Borko Boranić - Tiberije
Božić Maloga Perice
1
Božić Maloga Perice ili što je kome sreća Već poprilično vremena nisam napisao ni jednu priču. Bilo veselu sa sretnim svršetkom, bilo tužnu za rasplakati se. Jednostavno se u okolici ništa značajnoga nije dogodilo, niti su naše beštijice izvele kakvu zanimljivu huncutariju. Tako sam ja jedne večeri stajao pokraj prozora i gledao u mrak. Kao da će mi to pomoći da se sjetim nekakvoga zanimljivog događaja. Kako mrak nije nikome pomogao da nešto uradi, tako ni meni nije pomogao da se sjetim nečega što bih vam mogao ispričati. Ali, netko ipak jest. Dok sam ja tako razmišljao kako su tmasti oblaci mrak učinili još mračnijim, oblaci su se na čas razišli. Iza oblaka pojavio se Mjesec. Puni Mjesec. Njegovo puno lice nekako se zagonetno smiješilo. I, čak mi se pričinilo da mi je namignuo. Njegovo je svijetlo začas potjeralo mrak, i sva je okolica odjednom zablistala neobičnom tajanstvenom svjetlošću. Dok sam uživao u iznenadnoj pojavi, učinilo mi se da je Mjesec svoje svijetlo usmjerio nekamo i s nekakvim razlogom. Pod mjesečevim svijetlom naročito se isticala mala kućica na kraju livade u susjednoj ulici ispod nas. Kao da je Mjesec upravo tu kućicu odabrao da mi na nju svrati pozornost. I, zaista jest. Sjetio sam se događaja koji se zbio prošle ili pretprošle zime upravo nekako u ovo vrijeme. Vrijeme uoči Božića. U toj trošnoj kućici živi mali Perica sa svojim roditeljima. Pravo mu je ime Petar, ali svi ga zovu Perica. A, kako je Perica niskoga rasta pridodali su mu i nadimak Mali. Mali Perica. Jedan od junaka ove naše priče. Napisao sam junaka, ali mali se Perica baš i nije junački proslavio. A, možda ipak jest. To ćete prosuditi na kraju priče. Roditelji Maloga Perice vrlo su siromašni. Kako i ne bi, kad su prognanici iz Vukovara. Došli su ovamo bez ičega. Okolina ih je dobro prihvatila. Dobili su na uporabu onu trošnu kućicu, na koju mi je Mjesec skrenuo pozornost. Šumarija im je odobrila da u šumi iznad nas svake jeseni posijeku koje bolesno stablo kako bi imali ogrjev za zimu. 2
Mama Maloga Perice kao vješta krojačica popravljala je susjedima odjeću, a otac bi susjedima obavljao različite poslove u kući i oko kuće. Bio je vješt u raznim poslovima, pa su ga rado pozivali. Čak bi i povremeno radio za nekakvoga građevinskog poduzetnika. I bio je cijenjen radnik. Samo takvih poslova nije bilo mnogo, pa u kući Maloga Perice nije bilo ni mnogo novaca. Čak bi se moglo reći da ga nije bilo, jer ono malo novca što se zaradilo odmah se i potrošilo. Ali se roditelji Maloga Perice nisu tužili. Bili su sretni i zadovoljni onim što imaju. Tako su odgajali i Maloga Pericu. I naš je Perica bio zadovoljan i sretan, iako je bio najsiromašnije dijete u razredu. Nije ga smetalo što njegovi prijatelji iz razreda imaju mnogo toga što on nema. Bio je dobar prijatelj svima i među svima obljubljen. Možda upravo zbog svoje skromnosti i dobre volje. Ipak. Mali je Perica nešto potajice želio. Ne baš potajice, jer su za tu njegovu želju svi znali. I roditelji, i prijatelji iz razreda. Prijatelji iz razreda čak su smišljali da prikupe novac kako bi kupili Malome Perici ono što on nema i što potajno želi. Mali je Perica želio prave tenisice. Onakve kakve imaju svi njegovi prijatelji. One na kojima piša Nike, ili Puma, ili Adidas. Jer jedino je on imao tenisice kupljene na sajmištu za nekoliko desetaka kuna. A te se tenisice već raspadaju. Tata Maloga Perice obećao je svojemu sinčiću upravo takve tenisice kakve on silno želi. Onakve kakve imaju svi njegovi prijatelji iz razreda. I, takve će tenisice Malome Perici tata kupiti čim negdje dobije pristojnu zaradu, a nada se da će to biti upravo do Božića. Tako je naš Mali Perica, sretan što će dobiti tenisice kakve silno želi, radosno čekao Božić. No, u međuvremenu se dogodilo nešto što je malo, a možda i puno, promijenilo tok ove naše priče. Ništa nije nagovješćivalo da će se dogoditi to nešto što je priču skrenulo posve drugim tokom. Umjesto da vam napišem kako se Mali Perica razveselio svojemu poklonu, novim tenisicama, moram vam opisati što se to uoči Božića događalo. Možda to i nije tako neobično i događa se svakodnevno ispred ili iza svake škole. Tako se to događalo i iza škole Maloga Perice. Točnije na igralištu iza škole. 3
