uvoznih sirovina i opreme, sam po sebi govori da je stupanj dodane vrijednosti izrazito nizak.

Uostalom, to potvrđuje pokazatelj da je u robnom izvozu iz Hrvatske udio visoke tehmološke obrade 1989. iznosio 68 posto, a da je sada sveden na ispod 30 posto. Nažalost, struktura i kvaliteta izvoza počivaju na proizvodima niske tehnološke razine. Ona ne samo da je snižena, već se i dalje urušava. Na tim osnovama nema potrebne dodane vrijednosti. Naš cilj bi trebao biti ne samo u povećanju izvoza (što je neophodno!) već prije svega u kvaliteti strukture izvoza. To znači da trebamo podizati trajno tehnološku osnovu domaće proizvodnje. Postavlja se pitanje s kojom to industrijom namjeravamo učiniti?

Raskorak kao konstanta

Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva i, sam po sebi, ne bi morao označavati negativan ukupni gospodarski odnos, osobito u uvjetima tranzicije, kada se pretežito uspostavlja određena neravnoteža u izvoznim mogućnostima i uvoznim potrebama svake od tih zemalja. No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava i drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme ozbiljnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika. Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava. Uvijek se iznova ozbiljni analitičari gospodarskih kretanja pitaju: zašto Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri izvozno orijentirana zemlja, iako ima realne pretpostavke za takav odnos? Razloge valja tražiti u neprimjerenosti ukupnog gospodarskog položaja hrvatskih izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim inputima, koji se ne mogu kompen-

zirati povećanom produktivnošću ni tehnološkim zahvatima.

Sve se češće u raspravama čuje kako Hrvatska jednostavno nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih proizvoda za izvoz. Sve analize, naime, ukazuju da upravo prerađivačka industrija čini gro hrvatskog izvoza. Međutim, u isto smo vrijeme sučeljeni sa činjenicom da je razina industrijske proizvodnje u Hrvatskoj - ako je promatramo u nizu - sada tek na razini 75-80 posto prozvodnje iz 1990. što samo po sebi nešto govori. Pritom zaboravljamo da je upravo jačanje izvoza temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja hrvatskog gospodarstva. O tome vjerojatno nema spora niti među najvećim pobornicima drukčijeg strukturiranja gospodarskih kretanja u nas. Povoljna je okolnost da su usluge visoko na ljestvici prihoda, ne samo turizam. To nam omogućava da uravnotežimo platnu bilancu, pa čak stvaramo (u godinama bez tektonskih poremećaja) i višak prihoda kojima otplaćujemo visoki vanjski dug države. Glavna i temeljna prepreka čvršćem uključivanju u šire ekonomske procese EU leži u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen s više od 13.000 eura. Naime, inozemni dug premašuje u ovom trenutku 53 milijarde eura. U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurentnost taksativno je navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na sadašnjem modelu privređivanja. Istodobno je razobličena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomske politike kao odgovoru na izazove globalne konkurentnosti. Glasovi razuma upozoravaju, međutim, da se pitanju našeg odnosa prema Europskoj uniji, jednom od dva najvažnija postignuta cilja hrvatske vanjskopolitičke i gospodarske strategije, ne može pristupati tako jednostrano. Uvijek se, iznova, treba zapitati ima li Hrvatska neku drugu, realniju alternativu.

Dileme koje to nisu Posljednjih mjeseci mogu se u nas čuti - sporadična ali ipak vrlo opasna - razmišljanja o svrsishodnosti našeg članstva i bivstvovanja u Europskoj uniji. Razlozi dilemama su višestruki: postavljaju se pitanja što je, zapravo, Hrvatska dobila ulaskom u EU; duboka financijska kriza vezana uz položaj eura koja potresa (još uvijek) Uniju stvara određenu nesigurnost; neočekivani izlazak Velike Britanije iz EU oslabio je proklamirano jedinstvo zajedničkoga tržišta; najava još nekih zemalja da će odgovore na pitanje ostanka potražiti na referendumu unosi dozu uznemirenosti za budućnost EU. Tu je još i naglašena nesposobnost da se zajednički razriješi migrantska kriza, zatim naglašeno nejedinstvo u vanjskoj i sigurnosnoj politici, pokušaji stvaranja „dviju brzina“ u daljnjim integrativnim kretanjima, pa vrlo zategnuti odnosi s Rusijom, velika doza neizvjesnosti u odnosima EU - SAD. Kina kao nova opasnost. Sedam godina HR u EU Gdje nastupaju najčešće nedoumice u javnosti? Opravdano se postavlja pitanje: ZAŠTO? GDJE SMO I JESMO LI POGRIJEŠILI? Postavljaju se pitanja što za hrvatske izvoznike znači ulazak Hrvatske u eurozonu, odnosno uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj umjesto dosadašnje kune? Hoće li efekt uvođenja eura na izvoz biti pozitivan i kakvog intenziteta? Iako su i prije ulaska u EU njezine članice bile hrvatski najvažniji izvozni partneri, njihov udio u ukupnom hrvatskom izvozu je s 59 posto povećan na 68,5 posto. Kod uvoza je to čak 79,2 posto. Osim slobode kretanja roba, usluga, kapitala i rada, korist od članstva vidljiva je i kroz mogućnost korištenja fondova EU kako bi se ojačala konkurentnost gospodarstva te potaknuo ravnomjeran razvoj hrvatskih regija. O tome svjedoči Nacionalni program oporavka i otpornosti. No, da bi se sve to i ostvarilo potrebno je ubrzati ra-