Na tom bi se igralištu poslije nastave okupili dječaci iz razreda Maloga Perice da prije odlaska kućama odigraju koju „partiju“ nogometa. Takva utakmica nikada ne bi prošla bez Hudoga. Ako ste pomislili da je Hudi neki strogi učitelj iz škole Maloga Perice koji zabranjuje igranje nogometa na školskome igralištu, prevarili ste se. Nije to ni neki mrzitelj djeca iz jedne od susjednih kuća, kojega bi možda udaranje lopte moglo smetati. Hudi je pas. Pas beskućnik, koji je „stanovao“ u nekakvoj napuštenoj šupi u blizini škole. A, možda je „stanovao“ i pod kakvom strehom u blizini. Ili jednostavno u obližnjem grmlju. To nitko ne zna. Ali, nije bio skitnica, nije skitao Samoborom. Držao se škole i školskoga igrališta. Hudi bi se pojavio na igralištu čim bi se tamo pojavila djeca. Jednostavno bi odnekuda iskrsnuo, i odmah potrčao k djeci. Ako ste pomislili da se Hudi zove Hudi jer je oštar i hudi pas, ponovno ste se prevarili. Hudi jako voli djecu i rado se s njima igra. Naročito s onima koji trče za loptom. Onda trči i Hudi i veselo laje. Hudoga su tako prozvala djeca jer zaista izgleda jako hudo. To je vrlo velik pas zastrašujućeg izgleda. Ali samo za one koji ne znaju kako je to dobar pas i kako je privržen djeci. Križanac je ne zna se koga i s kim. Kako Hudi voli djecu tako i ona vole njega, pa se za Hudoga uvijek nađe nekakav zalogaj koji bi mu djeca prepustila. Tako je to bilo i toga dana. Čim su se dječaci rastrčali po igralištu pojavio se Hudi. Veselo je trčao među igračima uvijek blizu onoga tko bi vodio loptu. I, tada se dogodilo. Jedan od dječaka malo je prejako šutnuo loptu i ona je odletjela preko ograde na cestu. Ni to nije bilo ništa neobično. Onaj tko bi se našao najbliže ogradi provukao bi se kroz rupu u njoj i otrčao preko ceste po loptu. Slučaj je htio da se toga dana najbliže rupi u ogradi našao Mali Perica. Mali se Perica bez oklijevanja provukao kroz rupu i potrčao prema cesti za loptom. 4
Ali, nije potrčao samo Mali Perica. Potrčao je i Hudi. Ali, po daljem toku događaja teško je zaključiti je li Hudi potrčao za loptom, kao Mali Perica, ili je potrčao za Malim Pericom. Evo što se dalje zbilo. Na travnjaku između ograde igrališta i ceste Hudi je sustigao Maloga Pericu. Ali, nije se s njime utrkivao tko će prije sustići loptu. Hudi je potpuno neočekivano zaskočio Maloga Pericu i srušio ga na tlo. Pritom je Maloga Pericu tako zahvatio zubima da mu je potpuno otkinuo rukav s već dotrajale vjetrovke. Dok su se tako Hudi i Mali Perica valjali po travnjaku, pola metra ili metar od njih, uz sam rub ceste projurio je automobil. Da Hudi nije srušio Maloga Pericu, Maloga Pericu bi sigurno srušio i pregazio auto. Dječaci su na igralištu zanijemili kad su vidjeli što se moglo dogoditi Malome Perici da ga Hudi nije srušio. Potrčali su do Maloga Perice kroz onu rupu u ogradi, da mu pomognu, ali Mali je Perica samo bio jako uplašen. Prvo zato što ga je srušio Hudi, jer on tako nešto do tada nikada nije učinio. Drugo zato što je mogao stradati pod kotačima automobila. I, treće jer će doći kući s poderanom vjetrovkom. A, znao je sigurno da mu roditelji novu ne mogu kupiti, a zima tek što je počela. Nakon što su se smirili poslije nemilog događaja dječaci su se pokupili svatko svojoj kući. I Mali Perica. Na igralištu je ostao samo Hudi. On ionako nije imao kamo otići. Kod kuće je Mali Perica plačući ispričao što se dogodilo. Nitko ga nije grdio zbog nogometa, niti zbog toga što je potrčao za loptom, pa niti zbog poderane vjetrovke. Roditeljima je samo bilo žao Maloga Perice. I, bili su sretni što nije stradao pod automobilom. Poslije skromnoga ručka mama se Maloga Perice prihvatila krpanja Peričine vjetrovke. Tata je samo šutio i razmišljao kako da zaradi koju kunu više ne bi li Perici za Božić uz nove tenisice mogao kupiti i novu vjetrovku.