zvoj institucija bez kojih neće biti moguće ostvariti pune koristi od ulaska u EU.

I druge su pogodnosti od našeg članstva u EU. Unija uspostavlja unutarnje tržište. Ona radi na održivom razvoju Europe koji se temelji na uravnoteženom gospodarskom rastu i stabilnosti cijena, visoko konkurentnom socijalnom tržišnom gospodarstvu, s ciljem pune zaposlenosti i društvenog napretka, te visokoj razini zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša. Ona promiče znanstveni i tehnološki napredak. Ona suzbija društvenu isključenost i diskriminaciju, promiče socijalnu pravdu i zaštitu, ravnopravnost žena i muškaraca, međugeneracijsku solidarnost i zaštitu prava djeteta. Ona promiče ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju te solidarnost među državama članicama. Ona poštuje svoju bogatu kulturnu i jezičnu raznolikost te osigurava očuvanje i unaprjeđenje kulturnog nasljeđa Europe. Unija uspostavlja ekonomsku i monetarnu uniju čija je valuta euro. U svojim odnosima s ostatkom svijeta, Unija podržava i promiče svoje vrijednosti i interese i doprinosi zaštiti svojih građana. Ona doprinosi miru, sigurnosti, održivom razvoju Zemlje, solidarnosti i uzajamnom poštovanju među narodima, slobodnoj i poštenoj trgovini, iskorjenjivanju siromaštva i zaštiti ljudskih prava, osobito prava djeteta, te strogom poštovanju i razvoju međunarodnog prava, uključujući poštovanje načela Povelje Ujedinjenih naroda (Ljubo Jurčić na 29. Skupu ekonomista u Opatiji).

Hrvatski paradoksi

Hrvatska je u prvih devet mjeseci 2021. izvezla roba u vrijednosti od 13,318 milijardi eura, da bi u isto vrijeme vrijednost uvoza dosegla 20,365 milijardi. Deficit iznosi 7,047 milijardi odnosno pokrivenost uvoza izvozom je na 65,4 posto. Izvoz u zemlje EU iznosi 9,1 milijardu eura, a uvoz iz tih zemalja 16,6 milijardi. Tu je pokrivenost samo 54,8 posto. Međusobna robna razmjena s pojedinim zemljama iz EU ukazuje na svojevrsni paradoks, na koji (još) nismo pronašli odgovor. Recimo, s najvećim našim vanjskotrgovinskim partnerima imamo koliko-toliko prihvatljivu bilancu.

U Njemačku smo u spomenutom razdoblju izvezli 1,442 milijarde, a uvezli 2,683 milijarde eura. Odnos je 1:1,86. Kod Italije je odnos povoljniji: izvezeno je 1,478, a uvezeno 2,177 milijardi eura. Odnos je 1:1,47. U Sloveniju smo izvezli za 1,322, a uvezli 1,974 milijardi eura. Odnos je 1:1,49. (Svi ovi podaci odnose se na razmjenu u prvih osam mjeseci 2021. i prethodni su podaci DZS).

Zanimljiv je razvoj vanjskotrgovinskih odnosa s Nizozemskom i Francuskom. Iz Nizozemske smo uvezli raznih proizvoda u vrijednosti od 680,4 milijuna eura, da bi naš izvoz u tu zemlju iznosio samo 181,1 milijun. Odnos je izrazito nepovoljan – 1:3,75. S Francuskom imamo povoljniji odnos (izvoz 320,4 milijuna;

uvoz 462,3 milijuna eura), ali pravu eksploziju robne razmjene tek očekujemo nakon nedavnoga potpisivanja strateškog partnerstva između dviju zemalja. Međutim, najveće se razlike u međuodnosima javljaju u robnoj razmjeni s bivšim socijalističkim zemljama – Češkom, Mađarskom i Poljskom, Recimo, u Češku smo izvezli za 177,6 milijuna eura, da bi uvezli roba za 416,9 milijuna. Odnos je 1:2,35. Ili, u Poljsku, Izvoz iznosi 225,4 milijuna, a uvezeno je za 749,9 milijuna. Odnos je 1:3,32. Svjestan sam da nam ekonomije nisu kompatibilne, ali nisam siguran da ne bismo mogli i s tim zemljama uspostaviti bolje trgovinske međuodnose. Ovako, to ozbiljno povećava naš trgovinski deficit.

Poruka za budućnost

Očekuju nas veliki napori oko realizacije NPOO-a. U igri su velika sredstva. Samo, novci nisu dovoljni za razvoj. Današnji problem EU je solidarnost među državama i odgovor na pitanje, kako dalje? Osnivači EU imali su viziju i plan. Danas nema vizionara EU za XXI. stoljeće. Kina je postala ekonomska i financijska sila, tehnološki napredak je promijenio strukturu svjetske proizvodnje, međunarodna trgovina se u najvećoj mjeri liberalizirala. Globalne ekonomske aktivnosti prebacile su se s Atlantika na Pacifik… itd.

Europski cilj bio je postati najbrže rastući dio svijeta, a danas zaostaje u razvoju iza Kine i Amerike, bez pravih odgovora na zaostajanje. Zbog velike razlike u razvijenosti pojedinih zemalja, manje razvijenim zemljama trebalo je pomoći u sustizanju razvijenih. Zemlje su trebale surađivati, a tvrtke konkurirati. Suradnja zemalja u zajedničkom razvoju trebala je biti na prvome mjestu. Prvo kooperacija pa integracija. Kooperacija je izostala, a integracija se ubrzala. Integrirane su zemlje prije nego su bile pripremljene do razine da mogu imati koristi od integracije, da mogu konkurirati na velikom europskom tržištu. Razlike među zemljama nisu smanjene. Problem različitih specifičnosti pojedinih zemalja i ne prilagođavanje politike EU tim specifičnostima, razlog je zbog čega dolazi do zaostajanja mediteranskih zemalja i do otpora ponekim politikama EU kod višegradske skupine. Izlazak Velike Britanije je, također, dio nerazumijevanja briselskih birokrata engleske specifičnosti. Nerazumijevanje temeljnih načela EU od strane birokrata vidi se kroz njihov prijedlog „EU dviju brzina“ koji je u potpunoj suprotnosti sa ciljevima njezina osnivanja. Taj prijedlog dijeli Europu, a EU je osnovana radi njezina ujedinjenja. Korona je u nekoj mjeri rasvijetlila te velike probleme koji se za sada rješavaju vatrogasnim, a ne sustavnim mjerama. Hrvatskoj je mjesto u Europskoj uniji. Međutim, samo članstvo u EU neće razviti Hrvatsku. EU daje velike mogućnosti razvoja Hrvatskoj, ali te mogućnosti mogu se iskoristiti samo odgovarajućom ekonomskom politikom Hrvatske, koja mora biti napravljena na znanstvenim osnovama, prilagođena hrvatskim specifičnostima, okvirima EU i geopolitičkom položaju. Novci iz fondova EU bez takve politike su razvojna iluzija. Za visok i dugoročno održiv gospodarski rast te za podizanje produktivnosti i konkurentnosti, potrebno je ustrajno raditi na reformama i hvatati korak s novim znanjima, tehnologijama i trendovima u svijetu. Ostalo je mnogo prostora za daljnji napredak, koji se mora temeljiti na investicijama, sustavnim strukturnim reformama, pametnoj fiskalnoj konsolidaciji i politikama koje promiču poduzetničke projekte. Pritom je jasno da je potrebno provesti reformu javne uprave i pravosuđa, modernizirati sustav obrazovanja, znanosti, istraživanja i razvoja, prilagoditi se potrebama poslodavaca i poticati razvoj poljoprivrede i tehnološki naprednih industrija. Nadalje, potrebno je uređenje i reorganizacija zdravstvenog i mirovinskog sustava, socijalnih naknada i izgradnja fleksibilnog tržišta rada. Zajednički nazivnik svih tih nastojanja mogli bismo svesti na formulu da se samo kroz povećanu produktivnost, oslonac na domaću proizvodnju, domaću pamet, znanje i vještine, kvalitetu i primjerene cijene može stvarati dodana vrijednost i podizati opća konkurentnost. Bez nje nema izlaza iz duboke krize koja je zahvatila sve pore društvenog i privrednog života. Sve ove promjene u globalnom i europskom okruženju zahtijevaju pametne nacionalne strategije i politike usklađene s tim promjenama. Osnova kreiranja pametnih politika je znanost. Zapostavljanje znanosti siguran je put u propadanje. Koncentriranje samo na novac kao osnovnu polugu prilagođavanja i razvoja je i opasno, ali i dugoročno svakako štetno. ST