5
Mama je tako vješto zakrpala Peričinu vjetrovku, da se velika poderotina nije ni vidjela. Mali je Perica sa zadovoljstvom probao novo staru vjetrovku i pokazao se tati. Tata je samo šutio. Bilo je očito da ga nešto muči. Nije to bio novac potreban za novu Peričinu vjetrovku, niti novac za Peričin božićni poklon, nove tenisice. Tatu je mučilo nešto drugo i nakon nekog vremena upitao je Maloga Pericu: „Čiji je to pas koji ti je spasio život?“ i onda dodao: „Moramo otići do njegova vlasnika i zahvaliti mu što je tako dobro dresirao svojega psa.“ I tata i mama jako su se začudili kad su saznali da Hudi nije ničiji pas, i da je to pas bez vlasnika i toploga doma. Tata nije mnogo razmišljao. Obukao je vjetrovku, obukao je vjetrovku i Malome Perici i pozvao Maloga Pericu da pođu potražiti Hudoga. Treba zahvaliti barem Hudome. Vani je već bio mrak. Mrkli mrak. Upravo kao onoga dana kada sam razmišljao kakvu bih vam priču mogao ispričati. Mali Perica i njegov tata provukli su se kroz onu istu rupu u ogradi kroz koju je Mali Perica skoro podletio pod jureći automobil. Igralište je bilo u potpunom mraku. Ništa se nije vidjelo i bilo je malo vjerojatno da će u tom mraku naći Hudoga i njegovo skrovište. Mali je Perica dozivao Hudoga, ali u mrklome se mraku nije vidjelo ništa. Već su pomislili da će otići neobavljenog posla kadli se iza oblaka pojavio Mjesec. Puni Mjesec. Zasvijetlio je kao reflektor po pustome igralištu. I tada se odnekud iz mraka pojavio Hudi. Mali je Perica radosno potrčao prema Hudome. Hudi je također radosno trčao prema Malome Perici. Sastali su se negdje na sredini igrališta. Mali je Perica grlio Hudoga i čekao da im se pridruži njegov tata. Tata je također gladio Hudoga i nekako zamišljeno upitao Maloga Pericu: „Jesi li siguran da to nije ničiji pas?“ Mali je Perica bio siguran, a u to se uvjerio i njegov tata kad je vidio da Hudi nema ogrlicu. Tada je tata bez mnogo razmišljanja odlučio: „Od sada je Hudi naš pas. Mi ćemo se brinuti za njega.“ Mali se Perica jako obradovao, jer događaj s loptom nije mogao bolje završiti. 6
Majka Maloga Perice uopće se nije iznenadila kad su njih trojica veselo nahrupili u kuću. Kao da je znala što će se dogoditi, ona je već odnekuda izvukla nekakav stari pokrivač i složila ga pokraj kreveta Maloga Perice. To će biti ležaj za Hudoga. On će čuvati Maloga Pericu kao što ga je toga dana sačuvao od kotača automobila. Kad su već svi bili spremni za spavanje odjednom se iz mraka javio Mali Perica: „Tata, znaš, nemoj trošiti novce na skupe tenisice. Meni su dobre i ove. A, novac koji si namijenio za moje tenisice trošit ćemo na hranu za Hudoga.“ Ne znam što je na to odgovorio tata Maloga Perice, ali znam da je Hudi dobio pravi dom i još uvijek živi u kući Maloga Perice, pažen i mažen. I, tako je Mali Perica ostao bez novih tenisica. Ipak, sretan je i zadovoljan. Jer je neočekivano dobio mnogo vredniji poklon. I na kraju, ne čini li vam se da nije lako prosuditi što je kome sreća.
7
8